REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4134/2024-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji tog suda Jadranki Liović Merkaš, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljica: 1. GH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], 2. JH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]. NH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], sve zastupane po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 5305966535, zastupane po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene 8. prosinca 2025. u nazočnosti trećetužiteljice osobno, zamjenice punomoćnika tužiteljica Marinele Marić, odvjetnice u Zagrebu i zamjenice punomoćnika tuženika UH, odvjetničke vježbenice, dana 16. siječnja 2026., temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25), dalje ZPP-a,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 188-50- 3078740 od 4. listopada 2005. zaključenog između pravnog prednika tužiteljica RH, kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska 69, kao kreditora, koja glasi: "3./treće/ NAKNADA, 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…" i ista ne proizvodi pravne učinke.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužiteljicama: 1. GH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. JH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i 3. GHĐU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 326,92 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 8. listopada 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kao i da im nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 1.456,18 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, počam od 16. siječnja 2026. do isplate, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljice u tužbi navode da je njihov prednik, pokojni LH (dalje u tekstu prednik tužiteljica), kao korisnik kredita zaključio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 188-50-3078740 4. listopada 2005. kojim mu tuženik odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti od 15.600,00 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja. Kredit je dan na rok otplate od 84 mjeseca. Temeljem Rješenja javnog bilježnika Marko Jurlina iz Velike Gorice od 02. listopada 2019. broj: O-602/19, UPP/OS-129/19, iza pokojnog LH nasljednicima su proglašene tužiteljice. Člankom 3. predmetnog Ugovora ugovorena je naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je prednik tužitelja bio primoran platiti kako bi mogao dobiti traženi kredit. Predniku tužitelja je na ime tzv. ulazne naknade (prilikom isplate kredita) tuženik naplatio 326,92 EUR (3,30% od iznosa kredita). Spornim člankom 3. Ugovora o kreditu regulirana je obveza na plaćanje naknade u slučaju dobivanja kredita. Navode da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade je ništetna jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik prednika tužitelja uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe, nego mu je bilo ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“, na način da je predniku tužitelja na potpis dobio unaprijed pripremljen ugovor. Tuženik predniku tužitelja uopće nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita. Tuženik nije predniku tužitelja prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je naplaćena. Polazeći od nesporne činjenice da je odredba koja se odnosi na naplatu tzv. ulazne naknade bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, o kojim odredbama nije bilo pregovora između ugovornih strana, niti je prednik tužitelja imao mogućnost utjecaja na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja predniku tužitelja nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita a kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku kao drugu ugovornu stranu, što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava. Stoga ustaju s tužbom i tužbenim zahtjevom kojim traže utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu te isplatu naplaćene naknade u visini 326,92 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 8. listopada 2005. do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka, sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovanost tužbenog zahtjeva. Ističe da je iznos sporne naknade točno je i jasno određen u čl. 3. Ugovora o kreditu, te da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Navodi da je obveza tužitelja koja iz iste odredbe proizlazi određena. Smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Korisnik kredita je iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije. Navodi da je plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. Ugovora o kreditu, a korisnik kredita je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu. Ističe da tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Ukazuje i na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Korisnik kredita je naknadu platio i na istu nije imao prigovora, a Ugovor je u cijelosti ispunjen. Ističe da i kada bi sporna odredba i bila ništetna, što se osporava, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja. Ističe prigovor zastare. Ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ali prigovara osnovanosti tužbenog zahtjeva u cijelosti kao i da bi tuženik bio nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO. Ukazuje na činjenicu da je tužba podnesena devetnaest godina nakon naplate sporne naknade i da se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem za cjelokupno razdoblje neovisno o tome kada je tužba podnesena. Ističe prigovor zastare. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu parničnog troška.

3. Sud je proveo dokaze: pročitan je Ugovor o kreditu od 4. listopada 2005. (stranica 9-12 spisa), potvrda od 22. siječnja 2024. (stranica 16 spisa), rješenje o nasljeđivanju br. O-602/2019 iza pok. LH od 2. listopada 2019. (stranica 18-20 spisa) te je saslušana trećetužiteljica (stranica 61 spisa).

4. Druge dokaze sud nije provodio, jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu čl. 8. ZPP-a.

5. Među strankama nije prijeporno:

- da su 4. listopada 2005. pravni prednik i tuženik zaključili Ugovor o kreditu broj 188-50-3078740,

- da je čl. 3. tog Ugovora o kreditu ugovorena naknada u visini 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita,

- da je predniku tužiteljica ista naplaćena 7. listopada 2005. u iznosu 326,92 EUR (2.463,21 KN).

6. Prijeporno je:

- je li ugovorna odredba kojom je ugovorena naknada u visini 3,30% od iznosa kredita (čl. 3. Ugovora o kreditu) ništetna, te posljedično tomu

- imaju li tužiteljice pravo na povrat iznosa koji je naplaćeni na temelju odredbe o naknadi za obradu kredita.

- je li tražbina tužiteljica u zastari.

7. Na pravni odnos stranaka se primjenjuju odredbe čl. 81, 82, 85, 86. i 87. te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.96/2003), dalje ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi treba primijeniti čl. 5. Direktive 93/13/EEZ.

8. Nije prijeporno da je tuženik sastavio Ugovor o kreditu.

9. Iz iskaza trećetužiteljice proizlazi da je bila s ocem kada je sklapao Ugovor o kreditu u banci. Koliko se sjeća vezano uz prijepornu naknadu za obradu kredita od strane službenika banke je rečeno da se ista plaća, a oni nisu imali posebnih pitanja budući da je Ugovor bio unaprijed pripremljen i oni su ga prihvatili jer im je trebao automobil. Kupljeno vozilo otac je koristio za osobne potrebe, a u vrijeme sklapanja Ugovora otac nije bio obrtnik niti vlasnik trgovačkog društva.

10. Sud prihvaća iskaz trećetužiteljice jer je logičan i uvjerljiv te podudaran dokumentaciji u spisu. Slijedom navedenog je jasno da je pravni prednik tužiteljica bio prosječan potrošač u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, jer je fizička osoba i sklapao je pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, uzevši u obzir namjenu ovog Ugovora tj. kupnju novog vozila. Zahtjev transparentnosti određuje da prosječan potrošač, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje ugovorne odredbe i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi ta odredba mogla imati na njegove obveze, što je u konkretnom slučaju izostalo, jer tuženik uopće nije objasnio pravnom predniku tužiteljice što znači ugovaranje naknade za obradu kredita, i na koje se to troškove odnosi.

11. U čl. 81. stavak 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

12. Sukladno 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

13. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 188-50-3078740 4. listopada 2005. utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom standardiziranom (tipskom) ugovoru, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke. Ugovor sadrži odredbu čl. 3. tog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada u visini 3,30% od iznosa kredita, koja je jednokratna i naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita. U Ugovoru, međutim, nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada, na što se ista naknada odnosi, niti su definirani egzaktni parametri o načinu određivanja i izračunu visine te naknade. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom Ugovoru po prirodi stvari niti ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora. Sve navedeno jasno proizlazi i iz iskaza trećetužiteljice kada navodi da im je od strane službenika banka samo rečeno je rečeno da se ista plaća.

14. Tužena niti ne poriče činjenicu da se s pravnim prednikom tužiteljica o spornoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, već drži da je on, ako je bilo ikakvih nejasnoća vezano uz predmetni Ugovor ili bilo koju njegovu odredbu, imao mogućnost zatražiti zaposlenike tužene za pojašnjenje tih odredbi te ističe da su mu sve informacije o pravima i obvezama iz Ugovora o kreditu bile dostupne i prije sklapanja ugovora te je u trenutku sklapanja ugovora bio u obvezi upotrijebiti dužnu pažnju i sam se informirati o svim uvjetima ugovora.

15. Iz stipulacije sporne odredbe (čl. 3. Ugovora) koja je standardna, evidentno je da se o sadržaju sporne odredbe nije pojedinačno pregovaralo s pravnim prednikom tužiteljica, niti je on obaviješten na koje pružene usluge banke i za koje nastale troškove se naknada odnosi a pri tome tuženik na kojem je teret dokazivanja nije dokazao suprotno da se o spornoj odredbi pregovaralo, niti je u tom pravcu predlagao dokaze, pa se stoga u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i koja stvara znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu pravnog prednika tužiteljica koji ima svojstvo potrošača.

16. Naime prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj a što proizlazi u ovom konkretnom predmetu iz zaključenog Ugovora o kreditu pa je stoga takova odredba ništetna ugovorna odredba.

17. Pri tome se napominje da je predmetna odredba jasna i razumljiva, međutim, ista je iz svih naprijed navedenih razloga nepoštena, te se ne može podvesti u smislu odredbe čl. 84. ZZP pod kategoriju predmeta ugovora i cijene u pogledu kojih nije dopušteno ocjenjivanje poštenosti tih ugovornih odredbi ako su iste jasne i razumljive.

18. Naglašava se da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

19. Pri tome, valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu pravnog prednika tužiteljica kao potrošača.

20. Pri tome sama činjenica da je trošak obrade kredita, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Uz to, nije jasno niti po kojem će se tečaju (prodajnom, kupovnom ili srednjem) obračunati takva naknada, te hoće li biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora o kreditu, dan isplate kredita ili koji treći dan, a uslijed čega se radi o neodređenoj, odnosno neodredivoj činidbi u smislu odredbe čl. 270. st. 1. (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 155/23), dalje: ZOO.

21. Istaknuti prigovor zastare nije osnovan. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

22. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (1.579,40 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Narodne novine br. 138/23).

23. Tužiteljicama zastupanim po odvjetniku je priznat trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT 100 bodova), zastupanje na ročištima održanim dana 3.4.2025. i 8.12.2025. (Tbr 9. toč. 1. OT 200 bodova), sastava podneska od 8.1.2025. (Tbr 8. toč. 1. OT 100 bodova), trošak ročišta za objavu presude (Tbr. 9. toč. 3. OT 50 bodova) odnosno 450 bodova, uz uvećanje za zastupanje više osoba (+20%) (Tbr. 36. toč. 1. OT 90 bodova), odnosno ukupno 540 bodova ili 1.080,00 EUR, trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% u iznosu 270,00 EUR, što ukupno iznosi 1.350,00 EUR. Tom iznosu je pribrojen trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 53,09 EUR i presudu 53,09 EUR, tako da ukupno priznati trošak tužiteljica iznosi 1.456,18 EUR, sukladno čl. 155. ZPP-a.

24. Budući da su tužiteljice tražile zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do isplate, a kako parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud im je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude u ovoj pravnoj stvari, to jest od 16. siječnja 2026. do isplate.

25. Zatezna kamata na parnični trošak je dosuđena u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Zagrebu, 16. siječnja 2026.

Sutkinja

Jadranka Liović Merkaš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku 15 dana od objave ove presude.

Dna:

- pun. tužiteljica uz rj za sp na presudu

- pun. tuženika