Poslovni broj P.978/2023-10

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku po sutkinji tog suda Ani Poljanić, u pravnoj stvari tužitelja DU, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Jure Jelavić, odvjetnik u Metkoviću, protiv tuženika OTP Banke d.d., OIB 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, zastupanog po punomoćniku Borisu Aniću, odvjetniku u Splitu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 16. prosinca 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika stranaka odvjetnika Vedrana Gjenera i Dražena Čuljka, 16. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe čl. 6. st. 3. i st. 6. Ugovora o kreditu br. 050830161858 SF - koji su tužiteljica, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, sklopili dana 7. rujna 2005. god. i solemnizirali kod javnog bilježnika Nikše Viđena iz Dubrovnika, br. OU-1053/05-1.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužiteljici iznos od 1.206,43 EUR, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od 1. travnja 2010. god. do isplate po stopi koja se do dana 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 31. prosinca 2022. godine određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, do 29. prosinca 2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je bila na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana nadoknadi tužiteljici troškove ovog postupka u iznosu od 589,05 EUR, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od 16. siječnja 2026. po stopi koja se određuje po kamatnoj stopi koja se na ostale odnose određuje za svako polugodište primjenom referentne stope uvećane za tri posto, i u kojima se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.1.Tužiteljica u tužbi od 19. rujna 2023. i tijekom postupka tvrdi da je sa tuženikom sklopila Ugovor o kreditu br. 050830161858 SF, dana 7. rujna 2005. god. koji je solemniziran od strane javnog bilježnika Nikše Viđena iz Dubrovnika, br. OU- 1053/05-1 temeljem kojeg Ugovora je tužiteljici odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 74.320,00 CHF, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. Odredbom čl. 6. st. 3. predmetnog Ugovora o kreditu određeno je da je korisnik kredita dužan platiti banci naknadu za prijevremenu otplatu u skladu s Odlukom o tarifi naknada banke, dok je u st. 6. istog članka navedeno da je korisnik kredita suglasan u slučaju prijevremene otplate kredita platiti banci naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknada banke. Tužiteljica je dana 31. ožujka 2010. god. prijevremeno otplatila predmetni kredit pa je istog dana, prema tuženikovom obračunu, platila naknadu za prijevremenu otplatu (tzv. izlazna naknada) u iznosu od 9.089,87 HRK, a što prema fiksnom tečaju konverzije (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi 1.206,43 EUR. To nedvojbeno proizlazi iz Potvrde koju je dana 5. rujna 2023. god. izdao sam tuženik. Zakon o zaštiti potrošača iz 2003.g., koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, propisuje da je ugovorna odredba ništetna ako se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, ako je bila unaprijed formulirana od strane trgovca i ako zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj. Naime, Ugovor o kreditu zaključen između tužiteljice i tuženika je standardni, tipizirani ugovor (špranca), koji je u tom periodu tuženik sklopio s vrlo velikim brojem korisnika, a na čiji sadržaj tužiteljica nije imala nikakav utjecaj niti joj je dana mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe istoga pa tako i glede spornih odredbi o izlaznoj naknadi. Tako tužiteljici nije dana mogućnost da, primjerice, ugovori izlaznu naknadu na način da se odmah u startu utvrdi njena visina, odnosno barem nekakvi objektivni parametri za koje će se visina iste vezati. Kod takvog stanja stvari, tužiteljica je - ukoliko nije željela prihvatiti već ponuđene joj tipske odredbe ugovora, a između ostalog i sporne odredbe o izlaznoj naknadi – jedino mogla u cijelosti odustati od sklapanja predloženog ugovora, po principu “uzmi ili ostavi“. Osim navedenog odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se ništetnom ukoliko uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, na štetu potrošača. To zapravo znači da su sudionici obveznih odnosa prilikom zasnivanja i za vrijeme trajanja takvih odnosa dužni postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, a što tuženik sasvim sigurno nije činio kada je - koristeći tužiteljičin nepovoljniji položaj – u unaprijed formuliranom, tipskom ugovoru odredio da je tužiteljica dužna u slučaju prijevremene otplate kredita platiti naknadu određenu njegovim aktom (koji je podložan promjenama, opet na temelju jednostrane odluke tuženika) bez ugovaranja bilo kakvih kriterija i parametara o kojima ovisi visina takve naknade, pa čak i bez ugovaranja “gornjeg limita“. Budući da je visina tzv. izlazne naknade ovisila isključivo o odluci jedne ugovorne strane – ovdje tuženika, prouzročena je znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Naime, jednostranim određivanjem visine tzv. izlazne naknade, tuženik (kao vjerovnik) je zapravo jednostrano određivao obvezu tužiteljice (kao dužnika).

Osim što su ništetne temeljem naprijed citiranih odredbi ZZP/03, predmetne ugovorne odredbe ništetne su i temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima, budući da je iz ranije navedenih razloga činidba neodređena i neodrediva. Budući da je spornim ugovornim odredbama određeno samo da se visina naknade određuje aktom tuženika, dakle prema jednostranoj odluci tuženika koja je - kako je to izrijekom navedeno u čl. 6. st. 4. Ugovora o kreditu – podložna izmjenama i dopunama (koje opet ovise isključivo o volji samog tuženika), tužiteljičina obveza je u trenutku zaključenja ugovora bila neodređena i neodrediva. S tim u vezi, tužiteljica ukazuje na odredbu čl. 47. ZOO/91 - koja odredba regulira pitanje ništetnosti (ništavosti) upravo u slučaju kada je činidba (predmet obveze) nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva. Važno je naglasiti da tužiteljica nikada nije vidjela Odluku o tarifi naknada banke, budući da ista nije bila sastavni dio Ugovora o kreditu niti ju je tuženik ikada uručio ili barem predočio tužiteljici. Međutim, sve i da jest, tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora jednostavno nije mogla znati koliku će naknadu morati platiti ako jednog dana odluči prijevremeno otplatiti kredit, odnosno nije mogla znati hoće li tuženik u međuvremenu izmijeniti navedenu odluku kojim je određena visina naknade za prijevremenu otplatu i kolika će biti visina sporne naknade nakon takve jednostrane izmjene. Nadalje, predmetne ugovorne odredbe su suprotne i kogentnoj zakonskoj normi sadržanoj u odredbi čl. 1068. st. 4. ZOO/91 (čl. 1024. st. 4. trenutno važećeg ZOO/05), kojom je propisano da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamatu za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Naime, nije sporno da davatelj kredita – sukladno st. 3. istog članka – ima pravo od korisnika kredita zahtijevati naknadu štete, ali samo ako je štetu zaista i pretrpio. konkretnom slučaju nije ugovoreno da će tužiteljica biti dužna izlaznu naknadu platiti u slučaju da tuženiku zbog prijevremene otplate nastane šteta niti je tuženik u trenutku prijevremene otplate kredita tužiteljici predočio dokaz iz kojeg bi bilo razvidno da mu je šteta nastala, odnosno iz kojeg bi bila razvidna visina eventualne štete – iz čega se jedino može zaključiti da sporna naknada zapravo predstavlja naknadu izmakle dobiti radi “gubitka“ kamate, a što je suprotno naprijed citiranoj kogentnoj odredbi ZOO-a, kojom je izrijekom propisano da davatelj kredita na takvo što nema pravo.

1.2. Stoga tužiteljica predlaže da sud donese presudu u kojoj će sporne ugovorne odredbe utvrditi ništetnima, obvezati tuženika na isplatu novčanog iznosa koji mu je platila na ime sporne naknade, zakonske zatezne kamate na taj iznos od uplate na dalje, te troškova ovog postupka.

2.1. U odgovoru na tužbu od 31. listopada 2023.g. tuženik navodi da protivi tužbenom zahtjevu, osporavajući njegov osnov, ne i visinu. Ističe prigovor zastare potraživanja, te predlaže da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti kao neosnovan. Najprije smatra da tužiteljica nema pravnog interesa za podnošenje tužbe u ovom predmetu jer je pravni odnos među strankama prestao ispunjenjem budući da je kredit u cijelosti isplaćen 31. ožujka 2010. Tužitelj, postavljajući zahtjev upravljen na utvrđenje ništetnosti, očigledno zanemaruje jedno od temeljnih pravnih načela, tj. načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, proklamirano odredbom čl. 2. Zakona o obveznim odnosima, prema kojem načelu sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. U pogledu navedenog, tuženik posebno ističe da je odredbom članka 1022. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) propisano da se ugovorom o kreditu utvrđuje iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita, što jasno implicira da je kreditor slobodan urediti odnosno konkretizirati uvjete pod kojima daje kredit, pritom naravno poštujući ograničenja određena pravnim propisima i načelima. Parnične, a ujedno i ugovorne stranke, u skladu s prednjom odredbom ZOO-a sklopile su predmetni Ugovor o kreditu, kojim ugovorom su uredili sve uvjete tog obveznopravnog odnosa, pa su tako, između ostaloga, odredbom čl. 6. Ugovora o kreditu ugovorile i uvjete koji se tiču prava i obveza ugovornih stranaka u vezi s prijevremenom otplatom kredita. Štoviše, riječ je o više no uočljivoj odredbi Ugovora o kreditu s upadljivim naslovom: „PRIJEVREMENA OTPLATA“. Dakle, dosljedno ovom načelu tužitelj je svojom slobodno izraženom voljom sklopio Ugovor o kreditu, te se izrijekom i bezuvjetno suglasio sa svim ugovornim klauzulama, pa tako i s preuzimanjem obveze da će tuženiku u slučaju prijevremene otplate kredita platiti ugovorenu naknadu u visini određenom aktom Kreditora, a koja ugovorna odredba je dakle potpuno jasna, lako uočljiva, razumljiva i odrediva pa stoga i pravno valjana. Tužitelj potpuno neutemeljeno tvrdi da je naplaćivanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, ništetno, jer niti jednom odredbom niti jednog propisa važećeg u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, nije bilo zabranjeno naplatiti takvu naknadu. Štoviše, sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne Novine“ 75/09, dalje: ZPK) bilo je i izrijekom, pod određenim uvjetima, dopušteno ugovaranje naknade za prijevremenu djelomičnu ili potpunu otplatu kredita (članak 16. ZPK). Stoga je ova ugovorna odredba pravno valjana, kako po odredbama ZOO-a tako i po odredbama Zakona o zaštiti potrošača i ZPK-a, jer se radi o odredbi koja je potpuno jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, te ova odredba ne uzrokuje nikakvu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja. Dakle, odredba o naknadi za jednokratnu prijevremenu otplatu kredita, predstavlja sporazumno dogovorenu naknadu za pokriće troškova angažmana tuženikovih ljudskih i materijalnih resursa koji su izravno povezani s obradom točno određenog zahtjeva vezanog uz određeni kredit tj. prijevremenu otplatu kredita, dok ugovorna kamata koju je tužitelj u obvezi plaćati pri vraćanju kredita predstavlja samo „cijenu novca“, u kojoj pak navedena usluga nipošto nije uračunata. Stoga ova ugovorna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a naročito ne značajnu. Zatvaranje kredita je, dakle, samo završni čin kojemu prethodi brojna i obimna evaluacija, analiza i provjera stručnih djelatnika tuženika koje nužno rezultiraju administrativno-manipulativnim troškovima. Isto tako, napominje da sporna ugovorna odredba o naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita nije u suprotnosti niti s odredbom članka 1024. st. 4. ZOO-a, jer ugovaranje ove naknade, kao što je prethodno pojašnjeno, ne predstavlja supstituiranje prihoda od kamata za vrijeme od dana prijevremenog vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti, već predstavlja sporazumno dogovorenu naknadu za angažman tuženikovih ljudskih i materijalnih resursa koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita.

2.4. Ne spori da je dana 31. ožujka 2010. tužiteljici naplaćen iznos od 9.089,87 kn. na ime prijevremene otplate kredita. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev i tužiteljicu obvezati na podmirenje parničnih troškova.

3. Tužitelj je sudu dana 20. prosinca 2023. dostavio podnesak (stranica 26- 32 spisa) za koji je prethodno zatraženo i dobiveno dopuštenje da se izjavi, i kojim se očituje na dostavljeni odgovor na tužbu. U odnosu na prigovor nedostatka pravnog interesa za podnošenje tužbe u ovom postupku navodi da ne postoji nikakva razlika između "ispunjenih" i "neispunjenih" ugovora u uređenju pitanja ništetnosti po ZOO-u, pa ni po pitanju prava na obeštečenje. Neosnovanim drži prigovor zastare potraživanja jer prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela VSRH od 10. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana

pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost. Dakle, petogodišnji zastarni rok (obzirom da je riječ o stjecanju bez osnove) u odnosu na tužiteljičin zahtjev za isplatu će početi teći tek u trenutku pravomoćnosti presude u ovom postupku, budući da – notorna je činjenica - u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača pokrenutom po tužbi udruge “Potrošač“ (dalje: kolektivni postupak) nije odlučivano o ništetnosti odredbi o prijevremenoj otplati kredita U svakom slučaju, upravo je tuženik taj koji očigledno zanemaruje i odredbe Zakona o zaštiti potrošača i odredbe Zakona o obveznim odnosima, a ponajprije odredbu čl. 12. ZOO/91 (odnosno čl. 4. ZOO/05), kojom odredbom je proklamirano jedno od temeljnih načela obveznog prava – načelo savjesnosti i poštenja. Sporna ugovorna odredba nije niti odredba o predmetu niti odredba o cijeni ugovora o kreditu pa ista ne podliježe tzv. testu transparentnosti u smislu odredbe čl. 84. ZZP/03 (čl. 52. trenutno važećeg ZZP. Međutim, ipak se (opreza radi) ističe da sporna odredba jest uočljiva, ali nije jasna i lako razumljiva (u smislu čl. 85. ZZP/03). S tim u vezi, za istaknuti je kako iz tuženikovih navoda sadržanih u Odgovoru na tužbu nedvojbeno proizlazi kako isti pod pojmom “jasna“ i “lako razumljiva“ zapravo podrazumijeva isključivo gramatičku “jasnoću“ i “razumljivost“ sporne odredbe, a što je sasvim pogrešno i suprotno stavu Europskog suda sadržanog u presudi C-26/13, kojom je utvrđeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Tužiteljici sporna ugovorna odredba nipošto nije (bila) jasna i lako razumljiva. Najprije naglašava da tužiteljica nije bila upoznata čak niti sa visinom naknade u trenutku zaključenja Ugovora, budući da niti Opći uvjeti niti bilo kakva Tarifa nisu (bili) sastavni dio predmetnog Ugovora niti su ikada uručeni tužiteljici od strane tuženika - a kada se uzme u obzir životna dob tužiteljice i tadašnja dostupnost interneta (u znatno manjem opsegu nego danas), životno je i logično za zaključiti da ista navedene akte zaista nikada nije vidjela. Ista je u trenutku zaključenja ugovora – i to neslužbeno, iz razgovora s prijateljima/poznanicima koji su također imali kredite – znala samo da je visina tzv. izlazne naknade obično (općenito u svim bankama) 1-2 % iznosa koji se vraća. Međutim, sve i da je tužiteljica znala kolika je točno visina naknade u trenutku zaključenja Ugovora (a izričito tvrdi da nije), ista u tom trenutku jednostavno nije mogla znati koliku će naknadu morati platiti ako jednog dana odluči prijevremeno (u cijelosti ili djelomično) otplatiti kredit, odnosno nije mogla znati hoće li tuženik u međuvremenu izmijeniti akt (tužiteljica čak nije znala niti o kojem aktu je riječ) kojim je određena visina naknade za prijevremenu otplatu kredita te takvu naknadu odrediti u visini od primjerice 5 %, 10 % ili (karikiramo) 50 % iznosa glavnice koji se privremeno vraća. Štoviše, tužiteljica nije znala niti je mogla znati čak ni je li se (eventualna) promjena visine naknade veže za promjenu nekog objektivnog parametra na globalnom financijskom tržištu ili to ovisi isključivo o vlastitom nahođenju tuženika. Imajući u vidu naprijed navedeno, sasvim je razvidno da je tuženik jednostrano određivao obvezu tužiteljice u pogledu visine naknade za prijevremenu otplatu kredita. Tuženik nije niti pokušao osporiti činjenicu da je u konkretnom slučaju riječ o tipskom ugovoru, uslijed čega je izostalo bilo kakvo pojedinačno pregovaranje, tužiteljica opetovano ističe da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, odnosno da ona osobno nije imala nikakav utjecaj na sadržaj ugovora tj. u to doba kod tuženika jednostavno nije bilo moguće sklopiti kredit bez ovakve odredbe, a čega se tužiteljica kristalno jasno sjeća, budući da je upravo o tome razgovarala sdjelatnikom banke. Tužiteljici je tom prilikom od strane djelatnika tuženika pojašnjeno da je zapravo riječ o tipskom ugovoru, odnosno obrascu (špranci) na koji klijenti nemaju apsolutno nikakav utjecaj. Dakle, tužiteljica je jedino mogla - ukoliko nije željela prihvatiti već ponuđene joj tipske odredbe – u cijelosti odustati od sklapanja predloženog ugovora, po principu “uzmi ili ostavi“.

4.1 U tijeku postupka sud je pročitao sve isprave koje prileže spisu, i to Ugovor o kreditu broj 050830161858 SF od dana 7. rujna 2005. god. (stranica 6-14 spisa), potvrda OTP Banke d.d. od 5. rujna 2023. (stranica 15 spisa), te sudsku praksu (stranica 33-58 spisa).

4.2. Sud nije provodio dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku kao nepotreban, s obzirom da je tuženik naveo da ne spori visinu naknade ni datum naplate, tako da nije bilo nikakve potrebe za stručnom pomoći vještaka pri utvrđivanju tog iznosa. S obzirom da nije sporan ni tužiteljičin status potrošača ista je odustala od dokaznog prijedloga provođenja njenog saslušanja.

5. Ocjenom provedenih dokaza kako svakog zasebno tako i u njihovoj ukupnosti, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a zaključak je suda da je tužbeni zahtjev određen na iznos od 1.206,43 EUR osnovan.

6.1. Predmet spora je u ovom predmetu je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnom ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita (tzv. „izlazna naknada“) i sukladno tome zahtjev za isplatom stečenog bez osnove (onog što je plaćeno po osnovi ništetne odredbe).

7. U tijeku postupka sud je u bitnom utvrdio:

- da je tužitelj s tuženikom dana 7. rujna 2005. godine sklopio Ugovor o kreditu broj OU-1053/05 sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, koji je kao tipski ugovor sastavio kreditor tj. tuženik, a temeljem kojeg je tužitelju odobren kredit u iznosu od kunskoj protuvrijednosti iznosa od 74.320,00 CHF po srednjem tečaju HNB-a

- da je člankom 6. tog ugovora određeno da korisnik kredita može zatražiti prijevremenu otplatu kredita o čemu pisano odobrenje donosi banka, a korisnik kredita je dužan platiti naknadu u skladu sa Odlukom o tarifi naknada banke

- da je tužiteljici predan Ugovor o kreditu koji ne sadrži predmetnu odluku

- da je tužiteljici prilikom prijevremene otplate kredita dana 31. ožujka 2010. naplaćen iznos 9.089,87 HRK

- da tuženik ne osporava da bi tužitelj navedeni iznos platio, kao što ne osporava da je plaćen baš taj iznos i da po fiksnom tečaju konverzije taj iznos predstavlja 1.206,43 EUR

- da je tužiteljica u ovom predmetu potrošač

8. Tužitelj tvrdi da je tuženik kao kreditor povrijedio načelo savjesnosti i poštenja, te je ugovaranjem naknade za prijevremenu otplatu kredita sukladno uvjetima iz akata tuženika o naknadama kredita povrijedio zakon na štetu tužitelja, što ima za posljedicu ništetnost te traži isplatu stečenog bez osnove. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, ističe da su ugovoreni uvjeti za prijevremenu otplatu kredita tj. odredba čl. 6 Ugovora o kreditu jasna, uočljiva i lako razumljiva i sastavni je dio Ugovora o kreditu. Navodi da su uvjeti za prijevremenu otplatu kredita jasno određeni te je navedena ugovorena odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, pa nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a.

9. Nije sporno da Ugovorom o kreditu koji su sklopili kao ugovorne strane tužitelj i tuženik ugovoreno je da prijevremena otplatu kredita moguća uz plaćanje naknade prema Odluci o naknadama tuženika. Tužiteljica navodi da je ona pročitala Ugovor o kreditu prije potpisivanja, da joj nitko nije tumačio ugovorne odredbe, te da je ugovor bio tipski i mogla ga je prihvatiti takvog ili odbiti. Imajući u vidu navode iz iskaza tužitelja ovaj sud utvrđuje da tužitelj i tuženik nisu pregovarali o naknadi za prijevremenu otplatu kredita niti o visini takve naknade te tužiteljici nisu pojašnjena prava na prijevremenu otplatu kredita koja se određuje sukladno aktima tuženika kao banke niti su tužitelju pojašnjene metode izračuna naknade za prijevremenu otplatu kredita i na što bi se takva naknada odnosila obzirom da se radi o ugovoru tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, pa je tužitelj kao potrošač mogao ponuđeni ugovor uzeti ili ne. Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) ne dostavlja dokaz niti predlaže provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja činjenice da je tužitelja upozorio da će plaćati naknadu prema općim uvjetima poslovanja banke važećem u trenutku prijevremene otplate.

10. Na temelju uvida u sporni Ugovor o kreditu koji prileži spisu, utvrđeno je da se radi o standardiziranom (tipskom) ugovoru. Odredbom čl. 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, 28/18, 126/21, 156/22, 155/23, dalje: ZOO), važećim u vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru. Odredbom čl. 269. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

11. Imajući u vidu navedeno, valja istaknuti da je u vrijeme zaključenja ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine ("Narodne novine broj 96/2003, dalje ZZP), kao lex specialis, koji odredbom čl. 81. stavak 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u stavku 2. propisano smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

12. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje u slučaju prijevremene otplate kredita obvezuje platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj prema Odluci o naknadama tuženika, bez istovremenog preciznog označavanja na što se ista naknada odnosi, odnosno bez informacija o načinu određivanja te naknade. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornoj odredbi ugovora. Predmetni ugovor je bio tipski ugovor tj. unaprijed sastavljen od strane tuženika i u trenutku sklapanja ugovora s tužiteljicom se nije pojedinačno pregovarao o nikakvoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita niti je ona bila upoznata s naknadom za prijevremenu otplatu kredita koja visina se utvrđuje prema aktima tuženika. Tuženik nikakvim dokazima nije osporio takve navode tužitelja odnosno tuženik je bio dužan dokazati protivno s obzirom da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru. Valja istaknuti kako pravilno tužitelj interpretira navedeni ugovor po principu "uzmi ili ostavi", jer je imajući u vidu prethodno navedeno, tužiteljica mogla samo isti prihvatiti ili ne. Navodi tuženika da su sporne ugovorne odredbe lako uočljive i jasne je samo djelomično točna, jer je navedeni ugovor prilagođen samo u dijelovima koji se tiču iznosa, roka otplate, namjene i slično, no te ne otklanja činjenicu da je i dalje riječ o standardiziranom obliku ugovora o kreditu, kojem se mijenjaju samo navedeni elementi ovisno o situaciji, ali glavni oblik je i dalje isti, a naravno i oni bitni elementi na kojima tuženik kao kreditor ustraje i bez kojih isti niti ne bi bio zaključen. Nadalje u odnosu na navode tuženika da se radi o odredbama koje su jasne, lako razumljive i lako uočljive, valja navesti da je tužitelj u smislu odredbe čl. 3. ZZP potrošač, odnosno, fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od tuženika, koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, pristupio u okviru svoje djelatnosti. S obzirom da je tužitelj temeljem članka 6 Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine platio tuženiku naknadu za prijevremenu otplatu kredita kako je to ranije navedeno, očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a. Nadalje, budući da odredba Ugovora o kreditu kojom je određeno da je visina naknade za prijevremenu otplatu kredita isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika, bez navođenja bilo kakvih drugih parametara koji će određivati visinu te naknade, čini takvu odredbu neodređenom i neodredivom, te dovodi korisnika kredita, ovdje tužitelja u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora, ovdje tuženika iz razloga što on ni na koji način ne može utjecati na visinu te naknade, već je upravo tuženik taj koji sam o navedenoj visini odlučuje, a korisnik nema potom pravo pregovarati o visini naknade o kojoj je kreditor jednostrano donio odluku. Nadalje i odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredba uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

13. Slijedom navedenoga, sud je usvojio tužbeni zahtjev u dijelu na utvrđenje da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u članku 8. Ugovora koji su stanke sklopile dana 31. kolovoza 2009., te je stoga odlučeno kao u točki I. izreke presude.

14. Odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita te je stoga tuženik u obvezi tužitelju platiti iznos naknada koje je naplatio zbog ništetne ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu i to iznos od 1.206,43 EUR s osnova naknade za prijevremenu otplatu kredita, a koju visinu tužbenog zahtjeva tuženik nije osporio, kao ni datum plaćanja naknade. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

15. U odnosu na tijek zatezne kamate sud je iste dosudio od dana dospijeća (dan uplate) pa sve do isplate. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja do dana isplate. Tužitelj ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o uplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva i odredbe o prijevremenoj otplati kredita zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužitelju i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka predmetnog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

16. Sud je ocijenio prigovor zastare kao neosnovan. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.

12.1. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154 st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

12.2. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu s dostavljenim i zatraženim troškovnikom, uzimajući u obzir naznačenu vrijednost predmeta spora, te odredbe važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023 dalje u tekstu: Tarifa), i to za sastav tužbe 75 bodova (Tbr.7/1), zastupanje na ročištu od 16. prosinca 2025. iznosu od 75 bodova (Tbr. 9.t.1.), za sastav podneska od 20. prosinca 2023. u iznosu od 75 bodova (Tbr. 8.t.1.) dakle ukupno 225 bodova, što u skladu s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife iznosi 450,00 EUR-a, uvećano za PDV od 25 % iznosi 562,50 EUR-a. Također, tužiteljici je priznat trošak sudskih pristojbi od ukupno 26,55 EUR (pristojba na) koju je tužiteljica i platila, dok trošak pristojbe na presudu nije priznat s obzirom da je ista kao potrošač oslobođena plaćanja sudskih pristojbi, iste ne podmiruje nema pravo ni na njihovu naknadu. Stoga je tužiteljici priznat iznos od 589,05 EUR-a te je naloženo tuženiku naknaditi isti, u roku od 15 dana.

U Dubrovniku 16. siječnja 2026.

Sutkinja

Ana Poljanić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika