Pr-1356/2023-17

Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27

21000 Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Jeleni Kvarantan Karuza, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice KH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po punomoćnici Martini Radić Šunjić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženog Kliničkog bolničkog centra Split, OIB: 51401063283, iz Splita, Spinčićeva 1, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 24. studenog 2025., u nazočnosti tužiteljice i punomoćnika te izočnosti tuženika, a po objavi presude dana 16. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

" Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju razliku manje isplaćene naknade troškova prijevoza u ukupnom iznosu od 2.072,00 EUR-a neto za razdoblje od 01.08.2018.g. do 30.09.2024.g., sa zakonskom kamatom koja na pojedini mjesečni iznos od po 28,00 EUR-a teče od 15. mjesecu za prethodni mjesec do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022.g. obračunava po stopi u skladu s odredbom čl.29.st.2.ZOO-a (NN 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 01.01.2023.g. pa nadalje po stopi iz izmijenjene odredbe (NN 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (NN 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovaca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena.

Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju parnični trošak na račun punomoćnika tužitelja odvjetnice Martine Radić Šunjić koji se kod OTP banke d.d. vodi pod brojem IBAN: [broj bankovnog računa], sa kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate koja se na navedeni iznos obračunava po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2.ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena."

Obrazloženje

I. U svojoj tužbi zaprimljenoj kod ovog suda dana 14. rujna 2023., tužiteljica, navodi da je zaposlena kod tuženika na radnom mjestu pomoćne radnice pri Službi za tehničke poslove, te da ima prebivalište na adresi [adresa], koje da je od mjesta rada Slit, Spinčićeva 1, udaljeno 54,16 km. Tužiteljica da ima pravo na naknadu troškova prijevoza po prijeđenom kilometru; Odredbom čl.66.st.9.TKU-a (NN br.128/2017, 47/2018, 123/2019 i 66/2020), te čl.65.st.11.TKU-a (NN br.56/2022, 127/2022, 58/23) da je propisano da redoviti dolazak na posao i povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja do dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja do završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika ne prelazi 45 minuta. Odredbom iz čl.66.st.12.TKU-a (NN br.128/2017, 47/2018, 123/2019 i 66/2020) koji da se primjenjivao od 01.12.2017.g. do 30.04.2022.g., da je propisano ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, naknada troškova prijevoza isplatit će se u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru, uvećano za troškove mostarine i tunelarine (uz predočenje ispisa elektroničke naplate cestarine - ENC na ime zaposlenika i za odgovarajući dolazak na posao i povratak s posla), kao i u slučaju naknade troškova prijevoza zaposleniku u dane kada organizirani javni prijevoz da ne prometuje. Odredbom iz čl.65.st.14.TKU-a (NN br.56/2022, 127/2022, 58/23) koji da se primjenjuje od 01.05.2022.g. prethodno navedena naknada da je povećana na iznos od 1,35 kuna po prijeđenom kilometru. Obzirom na radno vrijeme tužiteljice i raspored vožnje autobusne linije u konkretnom slučaju organizirani međumjesni prijevoz ne omogućava tužiteljici svakodnevni redovit dolazak na posao i povratak s posla, slijedom čega tužiteljica da ima pravo na isplatu putnih troškova po prijeđenom kilometru. Radi navedenog, tužiteljica da je prisiljena koristiti osobni automobil, te sukladno prethodno citiranim odredbama TKU-a, ima pravo na isplatu troškova prijevoza (za dolazak i povratak s posla) po prijeđenom kilometru. Tužiteljica napominje da u razdoblju od 21.03.2020.g. do 11.05.2020.g. uopće nije postojala redovna linija međumjesnog javnog prijevoza prijevoza zbog pandemije COVID -19, a koja da je odlučna činjenica razvidna iz potvrde izdane od strane trgovačkog društva PROMET MAKARSKA d.o.o. od 11.01.2023.g. Tuženik da je pogrešno umanjivao naknadu troškova prijevoza. Odredbom čl.66.st.16.TKU-a (NN br.128/2017, 47/2018, 123/2019, 66/2020), te čl.65.st.21.TKU-a (NN br.56/2022, 127/2022, 58/23) koji da se primjenjuju od 01.12.2017.g. da je propisano da se naknada troškova prijevoza neće isplatiti za dane godišnjeg odmora, rodiljinog dopusta, privremene spriječenosti za rad i za druge dana kada zaposlenik više od dva dana uzastopce nije u obvezi dolaska na posao. Sukladno prethodno citiranim odredbama TKU-a troškovi naknade troškova prijevoza po prijeđenom kilometru da se mogu manjiti samo za određene dane i to kada tužiteljica nije uzastopce u obvezi dolaziti na posao više od dva dana. Međutim, tuženik da je protivno svim prethodno citiranim odredbama TKU-a, pogrešno obračunavao i isplaćivao umanjenu naknadu troškova prijevoza. Radi navedenog, tužiteljica ovom tužbom da potražuje razliku između onoga što mu je plaćeno i onoga što joj je trebalo biti plaćeno sukladno prethodno citiranim odredbama TKU-a, smatrajući prvenstveno da ima pravo na isplatu naknade troškova prijevoza po prijeđenom kilometru.

2.U svom odgovoru na tužbu i protutužbi od 29. rujna 2023. tuženik, navodi kako u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik da je tužiteljici troškove prijevoza isplaćivao sukladno ugovoru o radu kojeg je s njim sklopio odredbama Zakona o radu i odredbama kolektivnog ugovora. Tuženik da je sukladno čl. 66. točci 16. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama imao pravo tužitelju umanjiti troškove prijevoza za one dane kada nije došao na radno mjesto. Ako tužitelj nije došao na radno mjesto kod tuženika da nije imao ni troškove za prijevoz taj dan. Upravo da je na tužitelju teret dokaza tvrdnji iz tužbe jer da se ovdje ne radi o slučaju za koji je čl. 135. Zakona o radu normirano da je teret dokaza na poslodavcu tj. tuženiku. Stoga tužitelj da treba dokazati i osnov tužbenog zahtjeva tj. tužitelj da mora dokazati kakvo mu je radno vrijeme bilo u utuženom razdoblju te da u gore dokazano radno vrijeme nije mogao stići koristeći javni prijevoz. Tužitelj da se paušalno poziva na odredbe Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama, međutim, u utuženom razdoblju da je bilo na snazi nekoliko Temeljnih kolektivnih ugovora za službenike i namještenike u javnim službama koji da su na različit način regulirali troškove prijevoza. Sukladno iznijetom, imajući u vidu teret dokaza, predlaže se tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti kao neosnovan.

3. Sud je u dokaznom postupku pregledao Odluku KBC od 1. srpnja 2016., obračunske isprave, HAK izlist, Odluke od 2. listopada 2018., 25. listopada 2018., 15. rujna 2020., 24. svibnja 2022. i 18. kolovoza 2022., Google karte, Cjenik Prometa d.o.o. Split, Obavijest Prometa d.o.o. Split, saslušanje tužiteljice.

4.Tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

5.Među strankama nije sporno da je tužiteljica radnik tuženika i da joj je mjesto prebivališta [adresa].

Kao sporno ostalo je za raspraviti osnov i visinu potraživanja tužiteljice odnosno da li je tuženik tužiteljici troškove prijevoza isplaćivao sukladno svojim Odlukama, Ugovoru u radu kojeg je s njom sklopio, odredbama Zakona o radu i odredbama Kolektivnog ugovora koji je važio u spornom vremenskom periodu.

6. Odredbom čl. 67. TKU/12 propisano da se zaposleniku nadoknađuju troškovi međumjesnog prijevoza za dolazak na posao i povratak s posla međumjesnim javnim prijevozom koji omogućava zaposleniku redovit dolazak na posao i povratak s posla u visini stvarnih izdataka prema cijeni mjesečne, odnosno pojedinačne karte, ukoliko je adresa stanovanja udaljena do 100 km od adrese rada, da stavak 10. propisuje da ako zaposlenik iz stavka 1. i 5. ovoga članka, mora sa stanice međumjesnog javnog prijevoza koristiti i mjesni prijevoz, stvarni izdaci se utvrđuju u visini zbroja troškova mjesnog i međumjesnog javnog prijevoza sukladno odredbama ovoga članka, osim u slučaju kada mjesni javni prijevoz obuhvaća i međumjesni prijevoz (tzv. prijevozne zone).

7. TKU/17 je u primjeni od 1. prosinca 2017., te čl. 66. st. 1. TKU/17 propisuje da zaposlenik ima pravo na troškove prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla (u daljnjem tekstu-naknada troškova prijevoza) pod uvjetom da je udaljenost od njegovog prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada najmanje 2 km, st.7. propisuje da ako je od prebivalište, odnosno boravišta zaposlenika do mjesta rada organiziran javni prijevoz zaposlenik ima pravo na naknadu troška godišnje karte ako postoji mogućnost kupnje godišnje karte, mjesečne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje karte, odnosno pojedinačne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje ili mjesečne karte, st. 8. propisuje da se pod organiziranim javnim prijevozom u smislu ovoga članka smatra mjesni i međumjesni prijevoz koji se međusobno ne isključuju, a koji zaposleniku omogućuje redoviti dolazak na posao i povratak s posla. Prema toč. 15. istog članka zaposlenik se o načinu korištenja prava na naknadu troškova prijevoza treba pisano izjasniti na početku kalendarske godine, odnosno tijekom kalendarske godine ako dođe do promjena načina korištenja toga prava ili ako dođe do promjene prebivališta ili boravišta radnika.

9. U svom iskazu na ročištu od dana 24. studenog 2025. tužiteljica navodi da radi kod tuženika od 1986. godine kao pomoćna radnica u praonici rublja. Što se tiče prijevoza koji joj tuženik nadoknađuje da je davno prije nego što je tuženik počeo donositi odluke o načinu isplate prijevoza, da joj se isplaćivalo svakako prema pokaznim kartama i slično. Međutim, od kada dobiva odluke o prijevozu isti da joj se isplaćuje po prijeđenom kilometru, s tim da tuženik visinu naknade po kilometru mijenja svojim odlukama. O tome da li se žalila tuženiku na odluku o prijevozu navodi da nije pisanim putem, međutim kad god bi došla u upravu i tražila da joj se nešto objasni vezano za prijevoz da nikada nije bila zadovoljna s onim što je rečeno niti da je razumjela što joj se kaže. Zbog toga sam se obratila odvjetnici radi zaštite svojih prava. Inače sad je trenutno na bolovanju pet mjeseci a prijevoz da joj se isplaćuje sukladno odrađenim radnim danima po prijeđenom kilometru kako je već i navela. O tome da li je ikada od KBC zaprimila odluku o visini putnih troškova, ista da se ne sjeća da je dobila takvu odluku. O tome da li je bila pozvana od strane uprave tuženika da potpiše bilo kakve izmjene odluke o prijevozu, ista da se ne sjeća da je bila pozvana niti da je šta potpisivala. O tome da li joj je dovoljno za mjesečno putovanje s posla ili od posla ono što joj KBC plaća na ime putnih troškova, istoj da to nije dovoljno, ali da ona ne zna koliko joj se isplaćuje jer da to ovisi od mjeseca do mjeseca.

10. Pregledom Odluka tuženika vezano za isplatu naknade prijevoza tužiteljici i to od 11. rujna 2014., i 09. listopada 2019. razvidno je da je tužiteljici naknada za trošak međumjesnog i mjesnog prijevoza iz točke 1. te odluke isplaćivana sukladno broju dolazaka na posao i povratak sa posla po prijeđenom kilometru i da tužiteljica koristi vlastiti prijevoz. Visina naknade je izračunata sukladno kilometraži na relaciji [adresa] do Splita Spinčićeva 1, koja udaljenost po Planeru putovanja Hrvatskog autokluba iznosi 52,46km. Naime, razvidno je da je na sve te Odluke kojim je tužiteljici priznata naknada troškova prijevoza tužiteljica imala pravo izjaviti i zahtjev za zaštitu prava, a posebno sukladno čl. 66. TKU /17 iz točke 15., ista se o načinu korištenja prava naknade troškova prijevoza ukoliko joj isti nije odgovarao trebala izjasniti na početku kalendarske godine odnosno tijekom kalendarske godine ako je smatrala da je došlo do promjene korištenja tog prava ili promjene boravišta ili prebivališta. Iz navoda tužiteljice jasno proizlazi da izmjenu odluka troškova prijevoza nikada nije tražila. Unatoč činjenici što radnik ima pravo na naknadu stvarnih troškova prijevoza sukladno odredbama čl. 66. i 67. Kolektivnog ugovora, potrebno je da radnik naknadu tih troškova zatraži od poslodavca, budući da poslodavac ne može imati saznanja o načinu dolaska radnika na posao, ukoliko radnik o tome ne izvijesti poslodavca, jer sama činjenica da neki radnik ima prijavljeno prebivalište u određenom gradu ne znači automatski da se za tu relaciju radniku trebaju naknaditi stvarni troškovi prijevoza, budući te troškove radnik treba zatražiti, treba navesti od kuda putuje ( moguće je da ima boravište na nekoj drugoj adresi) kao i način na koji putuje, odnosno koji mjesni ili međumjesni prijevoz koristi. Poslodavac ne može imati saznanja o tome bez podataka od strane radnika. Kako je tužiteljica jasno navela da se nije pisano obraćala tuženiku niti je stavila zahtjev za izmjenu naknade troškova prijevoza, ovaj sud smatra da nisu relevantni predloženi dokazi da ovaj sud utvrđuje stvarne troškove prijevoza tužiteljice, a niti je dokazala da nije zaprimila odluke tuženika o visini naknade za prijevoz. Tužiteljica je u svom iskazu nije moga niti precizirati koliko joj tužitelj isplaćuje s osnova prijevoza, za koji iznos i za koji vremenski period smatra da je zakinuta, već sve navodi paušalno. Dakle, TKU ustanovljuje pravo na naknadu stvarnih troškova prijevoza, međutim za primjenu te odredbe neophodno je izvijestiti poslodavca o stvarnim troškovima prijevoza, te staviti zahtjev za naknadu istih, što je tužiteljica nedvojbeno propustila učiniti, stoga ovaj sud smatra da ne postoji obveza poslodavca za isplatu zatraženih troškova prijevoza dok takvi troškovi nisu i traženi od strane radnika. Nadalje tužiteljica u ovom postupku nije ni dokazala da joj je tuženik pogrešno umanjivao naknadu troškova prijevoza jer se ni u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva nije obraćala svom poslodavcu. Ovaj sud u tom smislu ne može zamijeniti poslodavca jer je tužiteljici tuženik redovito isplaćivao mjesečno naknadu troškova prijevoza sukladno citiranim Odlukama, a da tužiteljica ništa drugo pored toga nije tražila, niti osporavala pravilnost obračuna. Kako tuženik nije ni mogao imati eventualnih saznanja o tome da navedeni iznos ne obuhvaća stvarne troškove prijevoza, odnosno da joj je pogrešno umanjivao naknadu troškova prijevoza, jer mu se tužiteljica nije ni obraćala pisanim putem, iste nije ni mogao naknaditi tužiteljici. Stoga ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev kao takav valjalo odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u izreci ove presude.

15.Odluka o parničnom trošku je izostala jer sukladno čl. 154.st.1., tuženik iste nije ni zatražio.

Split, 12. siječnja 2026.

Sudac

Jelena Kvarantan Karuza

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave odluke. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke u postupku.