REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U METKOVIĆU

Ulica Andrije Hebranga 9, Metković

Poslovni broj P-829/2019-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Metkoviću, po sutkinji Jeleni Ćelić, u pravnoj stvari tužiteljice MD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Jure Jelavić, odvjetnik u Metkoviću, Andrije Hebranga 8, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, koju zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović d.o.o. Zagreb, Radnička cesta 47, radi ništetnosti i naplate, nakon zaključene glavne rasprave dana 3. prosinca 2025. godine u nazočnosti tužiteljice MD i punomoćnika tužiteljice Jure Jelavića, odvjetnika iz [adresa], dana 16. siječnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu broj: 256-105/2006 kojeg su tužiteljica, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, sklopili dana 11. prosinca 2006. god. i solemnizirali kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba, br. OU-2877/2006-a koja glasi:

"U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria- Bank d.d."

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 2.425,75 eura /18.276,81 kn, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana 17. lipnja 2014. god. pa do isplate, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. god. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 1. siječnja 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove ovog postupka u iznosu od 1.008,24 eura uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude 16. siječnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, dok se u više zatraženo iznosu zahtjev tužiteljice za nadoknadom troškova postupka odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi kako je s tuženikom – tada pod tvrtkom (nazivom) Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. - sklopila 11. prosinca 2006. god. Ugovor o kreditu broj 256- 105/2006, koji je solemniziran od strane javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba, br. OU-2877/2006, temeljem kojeg je tužiteljici odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 129.500,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF (tada) Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Predmetni kredit je u cijelosti otplaćen u lipnju 2014. godine.

Odredbom čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu određeno je da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za Hypo Alpe-Adria Bank d.d. (prednik tuženika). Tužiteljica je tuženiku na ime naknade za prijevremeni povrat dana 16. lipnja 2014. god. isplatila iznos od 18.276,81 kn koji iznos predstavlja kunsku protuvrijednost iznosa od 2.931,43 CHF, obračunato po srednjem tečaju tuženika na dan isplate.

Međutim, tužiteljica smatra da je predmetna ugovorna odredba ništetna iz više razloga, ukazuje na odredbu čl. 81. st. 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03), prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U konkretnom slučaju, upravo je o tome riječ jer je Ugovor o kreditu zaključen između tužiteljice i tuženika je standardni, tipizirani ugovor, koji je u tom periodu tuženik sklopio s vrlo velikim brojem korisnika, a na čiji sadržaj tužiteljica nije imala nikakav utjecaj niti joj je dana mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe istoga. Sukladno odredbi st. 1. istog članka, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Načelo savjesnosti i poštenja jedno je od temeljnih načela obveznog prava, a sadržano je u odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO/05), kojom odredbom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. To zapravo znači da su sudionici obveznih odnosa prilikom zasnivanja i za vrijeme trajanja takvih odnosa dužni postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana a što tuženik sasvim sigurno nije činio kada je, koristeći tužiteljičin nepovoljniji položaj, ugovorio da je ovlašten tzv. izlaznu naknadu zaračunati sukladno vlastitoj odluci, a bez ugovaranja bilo kakvih kriterija i parametara o kojima ovisi visina takve naknade, pa čak i bez ugovaranja gornjeg limita (kao što je činio u nekim drugim slučajevima). Budući da je visina tzv. izlazne naknade ovisila isključivo o odluci jedne ugovorne strane i to tuženika, prouzročena je znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, jer je jednostranim određivanjem visine tzv. izlazne naknade tuženik kao vjerovnik zapravo jednostrano određivao obvezu tužiteljice - kao dužnika. Obzirom da je iz svega navedenog sasvim razvidno da je predmetna ugovorna odredba nepoštena, ističe se da je čl. 87. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava (ništetna).

Osim što je ništetna temeljem naprijed citiranih odredbi ZZP/03, predmetna ugovorna odredba ništetna je i temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima, budući da je iz ranije navedenih razloga činidba neodređena i neodrediva. Odredbom čl. 269. st. 2. ZOO/05 jasno je određeno da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Sukladno odredbi čl. 272. st. 1. ZOO/05 činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi - a što ovdje nije slučaj jer je spornom ugovornom odredbom određeno samo da visinu naknade određuje, tj. zaračunava Banka sukladno svojoj jednostranoj odluci, tužiteljičina obveza je i u trenutku zaključenja Ugovora i u trenutku prijevremene otplate kredita bila neodređena i neodrediva. S tim u vezi, tužiteljica ukazuje na odredbu čl. 270. st. 1. ZOO/05. Predmetna odredba je suprotna i kogentnoj zakonskoj normi sadržanoj u odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO/05, kojom je propisano da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Nije sporno da davatelj kredita - sukladno st. 3. predmetnog članka ima pravo od korisnika kredita zahtijevati naknadu štete, ali samo ako je štetu zaista i pretrpio. Međutim, tuženik u konkretnom slučaju nije pretrpio bilo kakvu štetu pa je za zaključiti da sporna naknada zapravo predstavlja naknadu izmakle dobiti radi gubitka" kamate, a što je suprotno naprijed citiranoj kogentnoj odredbi ZOO/05, kojom je propisano da davatelj kredita na takvo što nema pravo.

Tužiteljica u ovom postupku predlaže utvrditi ništetnom odredbu čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu broj: 256-105/2006 kojom je ugovoreno da je tuženik, u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, ovlašten zaračunati naknadu sukladno svojoj jednostranoj odluci i temeljem odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO/05 - od tuženika potražuje iznos od 18.276.81 kn, koji iznos je tuženiku isplatila na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita uz zakonsku zateznu kamatu koja na naprijed navedeni iznos temeljem odredbe čl. 1115. ZOO/05 teče od 17. lipnja 2014. god. pa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava navode tužiteljice o ništetnosti odredbe čl.8.st.2. Ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Navodi da predmetna odredba nije protivna Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, poziva se na odredbu čl. 1024. ZOO kojom je propisano da tuženik ima pravo na naknadu štete koja mu je nastala uslijed prijevremene otplate kredita što je tuženik ugovorio spornim člankom 8. prema kojem tuženik ima pravo na uplatu sukladno obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu, sukladno poslovnoj politici Banke. Prema tome, jasno je da je volja stranaka bila ugovoriti pravo tuženika na naplatu jednokratne naknade u slučaju prijevremene otplate kredita, koja predstavlja unaprijed određeni iznos naknade štete i troškova koje tuženik trpi zbog prijevremene otplate ugovora o kreditu. U članku 1024. ZOO-a jedino je propisana zabrana da se prilikom vraćanja uračunavaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti, o čemu se ne radi u konkretnom slučaju. Tuženik ističe kako niti u jednom dijelu članka 8. Ugovora o kreditu nije ugovoreno da će se u slučaju prijevremene otplate kredita obračunati kamata ili dio kamata koje bi korisnik kredita bio dužan platiti od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

Navedena naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja unaprijed dogovoreni iznos naknade štete i troškova koje tuženik ima radi prijevremene otplate kredita, a koji nisu povezani s budućom nedospjelom kamatom. Iznos štete i troškova koje tuženik ima radi prijevremene otplate kredita je definiran unaprijed iz razloga što bi utvrđivanje stvarnog iznosa štete i troškova bilo povezano s nerazmjernim troškovima. Naime, tuženik u svojem poslovanju da bi isplatio kredite mora osigurati izvore financiranja u obliku depozita građana ili pravnih osoba, pozajmica od svoje banke osnivača te zaduživanjem na financijskim tržištima, a koji po valutnoj i ročnoj strukturi moraju osigurati mogućnost tuženika da plasira kredite. U slučaju prijevremene otplate kredita, tuženik nema mogućnost prijevremeno otplatiti svoje izvore financiranja te je prisiljen do njihovog dospijeća plaćati kamatu po ugovorenoj kamatnoj stopi. Tuženik ističe kako trpi štetu koja se očituje u pogledu negativnih kamata koje tuženik plaća na novčana sredstva u trenutku prijevremene otplate kredita zato jer sredstva koja je primio tijekom prijevremene otplate kredita nije mogao dalje plasirati na tržište zbog prevelike likvidnosti, te je ista bio prisiljen oročiti kod City bank i Deutsche bank te je na oročena sredstva navedenim bankama trebao plaćati negativnu kamatu.

Ističe da je Zakonom o potrošačkom kreditiranju propisano pravo banke da obračuna naknadu prilikom prijevremene otplate kredita.

Tužitelj je potvrdio da mu je ugovor o kreditu protumačen, da ga je razumio te da on predstavlja njegovu pravu i ozbiljnu volju te je vlastoručno potpisao i solemnizirao ugovor kod javnog bilježnika.

Vezano uz navode tužitelja o suprotnosti odredbe o prijevremenoj otplati kredita s odredbama Zakona o zaštiti potrošača tuženik ističe kako je odredbom članka 87. Zakona o zaštiti potrošača propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava, dok je odredbom iz članka 81. stavka 1. navedenog Zakona o zaštiti potrošača propisano kako se nepoštenom smatra ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, odredbom iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača propisano je kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Tuženik ističe da je konkretna ugovorna odredba iz članka 8. Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno pravo na prijevremenu otplatu kredita i pravo na naplatu naknade u slučaju takve prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita, odredba o cijeni. Iz navedenog razloga nije dopušteno ocjenjivati je li navedena ugovorna odredba poštena ako je ta odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. Tuženik ističe kako je predmetna ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i Naime, navedena ugovorna odredba je jasna jer je u Ugovoru o kreditu izričito navedeno pravo tuženika naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Navedena odredba je lako uočljiva jer je ista sadržaj ugovora te je razumljiva jer je tužitelju iz sadržaja navedene ugovorne odredbe moglo ili moralo biti razumljivo koliku će naknadu morati platiti ako odluči prijevremeno otplatiti kredit. Sve kada bi se zauzelo shvaćanje da predmetna ugovorna odredba nije jasna, lako razumljiva ili lako uočljiva, navedena ugovorna odredba nije ništetna iz razloga što je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o sadržaju navedene odredbe. Da je tome tako proizlazi već iz sadržaja Ugovora o kreditu, u koji tekst ugovora je unesen rezultat pregovora stranaka oko sadržaja navedene ugovorne odredbe. Naime, u članku 8. Ugovora o kreditu je navedeno kako će u slučaju prijevremene konače ili djelomične otplate kredita tuženik zaračunati taksu sukladno odluci o naknadama, a u članku 21. Ugovora o kreditu je ugovorena primjena odluke o naknadama jer je navedeno kako tužitelj u cijelosti prihvaća odredbe Odluke o naknadama, sa svim izmjenama i dopunama. Sve kada bi se utvrdilo da se o konkretnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a što se kategorički osporava, da bi se utvrdilo da je predmetna ugovorna odredba ništetna potrebno je, sukladno ranije navedenom članku 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača, nedvojbeno utvrditi da predmetna ugovorna odredba uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tužitelja) i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Navedena ugovorna odredba nije ugovorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja jer je ugovaranje takve ugovorne odredbe uobičajena praksa u bankarskom poslovanju, a takva ugovorna odredba nije protivna prisilnim propisima. Štoviše, Zakonom o potrošačkom kreditiranju je izričito dopušteno ugovaranje prava na naplatu takve naknade, kako je obrazloženo u odgovoru na tužbu. Predmetna ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tužitelja) već je, upravo suprotno, pravo tužitelja da prijevremeno otplati kredit uz plaćanje određene naknade protuteža šteti i troškovima koje tuženik trpi zbog prijevremene otplate kredita. Predlaže Naslovnom sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odbiti tužitelja sa zahtjevom za naknadom troškova postupka i naknaditi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom.

3. Punomoćnici stranka popisali su parnični trošak.

4. Tijekom postupka izvedeni su dokazi čitanjem i pregledavanjem: Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj 256-105/2006 od 11. prosinca 2006. (list 6 - 13 spisa), izvoda iz sudskog registra (list 14 spisa), potvrde o otplati duga (list 15 spisa), obavijesti o prijevremenom zatvaranju (list 16 spisa), arhive tečajnih lista (list 17 spisa), odgovora na tužbu s prilozima uz reprodukciju cd medija (list 18-108 spisa), tuženikovog podneska od 4. studenog 2019. s prilozima (list 149-174 spisa), podneska svjedokinje ED od 22. rujna 2023. (list 184 spisa), izjave svjedokinje DD (list 189-191 spisa) te saslušanjem tužiteljice kao parnične stranke (list 196-197 spisa).

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi ništetnom ugovorna odredba iz čl. 8. Ugovora o kreditu br. 256-105/2006, od 11. prosinca 2006. godine. kojom je ugovorena naknada u slučaju prijevremene otplate kredita, tzv. "izlazna naknada", pa od tuženika potražuje novčani iznos od 2.425,75 eura /18.276,81 kn koji je platila po toj osnovi uvećan za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu.

6. Nesporno je da je tužiteljica kao korisnik kredita dana 11. prosinca 2006. sa prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria bank zaključila Ugovor o kreditu broj 256-105/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine na temelju kojeg je tužiteljici odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 129.500,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita u svrhu kupovine stana i parkirnog mjesta (čl. 2.) što ukazuje na činjenicu da se radilo o potrošačkom ugovoru, da je člankom 8. st. 2. predmetnog ugovora o kreditu određeno da u slučaju prijevremene, konačne ili djelomične otplate kredita banka ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria bank, što je utvrđeno i uvidom u navedeni ugovor.

Nije sporno ni da je kredit po Ugovoru u cijelosti otplaćen te da je tužiteljica 16. lipnja 2014. platila naknadu za prijevremeni povrat koja je iznosila 2.931,43 CHF, odnosno 18.276,81 kuna, sve s obzirom na srednji tečaj Addiko banke koji je 14. lipnja 2014. za 1 CHF iznosio 6,234777 kuna (list 16-17 spisa) dakle, nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

7. Između stranaka je sporno je li ugovaranjem i naplatom naknade za prijevremeni povrat kredita od strane tužiteljice u iznosu od 2.425,75 eura /18.276,81 kn tuženik povrijedio zakon na štetu tužiteljice, povlači li ta povreda ništetnost dijela ugovorne odredbe o pravu na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita i obvezu vraćanja tog iznosa tužiteljici uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu, je li tuženiku prijevremenom otplatom kredita nanesena šteta i ako je u čemu se ista sastoji.

8. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, 146/2025) sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev osnovan.

9. U odnosu na personalne tuženik je na okolnost pregovaranja s tužiteljicom oko ugovorne odredbe iz članka 8. Ugovora o kreditu predložio saslušanje kreditnog referenta (radnika tuženika) koji je radio na obradi predmetnog Ugovora o kreditu navodeći u tijeku postupka da se radi o ED. Međutim, iz pisanog očitovanja navedene svjedokinje (list 184 spisa) koje je poslala u odnosu na ročište 23. rujna 2023. na koje je uredno pozvana i na koje nije pristupila proizlazi da je u Addiko banci bila zaposlena od 24.10.2002. do 30.04.2012. te da prema važećem ugovoru o radu nije sklapala, ovjeravala ni sudjelovala u prodajnom procesu segmenta kreditiranja stanovništva, da je od 01.05.2012. do 09.03.2020. obavljala poslove kreditnog referenta i voditelja poslovnice te da je bila ovlaštena za kreditno poslovanje, no da je to razdoblje u kojem se više nisu sklapali ugovori o kreditima u CHF, stoga moli izuzimanje iz pozivanja na ročišta budući da je zaposlena u konkurentskoj banci te da su ročišta na koja je pozvana vezana za kredite u CHF odobravani u razdoblju kada ona kao djelatnik banke za te poslove nije bila ovlaštena.

Tužiteljica je u podnesku od 7. studenog 2019. (list 137-143 spisa) istaknula kako je na obradi njenog kredita radila BD, bivša zaposlenica tuženika, čije saslušanje tuženik nije predlagao tijekom postupka, a od čijeg je saslušanja tužiteljica odustala, pa je stoga sud prešao preko izvođenja dokaza saslušanjem predložene ED jer iz svega prethodno navedenog proizlazi da ista nema saznanja o odlučnim činjenicama u vezi predmeta spora.

10. Tužiteljica MD saslušana kao parnična stranka iskazala je kako je 2006. godine odlučila kupiti stan u [adresa] jer je njena kći upisala fakultet te je pregovarala sa građevinskom firmom Elusar, koja ju je, nakon što se izjasnila da joj je za kupnju stana potreban kredit, uvjetovala na način da su joj rekli da oni surađuju samo sa Hypo bankom, koja prati izgradnju. Kako živi u [adresa], obratila se BD, zaposlenici Hypo banke koja je radila u podružnici u [adresa] i koju je osobno poznavala, koja ju je u prvom razgovoru informirala da može dignuti kredit u Eurima i CHF-u, ali da joj treba dostaviti platne liste kako bi provjerila njeno stanje. Nakon što joj je dostavila podatke koje je tražila rekla joj je da s obzirom na njena primanja može dignuti kredit samo u CHF-u, da se ne brine, da i ona već 2 godine ima takav kredit, da s njim nema nikakvih problema, a da nema ni pritužbi od drugih korisnika. Nakon što je od firme Elusar pribavila podatke potrebne za upis hipoteke ponovno se obratila BD s tom dokumentacijom, na što joj je rekla da treba pričekati 10-tak dana da vidi hoće li joj biti kredit odobren. Nakon što ju je BD obavijestila da joj je kredit odobren došla je u banku gdje ju je dočekao već sastavljen ugovor i tada je prvi put saznala za izlaznu naknadu jer o istoj ranije nije bilo nikakvog govora. Na njen upit BD joj nije znala reći kolika je visina te naknade. Točno se sjeća da joj je rekla jedino da se visina naknade mijenja, ali da ni ona sama ne zna kako ni zbog čega, odnosno o čemu promjena ovisi. Sjeća se da joj je rekla da ugovor o kreditu, ni u švicarcu ni u bilo kojoj drugoj valuti nije moguće sklopiti bez takve odredbe, budući da u svim ugovorima o kreditu postoji ta odredba, a na što ni ona sama ne može utjecati jer ugovore ne sastavlja ona nego pravna služba u Zagrebu i da je to tipski ugovor jednak za sve klijente te da se radi o ponudi po principu "uzmi ili ostavi", tj. nije bilo mogućnosti da se promijeni bilo koja odredba tog konkretnog ugovora. Kako je bila u situaciji da njena kćer nije mogla dobiti smještaj u domu u Zagrebu morala je riješiti njeno stambeno pitanje te je takav ugovor prihvatila. Ovjeru dokumentacije je radila kod javnog bilježnika u Zagrebu, ali gospođu Ilinku Lisonek nije upoznala, na njenom je predmetu radila cura koja je zaposlena u tom javnobilježničkom uredu, a porijeklom je iz Ploča, preziva se M, pa su pričale o zajedničkim poznanicima iz Ploča. Ističe kako s njom uopće nije razgovarala o sadržaju Ugovora o kreditu, niti ju je upozoravala na bilo koju odredbu. Međutim, s obzirom na enormne promjene u rastu anuiteta zbog rasta tečaja CHF-a i visine kamatne stope bila je prisiljena predmetni stan prodati i prijevremeno zatvoriti kredit, a to zatvaranje je bilo moguće jedino uz plaćanje naknade.

Odgovarajući na pitanje svog punomoćnika izjavila je da glede realizacije predmetnog kredita nikada nije razgovarala sa ED.

11. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje: ZZP), koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora, propisano je kako ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a to poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4. članka 81. ZZP-a određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati. Prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava, dok je stavkom 2. istog članka određeno, da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

12. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice iz kojeg proizlazi da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo jer se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužiteljica kao korisnica kredita nije mogla utjecati na sadržaj sporne odredbe Ugovora o kreditu. Naime, iz njenog iskaza jasno proizlazi da je odluku o kreditu u švicarskim francima donijela na temelju razgovora s tadašnjom djelatnicom banke BD koja joj je rekla jedino da se visina naknade mijenja, ali da ni ona sama ne zna kako ni zbog čega, odnosno o čemu promjena ovisi, da ugovor o kreditu, ni u švicarcu ni u bilo kojoj drugoj valuti nije moguće sklopiti bez takve odredbe, budući da u svim ugovorima o kreditu postoji ta odredba, a na što ni ona sama ne može utjecati jer ugovore ne sastavlja ona nego pravna služba u Zagrebu i da je to tipski ugovor jednak za sve klijente te da se radi o ponudi po principu "uzmi ili ostavi", tj. nije bilo mogućnosti da se promijeni bilo koja odredba tog konkretnog ugovora.

Iz sadržaja sporne ugovorne odredbe čl. 8. predmetnog Ugovora, sasvim razvidno da u istoj ne postoji niti jedan egzaktan podatak glede naknade koju je tužiteljica kao korisnik kredita bila dužna platiti u slučaju prijevremene konačne otplate kredita. Naime, u predmetnoj ugovornoj odredbi je navedeno da je tuženik ovlašten izvršiti promjenu kamatne stope sukladno njegovoj internoj Odluci o naknadama za usluge - dakle, bez navođenja bilo kakvih parametara i objektivnih kriterija promjenjivosti. Spornom ugovornom odredbom koja ima nedorečenu formulaciju, budući da Ugovor ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja te naknade ni podatak o tome hoće li se primjenjivati Odluka koja je važila u vrijeme nastanka obveznog odnosa ili Odluka koja će važiti u vrijeme otplate kredita, i koja je bila unaprijed formulirana standardnim ugovorom (šprancom) tuženika kao trgovca, tuženik je sebi ostavio slobodu samovoljnog određivanja visine naknade za prijevremenu otplatu kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo.

Dakle, ugovorne strane nisu individualno pregovarale o naknadi za prijevremenu otplatu kredita uz potpuno informiranje tužiteljice kao potrošača o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Iako su stranke ugovorile tu naknadu, tužiteljica temeljem predmetnog ugovora nije mogla znati na što točno pristaje te kako će ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita konkretno utjecati na njena prava i obveze i na koji način će tuženik odrediti iznos naknade, jer joj je rečeno jedino da je ta naknada promjenjiva, ali ne i o čemu promjena iste ovisi pa čak niti koliko ista iznosi u trenutku sklapanja ugovora.

Kako je dakle tijekom postupka utvrđeno da je Ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane tuženika i da tužiteljica nije mogla unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknade, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, a posljedično i ništavna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP- a.

13. Nadalje, predmetna odredba Ugovora o kreditu ništetna je i na temelju odredbi Zakona o obveznim odnosima. Odredbom čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005 – dalje: ZOO/05) kao mjerodavnog prava obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora, jasno je određeno da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je člankom 272. st. 1. ZOO/05 propisano da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi te da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva (čl. 270. ZOO/05).

Po ocjeni suda odredba čl. 8. st. 2. ugovora koju tuženik naziva blanketnom i na čiju primjenu korisnik kredita samim potpisom Ugovora bezuvjetno pristaje, kao takva neodređena i neodrediva s obzirom na činjenicu da je spornom ugovornom odredbom određeno samo da visinu naknade određuje pravni prednik tuženika svojim internim aktom (čak ne navodeći niti o kojem aktu je riječ), da je taj akt podložan promjenama, o kojima je opet odlučivao pravni prednik tuženika samovoljno. Nadalje, tuženik ne specificira što su konkretno u pogledu prijepornog pitanja sadržavale odredbe Općih uvjeta poslovanja, niti te Opće uvjete prilaže u dokazne svrhe. Ugovor ni u odredbi čl. 21. na koji se poziva tuženik ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja te naknade, kao ni podatak o tome hoće li se primjenjivati Odluka o naknadama tuženika koja je važila u vrijeme nastanka obveznog odnosa ili Odluka koja će važiti u vrijeme otplate kredita, pa je jasno da je tuženik spornom ugovornom odredbom koja ima nedorečenu formulaciju sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za prijevremenu otplatu kredita. Iz uvjerljivog iskaza tužiteljice proizlazi da se radi o ugovorima unaprijed sastavljenim za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) predlaže drugoj ugovornoj strani ugovor po principu uzmi ili ostavi u smislu Općih uvjeta ugovora kredita kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. ZOO/05. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori i ništetni su ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora. Kako tužiteljica kao korisnica kredita nije mogla utjecati na sadržaj sporne odredbe Ugovora o kreditu, niti je u trenutku sklapanja Ugovora znala kojim aktom je određena naknada za prijevremenu otplatu kredita i u kojem iznosu, tužiteljica temeljem predmetnog ugovora nije mogla znati na što točno pristaje te kako će ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita konkretno utjecati na njena prava i obveze i na koji način će tuženik odrediti iznos naknade, jer joj je rečeno jedino da je ta naknada promjenjiva ali ne i o čemu promjena iste ovisi, pa je prihvatom takve neodredive obveze dovedena u neravnopravan položaj prilikom sklapanja ugovora. Slijedom navedenog sud je predmetnu ugovornu odredbu iz čl. 8. st. 2. ugovora o kreditu o prijevremenoj otplati kredita i na temelju čl. 270. ZOO/05 utvrdio ništetnom.

14. Predmetna odredba je suprotna i kogentnoj zakonskoj normi sadržanoj u odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO/05, kojom je propisano da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. Prema st. 3. istog članka korisnik kredita u tom slučaju je dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio, s tim da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti, a kako je to propisano odredbom čl. 1024. st. 4. ZOO-a.

Dakle, odredba čl. 1024. ZOO-a propisuje dužnost naknade štete samo ako je davatelj kredita pretrpio štetu zbog vraćanja kredita prije dospjelosti, time da kod prijevremene otplate kredita banka nema pravo uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti, iz čega slijedi zaključak da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamate (neostvarene kamate).

15. U konkretnom slučaju tuženik tvrdi da iznos koji je naplatio tužiteljici odgovara iznosu štete koju je pretrpio zbog prijevremene otplate kredita sukladno čl. 1024. st. 3. ZOO-a te da odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu pretpostavlja i unaprijed ugovoreni iznos naknade štete. Da bi tuženiku kao davatelju kredita pripadalo pravo na naknadu štete potrebno je da postoji uzročna veza između prijevremene otplate kredita od strane tužitelja kao korisnika kredita i nastale štete tuženiku kao davatelju kredita. Dakle, pretpostavka za primjenu pravila o ugovornoj odgovornosti za štetu (a u konkretnom slučaju povreda obveza iz ugovora se sastoji u prijevremenoj otplati kredita) je nastanak štete, odnosno ako dužnik povrijedi obvezu ispunjenja, a iz toga ne nastane vjerovniku nikakva šteta tada nema pravo na naknadu iste. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpjele štete odnosno onih troškova koji bi mu kao vjerovniku nastali prijevremenom otplatom kredita ( objektivno nastali troškovi), ali se ta naknada ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela kamate, niti na troškove likvidnosti. Tuženik se poziva na troškove likvidnosti, odnosno negativne kamate koje je platio i koje dalje plaća inozemnim bankama na sredstva koja je zaprimio prilikom prijevremene otplate kredita odnosno troškovi likvidnosti predstavljaju štetu koju tuženik trpi zbog prijevremene otplate kredita, a koja je tužitelju uz administrativne troškove uračunata u naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Troškovi likvidnosti koje tuženik navodi po stavu ovoga suda nisu osnov za tzv. izlaznu naknadu, na što upućuje i recentna sudska praksa ( Odluka U-III-3231/2022).

Ujedno shvaćanje da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu za prijevremeno ispunjenje obveze klijenta iz Ugovora o stambenom potrošačkom kreditu, kao što je ovdje slučaj potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ( NN 101/17), a kojim zakonom se u pravni poredak RH prenijela Direktiva 2014/17 EU Europskog parlamenta Vijeća od 4.2.2014. o Ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene kredite, i o izmjeni Direktive 2008/48 EZ, 2013/36 CU i Uredbe EU broj: 1093/10. Iako se taj zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj s obzirom na dan sklapanja ugovora o kreditu evidentno je da su istim otklonjeni nedostatci do tada važećeg zakonskog uređenja, te je onemogućeno bankama da penaliziraju potrošače za prijevremeno ispunjenje ugovornih obveza.

Banka bi imala pravo na naknadu troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova, ali ne i na naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Tuženik je nesporno naveo da postoje administrativni troškovi vezani uz prijevremenu otplatu kredita, međutim, iste nije specificirao na način da točno navede o kojim troškovima se radi i koliko koji administrativni trošak iznosi, a tijekom postupka je iznosio samo vrlo uopćene navode, dostavljajući cd medij s podacima o trošku financiranja za razdoblje od 11.2011. do 12. 2018. ne navodeći radi li se o trošku financiranja konkretnog kredita te je svrhu dokazivanja stvarnih troškova koji su mu eventualno nastali baš zbog toga što je tužiteljica izvršila prijevremenu otplatu svog kredita predložio je saslušanje svjedoka ŽD i DD, od kojeg je prijedloga odustao podneskom od 15. listopada 2025. (list 188 spisa) dostavljajući u spis ovjerenu izjavu DD u kojoj je opisana općenita procedura u slučaju da stranka zatraži prijevremenu otplatu kredita i u kojoj je istaknuto kako se ne radi o automatiziranom postupku Banke te da isti zahtjeva ljudski angažman koji inače nije potreban kod redovne otplate kredita i koji nije moguće unaprijed predvidjeti, bez konkretnog navođenja troška koji bi nastali tuženiku po zahtjevu tužiteljice MD.

Tuženik je predložio financijsko vještačenje isključivo po vještaku Zrinku Ručeviću, čemu se tužiteljica izričito usprotivila, no sud izvođenje dokaza financijskim vještačenjem smatra nepotrebnim iz više razloga – kako zbog činjenice da je tuženik na taj način pokušao dokazati samo nekakve općenite / apstraktne troškove, a ne troškove koji bi bili povezani s predmetnim kreditom, tako i zbog činjenice da je sporna ugovorna odredba svakako ništetna temeljem odredbi Zakona o zaštiti potrošača, slijedom čega bi određivanje vještačenja bilo suvišno i protivno načelu ekonomičnosti postupka.

16. Sud smatra da u konkretnom slučaju naknada za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamate koju je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja kredita ( neostvarene kamate), a na koje prema odredbi čl. 1024. st.4. ZOO nema pravo. Stoga je odredba čl. 8. st. 2. predmetnog ugovora o kreditu suprotna prisilnim propisima radi čega sud smatra da je ista ništetna. Naplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita tuženik je povrijedio zakon na štetu tužitelja koja povreda povlači ništetnost dijela predmetne ugovorne odredbe , a ugovor može opstati bez iste koja očito nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

17. Budući je tuženik temeljem ništetne odredbe primio iznos od ukupno 2.425,75 eura to je sukladno čl. 323. ZOO-a, u svezi s čl. 1111. istog zakona dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovu tako ugovorene ništetne odredbe, pa je osnovan i tužbeni zahtjev za isplatu. Zahtjev tužiteljice za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti odredbe o prijevremenoj otplati kredita. Tužiteljici je plaćanjem predmetne naknade nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju te ništetne odredbe, pa tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je primio na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u ovom slučaju, a sve sukladno odredbi čl. 323. u vezi s čl. 1111 ZOO.

18. Naime, čl. 1111. st. 1. ZOO-a propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a st. 3. istog članka da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

19. Nadalje, čl. 1115. ZOO-a propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju, uzimajući u obzir da je upravo tuženik sastavio predmetni Ugovor o kreditu te je bio svjestan sadržaja predmetnog ugovora, njegovih odredbi kao i što svaka od njih propisuje, sasvim je evidentno da je tuženik nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja, time i trenutka uplate naknada za prijevremenu djelomičnu otplatu koje je sam obračunao primjenom ništetne ugovorne odredbe. Dakle, tuženik je znao ili morao znati da nema pravo na isplatu, pa je na temelju čl. 29. st. 1. i. 2. ZOO-a dužan platiti zateznu kamatu koja je sporedno potraživanje koje svoju osnovu i visinu temelji na činjenici da je određen iznos uplaćen bez osnove i to određenog datuma, pa tužiteljica ima pravo na iste kako je navedeno u izreci presude.

Kamatna stopa određena je po stopi određenoj odredbom čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007., za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i st. 8. Zakona o obveznim odnosima, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sukladno čl. 2. Zakona o izmjeni ZOO-a ("Narodne novine" br. 114/22) i Uredbi o izmjeni ZOO-a ("Narodne novine" br. 156/22), a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama ZOO-a (''Narodne novine'' br. 155/23).

20. Slijedom navedenog, i u tom dijelu je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev na način kako je presuđeno u izreci pod toč. II.

21. Novčani iznosi dvojno su iskazani na temelju odredbe iz čl. 48. st. 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj: 57/22. i 88/22.), a kojim je određeno da je tijelo javne vlasti dužno u razdoblju dvojnog iskazivanja iz članka 43. stavka 1. ovoga Zakona dvojno iskazivati cijene i druge novčane iskaze vrijednosti u sudskim, upravnim i drugim pojedinačnim aktima koje donosi te na temelju odredbe iz čl. 43. st. 1. toga Zakona, kojom odredbom je određeno da dvojno iskazivanje započinje prvog ponedjeljka u mjesecu koji slijedi nakon mjeseca u kojem istekne 30 dana od dana donošenja uredbe Vijeća EU-a u skladu s člankom 140. stavkom 3. Ugovora o funkcioniranju Europske unije kojom će biti utvrđen fiksni tečaj konverzije i završava protekom 12 mjeseci od dana uvođenja eura. Kunski iznosi preračunati su uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz navedenoga Zakona.

22. Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023, 107/2025 - dalje: Tarifa).

22.1. Tužiteljici koja je u ovom postupku zastupana po odvjetniku je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura ( 100 bodova, vrijednost boda od 2,00 eura - Tbr. 7. toč. 1. Tarife), zastupanja na ročištima 7. studenog. 2019. i 3. prosinca 2025. iznosi od po 200,00 eura ( 100 bodova, vrijednost boda od 2,00 eura - Tbr. 9. toč. 1. Tarife), sastava podneska od 25. rujna 2023. iznos od 50,00 eura (25 bodova, vrijednost boda od 2,00 eura - Tbr. 8. toč. 4. Tarife) te trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 eura ( 50 bodova, vrijednost boda od 2,00 eura - Tbr. 9. toč. 3. Tarife) ukupno iznos od 750,00 eura kojem iznosu je pribrojen PDV 25 % (Tbr. 42 Tarife) u iznosu od 187,50 eura i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 70,74 eura (533,00 kuna), pa ukupno priznati troškovi tužiteljici iznosi 1.008,24 eura.

Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 7. studenog. 2019. s obzirom na činjenicu da je isti podnesak predan na raspravi održanoj 7. studenog 2019. kada je imala priliku iznijeti sve što je sadržano u navedenom podnesku, a za koju raspravu je tužiteljici priznat trošak zastupanja, pa da isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka te joj nije priznata sudska pristojba na presudu, s obzirom na činjenicu da je tužiteljica oslobođena od plaćanja te pristojbe, pa je stoga u tom dijelu zahtjev za nadoknadom troškova postupka odbijen kao neosnovan.

23. Zbog svega izloženog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Metković, 16. siječnja 2026.

S u t k i n j a :

Jelena Ćelić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda za nadležni županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda uručuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda uručuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 335. ZPP-a).

DNA:

1. Jure Jelavić, odvjetnik u Metkoviću, Andrije Hebranga 8

2. Odvjetničko društvo Kožul i Petrinović d.o.o. Zagreb, Radnička cesta 4