REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Industrijska cesta 15, Sesvete

Poslovni broj: P-522/2025-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama po sutkinji Martini Ivanković u pravnoj stvari tužiteljice JŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, kojeg zastupaju punomoćnik Damir Metelko i drugi odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 9. prosinca 2025. u prisutnosti tužiteljice i njenog punomoćnika, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu i uručenje presude 16. siječnja 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništava odredba ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51404627-5102512904 od 8. srpnja 2005. kojeg su sklopili tužiteljica JŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženik Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320 koja u dijelu čl. 10 glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 02,500 % (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK) obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita je suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“

II Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320 da tužiteljici JŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] plati iznos od 385,91 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 17. lipnja 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320 da tužiteljici JŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] plati iznos od 764,11 eura u roku od 15 dana.

IV Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 385,91 eura od 17. lipnja 2005. do 16. lipnja 2025. i na iznos od 764,11 eura od donošenja ove presude do isplate.

V Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320 da tužiteljici JŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] namiri parnični trošak u iznosu od 858,96 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 17. siječnja 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 11. ožujka 2025. podnijela tužbu Općinskom građanskom sudu u Zagrebu u kojoj navodi da je 8. srpnja 2005. kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopila ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51404627- 5102512904 kojim joj je tuženik odobrio kredit u iznosu od 24.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Prema čl. 10 tog ugovora tuženik je obvezao tužiteljicu kao korisnicu kredita na plaćanje naknade za obradu kredita bez da joj je jasno predočio strukturu tih troškova izašto baš u tom postotku što tu obvezu tužiteljice čini neodređenom i neodredivom pa i ništetnom prema čl. 270 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 – dalje: ZOO). Također radi se o nepoštenoj odredbi iz čl. 81 st. 1 i 2 te čl. 82 alineja 10 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 46/07, 79/07 – dalje: ZZP) jer je unaprijed formulirana u tipskom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženik kao jača ugovorna strana, o njoj se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom kojoj je nametnuta obveza s čijim sadržajem nije bila upoznata i nije mogla o njoj pregovarati ni utjecati na njen sadržaj. Dodaje da je tuženik tužiteljici odobrio jedan iznos kredita, a zapravo joj je isplatio drugi iznos koji je bio umanjen za navodne troškove obrade kredita jer je prilikom isplate kredita teretio tužiteljicu za ulaznu naknadu u iznosu od 2.907,61 kn odnosno 385,91 eura[1] i nakon toga je tužiteljici obračunavao kamate na cjelokupni iznos kredita iako joj je isplatio iznos kredita umanjen za tzv. ulaznu naknadu. Time je tužitelj prouzročio neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača na štetu tužiteljice kao potrošača i dodaje da je i Vrhovni sud RH u predmetima poslovni broj Rev-673/2023, Revd-1974/2023 i Revd-1601/2024 zauzeo stav da se radi o nepoštenim odredbama, a isto smatra i Sud Europske Unije u predmetima C-224/19, C-259/19, C-84/19, V-222/19 i C-252/19. Tužitelj stoga svojim tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi traži da se utvrdi da je ništetna odredba čl. 10 u dijelu koji glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 02,500 % (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“ te potražuje isplatu iznosa od 385,91 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 8. srpnja 2005. do isplate kao i naknadu parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

2. Nakon podnošenja tužbe ovaj spor se vodi kod Općinskog suda u Sesvetama na temelju rješenja predsjednika Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj 31 Su-

198/2025-3 od 4. travnja 2025

3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva, a ne spori visinu. Osporava vrijednost predmeta spora koju je tužitelj odredio u iznosu od 1.400,00 eura jer smatra da se deklaratorni zahtjev u ovom slučaju ne uzima u obzir te navodi da tužitelj nije dokazao status potrošača. Dodaje da su neosnovani navodi da bi ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita bila nepoštena odnosno ništetna jer je ta odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, a za takve odredbe o predmetu ugovora i cijeni nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene. Ističe da je tuženik tužiteljicu u cijelosti informirao o njenoj obvezi plaćanja naknade za obradu kredita prilikom pregovora o kreditu i da je informacija o njoj bila i u ugovoru i dostupna na letcima tuženika koji su tužiteljici uručeni prije sklapanja ugovora o kreditu. Pojašnjava da su se predmetnom naknadom pokrivali troškovi uzrokovani obradom kredita poput operativnih, materijalnih, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge i povezanih regulatornih troškova te da različite vrste kredita zahtijevaju različiti utrošak ljudskog rada i da je to u korelaciji s različitim apsolutnim iznosom naplaćene naknade za obradu kredita. Dodaje i da prema odluci Suda EU broj C-621/17 u odredbi potrošačkog ugovora o zajmu o iznosu troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača ne treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Tuženik tvrdi i da ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Ističe i prigovor zastare jer je naknada naplaćena 7. srpnja 2005., a zastarni rok je 5 godina. Osporava i potraživanje zakonskih zateznih kamata te ističe da tužitelj eventualno ima pravo na te kamate tek od pravomoćnosti odluke u ovom predmetu odnosno podredno od podnošenja tužbe. Tuženik navodi i da se odluke Suda EU u predmetima C-224/19 i C-84/19 ne mogu primijeniti na ovaj spor te da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev i potražuje naknadu troškova postupka.

4. Tužiteljica je u podnesku od 17. lipnja 2025. osporila navode odgovora na tužbu. Navodi da se radi o konvertiranom ugovoru o kreditu pa je tuženik time što je tužiteljici ponudio konverziju zapravo priznao da je ona potrošač. Ističe da su prigovor zastare i prigovor na tijek zatraženih zakonskih zateznih kamatama neosnovani. U odnosu na vrijednost predmeta spora navodi da je u tužbi postavila tri tužbena zahtjeva i da je mjerodavna vrijednost predmeta spora koja je navedena u tužbi jer se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu. U tom podnesku tužitelja specificira tužbeni zahtjev, uz ispravak na zapisniku od 1. listopada 2025., na način da je uglavničila zakonske zatezne kamate pa uz zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 10 ugovora o kreditu o tzv. ulaznoj naknadi potražuje isplatu iznosa od 385,91 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 17. lipnja 2005. do isplate i isplatu iznosa od 764,11 eura sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate. I dalje potražuje naknadu parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

5. U podnesku od 25. rujna 2025. tuženik navodi da ne spori visinu novopostavljenog zahtjeva kojim tužiteljica kao obračunate zakonske zatezne kamate potražuje iznos od 764,11 eura, no ističe da ona ne može potraživati procesne kamate na uglavničene zatezne kamate jer glavnica još uvijek nije podmirena.

6. Tužiteljica je kao vrijednost predmeta spora u tužbi navela iznos od 1.400,00 eura što bi predstavljalo zbroj vrijednosti deklaratornog zahtjeva (1.014,09 eura ) i kondemnatornog zahtjeva (385,91 eura). Prema ocjeni ovog suda svrha deklaratornog tužbenog zahtjeva u ovom sporu je da se ocijeni osnovanost zahtjeva za isplatu tj. činidbu pa se on ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora i sud je kao vrijednost predmeta spora utvrdio samo vrijednost zahtjeva za isplatu, a to je prema tužbenom zahtjevu specificiranom u podnesku od 17. lipnja 2025. iznos od 1.150,02 eura.

7. Sud je pročitao obračun naknade za bankarske usluge (str. 6), ugovor o kreditu (str. 7-10), izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe (str. 34-39), informacije o Paketu „Iz minusa u plus“ (str. 40-41) i saslušao je tužiteljicu. Financijsko vještačenje nije provedeno jer nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

8. Na temelju tako provedenog postupka sud je, ocjenjujući svaki dokaz zasebno i u vezi s drugim dokazima, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan osim u dijelu zahtjeva za isplatu zakonskih zateznih kamata o čemu je odlučeno u točki IV izreke.

9. Među strankama nije sporno da su sklopile ugovor o kreditu, da je naplaćena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 385,91 eura i nije sporan obračunati iznos zakonskih zateznih kamata od 764,11 eura. Sporni su osnovanost tužbenog zahtjeva i u odnosu na glavnicu i u odnosu na uglavničene zatezne kamate, je li tužiteljica potrošač, je li nastupila zastara i sporan je tijek zakonskih zateznih kamata.

10. Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51404627-5102512904 (str. 7- 10) sklopili su 8. srpnja 2005. tuženik kao kreditor, tužiteljica kao korisnik kredita te PŠ kao sudužnik i ŽŠ kao jamac-platac. Taj ugovor je sklopljen za iznos od 24.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Sporna odredba sadržana je u čl. 10 ugovora u dijelu koji glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 02,500 % (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“ Prema čl. 3 ugovora namjena kredita je kredit građana preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu, kredit za zatvaranje obveza (iz minusa u plus). Prema obračunu naknade za bankarske usluge (str. 6) datum odobrenja kredita je bio 8. srpnja 2005. i ta je tzv. ulazna naknada iznosila 2.907,61 kn.

11. Tužiteljica je u svojem iskazu navela da je ovaj kredit uzela jer je trebala podmiriti troškove operacije koju je imala prije toga te dio troškova kupnje i opremanja stana. Dodala je da je zaposlena u državnoj upravi i da nema registrirano trgovačko društvo, obrt ni OPG. Iskazala je da su joj u banci dali gotov obrazac ugovora s cijelim tekstom i da su joj preporučili ugovor u švicarskih francima jer da svi uzimaju takve kredite. Navela je i da joj je naknada za obradu kredita naplaćena tako što joj je kod isplate kredita isplaćen iznos koji je bio umanjen za tu naknadu i da joj nitko iz banke nije rekao zašto se te naknada naplaćuje niti su joj objasnili što se iz nje podmiruje.

12. Prema ocjeni ovog suda tužiteljica je potrošač u smislu čl. 3 ZZP-a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora i prema kojem je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tužiteljica je predmetnim kreditom ishodila sredstva za podmirenje svojih osobnih novčanih obveza koje se odnose na trošak operacije i kupnje i opremanje stana pa je tuženikov prigovor da tužiteljica nije potrošač stoga neosnovan.

13. Prema čl. 1065 Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05 – dalje: ZOO/91) ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Prema čl. 84 ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Prema čl. 4 st. 2 Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13/EEZ) procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. U presudi Suda Europske Unije poslovni broj C- 224/19 i C- 259/19 od 16. srpnja 2020. utvrđen je točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ pa se tako ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju dok odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

14. Predmet ovog spora je jednokratna naknada za obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva i ona prema ocjeni ovog suda ne predstavlja predmet ugovora o kreditu jer se on odnosi na bitne činidbe ugovora koje definiraju bit ugovornog odnosa tj. koje taj ugovor čine baš ugovorom o kreditu, a nije ni cijena jer su prema čl. 1069 ZOO/91-a cijena ugovora o kreditu ugovorene kamate. Jednokratna naknada za obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva se prema tome i u smislu čl. 4 st. 2 Direktive 93/13/EEZ smatra akcesornom odredbom i dopušteno je ocjenjivati je li odredba o toj naknadi poštena bez ograničenja iz čl. 84 ZZP-a i čl. 4 st. 2 Direktive 93/13/EEZ pa je u nastavku potrebno provesti test nepoštenosti sporne odredbe.

15. Prema čl. 81 st. 1 ZZP-a i čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Na temelju iskaza tužiteljice, kojeg je sud u cijelosti prihvatio jer je iskazivala logično, životno i neposredno uvjerljivo, sud je utvrdio da je tuženik tužiteljici dao prethodno formulirani standardni ugovor pa je u skladu s čl. 81 st. 2 ZZP-a utvrdio da stranke nisu pojedinačno pregovarale o odredbi o naknadama uključujući i jednokratnu naknadu za obradu kredita. Ovdje treba istaknuti da je prema čl. 81 st. 4 ZZP-a na tuženiku kao trgovcu teret dokaza ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, a tuženik to nije dokazao u ovom sporu.

16. Kao što je već navedeno, među strankama nije sporno da je tužiteljici naplaćena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 385,91 eura. U tekstu predmetnog ugovora nije naveden iznos te naknade, nego je u čl. 10 st. 1 predmetnog ugovora navedeno da ona iznosi 2,50 % od iznosa kredita, a minimalno 200,00 kn. Tuženik u odgovoru na tužbu nabraja da je ta naknada pokrivala troškove poput operativnih i materijalnih troškova, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge i povezanih regulatornih troškova, međutim, tuženik ne objašnjava ni ne dokazuje zašto bi ti troškovi iznosili baš 2,50 % od ukupnog iznosa kredita pa sud njegove tvrdnje o troškovima koji se podmiruju spornom naknadom smatra paušalnim. Također, i sama tužiteljica je iskazala da joj prilikom ugovaranja kredita nisu dane nikakve posebne informacije o naknadi za obradu kredita pa prema ocjeni ovog suda određivanje jednokratne nagrade za obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva u iznosu od 2,50 % od iznosa kredita iako je transparentno, jer je tužiteljica mogla znati iznos te naknade, nije jasno.

17. U presudi Suda Europske Unije poslovni broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. navedeno je i da čl. 3 st. 1 Direktive EEZ 93/13, koji je istovjetan čl. 96 st. 1 ZZP-a, treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a to treba provjeriti sud koji provodi postupak. U konkretnom slučaju tuženik svojim dokazima uopće nije dokazao da naplaćena jednokratna nagrada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

18. Prema ocjeni ovog suda odredba čl. 10 predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva u visini od 2,50 % od iznosa kredita, a minimalno 200,00 kn, je nepoštena ugovorna odredba jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i unaprijed ju je formulirao tuženik kao trgovac, s tim da tužiteljica kao potrošač nije imala niti je mogla imati utjecaja na njen sadržaj pa je takva odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, a protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tužiteljici je banka kao jača ugovorna strana u konkretnom pravnom odnosu nametnula plaćanje jednokratne naknade, povrh preuzete obveze vraćanja pozajmljenog iznosa uvećanog za ugovorene kamate, s tim da iz predmetnog ugovora uopće nije jasno što se tom naknadom podmiruje, što je sve protivno načelu savjesnosti i poštenja.

19. Štoviše, budući da je naknada za obradu i odobravanja kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, korisnici kredita su time dodatno dovedeni u neravnopravni položaj. Naime, tuženik je sigurno imao određene troškove za obradu zatraženog kredita, no sama činjenica da je predmetna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita ukazuje na nepoštenost takve odredbe i stavljanja u nepovoljniji položaj onih korisnika kredita kojima je odobren kredit u većem iznosu i koji time plaćaju višu naknadu zato što nije transparentno ni jasno zašto bi određeni osnovni troškovi koji nastaju pri obradi svakog kredita bili viši u slučaju kad se radi o ugovoru o kreditu na veći iznos. Slijedom svega navedenog takva nepoštena odredba je prema čl. 87 st. 1 ZZP-a ništava.

20. Navod tuženika da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade ne utječe na utvrđenje ovog suda da je sporna odredba nepoštena. Naime, da je postojalo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade tada bi, u slučaju da je protivna zakonskim odredbama, sporna odredba bila ništava jer je protivna prisilnom propisu u smislu čl. 103 st. 1 ZOO/91-a, a u konkretnom slučaju sud je utvrdio da je ona nepoštena u smislu čl. 81 ZZP-a pa je zato ništava.

21. Sud je stoga u točki I izreke presude usvojio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj traži da se utvrdi da je ništava odredba predmetnog ugovora sadržana u dijelu čl. 10 predmetnog ugovora koji propisuje obvezu plaćanja naknade za obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva. Tužiteljica doduše traži da se utvrdi da je sporna odredba ništetna, no kako je predmetni ugovor sklopljen u vrijeme kad su na snazi bile odredbe ZOO/91 koje su koristile izraz ništavost za isti pojam za koji se u odredbama Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 – dalje: ZOO) koristi izraz ništetnost, time što je sud utvrdio da je sporna odredba ništava u skladu s propisima koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije došlo do prekoračenja tužbenog zahtjeva.

22. S obzirom na to da je odredba predmetnog ugovora na temelju koje je tužiteljici naplaćena naknada za obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva ništava, tuženik je prema čl. 104 st. 1 ZOO/91-a dužan vratiti tužiteljici iznos koji mu je naplaćen na temelju te odredbe, a to je 385,91 eura što među strankama nije sporno.

23. Tuženik je istaknuo prigovor zastare koji nije osnovan. Naime, prema Pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1 ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. O ništetnosti (ništavosti) sporne odredbe odlučeno je tek u ovoj presudi, a na ovo potraživanje koje se odnosi na povrat plaćene jednokratne naknade za obradu kredita primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina iz čl. 371 ZOO/91-a koji još nije ni počeo teći jer ova presuda još nije pravomoćna.

24. Sud je stoga u točki II izreke presude naložio tuženiku da tužiteljici isplati zatraženi iznos od 385,91 eura. Tužiteljica na taj iznos ima pravo i na naplatu zakonskih zateznih kamata u skladu s čl. 214 ZOO/91-a od dana kad je tuženik taj iznos stekao jer je on, kao što je već utvrđeno, bio nepošten kad je tužiteljici nametnuo ugovaranje sporne odredbe za koju je utvrđeno da je nepoštena i ništava.

25. Tužiteljica u specificiranom tužbenom zahtjevu od 17. lipnja 2025. potražuje zakonske zatezne kamate na iznos glavnice od 385,91 eura od 17. lipnja 2005. i potražuje obračunate zakonske zatezne kamate u nespornom iznosu od 764,11 eura sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate. Ovako postavljenim tužbenim zahtjevom tužiteljica je dvaput zatražila zakonske zatezne kamate na glavnicu jer ih potražuje na 385,91 eura od 17. lipnja 2005. do isplate i onda ih opet potražuje u apsolutnom iznosu od 764,11 eura s tim da nije navela za koje su razdoblje obračunate zatezne kamate baš u tom iznosu. Također, ulazna naknada je plaćena tuženiku 8. srpnja 2005., a tužiteljica potražuje zakonske zatezne kamate na njen iznos od 17. lipnja 2005. što je bilo prije nego što je ugovor o kreditu uopće sklopljen.

26. Budući da među strankama nije sporan iznos obračunatih zakonskih zateznih kamata od 764,11 eura sud je u točki III izreke naložio tuženiku da tužiteljici plati taj iznos, a kako nije poznato za koje razdoblje su te zakonske zatezne kamate obračunate, i uzimajući u obzir da je specifikacija tužbenog zahtjeva izvršena u podnesku od 17. lipnja 2025. pa su te kamate mogle biti obračunate najkasnije do dana sastavljanja tog podneska, sud je tužiteljici na iznos glavnice od 385,91 eura u točki II izreke dosudio zakonske zatezne kamate od 17. lipnja 2025. do isplate. U točki IV izreke sud je kao neosnovan odbio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužiteljica potražuje zakonske zatezne kamate na iznos od 385,91 eura od 17. lipnja 2005. do 16. lipnja 2025.

27. Također, tužiteljičin zahtjev da joj tuženik na taj iznos obračunatih zakonskih zateznih kamata od 764,11 eura plati zakonske zatezne kamate od donošenja ove presude do isplate nije osnovan jer u ovom sporu glavnica još nije podmirena pa prema čl. 279 st. 1 ZOO/91 i čl. 31 st. 1 ZOO-a na dospjele a neisplaćene zatezne kamate ne teku zatezne kamate i tužiteljica nema pravo potraživati zakonske zatezne kamate na te neplaćene kamate sve dok glavno potraživanje iz kojeg one proizlaze ne bude podmireno. Sud je stoga u točki IV izreke odbio kao neosnovan zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem traži isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 764,11 eura od donošenja presude do isplate.

28. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154 st. 5 i čl. 155 ZPP-a, a tužiteljičin trošak je odmjeren prema troškovniku predanom na ročištu 9. prosinca 2025. Tužiteljičin trošak obuhvaća sudsku pristojbu na tužbu koja je tužiteljici priznata u polovici propisanog iznosa i to 26,55 eura jer je tužiteljica mogla ovu pristojbu platiti čim je podnijela tužbu i tada bi prema čl. 7 st. 1 Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23 – dalje: ZPP) bila dužna platiti samo polovicu propisanog iznosa pristojbe pa se ne može tuženika obvezati da podmiruje potpuni iznos ove pristojbe kad je tužiteljica sama odgovorna za to što je morala platiti puni iznos pristojbe. I sudska pristojba na presudu je tužiteljici u skladu s čl. 7 st. 2 ZSP-a priznata u iznosu od 19,91 eura tj. 50 % od pristojbe na presudu propisane u Tbr. 2/1 Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (NN 37/23) jer se ova presuda punomoćniku tužiteljice dostavlja u elektroničkom obliku pa je ona dužna platiti samo polovicu ove pristojbe ako je plati u roku od 3 dana od dostave ove presude. Trošak zastupanja se sastoji od nagrade za sastav tužbe u iznosu od 50,00 eura prema Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23 – dalje: OT) s obzirom na to da je tada vrijednost predmeta spora bila 385,91 eura te od nagrade za sastav dva obrazložena podneska od 17. lipnja 2025. i 30. rujna 2025. po 150,00 eura za svaki prema Tbr. 8/1 OT i za zastupanje na dva ročišta 1. listopada 2025. i 9. prosinca 2025. po 150,00 eura za svako prema Tbr. 9/1 OT odnosno ukupno 650,00 eura čemu treba pribrojiti 25 % PDV-a u iznosu od 162,50 eura. Ukupni parnični trošak tužiteljice iznosi 858,96 eura pa je tuženiku naloženo da joj namiri taj iznos sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate u skladu s čl. 151 st. 3 ZPP-a.

29. Tužiteljici nije priznata nagrada za pristup na ročište za objavu presude jer je u slučaju nedolaska na to ročište presuda dostupna na eOglasnoj ploči pa se u skladu s čl. 155 ZPP-a ne radi o trošku kojeg bi tužiteljici bio dužan podmiriti tuženik.

U Sesvetama 16. siječnja 2026.

Sutkinja

Martina Ivanković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana kad je održano ročište za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA

1. odvjetnik Goran Devrnja

2. odvjetnik Damir Metelko na EP 4548