Republika Hrvatska

Općinski sud u Kutini

Stalna služba u Novskoj

Staroselska 1

Novska

Poslovni broj: P-664/2024.-11.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Kutini Stalna služba u Novskoj po sucu Nadi Filipović kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužiteljice FZ (OIB [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa]., koju zastupa punomoćnik ZOU Milenko Jakšić i Vanja Jakšić iz Siska protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a., (OIB 23057039320) kojeg zastupa punomoćnik OD Hanžeković & Partneri, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključenja glavne rasprave održane 5. prosinca 2025. u prisutnosti tužiteljice i njenog punomoćnika, 16. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetan članak 10. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102535316 koji su 21. srpnja 2005. sklopili tužiteljica FZ i tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka u dijelu koji glasi:

"Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,500% (jedan cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita odnosno minimalno 200,00 HRK (dvjesto HRK) obračunate s datumom ugovora."

II Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka da tužiteljici FZ isplati iznos od 217,08 eura uz zakonsku zateznu kamatu koja teče od 22. srpnja 2005. do 31. prosinca 2007. godine po kamatnoj stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka da tužiteljici FZ isplati, na ime naknade troškova postupka, iznos od 329,63 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine koja teče od 16. siječnja 2026. do isplate, a sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.U tužbi primljenoj kod ovog suda 2. prosinca 2024. tužiteljica navodi da je s tuženikom sklopila ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5102535316 dana 21. srpnja 2005., da je iznos kredita bio kunska protuvrijednost 23.505,00 CHF, da je člankom 10. ugovora obvezana da tuženiku prije korištenja kredita plati naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1,50% od iznosa kredita, da joj prethodno nije predočena struktura troškova tj. od čega se sastoje, u kojem iznosu će platiti, zašto je određena naknada upravo u visini od 1,50% od iznosa kredita i da je tako obaveza bila neodređena i posljedično nepoštena i ništetna. Predlaže da se utvrdi da je ništetan članak 10. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102535316 koji je 21. srpnja 2005. sklopila s tuženikom u dijelu kojim je ugovoreno da se prije korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada u visini od 1,50% od iznosa kredita te da se tuženiku naloži da joj isplati iznos od 217,08 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 22. srpnja 2005. do isplate uz nadoknadu troškova postupka.

2.U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovanost tužbenog zahtjeva navodeći da je sporna odredba bila jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, da je tužiteljica bila upoznata s obvezom plaćanja naknade prilikom sklapanja ugovora i da sporna odredba nije uzrokovala neravnotežu između ugovornih strana slijedom čega nema za posljedicu ništetnost. Ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, prigovor zastare, osporava tužiteljici status potrošača i predlaže da se tužbeni zahtjev odbije.

3.Na glavnoj raspravi sud je izveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102535316 od 21. srpnja 2005., otplatni plan, dopis tuženika od 27.11.2024. i saslušanjem tužiteljice.

4.Nakon ocjene izvedenih dokaza kako svakog zasebno tako i u međusobnoj vezi odlučeno je kao u izreci presude iz slijedećih razloga:

5.Među parničnim strankama nije sporno da su 21. srpnja 2005. sklopili ugovor o kreditu kojim se tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka obvezao tužiteljici FZ, kao korisniku kredita, staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 23.505,00 CHF i da je ugovorena kamata po kamatnoj stopi od 5,49%. Dalje je člankom 10. ugovoreno da se naplaćuje naknada u iznosu od 1,50% od iznosa kredita.

6.Tuženik je tužiteljici osporio aktivnu legitimaciju smatrajući da nije dokazala da ima status potrošača.

7.Člankom 3. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03.), a koji se primjenjivao u vrijeme sklapanja ugovora bilo je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U svojoj izjavi tužiteljica je navela da je kredit upotrijebila za adaptaciju stambenog prostora i da u vrijeme sklapanja ugovora, a ni sada, nema registriran obrt ili firmu. Prihvaćajući izjavu tužiteljice kao istinitu (tuženik nije predložio dokaze kojima bi se utvrdilo drugačije činjenično stanje) sud nalazi utvrđenim da je tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora imala svojstvo potrošača slijedom čega je i aktivno legitimirana u ovom postupku.

8.Dalje je sporno je li članak 10. sklopljenog ugovora ništetan.

9.Tužiteljica je u svojoj izjavi navela da je 2005. sklopila ugovor o kreditu s tuženikom radi izgradnje i adaptacije stambenog prostora, da joj je u banci dat ugovor i rečeno da isti potpiše, da je sa službenikom tuženika dogovorila visinu rate kredita, a da o ostalim stavkama, uključujući i naknadu za obradu kredita, nije razgovarala prilikom sklapanja ugovora i da je nakon uplate iznosa kredita na njen račun primijetila da je iznos manji od ugovorenog iz njoj nepoznatog razloga.

10.Člankom 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03.), a koji se primjenjivao u vrijeme sklapanja ugovora između parničnih stranaka, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka bilo je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

11.Dakle, već sama činjenica da je u ugovor koji je bio unaprijed formuliran od strane tuženika unesena klauzula o obvezi tužiteljice da plati naknadu za obradu kredita dovodi do neravnoteže u odnosima između ugovornih strana. Do neravnoteže dovodi i to što tužiteljica niti na koji način nije mogla utjecati na samo ugovaranje naknade, a niti na visinu naknade koju je tuženik odredio samostalno. Osim toga, tuženik tijekom postupka nije dokazao (a teret dokazivanja je na njemu) da je tužiteljici razjasnio radi čega se naplaćuje naknada, koje troškove će tuženik imati vezano za sklapanje ugovora s tužiteljicom i koji parametri su bili odlučni da se naknada odredi upravo u iznosu od 1,50% od iznosa kredita. Neznanje tužiteljice o tome u koju svrhu plaća iznos koji je tuženik odredio kao naknadu dovodi tužiteljicu u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika, a što je protivno principu ravnopravnosti i jednakog položaja ugovornih strana propisanom člankom 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23.).

12.Radi navedenog usvojen je tužbeni zahtjev u stavku I presude temeljem članka 102. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača.

13.Tužiteljica je postavila zahtjev za isplatu iznosa od 217,08 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 21. srpnja 2005., a tuženik taj iznos nije osporavao.

14.Kako je utvrđena osnovanost tužbenog zahtjeva, a visina nije sporna, sud je obvezao tuženika da tužiteljici isplati traženi iznos s kamatom koja teče od dana kada je tužiteljica platila naknadu, a temeljem članka 323. stavak 1. i članka 29. Zakona o obveznim odnosima.

15.Tuženik je u odgovoru na tužbu istakao i prigovor zastare koji sud smatra neosnovanim.

16.Člankom 328. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Člankom 323. stavak 1. istog zakona propisano je da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. S obzirom da je tuženik temeljem ništetne odredbe primio od tužiteljice iznos od 217,08 eura dužan je taj iznos vratiti tužiteljici s tim da njegova obveza nastaje nakon što se utvrdi da je odredba temeljem koje je primio taj iznos ništetna. Dakle, zastarni rok bi počeo teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost. Kako odluka o utvrđenju ništetnosti još uvijek nije postala pravomoćna, zastarni rok nije počeo teći slijedom čega nije mogla nastupiti zastara.

17.Tuženik je dalje istakao i prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

18.Uvidom u ugovor utvrđeno je da je u ugovor o kreditu, a koji je očito unaprijed formuliran, unesena i odredba o nadležnosti suda u sjedištu kreditora za slučaj spora. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03.), a koji se primjenjivao u vrijeme sklapanja ugovora između parničnih stranaka, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka bilo je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Dakle, već samim tim što je odredba o nadležnosti suda unesena u ugovor, a da se prethodno o njoj nije pregovaralo, ista je nepoštena i samim tim ništetna.

19.Dalje je člankom 82. tč.19. istog zakona propisano je da bi se ugovorne odredbe, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. tog zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu primjerice odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom. Udaljenost [adresa] i [adresa] je nešto više od 300 km što bi za tužiteljicu, radi evidentnih troškova te potrebnog vremena za putovanje, otežalo ostvarivanje prava pred sudom osobito kada se ima u vidu da je rijetko da se postupak dovrši na jednom ročištu, a što dalje znači da bi tužiteljica nekoliko puta morala putovati u Rijeku. To bi sigurno dovelo do otežanog ostvarivanja prava pred sudom slijedom čega bi tužiteljica bila u neravnopravnom položaju u odnosu na tuženika.

20.Kako je odredba ugovora o mjesno nadležnosti suda ništetna dolazi do primjene članak 19.l. stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16.) kojim je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. S obzirom da je tužiteljica pokrenula postupak kod suda na čijem području ona ima prebivalište očito je da je prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda neosnovan.

21.Tužiteljica je postavila zahtjev za nadoknadu troškova postupka koji se odnose na sastav tužbe 200,00 eura, sastav jednog podneska 200,00 eura, zastupanje po punomoćniku na dva ročišta po 200,00 eura, zastupanje po punomoćniku na ročištu za objavu presude 100,00 eura, PDV 225,00 eura, sudsku pristojbu na tužbu 66,36 eura i pristojbe na presudu 66,36 eura. Nakon usklađenja podnesenog troškovnika sa stanjem u spisu i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23.), a imajući u vidu da se kao vrijednost predmeta spora uzima u obzir samo vrijednost kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva (217,08 eura), tužiteljici je na ime sastava tužbe priznat iznos od 50,00 eura (Tar.br.7.1.), zastupanja po punomoćniku na ročištima od 3.11.2025. i 5.12.2025. iznos od po 50,00 eura (Tar.br.9.1.), na ime naknade za sastav podneska od 7.5.2025. iznos od 50,00 eura (Tar.br.8.1.), na ime PDV-a 50,00 eura (Tar.br.46.), pristojbe na tužbu 26,54 eura i pristojbe na presudu 53,09 eura. O naknadi za zastupanje na ročištu za objavu presude za sada nije moguće odlučiti, a s obzirom da nije poznato hoće li punomoćnik tužitelja i pristupiti na to ročište. Kako je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu tuženik je obvezan da tužiteljici naknadi sve priznate troškove u ukupnom iznosu od 329,63 eura. Odluka se temelji na članku 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 148/11. -pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.).

U Novskoj 16. siječnja 2026.

S u d a c

Nada Filipović

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove odluke stranka koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu odluke ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste, a stranka koja nije uredno obaviještena o danu održavanja ročišta za objavu odluke od dana dostave. Žalba se predaje putem ovog suda na županijski sud pismenim podneskom.

Dna

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika