Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, Tomaša Masaryka 8

Poslovni broj: P-486/2023-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici po sucu Zoranu Mandiću, u pravnoj stvari tužitelja CL, ranije KL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnicima, odvjetnicima Zajedničkog odvjetničkog ureda Radomir Borotić i Darko Novačić iz Virovitice, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. [adresa], OIB: 53056966535, zastupano po punomoćnicima, odvjetnicima Odvjetničkog društva Mađarić & Lui iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključenja glavne, javne rasprave 11. prosinca 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno i punomoćnika stranaka, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 u daljnjem tekstu ZPP-a), 16. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku, RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., [adresa], OIB: 53056966535, da tužiteljici, CL, ranije KL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplati iznos

od 2.485,31

€

(slovima:dvijetisućečetirisstotineosamdesetpeteuraitridesetjedaneurocent), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 21. veljače 2016., pa sve do isplate, računajući iste u periodu od 21.02.2016.g. do 30.06.2016.g. po stopi od 8,05% godišnje, u periodu od 01.07.2016.g. do 31.12.2016.g. po stopi od 7,88% godišnje, u periodu od 01.01.2017.g. do 30.06.2017.g. po stopi od 7,68% godišnje, u periodu od 01.07.2017.g. do 31.12.2017.g. po stopi od 7,41% godišnje, u periodu od 01.01.2018.g. do 30.06.2018.g. po stopi od 7,09% godišnje te u periodu od 01.07.2018.g. do 31.12.2018.g. po stopi od 6,82% godišnje, u periodu od 01.01.2019. do 30.06.2019. po stopi od 6,54 %, od 01.07.2019. do 31.12.2019. po stopi od 6,30%, od 01.01.2020. do 30.06.2020. po stopi 6,11%, od 01.07.2020. do 31.12.2020. po stopi 5,89%, od 01.01.2021. do 30.06.2021. po stopi 5,75%, od 01.07.2021. do 31.12.2021. po stopi od 5,49 %, od 01.01.2022. do 30.06.2022. po stopi od 5,31 %, od 01.07.2022. do 31.12.2022. po stopi od 5,50 % a od 01.01.2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024. a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke , sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku, RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., [adresa], OIB: 53056966535, da tužiteljici, CL, ranije KL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplati iznos od 721,31€ (slovima:sedamstotinadvadesetjedaneuroitridesetjedaneurocent) u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva u razlici od ukupno dosuđenog iznosa od 3.206,62 €, do zatraženih 4,480,47€, te u dijelu koji se odnosi na zatraženu zateznu kamatu od 1. listopada 2015. do isplate na iznos od 721,31€.

IV. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju, istaknuto u prigovoru radi prebijanja.

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 1.337,70€ (slovima:tisućutristotinetridesetsedameuraisedamdeseteurocenta), zajedno sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja (16. siječnja 2026.) pa do isplate, po stopi koja se određuje na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

Obrazloženje

1.Tužiteljica KL, sada CL iz [adresa], ranije iz Bjelovara, Zverci 63, podnijela je putem svojih punomoćnika dana 13. lipnja 2023. ovome sudu tužbu protiv Raiffeisenbank Austrija d.d. sa sjedištem u [adresa], radi isplate.

1. 1. U tužbi i tijekom postupka tužiteljica navodi da je sa tuženikom dana 10. kolovoza 2005., zaključila Ugovor o kreditu broj 718-50-2991152. Ovim Ugovorom tuženik je omogućio tužiteljici korištenje kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 34.000,00 CHF, s rokom otplate od 240 mjeseci u jednakim anuitetima, prema srednjem tečaju banke na dan plaćanja.

1. 2. Tužiteljica navodi da je odredba ugovora o valutnoj klauzuli u CHF nepoštena i ništetna, jer prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

1.3. Tijekom postupka ističe kako je u kolektivnom sporu potrošača protiv banaka, u kojem je i Reiffeisenbank Austrija d.d., bila jedna od tuženih banaka, valutna klauzula utvrđena nezakonitom i ništetnom, pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je presuda potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.

1. 4. Tužiteljica je zaključila sa tuženikom Dodatak ugovoru o kreditu, dana 20. veljače 2016., no potpisom tog Dodatka i provedbom konverzije nije obeštećena za preplaćene iznose koji su posljedica ugovaranja ništetne odredbe valute u CHF. Naime, u vrijeme zaključenja Dodatka ugovoru nije još bila donijeta odluka VTS RH broj: 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz CHF.

1. 5. Obzirom da je tužiteljica vraćala kredit, te da su anuitetiti obračunati prema valuti CHF, tuženik je od tužiteljice primio znatno veće iznose no što je imao pravo, jer su ova plaćanja bila posljedica nepoštene ugovorne odredbe. Stoga smatra da je na strani tuženika došlo do stjecanja bez osnove, te da joj je tuženik dužan vratiti preplaćene iznose, sa zakonskom zateznom kamatom na preplaćene iznose kao i razliku iznosa koji joj nije priznat prilikom konverzije koja je provedena sukladno Zakonu o potrošačkim kreditima, od dana 1. listopada 2015. do isplate.

1.6. Kako je tužbu podnijela 13. lipnja 2023., dakle unutar roka od pet godina od pravomoćnosti presude Visokog Trgovačkog suda u Republike Hrvatske poslbr. Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018, smatra da za njeno potraživanje nije nastupila zastara.

1.7. Nakon provedenog vještačenja podneskom od 28. listopada 2025., tužiteljica precizira tužbeni zahtjev (str. 146-147) tako da potražuje iznos od 4.480,47 €, a koji iznos obuhvaća razliku uslijed s osnove više plaćenih anuiteta uslijed promjene tečaja CHF u iznosu od 2.485,31€, razliku glavnice koja je utvrđena u konverziji i ugovorenog otplatnog plana u iznosu od 1.273,85€, te razliku kamate na više plaćene iznose uslijed promjene tečaja na svaki više plaćeni iznos od dana plaćanja do konverzije, a koje iznose je vještak uglavničio u iznosu od 721,31€ €, s danom zaključenja Dodatka ugovora (konverzija), a koji iznosi tužiteljici nisu priznati prilikom zaključenja Aneksa ugovora.

2. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik osporava navode tužiteljice da bi valutna klauzula bila nepoštena i nedopuštena, te kao takva ništetna, a niti tužiteljica u tužbi ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužiteljicu upozori na mogućnost rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj klauzuli.

2..1. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute nije bila predvidiva niti tuženiku, a tužiteljica je bila upoznata sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, te je odabrala valutnu klauzulu u CHF. Takav odabir između više predloženih ugovora predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužiteljica samostalno i neovisno mogla birati ugovorne odredbe, odnosno valutnu klauzulu, te je svjesno preuzela rizik.

2.2 Tuženik ističe i prigovor zastare, smatra da tražbine tužiteljice za povrat mjesečnih anuiteta zastarijevaju u roku od tri godine. Također smatra da se tužiteljica ne može pozivati na utvrđenja iz kolektivnog spora potrošača, jer se ne radi o odlukama koje djeluju „erga omnes“, već te povrede potrošači moraju zasebno dokazivati. Odnosno, osnova tužbe nije dokazana samim postojanjem presude u kolektivnom sporu i drugim sudskim postupcima.

2.3. Tuženik navodi da su stranke dana 20. veljače 2016., zaključile Dodatak ugovoru kojim je provedena konverzija sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015), kojom prilikom su uvažene stroge procedure određene Zakonom. Dodatkom je izvršena konverzija u odnosu na valutu i kamatnu stopu, pa tužiteljica ne može tvrditi da je ništetan Ugovor o kreditu, a provođenjem konverzije otklonjene su sve možebitne nepoštene i ništetne odredbe ranijeg Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, a zamijenjene su , na Zakonu osnovanim, novim odredbama.

2.4. Stoga se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu predlaže isti odbiti kao neosnovan, a ističe i prigovor radi prebijanja obzirom da postoji i negativna tečajna razlika odnosno da je tužiteljica uslijed nižeg tečaja CHF, pojedine rate kredita platila manje no što bi platila da je tečaj ostao isti kao na dan zaključenja Ugovora o kreditu.

3. Radi utvrđenja relevantnih činjenica sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu ( str. 7-12), zk. izvadak i solemnizacija ( str. 13-14), otplatni plan ( str. 15-23), dopis tuženika tužitelju ( str. 24), Dodatak ugovora o kreditu (str. 25-28), otplatni plan ( str. 29-31), prijepis knjigovodstvene kartice ( str. 76-85), dopis tuženika tužitelju ( str. 86), otplatni plan ( str. 87-89), dopis banke tužiteljici ( str. 90-93), otplatni plan ( str. 94- 101), pregled izvršenih uplata ( str. 102-109), nalaz i mišljenje vještaka ( str. 115-133), podnesak tužiteljice s preciziranim tužbenim zahtjevom (str.146-147), te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke (str.149-150).

4. Svi dokazi ocijenjeni su temeljem čl. 8. ZPP-a.

5. Tužbeni zahtjev je pretežno osnovan.

6. Tijekom postupka nije sporno, da je tužiteljica 10. kolovoza 2005. kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom zaključila Ugovor o kreditu broj: 718-50-2991152 temeljem kojeg joj je banka stavila na raspolaganje protuvrijednost u kunama za iznos od 34.000,00 CHF po srednjem tečaju banke na dan isplate kredita, sa rokom vraćanja od 20 godina, niti je sporno da Ugovor sadrži odredbu temeljem koje se kamatna stopa može mijenjati tijekom otplate kredita jednostranom odlukom kreditora.

6.1. Nije sporno niti da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, dana 20. veljače 2016. zaključili Dodatak ugovoru o kreditu sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojim je Aneksom kreditor priznao preplatu s osnova promjenjive kamatne stope, u iznosu od 5.087,53€ kn sa danom 30. rujna 2015.

7. Sporno je, može li se na potraživanje tužiteljice primjenjivati utvrđenje iz pravomoćno okončanog postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača kojima je utvrđeno da je, između ostalog i tuženik, u Ugovorima o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica obveze - švicarski franak.

7.1. Sporni su pravni učinci konverzije kredita, odnosno ništetnosti ugovornih odredaba, obzirom da je tužiteljica prihvatila konverziju kredita, a sporno je i treba li pri utvrđivanju preplaćenih anuiteta kredita uzeti u obzir i manje plaćene iznose anuiteta od prvotno ugovorenih uslijed nižeg tečaja CHF.

7.2. Također je sporna i osnovanost prigovora radi prebijanja, koji je istaknut od strane tuženika, na ročištu održanom dana 19. ožujka 2024.

8. Ocjenjujući izvedene dokaze zasebno i u cjelini, sud je dokumentaciju koja se nalazi u spisu našao vjerodostojnom, a vjerodostojnost iste stranke nisu niti osporavale.

8.1. Iskaz tužiteljice sud je našao životnim i logičnim pa stoga i vjerodostojnim, kako u dijelu gdje iskazuje o razlozima zaključenja Ugovora o kreditu, ulaganju sredstava ostvarenih kreditom, te okolnostima sklapanja Aneksa ugovora i odnosa službenika banke prema njoj kao potrošaču prilikom zaključenja Ugovora o kreditu i Dodatka ugovoru. Sud nije prihvatio dio iskaza gdje tužiteljica navodi da je ugovor o konverziji (Dodatak ugovoru) sklopila dobrovoljno. Naime, ako se uzme u obzir da su rate kredita s početnih 600,00-700,00 kuna, narasle na 1.400,00 do 1.500,00 kuna, te da je morala ići raditi u nadnice kako bi mogla platiti rate, a sve to u vrijeme nakon razvoda kada su djeca živjela s njom u domaćinstvu, upitno je kakav je izbor imala tužiteljica kada joj je ponuđeno sklapanje Dodatka ugovoru kojim bi se oslobodila dijela obveze.

8. 2. Nalaz i mišljenje vještaka sud je našao stručnim, objektivnim i izrađenim u skladu sa pravilima znanosti i vještine. Vještak je u svom nalazu u cijelosti postupio po nalogu suda i naznačio svaki pojedini plaćeni iznos i iznos koji bi tužitelj za pojedini anuitet platio u slučaju da nije došlo do promjene tečaja. Tako je vještak utvrdio da je do dana konverzije zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj u vrijeme zaključenja ugovora pa do konverzije više plaćeno 18.725,57 kuna odnosno 2.485,30 €, dok tečajna razlika u korist banke iznosi 1.717,60 kuna, odnosno 227,96 €.

8. 3. Vještak je na svaki više plaćeni iznos zbog promjene tečaja izračunao i kamatu od dana plaćanja svake pojedine rate pa do konverzije, te u nalazu i mišljenju naznačio da je na dan konverzije kamata na više plaćene iznose iznosila 5,424,74 kuna,(721,31 €) dakle vještak je u svom nalazu uglavničio kamatu za preplate nastale uslijed povećanja tečaja, a koja razlika nije priznata prilikom zaključenja Dodatka ugovoru.

8.4. Što se tiče prigovora tuženika na nalaz vještaka, isti se odnose na metodologiju izrade nalaza, a koji je izrađen upravo po nalogu suda. Naime, sud je dao u nalog vještaku prvenstveno utvrditi je li konverzija izvršena sukladno ZIDZPK/2105, a nakon toga iznose preplate, što je vještak i učinio. Dakle, nalazom je utvrđeno da je konverzija odnosno Dodatak ugovoru zaključen sukladno ZIDZPK/2015, no ako se uzme u obzir tečajna razlika tada postoji preplata po kreditu koja je predmet ovoga spora i nije regulirana ZIDZPK/2015, niti je bila intencija zakonodavca intervenirati u valutnu klauzulu.

9. Stoga je sud našao utvrđenim slijedeće relevantne činjenice:

- da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta dana 13. lipnja 2023.,

- da je tužiteljica dana 20. kolovoza 2005. u svojstvu potrošača i korisnika kredita s tuženikom kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu. Kredit je denominiran u švicarskim francima (CHF) prema srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita,

- da je kredit, u kunskoj protuvrijednosti 34.000,00 CHF, na rok od 20 godina (240 mjeseci) uz valutnu klauzulu, zajedno s ugovornom kamatom, koja je ugovorena kao promjenjiva, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,95% godišnje,

- da je 20. veljače 2016. tužiteljica s tuženikom zaključila Dodatak ugovoru o kreditu kojim su promijenjene odredbe osnovnog ugovora o kreditu od 20. kolovoza 2005. i to valuta kredita, stopa ugovornih kamata i iznos preostalog dijela kredita na način kako nalaže Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015 - dalje: ZID ZPK 2015 - Zakon o konverziji),

- da je navedenim Dodatkom utvrđeno da zbroj uplaćenih iznosa po kreditu CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate veći od zbroja anuiteta/rata po kreditu u EUR u skladu sa otplatnim planom za kredit u EUR, računajući do 30. rujna 2015. Predmetna razlika predstavlja preplatu koja iznosi 5.087,53 kuna, a koja nije isplaćena tužiteljici, već je korištena za namirenje budućih dospjelih anuiteta,

- da je u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (i ovdje tuženika) pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014., te presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno nesavjesno postupanje banaka (pa tako i tuženika) kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom, odnosno korištenje nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli,

- da su u trenutku stupanja na snagu ZID ZPK (Zakona o konverziji) ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope već u sudskoj praksi bile utvrđene ništetnim, dok je u to vrijeme prema praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske valutna klauzula u CHF bila valjana, ona je utvrđena nepoštenom i ništetnom tek nakon stupanja na snagu ZID ZPK i nakon što je sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu između stranaka,

- da je Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) prošao ustavnu kontrolu zakonitosti jer je Ustavni sud u svome rješenju U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017. istaknuo da isti ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanja produbljivanja dužničke krize, te je navedena mjera razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne, te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera,

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku svojim rješenjem Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. ocijenio kako Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli,

- da je dugovanje tužiteljice po kreditu u trenutku kada mu je isplaćen kredit, tj. prema tečaju koji je tada bio važeći od 4,756507 kn za 1 CHF, iznosilo 255.081,96 kune (glavnica od 161.721,24 kn i kamata od 93.360,72 kn),

- da je u periodu otplate kredita tužiteljica zbog porasta tečaja platila ukupno 141.675,86 kn, a da je tečaj bio isti kao u vrijeme sklapanja ugovora te bi anuitete platila 124.667,86 kn. Ukupna tečajna razlika u korist tužiteljice iznosi 18.725,60 kn, (2.485,31 €, dio ukupnog tužbenog zahtjeva), dok u korist tuženika tečajna razlika iznosi 1.717,60 kn (prigovor radi prijeboja),

- da bi po inicijalnom otplatnom planu, ostatak glavnice kredita na dan konverzije iznosio 22.137,19 CHF, odnosno po tečaju u vrijeme podizanja kredita (4,756507) 105.295,72kn, odnosno 13.975,14€, no tužiteljici je u konverziji utvrđen ostatak glavnice od 15.248,99€ što čini razliku manje priznate otplate glavnice od 1.273,85€ (također obuhvaćeno tužbenim zahtjevom)

- da Dodatkom ugovora nisu priznate zatezne kamate na preplate nastale uslijed promijene tečaja CHF, a koje od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do konverzije ukupno iznose 721,31€ (obuhvaćeno tužbenim zahtjevom).

10. Za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, relevantne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine 96/2003, dalje u tekstu: ZZP/03) Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 u daljnjem tekstu ZOO-a), Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015, u daljnjem tekstu ZID ZPK/15), kao i odluke i to Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-222/2018-11 od 3. rujna 2019.

11. Za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva relevantno je bilo utvrditi ima li tužiteljica status potrošača. Na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je tužiteljica u svojstvu potrošača dana 10. kolovoza 2005. zaključila Ugovor o kreditu za potrebe svoje obitelji, konkretno rješenja stambenog pitanja. Dakle, nije postupala niti kao predstavnik trgovačkog društva, obrtnik, nositelj OPG-a, a niti je namjena kredita bila neka privredna svrha, već isključivo privatne potrebe. Na koncu, zaključenjem Dodatka ugovoru temeljem ZID ZPK-a kojeg su stranke zaključile 20. veljače 2016. i sam je tuženik priznao tužiteljici svojstvo potrošača.

12. Za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva ključno je pitanje bilo uređuje li ZID ZPK restituciju za nepoštene ugovorne odredbe iz potrošačkih ugovora o kreditu denominiranih u CHF ili denominiranih u kunama u valutnu klauzulu u CHF na način da zadovoljava visoku razinu zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima koja se jamči odredbama ZZP/2003. Ukoliko je potrošač izvršio plaćanje na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, uz utvrđenje ništetnosti, ima pravo i na povrat plaćanja.

13. ZID ZPK uređuje konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF glavom IV.a – člancima 19.a do 19.l. Istim odredbama je propisano i njezino temeljno načelo te način na koji se ista provodi (odredbom članka 19.c istoimenog Zakona).

13.1. Načelo konverzije kredita propisano je odredbom članka 19.b. ZID ZPK iz kojeg slijedi da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

13.2. Način izračuna konverzije također je propisan Zakonom, a on se u biti sastoji od usporedbe otplate kredita koje je izvršio potrošač s uvjetima koji proizlaze iz fiktivnog kredita denominiranog u eurima.

13.3. ZID ZPK/2015., odnosno Zakon o konverziji izrijekom ne proglašava ništetnim niti jednu ugovornu odredbu ugovora o kreditu te s time u vezi sam Zakon izrijekom ne propisuje niti restituciju potrošača. Zakon je donesen u trenutku kada je presuda u kolektivnom sporu kojom je odredba o jednostranoj izmjeni kamatne stope ugovorne kamate bila utvrđena ništetnom već postala pravomoćna, no u trenutku njegova donošenja odredba o valutnoj klauzuli po praksi Vrhovnog suda bila valjana . Cilj zakonodavca je bio uklanjanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanje dužničke krize. Stoga, iznosi koji su naplaćeni na temelju nepoštenih ugovornih odredbi - kako one o valutnoj klauzuli u CHF (čija je ništetnost utvrđena nakon stupanja na snagu ZID ZPK 2015 - Zakona o konverziji), tako i one o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate, nisu vraćeni potrošaču nego su iskorišteni za ispunjenje njegovih ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim dodatkom ugovora o kreditu.

13.4. Sukladno zakonom propisanom načinu izračuna konverzije, tijekom tog postupka, nije ni utvrđivano koliko je potrošač pretplatio kredit uslijed nepoštenih ugovornih odredaba, obzirom da se izračun konverzije temeljio na usporedbi otplate kredita koje je izvršio potrošač s uvjetima koji proizlaze fiktivnog kredita denominiranog u eurima. Iz obrazloženja Konačnog prijedloga ZID ZPK, slijedi da sam postupak konverzije usklađen s ciljevima konverzije, a to je osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR.

13.5. U konačnom prijedlogu ZID ZPK/15, rečeno je da je cilj konverzije osiguranje redovne otplate kreditnih zaduženja osiguravajući ravnopravan položaj s korisnicima kredita u EUR-u. Prema tomu, intencija zakonodavca nije bila proglasiti odredbe izvornog Ugovora o kreditu ništetnim, a time niti urediti pitanje restitucije, već prvotno osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja. Predmetno proizlazi i iz činjenice da su iz primjene ZID ZPK isključeni korisnici kredita koji su već otplatiti kredite (iako u samom obrazloženju konačnog prijedloga Zakona o konverziji nisu navedeni razlozi isključenja tih potrošača). Mišljenje je ovog suda da isključenje tih korisnika kredita od primjene konverzije ukazuje da zakonodavac pri donošenju tog zakona nije razmatrao obeštećenje potrošača, pa tako ni onih koji su otplatili kredite, ali su u ispunjenju svojih obveza izvršili plaćanja temeljem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi. Cilj tog zakona bio je osigurati redovnu otplatu kreditnih zaduženja na način da je izjednačio položaj onih korisnika koji kredit nisu otplatili sa korisnicima kredita u EUR- u, a ne urediti pravne posljedice ništenosti ugovornih odredbi, odnosno obeštećenja. Kada bi tumačili odredbe ZID ZPK drugačije, odnosno da je njegov cilj bio urediti pitanje pravih posljedica ništetnosti ugovornih odredbi, odnosno obeštećenje uslijed istih, to bi značilo da zakonodavac smatra da oni korisnici kredita koji su već isplatili svoje kredite nemaju pravo na restituciju, odnosno da u odnosima između tih potrošača i banaka nije došlo do značajne neravnoteže na štetu potrošača.

13.6. Osim toga, niti jednom odredbom ZIDZPK/15, ali ni Dodatkom ugovoru koji je sklopljen na osnovi ZIDZPK/15 i u skladu s člankom 19.c ZIDZPK/15, nije regulirano pitanje rješavanja preplata u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita, tj. nije riješeno pitanje posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, onih o jednostranoj izmjeni kamatne stope ni o valutnoj klauzuli u CHF. Kao što je prethodno navedeno, pitanje rješavanja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nije ni moglo biti rješavano Dodatkom ugovora ni ZIDZPK/15 jer u tom trenutku nije bilo ni utvrđeno da su i te odredbe ništetne.

13.7. Provedenim vještačenjem utvrđeno je, pak, da je tužiteljica u otplati kredita u valuti CHF, zbog rasta tečaja CHF do dana konverzije više platila rate kredita u iznosu od 18.725,57 kuna (2.485,30€).

13.8. Dakle zaključak je ovoga suda, da se tužiteljica iako je zaključila Dodatak ugovora o kreditu, nije odrekla prava potrošača koja joj pripadaju zbog ništetnih odredbi Ugovora, niti se takav zaključak može izvesti iz odredbi ZID ZPK, niti teksta Aneksa ugovora.

13.9. Tako pravno shvaćanje proizlazi i iz odluke VSRH broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022. iz koje slijedi da „sklapanjem dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 se ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji.“

13.10. Uzevši u obzir sve navedeno, sud nalazi da konverzija nije dovela do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka tj. konverzija nije ispravila neravnotežu koja je nastala uslijed korištenja nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, što je ovdje predmet spora i promjeni kamatne stope jednostranom odlukom banke., što tužitelj nije tražio.

13.11. Stoga, sud nalazi da tužiteljica i dalje ima pravo na restituciju, ono nije prestalo sklapanjem Dodatka ugovoru jer to nije ugovoreno niti iz ZIDZPK/15 proizlazi da bi joj to pravo prestalo. To pravo proizlazi iz odredbi članaka 323. stavak 1, 324. i 1111. ZOO.

13.12. Tužiteljičino pravo na restituciju moglo je prestati odricanjem, ali nije ni na taj način prestalo. Sud EU je u odluci u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje po kojemu ugovorna odredba koju su sklopili potrošač, s jedne strane, i prodavatelj robe ili pružatelj usluge, s druge strane, koja se može utvrditi nepoštenom u sudskom postupku može valjano obnoviti i potrošač se nakon sklapanja sporazuma, kojim se zamjenjuje ništetna ugovorna odredba novom odredbom, može odreći zaštite (prava na restituciju) koju mu pruža Direktiva 93/13, pod uvjetom da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče, te da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

13.13. Odlukom VTS broj Pž-6632/17 od 14. 6. 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zg broj P-1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da su tuženici (uključujući i ovdje tuženu) u razdoblju od 1. 1. 2004. do 31. 12. 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača ugovarajući valutna način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF

13.14. Tužiteljica u ovoj parnici traži povrat danog u izvršenju ništetnog ugovora, a što mu pripada temeljem odredbe članka 323. stavka 1. ZOO-a. Obzirom da predmetnu parnicu pokreće potrošač u smislu odredbe članka 140. ZZP/07 (članka 120. ZZP/14), nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, tužiteljica je, u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a, ovlašten pozvati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, a sud je, sukladno odredbi, čl. 138.a ZZP/07 (čl. 118. ZZP/14) Zakona o zaštiti potrošača, vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

13.15. U konkretnom slučaju, stranke su Ugovor o kreditu sklopile 20. kolovoza 2005., kada je na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003), pa se stoga odredbe predmetnog zakona i imaju primijeniti u ovom konkretnom slučaju. Zakon o zaštiti potrošača (ZZP/2003) kao poseban propis propisuje da su nepoštene odredbe ništetne, no ne i pravne posljedice ništetnosti tih odredbi. U nedostatku posebnih odredbi ZZP/2003 o posljedicama ništetnosti nepoštenih odredbi, primjenjuju se opća pravila obveznog prava (ZOO). Tako nepoštenu odredbu valja smatrati kao da nikada nije postojala i ista ne može imati učinak u odnosu na potrošača. To, naime, slijedi iz odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/2003 jer ništetnost djeluje od početka, ex tunc.

13.16. Odredbe ZZP/2003, koje postavljaju visoku razinu zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, implementirane su putem sekundarnog zakonodavstva Europske unije, odnosno Direktive Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( Sl. L 95, 21. 4. 1993).

13.17. Riječ je o direktivi minimalne harmonizacije te temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača.

13.18. Republika Hrvatska načela i principe zaštite potrošača implementirala je u nacionalni okvir još 2003. uslijed obveze koja proizlazi iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sklopljenog između nje i Europskih zajednica i njihovih država članica 29. listopada 2001. Svrha i cilj predmetnog Sporazuma je bio usmjeren na usklađivanje postojećih zakona i budućeg zakonodavstva s pravnom stečevinom tadašnje zajednice.

13.19. Stoga, iako trenutak formalnog pristupa Hrvatske Europskoj uniji 2013. godine ima ograničavajući učinak na mogućnost izravne primjene prava Unije, zaštitu prava potrošača osiguravaju odredbe Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koje je RH sklopila sa tadašnjom Zajednicom i prenošenje konkretne direktive u nacionalno zakonodavstvo putem odredaba ZZP-a, pri čemu je taj zakon bio na snazi deset godina prije datuma formalnog pristupa te se primjenjuje na konkretan ugovorni odnos.

13.20. U takvoj pravnoj situaciji nacionalno pravo je dužno primjenjivati odredbe ZZP-a koji je bio na snazi u trenutku kada su stranke zaključile Ugovor o kreditu, a koji je u nacionalno zakonodavstvo prenio odredbe Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, dok je tumačenje pojmova i samih odredaba ZZP-a u dosegu sudova RH.

13.21. Nacionalni sudovi pri tome imaju otvorenu mogućnost tumačiti mjerodavne odredbe ZZP-a autonomno ili uz pomoć prakse Europskog suda koja je razjasnila tumačenje osnovnih pojmova, zahtjeva i načela kao i provođenje testa kontrole nepoštenosti.

13.22. Dakle, praksa Europskog suda u ovom slučaju nije obvezujuća, ali kako ista tumači pojmove putem odredbi Direktive koja je u cijelosti prenesena u hrvatsko zakonodavstvo još 2003. putem odredaba ZZP-a, ne postoje zapreke da u tumačenju takvih pojmova ovaj prvostupanjski sud ukaže na shvaćanja koja je iznio Europski sud u tumačenju istovjetnih pojmova te ih prihvati u sklopu procesne autonomije.

13.23. Na pravna utvrđenja iz pravomoćnih sudskih odluka, ovaj sud se ne bi se mogao pozvati pri donošenju odluke samo u situaciji da je tuženik dokazao činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni Ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje ta pravna utvrđenja – ili da je dokazao posebne okolnosti

- da se o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim ili da tužitelj ne potpada pod pojam prosječnog potrošača.

13.24. U konkretnom slučaju, na osnovu iskaza tužiteljice (raspravni zapisnik od 11. prosinca 2025., str.149-150) utvrđeno je, da jpj kao potrošaču tuženik u procesu pojedinačnog pregovaranja nije na odgovarajući način izložio sve relevantne okolnosti, već joj je predmetni ugovor ponuđen kao gotov proizvod.

13.25. Zbog svega navedenog, sud nalazi da tuženik nije dokazao da su u periodu pojedinačnih pregovora s tužiteljicom istoj objašnjeni razlozi i izneseni točni i razumljivi kriteriji na temelju kojih bi mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz ugovaranja promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom kreditora i valutne klauzule u CHF valuti, odnosno da tuženik nije dokazao da je tužiteljicu obavijestio da je rizik promijene kamatnih stopa i intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći nego li primjerice isti rizik kod fiksne kamatne stope i u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR.

13.26. Prema tome, imajući u vidu naprijed navedeno, sud izvodi zaključak da su predmetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene ugovorne odredbe i to u smislu odredbe članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/2003) važećeg u vrijeme zaključenja ugovora, jer se radilo o nerazumljivim odredbama iz kojih nisu bili jasno vidljivi povećani rizici kojima je bila izložena tužiteljica kao ugovaratelj kredita, a radilo se i o odredbama unaprijed formuliranog ugovora sačinjenog po tuženiku o kojim se odredbama nije pregovaralo.

13.27. Tuženiku se ukazuje i da prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u odluci Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. (u kojoj se VSRH pozvao na svoje ranije zauzeto pravno shvaćanje iz odluke Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.):“…u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji na temelju odredbe članka 502.c ZPP, a isto tako i odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz odredbe članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

13.28. Obzirom da su sporne ugovorne odredbe pojedinačnog ugovora o kreditu i ugovorne odredbe koje se razmatrane u kolektivnom sporu identičnog sadržaja; da je u kolektivnom sporu utvrđeno da iste odredbe podliježu testu poštenosti; da sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ništetne; da postoji vezanost ovog suda za postojanje povrede zaštite potrošača te da tuženik nije dokazao postojanje posebnih okolnosti koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu

13.29. Dakle, uslijed ništetnosti odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli, došlo je do stjecanja bez osnove na strani tuženika i obveze tuženika da stečene iznose vrati tužiteljici.

14. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je, kako je na strani tuženika zbog promjene tečaja, do dana konverzije više platio 18.725,57 kuna (2.485,31 eura), i taj je iznos tuženik dužan vratiti tužitelju, sa zateznim kamatama od dana stjecanja, obzirom da se kao trgovac smatra nesavjesnim stjecateljem.

14.1. Vještak je u svom nalazu i mišljenju izračunao i kamatu za svaki pojedini iznos u razdoblju od plaćanja anuiteta do 30. rujna 2015., do konverzije (20. veljače 2016.) koju je izrazio u uglavničenom iznosu od 5.434,74 kuna (721,31€).

14.2. Tuženik je kao nepošten stjecatelj dužan platiti zatezne kamate na iznose stečene po osnovi nepoštene valutne klauzule, koje su utvrđene u uglavničenom iznosu do dana konverzije, ali i kamatu na stečeno bez osnove, odnosno, više plaćene iznose i nakon 1. listopada 2015, slijedom čega je riješeno kao u točki I. i II. izreke.

14.3. Dakle, sud je našao osnovanim dio tužbenog zahtjeva u kojem se potražuje povrat stečenog bez osnove uslijed ništetne valutne klauzule u iznosu 2.485,31€, s kamatama od plaćanja svakog obroka do povrata neosnovano stečenih sredstava. Kako je vještak uglavničio kamatu na ove iznose do 20. veljače 2016. u iznosu od 721,31€, sud je riješio kao u točki II izreke odnosno naloži isplatu kamate, no na utvrđeni iznos uglavničene kamate tužiteljici ne pripada kamata jer potražuje kamatu na kamatu što je protivno čl. 27. i 28. ZOO-a, pa je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

15. Što se tiče dijela tužbenog zahtjeva u kojem se traži razlika glavnice koja nije priznata tužiteljici pri sklapanju Dodatka ugovoru u vještačenjem utvrđenom iznosu od 9.597,81 kunu/1.273,85 sud ovaj dio tužbenog zahtjeva nije našao osnovanim. Ovo stoga što predmet ove parnice nije ništetnost odredaba Dodatka ugovoru pa tužiteljici ne pripada pravo na isplatu razlike u obračunu nedospjele glavnice koju potražuje, te je slijedom iznijetog riješeno kao u točki III. Izreke.

16. Razmatrajući osnovanost prigovora radi prebijanja, sud je našao da nema mjesta umanjivanju potraživanja po osnovi tzv. negativnih razlika, odnosno za ona razdoblja kada je tužitelj platio manje jer je tečaj bio niži od početnog.

16.1. Tuženik je na pripremnom ročištu istakao procesnopravni prigovor radi prebijanja iz odredbe članka 333. ZPP-a, upravo za iznose koje je tužiteljica platila kada je tečaj CHF bio manji od početnog, koji iznos nije precizirao, no iz nalaza vještaka vidljivo je da tzv. Negativna razlika, odnosno razlika u korist tuženika iznosi 1.717,60€ (str. 127).

16.2. Odredbe ZZP-a pružaju pravnu zaštitu potrošačima, ne i bankama, a nepoštenost ugovaranja i posljedična ništetnost odredbi postoji samo i ukoliko je ugovaranje dovelo do znatnije neravnoteže na štetu potrošača. To dalje znači da u mjesecima u kojima su postojale negativne razlike (a plaćanje je za potrošača bilo povoljnije od početno ugovorenih uvjeta), nije bilo neravnoteže u ugovornim odnosima na štetu potrošača, pa se posljedice nepoštenog ugovaranja niti ne odnose na takve periode.

16.3. Tuženik kao banka u i takvim je periodima ostvarivao profit, ali ne u opsegu koji bi doveo do neravnoteže u ugovornim odnosima.

16.4. Stoga, uzimanje u obzir "tzv. negativnih razlika" i njihovo prebijanje sa pozitivnim razlikama u predmetu poput ovog nije prihvatljivo niti moguće iz razloga jer bi se time anuiteti u mjesecima u kojima je postojala neravnoteža u ugovornim odnosima između stranaka (tzv. pozitivne razlike) prebijali sa anuitetima u kojima takve neravnoteže nije bilo, a potrošač je vršio plaćanja prema uvjetima koji su kao takvi bili povoljniji od početno ugovorenih.

16.5. Slijedom iznijetog o prigovoru radi prebijanja riješeno je kao u točki IV. izreke

17. Niti prigovor zastare sud nije našao osnovanim, jer zastara tužiteljeva potraživanja počinje teći danom pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, u kolektivnom sporu, a pravomoćnost je nastupila donošenjem presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.

17.1. Tužiteljeva tražbina zastarijeva u općem zastarnom roku (pet godina), a tužba je podnesena 13. lipnja 2023. Računajući od dana kada je kolektivni spor pravomoćno završio 14. lipnja 2018. (u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF), pa do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari nije protekao zastarni rok za podnošenje tužbe. Imajući u vidu dan podnošenja tužbe te izraženo pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu zastare restitucijskih zahtjeva, a što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem iz Odluka Suda Europske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/2019 prema kojem shvaćanju potrošač koji je sklopio ugovor o zajmu u stranoj valuti nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor ne može biti izložen roku zastare za povrat plaćenih iznosa na temelju te ugovorne odredbe, sud nalazi da tužiteljeva tražbina nije zastarjela.

18. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a.

18.1. Sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva, obzirom da je tuženik osporavao tužbeni zahtjev u cijelosti.

18.2. Tužiteljica je uspjela u pogledu visine tužbenog zahtjeva sa 71,57%, a u dokazivanju pravne osnove, uspjela je u cijelosti, što ukupno čini 171,57%, a nakon što se navedeni postotak podijeli sa 2 (pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva) dobiva se uspjeh tužiteljice u sporu od 78,78%, dok je tuženik u sporu u pogledu visine uspio sa 28,43%, a u pogledu pravne osnove nije uspio u sporu, što ukupno iznosi 28,43%, a nakon što se navedeni postotak podijeli sa 2 ( pravna osnova i visina) dobiva se tuženikov uspjeh u sporu od 14,22%, pa je valjalo od postotka tužiteljice tj. od 78,78% oduzeti postotak tuženika tj.14,22%, jer je tužiteljica stranka koja je u većoj mjeri uspjela.

18.3. Na taj način dobiven je postotak uspjeha tužiteljice u sporu od 64,56 %.

18.4. Kao opravdani i nužni troškovi tužiteljice javljaju se troškovi zastupanja po odvjetniku, te trošak vještačenja.

18.5. Punomoćniku tužitelja pripada nagrada za sastav tužbe , obzirom na vrijednost predmeta spora po tbr.7.t.1. (Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, u daljnjem tekstu; Tarife) nagrada 100 bodova odnosno 200,00 €.

18.6. Za sastav obrazloženog podneska od 11. ožujka 2024. punomoćniku tužiteljice po Tbr.8.t.1. Tarife pripada nagrada od 200,00 €.

18.7. Za zastupanje na ročištu od 19. ožujka 2024. punomoćniku tužiteljice po tbr. 9. točka 1. Tarife pripada nagrada od 200,00 €.

18.8. Za sastav obrazloženog podneska od 27. listopada 2025., sud zahtjev nije našao osnovan, a za sastav obrazloženog podneska od 28. listopada, kojim podneskom je uređen tužbeni zahtjev punomoćniku tužiteljice pripada nagrada po Tbr.8.t.1. od 200,00€. Naime punomoćnik tužiteljice dostavio je dva podneska u dva dana (27. i 28. listopada 2025.) iako je sve navode mogao iznijeti u jednom podnesku, pa ovakav trošak sud nije našao opravdanim niti nužnim.

18.9. Za zastupanje na ročištu od 11. prosinca 2025. punomoćniku tužiteljice po tbr. 9. točka 1. Tarife pripada nagrada od 200,00 €.

18.10. Za zastupanje na ročištu za objavu presude (16. siječnja 2026.) punomoćniku tužiteljice po Tbr.9.t.3. pripada nagrada od 100,00€.

18.11. Dakle, troškovi zastupanja po punomoćniku, sukladno Tarifi iznose 1.100,00€, odnosno s PDV-om 1.375,00€, a kada se isti umanje razmjerno uspjehu tužiteljice u sporu (64,56%), zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška koji se odnosi na zastupanje po odvjetniku sud je našao osnovanim u iznosu od 887,70€.

18.12. Kao opravdani i nužan parnični trošak tužiteljice javlja se i trošak vještačenja u iznosu od 450,00€, koji sud nije našao shodnim umanjivati razmjerno tužiteljice u parnici, tako da je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova nađen osnovanim u iznosu od 1.337,70€.

18.13. Slijedom iznijetog riješeno je kao u izreci.

U Virovitici 16. siječnja 2026.

Sudac:

Zoran Mandić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pisano, u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostaviti:

1. Za tužiteljicu OD Borotić i Novačić iz Virovitice,

2. Za tuženika OD Mađarić & Lui iz Zagreba,