Poslovni broj: P-216/2025-55

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb - Istok, Turinina 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Nives Grubišić Đogić, u pravnoj stvari predmetu tužitelja ČE, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Krešimiru Lisaku, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, zastupane po punomoćniku Zvonimiru Buterinu, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 8. prosinca 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka, 16. siječnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I.) Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

" Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10 da plati tužitelju dr. ČE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 1.176.951,20 EUR-a uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od 1.8.1994. do isplate i to po stopi od 5% godišnje tekućom od 1.8.1994.g. do 31.12.2005., a koja kamata teče na iznos od 2.301.916,48 DEM od 1.8.1994. do 31.12.2001.g., a od 1.1.2002.g. do 31.12.2005. na iznos od 1.176.951,20 EUR-a, a od 1.1.2006. do 31.12.2007.g. na iznos od 1.176.951,20 EUR-a zajedno sa kamatom koja je određena Uredbom o visini stope zatezne kamate, a od 1.1.2008.g. do 31.7.2015. zajedno s kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne 7 banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1.8.2015. pa do 31.12.2022. po stopi koju dobivamo uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1.1.2023. do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da plati tužitelju dr. JE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] u roku od 15 dana troškove ovoga parničnog postupka uvećane za zakonske zatezne kamate koje teku od donošenja prvostupanjske odluke kojom je naloženo plaćanje parničnih troškova pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana“

II.) Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 34.645,00 sa zateznom kamatom tekućom od 16. siječnja 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu 14. lipnja 2002. protiv tuženika tvrdi da je s tuženikom bio u obveznopravnom odnosu temeljem nekoliko pravnih poslova kojima je bio cilj kupnja od Hrvatskog fonda za privatizaciju većinskog paketa dionica društva VIO-VARAŽDIN d.d. iz Varaždina. U okviru tog odnosa tužitelj je ovlastio tuženika Ugovorom o nalogu broj 57/94 od 25. srpnja 1994. da u njegovo ime i za račun poduzme sve potrebne radnje radi kupnje dionica, uključujući sklapanje ugovora i plaćanje kupoprodajne cijene za 54.219 dionica za iznos od 7.211.127,00 DEM. Stranke su za tu svrhu sklopile Ugovor o kreditu od 29. srpnja 1994. za kupnju dionica VIO-VARAŽDIN d.d. iz Varaždina kojim se tuženik obvezao staviti tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu od 3.731.000,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju NBH na dan isplate kredita radi kupnje stare devizne štednje u iznosu od 4.909.210,52 DEM. Tuženik je postupajući po danom nalogu, u ime i za račun tužitelja s Hrvatskim fondom za privatizaciju sklopio Ugovor broj 3680614/9980 o prodaji 54219 redovnih dionica VIO-VARAŽDIN d.d. Varaždin od 25. srpnja 1994. za ukupnu cijenu od 7.211.127,00 DEM ili 133,00 DEM po dionici, koju cijenu je dijelom platio starom deviznom štednjom u iznosu od 4.909.210,52 DEM (ostvarenih kreditom), a preostali iznos od 2.301.916,48 DEM za kupnju 17308 dionica je platio 31. srpnja 1994. tako da je svojim sredstvima kupio staru deviznu štednju. Pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zagrebu broj P-7385/95 od 17. lipnja 1997. utvrđen je ništavim Ugovor o kreditu zaključen među strankama 29. srpnja 1994. za kupnju 36911 dionica za iznos od 4.909.210,52 DEM sukladno Zakonu o ništavosti određenih vrsta ugovora o osiguranju i ugovora o kreditu (Narodne novine 4/94). Posljedično, Izvansudskom nagodbom sklopljenom između stranaka 28. kolovoza 1997. i Dodatkom toj nagodbi od 29. kolovoza 1997. utvrđen je ništavim Ugovor o kupnji dionica između tužitelja i Hrvatskog fonda za privatizaciju za dionice koje su kupljene kreditom Zagrebačke banke d.d. Ostatak Ugovora o kupnji dionica ostao je na snazi u dijelu u kojem je tužitelj stekao vlasništvo 17308 dionica za cijenu od 2.301.916,48 DEM plaćanjem vlastitim sredstvima u staroj deviznoj štednji. Tužitelj je Ugovor o kupnji dionica sklopio s namjerom da postane većinski vlasnik predmetnog društva s ciljem stjecanja upravljačkih prava. Proglašenjem ništavim Ugovora o kreditu i Ugovora o kupnji dionica koje su ostvarene kreditom, tužitelj je izgubio upravljačka prava u društvu jer je ostao vlasnikom samo manjinskog paketa dionica. Time su predmetne dionice za tužitelja izgubile svaku vrijednost, čime tužitelj trpi štetu. Za navedenu štetu je odgovoran tuženik jer kod izvršenja naloga nije postupao s profesionalnom pažnjom koja se zahtijeva u ovoj vrsti pravnih odnosa. U trenutku sklapanja Ugovora o kupnji dionica i Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakona o ništavosti određenih vrsti ugovora o osiguranju i ugovora o kreditu (NN 4/94) koji je stupio na snagu 17. veljače 1994., a što je tuženiku, kao profesionalcu, trebalo biti poznato. Da je tuženik postupao u izvršenju naloga s pažnjom koja se zahtijeva u ovakvoj vrsti pravnih odnosa, tužitelj nikada ne bi sklopio ove Ugovore te mu ne bi nastala šteta u iznosu od 2.301.916,48 DEM (1.176.951,20 EUR) koju mu je dužan naknaditi tuženik sa zateznom kamatom od 1. kolovoza 1994. do isplate. Predlaže donijeti presudu kao u izreci.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu čini nespornim da su između stranaka sklopljeni pravni poslovi koji se navode u tužbi te da je sklapanjem tih pravnih poslova tužitelj postao većinski vlasnik dionica društva VIO-VARAŽDIN d.d. iz Varaždina. Osporava odgovornost za štetu ističući da tužitelj nije dokazao pretpostavke za nastanak iste (štetnu radnju, štetu, uzročnu vezu između štetne radnje i štete). No, sve i da postoji bilo kakva odgovornost tuženika za štetu temeljem neurednog izvršenja ugovornih obveza, ističe da se tužitelj odrekao potraživanja naknade štete temeljem Izvansudske nagodbe od 28. kolovoza 1997. i Dodatka toj nagodbi od 29. kolovoza 1997. Navedeni pravni poslovi su sklopljeni između stranaka nakon donošenja presude Općinskog suda u Zagrebu broj P-7385/95 od 17. lipnja 1997. kojim je utvrđen ništavim Ugovor o kreditu sklopljen između stranaka. Predmetna Izvansudska nagodba u čl. 4. st. 3. sadrži izjavu tužitelja kojom se odriče prava na naknadu štete, isplatu i/ili slično od Hrvatskog fonda za privatizaciju i Zagrebačke banke d.d., a u čl. 5. toč. 2. izjavu stranaka da nemaju međusobnih potraživanja koja bi bila pravna posljedica ništavosti Ugovora o kreditu. Osporava uzročnu vezu između postupanja tuženika pri izvršenju obveza nastalih ugovorom o nalogu i štete koja je nastala tužitelju koja se sastoji u gubitku vrijednosti 17308 dionica koje je tužitelj kupio vlastitim novčanim sredstvima. Ističe da je umanjenje vrijednosti dionica nastupilo prije utvrđenja ništavosti Ugovora o kreditu i Ugovora o kupnji dionica obzirom je nad društvom VIO-VARAŽDIN d.d. iz Varaždina otvoren stečajni postupak 10. travnja 1996. U trenutku otvaranjem stečaja tužitelj je još raspolagao većinskim paketom dionica iz čega proizlazi da je pad vrijednosti dionica (uslijed stečaja) nastupio lošim upravljanjem društvom. Osim toga, ističe da tužitelj nije vratio kredit u roku koji je dogovoren Ugovorom o kreditu zbog čega je tuženik protiv njega pokrenuo niz sudskih postupaka pa je u konačnici Ugovor raskinuo 1995. godine. Dakle, tužitelj nije postupio sukladno svojim ugovornim obvezama i vratio tuženiku kredit u ugovorenom roku zbog čega je u konačnici izgubio vlasništvo dionica koje su kupljene putem kredita. Navedeno proizlazi iz čl. 6. stavka 1. Zakona o ništavosti određenih vrsta ugovora o osiguranju i ugovora o kreditu koji propisuje da je korisnik kredita dužan banci isplatiti odjednom neisplaćenu vrijednost kredita nakon što kredit bude proglašen ništavim, a ako tako ne postupi, postaje ništavim i ugovor zaključen između korisnika kredita i Hrvatskog fonda za privatizaciju, a Hrvatski fond za privatizaciju postaje vlasnik dionica koje su kupljene kreditom. Dakle, obzirom da tužitelj nije vratio tuženiku kredit u ugovorenom roku, niti ga je vratio nakon što je Ugovor o kreditu utvrđen ništavim, to je isti isključivo odgovoran za vlastitu štetu koja mu je nastala gubitkom većinskog paketa dionica. Ističe da tužitelju nije nastala šteta, već upravo suprotno, tužitelj je ostvario korist od ništavosti navedenih pravnih poslova jer su predmetne dionice u tom trenutku već izgubile svoju vrijednost zbog lošeg upravljanja društvom i otvaranja stečaja. Uslijed pravnih posljedica ništavosti koja su među strankama uređene Izvansudskom nagodbom od 28. kolovoza 1997. i Dodatka toj nagodbi od 29. kolovoza 1997. tužitelj je oslobođen svih obveza po kreditu, a dodatno mu je vraćen iznos koji je platio po osnovi kreditnih obveza, obustavljeni su svi postupci koji su se vodili protiv tužitelja te su tužiteljeve nekretnine oslobođene svih tereta koji su upisani s osnova osiguranja. Konačno, bezvrijedne dionice društva koje je otišlo u stečaj su prebačene u vlasništvo Hrvatskog fonda za privatizaciju. Stoga, neovisno o valjanosti izjave tužitelja kojom se odriče prava na naknadu štete prema tuženiku, ne postoji nikakav pravni osnov za odgovornost tuženika jer nisu ispunjene kumulativne pretpostavke odgovornosti za štetu. Ističe prigovor zastare. Tužitelju je šteta nastala najkasnije otvaranjem stečajnog postupka 10. travnja 1996. kada su dionice izgubile na vrijednosti, a tužba je podnesena 14. lipnja 2002., dakle izvan zastarnog roka propisanog čl. 360. ZOO-a koji je najkasnije istekao protekom 5 godina. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška.

3. Tužitelj tijekom postupka ostaje kod tvrdnje da tuženik u izvršenju naloga nije postupao s povećanim pažnjom i pravilima struke jer su mu morali biti poznati pozitivni propisi koji reguliraju područje kojim se bavi i pruža usluge klijentima. Time je povrijeđeno osnovno načelo iz čl. 18. st. 2. ZOO-a koje propisuje da je sudionik u obveznom odnosu dužan u izvršavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom prema pravilima struke i običajima. Navedeno postupanje tuženika je u uzročnoj vezi sa štetom koja je nastupila tužitelju uslijed gubitka vrijednosti 17038 dionica koje je kupio vlastitim sredstvima, a koja mu ne bi nastala da je tuženik uredno ispunio nalog. Naime, da je tuženik bio upoznat sa Zakonom o ništavosti koji je nastupio na snagu prije sklapanja navedenih pravnih poslova, do kupnje dionica nikada ne bi došlo pa time niti do gubitka vrijednosti istih. U odnosu na Izvansudsku nagodbu sklopljenu između stranaka, ističe da je Izjava o odricanju zahtjeva za naknadu štete ništava jer je ista rezultat nedopuštene pobude na strani tuženika. Navedena stipulacija je u Nagodbi nametnuta od strane tuženika koji je u tom trenutku već znao za svoju odgovornost za štetu. Stoga je takva izjava ništava i bez pravnog učinka u smislu čl. 103. ZOO-a pa tuženik ne može temeljem iste biti oslobođen svoje odgovornosti za nastalu štetu. Međutim, sve i kada bi navedena Izjava bila valjana, neistinita je tvrdnja tuženika da se sklapanjem Izvansudske nagodbe tužitelj odrekao prava na naknadu štete koja mu je prouzročena propustima tuženika u izvršenju ugovora o nalogu. Nagodbom od 28. kolovoza 1997. i Dodatkom toj nagodbi nisu uređeni odnosi stranaka u vezi predmetnog Ugovora o nalogu, a što proizlazi iz teksta nagodbe. Nadalje, za predmet spora je neodlučna činjenica da je tužitelj imao problema kod upravljanja društvom i da je nad društvom otvoren stečaj, kao i navodi tuženika o ne vraćanju kredita, nemogućnosti ostvarenja poslovne strategije i upravljanja društvom. Između tih okolnosti i štete ne postoji uzročna veza. U pogledu visine štete ističe da tužbom potražuje stvarnu štetu koja se sastoji u gubitku vrijednosti dionica koje je kupio vlastitim gotovinskim sredstvima.

4. Sud je pročitao Ugovor broj 3680614/9980 o prodaji redovnih dionica d.d. VIO- VARAŽDIN d.d. Varaždin (list 4-6), presuda Općinskog suda u Zagrebu (list 7-8), Izvansudska nagodba (list 9-12), Dodatak Izvansudskoj nagodbi (list 13-14), potvrda o vlasništvu dionica/udjela (list 15), dopis Hrvatskog fonda za privatizaciju upućen tužitelju (list 20), Ugovor o nalogu (list 27), Ugovor o kreditu za kupnju dionica (list 38- 41), dijelovi sudskih spisa iz drugih predmeta (list 42-43,59-60), korespondencija stranaka oko naplate kredita (list 54-58) te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja (list 71) i svjedoka BE (list 42).

5. Sud je presudom od 18. ožujka 2016. odbio tužbeni zahtjev. Županijski sud u Vukovaru je presudom od 5. veljače 2018. potvrdio prvostupanjsku presudu.

6. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem od 16. listopada 2024. ukinuo presudu Županijskog suda u Vukovaru i presudu vratio na ponovno suđenje. U svojoj odluci ističe da drugostupanjski sud nije dao razloge vezano uz tvrdnje tužitelja iznesene tijekom postupka, a koje ponavlja u žalbi i reviziji da je Izjava o odricanju zahtjeva za naknadu štete ništava kao rezultat nedopuštene pobude. Budući da je odbijanje tužbenog zahtjeva utemeljeno na zaključku da su stranke Izvansudskom nagodbom od 28. kolovoza 1997. i Dodatkom istoj od 29. kolovoza 1997. riješile svoje odnose u pogledu međusobnih pravnih poslova te da je u čl. 5. navedeno da više nemaju međusobnih potraživanja koje bi bile posljedica poništaja Ugovora o kreditu, to je od odlučnog značaja okolnost da li je Izjava o odricanju zahtjeva za naknadu štete ništava kao rezultat nedopuštene pobude tuženika koji je od tužitelja tražio odricanje znajući za svoju odgovornost za štetu.

7. Županijski sud u Vukovaru je od 19. veljače 2025. je ukinuo presudu ovog suda od 18. ožujka 2016. i predmet vratio na ponovni postupak uz obrazloženje da prvostupanjska presuda nema razloga o odlučnoj činjenici na koju je ukazao i Vrhovni sud Republike Hrvatske. Daje uputu ovom sudu da u nastavku postupka provede odgovarajuće dokaze i obrazloži svoju odluku odgovarajućim razlozima na kojima mu je upućeno ovim rješenjem.

8. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03; 88/05; 2/07; 84/08; 123/08., 57/11., 148/11.,25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje ZPP) ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom štete koju je pretrpio zbog neurednog izvršenja ugovorne obveze od strane tuženika kojem je dao nalog da ga zastupa kod kupnje dionica VIO-VARAŽDIN d.d. iz Varaždina od Hrvatskog fonda za privatizaciju.

10. Između stranaka su sporne sve pretpostavke odgovornosti za štetu. Tako je sporno da li je tuženik povrijedio ugovorne obveze (štetna radnja), uzročna veza između postupanja tužitelja kod izvršenja naloga i štete koja je tužitelju nastupila uslijed kupnje 17308 dionica vlastitim sredstvima i padom njihove vrijednosti. Sporno je da li se tužitelj Izvansudskom nagodbom od 28. kolovoza 1997. i Dodatkom toj nagodbi od 29. kolovoza 1997. odrekao prava na naknadu štete prema tuženiku s osnova ništetnosti Ugovora o kreditu i Ugovora o kupnji dionica te drugih pravnih poslova koji su među njima sklopljeni. Sporna je zastara.

11. Iz tijekom postupka izvedenih dokaza sud je utvrdio:

- da su stranke 25. srpnja 1994. sklopile Ugovor o nalogu broj 57/94 kojim je tužitelj ovlastio tuženika da u njegovo ime i račun poduzima radnje potrebne za kupnju dionica – udjela uključujući i sklapanje ugovora o kupnji te plaćanje kupovne cijene za 54219 dionica VIO-VARAŽDIN d.d. iz Varaždina za iznos od 7.211.127,00 DEM,

- da je tužitelj zastupan po tuženiku istoga dana sklopio s Hrvatskih fondom za privatizaciju Ugovor o prodaji redovnih dionica VIO-VARAŽDIN d.d. Varaždin za iznos od 7.211.127,00 DEM (133 DEM po dionici), čime kupuje 54219 dionica navedenog dioničkog društva, da se kupac obvezuje platiti ugovornu cijenu obveznicama RH nastalih pretvaranjem deviznih depozita građana u javni dug, da je dužan uplatiti cijenu u roku od 7 dana od zaključenja Ugovora, da kupac time stječe pravo na sudjelovanju u upravljanju društvom i na udio u dobiti razmjerno kupljenim dionicama,

- da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu za kupnju dionica od 29. srpnja 1994. kojim mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 3.731.000,00 DEM, a koji se obračuna u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju NBH na dan isplate kredita, da se navedeni kredit odobrava za kupnju dionica VIO- VARAŽDIN d.d. Varaždin od Hrvatskog fonda za privatizaciju te će se isti isplatiti na račun Hrvatskog fonda za privatizaciju, a temeljem Ugovora o kupnji dionica sklopljenog između Hrvatskog fonda za privatizaciju i korisnika kredita, da je rok otplate kredita 12 mjeseci od stavljanja kredita u otplatu, da ukoliko korisnik kredita ne ispuni svoju obvezu utvrđenu ovim Ugovorom, banka ima pravo otkaza kredita i naplatu cjelokupnog iznosa neotplaćene glavnice s pripadajućom kamatom,

-da je Hrvatskom fondu za privatizaciju u cijelosti isplaćena kupoprodajna cijena te je tužitelj postao vlasnik većinskog paketa dionica (54219)

- da tužitelj nije uredno otplaćivao kredit zbog čega je tuženik pokrenuo sudske postupke radi naplate duga te je kredit otkazan dopisom od 8. kolovoza 1995.,

- da je nad VIO-VARAŽDIN d.d. Varaždin otvoren stečajni postupak 10. travnja 1996.,

- da je presudom Općinskog suda u Zagrebu broj P-7385/95 od 17. lipnja 1997. (koja je postala pravomoćna istog dana) utvrđen ništavim Ugovor o kreditu od 10. srpnja 1994. zaključen između stranaka,

- da je Hrvatski fond za privatizaciju dopisom od 2. srpnja 1997. obavijestio tužitelja da je sukladno čl. 6. st. 2. Zakona o ništavosti određenih ugovora o osiguranju i ugovora o kreditu (NN 9/94) ništav Ugovor o prodaji redovnih dionica sklopljen 25. srpnja 1994., a koje su kupljene kreditom Zagrebačke banke d.d. koji kredit tužitelj nije otplatio banci jednokratno do proglašenja ništavosti u skladu čl. 6. st. 1. Zakona o ništavosti te da navedene dionice sada pripadaju Hrvatskom fondu za privatizaciju,

- da je tužitelj, zastupan po odvjetnici ŽE, s tuženikom sklopio Izvansudsku nagodbu od 28. kolovoza 1997. kojom su stranke sporazumno utvrdile kronologiju njihovih međusobnih pravnih poslova i isplata koje su izvršene po osnovi Ugovora o kupnji dionica i Ugovora o kreditu te okolnosti koje su nastupile nakon pravomoćnosti presude Općinskog suda u Zagrebu od 17. lipnja 1997. kojim je Ugovor o kreditu utvrđen ništavim, da su stranke sporazumno utvrdile da se tuženiku ima u cijelosti isplatiti iznos koji je kreditom na ime kupnje dionica platio Hrvatskom fondu za privatizaciju (iznos od 4.909.210,52 DEM) te da se suglasno navodi da je iznos razlike do pune prodajne cijene dionica po Ugovoru o kupnji dionica isplaćenih vlastitim sredstvima tužitelja, stranke suglasno izjavljuju da je Ugovor o kupnji dionica ništav u dijelu kojim su dionice kupljene za iznos plaćen kreditom te tužitelj daje neopozivu suglasnost Fondu da tuženiku izvrši povrat ukupnog iznosa stare devizne štednje uz posebno odricanje tužitelja da od Hrvatskog fonda za privatizaciju, Banke ili bilo kog trećeg s ovog naslova zahtijeva isplatu naknade štete ili slično, da stranke u čl. 5. toč. 2 izjavljuju da nemaju međusobnih potraživanja koje bi bile pravna posljedica poništaja Ugovora o kreditu iz čl. 1. toč. 3. Nagodbe,

- da se Dodatkom Izvansudskoj nagodbi od 29. kolovoza 1997. tuženik obvezao u roku od 8 dana od kada mu Fond za privatizaciju izvrši prijenos stare devizne štednje u iznosu dogovorenom nagodbom isplati tužitelju iznos od 574.048,59 kuna koji je platio Banci na ime otplate kredita, dok u ostalom dijelu Nagodba ostaje nepromijenjena,

- da je Zakon o ništavosti određenih vrsta ugovora o osiguranju i ugovora o kreditu stupio na snagu 18. veljače 1994.,

- da navedeni Zakon u čl. 4. propisuje da je ugovor o kreditu između banke i fizičke osobe korisnika kredita na osnovi iskupljene stare devizne štednje ništav ako se njime kreditira preko 50% od iznosa iz ugovora o kupnji dionica koji je sklopljen između Hrvatskog fonda za privatizaciju dionica i kupca dionica ako je isti sklopljen bez osiguranja hipotekom na nekretnini čija procijenjena vrijednost iznosi najmanje koliko iznosi vrijednost kredita,

- da je u čl. 6. Zakona propisano da korisnik kredita iz čl. 4. dužan banci isplatiti odjednom neisplaćenu vrijednost kredita, a ako do dana utvrđenja ništavosti ugovora iz čl. 4. tako ne postupi, postaje ništavim i ugovor zaključen između korisnika kredita i Hrvatskog fonda za privatizaciju, a Hrvatski fond za privatizaciju postaje vlasnikom dionica koje su kupljene kreditom.

12. Sud je ocijenio vjerodostojnom dokumentaciju u spisu.

13. Sud je ocijenio vjerodostojnim iskaz tužitelja kojim opisuje kronologiju događaja oko stjecanja dionica jer je isti suglasan dokumentaciji u spisu. Također, sud vjeruje tužitelju da je njegova namjera kod stjecanja dionica bila da preuzme VIO- VARAŽDIN d.d. a koji se bavio proizvodnjo cipela. Sud vjeruje tužitelju da je nakon preuzimanja dionica došlo do problema u društvu zbog nezadovoljstva radnika i štrajkova sindikata zbog čaga nije nikad došao u situaciju da uspješno upravlja društvom. To potvrđuje činjenica da je dvije godine kasnije nad društvom otvoren stečajni postupak. Konačno, sud vjeruje tužitelju da je nakon dosta vremena od preuzimanja društva saznao da su ugovori ništavi te da ga je o tome obavijestio Hrvatski fond za privatizaciju budući isto proizlazi i iz Dopisa Fonda upućenog tužitelju. Sud ne vjeruje tužitelju da je čitav Ugovor o kupnji dionica ništav i da su mu oduzete sve kupljene dionice jer to ne proizlazi iz stanja spisa, iz Dopisa Fonda i iz Izvansudske nagodbe. Konačno, sud ne vjeruje tužitelju da isti u trenutku sklapanja Izvansudske nagodbe i Dodatka nagodbi bio u podređenom položaju u odnosu na tuženika jer navedeno ne proizlazi iz okolnosti oko sklapanja tih poslova, niti iz samog teksta nagodbe. Naime, tužitelj nema status potrošača u ovom predmetu pa se ne može uspješno pozivati na prava koje pripadaju toj slabijoj ugovornoj strani. Tužitelj je ove pravne poslove sklapao iz gospodarskih interesa kojima je cilj bio preuzimanje tvornice cipela pa nema govora o njegovoj podređenosti ili slabijoj ugovornoj poziciji. Osim toga, tužitelja je kod sklapanja tih pravnih poslova zastupala odvjetnica kojoj u opis djelatnosti ulazi sklapanje pravnih poslova.

14. Sud vjeruje svjedoku BE u dijelu u kojem navodi da je smatrao da kod sklapanja Ugovora o kreditu postupao u skladu s važećim zakonodavstvom i da je to bio uobičajen način postupanja kod sklapanja takvih ugovora kod tuženika. Njegov iskaz je sudu logičan, životan i uvjerljiv jer sud nama razloga sumnjati u iskrenost navedenog svjedoka.

15. Pitanje ugovorne odgovornosti za štetu uređuju čl. 262-268 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 113/93, 03/94, 07/96, 91/96 i 112/99 - dalje: ZOO). Na pitanja koja nisu uređena ovom odredbama primjenjuju se odredbe o izvanugovornoj odgovornosti za štetu (članak 269. ZOO-a).

16. Članak. 262. ZOO-a propisuje da je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi (1). Kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i popravljanje štete koju je zbog toga pretrpio (2).

17. Člankom 266. ZOO-a je propisano da vjerovnik ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi te pravičnu naknadu neimovinske štete, koje je dužnik u vrijeme sklapanja ugovora morao predvidjeti kao moguće posljedice povrede ugovora, a s obzirom na činjenice koje su mu tada bile poznate ili morale biti poznate. U slučaju prijevare ili namjernog neispunjenja te neispunjenja zbog krajnje nepažnje vjerovnik ima pravo zahtijevati od dužnika naknadu cjelokupne štete koja je nastala zbog povrede ugovora, bez obzira na to što dužnik nije znao za posebne okolnosti zbog kojih su one nastale (2).) Ako je pri povredi obveze pored štete nastao za vjerovnika i neki dobitak, o njemu će se prilikom određivanja visine naknade voditi računa u razumnoj mjeri (3) Strana koja se poziva na povredu ugovora dužna je poduzeti sve razumne mjere da bi se smanjila šteta izazvana tom povredom, inače druga strana može zahtijevati smanjenje naknade (4).

18. Člankom 154.st. 1. ZOO propisano je da je onaj tko drugom prouzroči štetu dužan tu štetu naknaditi, osim ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Dakle, pretpostavke odgovornosti za štetu su štetnik, štetna radnja, šteta, uzročna veza, protupravnost i krivnja.

19. Članak 18. stavak 2. ZOO-a propisuje da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).

20. Člankom 751. stavak. 1. ZOO-a je propisano da je nalogoprimac dužan izvršiti nalog prema primljenim uputama, s pažnjom dobrog gospodarstvenika, odnosno dobrog domaćina, ostajući u njegovim granicama i u svemu skrbiti o interesima nalogodavca i njima se rukovoditi. (2) Kad nalogoprimac smatra da bi izvršenje naloga po dobivenim uputama bilo od štete za nalogodavca, dužan je skrenuti na to njegovu pozornost i tražiti nove upute.(3) Ako nalogodavac nije dao određene upute o poslu koji treba obaviti, nalogoprimac je dužan, rukovodeći se interesima nalogodavca, postupiti kao dobar gospodarstvenik, odnosno dobar domaćin, a ako je nalog bez naknade, kako bi u istim okolnostima postupio u vlastitoj stvari.

21. U pravu je tužitelj kad navodi da propust tuženika kod primjene važećeg zakonodavstva predstavlja povredu obveze iz Ugovora o nalogu. Tuženik je kao Banka trebao uskladiti svoje poslovanje sa važećim zakonodavstvom te onemogućiti sklapanje Ugovora o kreditu za slučajeve propisan člankom 4. Zakona o ništavosti. U tom smislu je tuženik, kao osoba koja je primila nalog od tužitelja da u njegovo ime i za račun sklopi Ugovor o kupnji dionica, trebao informirati tužitelja da dionice neće moću kupiti putem kredita ili da se kredit može odobriti samo uz uvjete propisane člankom 4. Zakon o ništavosti. Propustom da tako postupi tužitelj je povrijedio čl. 751. ZOO-a jer nalog nije izvršio uz primjenu pažnje koja se očekuje od financijske institucije kao što je Banka. Međutim, neovisno o takvom propustu tuženika, sud je zaključio da nisu ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu. Prije svega ne postoji uzročna vezu između štetne radnje (povrede ugovorne obveze) i štete za koju tužitelj tvrdi da je pretrpio. Tužitelj je tijekom postupka mijenjao činjenične navode u pogledu dinamike nastanka štete. Tako je inicijalno tvrdio da je štetu nastala uslijed gubitka upravljačkih prava u društvu do kojih je došlo gubitkom većinskog paketa dionica čime su mu preostale dionice postale bezvrijedne. Kasnije tijekom postupka tvrdi da bi sklapanje ugovora o kupnji dionica u cijelosti bilo izbjegnuto da je tuženik savjesno izvršio nalog i upozorio tužitelja na primjenu važećeg zakonodavstva. Posljedično tužitelj nikad ne bi postao vlasnikom dionica pa time ne bi pretrpio štetu koja je nastala gubitkom njihove vrijednosti. Ovim činjeničnim tvrdnjama je zajedničko da je visina štete ekvivalentna iznosu kupoprodajne cijene 17308 dionica koje je tužitelj kupio svojim sredstvima (za iznos od 2.301.916,48 DEM). Dakle, šteta se sastoji u umanjenju imovine uslijed kupnje dionica koje su kasnije postale bezvrijedne.

22. Sud smatra da ne postoji uzročna veza između povrede ugovorne obveze i štete niti po jednom od ovih osnova

23. Prema tumačenju sudske prakse uzročna veza je pravno relevantna veza između štetne radnje i štete koja je nastala kao rezultat te radnje. Kako po prirodi stvari šteta najčešće nastaje zbog mnoštva uzroka, jedna od materijalnopravnih pretpostavki odgovornosti za štetu jest postojanje pravno relevantne uzročne veze između štetne radnje i štete u kom pravcu propisi o odgovornosti ne daju kriterije, već je to prepušteno sudskoj praksi i pravnoj znanosti.

24. Prema stavu ovog suda jedini pravno relevantni uzrok pada vrijednosti dionica tužitelja su poteškoće s poslovanjem društva VIO-VARAŽDIN d.d. koje je rezultat brojnih čimbenika koji nemaju nikakve veze s povredom ugovorne obveze. Naime, sam tužitelj u svom iskazu tvrdi da su problemi sa društvom započeli nakon preuzimanja većinskog paketa dionica jer su započeli štrajkovi radnika zbog čega on nikad realno nije započeo upravljati društvom. Kad se to poveže s činjenicom da je nad društvom otvoren stečaj 1996. godine, slijedi zaključak da pad vrijednosti dionica i gubitak prava na upravljanje društvom nastupio neovisno o proglašenju ništavosti ovih pravnih poslova i neovisno o prijenosa vlasništva dionica na Hrvatski Fond za privatizaciju. Stoga nema govora o uzročnoj vezi između propusta tuženika kod izvršenja Ugovora o naloga i gubitka vrijednosti dionica koje je tužitelj kupio vlastitim sredstvima jer su iste izgubile vrijednost zbog drugih čimbenika koji nisu u vezi sa postupcima tuženika. Osim toga, ovdje treba voditi računa i o tome da tužitelj nije izvršio svoje obveze iz ugovora o kreditu i vratio kredit u ugovornom roku. Da je postupio sukladno svojim obvezama iz tog ugovora u vrijeme kad je on još bio na snazi isti bi zadržao dionice kupljene kreditom i ne bi izgubio svoja upravljačka prava u društvu jer bi unatoč ništavosti Ugovora o kreditu, ostao na snazi Ugovor o kupnji dionica i iste ne bi bile prenesene u vlasništvo Hrvatskog fonda za privatizaciju. Stoga se tužitelj ne može s uspjehom pozivati na gubitak upravljačkih prava u društvu kad je isto rezultat njegovog nepridržavanja ugovora, a ne propusta tuženika na ispunjenje naloga. Stav tužitelja po kojem on ne bi osiromašio za iznos kupljenih dionica da je tuženik uredno ispunio nalog ne prihvaća ovaj sud jer propust tuženika da uredno ispuni nalog nije odlučan uzrok koji je doveo do osiromašenja tužitelja za iznos kupljenih dionica čija vrijednost je pala uslijed nedostataka kod upravljanja društvom i drugih vanjskih čimbenika koji nisu u nikakvoj vezi s povredom ugovorne obveze.

25. Stoga je sud zaključio da nisu ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu pa je irelevantno da li je izjava o odricanju od naknade štete u Izvansudskoj nagodbi dana pod utjecajem nedopuštene pobude.

26. No, obzirom na uputu viših sudova koji ukazuju ovom sudu na potrebu iznošenja razloga o toj činjenici valja reći slijedeće. Tužitelj tvrdi da se nedopuštena pobuda kod tuženika sastojala u tome da je isti znao za svoju odgovornost za štetu te je maliciozno u Izvansudsku nagodbu (koja je sastavljena po njegovom diktatu) unio odredbu kojom se tužitelj odriče od štete koja mu je nastala uslijed ništavosti ovih pravnih poslova.

27. Prvenstveno valja reći da tužitelj ničime ne dokazuje tvrdnju da je u trenutku sklapanja nagodbe tuženik svjestan da postoji njegova odgovornost za štetu. Naime, takva odgovornost za štetu nije evidentna niti po okončanju dokaznog postupka, a tužitelj ničime ne dokazuje da su on ili njegova odvjetnica, prije ili u trenutku sklapanja nagodbe, skrenuli na to pozornost tuženiku. Osim toga, tužitelj ničime ne dokazuje da je nagodba sklopljena po diktatu Banke. Također, ne dokazuje niti svoj podređeni položaj ili stanje nužde. Sama nagodba nije tipski Ugovor, već se radi o ispravi koja je sastavljena za konkretni predmet i za konkretne stranke. Također, iz samog teksta nagodbe nije vidljiv podređeni položaj tužitelja. Naime, predmet Izvansudske nagodbe je reguliranje međusobnih odnosa stranaka nakon što su ugovor o kreditu i Ugovor o kupnji dionica proglašeni ništavim. Iz sadržaja nagodbe je vidljivo da je Banka ugovorila pravo na povrat kreditnih sredstava bez redovnih i zateznih kamata. Osim toga, iz samog Dodatka nagodbe je vidljivo da je ugovoreno vraćanje tužitelju iznosa koji je platio s osnova kreditnih obveza čime su obje stranke u cijelosti obeštećene za sredstva koja su platila s osnove nevaljalih pravnih poslova. Sud ne vjeruje tužitelju da se Č protivila da on bude prisutan sklapanja nagodbe, kao i da on nije imao utjecaja na tekst nagodbe jer je isti diktirala Banka. To stoga što je tužitelj bio zastupan po profesionalnom punomoćniku i što njegov položaj u odnosu na Banku nije bio neravnopravan. Stoga sud ne vjeruje tužitelju da mu je tekst nagodbe nametnut ili da je Banka postupala nesavjesno ili s nedopuštenom pobudom. Pritom još valja reći da je za nedopuštenu pobudu odlučno da je Banka u trenutku sklapanja Nagodbe znala ili morala znati za svoju odgovornost za štetu zbog povrede ugovora, a što ne proizlazi iz rezultata provedenih dokaza.

28. Sud nije ocjenjivao prigovor zastare jer je tužbeni zahtjev odbijen iz gore navedenih razloga.

29. Odluka o parničnom trošku temelji na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a. Troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora i troškovniku tuženika, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23) po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR.

30. Tuženiku je dosuđen trošak u iznosu od 34.645,00 EUR, a isti se odnosi na sastav podneska od 6.929 bodova (Tbr.8/1), zastupanja na ročištima 8.12.2025. u iznosu od 6.929 bodova (Tbr 9/11) uvećano za PDV.

31. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 16. siječnja 2026.

S u d a c :

Nives Grubišić Đogić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dana dostave ove odluke.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika