Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

P-921/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Marku Šimuniću, u pravnoj stvari tužitelja NJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupani po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 28. studenog 2025., u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, 16. siječnja 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz članka 7. stavka 1. Ugovora o kreditu broj 5140130268-60010461009/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog 8.6.2006. između tužitelja NJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika Slavonska banka d.d. Osijek/Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (sada Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877), potvrđenog 16.6.2006. po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem OU-1294/06 u dijelu odredbe koja glasi: “…prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 2,00% jednokratno, unaprijed.“.

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužitelju IJ na ime naplaćene naknade za obradu kredita isplati iznos od 1.903,92 EUR (tisućudevetstotrieura devedesetdvacenta) zajedno sa zateznom kamatom na iznos tekućom od 5.7.2006. do 31.7.2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.1.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz članka 9. stavka 2. Ugovora o kreditu broj 5140130268-60010461009/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog 8.6.2006. između tužitelja IJ i prednika tuženika Slavonska banka d.d. Osijek/Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (sada Addiko bank d.d.), potvrđenog 16.6.2006. po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem OU-1294/06, u dijelu odredbe koja glasi: „U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke.“.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužitelju IJ na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 1.539,90 EUR (tisućupetsto tridesetdeveteuradevedesetcenti) zajedno sa zateznom kamatom na iznos tekućom od 3.2.2011. do 31.7.2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.1.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužitelju IJ naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 875,00 EUR (osamstosedamdesetpeteura) zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 16. siječnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana

VI. Djelomično se odbija zahtjev tužitelja IJ za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 106,18 EUR (stošesteuraiosamnaestcenti) uvećan za zatezne kamate od dana presuđenja do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo kako su tužitelj i prednik tuženika 8.6.2006. sklopili Ugovor kreditu broj 5140130268-60010461009/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, potvrđen 16.6.2006. po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem OU-1294/06, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 155.000,00 CHF po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 10 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 7. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu 2,00% jednokratno, unaprijed od ukupnog iznosa kredita. Tuženik je prilikom isplate kredita 4.7.2006. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 14.345,09 hrk, a koja protuvrijednost prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 1.903,92 eura. Odredbom članka 9. stavka 2. predmetnog Ugovora ugovoreno je da tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik. Tuženik je tužitelju 2.2.2011. naplatio naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 11.602,34 kn, a koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 1.539,90 eura. O ugovornim odredbama za tzv. „ulaznu i izlaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već su iste kao takve unaprijed formulirane i od strane tuženika (banke) implementira u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Naime, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedene odredbe nisu bile ugovorene u dobroj vjeri te su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega su iste nepoštene i ništetne, te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedenih nepoštenih odredbi o ulaznoj i izlaznoj naknadi u predmetnom ugovoru iste naplatio i time stekao ne pripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj sukladno članku 1115. ZOO-a, takve dužan vratiti zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužiteljima, te stoga osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva. Tuženik navodi kako visina i datum naplaćenih naknada nije sporna. Kako je tužba podnesena 18.10.2024., tuženik ističe materijalno-pravni prigovor zastare. Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, sadržaj osporenog Ugovora o kreditu određen je sukladno iskazanim voljama ugovornih stranaka. Odredbe ugovora o naknadi za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Imajući u vidu navedeno: tužitelj se prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje predmetnog ugovora o kreditu uz pripadajuće uvjete, tuženik je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, o promjenjivosti kamatne stope, valutnoj klauzuli te o naknadama za obradu i prijevremenu otplatu kredita. Pri tome je tuženik, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti. Ugovor o kreditu imao je vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli, da je ugovorena naknada za obradu i prijevremenu otplatu kredita, što je tužitelj po vlastitom izboru prihvatio, iako je imao mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom. Tuženik ističe kako je odredba kojom se ugovara naknada za prijevremenu otplatu kredita jasna, lako uočljiva i razumljiva. Tuženik pritom želi ukazati na realne poslovne potrebe postojanja takve obveze na strani korisnika kredita u slučaju prijevremenog ispunjenja obveze iz ugovora o kreditu. Jednostavna je činjenica bankarskog poslovanja da plasmani kredita banci predstavljaju aktivu imovine banke, dok otvaranje depozita i računa predstavlja pasivu imovine jer je banka u prvom odnosu vjerovnik, dok je u drugome dužnik. Zatvaranjem bilo kojeg kredita, a naročito njegovo prijevremeno zatvaranje, predstavlja umanjenje imovine banke zbog čega banka ima legitimno pravo ugovoriti obvezu korisnika kredita da u takvom slučaju bude dužan banci nadoknaditi prouzročene troškove. Nitko nije dužan besplatno trpjeti štetu na svojoj imovini. Temeljno je načelo dvostranih obveznih odnosa da odnos stranaka u tom odnosu mora predstavljati ekvilibrij prava i obveza, odnosno da je svaka od strana istodobno ovlaštena tražiti kakvu obvezu i dužna ispuniti kakvu drugu suprotnoj strani. Isto važi i za prijevremenu otplatu kredita – tužitelj je bio ovlašten prijevremeno otplatiti kredit, dok je uz konzumaciju tog svog prava dužan naknaditi banci time prouzročene troškove. Tumačiti tu obvezu na bilo kakav način, osim kao odraz načela ekvilibrija u dvostranim pravnim odnosima, a pogotovo kao nepoštenu predstavlja puko nerazumijevanje činjenice da je vjerovnik ovlašten maksimalno nastojati umanjiti štetu po sebe i svoju imovinu kada dužnik koristi svoje zakonske i ugovorne mogućnosti da u svoju korist okonča svoju novčanu obvezu, na što ga ovlašćuje i zakonska odredba. Dakle, u slučaju prijevremene otplate kredita, tuženik nema mogućnost da prijevremeno vrati novac kojeg je prethodno osigurao kako bi mogao isplatiti kredit, zbog čega mu nastaje šteta jer isti i nadalje plaća kamate svojim zajmodavcima. Tuženik ističe kako naknada za prijevremenu otplatu kredita uzima u obzir i rizike poslovanja tuženika vezano uz promjenu aktivne i pasivne kamatne stope. Banke u suštini novac iz kojeg plasiraju kredite dobavljaju po visokim kamatama, što potom izražavaju u kamatama koje naplaćuju po kreditu. Ako su u trenutku prijevremene otplate kredita kamatne stope po kojima banka može prijevremeno otplaćeni kredit, izvanredno ostvareni priljev novca, ponovno plasirati u obliku kredita, niže od pasivne kamate koju banka i dalje mora plaćati svojim zajmodavcima, tada banka i u tom smislu trpi štetu. Naknada za prijevremenu otplatu kredita nema karakter ugovorne kazne niti ne predstavlja kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti jer se ne radi o kamatama već o naknadi za prijevremenu otplatu. Riječ je o naknadi s kojom je tužitelj bio upoznat u vrijeme sklapanja ugovora, koju je prihvatio prilikom sklapanja ugovora, koja je bila predviđena i potom naplaćena prilikom prijevremene otplate kredita. Tuženik ističe kako je odredba kojom se ugovara naknada za obradu kredita jasna, lako uočljiva i razumljiva. Prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo je dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita, te je opće poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, s čime su potrošači bili upoznati. Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, već upravo odražava volju tužitelja iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, dok je teret dokaza u smislu nepoštenosti na strani tužitelja. Dakle, iz navedenog jasno proizlazi da je tužitelj imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o istoj je bio informiran prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, i to u točno određenom iznosu, a odredba o takvoj naknadi predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako je uočljiva i lako razumljiva. Tuženik ističe da prigovara da bi tužitelj imao status potrošača. Posebno se ističe da je u konkretnom slučaju došlo do zatvaranja obveze odnosno ispunjenja ugovora u cijelosti te je u primjeni članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, uslijed čega se ništetnost više ne može isticati. Tužitelj je bio upoznat s uvjetima ugovora i posljedicama koje iz tog ugovora proizlaze. Isto tako, tužitelj u tužbi nije naveo konkretne negativne posljedice koje su nastupile, a koje nije mogao previdjeti, odnosno s kojima nije bio upoznat prilikom potpisivanja i sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Imajući u vidu navedeno, predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica, sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu od 27.2.2009., broj Tt-09/1533-3 (stranica 6 spisa) i od 11.7.2016., broj Tt-16/22619-2 (stranica 7 spisa), odgovor na zahtjev (stranica 8 spisa), ugovor o kreditu (stranice 9-14 spisa i stranice 92-102 spisa), odluku o naknadama za usluge Hypo-Alpe-Adria bank d.d. (stranice 39-66 spisa), izjavu svjedoka MJ (stranice 67-69 spisa), izjavu svjedokinje ŠJ (stranice 70-73 spisa), izvod iz zapisnika Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5.11.2020. (stranice 80-82 spisa). Saslušan je tužitelj NJ.

3.1. Na raspravi održanoj kod ovog suda 28. studenog 2025., punomoćnik tužitelja je odustao od dokaznog prijedloga za provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

4. Saslušan na raspravi, tužitelj NJ iskazao je kako je kod prednika tuženika 2006. godine podigao kredit za kupnju kuće koja mu je bila potrebna za osobne potrebe te ističe kako je prilikom dolaska u prostorije prednika tuženika nuđena mu je jedna vrsta kredita a tom prilikom kada je došao i razgovarao sa zaposlenikom tuženika nije bilo govora o naknadi za obradu kredita niti o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Itiče kako je nakon toga pristupio u prostorije prednika tuženika gdje ga je dočekao na stolu unaprijed sastavljen ugovor, isti je u cijelosti pročitao, a rečeno mu je kako je to bila najbolja opcija za njega i nije mogao birati, bilo je uzmi ili ostavi. Također iskazuje kako se ne može sjetiti da li je uopće zaposlenik tuženika govorio o objašnjavao da će biti u ugovoru kakva odredba o naknadi za obradu kredita odnosno za prijevremenu otplatu a ističe kako se zbog proteka vremena ne sjeća da li je u ugovoru pisala kakva odredba o naknadi. Išao je potom kod javnog bilježnika međutim ne sjeća se je li on objašnjavao njemu kakve pojedine odredbe ugovora o kreditu a predmetni ugovor je i potpisao. Iskazuje potom kako je da bi zatvorio predmetni kredit koji je bio u valuti CHF podigao drugi kredit, a budući da ovaj nije mogao uredno otplaćivati zbog stalnog povećanja rata i tom prilikom kada je išao zatvoriti kredit ne sjeća se je li bilo kakvog govora da će se naplatiti kakva naknada za prijevremenu otplatu kredita, samo se sjeća kako je naknadno morao još posuditi novaca budući da mu je zaposlenik tuženika rekao kako još mora platiti ali ne i za što.

4.1. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim jer je detaljan, jasan, te bez proturječnosti i nejasnoća.

5. Iz rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu od 27.2.2009., broj Tt-09/1533-3 (stranica 6 spisa) i od 11.7.2016., broj Tt-16/22619-2 (stranica 7 spisa) proizlazi kako se Slavonska banka d.d. pripojila tužitelju pod nazivom HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., a koja je promijenila tvrtku pod nazivom Addiko bank d.d.

6. Iz odgovora na zahtjev (stranica 8 spisa) proizlazi kako je tuženik izdao potvrdu tužitelju da je bio korisnik predmetnog kredita, te da je po istom naplaćena naknada u iznosu od 14.345,09 kuna odnosno 1.903,92 EUR/fiksni tečaj konverzije 7,53450, sukladno članku 7. stavku 1. predmetnog ugovora, te naknada za prijevremenu otplatu gdje je vidljivo kako je ista naplaćena u iznosu od 11.602,34 kune, odnosno 1.539,90 eura, sukladno članku 9. stavku 2. predmetnog ugovora.

7. Iz ugovora o kreditu (stranice 9-14 spisa i stranice 92-102 spisa) proizlazi kako je tužitelju odobren kredit od strane tuženika na iznos od 155.000,00 CHF, te je člankom 7. stavkom 1. propisana naknada od 2,00% od iznosa kredita, jednokratna i naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, dok je u dijelu članka 9. stavka 2. propisano kako se tužitelj obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu banke (tuženika) koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema tarifi banke, sukladno poslovnoj politici.

8. Izjavu svjedoka TJ (stranice 67-69 spisa) i izjavu svjedokinje ŠJ (stranice 70-73 spisa), sud je ocijenio kao nevjerodostojne jer UJ i ŠJ nisu bile osobe koje su neposredno sudjelovale u sklapanju predmetnog ugovora, a što proizlazi iz samih izjava, pa nemaju potrebna znanja o pregovorima s tužiteljicom u vezi s predmetnom odredbom ugovora o kreditu.

9. Tužbeni zahtjev tužitelja je u cijelosti osnovan.

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 3.443,82 EUR, a koji iznos je tužitelj isplatio tuženiku po osnovi ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita.

11. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva, sporno je ima li tužitelj status potrošača, te je li nastupila zastara utuženog iznosa.

12. Među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva, kao niti to da je tužitelj s tuženikom sklopio predmetni Ugovor o namjenskom kreditu broj 5140130268- 60010461009/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama.

13. Iz dokumentacije koju je tuženik dostavio ovom sudu kojom je trebao dokazati da je tuženik tužiteljevom prijevremenom otplatom kredita trpio štetu, ne proizlazi koju štetu je tuženik trpio prijevremenom otplatom kredita, odnosno na što se šteta odnosi. Dakle, navedenom dokumentacijom tuženik nije dokazao štetu koju je trpio.

14. Prije svega je potrebno reći da iako je tužitelj Ugovor o kreditu sklopio sa Slavonskom bankom d.d., a ne tuženikom, iz Sudskog registra proizlazi da je Slavonska banka d.d. [adresa], sa sjedištem u [adresa], upisana u sudskom registru s matičnim brojem subjekta upisa (MBS) 030002102, Trgovačkog suda u Osijeku, pripojena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba, na Izvanrednim skupštinama obiju banaka u lipnju 2008., odnosno na temelju Odluke glavne skupštine društva Slavonska banka d.d. Osijek, od 19. lipnja 2008., te Glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba, od 19. lipnja 2008., kojim se daje odobrenje na Ugovor o pripajanju od 18. lipnja 2008., a nakon upisa povećanja temeljenog kapitala radi provedbe pripajanja na temelju Odluke Izvanredne glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., od 29. siječnja 2009. Slijedom navedenog, Hypo Alpe-AdriaBank d.d. postala je pravni slijednik pripojene banke, a sukladno članku 522. stavak 3. Zakona o trgovačkim društvima, kojim je, između ostalog, propisano da upisom pripajanja u Sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja. Društvo preuzimatelj sveopći je pravni slijednik pripojenog društva, te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva. Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., od 11. srpnja 2016., mijenja ime u Addiko bank d.d.

14.1. Slijedom navedenog, budući da Slavonska banka d.d. ne postoji jer je pripojena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., koja je promijenila ime u Addiko bank d.d., Addiko bank d.d. – tuženik je pravni slijednik Slavonske banke d.d. i pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari.

15. Ocjenom svih navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da tužitelj od strane djelatnika banke nije bio informiran o obvezi plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita i naknade za obradu kredita, kao niti o iznosu navedenih naknada. Navedene odredbe o prijevremenoj otplati kredita i naknade za obradu kredita nisu bile jasne, razumljive i lako uočljive jer nisu sadržavale parametre za određivanje njezine visine. Osim toga, tužitelj nije bio informiran na što se konkretno te naknade odnose, te o naknadama nije mogao pregovarati, a nije bio niti informiran o krajnjoj svrsi navedenih naknada i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u sporne naknade radi. Banka je trebala tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini naknade, te mu dati parametre za njihov izračun, te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora.

16. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03. - dalje u tekstu: ZZP) propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti.

17. Odredbom članka 81. stavka 1. i 2. ZZP-a propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članka 87. stavka 1.

ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

18. Prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi se mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

19. Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi da tužitelj ima status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu sklopio radi kupnje kuće za osobne potrebe. Slijedom navedenog, a budući da tuženik na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača, nije dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja (ili njegovog prednika) u smislu odredbi ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužitelj bio potrošač.

20. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljem, odnosno njegovim prednikom, pojedinačno pregovarao o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i naknadi za obradu kredita, te o visini tih naknada. Osim toga, tijekom ovoga postupka tuženik nije dokazao, kako je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora, a s obzirom na sadržaj predmetne odredbe, mogao izračunati naknadu za prijevremenu otplatu kredita naknadu za obradu kredita i koji to troškovi čine navedeni iznos naknade. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da nisu progovarali o navedenim odredbama o naknadi za obradu kredita i prijevremenoj otplati kredita.

21. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornim odredbama nije pregovaralo, može se zaključiti da tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženik nije pregovarao s tužiteljem o spornoj odredbi kako bi se uvjerio da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja sporne odredbe postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

22. Isto tako, budući da iz iskaza tužitelja proizlazi kako nije znao može li uopće prigovarati o navedenoj odredbi, ovaj sud zaključuje da bi tužitelj neprihvaćanjem navedene odredbe bio ograničen u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetnih naknada nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnim spornim odredbama ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu potrošača.

23. Sukladno odredbi članka 83. ZZP-a ovaj sud je uzeo u obzir i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu. Okolnosti nastale nakon sklapanja Ugovora, koje su opće poznate upućuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u vezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo a koja je ništetna.

24. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019, odbijena je revizija tuženika protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi članka 81., 82 i 90. ZZP-a, o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita i zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošača informirati o tome.

25. Dakle, s obzirom na to da se radi o kreditu za kupnju kuće, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, utvrđene su nepoštenima i time ništetnima), može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko spornih odredbi o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, ni oko njegovog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedenih naknada. Nadalje, kao što je prethodno već obrazloženo, predmetna odredba ugovora o kreditu je bila razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, ali tužitelj (što proizlazi iz njegovog iskaza) nije mogao shvatiti ekonomske posljedice (za sebe) ugovornih odredbi, djelatnici banke tužitelju nisu obrazložili koji se troškovi podmiruju plaćanjem te naknade, pa je stoga navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva jer isti nije mogao sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila njezino prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, nije mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi isto utjecalo na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti), a nije sadržavala niti parametre za određivanje visine (sukladno Odlukama i Tarifama banke).

25.1. Osim toga, potrebno je reći da banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, kao niti na što se odnosi naknada za obradu kredita, pa stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koji je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti, tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022.).

25.2. Slijedom navedenog, ovaj sud je utvrdio nepoštenom odredbu članka 7. stavka 1. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti unaprijed, jednokratno naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, te je nepoštena odredba članka 9. stavka 2. Ugovora o kreditu kojom je propisano da se korisnik obvezuje platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita sukladno poslovnoj politici banke. Stoga, nepoštene su navedene odredbe članka 7. stavka 1. i članka 9. stavka 2. Ugovora o kreditu, te primjenom članka 81. stavka 1. ZZP-a, su ništetne u smislu članka 87. stavka 1. ZZP-a, pa je stoga odlučeno kao pod točkama I. i III. izreke ove presude.

26. Budući da je odredba Ugovora o kreditu ništetna u članku 7. stavku 1. i članku 9. stavku 2. Ugovora o kreditu u kojem su ugovorene predmetne naknade, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovore odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22. - dalje u tekstu: ZOO), tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita i naknadu za obradu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za obradu kredita naplaćena 4.7.2006 u iznosu od 14.345,09 kuna, a naknada za prijevremenu otplatu kredita je naplaćena 2.2.2011. u iznosu od 11.602,34 kuna.

26.1. Na ukupni iznos od 3.443,82 EUR-a tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno članku 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade) jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je nepoštena i time ništetna. Naknada je za obradu kredita naplaćena 4.7.2006 u iznosu od 14.345,09 kuna, a naknada za prijevremenu otplatu kredita je naplaćena 2.2.2011. u iznosu od 11.602,34 kuna, pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavku 2. ZOO-a. Slijedom navedenog, odlučeno kao pod točkom II. i IV. izreke ove presude.

27. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe članka 7. stavka 1. i članka 9. stavka 2. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu, ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu, te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV- 47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

28. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkama I. do IV. izreke ove presude.

29. Tužitelj je u uspio u sporu u cijelosti, pa mu pripada naknada troška postupka sukladno članku 154. stavku 1. ZPP-a u vezi članka 155. stavka 1. ZPP-a.

30. Tužitelju je priznata naknada troška postupka i to naknada troška sastava tužbe u visini od 100 bodova sukladno Tbr. 7. točci 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023. -dalje u tekstu: Tarifa), za sastav podneska od 15.7.2025. u visini od 100 bodova sukladno Tbr. 8. točci 1. Tarife i za zastupanje na ročištu od 28.11.2025. u visini od 100 bodova sukladno Tbr. 9. točci 1. Tarife, kao i zastupanja na ročištu za objavu odluke u visini od 50 bodova, odnosno ukupno 350 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda i uvećano za PDV 25% ukupno iznosi 875,00 eura, sa zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja, odnosno od 16. siječnja 2026. pa do isplate sukladno članku 29. stavku 1. i 2. ZOO, stoga je odlučeno kao u točci V. izreke ove presude.

30.1. Zahtjev tužitelja za naknadu troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eura i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eura, nije osnovan budući da iste nisu niti plaćene, radi čega je odlučeno kao pod VI. izreke.

31. Tuženik je u cijelosti odbijen za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 312,50 eura, budući da je isti u cijelosti izgubio parnicu, sukladno članku 154. stavku 1. ZPP.

32. Slijedom svega iznijetoga odlučeno je kao u izreci ove presude.

Osijek, 16. siječnja 2026.

Sudac

Marko Šimunić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ove presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP). Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP). O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika