Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europske avenije 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-410/2022-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužitelja PČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Vedranu Staniću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Stanić & Zrno iz Osijeka, protiv tuženice Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, zastupana po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 8. prosinca 2025. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja AČ, odvjetničke vježbenice, a u odsutnosti uredno pozvane punomoćnice tuženice, uz javnu objavu dana 16. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe članka 1., 4., 5. i 6. Ugovora o kreditu broj 9012378882 od 30. ožujka 2007. godine, koji je u obliku javnobilježničkog akta potvrđen od strane javnog bilježnika Tatjane Kovačev iz Osijeka pod brojem OV- 5428/07 dana 02. travnja 2007. godine, sklopljen između tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta br. 50, Zagreb kao kreditora i tužitelja PČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao korisnika kredita, u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta br. 50, Zagreb isplatiti tužitelju PČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] na ime stečenog bez osnove zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli iznos od 3.294,05 eura (tritisućedvjesto- devedesetčetirieurapetcenti) sa zateznom kamatom u visini eskontne stope HNB-a uvećane za 5 postotnih poena do 31.07.2015. godine, od 01.08.2015. do 31.12.2022. godine u visini zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a koje teku:

- na iznos od 3,05 eur od 31.03.2008. pa do isplate

- na iznos od 14,39 eur od 31.10.2008. pa do isplate

- na iznos od 2,61 eur od 30.11.2008. pa do isplate

- na iznos od 15,18 eur od 31.12.2008. pa do isplate

- na iznos od 17,10 eur od 31.01.2009. pa do isplate

- na iznos od 17,94 eur od 28.02.2009. pa do isplate

- na iznos od 15,29 eur od 31.03.2009. pa do isplate

- na iznos od 15,72 eur od 30.04.2009. pa do isplate

- na iznos od 12,27 eur od 31.05.2009. pa do isplate

- na iznos od 9,32 eur od 30.06.2009. pa do isplate

- na iznos od 9,98 eur od 31.07.2009. pa do isplate

- na iznos od 11,68 eur od 31.08.2009. pa do isplate

- na iznos od 11,49 eur od 30.09.2009. pa do isplate

- na iznos od 9,87 eur od 31.10.2009. pa do isplate

- na iznos od 12,90 eur od 30.11.2009. pa do isplate

- na iznos od 15,11 eur od 31.12.2009. pa do isplate

- na iznos od 18,66 eur od 31.01.2010. pa do isplate

- na iznos od 17,73 eur od 28.02.2010. pa do isplate

- na iznos od 22,32 eur od 31.03.2010. pa do isplate

- na iznos od 21,32 eur od 30.04.2010. pa do isplate

- na iznos od 23,41 eur od 31.05.2010. pa do isplate

- na iznos od 37,30 eur od 30.06.2010. pa do isplate

- na iznos od 34,33 eur od 31.07.2010. pa do isplate

- na iznos od 42,34 eur od 31.08.2010. pa do isplate

- na iznos od 39,76 eur od 30.09.2010. pa do isplate

- na iznos od 34,31 eur od 31.10.2010. pa do isplate

- na iznos od 44,85 eur od 30.11.2010. pa do isplate

- na iznos od 57,98 eur od 31.12.2010. pa do isplate

- na iznos od 48,93 eur od 31.01.2011. pa do isplate

- na iznos od 52,21 eur od 28.02.2011. pa do isplate

- na iznos od 47,80 eur od 31.03.2011. pa do isplate

- na iznos od 48,47 eur od 30.04.2011. pa do isplate

- na iznos od 66,00 eur od 31.05.2011. pa do isplate

- na iznos od 67,18 eur od 30.06.2011. pa do isplate

- na iznos od 82,32 eur od 31.07.2011. pa do isplate

- na iznos od 74,98 eur od 31.08.2011. pa do isplate

- na iznos od 66,89 eur od 30.09.2011. pa do isplate

- na iznos od 65,88 eur od 31.10.2011. pa do isplate

- na iznos od 65,16 eur od 30.11.2011. pa do isplate

- na iznos od 68,72 eur od 31.12.2011. pa do isplate

- na iznos od 72,46 eur od 31.01.2012. pa do isplate

- na iznos od 72,74 eur od 29.02.2012. pa do isplate

- na iznos od 70,23 eur od 31.03.2012. pa do isplate

- na iznos od 71,48 eur od 30.04.2012. pa do isplate

- na iznos od 72,65 eur od 31.05.2012. pa do isplate

- na iznos od 70,79 eur od 30.06.2012. pa do isplate

- na iznos od 71,41 eur od 31.07.2012. pa do isplate

- na iznos od 70,36 eur od 31.08.2012. pa do isplate

- na iznos od 67,70 eur od 30.09.2012. pa do isplate

- na iznos od 70,51 eur od 31.10.2012. pa do isplate

- na iznos od 72,06 eur od 30.11.2012. pa do isplate

- na iznos od 71,51 eur od 31.12.2012. pa do isplate

- na iznos od 65,50 eur od 31.01.2013. pa do isplate

- na iznos od 70,63 eur od 28.02.2013. pa do isplate

- na iznos od 70,88 eur od 31.03.2013. pa do isplate

- na iznos od 68,72 eur od 30.04.2013. pa do isplate

- na iznos od 62,98 eur od 31.05.2013. pa do isplate

- na iznos od 62,82 eur od 30.06.2013. pa do isplate

- na iznos od 64,06 eur od 31.07.2013. pa do isplate

- na iznos od 66,39 eur od 31.08.2013. pa do isplate

- na iznos od 69,94 eur od 30.09.2013. pa do isplate

- na iznos od 68,11 eur od 31.10.2013. pa do isplate

- na iznos od 69,16 eur od 30.11.2013. pa do isplate

- na iznos od 70,36 eur od 31.12.2013. pa do isplate

- na iznos od 71,49 eur od 31.01.2014. pa do isplate

- na iznos od 73,09 eur od 28.02.2014. pa do isplate

- na iznos od 72,61 eur od 31.03.2014. pa do isplate

- na iznos od 70,65 eur od 30.04.2014. pa do isplate, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženici Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, da tužitelju PČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.003,76 eura (dvijetisućetrieurasedamdesetšestcenti) sa zateznim kamatama tekućim od dana 16. siječnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženice dana 11. svibnja 2022. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate iznosa od 24.349,84 kn / 3.231,78 eura sa zateznom kamatom na svaki pojedini iznos, koju obrazlaže navodeći da je kao korisnik kredita je s tuženicom kao kreditorom dana 30. ožujka 2007. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 9012378882, koji je u obliku javnobilježničkog akta potvrđen od strane javnog bilježnika Tatjane Kovačev iz Osijeka pod brojem OV-5428/07 dana 02. travnja 2007. godine. Navedenim ugovorom tuženik kao kreditor obvezao se tužitelju kao korisniku kredita staviti na raspolaganje novčani iznos od 20.801,97 CHF, u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, dok se tužitelj kao korisnik kredita obvezao vratiti naveden iznos, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Navedeni kredit u cijelosti je otplatio dana 30.04.2014. godine. Navedenim Ugovorom obvezao se tuženici iznos kredita otplatiti u 84 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan plaćanja. Odredbom članka 4. Ugovora tužitelj se obvezao navedeni iznos kredita vratiti uz redovnu kamatu, koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kušnju motornih vozila, a u trenutku ugovaranja iznosila je 5,10 % godišnje. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanje mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja švicarskog franka. Dapače, tužitelju je ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što tužitelj kao prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka, nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora o kreditu prihvatila samo opći valutni rizik koji je u ovom slučaju još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. S tim u svezi, razvidna je činjenica kako u označenom ugovoru o kreditu postoji ne samo jedan, nego dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana uz švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa), koja sama po sebi ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije znao niti je mogao znati koliko će uopće iznositi glavnica, a koliko kamata, odnosno nije znao koliko će iznositi njegova kreditna obveza. Uslijed navedenih promjena, tuženik je temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, neosnovano stekao ukupan iznos od 24.349,84 kn. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj 26. P-1401/2012 od 04.srpnja 2013. godine, a koja presuda je djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43. Pž7129/13 od 13.lipnja 2014. godine utvrđeno je kako su poslovne banke, među kojima i ovdje tužena banka, odnosno njihovi pravni prednici : ” u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da su time banke postupile suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10.09.2004. do 06.08.2007 godine i to člancima 81.,82. i 90. , a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Na taj način, navedenim presudama utvrđeno je da je jednostrano određivanje visine kamatne stope od strane tuženika nepošteno te su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđene ništetnim. Ovakvu odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj Rev-249/14 od 09. travnja 2015. godine. Nadalje, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14.lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i u dijelu kojim je presuđeno kako je nepošteno ugovaranje valutne klauzule uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora potrošači od strane Banke nisu informirani o svim bitnim parametrima te su odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula utvrđene ništetnim. Kako to navodi Trgovački sud u Zagrebu u citiranoj pravomoćnoj presudi broj P-1401/12 od 04.srpnja 2013.g. drastični porast CHF u kombinaciji s promjenjivom kamatnom stopom koju je Banka mijenjala jednostranom odlukom doveo je do znatne stranačke neravnoteže ugovornih strana uslijed čega je tužitelj kao potrošač bio u znatno nepovoljnijoj situaciji. Sukladno navedenim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske nedvojbeno je kako je tuženik na štetu tužitelja neosnovano naplatio, odnosno stekao bez osnove iznos od 24.349,84 kn, a sve na osnovu ništetnosti ugovornih odredbi koje uređuju valutnu klauzulu vezanu uz švicarski franak. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13), sada određeno odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15) određeno je da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131.st.1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite. Isto tako, sukladno odredbi članka 502 c, a u vezi s člankom 502a st.1. Zakona o parničnom postupku, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje presude iz kolektivnog spora te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S obzirom na navedeno, predmetne presude iz kolektivnog spora u ovom slučaju odnose se i na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika i imaju se primijeniti i u ovoj parnici. S obzirom na sve prethodno navedeno u tužbi, kao i na pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, a koje pretpostavljaju ništetnost ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi te valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, tužitelj drži početno ugovoreni anuitet jedinim mjerodavnim, odnosno kao jedinu valjanu kamatnu stopu smatra početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,10 % godišnje te ugovoreni tečaj CHF važeći na dan realizacije kredita.

2. U odgovoru na tužbu od dana 22. srpnja 2024. tužena osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti, ističe prigovor zastare. Navodi da tužitelj neosnovano smatra da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Naime, cilj postojanja i ostvarivanja kolektivne zaštite je preventivne prirode, a što je vidljivo iz samih zakonskih formulacija, a ne ostvarivanje individualnih parnica u kojima se zahtjeva isplata. Ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Isto proizlazi i iz stava VTSRH-a izraženog u presudi poslovni broj Pž-6632/17 (Presuda Pž-6632/17). Presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja. Sukladno tome, u kolektivnom sporu utvrđivana je apstraktna pravna zaštita čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos, već je potrebno utvrditi pripada li uopće tužitelj kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom se potrošaču, kao apstraktnoj osobi raspravljalo u kolektivnom sporu. Također, prednik tužitelj je predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na auto kredite. Zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj nije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu, tako se tužitelj ne može pozivati na tu presudu, slijedom čega su presuda Pž-6632/17 i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 (Presuda P-1401/12) irelevantne za postupanje u ovom predmetu. Odredbom članka 22. ZOO-a propisano je da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Odredba o valutnoj klauzuli unesena je u ugovor o kreditu temeljem odredbe članka 22. ZOO-a, stoga, primjenjujući stav Suda EU izražen u presudi C-81/19, odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli je isključena iz primjene Direktive 93/13 jer se pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja i tuženika. Sud EU je u odluci broj C-173/09 naveo da nacionalni sud mora zanemariti presude višeg suda ako smatra da, uzimajući u obzir tumačenje odredbi na pitanje koje je dao Sud EU, presude višeg nacionalnog suda nisu u skladu s pravom Europske unije. Ističe da su odluka VSRH poslovni broj Rev- 2221/18 i Presuda Pž-6632/17 nepravilne i potpuno nekonzistentne s pravom Europske unije. Nesporno je da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno sukladno odredbama ZOO-a. Navedene odredbe su nedvojbeno jasne te unesene u ugovor o kreditu na uočljivim mjestima i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu. U odnosu na razumljivost značaja valutne klauzule i konkretno valutne klauzule u CHF, tuženik ukazuje da je tužitelj poslovno sposobna osoba, pa je bio upoznat s time da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak te je nelogično i neživotno da tužitelj nije znao za rizik. Također, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja životno prilično značajnu obvezu, primarno novčanu, te se takva odluka ne može donijeti bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod banke, ovdje tuženika, tako i iz ostalih sredstava informiranja o kreditnoj zaduženosti, valutama i ostalim stavkama bitnima za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu. Također, prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj je od strane službenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Osim od strane zaposlenika tuženika prije samog zaključenja ugovora o kreditu, tužitelj je s mogućim oscilacijama tečaja valute CHF bio upoznat i kroz priopćenja Hrvatske narodne banke. Naime, tužitelju prije svega nije moglo ostati nepoznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj domaće valute u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali na taj način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF. Tuženik ističe da takva općepoznata činjenica nije mogla ostati nepoznata tužitelju. Dapače, Hrvatska narodna banka je upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju HRK prema tečaju CHF još 2006., pa je tužitelj ima saznanja o postojanju mogućnosti jačanja tečaja CHF u odnosu na HRK. Odredbom članka 84. ZZP-a iz 2003. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. S obzirom da je u konkretnom slučaju sporna odredba ugovora o kreditu tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, ocjena poštenosti odredaba o valutnoj klauzuli nije dopuštena. Osim toga, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Tuženik ističe da je tužitelju bilo razumljivo da isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. Tužitelj je mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. Tužitelj je imao mogućnost ugovoriti kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje te je dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu; naime, valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula da bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije tečaja CHF, a da ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije tečaja CHF. Nesporno je i utvrđeno u kolektivnom sporu da tuženik ne ostvaruje extra profit temeljem valutne klauzule u CHF, s obzirom da je i sam zadužen u predmetnoj valuti. Dakle, nesporno je utvrđeno da ostale banke i tuženik nisu znali i nisu mogli znati i predvidjeti iznimno nagli i visoki rast vrijednosti valute CHF, stoga se takva vrsta neravnoteže ne može sanirati kroz propise o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge odgovarajuće i primjenjive institute, kao što su, primjerice, pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. Zaključno, ističe da je valutna klauzula izričito dopuštena zakonom te je tuženik tužitelja informirao o svim okolnostima vezanima uz kretanje tečaja CHF o kojima je imao saznanja.

3. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj ne stavlja primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, ne predlaže da se isti poziva na ročište, te vrši preinaku tužbe na način da sa iznosa od 3.231,78 eura postavlja kondemnatorni zahtjev na iznos od 3.294,05 eura, koji glasi kao pod II. izreke

4. Podneskom od dana 23. listopada 2025. tužena osporava nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti, kao neosnovan, navodeći da nije bilo potreba za vještačenjem i da je nalaz sačinjen na način da pretpostavlja da su stranke ugovorile kunski kredit.

4.1. Podneskom od dana 5. prosinca 2025. tuženica navodi da nema potrebe usmeno saslušavati vještaka obzirom da ne prigovara na matematički izračun u odnosu na postavljeni zadatak vještaku od strane suda.

5. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja, izvršio uvid u Ugovor o kreditu (list 8.-12.), Otplatnu tablicu (list 13.-14.), Plan otplate (list 15.-16.), Pregled uplata po kreditu na dan 31.03.2021. (list 17.18.), knjigovodstvena kartica (list 19.-29.), proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje i pročitao nalaz i mišljenje vještaka od 17.09.2025. (list 62. -70.) i Priopćenje Hrvatske narodne banke- Pojašnjenje "analize rizika koje nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom - primjer kredita vezanog uz švicarski franak" (list 47. spisa).

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu broj: 9012378882 od 30.03.2007. kojeg su sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao Banka u dijelu kojom se otplata kredita veže uz valutnu klauzulu CHF, kao i zahtjev za povrat preplaćenih iznosa toga kredita po osnovi stečenog bez osnove temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

7. Među strankama nije sporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao Banka dana 30.03.2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 9012378882 za kupnju vozila, kojim je tuženica stavila tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 20.801,97 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita,

- da rok otplate iznosi 84 mjeseca, time da će se kredit otplaćivati u 84 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici,

- da anuiteti dospijevaju uzastopno zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počev od dana dospijeća prvog anuiteta istekom mjesec dana od dana prijenosa kredita u otplatu,

- da je tužitelj kredit otplatio dana 30.04.2014.,

- da se mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu,

- da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/18 od 3. rujna 2019.,

- da je izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF (potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/18 od 03. rujna 2019.) utvrđeno da su , među kojima i tužena u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 01. studenog 2004. do 06. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8. Među strankama je sporno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka, odnosno ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, visina tužbenog zahtjeva, ima li tužitelj status potrošača, te je li nastupila zastara potraživanja u konkretnom slučaju.

9. Kao što je već navedeno, tužitelj je nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja, usklađujući svoj zahtjev sa nalazom vještaka, a podneskom od dana 01. listopada 2025. sukladno odredbi čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14.

– Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.) preinačio tužbu, kojom sada na ime povrata preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, zahtijeva isplatu iznosa od 3.294,05 eura sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate.

10. Sud je rješenjem na ročištu održanom dana 3. studenog 2025. dopustio preinaku tužbe sukladno čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku, smatrajući da je preinaka svrsishodna za konačno rješenje odnosa između stranaka.

10.1. Ovdje treba napomenuti to da je tužitelj već u tužbi na ime isplate zahtijevao iznos od 3.231,78 eura, a taj iznos je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, nakon izračuna financijsko-knjigovodstvenog vještaka, povećao na 3.294,05 eura, a imajući u vidu da se tako preinačeni tužbeni zahtjev zasniva na istom činjeničnom stanju, time nije došlo do promjene činjeničnih navoda u tužbi, već je tužba preinačena nakon provedenog vještačenja, to se tužena takvoj preinaci (neprava preinaka) u smislu odredbe čl. 191. st. 2. Zakona o parničnom postupku ne može protiviti. Ali i pored navedenog, sud je, kako je navedeno, donio rješenje kojim dopušta preinaku tužbe u ovoj pravnoj stvari.

11. Prije svega treba napomenuti da je neosnovan prigovor tužene da tužitelj ne pripada kategoriji „prosječnog potrošača“ u konkretnom slučaju.

11.1. Naime, tužitelj svoj individualni zahtjev temelji na Zakonu o zaštiti potrošača, odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku i presudi donesenoj u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača, pa je stoga teret dokazivanja suprotnog na tuženici, kao i da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o spornim ugovornim odredbama u smislu odredbe čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.) koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, te da isti nema svojstvo potrošača, a niti da predmetni Ugovor nema svojstvo potrošačkog ugovora, u smislu odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

11.2. Iz iskaza tužitelja, te iz samog Ugovora o kreditu, proizlazi da je kredit odobren namjenski, ugovor je zaključio tužitelj kao fizička osoba radi kupovine vozila za vlastite potrebe, nije bio vlasnik tvrtke, niti obrta. Iz navedenog proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu u smislu čl. 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, jer je s tuženicom kao trgovcem sklopio predmetni Ugovor o kreditu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a niti je u to vrijeme bio vlasnik obrta ili tvrtke. S druge strane, kako je tuženica banka i davanje kredita je proizvod bankarske djelatnosti kojom se bavila, to je predmetni Ugovor potrošački i tužitelj u konkretnom slučaju nesporno u tom ugovornom odnosu ima status prosječnog potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača.

11.3. Naime, radi se o predmetnom Ugovoru kao potrošačkom ugovoru, prema kojem se utvrđenju odnosi između parničnih stranaka prosuđuju prema Zakonu o zaštiti potrošača, kao glavnom pravnom izvoru zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi, budući da je Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, prenesena u naš pravni sustav ne samo kroz odredbe Zakona o zaštiti potrošača, već djelomično i kroz odredbe Zakona o obveznim odnosima u čl. 295. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima. Dakle, odredbom čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, bilo je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Treba i navesti da su nacionalni sudovi država članica Europske unije, dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu sa pravom Europske unije, pa time i sudskom praksom Suda Europske unije koja je obvezujuća za sve nacionalne sudove država članica a koja pod pojam "potrošač" definira kao svaku fizičku osobu koja u ugovorima je obuhvaćena Direktivom 93/13 EEZ, nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Posebno se i naglašava da je svojstvo potrošača dužan dokazati tužitelj, a ukoliko tuženik tvrdi suprotno, isto je dužan dokazati.

12. Nadalje, unatoč tome što je ugovaranje valutne klauzule dopušteno jer tako proizlazi iz članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005.), odredba u Ugovoru o kreditu prema kojoj se visina anuiteta veže uz tečaj valute švicarski franak u vrijeme plaćanja anuiteta tako da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, ne bi se mogla izuzeti od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti, jer valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako niti ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kako je to smatrao i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I/392/2011. od 13. prosinca 2016. Osim toga nepoštenost navedenih ugovornih odredbi utvrđena je već u kolektivnom sporu.

13. Nije osnovan prigovor tužene da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ne obvezuje stranke u ovom postupku. U smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15., 14/19.) koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13.1. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.), koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. člankom 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) navedenih presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača odnose se na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.).

13.2. Pored navedenog, valja istaći da je i odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13.3. Naime, imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku.

13.4. Na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe, tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

13.5. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim Ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom, te stoga ništetnom, sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.), odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15., 14/19.), te čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

13.6. Dakle, citirane odredbe Zakona o parničnom postupku, propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, pa su i utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženice.

13.7. Pored navedenog, ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokazivanja takve činjenice na banci kao kreditoru u smislu odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku. Međutim, tuženica u ovom postupku nije iznosila, pa ni dokazala nikakve posebne okolnost.

14. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tužena ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena valuta u CHF nisu nepoštene, jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

14.1. Drugim riječima, u konkretnom slučaju, na tuženici je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o spornim ugovornim odredbama, odnosno da je prilikom pregovaranja tužena s tužiteljem o sklapanju Ugovora o kreditu, istog informirala o rizicima kredita, a što ista nije dokazala u smislu odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku i čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača. Tužitelj u svom iskazu navodi da je s tuženicom zaključio Ugovor o kreditu kao fizička osoba, nije bio vlasnik tvrtke, niti obrta, a sredstva kredita je iskoristio radi kupnje osobnog vozila za vlastite potrebe, koje vozilo i danas koristi. Ugovor je zaključio upravo s tuženom, jer je već u toj Banci imao otvoren račun. Prilikom interesiranja o kreditnim uvjetima, ponudili su mu kredit u CHF valuti kao najpovoljniji, ali ga pri tome nitko nije upozorio da njegova rata može drastično porati u odnosu na tečaj CHF, niti su mu objasnili koji parametri utječu na promjenu tečaja, niti da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, kao što to čini u odnosu na euro, te da je znao da će mu rata kredita toliko drastično porasti, i da su ga na to upozorili, sigurno taj kredit ne bi podigao. Prije potpisivanja Ugovora, isti je pročitao i kao laik, budući nije bankarske struke, mogao je relativno razumjeti ugovorne odredbe kao i pojam "valutna klauzula". Kredit je otplatio u cijelosti putem ustega na njegovoj plaći.

14.2. U konkretnom slučaju, uzimajući u obzir iskaz tužitelja, Ugovor o kreditu je očito bio unaprijed formuliran od strane tuženice, pa se u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, smatra da se o prijepornoj odredbi Ugovora o kreditu, nije pojedinačno pregovaralo, radi čega je ista nepoštena. Pri tom nije od utjecaja to što je tužitelju očito bilo poznato kako je ugovorena valutna klauzula, jer se radi zapravo o neodređenoj formulaciji vezanoj za Odluku tuženice. Naime, tužitelju je na temelju takve ugovorne odredbe bila poznata obveza, no nije bio i upoznat s osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje iznosa u budućem razdoblju, tako da predmetna obveza u Ugovoru nije bila određena, niti odrediva.

14.3. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženicom, a tuženica tužitelju nije na valjan i razumljiv način objasnila postupak formiranja vrijednosti tečaja CHF u odnosu na kunu, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi on kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi, a tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, kao potrošač, nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima je ovisilo kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača. Naime, tuženica je tužitelju trebala na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti sporne odredbe Ugovora, kako bi on mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe Ugovora o kojima tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači kako su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pritom računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

14.4. Naime sporna odredba čl. 1., 4., 5. i 6. o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene tečaja CHF o kojem bi također tužitelj kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora.

14.5. Da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile lako razumljive, iste su trebale sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu valutne klauzule vezane za CHF, tako da je tužitelj kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora, mogao jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a cijeneći sadržaj spornih odredbi Ugovora o kreditu od 30. ožujka 2007. isto konkretno nije slučaj, jer tužitelj na temelju sadržaja spornih odredbi Ugovora, po ocjeni ovoga suda, nije ni mogao, niti je bio u mogućnosti procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koje za njega proizlaze ugovaranjem navedenih odredbi Ugovora o kreditu, obzirom da u tim ugovornim odredbama nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene valutne klauzule, niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena tečaja CHF, već se sve prepušta isključivo odlukama tuženice kao banke, te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošača a koje su u konkretnom slučaju kao interni akti banke i donošene nakon sklapanja ugovora od 30. ožujka 2007. u donošenju kojih tužitelj nije sudjelovao, niti je o istima imao mogućnost pregovaranja, to je nedvojbeno da su te odredbe, ugovorne odredbe koje nisu lako razumljive, te odredbe koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvaraju značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka zbog čega su iste nedopuštene.

14.6. Da se radi upravo o takvim ugovornim odredbama kojima se povrjeđuju prava potrošača konačno utvrđeno je i u postupku koji se je vodio po kolektivnoj tužbi u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kako je obrazloženo.

14.7. Naime, odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, jedna je od temeljnih ugovornih odredbi, a ista je u konkretnom slučaju cijeneći sadržaj spornih odredbi, među strankama zaključenog ugovora, ovisna isključivo o odluci tuženice kao druge i jače ugovorne strane, a bez da su u sadržaju ugovora istodobno precizno određeni uvjeti i kriteriji promjenjivosti valutne klauzule te kriteriji za koje se veže promjena, pa takve ugovorne odredbe u svakom slučaju uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

14.8. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženice kao banke, mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

15. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

15.1. Prema tome, kako prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma, tužena je trebala informirati tužitelja o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

15.2. Isto tako, činjenica da je tužitelj svojevoljno pristao na kredit s valutnom klauzulom, ne znači da pojedine odredbe Ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju ona o valutnoj klauzuli) ne mogu biti nepoštene, a posljedično tome i ništetne. Pri tome, valja reći da je pravilno određena isplata, sukladno cilju i zaštiti koja se pruža prema Direktivi 93/13 /EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te prema načelima izraženim u odlukama Suda Europske unije, a prema kojima se potrošača dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, a s obzirom da je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi, tako da nepoštena odredba ima neobvezujući učinak. Tako i u predmetu C-421/14 Banco Primus, sud je protumačio odredbu čl. 6. st. 1. Direktive 93/13, na način da kada sud utvrdi nepoštenom odredbu, on ju je obavezan izuzeti iz primjene, ali nije ovlašten izmijeniti njen sadržaj, a sam ugovor mora nastaviti postojati u načelu bez ikakve izmjene, osim one koja proizlazi iz ništetnosti navedene odredbe, ako je takav kontinuitet ugovora pravno moguć prema pravilima nacionalnog prava.

16. Stoga su odredbe čl. 1., čl. 4., čl. 5. i čl. 6. Ugovora o kreditu od 30. ožujka 2007. u odnosu na valutnu klauzulu, sukladno odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, nepoštene, te ništetne u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača. Nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženice u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

17. Pri tome, pozivom na odredbu čl. 324. Zakona o obveznim odnosima, ništetnost spornih odredbi Ugovora ne povlači ništetnost čitavog ugovora, jer on može opstati i bez takvih odredbi.

17.1. Prema odredbi čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (stavak 1.); ali ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati (stavak 2.), a koji posebni uvjeti u ovom slučaju nisu ispunjeni

18. Slijedom navedenog, osnovan je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnima odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te je odlučeno kao u izreci presude pod I.

19. Ovdje treba napomenuti da odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu nisu utvrđene ništetnim, jer valutna klauzula ne bi bila dopuštena, već su utvrđene ništetnim iz razloga što ugovorne stranke nisu o istoj pojedinačno pregovarale.

20. Na okolnost utvrđenja visine zahtjeva, sukladno čl. 258.-260. Zakona o parničnom postupku, provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po sudskom vještaku Ivando konta d.o.o. Osijek, a zadatak vještaka je bio očitovati se na okolnost utvrđivanja iznosa svako mjesečne preplate po osnovi povećanja tečaja u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita za cijelo otplatno razdoblje do konačne otplate.

20.1. Vještak u svom nalazu i mišljenju od dana 17. rujna 2025. navodi da je preplaćeno tečajnih razlika uslijed CHF valutne klauzule u 68 anuiteta u iznosu od 3.294,05 eura (list 68. i 70. spisa) u kojima je srednji tečaj PBZ za CHF na dan plaćanja anuiteta bio viši od srednjeg tečaja PBZ za CHF na dan početka korištenja kredita, da je tužitelj sve anuitete platio na dan dospijeća, tako da je datum dospijeća i plaćanja isti.

20.2. Tužitelj je u podnesku od 01. listopada 2025. uredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu vještaka kojim zahtijeva više plaćene tečajne razlike u ukupnom iznosu od 3.294,05 eura sa pojedinim mjesečnim anuitetima sa kamatom od dana dospijeća (isti kao i dan uplata) pa do isplate.

20.3. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, te je nalaz i mišljenje izradio sukladno zadatku suda, time da stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun sudskog vještaka, a prigovori tužene pravne naravi nisu osnovani. Naime, vještak je nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud.

21. Nije osnovan prigovor zastare. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela broj Su-IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite (tako u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2245/17-2 od 20.03.2018., Rev 3142/2018-2 od 19.03.2019. i Rev 1404/2018-3 od 17.04.2019.).

21.1. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora o valutnoj klauzuli, pa zastarni rok za isplatu novčanog iznosa s tog osnova počinje teći 15. lipnja 2018., a nastupa dana 15. lipnja 2023. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena dana 11. svibnja 2022., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima, za isplatu novčanog iznosa s osnova valutne klauzule.

22. Na temelju odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. Zakona o obveznim odnosima. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja svakog obroka, jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu, pa tužitelj osnovano potražuje zatezne kamate počev od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate. Naime, tužitelj je uplate mjesečnih iznosa vršio o dospijeću, pa je potraživanje kamate od dana dospijeća osnovano, u visini stope zatezne kamate propisane čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, kako je odlučeno kao pod II. izreke.

24 . Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

24.1. Tužitelj je podnio zahtjev za naknadu parničnog troška od 2.003,76 eura, koji je osnovan i sastoji se od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ime sastava tužbe od 200,00 eura (Tbr. 7.t.1.), podneska od 20.01.2025. i 1.10.2025. od po 200,00 eura (Tbr. 8.t.1.), zastupanja na ročištu od 15.05.2025., 3.11.2025. i 8.12.2025. u iznosima od po 200,00 eura (Tbr. 9.t.1.), te na ročištu za objavu presude od 16.01.2026. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9.t.3.), obračunatog PDV-a od 325,00 eura (Tbr. 46.), pristojbom na tužbu i presudu od po od 39,38 eura i troška vještačenja od 300,00 eura, a što je u skladu s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.), te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. – 4. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao pod III. izreke.

U Osijeku, 16. siječnja 2026.

Sutkinja

Kamelija Matijašević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda nadležnom županijskom sudu. Stranci koja nije uredno obaviještena o datumu objave presude, rok za izjavljivanje žalbe teče od dana primitka presude.

Dostaviti:

1.Punomoćniku tužitelja

2.Punomoćnici tuženice