Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Stalna služba u Slatini

Slatina, Trg sv. Josipa 12

Poslovni broj: P-120/2024-45

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Virovitici, Stalna služba u Slatini, po sucu pojedincu Josipu Bočkai, u pravnoj stvari tužitelja ZŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Jugoslavu Puranu, odvjetniku iz Bjelovara, protiv tuženika ERSTE& STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 A, OIB: 23057039320, zastupan po odvjetnicima iz OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 27. studenoga 2025., održane u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Saše Kutnjaka, odvjetnika iz Bjelovara, te zamjenice punomoćnika tuženika HŽ, odvjetničke vježbenice u OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, dana 16. siječnja 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe sadržane u točkama 2., 7. i 8. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103276396 sklopljenog dana 27.11.2006. između tužitelja ZŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3 A, OIB: 23057039320, na iznos 81.600,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, u dijelu u kojem su ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF.

II Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„2.1. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, OB:23057039320 da tužitelju ZŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 7.647,52 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja svakog preplaćenog iznosa do 31.12.2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope - kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, uvećane za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, time da kamata teče na iznos od:

-304,41 € od 04.12.2006. do isplate,

-15,94 € od 17.04.2008. do isplate,

- 6,53 € od 15.11.2008. do isplate,

-22,83 € od 15.01.2009. do isplate,

-24,40 € od 16.02.2009. do isplate,

-12,97 € od 16.03.2009. do isplate,

-10,86 € od 20.04.2009. do isplate,

-17,52 € od 15.05.2009. do isplate,

-11,52 € od 15.06.2009. do isplate,

-13,35 € od 15.07.2009. do isplate,

-10,39 € od 17.08.2009. do isplate,

-14,20 € od 15.09.2009. do isplate,

- 9,99 € od 15.10.2009. do isplate,

-13,67 € od 16.11.2009. do isplate,

-12,13 € od 15.12.2009. do isplate,

-20,32 € od 15.01.2010. do isplate,

-24,81 € od 15.02.2010. do isplate,

-23,98 € od 15.03.2010. do isplate,

-29,31 € od 15.04.2010. do isplate,

-37,36 € od 17.05.2010. do isplate,

-38,22 € od 15.06.2010. do isplate,

-50,47 € od 15.07.2010. do isplate,

-50,65 € od 16.08.2010. do isplate,

-70,14 € od 15.09.2010. do isplate,

-57,83 € od 15.10.2010. do isplate,

-59,08 € od 15.11.2010. do isplate,

-73,51 € od 15.12.2010. do isplate,

-75,37 € od 15.01.2011. do isplate,

-69,72 € od 15.02.2011. do isplate,

-74,16 € od 15.03.2011. do isplate,

-73,58 € od 15.04.2011. do isplate,

-82,36 € od 16.05.2011. do isplate,

-105,20 € od 15.06.2011. do isplate,

-127,10 € od 15.07.2011. do isplate,

-154,40 € od 16.08.2011. do isplate,

-115,05 € od 15.09.2011. do isplate,

-102,80 € od 15.10.2011. do isplate,

- 90,87 € od 15.11.2011. do isplate,

- 92,56 € od 15.12.2011. do isplate,

-102,58 € od 16.01.2012. do isplate,

-105,33 € od 15.02.2012. do isplate,

-101,56 € od 15.03.2012. do isplate,

-101,75 € od 16.04.2012. do isplate,

-104,41 € od 16.05.2012. do isplate,

-106,07 € od 15.06.2012. do isplate,

-102,18 € od 16.07.2012. do isplate,

-101,04 € od 16.08.2012. do isplate,

-101,71 € od 01.09.2012. do isplate,

- 97,69 € od 01.10.2012. do isplate,

-102,32 € od 02.11.2012. do isplate,

-101,66 € od 14.12.2012. do isplate,

- 98,91 € od 15.01.2013. do isplate,

- 98,18 € od 15.02.2013. do isplate,

- 96,87 € od 15.03.2013. do isplate,

-103,54 € od 15.04.2013. do isplate,

-92,92 € od 15.05.2013. do isplate,

-92,35 € od 14.06.2013. do isplate,

-92,14 € od 15.07.2013. do isplate,

-93,10 € od 14.08.2013. do isplate,

-95,61 € od 13.09.2013. do isplate,

-97,96 € od 15.10.2013. do isplate,

-99,14 € od 15.11.2013. do isplate,

-103,77 € od 17.12.2013. do isplate,

- 99,10 € od 15.01.2014. do isplate,

-143,09 € od 14.02.2014. do isplate,

-92,79 € od 14.03.2014. do isplate,

-91,04 € od 15.04.2014. do isplate,

-88,17 € od 15.05.2014. do isplate,

-88,78 € od 14.06.2014. do isplate,

-90,84 € od 15.07.2014. do isplate,

-92,30 € od 14.08.2014. do isplate,

-92,89 € od 15.09.2014. do isplate,

-94,64 € od 15.10.2014. do isplate,

-97,01 € od 14.11.2014. do isplate,

-97,63 € od 15.12.2014. do isplate,

-98,00 € od 15.01.2015. do isplate,

-97,81 € od 14.02.2015. do isplate,

-97,81 € od 01.03.2015. do isplate,

-97,81 € od 01.04.2015. do isplate,

-97,81 € od 01.05.2015. do isplate,

-97,81 € od 01.06.2015. do isplate,

-97,81 € od 01.07.2015. do isplate,

-37,40 € od 01.08.2015. do isplate,

-38,31 € od 01.09.2015. do isplate,

-1.126,32 € od 01.10.2015. do isplate,

sve u roku 15 dana.

2.2. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, OB:23057039320 da tužitelju ZŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 394,24 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja svako preplaćenog iznosa do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope - kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, uvećane za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, time da kamata teče na iznos od:

-4,62 € od 15.02.2008. do isplate,

-4,62 € od 15.03.2008. do isplate,

-4,62 € od 17.04.2008. do isplate,

-4,62 € od 15.05.2008. do isplate,

-4,62 € od 16.06.2008. do isplate,

-4,62 € od 15.07.2008. do isplate,

-4,62 € od 16.08.2008. do isplate,

-4,62 € od 15.09.2008. do isplate,

-4,62 € od 15.10.2008. do isplate,

-4,62 € od 15.11.2008. do isplate,

-4,62 € od 15.12.2008. do isplate,

-4,62 € od 15.01.2009. do isplate,

-4,62 € od 16.02.2009. do isplate,

-4,62 € od 16.03.2009. do isplate,

-14,48 € od 20.04.2009. do isplate,

-14,48 € od 15.05.2009. do isplate,

-14,48 € od 15.06.2009. do isplate,

-14,48 € od 15.07.2009. do isplate,

-14,48 € od 17.08.2009. do isplate,

-14,48 € od 15.09.2009. do isplate,

-14,48 € od 15.10.2009. do isplate,

-14,48 € od 16.11.2009. do isplate,

-14,48 € od 15.12.2009. do isplate,

-14,48 € od 15.01.2010. do isplate,

-14,48 € od 15.02.2010. do isplate,

-14,48 € od 15.03.2010. do isplate,

-14,48 € od 15.04.2010. do isplate,

-14,48 € od 17.05.2010. do isplate,

-14,48 € od 15.06.2010. do isplate,

-14,48 € od 15.07.2010. do isplate,

-14,48 € od 16.08.2010. do isplate,

-14,48 € od 15.09.2010. do isplate,

-14,48 € od 15.10.2010. do isplate,

-7,77 € od 15.11.2010. do isplate,

-7,77 € od 15.12.2010. do isplate,

-7,77 € od 15.01.2011. do isplate,

-7,77 € od 15.02.2011. do isplate,

-7,77 € od 15.03.2011. do isplate,

-7,77 € od 15.04.2011. do isplate,

-7,77 € od 16.05.2011. do isplate,

-0,01 € od 15.06.2011. do isplate,

-0,01 € od 15.07.2011. do isplate,

-0,01 € od 16.08.2011. do isplate,

-0,01 € od 15.09.2011. do isplate,

-0,01 € od 15.10.2011. do isplate,

sve u roku 15 dana."

III Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

i

r i j e š i o  j e

I Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, dužna je punomoćniku tužitelja Jugoslavu Puranu, odvjetniku iz Bjelovara, J. Jelačića 12, OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime troškova delegacije isplatiti iznos od 542,40 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16. siječnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev punomoćnika tužitelja za naknadom troškova delegacije u iznosu od 128,60 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103276396 od 27.11.2006., na iznos od 81.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke važeće na dan puštanja kredita u tečaj (čl. 2). Otplata kredita ugovorena je u 300 mjesečnih anuiteta. Ugovorom o kreditu, čl. 8., ugovorena je redovna kamata od 5,390 %. Anuiteti dospijevaju na naplatu svakog prvog dana u mjesecu. Prvi anuitet dospio je na naplatu 01.01.2007. Čl. 7. Ugovora o kreditu predviđena je otplata u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja računa Banke. U čl. 8. Ugovora o kreditu tuženik je uvrstio odredbe o kamatnoj stopi koja je tijekom otplate kredita promjenjiva sukladno Odluci banke odnosno promjenjiva je temeljem jednostrane odluke tuženika. Prilikom sklapanja ugovora o takvoj ugovornoj odredbi nije se pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao mogućnost na takvu odredbu utjecati. Navedena odredba imala je za posljedicu, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača budući da cijena (kamate) kredita kao bitan sastojak ugovora za tužitelja nije precizno određena niti odrediva, a zbog nedostatka egzaktnih parametara za njezino određivanje. Stoga je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržana u čl. 8. Ugovora o kreditu nepoštena te time i ništetna sukladno čl. 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03) važećeg u vrijeme sklapanju ugovora o kreditu. Ništetnost takve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđena je pravomoćnim presudama i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o osnovanosti ove tužbe postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 04.07.2013. koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine. Prema navedenoj presudi VTS- a potvrđena je presuda TS u Zagrebu broj P-1401/12 u dijelu toč.1 1, 2, 3, 4, 5, 6 i 7 izreke kojom je utvrđeno da je među ostalim i tuženik u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. počinio povredu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita, a koja povreda traje i dalje, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo pa je stoga ništetna. Ista presuda potvrđena je i odlukom Vrhovnog suda RH, broj Revt-249/14-02 od 09.04.2015. Prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tuženik je svjesno propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o sklapanju Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF utemeljene na potpunoj obavijesti. Tuženik nije upoznao tužitelja o općem riziku vezanja glavnice kredita za valutu švicarski franak, o činjenici da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, da je rast tečaja švicarskog franka gotovo potpuno izvjestan kao ni o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Niti o toj odredbi se prilikom sklapanja ugovora nije pojedinačno pregovaralo već je tuženik odredbu unaprijed formulirao te tužitelj nije utjecao niti je mogao utjecati na takvu odredbu. Takvim postupanjem tuženik je počinio povredu Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03) važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, rezultiralo znatnom neravnotežom u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega je odredba o vezanju glavnice kredita za valutu švicarski franak iz čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu nepoštena, a time i ništetna. Ništetnost navedenih odredbi u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u CHF potvrđena je pravomoćnim presudama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa tako o osnovanosti ovih navoda postoji pravomoćna presuda TS u Zagrebu, br. P- 1401/2012 od 04.07.2013. koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF potvrđena presudom VTS-a RH broj 6632/17-10 od 14.06.2018. Navedenom presudom VTS-a broj 6632/17-10 potvrđena je presuda TS u Zagrebu broj 1401/12 od 04.07.2013. u dijelu točki 1, 2, 3, 4, 5, 6 i 7 izreke kojim je utvrđeno da je među ostalim i tuženik u razdoblju od 01.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita uvrštenjem u ugovore o kreditima nepoštenih i ništetnih odredbi kojima je ugovoreno da je glavnica kredita vezana za valutu CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, među ostalim i tuženik, potrošače nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti te da je navedeno za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Iznosi anuiteta u kunskoj protuvrijednosti koje je tužitelj tijekom otplate kredita plaćao tuženiku uslijed primjene nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli definitivno i potvrđuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja budući da je kompletan rizik takvih odredbi prenesen na teret tužitelja koji se manifestirao upravo kroz izuzetno visok porast anuiteta. Aneksom broj 1 Ugovora o kreditu od dana 08.02.2016. predmetni kredit s valutnom klauzulom u CHF konvertiran je u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Unatoč tome, tužitelju niti provedbom konverzije kredita nije nadoknađen iznos koji je uslijed nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu preplatio te stoga ima pravni interes za podnošenjem ove tužbe. Sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu jedina namjera tuženika bila je prekinuti daljnji rizik rasta već prevelikih anuiteta prema osnovnom ugovoru. Aneks ugovoru o kreditu, kao i osnovni ugovor, tuženik je jednostrano pripremio te kao tipski i adhezijski ugovor bez prethodnog pregovaranja o njegovom sadržaju i mogućim posljedicama ugovaranja odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju ponudio sklapanje takvog dodatka. Navedeni dodatak ugovoru tužitelj je bio primoran prihvatiti isključivo kako bi otklonio rizik daljnjeg rasta mjesečnih anuiteta. Tužitelj se dopisom od 03.06.2019. obratio tuženiku sa zahtjevom za dostavu potrebne dokumentacije kako bi mogao i prije pokretanja ovog parničnog postupka zatražiti financijsko-knjigovodstveno vještačenje radi utvrđivanja točnih preplaćenih iznosa po navedenim kreditima. Tuženik nije dostavio tužitelju isprave koje je od njega zatražio, pa kako stoga tužitelj ne raspolaže svim podacima koji su mu potrebni za izračun preplaćenih iznosa po kreditu, tužitelj podnosi ovu tužbu u smislu članka 186.h ZPP-a te pridržava pravo da tužbeni zahtjev postavi nakon što tuženik dostavi potrebnu dokumentaciju za izračun potraživanja tužitelja te nakon provedbe financijsko- knjigovodstvenog vještačenja u ovom postupku. U tom vidu, tužitelj predlaže i donošenje rješenja temeljem članka 325.a Zakona o parničnom postupku. Slijedom navedenog, tužitelj je predložio da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku da mu isplati iznos koji bude utvrđen po provedenom vještačenju, kao i troškove postupka.

2. Nakon provedenog knjigovodstveno - financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 16. lipnja 2025. (list 639-641) specificirao kondemnatorni tužbeni zahtjev iz toč. 2. petita tužbe, na način da na ime preplate kredita potražuje iznos od ukupno 8.039,76 EUR, od toga po osnovi pozitivnih tečajnih razlika iznos od 6.521,20 EUR, pozitivnih kamatnih razlika iznos od 392,24 EUR i po osnovi razlike glavnice iz konverzije u iznosu od 1.126,32 EUR, sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate, te iznos od 1.395,10 EUR na ime preostalih zateznih kamata na tečajne razlike do konverzije.

2.1. Nakon dostave pisanih očitovanja vještakinje, u kojima se vještakinja očitovala o primjedbama stranaka na vještački nalaz i mišljenje, tužitelj je podneskom od 26. kolovoza 2025. (list 661-665) specificirao i konačno uredio kondemnatorni tužbeni zahtjev iz toč. 2. petita tužbe, na način da sada u toč. 2.1. tužbenog zahtjeva potražuje iznos od ukupno 7.647,52 EUR, od toga iznos od 6.521,20 EUR po osnovi pozitivnih tečajnih razlika te iznos od 1.126,32 EUR po osnovi razlike glavnice iz konverzije, dok u toč. 2.2. tužbenog zahtjeva potražuje iznos od 392,24 EUR po osnovi pozitivnih kamatnih razlika, sve sa zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja pojedinog iznosa pa do isplate.

3. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovanost tužbe i visinu tužbenog zahtjeva, istaknuvši da su tužitelj i tuženik 5. veljače 2016. sklopili Aneks broj 1 Ugovora o kreditu (dalje Aneks 1), kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN-102/15, dalje ZID ZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke izmijenile osnovni ugovor o kreditu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, Aneksom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu u čl. 6. Aneksa), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Tuženik je pravovremeno i u skladu s odredbama ZID ZPK/15 dostavio tužitelju izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015., zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu. Sukladno odredbi čl. 19. c toč. 4. ZID ZPK/15 prilikom konverzije kredita uzeti su u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te su navedeni cjelokupni iznosi pretvoreni u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a sukladno odredbi čl. 19. c st. 1. toč. 3. ZID ZPK/15 ("sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovorom o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana....") pri izračunu konverzije uzeta je valuta kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit. Tuženik je prilikom konverzije predmetnog kredita, sukladno ZID ZPK/15, početno utvrđeni otplatni plan Ugovora o kreditu u CHF sa svim njegovim izmjenama zamijenio sa novim otplatnim planom u valutnoj klauzuli u EUR uzimajući u obzir sve izmjene ugovorenih uvjeta i ostale promjene koje su tijekom trajanja osnovnog Ugovora o kreditu u CHF imale utjecaj na izmjenu početno utvrđenog Otplatnog plana i anuiteta, odnosno nesporno je da je tuženik prilikom izrade izračuna konverzije obuhvatio i glavnicu i kamate koje su sastavni dio otplatnog plana kredita. Tuženik ističe da je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje (prvo prihvatom izračuna konverzije a zatim i sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu) odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EUR-skim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra tužiteljevu tužbu u cijelosti neosnovanom i promašenom, a osobito tužbene zahtjeve tužitelja usmjerene na utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi Aneksa 1. Tuženik zaključno ističe da je stajalište kako recentne sudske prakse, tako i pravne teorije da su potrošači sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu u CHF kojim je taj kredit konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u EUR ugovorno riješili pitanje iznosa koje su možebitno preplatili radi eventualno neosnovanog povećanja stope ugovorne kamate i promjena u tečaju na način da su ti iznosi njima priznati i uračunati u povrat kredita, sada s valutnom klauzulom u EUR, pa su stoga takvi tužbeni zahtjevi u cijelosti neosnovani. Stoga, tuženik u prilogu ovoga odgovora na tužbu dostavlja više pravomoćnih presuda županijskih sudova iz kojih je razvidno gore navedeno stajalište. Tuženik također dostavlja i stručni članak prof.dr.sc. IŽ i doc.dr.sc. ĆŽ s Pravnog fakulteta u Zagrebu (objavljen u "Pravo i porezi", izdanje ožujak 2019. godine), a gdje autori upravo problematiziraju učinak provedene konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 na zahtjeve potrošača u pojedinačnim sudskim postupcima. Podredno, ukoliko sud ne odbije tužbeni zahtjev tužitelja iz gore navedenih razloga, tuženik ističe da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan i zbog slijedećih razloga. Unatoč tome što tužitelj nije točno naznačio pojedinačne iznose i periode isplatu kojih tužbom zahtijeva tuženik, opreza radi, ističe prigovor zastare. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok u smislu odredbe čl. 230. ZOO, u vezi s čl. 138. a ZZP, a imajući u vidu tužiteljevo saznanje o svakoj promjeni kamatne stope i plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima. Tuženik želi naglasiti da ZZP jasno određuje pravni osnov tužbenih zahtjeva za isplatu, koje bi potrošači kao tužitelji s osnove presude donesene u kolektivnom sporu isticali protiv tuženika u pojedinačnim sporovima, a to je naknada štete koja bi potrošačima bila prouzročena kroz primjenu nepoštene ugovorne odredbe. U odnosu na navode tužitelja iznesene u tužbi vezano za valutnu klauzulu, tuženik ukazuje kako je primjena valutne klauzule u konkretnom slučaju ugovorena u skladu sa svim važećim zakonskim propisima te kako su tvrdnje tužitelja o korištenju valutne klauzule protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi u cijelosti neosnovane. Tužitelj se u tužbi poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesenu u kolektivnom sporu koji je radi zaštite potrošača pokrenula udruga Potrošač protiv banaka, a koju je Visoki trgovački sud RH (dalje: VTS) 14. lipnja 2018. presudom posl. br. Pž-6632/2017 potvrdio. Međutim, protiv navedene presude VTS-a tuženik je uložio izvanredni pravni lijek - reviziju osporavajući pravilnost i zakonitost takve odluke VTS-a, a o kojoj reviziji još uvijek nije odlučeno. Stoga tuženik predlaže prekid ovoga postupka do odluke Vrhovnog suda RH u pogledu tuženikove revizije, koji postupak se pred Vrhovnim sudom vodi pod posl.br. Rev-2221/2018. Tuženik naglašava da je sam VTS istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke, budući da je on samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se, stoga, u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik će samo kratko navesti iz kojih razloga smatra odluku VTS-a RH posl. br. Pž- 6632/2017 nepravilnom i nezakonitom i to iz više razloga: VTS nije postupio sukladno odluci Vrhovnog suda RH posl.br. Revt 575/16 od dana 03.10.2017. godine, a kojom odlukom je VSRH vratio predmet na ponovno odlučivanje te jasno naznačio da je u postupku potrebno utvrditi da li su potrošači bili u dovoljnoj mjeri informirani prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora. VTS dolazi do pogrešnog zaključka da je odredba o valutnoj klauzuli uzrokovala znatnu neravnotežu između banaka i potrošača na teret potrošača, jer su po stajalištu suda banke znale za posebni valutni rizik valute švicarski franak i to nisu iskomunicirale potrošačima. Pri tome VTS, kao niti tužitelj, nigdje ne navodi koji bi to rizik bio, koje su karakteristike toga rizika i iz čega proizlazi da su banke znale da će doći do nepredvidivih okolnosti koje su uzrokovale rast tečaja švicarskog franka. Stav VTS-a temelji se na informacijama koje on sada posjeduje, odnosno sve zaključke je izveo na temelju zbivanja koja su se dogodila nekoliko godina nakon što su potrošači sklopili predmetne ugovore. Postavlja se pitanje kakvu bi odluku VTS donio kada su se prvi ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskom franku sklapali (2004., 2005. itd.). U svjetlu prethodno navedenog, tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je u ponudi imao više vrsta kredita, koji su se razlikovali po namjeni, valuti, ročnosti, instrumentima osiguranja, kamatnim stopama, te je upravo klijent odnosno u konkretnom slučaju tužitelj bio taj koji je donosio odluku o izboru vrste proizvoda koji u najboljoj mjeri pokriva njegove potrebe za financiranjem. Ova okolnost jasno proizlazi iz Izvatka iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe. Osim toga, obzirom da je tužitelj kao potrošač imao pravo izbora valute za koju će biti vezane obveze iz ugovora o kreditu, jasno je da se ne može smatrati da se nije pregovaralo o bitnim sastojcima ugovora, konkretno valutnoj klauzuli. Svaki korisnik kredita, pa tako i tužitelj, je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998.g. do 2004.g. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. lz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro. Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Tuženik također ističe kao mnije ostvario, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sam zadužen u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku. Tuženik je imao na stotine različitih kredita vezanih uz CHF, a financirani su iz stotina različitih izvora u CHF, različite ročnosti u odnosu na pojedinačne plasmane klijentima. Samim time tijekom perioda otplate moguće da se Banci otvori devizna pozicija, ali zbog valutnog rizika tuženik ju uvijek zatvarao, pri čemu je iz podataka koji se dostavljaju razvidno u kojoj mjeri je bila otvorena devizna pozicija tuženika. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a, kao i limit iz odluke, Banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora. Plasmani Banke denominirani u CHF-u su pokriveni adekvatnim obvezama Banke u istoj toj valuti u skladu sa svim pozitivnim propisima. To je razvidno i iz dopisa HNB-a od 10. lipnja 2013. godine. Dakle, iz svega nesporno proizlazi da je i Banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama. Tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa, pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio, i još uvijek jest, općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj, se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Tuženik posebno napominje da je tužitelju kamatna stopa već 03.05.2011. godine snižena ispod početno ugovorene kamatne stope. Naime, početno ugovorena kamatna stopa iznosila je 5,39%, a dana 03.05.2011. godine snižena je na 5,35%. Nadalje, dana 06.10.2011. godine snižena je na visinu od 5,00% te je kao takva vrijedila sve do 01.01.2014. godine kada je tužitelju kamatna stopa još snižena i to na 3,23%. U svjetlu prethodno navedenog, tuženik ističe da, sve i kada bi naslovni sud smatrao da bi odredba čl. 82. Ugovora o kreditu bila nerazumljiva tužitelju, a što se osporava u cijelosti, iz gore navedenog jasno proizlazi da to zasigurno nije prouzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer je tužitelju kamatna stopa već 01.10.2011. godine bila snižena ispod početno ugovorene. Tuženik je prije donošenja ZID ZPK (NN-112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN-84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (čl. 308. NN-117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je to u ovoj stvari uredno činio. Tuženik se zbog izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju, rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05 .04.1993. Navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. No, za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Priloga Direktive). Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava RH, ovdje tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika nije nepošteno. Tuženik isto tako ističe, a što tužitelj propušta uopće spomenuti, kako je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 02.12.2013., a stupila je na snagu dana 01.01.2014. (NN-143/13, dalje ZID ZPK). Naime, sukladno navedenoj noveli tuženik je kao Banka bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (dalje u tekstu Metodologija), a kojom Metodologijom se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje promjene kamatnih stopa. Tuženik je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio Metodologiju, koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos pa je istom i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu. Tuženik je dakle spomenutoj obvezi udovoljio tako da je za predmetni ugovorni odnos u novoj Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata usklađenje proveo u skladu s vrijednošću parametra na dan 01.12.2013. s primjenom od 01.01.2014. Tuženik je, dakle, tek od stupanja na snagu Metodologije kojom je sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno od 01.01.2014. mogao definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno izmijeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što je tuženik i učinio. Slijedom navedenog, razvidno je da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe. Potrebno je istaknuti i da je takav način usklađenja u više navrata i od više institucija potvrđen kao zakonit (Visoki prekršajni sud RH, Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Hrvatska narodna banka, VSRH u presudi Revt-294/2014, str. 35.). Prema tome, već je kroz ZPK tužitelju pružena takva razina radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, pri čemu je zakonodavac odgovarajuće cijenio činjenicu da su se ugovorne strane inicijalno opredijelile za primjenu promjenjive kamatne stope, i da je polazeći upravo od tog odabira koncipirao režim pravne zaštite koji je ustanovljen ZPK. Na ovaj ugovorni odnos imao je utjecaj i kroz odredbu čl. 11. a st. 5. ZID ZPK (NN-143/13), kojom je potrošačima, pa tako i ovdje tužitelju, omogućio izravnu, progresivnu, mjesečnu restituciju kroz prisilno uvođenje anuiteta čija je visina bitno niža od početno ugovorenog, a uvjetovana je zakonskim fiksiranjem kamatne stope na visinu od 3,23 % godišnje do daljnjega te je bitno naglasiti kako je kamatna stopa i prije zakonski fiksirane kamatne stope bila spuštena 01.10.2011. na 4,70 %. Uvođenje fiksne kamatne stope u ovaj ugovorni odnos stoga nije slučajnost, te ga treba sagledati kroz širi kontekst, i to upravo kao restituciju koja se spominje u odredbi čl.138.a ZZP. U tom se smislu ističe i da je Ustavom Republike Hrvatske određeno da se prava određenih osoba moraju ograničiti razmjerno potrebi za ograničenjem u konkretnom slučaju (čl. 16.). Prisilno uvođenje fiksne kamatne stope jest upravo takvo ograničenje koje se mora uzeti u obzir prilikom odlučivanja o tužbenim zahtjevima koji su istaknuti prema. Besmisleno je i protivno citiranoj odredbi Ustava ne uvažiti zakonsku restituciju prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu tužitelja, jer će usvajanjem cijelog tužbenog zahtjeva za isplatu sud negirati činjenicu zakonske restitucije, i time će narušiti razmjer između samog ograničenja i potrebe za ograničenjem na štetu tuženika. Prema tome, prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja, ne može se zanemariti restitucija s osnove odredbe čl. 11. a st. 5. ZPK, te u vezi s njome odredba čl. 16. Ustava Republike Hrvatske. Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Odredba čl. 8. st. 1. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 5,39 % godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, budući da se pod njime podrazumijeva "sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuju hoće li uopće zasnovati određeni obvezno pravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati" (AŽ, Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005., str. 7.). Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja. Naime, presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. U ovoj stvari nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača (NN-41/14) odredbom čl. 118., odnosno čl. 138. a (NN-79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otpala, već i dalje egzistira. Budući da tužitelj u ovom postupku zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli, tuženik ističe da bi tužitelj, ukoliko bi naslovni sud deklaratornom pravnom zaštitom uklonio odredbu o valutnoj klauzuli, bio dužan tuženiku vratiti svaki potplaćeni anuitet s osnove razlike u tečaju kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja. U odnosu na dio tužbenog zahtjev kojim se zahtjeva utvrđenje ništetnim odredbu o načinu promjene kamatne stope te ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o načinu podešavanja kamatne stope (a što se osporava u cijelosti), tuženik ističe da bi imao protutražbinu prema tužitelju budući bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 5,39 % (postala bi fiksna za cijelo razdoblje otplate kredita). U tom slučaju tužitelj bi bio u obvezi vratiti tuženiku sve iznose koji su mu obračunati po sniženoj kamatnoj stopi od 5,35% od datuma 01.05.2011 i po sniženoj kamatnoj stopi 5,00 % od datuma 01.10.2011. te od 01.01.2014. kada je kamata fiksirana na stopu od 3,23%, pa do otplate kredita. Naime, deklaratornom pravnom zaštitom suda koja djeluje ex tunc tužitelj bi izašao iz režima pravne zaštite ustanovljenim odredbom čl. 11. a ZPK i imalo bi se smatrati kako je korisnik kredita s ugovorenom fiksnom kamatnom stopom, pa prema tome i nema pravo na povlašteni anuitet u smislu cit. zakonske odredbe. S obzirom na navedeno tuženik je predložio da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi CHF 3.024,42 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. Također se predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Tuženik zadržava pravo korigirati prigovor radi prijeboja nakon provođenja financijskog vještačenja. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sudu tužbu odbaci, a podredno da odbije sve tužbene zahtjeve i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove parničnog postupka.

4. Nakon provedenog knjigovodstveno - financijskog vještačenja tuženik je, podneskom od 2. prosinca 2024. (list 549-553), specificirao prigovor radi prijeboja s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta, na način da po tom osnovu potražuje iznos od ukupno 198,30 EUR, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamata tekućim od dana uplate svakom mjesečnog anuiteta pa do isplate.

5. U postupku sud je izveo dokaze čitanjem preslike Ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607-5103276396 od 27. studenoga 2006., preslike Aneksa br. 1 Ugovora o kreditu br. 5103276396 od 8. veljače 2016., otplatnog plana za kredit po predmetnom ugovoru o kreditu, obavijesti tuženika o promjeni kamatne stope (list 21-33), obrasca za prihvat izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR od 9. prosinca 2014., knjigovodstveno – financijskim vještačenjem po vještakinji Dajani Vuković, stalnoj sudskoj vještakinji, čitanjem pisanih očitovanja vještakinje od 7. studenoga 2024., 25. ožujka 2025. i 10. lipnja 2025. te saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke.

6. Nije sporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao kreditora, zaključen Ugovor o namjenskom kreditu br. 2402006- 1031262160/51400607-5103276396 od 27. studenoga 2006., na iznos kredita od 81.600,00 CHF kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita (čl. 2. Ugovora), s ugovorenim rokom vraćanja kredita od 25 godina (300 mjeseci), kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima uvećano za obračunatu i pripisanu kamatu koja se obračunava u CHF, a podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju Banke na dan plaćanja, s dospijećem anuiteta svakog prvog u mjesecu i s ugovorenom početnom kamatnom stopom od 5,39 % godišnje, koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama banke (čl. 8. Ugovora), dok je u čl. 7. st. 1. Ugovora ugovoreno da će korisnik kredita otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 495,75 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Banke važećem za CHF na dan odobrenja žiro - računa Banke.

7. Nije sporno da je između tužitelja i tuženika zaključen Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 1 Ugovora o kreditu br. 5103276396 od 8. veljače 2016., kojim je u čl. 2., sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju, a na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane tužitelja, kao korisnika kredita, regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. U čl. 4. Aneksa ugovoru utvrđeno je da na dan konverzije kredita 30. rujna 2015. neotplaćena glavnica kredita iznosi 63.464,40 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan 30. rujna 2015. U čl. 5.3. Aneksa ugovorne strane su suglasno utvrdile da je zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB na dan 30. rujna 2015. veći od zbroja anuiteta po kreditu u EUR računajući do dana 30. rujna 2015. te da preplata iznosi 10.691,09 kn. U čl. 5.5. Aneksa korisnik kredita je izjavio da je od strane Banke upoznat o mogućim promjenama Osnovnog ugovora u CHF i ovog Aneksa nastalih uslijed promjene tečaja EUR i promjene vrijednosti parametara kojim se utvrđuje struktura i visina ugovorne kamatne stope kao i rizicima promjene tečaja EUR i vrijednosti navedenih parametara te da je isti procijenio kao prihvatljive i u njegovom najboljem interesu.

8. Sporno je da li su ništetne odredbe čl. 2., 7. i 8. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu gdje je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja se jednostrano mijenjala odlukama Banke, te valutna klauzula u CHF, da li je tuženik u obvezi tužitelju isplatiti utužene novčane iznose specificirane u podnesku tužitelja od 26. kolovoza 2025., i ako je po kojem pravnom osnovu, sporan je tuženikov prigovor zastare utuženog potraživanja te da li je zaključenjem navedenog Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 01/2016, broj računa 5103276396 od 8. veljače 2016., kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, tužitelj u cijelosti izjednačen s položajem u kojem bi bio da je s tuženikom od početka imao zaključeni usporedni ugovor o kreditu denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

9. Tuženikovog prigovor zastare utuženog potraživanja nije osnovan. Naime, odredbom čl. 242. ZOO određeno je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja, dok je odredbom čl. 392. st. 1. istog Zakona propisano da nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Pokretanjem navedenog parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pri Trgovačkim sudom u Zagrezu, posl. broj P-1401/12, došlo je do prekida zastare, a zastarijevanje individualnih restitucijskih zahtjeva počelo je teći iznova, i to od trenutka pravomoćnosti citirane presude Trgovačkog sudu u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđeno da je prednik tužene povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranim odlukama banaka. Identičan pravni stav zauzeo je Vrhovni sud RH u presudi Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018., u kojoj je istaknuto da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, a da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

9.1. Identičan pravni stav zauzeo je Vrhovni sud RH u presudi posl. broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018., u kojoj je istaknuto da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, a da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

9.2. Osim toga, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održana 30. siječnja 2020., zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

9.3. Budući da je navedena presuda Trgovačkog sudu u Zagrebu, posl. broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu gdje je utvrđeno da su ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranim odlukama banaka, postala pravomoćna 13. lipnja 2014., tj. danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda RH posl. broj Pž-7129/13, kojom je u tom dijelu potvrđena citirana presuda, a da je ista presuda, u dijelu gdje je utvrđeno da su ništetne i nepoštene ugovorne odredbe s valutnom klauzulom u CHF, postala pravomoćna 14. lipnja 2018., tj. danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda RH posl. broj Pž- 6632/2017-10, kojom je u tom dijelu potvrđena citirana presuda, utvrđeno je da nije nastupila zastara utuženog potraživanja niti u odnosu na zahtjev za isplatu preplate zbog ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a niti u odnosu na zahtjev za isplatu preplate zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, budući da od pravomoćnosti citirane presude Trgovačkog suda u Zagrebu, tj. od 13. lipnja 2014., odnosno od 14. lipnja 2018., pa do dana podnošenja predmetne tužbe 13. lipnja 2019. nije protekao opći zastarni rok od pet godina.

10. Iz predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno je da se radi o stambenom kreditu u svrhu kupnje nekretnine (čl. 3. Ugovora). Iz provedenih dokaza proizlazi da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu sklopio u svrhu koja nije namijenjena njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti njegovog slobodnog zanimanja, te da stambeni objekt kupljen ostvarenim kreditom nije korišten za obavljanje poslovne djelatnosti ili djelatnosti slobodnog zanimanja tužitelja. Slijedom toga, tužitelj uživa zaštitu navedenih zakona te je kao potrošač, odnosno ugovorna strana potrošačkog ugovora

– korisnik kredita, aktivno legitimirana i ima pravni interes tužbom zahtijevati povrat iznosa preplate kredita, ako je do preplate došlo temeljem ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu.

11. Sud smatra osnovanim deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi čl. 2., 7. i 8. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu gdje je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenjala jednostranim odlukama banke i valutna klauzula u CHF. Radi se odredbi iz čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu gdje je ugovoreno da tuženik, kao kreditor, odobrava i stavlja na raspolaganje tužitelju, kao korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti od 81.600,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Banke važećem za CHF na dan isplate kredita, odredbi iz čl. 7. st. 2. Ugovora u dijelu gdje ugovoreno je da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 495,75 CHF obračunatoj Banke važećem za CHF na dan plaćanja, te o odredbi iz čl. 8. Ugovora u dijelu gdje je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, u skladu s važećim odlukama Banke.

12. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., donesenoj u predmetu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pokrenutom tužbom tužitelja Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, protiv banaka, između ostalih i protiv ovdje tuženika, u dijelu toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN- 96/13), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 89/09 i 133/09). Vrhovni sud RH svojim odlukama posl. br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i posl. br. Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. odbio je revizije banaka u odnosu na utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o kreditu u s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranim odlukama banaka. Predmetni Ugovor o kreditu zaključen je 25. travnja 2005., odnosno upravo tijekom razdoblja od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., za koje je citiranom pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranim odlukama banaka. Presudom Vrhovnog suda RH, posl. br. Revt-249/14- 2 od 9. travnja 2015., odbijena je revizija banaka i potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda RH posl. broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., dok je presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH, posl. br. Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019., odbijena revizija banaka i potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda RH posl. broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018.

12.1. S obzirom da je predmetni Ugovor o kreditu zaključen 27. studenoga 2006., odnosno upravo tijekom razdoblja od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. za koje je citiranom pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranim odlukama banaka i odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, cijeneći da se radi o presudi koja je donesena u kolektivnom sporu, ista je u smislu odredbe čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (NN-53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 79/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje ZPP) te u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN-41/14, 110/15 i 14/19, dalje ZZP/14), obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima te je sud vezan za utvrđenja iz navedenog kolektivnog spora i dužan ih je primijeniti, utvrđeno je da su sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa koja se mijenjala jednostranim odlukama tuženika, ništetne. Naime, odredbom čl. 502. a st. 1. ZPP određeno je da udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava, dok je odredbom čl. 502. c ZPP određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Nadalje, istovjetno je određeno i odredbom čl. 118. ZZP/14, kojom je propisano je da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. istog Zakona u smislu povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Ovakvo pravno stajalište izraženo je i u presudi Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., prema kojem u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom da temeljem citirane odredbe čl. 502. c ZPP postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN-79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 89/09 i 133/09), a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

12.2. Istovjetno pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud RH u presudi Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., prema kojem u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom da temeljem citirane odredbe čl. 502. c ZPP postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN-79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 89/09 i 133/09, dalje ZZP), a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Identično pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud RH i u svojoj odluci, posl. br. Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., prema kojem u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom da temeljem citirane odredbe čl. 502. c ZPP postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

13. Osnovanost deklaratornog tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnim citiranih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa, koja se mijenjala jednostranim odlukama Banke, proizlazi i iz iskaza tužitelja.

13.1. Naime, tužitelj je iskazao da je predmetni ugovor o kreditu zaključen krajem 2006. godine, radilo se o stambenom kreditu, koji mu je odobren u visini od 81.600,00 CHF protuvrijednosti u kunama prema tečaju Banke za valutu CHF u odnosu na HRK na dan korištenja kredita. Ugovorom je ugovorena kamatna stopa koja je bila promjenjiva, a otplata mjesečnih anuiteta bila je ugovorena prema tečaju Banke za CHF na dan dospjelosti mjesečnog anuiteta što je otprilike bilo sredinom mjeseca za idući mjesec. Prilikom ugovaranja ovog kredita bio je na razgovoru sa djelatnikom banke oko dogovaranja uvjeta kreditiranja, tada mu je bilo rečeno da je ovakav ugovor sa valutnom klauzulom CHF tada bio najpovoljniji i najtraženiji. Nitko ga ispred banke nije upozorio na eventualne rizike ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom u CHF, a što se tiče kamatne stope može reći da se ona mijenjala tijekom otplate kredita i to na način da je početna kamatna stopa uvijek išla više nikada na niže. Od početnog mjesečnog anuiteta koji se kretao oko 2.200,00 kn, tijekom otplate kredita mjesečna rata je gotovo narasla gotovo dvostruko od početne i s obzirom na njegova primanja i činjenicu da mu je supruga tada bila nezaposlena jedva je mogao ove rate podmiriti, a može čak reći da je zbog tako veće mjesečne rate egzistencija njegove obitelji bila u pitanju, obzirom da je njegova plaća bila jedini izvor prihoda obitelji. Banka ga nije obavještavala niti pismeno niti usmeno o promjeni kamatne stope, niti ga je obavijestila o razlozima zbog koje je do te promjene došlo, tako je to sve bilo do izvršene konverzije 2016. godine, kada je zaključenim aneksom pristao na konverziju kredita iz valutne klauzule CHF u valutnu klauzulu EUR, i nakon ovako izvršene konverzije mjesečna rata mu je bila niža od prethodne rate u prethodnom razdoblju. Mjesečna rata koja je bila nakon izvršene konverzije ostala je ista sve do danas. Sam kredit je bio namjenski za kupnju stana i ostvarena kreditna sredstva je iskoristio upravo za kupnju stana, u kojem i danas sa obitelji živi, i taj stan nikada nije koristio u neke poslovne i gospodarske svrhe već isključivo u stambene svrhe njega i njegove obitelji. Što se tiče same konverzije kredita ne može se više sjetiti koji novčani iznos je banka ovom konverzijom njemu priznala kao pretplatu kredita zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja valute CHF, u svakom slučaju pristao je na ovu konverziju jer mu je po ovoj konverziji mjesečna rata trebala biti značajno niža nego prethodna rata. Nadalje upitan može reći da je predmetni ugovor o kreditu i zaključeni aneks tom ugovoru pročitao i na dodatno pitanje iskazuje da mu nisu bile u potpunosti jasne sve odredbe zaključenog ugovora s obzirom da su u ugovoru i aneksu postojali određeni stručni izrazi koje on u potpunosti ne razumije, a to se prije svega odnosi na ugovorenu kamatnu stopu. U banci mu nisu nudili mogućnost zaključenja ugovora o kreditu u nekoj drugoj valuti već isključivo ugovor sa valutnom klauzulom CHF, s obzirom da je jedino zadovoljavao uvjete za zaključenje takvog ugovora uzimajući u obzir njegova tadašnja primanja. Nadalje upitan može reći da se ne može točno sjetiti koliko puta je bio na razgovoru sa osobnim bankarem, a vezano za predmetni ugovor o kreditu, zna da je to sve riješeno relativno brzo, pa stoga je kod osobnog bankara bio jednom ili najviše dva puta na razgovoru. Na pitanje da li mu je osobni bankar, s kojim je kontaktirao, sugerirao zaključenje ovakvog ugovora sa valutnom klauzulom u CHF naveo je da je u njihovom razgovoru osobni bankar gđa. Z rekla da i ljudi iz banke uzimaju ovakve kredite te je stoga temeljem toga zaključio da se radi o ugovoru o kreditu koji je siguran. Točno je da je bio svjestan da se mjesečna rata kredita može mijenjati s obzirom na činjenicu da je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, no nije imao saznanja niti je na to upozoren da promjena mjesečne rate može biti tako značaja, jer je bio u uvjerenju u slučaju da dođe do promjene tečaja valute CHF da će se raditi o minimalnoj promjeni jer ga je osobni bankar uvjerio da se tu radi o stabilnoj valuti. Kada je rekao da mu nisu baš u potpunosti jasne sve odredbe ugovora o kreditu i na pitanje da li je tražio od osobnog bankara pojašnjene ovih odredbi koje mu nisu bile u potpunosti jasne, naveo je da sve ono što je pitao osobnog bankara u vezi ovog kredita svelo se na to da mu je osobni bankar rekao kako je to sve ispravno, da se radi o sigurnom kreditu.

13.2. Iz ovako danog iskaza tužitelja utvrđeno je da prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu o spornim ugovornim odredbama tužitelj, kao potrošač, i tuženik, kao kreditor, nisu pojedinačno pregovarali te da prije zaključenja Ugovora tuženik nije u cijelosti informirao tužitelja o svim potrebnim pokazateljima i parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Na opisani način tuženik je postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN- 96/03, dalje ZZP/03), što sporne ugovorne odredbe, u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzulom u CHF i promjenjiva kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranim odlukama Banke, čine nepoštenim i stoga ništetnim.

14. Istovjetno pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovnog suda RH u presudi Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., prema kojem u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom da temeljem citirane odredbe čl. 502. c ZPP postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN-79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 89/09 i 133/09, dalje ZZP), a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Identično pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud RH i u svojoj odluci, posl. br. Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., prema kojem u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom da temeljem citirane odredbe čl. 502. c ZPP postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

15. Unatoč utvrđenju da su ništene citirane odredbe sadržane u predmetnom Ugovoru o kreditu, u dijelu gdje je tužitelj obvezan platiti kamatu koja je promjenjiva preko prvotno ugovorene kamatne stope te u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti promjene tečaja preko iznosa prvotno ugovorenih anuiteta prema tečaju CHF koji je bio u primjeni na dan korištenja kredita, te unatoč tome što je knjigovodstveno – financijskim vještačenjem, sa dopunama iskazanim u pisanim očitovanjima vještakinje, utvrđeno da je tužitelj preplatio kredit zbog jednostrane promjene kamatne stope u iznosu od 6.521,20 EUR po osnovi pozitivnih tečajnih razlika te u iznosu od 392,24 EUR po osnovi pozitivnih kamatnih razlika, koliko tužitelj potražuje u kondemnatornim tužbenom zahtjevu specificiranim u podnesku 26. kolovoza 2025. (list 661-665), sud je tako specificirani i konačno uređeni tužbeni zahtjev kao neosnovan odbio.

15.1. Naime, u oglednom postupku Vrhovni sud RH donio je rješenje br. Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020., u kojem, odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN-102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ?”, Vrhovni sud RH navodi slijedeće: “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN- 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.”. Dakle, Vrhovni sud RH zauzima jasno pravno stajalište da dodatak ili aneks ugovora, kojim je izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15), imajući prije svega na umu da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca.

15.2. Tužitelj u tužbi, a niti tijekom postupka, ne tvrdi da konverzija nije izvršena sukladno odredbama ZIDZPK/15, a niti da navedeni Aneks nije sklopio na temelju slobodnog i informiranog pristanka, naprotiv u čl. 5.5. Aneksa tužitelj je izjavio da je od strane Banke upoznat o mogućim promjenama Osnovnog ugovora u CHF i Aneksa nastalih uslijed promjene tečaja EUR i promjene vrijednosti parametara kojim se utvrđuje struktura i visina ugovorne kamatne stope kao i rizicima promjene tečaja EUR i vrijednosti navedenih parametara te da je isti procijenio kao prihvatljive i u njegovom najboljem interesu. Slijedom toga, sud smatra nespornim da je konverzija provedena sukladno odredbama čl. 19. c i čl. 19. d ZIDZPK/15, što je potvrđeno provedenim knjigovodstveno-financijskim vještačenje, gdje je konstatirano da je konverzija u cijelosti sačinjena sukladno odredbama Zakona te je u postupku izračuna preplate tuženik uzeo u obzir sve uplate koje su se odnosile na plaćanje mjesečnih obveza po kreditu i svi ti iznosi su prema ispravnom tečaju konvertirani u valuti euro. Sukladno odredbama čl. 19. c i čl. 19. d ZIDZPK/15 banke su za potrebe provjere izračuna konverzije bile dužne izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija koji uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije (utvrđene u čl. 19. c ZIDZPK/15) te ga učiniti dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, a kojem će potrošač pristupiti preko svog osobnog identifikacijskog broja, te da su prije objave kalkulatora na mrežnoj stranici banke bile dužne pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19. c ZIDZPK/15 i takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupnja na snagu ZIDZPK/15. Prema odredbi čl. 19. e ZIDZPK/15, kojom je propisano da je banka kao vjerovnik bila dužna u roku od 45 dana po stupanju na snagu ZIDZPK/15 preporučenom pošiljkom obavijestiti korisnike kredita - potrošače o izračunu konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015., izračunatim u skladu sa čl. 19.c ZIDZPK/15, zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu; da je zajedno s izračunom konverzije kreditna institucija bila dužna dostaviti i pregled stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina, odnosno izvod otvorenih stavaka od potrošača na temelju ugovora o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji je predmet konverzije na dan 30. rujna 2015., preračunato u kune po tečaju one vrste koji je vjerovnik primijenio za izračun konverzije, te da je izračun trebao sadržavati jasan pregled svih promjena iz kojeg mora biti vidljivo na koji način je utvrđen iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR iz čl. 19. c st. 1. toč. 7. ZIDZPK/15 te iznos preplate iz čl. 19. c st. 1. toč. 5. ZIDZPK/15, a da je potrošač o prihvatu izračuna konverzije bio dužan preporučenom pošiljkom uz povratnicu ili osobno obavijestiti vjerovnika u roku 30 dana od dana primitka izračuna konverzije i pregleda stanja svih tražbina vjerovnika, odnosno izvoda otvorenih stavaka (st. 5. čl. 19. e ZIDZPK/15), a ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz čl. 19. c st. 1. toč. 6. ZIDZPK/15 da se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovog Zakona.

15.3. Primjenom citiranih odredaba ZIDZPK/15 banke, kao vjerovnici, bile su dužne prilikom izračuna obveze potrošača uzeti u obzir sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u euro i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u euro na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, čime bi korisnici kredita u CHF bili dovedeni u ravnopravan položaj s korisnicima (potrošačima) kredita u EUR. Potrošači su mogli sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju ili zadržati stari važeći kredit denominiran u CHF ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Sklapanjem navedenog Dodatka izmijenjen je osnovni ugovor, među ostalim i u pogledu promjenjive kamatne stope i devizne klauzule u skladu s odredbama ZIDZPK/15, čime je suglasnošću volja stranaka otklonjena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i deviznoj klauzuli, a time i pravni učinci ništetnih odredbi. Dodatak kojim je provedena konverzija predstavlja pravnu osnovu sukladno zakonskim uvjetima koji sadrže opravdanje zadržavanja prethodnih plaćanja između ostalih i iznosa obračunatih na temelju promjenjive kamatne stope i devizne klauzule sadržane u anuitetima, radi čega Dodatak sada predstavlja novu pravnu osnovu temeljem koje tuženik ima pravo zadržati primljene anuitete na ime ispunjenja obveze ugovorene Dodatkom, slijedom čega tužbeni zahtjev za isplatom temeljem stjecanja bez osnove u ovom slučaju ne može biti osnovan. Naime, zaključenjem Dodatka više nema mjesta vraćanju ispunjenog primjenom pravila o stjecanju bez osnove jer su ugovorne strane vlastitim izborom uklonile ključnu pretpostavku za ostvarenje tog zahtjeva, odnosno ništetnost ugovornih odredbi o primjenjivoj kamatnoj stopi i deviznoj klauzuli. U suprotnom bi tužiteljica imala pravo i na konverziju i na povrat preplaćenih svota koje su obuhvaćene konverzijom, dok bi tuženiku neosnovano bila nametnuta dvostruka obveza.

15.4. Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem, broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017., nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti ZIDZPK/15 i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (NN- 102/15) s Ustavom Republike Hrvatske, jer je utvrdio da su „…kao jednokratne, interventne mjere zakonodavca bile nužne za ostvarenje legitimnih ciljeva koji su se njima željeli postići, a to je povećanje socijalne zaštite, sprječavanje nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanje produbljivanja dužničke krize, na način da je osporenim zakonima postavljen temelj za provedbu konverzije kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, kako bi se potrošače kredita u CHF izjednačilo s položajem u kojem bi bili da su od početka imali ugovorene takve kredite.“

15.5. Citirane odredbe ZIDZPK/15 nisu u suprotnosti sa čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o uspostavljaju ravnoteže u pravima i obvezama između ugovornih strana i da se odredbama navedenog Zakona izjednačava položaj korisnika kredita u CHF s položajem korisnika kredita u EUR u pravima i obvezama ugovornih strana, na način kao da nepoštenih odredaba nije bilo. Naime, Sud Europske unije u svim presudama, koje se odnose na zaštitu potrošača, u bitnom naglašava da "… čl. 6. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da je na nacionalnom sudu da utvrdi nepoštenost odredbe ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, čak i ako su je te stranke ugovorno izmijenile. Takvo utvrđenje dovodi do ponovne uspostave situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nije postojala odredba čija je nepoštenost utvrđena, osim ako je potonji na temelju slobodnog i informiranog pristanka putem izmjene nepoštene odredbe odustao od takve ponovne uspostave, što je dužan provjeriti nacionalni sud.". Sklapanjem navedenog Dodatka Ugovoru o kreditu broj br. 3209059753 od 4. siječnja 2016., kojim je konverzija kredita u cijelosti provedena sukladno odredbama ZlDZPK/15, tužitelj je konzumirao pravo na restitucijski zahtjev svega onoga što je platio s osnova nepoštenih ugovornih odredaba po predmetnom Ugovoru o kreditu. Da je konverzija kredita u cijelosti provedena sukladno odredbama ZlDZPK/15 proizlazi i iz vještačkog nalaza i mišljenja od 14. prosinca 2023., u kojem je izrijekom potvrđeno da je konverzija kredita, zaključena navedenim Dodatkom Ugovoru o kreditu od 4. siječnja 2016., u cijelosti provedena sukladno odredbama ZlDZPK/15 te da je tuženik prilikom izračuna konverzije uzeo sve uplate tužitelja izvršene na partiju kredita, osim uplata koje se odnose na troškove i zz kamate, što je također sukladno navedenom Zakonu.

16. Budući da tužitelj ne tvrdi da konverzija nije izvršena sukladno odredbama ZIDZPK/15, a niti tvrdi da predmetni Aneks nije sklopio na temelju slobodnog i informiranog pristanka, uzimajući u obzir da navedeni Aneks ne djeluje samo pro futuro već ima i retroaktivni učinak, utvrđeno je da je tužitelj sklapanjem navedenog Aneksa konzumirao pravo na restitucijski zahtjev svega onoga što je platio s osnova nepoštenih ugovornih odredbi po predmetnom Ugovoru o kreditu. Naime, konvertirani ugovor o kreditu u potpunosti i retroaktivno zamjenjuje dotadašnji ugovor o kreditu u CHF, na način da se smatra kako je između ugovornih strana od samog početka bio sklopljen ugovor o kreditu u EUR. Intervencijom zakonodavca retroaktivno je ispravljena nepoštenost odredaba ugovora o kreditu u CHF na temelju potrošačeva slobodnog i informiranog pristanka, čime je pravo na restituciju s naslova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF u pravilu konzumirano kroz odredbe konvertiranog ugovora o kreditu u euro, na način da ako potrošač i nije ostvario faktično pravo na povrat, sva učinjena plaćanja s osnova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF korištena su isključivo radi otplate njegova kredita u EUR.

16.1. Sklapanjem Aneksa, kojim su stranke iznova, počevši od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valutne obveze i promjenjivosti kamatne stope, stranke su se prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe članka 19.c ZIDZPK/15. To stoga što zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca.

16.2. Nadalje, učinak konverzije prema odredbama ZIDZPK/15 djeluje ex tunc, što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe, i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje.

17. Istovjetno pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud RH i u presudi broj Rev- 637/2019-2 od 15. studenoga 2022., presudi i rješenje br. Rev-586/2019 od 16. studenoga 2022., br. Rev-637/2019 od 15. studenoga 2022. te presudi i rješenju br. Rev-925/2023 od 8. travnja 2025.

18. U svezi zahtjeva iz toč. 2.2. specificiranog tužbenog zahtjeva za isplatom iznosa od 1.126,32 EUR, s osnova razlike glavnice iz konverzije, odnosno razlike između preostale glavnice utvrđene Aneksom i glavnice koja bi na dan konverzije bila obračunata temeljem osnovnog Ugovora o kreditu bez primjene njegovih ništetnih odredbi, iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se radilo o iznosu koji je tužitelj isplatio tuženiku kroz daljnju otplatu kredita nakon izvršene konverzije, slijedom čega je u konkretnom slučaju nije ostvarena pravna osnova za restitucijski zahtjev isplatom navedenog novčanog iznosa. Osim toga, navedeni tužbeni zahtjev podrazumijeva preispitivanje i utvrđivanje valjanosti ugovornih odredbi navedenog Aneksa kojim je izvršena konverzija, što nije predmetom ovog postupka budući da tužitelj navedenu tražbinu ne zasniva na tvrdnji o pravnoj nevaljanosti, odnosno ništetnosti ugovornih odredbi Aneksa.

19. S obzirom na sve navedeno, cijeneći utvrđenje da je sklapanjem Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 1 Ugovora o kreditu br. 5103276396 od 8. veljače 2016., regulirana konverzija predmetnog kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, tužitelj konzumirao pravo na restitucijski zahtjev svega onoga što je platio s osnova nepoštenih ugovornih odredbi po predmetnom Ugovoru o kreditu, utvrđeno je da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu zahtijevati isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, slijedom čega je postavljeni kondemnatorni tužbeni zahtjev, specificiran i konačno uređen u podnesku tužitelja od 26. kolovoza 2025., sud odbio kao neosnovan te presudio kao u st. II izreke.

20. Budući da je kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatom u cijelosti odbijen, o tuženikovom zahtjevu istaknutom u prigovoru prijeboja sud nije odlučivao, jer do prijeboja s obzirom da je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen ne može niti doći. Naime, u slučaju kada se utvrdi da tužbeni zahtjev nije osnovan sud ne može odlučivati o zahtjevu istaknutom radi prebijanja, jer se ne radi o samostalnom zahtjevu.

21. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP, temeljem koje je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Naime, s obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio sa deklaratornim tužbenim zahtjevom na utvrđenje ništetnosti spornih odredi predmetnog ugovora o kreditu, a tuženik u cijelosti uspio u odnosu na kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatom, čime su stranke u parnici djelomično uspjele u približno jednakim dijelovima, slijedom čega je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

22. Zahtjev punomoćnika tužitelja za naknadom troškova delegacije sud je rješenjem djelomično usvojio. Naime, rješenjem predsjednika Županijskog suda u Bjelovaru, posl. br. 31 Su-409/2023-2 od 2. siječnja 2024. (list 344-346), temeljem odredbe čl. 11. st. 3. Zakona o sudovima (NN-28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23 i 36/24, dalje ZoS) predmetni spis, koji je prvotno zaprimljen u Općinskom sudu u Bjelovaru te zaveden pod posl. br. P-1017/19, delegiran je Općinskom sudu u Virovitici. Prema odredbi čl. 11. st. 4. ZS strankama i njihovim punomoćnicima u slučajevima delegacije pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza, a odvjetnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza i pravo na naknadu za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja određenu Tarifom, ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata. Odredbom st. 5. istog članka određeno je da će se naknada troškova iz st. 4. isplatiti na teret državnog proračuna, u dijelu u kojem su ti troškovi veći od onih koje bi stranke imale da se postupak vodi pred mjesno nadležnim sudom.

22.1. S obzirom da putovanje od [adresa] do Slatine i natrag traje do 4 sata, sud je temeljem odredbe čl. 11. st. 4. i 5. ZoS punomoćniku tužitelja priznao trošak delegacije u iznosu od ukupno 542,40 EUR, i to 400,00 EUR na ime naknade punomoćnika za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja radi dolaska na ročišta od 20. svibnja i 27. studenoga 2025. (4 x 2 x 50,00 EUR, Tbr. 39. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN-138/23, dalje Tarifa), 100,00 EUR na ime PDV-a od 25 % (Tbr. 36. Tarife) te 42,40 EUR za troškove puta radi dolaska na navedena ročišta, cijeneći da prema Cjeniku usluga prijevoza putnika u cestovnom prometu "Čazmatrans - Nova" d.o.o., važeća cijena povratne autobusne karte na relaciji [adresa] iznosi 21,20 EUR (čl. 11. st. 4. ZoS i Tbr. 50. toč. 1. Tarife).

22.2. Slijedom navedenog, zahtjev punomoćnika tužitelja za naknadom troškova delegacije sud je djelomično usvojio do iznosa od 542,40 EUR, dok je zahtjev za naknadom preostalog troška delegacije, u iznosu od 128,60 EUR, sud kao neosnovan odbio.

22.3. Na dosuđeni iznos troška delegacije Republika Hrvatska dužna je punomoćniku tužitelja platiti zakonske zatezne kamate, tekuće od donošenja rješenja 16. siječnja 2026. do isplate, po stopi čija visina je određena sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO.

U Slatini, 16. siječnja 2026.

S u d a c:

Josip Bočkai

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana dostave prijepisa istih. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u tri istovjetna primjerka. O žalbi rješava županijski sud.

Dostaviti:

1. Jugoslav Puran, odvjetnik iz Bjelovara - punomoćnik tužitelja.

2. OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba - punomoćnik tuženika.

3. ODO u Virovitici, Građansko upravni odjel - z.z. Republike Hrvatske.