REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska ul. br. 31

Poslovni broj: P-386/2019-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Vukovaru, po sucu Mariji Knežević Karamijatović, kao sucu pojedincu, u građanskopravnoj stvari tužitelja GZ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupane po punomoćniku Marku Cvrkoviću, odvjetniku u [adresa], protiv tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d., [adresa], OIB 02535697732, zastupani po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Leko i partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave održane u nazočnosti tužiteljice, JZ, odvjetničkog vježbenika u uredu punomoćnika tužitelja i GZL, odvjetničke vježbenice iz ureda Jurice Barbarića, odvjetnika u Vinkovcima, kao zamjenik punomoćnika tuženika 10. prosinca 2025., na osnovi čl. 335. Zakona o parničnom postupku, 16. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 9012124211 sklopljenog između NZ, JMBG: [jedinstveni matični broj građana] kao ostavitelja i prednika tužitelja GZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Ulica Franje Račkog 6, OIB: 02535697732 dana 27.11.2006.g a sve u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke kao tuženika, kao i dijelu kojim je ugovorena Valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak CHF.

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Ulica Franje Račkog 6, Podružnica Osijek, OIB: 02535697732 da tužitelju VULETIĆ [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], po osnovi promjenjivosti kamatne stope, isplati novčani iznos od 2.244,71 eura (slovima: dvijetisućedvjestočetrdesetčetirieuraisedamdesetjedancent), sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate po stopi od 14% do 30.6.2011. godine; od 1.7.2011. godine do 31.7.2015. godine po stopi od 12% godišnje; od 1.8.2015. do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, i to:

- na iznos od 22,21 eura od 10.05. 2008.g. do isplate,

- na iznos od 42,71 eura od 12.06. 2008.g. do isplate,

- na iznos od 42,71 eura od 11.07. 2008.g. do isplate,

- na iznos od 42,71 eura od 09.08. 2008.g. do isplate,

- na iznos od 42,71 eura od 12.09. 2008.g. do isplate,

- na iznos od 42,71 eura od 11.10. 2008.g. do isplate,

- na iznos od 42,71 eura od 08.11. 2008.g. do isplate,

- na iznos od 42,71 eura od 13.12. 2008.g. do isplate,

- na iznos od 42,71 eura od 10.01. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 42,71 eura od 13.02. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 42,71 eura od 13.03. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 42,71 eura od 11.04. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 42,71 eura od 12.05. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 42,71 eura od 11.06. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 42,71 eura od 11.07. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 42,71 eura od 11.08. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 42,71 eura od 11.09. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 42,71 eura od 10.10. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 42,71 eura od 11.11. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 42,71 eura od 11.12. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 42,71 eura od 12.01.2010.g. do isplate,

- na iznos od 42,71 eura od 11.02.2010.g. do isplate,

- na iznos od 42,71 eura od 12.03.2010.g. do isplate,

- na iznos od 42,71 eura od 10.04.2010.g. do isplate,

- na iznos od 42,71 eura od 11.05.2010.g. do isplate,

- na iznos od 42,71 eura od 11.06.2010.g. do isplate,

- na iznos od 42,71 eura od 10.07.2010.g. do isplate,

- na iznos od 42,71 eura od 11.08.2010.g. do isplate,

- na iznos od 42,71 eura od 11.09.2010.g. do isplate,

- na iznos od 42,71 eura od 13.10.2010.g. do isplate,

- na iznos od 34,71 eura od 11.11.2010.g. do isplate,

- na iznos od 34,71 eura od 11.12.2010.g. do isplate,

- na iznos od 34,71 eura od 11.01.2011.g. do isplate,

- na iznos od 34,71 eura od 11.02.2011.g. do isplate,

- na iznos od 34,71 eura od 11.03.2011.g. do isplate,

- na iznos od 34,71 eura od 12.04.2011.g. do isplate,

- na iznos od 29,16 eura od 11.05.2011.g. do isplate,

- na iznos od 29,16 eura od 11.06.2011.g. do isplate,

- na iznos od 29,16 eura od 12.07.2011.g. do isplate,

- na iznos od 23,73 eura od 11.08.2011.g. do isplate,

- na iznos od 23,73 eura od 10.09.2011.g. do isplate,

- na iznos od 23,73 eura od 12.10.2011.g. do isplate,

- na iznos od 23,73 eura od 11.11.2011.g. do isplate,

- na iznos od 23,73 eura od 13.12.2011.g. do isplate,

- na iznos od 23,73 eura od 11.01.2012.g. do isplate,

- na iznos od 23,73 eura od 11.02.2012.g. do isplate,

- na iznos od 23,73 eura od 10.03.2012.g. do isplate,

- na iznos od 23,73 eura od 11.04.2012.g. do isplate,

- na iznos od 23,73 eura od 11.05.2012.g. do isplate,

- na iznos od 23,73 eura od 13.06.2012.g. do isplate,

- na iznos od 23,73 eura od 11.07.2012.g. do isplate,

- na iznos od 23,73 eura od 07.08.2012.g. do isplate,

- na iznos od 23,73 eura od 11.09.2012.g. do isplate,

- na iznos od 23,73 eura od 11.10.2012.g. do isplate,

- na iznos od 23,73 eura od 10.11.2012.g. do isplate,

- na iznos od 23,73 eura od 08.12.2012.g. do isplate,

- na iznos od 23,73 eura od 10.01.2013.g. do isplate,

- na iznos od 23,73 eura od 09.02.2013.g. do isplate,

- na iznos od 23,73 eura od 12.03.2013.g. do isplate,

- na iznos od 23,73 eura od 11.04.2013.g. do isplate,

- na iznos od 23,73 eura od 11.05.2013.g. do isplate,

- na iznos od 23,73 eura od 11.06.2013.g. do isplate,

- na iznos od 23,73 eura od 11.07.2013.g. do isplate,

- na iznos od 23,73 eura od 10.08.2013.g. do isplate,

- na iznos od 23,73 eura od 12.09.2013.g. do isplate,

- na iznos od 23,73 eura od 11.10.2013.g. do isplate,

- na iznos od 23,73 eura od 13.11.2013.g. do isplate,

- na iznos od 23,73 eura od 13.12.2013.g. do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Ulica Franje Račkog 6, OIB: 02535697732 da tužitelju [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], po osnovi valutne klauzule, isplati novčani iznos

od

4.328,70

eura

(slovima: četiritisućetristodvadesetiosameuraisedamdesetcenti) sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate po stopi od 14% do 30.6.2011. godine; od 1.7.2011. godine do 31.7.2015. godine po stopi od 12% godišnje; od 1.8.2015. do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine , i to:

- na iznos od 50,24 eura od 11.02.2012.g. do isplate,

- na iznos od 87,91 eura od 10.03.2012.g. do isplate,

- na iznos od 87,91 eura od 11.04.2012.g. do isplate,

- na iznos od 87,91 eura od 11.05.2012.g. do isplate,

- na iznos od 87,91 eura od 13.06.2012.g. do isplate,

- na iznos od 87,91 eura od 11.07.2012.g. do isplate,

- na iznos od 87,91 eura od 07.08.2012.g. do isplate,

- na iznos od 87,91 eura od 11.09.2012.g. do isplate,

- na iznos od 87,91 eura od 11.10.2012.g. do isplate,

- na iznos od 87,91 eura od 10.11.2012.g. do isplate,

- na iznos od 87,91 eura od 08.12.2012.g. do isplate,

- na iznos od 87,91 eura od 10.01.2013.g. do isplate,

- na iznos od 87,91 eura od 09.02.2013.g. do isplate,

- na iznos od 87,91 eura od 12.03.2013.g. do isplate,

- na iznos od 87,91 eura od 11.04.2013.g. do isplate,

- na iznos od 87,91 eura od 11.05.2013.g. do isplate,

- na iznos od 87,91 eura od 11.06.2013.g. do isplate,

- na iznos od 87,91 eura od 11.07.2013.g. do isplate,

- na iznos od 87,91 eura od 10.08.2013.g. do isplate,

- na iznos od 87,91 eura od 12.09.2013.g. do isplate,

- na iznos od 87,91 eura od 11.10.2013.g. do isplate,

- na iznos od 87,91 eura od 13.11.2013.g. do isplate,

- na iznos od 87,91 eura od 13.12.2013.g. do isplate,

- na iznos od 111,64 eura od 09.01.2014.g. do isplate,

- na iznos od 111,64 eura od 11.02.2014.g. do isplate,

- na iznos od 111,64 eura od 11.03.2014.g. do isplate,

- na iznos od 111,64 eura od 11.04.2014.g. do isplate,

- na iznos od 111,64 eura od 13.05.2014.g. do isplate,

- na iznos od 111,64 eura od 13.06.2014.g. do isplate,

- na iznos od 111,64 eura od 12.07.2014.g. do isplate,

- na iznos od 111,64 eura od 08.08.2014.g. do isplate,

- na iznos od 111,64 eura od 12.09.2014.g. do isplate,

- na iznos od 111,64 eura od 11.10.2014.g. do isplate,

- na iznos od 111,64 eura od 12.11.2014.g. do isplate,

- na iznos od 111,64 eura od 12.12.2014.g. do isplate,

- na iznos od 111,64 eura od 13.01.2015.g. do isplate,

- na iznos od 111,64 eura od 11.02.2015.g. do isplate,

- na iznos od 111,64 eura od 12.03.2015.g. do isplate,

- na iznos od 111,64 eura od 11.04.2015.g. do isplate,

- na iznos od 111,64 eura od 12.05.2015.g. do isplate,

- na iznos od 111,64 eura od 11.06.2015.g. do isplate,

- na iznos od 111,64 eura od 10.07.2015.g. do isplate,

- na iznos od 111,64 eura od 08.08.2015.g. do isplate,

- na iznos od 111,64 eura od 10.09.2015.g. do isplate, sve u roku od 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prijedlog tuženika za dopunu vještačenja iznesen u podnesku od 28. kolovoza 2024. i na glavnoj raspravi 10. prosinca 2025. kao nepotreban.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. sa sjedištem u [adresa]., OIB: 02535697732, da tužiteljici [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.140,45 eura (slovima: dvijetisućestočetrdeseteuraičetrdesetipetcenti) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 16. siječnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika 12. lipnja 2019. podnio tužbu ovom sudu radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je tužiteljica GZ jedina nasljednica iza pokojne NZ, koja je s tuženikom 27. studenoga 2006. zaključili Ugovor o kreditu, broj: 9012124211, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 69.455,00 CHF, da je predmetnim ugovorom ugovoren rok otplate kredita od 300 mjeseci, da je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva te koja je u početku iznosila 4,35% godišnje.

1.1. Tužitelj tvrdi da ugovarajući odredbu promjenjive kamatne stope u Ugovoru o kreditu tuženik kao kreditor ima mogućnost da samostalno i bez obzira na volju korisnika kredita, odnosno bez njegove suglasnosti mijenja odluku o visini kamatne stope iz ugovora, da je takva ugovorna odredba bila obrazac, koji je tuženik nametnuo tužitelju i svim ostalim korisnicima kredita. Na ovaj način, prebacujući rizik promjene tečaja i kamatne stope na korisnika, s jedne strane i promjenom kamatne stope na kredit, s druge strane, tuženik je kao kreditor postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, zbog čega tužitelj smatra navedenu odredbu ništetnom. Stranke su prema članku 2. Ugovora ugovorile promjenjivost kamatne stope, međutim, nisu ugovorile metodu kojom se kamate obračunavaju tijekom obračunskog razdoblja. Obračun kamate uz primjenu komforne metode povoljniji je za tužitelja od obračuna kamate uz primjenu relativnog kamatnjaka, koju je primijenila tužena. Kako među strankama nije ugovorena metoda obračuna ugovornih kamata, niti je zakonom propisana, tužitelj tvrdi da se radi o spornom ugovornom odnosu na koji treba primijeniti odredbe članka 320 ZOO-a primjenjujući načelo pravičosti, te uzimajući u obzir da je tužena pripremila ugovor na unaprijed pripremljenom i odštampanom obrascu. Tužitelj ukazuje da među strankama uopće nije bilo pregovora o načinu obračuna kamata. Nadalje navodi da je odredba članka 2. prema kojoj su ugovorne strane suglasne da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu, te da se izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom Ugovora bez posebnog zaključivanja aneksa Ugovoru, protivno članku 388. ZOO-a kojom je propisano da odredba ugovora kojom se određivanje cijene ostavlja na volju jednom ugovaratelju, smatra kao da nije ni ugovoreno. Tužitelj smatra da se visina ugovorene kamatne stope, koja je određena na dan sklapanja ugovora, ima primijeniti na cjelokupni rok trajanja ugovornog odnosa stranaka, sve do isplate. Sve navedeno je utvrđeno je i detaljno argumentirano presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj PŽ-7129/13 od 13. lipnja 2014.godine povodom kolektivne tužbe udruge FRANAK.

1.2. U ovom postupku tužitelj traži povrat preplaćenih iznosa po osnovi razlike svakomjesečnog iznosa kamata na kredit, koja odgovara razlici od naplaćene kamate i ugovorne kamate, te razlici od naplaćene glavnice prema tečaju koji je vrijedio na dan naplate pojedinog anuiteta te glavnice prema tečaju koji je bio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Tužitelj navodi da se prije podnošenja ove tužbe obratio tuženiku sa zahtjevom za obračun i isplatu preplaćenog dijela kamate, međutim, tuženik nije moj zahtjev prihvatio. Obzirom da je tužitelj nestručna osoba i da joj tuženik nije dostavio stvarno izvršeni otplatni plan, to tužitelj nema mogućnosti izračunati iznos preplaćene kamate pa traži da tuženik dostavi izračun preplaćene kamate te izračun preplate po valutnoj klauzuli. Tužitelj, kao korisnik kredita, ne raspolaže odgovarajućom dokumentacijom o promjenjivim kamatama, odnosno njihovim stopama (jednostrane odluke banke), kao ni svim drugim dokumentima i podacima bez kojih nije moguće utvrditi visinu iznosa koji mu banka mora vratiti, ali tu dokumentaciju zasigurno ima tužena banka, koja ju je u dokazne svrhe dijelom dostavila u spomenutim postupcima povodom kolektivne tužbe udruge ”Potrošač”. Radi se o podacima koje je tužena banka, prema sadržaju građanskopravnog odnosa, dužna dati tužitelju, ali mu ih ne želi dati. Stoga tužitelj ovom slučaju ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego što dođe do navedenih podataka i prije nego se provede odgovarajuće vještačenje, nakon čega će tužitelj odrediti visinu novčane tražbine čiji isplatu traži ovom tužbom. Tužitelja uz glavnicu pripadaju i zakonske zatezne kamate koje će se također odrediti naknadno nakon provedenog vještačenja i u roku koji odredi sud.

1.3. Tužitelj se prethodno podnošenja tužbe u ovom postupku obratio tuženiku sa zahtjevom za dostavu dokumentacije obzirom da se radi o dokumentaciji koja je zajednička za parnične strane, no tuženik nije udovoljio tom zahtjevu, stoga tužitelj moli naslovni sud da obveže tuženika za dostavom dokumentacije na temelju koje će se moći izračunati preplaćeni iznos kamate i to prvenstveno prvi otplatni plan, sve obavijesti o promjenama kamatnih stopa, svi otplatni planovi koji su sastavni dijelovi obavijesti o promjenama kamatnih stopa te pregled stvarnih uplata po partiji kredita kao i sve dodatke ugovora o kreditu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti, navodeći da je prema sporazumu stranaka iz čl. 11. predmetnog ugovora o kreditu nadležan sud prema sjedištu podružnice banke koja je s tužiteljem sklopila ugovor dakle Općinski sud u Osijeku, a da je s druge strane temeljem članka 59. ZPP- a za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem području se ta poslovna jedinica nalazi. Obzirom da je sud općemjesne nadležnosti sud sjedišta tuženika odnosno Općinski građanski sud u Zagrebu, te da je poslovna jedinica tuženika koja je s tužiteljem zaključila ugovor podružnica tuženika koja se nalazi u Osijeku, evidentno je osnovan prigovor mjesne nenadležnosti Naslovljenog suda.

2.1. Nadalje tuženik u cijelosti osporava kako osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja, te ističe prigovor zastare. Navodi da tužitelj tužbeni zahtjev temelji na presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2014 te odluci VSRH broj Revt-249/14, ističe kako su tužba i tužbeni zahtjev neuredni i nepodobni za postupanje obzirom da se tužbeni zahtjev ne temelji na dokumentaciji priloženoj uz tužbu, niti osnovanost istog proizlazi iz argumentacije iznesene u historijatu tužbe. Naime, tužitelj je cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti prestao postojati, obzirom da je tužitelj s tuženikom prvenstveno 2015.g. sklopio Dodatak ugovoru o kreditu sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Ističe kako sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti

2.2. Nadalje tuženik navodi da je relevantna sudska praksa zauzela stav da prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu, nedvojbeno prestaje pravo potrošača zahtijevati bilo kakve isplate temeljem osnovnog ugovora, da je pitanje valjanosti sklopljenih Dodataka ugovorima o kreditu u CHF koji su sklopljeni sukladno izmjenama i dopunama ZID ZPK (konverzija) konačno riješio Vrhovni sud u tzv. Oglednom postupku. Nastavno na objavljeno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u broj Gos-1/2019 od 04.03.2020. godine, tuženik dodatno ističe kako je navedenim rješenjem Vrhovnog suda odlučeno je kako sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZID ZPK) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

2.3. Tuženik tvrdi da su sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija tužitelju priznate sve uplate po osnovnom kreditu koji je predmet ovog postupka, te mu je za iznos istih umanjena ukupna masa kredita, stoga postavljanjem ovakvog tužbenog zahtjeva tužitelj ide za tim da dva puta naplati jedan te isti iznos (jednom po osnovi konverzijskog obračuna, a drugi puta po osnovi ovopredmetne tužbe), da je Vrhovni sud RH je u svojoj odluci Gos-1/2019, utvrdio da su sklopljeni Dodaci kojima je izvršena konverzija zakoniti i pravno valjani, slijedom čega ne postoji pravna osnova bilo kakvog potraživanja koje bi, po mišljenju tužitelja, proizlazilo iz takvog pravnog posla koji je u potpunosti u skladu sa zakonom. Nadalje, navodi da iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna, a posebno ne može biti ništetan cijeli ugovor o kreditu; da su konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru, određene na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva; da nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate; te da je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje upravo promjenjive a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom.

3. Prije svega, prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda istaknut od strane tuženika sud je ocijenio neosnovanim radi čega ga je i odbio rješenjem donesenim na pripremnom ročištu 16. svibnja 2024.

3.1. Nesporno je da je ugovorom o kreditu ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta podružnice Banke, a što je u skladu s odredbom čl. 59. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje u tekstu: ZPP). Pored toga, nesporno je da je predmetna odredba o ugovaranju mjesne nadležnosti za sporove koji bi mogli proizaći iz istog ugovora o kreditu odredba koja je sadržana u naprijed pripremljenom obrascu ugovora o kreditu i da se stoga o takvoj odredbi nije pregovaralo prije sklapanja ugovora. Radi toga je nužno na odgovarajući način primijeniti odredbu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007, 79/2007; dalje u tekstu: ZZP/03), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, kojom je odredbom propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

3.2. Nadalje, odredba čl. 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19) koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) sadrži takvu istu regulativu.

3.3. Sukladno čl. 3. citirane Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor o tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi. O tome je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98.

3.4. Obzirom da po ocjeni ovog suda o odredbi čl. 11. predmetnog ugovora o kreditu, kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora, stranke nisu posebno pregovarale, slijedom čega tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj takve odredbe, nesporno je da ta odredba dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi on iz mjesta svog prebivališta u [adresa] radi zaštite svojih prava u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u mjestu sjedišta podružnice banke, odnosno u Osijeku bio izvrgnut dodatnim troškovima, te potrebi ulaganja dodatnog vremena, što svakako uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora dovodi do toga da bi ostvarenje njegovog prava bilo otežano u slučaju primjene ugovorene nadležnosti. Također, prema zaključku sa sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su-IV-308/20, od 5. studenog 2020., zauzeto je shvaćanje da se prorogacijska klauzula u korist registriranog sjedišta banke ima smatrati da je ništetna ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je između ostalog zauzeto shvaćanje da se tom prilikom mora imati u vidu kako vrijednost predmeta spora, ali isto tko i udaljenost između prebivališta tužitelja tj. potrošača i sjedišta tuženika tj. banke, mogućnost dolaska na sud i slično. Primjenom sporne ugovorne odredbe tužiteljica bi bila onemogućena i na ostvarenje prava na mjesnu nadležnost suda temeljem čl. 19.l. st.1 Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16) kojom je propisano pravo potrošača na pokretanje postupka pred sudom mjesta njegovog prebivališta u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu, a na kojoj odredbi tužitelj očito zasniva svoje pravo na pokretanje postupka pred prvostupanjskim sudom slijedom čega je ovaj sud utvrdio kako je mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, te je upravo iz tog razloga i odbijen kao neosnovan istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda od strane tuženika.

4. Rješenjem ovog suda broj P-386/2019-20 od 10. lipnja 2024., određeno je izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po TD Posrednik d.o.o. [adresa] na okolnost utvrđenja preplate svakomjesečnih rata kredita nastalih radi povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj prema kojem je kredit isplaćen kao i radi promjene kamatnih stopa i to u razdoblju od početka otplate kredita do konverzije te isto umanjiti za novčani iznos priznat u konverziji u skladu sa člankom 171., 172. i 202. ZOO-a (NN 35/05 i dr.) kojima je određen način prijeboja kod više obveza i redoslijed uračunavanja kamata, kao i da vještak iskaže posebno preplatu po osnovi promjenjive kamatne stope i posebno po osnovi valutne klauzule.

5. Tužitelj je nakon provedenog vještačenja u pisanom podnesku zaprimljenom kod ovog suda 3. rujna 2024. specificirao tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka te zatražio da mu tuženik na ime preplate zbog ništetne odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule CHF isplati iznos od 4.328,70 eura sa zateznim kamatama, te na ime preplate zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznos od 2.244,71 eura.

6. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao Rješenje o nasljeđivanju broj O-1177/16 od 8. srpnja 2016. (list 4-5 spisa), Dodatak ugovoru o kreditu broj 9012124211 od 18. prosinca 2015. (list 6-8, 151-161 spisa), Ugovor o kreditu broj 9012124211 od 27. studenoga 2006. (list 9-11, 167-172 spisa), Plan otplate (list 12-13 spisa), Pregled uplata po kreditu (list 14-16 spisa), Zahtjev za dostavu podataka (list 17-18 spisa), Plan otplate (list 19-24 spisa), Knjigovodstvenu karticu (list 129-144 spisa), Plan otplate (list 145-150 spisa), Plan otplate (list 163-166 spisa), Otplatnu tablicu s prikazom efektivne kamatne stope (list 173-178 spisa), Nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja (list 183-219 spisa), Očitovanje vještaka od 3. listopada 2024. (list 233-240 spisa). Sud je također usmeno saslušao tužitelju GZ u svojstvu parnične stranke i vještaka Darija Dumančića..

7. Predmet spora predstavlja tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži djelomično utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu broj 9012124211 od 27. studenoga 2006. kojim je ugovorena valutna klauzula CHF i promjenjiva kamatna stopa, te isplatu novčanog iznosa preplaćenog zbog valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope.

8. Prije svega valja naglasiti da prema odredbi čl. 502 a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. U stavku 2. istog članka navodi se da interesi iz stavka 1. tog članka mogu biti interesi između ostalog potrošački koji su zakonski zajamčeni i koji moraju biti teže povrijeđeni ili ozbiljno ugroženi djelatnošću odnosno općenito postupanjem osobe protiv koje se tužba podnosi. Odredbom čl. 502. b. ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502 a ZPP- a, dok je čl. 502 c propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a st.1. ZPP-a, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9. Prije svega, iz Rješenja o nasljeđivanju broj O-1177/16 od 8. srpnja 2016. (list 4-5 spisa) proizlazi da je NZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], rođena **.**.1975. u [adresa], s posljednjim prebivalištem u [adresa] umrla **.**.2016., a da je njezinom nasljednicom proglašena ovdje tužiteljica GZ.

10. Na osnovi provedenog dokaznog postupka i to uvidom u Ugovor o kreditu broj 9012124211 od 27. studenoga 2006. (list 9-11, 167-172 spisa), nesporno je da su NZ, prednica tužiteljice i tuženik 27. studenoga 2006. zaključili Ugovor o kreditu, broj: 9012124211 koji je potvrđen 28. studenoga 2006. od strane javnog bilježnika Bore Arambašića iz [adresa] pod brojem OU-978/06, prema kojem je tuženik kao kreditor, predniku tužiteljice kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 69.455,00 CHF s tim da se isti kredit isplaćivao u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, da je ugovor o kreditu zaključen na rok otplate od 300 mjeseci, da je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, a da je ona na dan zaključenja ugovora o kreditu iznosila 4,35%, s tim da je člankom 4. istog ugovora o kreditu ugovoreno da se ona može mijenjati u skladu s odlukama o kamatnim stopama kreditora, a da je čl. 7. istog ugovora o kreditu određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja, te da je isti kredit odobren u svrhu kupnje stambenog objekta.

10.1. Nesporno je da su tužitelj i tuženik 18. prosinca 2015. zaključili Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012124211 (list 6-8 spisa) temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/2015 ) i time je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR , kojim je tužitelj, kao korisnik kredita prihvatio konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR te su stranke utvrdile da nakon konverzije kredita preostala neotplaćena glavnica na dan 30. rujna 2015. iznosi 34.821,00 eura, da iznos preplate iznosi 2.324,15 eura, da u prijelaznom razdoblju od 30. rujna 2015. do dana sklapanja ovog Dodatka razlika između uplaćenog iznosa i iznosa za uplatu anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđenog novim otplatnim planom iznosi 57,20 eura te se smatra preplatom, da ukupni iznos preplate iznosi 18.187,56 kuna te da se navedeni iznos koristi za namirenje budućih anuiteta i to u visini od 50% dok se preplata u cijelosti ne iskoristi. Također su stranke utvrdile da na dan sklapanja ovog Dodatka preostali iznos glavnice iznosi 34.597,22 eura te da se korisnik kredita navedeni iznos uvećan za kamate obvezuje otplatiti u preostala 192 mjesečna anuiteta prema novom otplatnom planu.

10.2. Dakle, nesporno je da su stranke tim Dodatkom izmijenile ugovorne odredbe u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, dospjelih redovnih kamata, dospjelih zateznih kamata i dospjelih troškova na način da su kredit konvertirali u valutu EUR.

10.3. Uvidom u Plan otplate (list 12-13 spisa), Pregled uplata po kreditu (list 14- 16 spisa), Plan otplate (list 19-24 spisa), Knjigovodstvenu karticu (list 129-144 spisa), Plan otplate (list 145-150 spisa), Plan otplate (list 163-166 spisa), Otplatnu tablicu s prikazom efektivne kamatne stope (list 173-178 spisa), utvrđeno je da se tijekom razdoblja otplate visina tečaja CHF u odnosu na kunu mijenjala cijelo vrijeme otplate kredita, te da se i kamatna stopa mijenjala zbog čega se mijenjala i visina anuiteta koji je tužitelj bio obvezan plaćati, tako da je došlo do povećanja u otplati mjesečnih anuiteta u odnosu na početni anuitet.

10.4. Nadalje, nesporno je da je Udruga Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb pokrenula 04. travnja 2012. pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak protiv osam banaka između ostalih i protiv tuženika radi zaštite kolektivnih interesa potrošača glede nepoštenih ugovornih odredbi samih ugovora te nepoštene prakse banaka u odnosu na ugovaranje valutne klauzule i na ugovaranje promjenjive kamatne stope.

10.5. Nadalje je nesporno da je presudom Trgovačkog sudu u Zagrebu P- 1401/2012 od 04. srpnja 2013. utvrđeno je da je između ostalog i tužena banka u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača , a koje povrede traju i nadalje, kao i da je povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i u ugovoru utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03).

10.6. Također je nesporno da je presudom Visokog trgovačkog suda Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu promjenjive kamatne stope, a presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. oznake Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. presuđeno je da se odbijaju žalbe tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7. izreke kojim je utvrđeno da je između ostalog i tuženik u razdoblju od 01. 01. 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 93/03) u razdoblju od 01.01.2004. do 06.08.2007. i to čl. 81., 82. i 90., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12. 2008., a koja povreda traje i nadalje. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019., potvrđene su naprijed citirane presude trgovačkih sudova P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i Pž- 6632/2017 od 14. 06.2018., odnosno odbijene su revizije tuženih banaka.

11. Sporno je među parničnim strankama je li ništetan dio zaključenog ugovora o kreditu, kojim je ugovorena valutna klauzula na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja te kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

11.1. Sporna je među strankama i visina odnosno način na koji tužitelj predlaže da se utvrdi eventualna preplata temeljem odredbi ugovora o kreditu za koje on tvrdi da su ništetne.

11.2. Sporno je među strankama i je li nastupila zastara potraživanja tužitelja te je li presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika.

12. Tužbeni zahtjev je osnovan.

13. Prema zauzetom shvaćanju Ustavnoga suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-III/3581/2021, od 30. lipnja 2022. o dosegu pravomoćnosti presude koja je donesena u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača, odnosno da su u tom sporu pravomoćno utvrđene okolnosti o nerazumljivosti ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima o općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne informacije davale banke; o nemogućnosti pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju, te je posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama, odnosno da predmet dokazivanja u tom postupku nije bilo utvrđivanje jesu li točno određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora o kreditu davane odgovarajuće obavijesti o odredbama toga ugovora, to je iz tog razloga, a s obzirom da je tuženik u odgovoru na tužbu navodio da je tužitelj prilikom ugovaranja kredita upozoravan na valutni rizik i na mogućnost promjene kamatne stope, ali da je unatoč tome pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu, sud proveo dokaz saslušanjem tužiteljice u svojstvu parnične stranke.

14. Iz iskaza tužiteljice slijedi da je predmetni ugovor o kreditu podigla njezina pokojna kći NZ radi kupnje obiteljske kuće u [adresa]. Sjeća se da je bila s njom u banci kada je podizala kredit te da nije trebala imati jamca za kredit. Ne sjeća se detalja oko sklapanja tog kredita te navodi da je njezina kći bila samostalna u svemu. Zna da joj je kći govorila da taj "švicarac divlja" te joj se žalila kako su se rate povećale. Sjeća se da je izvršila konverziju kredita u eurima, ali ubrzo je umrla i to u svibnju 2016. Za sebe navodi da je imala malu mirovinu, pa nije mogla preuzeti otplatu kredita, a službenica u banci joj je rekla da se ne brine jer je kredit preplaćen odnosno da je još godinu dana mirna jer su mjesečni iznosi bili u preplati. Njoj nije bila potrebna kuća pa ju je prodala jer joj je predstavljala veliki teret. Navela je da je nakon proteka godinu dana vratila cjelokupni iznos dugovanja po kreditu a to je bilo ukupno oko 250.000,00 kuna, koliko može sjetiti. Također je navela da njezina kći nije imala u vlasništvu obrt ni trgovačko društvo u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Bila je po struci profesor i radila je u školi.

14.1. Iz iskaza tužiteljice nije se mogao stvoriti jasan zaključak u pogledu radnji i informacija koje je njezina pokojna kći NZ kao korisnica kredita dobila prije zaključenja ugovora o kreditu jer se tužiteljica ne sjeća detalja, no utvrđeno je da je tužiteljica preuzela predmetni kredit na sebe te ga u cijelosti prijevremeno otplatila.

15. U konkretnom slučaju upravo je na tuženiku teret dokaza da je u postupku koji je prethodio zaključenju predmetnog ugovora upozorio tužitelja na metodologiju promjene kamatne stope i rizike fluktuacije tečaja CHF i koliko će konkretno mjesečni anuiteti porasti. Tuženik u ovom postupku nije uspio dokazati navedeno, imajući u vidu da nije predložio izvođenje dokaza na navedene okolnosti. S obzirom da tuženik nije ponudio niti jedan drugi dokaz, slijedi da prednica tužiteljice od strane tuženika prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije upozorena na valutni rizik i mogućnost promjene kamatne stope, odnosno da prednici tužiteljice takva upozorenja i informacije nije pružio, a što je dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama parničnih stranaka na način da su obveze prednice tužiteljice značajno porasle.

16. U odnosu na primjenjivost pravnih utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" na predmetni spor, valja navesti da ranije citirane presude trgovačkih sudova i Vrhovnog suda RH, odnosno presude u kolektivnom sporu imaju učinak i na ugovor kreditu za kupnju stambenog objekta sklopljen između prednice tužiteljice i tuženika 27. studenoga 2006., u razdoblju na koje se odnosi presuda iz kolektivne tužbe.

17. Odluka o kolektivnom sporu na osnovi odredbe čl. 502c ZPP-a obvezujuća je za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti. Naime, odredbom čl. 502 c Zakona o parničnom postupku propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a st.1. ZPP-a, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Ovo je značajno zbog toga što potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena te promjenom tečaja CHF došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

18. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 (str. 62) navodi se kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke odnosno kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora i sl. mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na navedeni način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koju pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Navedeno stajalište je u skladu s odredbom čl. 138a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i dr. – dalje ZZP) koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1 ovoga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja je uzrokovana postupanjem tuženika (koje obuhvaća i povrede učinjene kod potrošačkog kreditiranja).

19. Vrhovni sud RH je u svojoj odluci broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju se jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovo utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedene odredbe čl. 502 c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15- Dalje ZZP) vezanost za postojanost povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Vrhovni sud Republike Hrvatske u istovjetnoj pravnoj stvari u rješenju Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. kojim je prihvatio reviziju tužitelja i ukinuo presudu Županijskog suda u Osijeku ističe da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

20. U odnosu na pitanje ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

20.1. Prema odredbi čanka 81. stavak 1. ZZP/03, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom stavka 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, prema stavku 4. istoga članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

20.2. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi članka 83. ZZP/03. Odredbom čl. 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

21. Na temelju ugovora o kreditu i ostale dokumentacije koja je pročitana u dokaznom postupku, te uzimajući u obzir da tuženik nije uspješno dokazao da bi prednici tužiteljice prilikom sklapanja ugovora o kreditu ponudio informacije i pojašnjenja u pogledu bitnih odredbi ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, a sve kako bi ista mogla donijeti informiranu odluku u pogled zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, ocjena je suda da u ovom postupku tuženik nije dokazao da je prednicu tužiteljice kao potrošača obavijestio o rizicima fluktuacije tečaja CHF koji su mogli utjecati na donošenje njezine odluke, ali da je unatoč tome svejedno pristao na zaključenje takvog ugovora o kreditu, niti je tužena banka predočila bilo kakva druga dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja bi potvrđivala da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti.

22. Upravo iz tog razloga stav je suda da su odredbe članka 4. i 7. Ugovora o kreditu broj 9012124211 od 27. studenoga 2006. u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa nepoštene ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, slijedom čega su iste i ništetne sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03.

23. Pored toga, u postupku koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a u kojem je i donesena presuda poslovni broj P- 1401/12, od 4. srpnja 2013., nesporno utvrđeno da odredbe ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu prošle "test poštenja", odnosno da isti test poštenja u konkretnom slučaju nije prošao niti tuženik, odnosno da je i tuženik kao i sve druge banke u tom promatranom razdoblju isti kredit prikazivao na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno u svakom slučaju da taj rizik tečajnih razloga korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija.

24. Kod utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14 i 110/15; dalje u tekstu ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku, kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni tužbeni zahtjevi iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te da je u tom slučaju sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i presude koja bude donesena u tom postupku i koja kao takva obvezuje sudove u pojedinačnim postupcima, a takav stav zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Rev 3142/18, od 19. ožujka 2019. iz koje nedvojbeno proizlazi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači uopće nije nužno provoditi poseban dokazni postupak, jer bi isto bilo, a s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, potpuno neekonomično i previše tegobno za potrošača, a isto tako i suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača. Navedena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ispitivanja i pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske i to upravo povodom podnese ustavne tužbe ovdje tuženika protiv presude poslovni broj Rev-3142/18, od 19. ožujka 2019., te je u ustavnosudskom postupku utvrđeno da je Vrhovni sud RH u osporavanoj presudi iznio detaljne razloge o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa pri tome dovodeći u vezu odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku o okolnostima konkretnog slučaja i općom svrhom, te odredbe za pravni sustav zaštite potrošača zbog čega Ustavni sud u svojoj odluci poslovni broj U- III-2233/19, od 10. lipnja 2020., utvrdio da takvo stajalište Vrhovnog suda nije neobrazloženo niti je proizvoljno.

25. Svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom, a slijedom toga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da potrošač stekne pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa.

26. Što se tiče konverzije kredita, odnosno nesporno između stranaka 3. prosinca 2015. sklopljenog Dodatka ugovoru o kreditu broj 9012124211 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' 102/2015 ), kojim je prednica tužiteljice, kao korisnik kredita prihvatila konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR valja reći da sklapanje tog Dodatka nije od utjecaja na rješavanje ovog spora, jer tim Dodatkom parnične stranke nisu sporazumno dogovorile način rješavanja ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, jer tuženik nije priznao niti je pregovarao o ništetnosti ugovornih odredbi te povratu svega što je stečeno bez osnove pa se ne može govoriti da bi sklopljeni Dodatak kojim je provedena konverzija kredita u valutu EUR imao značenja za ovaj postupak, s time da taj Dodatak ne rješava pitanje preplaćenih kamata i valute u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja tuženika, kakvo postupanje je utvrđeno ništetnim u ranije spomenutim pravomoćnim odlukama donesenim od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske te dodatno potvrđeno od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

27. Također razlog zbog kojeg spomenuti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i Dodatak Ugovora o kreditu koji su parnične stranke sklopile nije u vezi sa predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelja, je u tome da se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, odnosno da niti jedna odredba toga zakona ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose medu strankama, dakle nije prestala izvanugovorna obveza tuženika na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno da sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu ne znači da je korisnik kredita u potpunosti obeštećen po osnovi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope pa da posljedično tome ne bi imao pravni interes za vođenje parnice.

28. U vezi predmetnog Dodatka kojim je provedena konverzija kredita u valutu EUR za navesti je da je sud na temelju pisanog i usmenog nalaza i mišljenja sudskog vještaka Darija Dumančića utvrdio da je konverzija u konkretnom slučaju izračunata pravilno i sukladno odredbama ZIDZPK. U takvoj pravnoj i činjeničnoj situaciji valja prihvatiti pravno shvaćanje Vrhovnog suda iz rješenja Gos-1/2019 od 4.3.2020. u kojem je utvrđeno da sporazum o konverziji sklopljen na temelju odredbi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, bez obzira na sklapanje sporazuma o konverziji za navesti je da se u rješenju Vrhovnog suda RH br. Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. taj sud izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kodemnatornim novčanim zahtjevima. O okolnostima svakog pojedinog slučaja zavisi da li je kodemnatorni zahtjev osnovan ili ne, a za navesti je da o tome Vrhovni sud još nije zauzeo jedinstveno pravno shvaćanje.

29. Nadalje, u odnosu na konverziju, presudom Suda Europske unije u predmetu C-186/16 iz koje proizlazi da je sud Europske unije dao smjernice nacionalnim sudovima i to: nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restitucija, je li ugovor s ništetnom valutnom klauzulom apsolutno ništetan i da potrošač ima pravo birati ostanak u ugovoru bez ništetnih ugovornih odredaba ili utvrditi ništetnost ugovora, a prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. sama činjenica da su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ne znači da je time korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđivanje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

30. Sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019., a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima je utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba, koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. U navedenoj odluci izraženo je pravno stajalište prema kojem zakonska intervencija u ugovorne odnose ne može imati nikakvih štetnih posljedica za potrošača u smislu njegove zaštite zajamčene Direktivom 93/13/EEZ (točka 40. i 43. obrazloženja presude) što u konkretnom slučaju znači da tužitelj ostvaruje pravo na isplatu preplaćenog iznosa kredita zbog navedenih ništetnih odredbi u periodu do sklapanja predmetnog Dodatka o konverziji, a restitucijski zahtjev u ovom slučaju se odnosi upravo na period koji je prethodio provedenoj konverziji.

31. Prema tome, u konkretnom slučaju, konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite prednice tužiteljice kao potrošača, jer sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana uslijed ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF već je za ubuduće definiran ugovorni odnos, a temeljem tog Dodatka prednici tužiteljice nije vraćeno ono što je u cijelosti preplatio, odnosno time tužiteljica nije obeštećen u cijelosti.

32. Točno je da je korisnik kredita bio u mogućnosti odbiti sklapanje ponuđenog Dodatka Ugovoru o kreditu, međutim kad se uzme u obzir da je korisnik kredita povećanjem tečaja CHF u odnosu na kunu, a time i značajnim povećanjem mjesečnih obveza anuiteta doveden kao i mnogi drugi potrošači i korisnici kredita u tešku situaciju tada su tužitelj i korisnici kredita u pravilu prihvaćali sklapanje dodataka osnovnom ugovoru kako izbjegli daljnji nepredvidivi tečaj CHF u odnosu na kunu. Također, analizirajući odredbe ZID ZPK/15 proizlazi da se konverzija kredita u valuti CHF onako kako je uređena navedenim zakonom odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu i ni jedna odredba tog zakona ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno važno je istaknuti da se korisnik kredita, ovdje tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog dodatka ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF.

33. U ovoj pravnoj stvari primjenjuje se institut stjecanja bez osnove reguliran odredbom iz čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (,,Narodne novine '' br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18-dalje ZOO) u kojoj stoji da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga pa u konkretnom slučaju kada je tuženik bez osnove za sebe nepošteno ugovorio valutnu klauzulu na nedospjeli dio kredita i time tužitelju obračunao viši anuitet od onoga koji je trebao platiti, uplatom takvih anuiteta tuženik je stekao bez osnove utuženi novčani iznos.

34. Osim toga, i prema čl. 323. st. 1. ZOO-a , propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

35. Kako su utvrđene ništetnim odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule, kao i promjenjive kamatne stope, to na osnovi odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, a u svezi s čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje u tekstu: ZOO), tužitelju pripada pravo da mu tuženik naknadi sve ono što je stekao temeljem tako ništetnih odredbi ugovora.

36. Radi utvrđivanja visine onoga što je tuženik dužan vratiti tužitelju provedeno je odgovarajuće financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Dariju Dumančiću iz TD Posrednik d.o.o.

37. Iz nalaza i mišljenja provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja proizlazi da je tužiteljica naspram početno ugovorene kamatne stope radi promjena istih više uplatila tuženiku Privrednoj banci Zagreb dd. u razdoblju od dana isplate kredita do dana konverzije kredita mjeseca rujna 2015. godine iznos od 2.244, 71 EUR- a. Razlika tečaja CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta naspram tečaja za CHF koji je primjenjivao tuženik na dan isplate kredita i to tečaja 4, 626682 iznosi 4.328, 70 EUR-a. Iz navedenog proizlazi da je tužitelj ĐZ uplatila po Ugovoru o kreditu broj 9012124211 zaključenom dana 26. srpnja 2006. godine od prvotno zaključenog kredita više za iznos od 6.573,41 EUR-a.

38. U podnesku od 28. kolovoza 2024. tuženik navodi da je sudski vještak prilikom izračuna početnog tečaja koristio tečaj od 29.11.2006. godine (1 CHF = 4,626682 kn), a ne tečaj kada je kredit isplaćen 30.11.2006. godine (1 CHF = 4,624678 kn). Kod izračuna tečajne razlike vještak ne primjenjuje tečaj 1 CHF = 6,39 kn, koji je fiksiran za razdoblje od 31.05.2015. do 30.09.2015. godine. Nadalje, navodi da iznos pretplate koji je priznat prema Dodatku Ugovora o kreditu od 18.12.2015. iznosi 18.187,56 kn, a ne kako navodi sudski vještak 22.786,40 kn. Iz navedenih je razloga izračun sudskog vještaka, koji je dan u nalazu i mišljenju, pogrešan obzirom da nije u skladu s realnim stanjem. Tuženik predmetno vještvo osporava u cijelosti, obzirom na činjenicu da je rezultat ovakvog vještačenja bespredmetan u ovom postupku u svjetlu činjenice da je među strankama sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZPK (NN 102/2015). Nadalje, nalaz vještaka je pogrešan i neupotrebljiv obzirom da je konverzija provedena, u ovom slučaju, kao i u svim ostalim slučajevima u kojima je ista provedena, uz striktno poštivanje zakonskih uvjeta za provedbu konverzije.

39. U podnesku od 3. rujna 2024. tužitelj po punomoćniku navodi da djelomično stavlja prigovor na isti, obzirom da je vještak u nalazu i mišljenju novčani iznos od preplate od 72.313,78 kn (9.597,69 €), umanjio za navodni iznos koji je priznat dodatkom ugovora o kreditu od 22.786,40 kn (strana 26. nalaza), no dodatkom ugovora o kreditu je priznato samo 18.187,56 kn, a ne 22.786,40 kn, pa u tom smislu je i izračun u daljnjem dijelu pogrešan. Tužitelj specificira tužbeni zahtjev na način da zahtijeva da mu tuženik na ime preplate zbog ništetne odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule CHF isplati iznos od 4.328,70 eura sa zateznim kamatama, te na ime preplate zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznos od 2.244,71 eura.

40. Vještak je 3. listopada 2024. dostavio očitovanje navodeći da je točno kako navode punomoćnici stranaka u svojim podnescima da je Dodatkom ugovora tuženik tužitelju priznao preplatu u iznosu od 18.187,56 kuna, a što sam i naveo na stranici 7. pismenog Nalaza i mišljenja. Upravo navedeni iznos iskazan je i u tabelarnom pregledu na stranici 26. pismenog Nalaza i iz čega se može zaključiti da je prilikom obračuna obuhvatio pravilan iznos utvrđene preplate Dodatkom ugovora. Nadalje navodi da se tijekom izrade pismenog Nalaza i mišljenja obratio punomoćnicima stranaka radi pribavljanja dodatne dokumentacije koja mu je bila potrebna radi izrade istog. Po njegovom traženju punomoćnik tuženika dostavio mu je Pregled uplata po kreditu na dan 17. srpanj 2024. godine. Iz navedenog Pregleda proizlazi da je s danom 30. rujna 2015. godine iskazan iznos od -4.598,84 kune, a što je uzeo kao povrat preplate. No, s obzirom na istovjetnu primjedbu punomoćnika tužitelja i tuženika izvršio je ponovnu analizu dostavljenog mi Pregleda uplata po kreditu na dan 17. srpnja 2024. godine te utvrdio da je naprijed navedeni iznos iskazan s predznakom istoga dana evidentiran i kao pozitivni iznos. S obzirom na navedeno, a uvažavajući primjedbe punomoćnika stranaka u nastavku ovog Očitovanja izvršio je korekciju. Nadalje, vještak se u odnosu na prigovore tuženika da je prilikom izračuna u pismenom Nalazu i mišljenju koristio tečaj od 29. studenog 2006. godine (l CHF 4,626682 kn), a ne tečaj kada je kredit isplaćen 30. studenog 2006. godine (1 CHF 4, 624678 kn) očitovao na način da je u pismenom Nalazu i mišljenju primijenjen tečaj na dan 29. studenog 2006. godine kada je izvršena isplata kredita prema otplatnoj tablici koja mu je tijekom vještačenja bila na raspolaganju (prilog l.). U odnosu na prigovor tuženika kako prilikom izračuna tečajne razlike nisam primijenio tečaj 1 CHF 6,39 kn koji je fiksiran za razdoblje od 31. svibnja 2015.g. do 30. rujna 2015. godine navodi da je točno kako u tabelarnom pregledu na stranicama 14. do 19. nije primijenio fiksirani tečaj. No, radi se o tabelarnom pregledu u kojem je izvršena usporedba dva otplatna plana. No, ista usporedba ne utječe na dani konačni rezultat budući da su u istom obuhvaćen početni oplatni plan sa stvarnim uplatama a kako je to navedeno u tabelarnom pregledu na stranicama 21. do 26. pismenog Nalaza i mišljenja.

40.1. U odnosu na korekciju izračuna vještak navodi da mijenja zaključak iz nalaza i mišljenja na način da utvrđuje da je tužiteljica naspram početno ugovorene kamatne stope radi promjena istih više uplatila tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. u razdoblju od dana isplate kredita do dana konverzije kredita mjeseca rujna 2015. godine iznos od 2.244, 71 EUR-a. Razlika tečaja CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta naspram tečaja za CHF koji je primjenjivao tuženik na dan isplate kredita i to tečaja 4, 626682 iznosi 4.939, 07 EUR-a. Iz navedenog proizlazi da je tužiteljica uplatila po Ugovoru o kreditu broj 9012124211 zaključenom dana 26. srpnja 2006. godine od prvotno zaključenog kredita više za iznos od 7.183, 78 EUR-a.

41. Vještak je saslušan i usmeno na raspravi kojom prilikom je naveo da u cijelosti ostaje kod nalaza i mišljenja od 23. srpnja 2024. i pisanog očitovanja od 3. listopada 2024. Budući da je uz odobrenje suda pratio tijek današnje rasprave u svezi prijedloga za dopunu vještačenja punomoćnika tuženika naveo je da se na podnesak od 28. kolovoza 2024. na koji se danas poziva punomoćnik tuženika detaljno očitovao pismeno dana 3. listopada 2024. te u prilogu svog očitovanja dostavio dokument upravo od tuženika iz kojeg je vidljivo kada je došlo do isplate te na koji način je došao do primijenjenog tečaja u nalazu i mišljenju.

42. Nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka sud je prihvatio kao stručan i objektivan iz razloga jer je isti nalaz sačinjen sukladno nalogu suda te je vještak uspješno otklonio sve iznesene prigovore stoga je na temelju navedenog nalaza i mišljenja sud utvrdio razliku anuiteta zbog promjene tečaja CHF i promjene kamatne stope u utuženom razdoblju. S obzirom da je vještak otklonio sve prigovore tuženika, nije bilo potrebno nalagati dopunu vještačenja radi čega je sud navedeni prijedlog odbio i odlučio kao pod točkom I. izreke rješenja.

42.1. Nadalje, ovdje valja napomenuti da tužiteljica nakon izvršene korekcije vještaka iz pisanog očitovanja od 3. listopada 2024. nije promijenila svoj tužbeni zahtjev koji je uređen podneskom od 3. rujna 2024. Naknadnom korekcijom nalaza i mišljenja vještak je utvrdio preplatu po osnovi valute u većem iznosu (nalaz i mišljenje 4.328,70 eura, pisano očitovanje - 4.939, 07 eura) nego što je to tužiteljica u konačnici potraživala, iz čega slijedi da postavljeni zahtjev tužitelja nije protivan i ne izlazi iz okvira danog nalaza i mišljenja te naknadne korekcije.

43. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu iznosa od 4.328,70 eura na ime preplate temeljem ništetne odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule i iznosa od 2.244,71 eura na ime preplate temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama je u cijelosti usvojen, a sve to iz razloga jer je kako u postupku koji je vođen radi kolektivne zaštite interesa potrošača, pa tako i u ovom postupku, utvrđeno da su odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetne i upravo iz tog razloga iste odredbe je nužno izuzeti iz primjene bez ikakve izmjene njenog sadržaja, osim one koja proizlazi iz ništetnosti takve odredbe, a što znači da sud nema mogućnosti na drugačiji način kreirati sadržaj odredbe smanjenjem na neku prihvatljivu razinu iznosa, već ju je nužno u potpunosti izuzeti iz primjene, a što je moguće jedino na način da se preplata utvrđuje uzimajući u obzir tečaj kakav je bio na dan korištenja kredita a kako je to i utvrđeno u ovom postupku.

44. Upravo iz naprijed navedenih razloga tuženik je obvezan vratiti tužitelju iznos od ukupno 6.573,41 EUR-a uvećan za pripadajuće zakonske zatezne kamate koje teku na svaki pojedinačno mjesečno više plaćeni iznos i to od dana od dana stjecanja utvrđene razlike, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO, s tim što je stopa zatezne kamate određena prema čl. 29. st. 1. i 2. ZOO. Tijek zakonskih zateznih kamata određen je sukladno odredbi čl. 1115. ZOO i to iz razloga jer se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem koji je kao takav obvezan platiti tužitelju zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno odredbi čl. 1086. Zakona o obveznim odnosima, a takav stav u pogledu tijeka zakonskih zateznih kamata zauzet je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd- 1294/21, od 12. listopada 2021.

45. Odbijen je istaknuti prigovor zastare u odnosu na potraživanje tužitelja. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Uzimajući u obzir pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17, od 20. ožujka 2018., odnosno kako je nesporno da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, a kojom je utvrđena ništetnost u pogledu načina ugovaranja valutne klauzule, postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018., a da je presudom Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu promjenjive kamatne stope, to proizlazi da do podnošenja ove tužbe još uvijek nije protekao petogodišnji zastarni rok za isticanjem restitucijskih zahtjeva temeljem tako utvrđenih ništetnih odredbi. Takav stav u pogledu početka računanja roka zastre kod ovakve vrste restitucijskih zahtjeva zauzet je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su-IV-33/22, od 31. siječnja 2022. Na predmetno potraživanje primjenjuje se zastarni rok od 5 godina pa kako je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava 04. travnja 2012. proizlazi da je podnošenjem iste prekinuto zastarijevanje. Za navesti je i da je zastarijevanje u pogledu promjenjive kamatne stope ponovno otpočelo nakon što je navedena presuda Trgovačkog suda postala pravomoćna 13. lipnja 2018., a u pogledu valutne klauzule nakon što je navedena presuda Trgovačkog suda postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a kako je tužitelj predmetnu tužbu podnio 12. lipnja 2019. to sukladno tako zauzetom pravnom shvaćanju nije nastupila zastara za restitucijske zahtjeve koji se postavljaju temeljem ništetne odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

46. Uvažavajući naprijed navedena utvrđenja sud je naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 4.328,70 eura na ime preplate temeljem ništetne odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule i iznos od 2.244,71 eura na ime preplate temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

47. O tužbenom zahtjevu sud je odlučio temeljem odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, te čl. 502 c ZPP-a i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03).

48. O troškovima tužitelja odlučeno je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 164. ZPP imajući u vidu vrijednost predmeta spora i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje u tekstu: OT), kao i to da je tužitelj u cijelosti uspio s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, te su zbog toga tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku priznati kao potrebni i nužni i to:

- trošak sastava tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. OT sa 100 bodova,

- trošak zastupanja na ročištima od 20. listopada 2021., 16. svibnja 2024. i 10. prosinca 2025. prema Tbr. 9. toč. 1. OT i to za svako ročište po 100 bodova odnosno ukupno 300 bodova,

- trošak sastava obrazloženih podnesaka od 30. srpnja 2021., 23. rujna 2021., 3. rujna 2024. i to prema Tbr. 8. toč. 1. OT i za svaki podnesak po 100 bodova odnosno ukupno 300 bodova,

- te trošak ročišta za objavu odluke prema Tbr. 9. toč. 3. OT sa 50 bodova odnosno za sve poduzete radnje u postupku ukupno 750 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eura ukupno iznosi 1.500,00 eura što uvećano za porez na dodanu vrijednost od 25% odnosno 375,00 eura sveukupno iznosi 1.875,00 eura.

48.1. Sud je tužitelju priznao i trošak predujmljenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 265,45 eura. Ukupni troškovi tužitelja iznose 2.140,45 eura.

48.2. Sud tužitelju nije priznao trošak sastava zahtjeva za mirno rješenje spora po Tbr. T. toč. 1. OT u iznosu od 200,00 eura jer podnošenje zahtjeva banci prije podnošenja tužbe nije nužan preduvjet za podizanje tužbe u konkretnoj pravnoj stvari. Također sud tužitelju nije priznao zatraženi trošak preporučene pošiljke u iznosu od 2,68 eura jer u spisu ne postoji dokaz o navedenom trošku niti visini istoga.

48.3. Sud također tužitelju nije priznao kao nužan trošak sudske pristojbe na tužbu jer tužitelj do dana donošenja presude nije podmirio trošak sudske pristojbe na tužbu.

48.4. Sud je tužitelju priznao zateznu kamatu na dosuđeni trošak od dana donošenja presude temeljem odredbe čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona i čl. 151. st. 3. ZPP-a.

49. Budući da tuženik nije uspio u sporu, njegov zahtjev za naknadu troškova postupka odbijen je u cijelosti kao neosnovan.

50. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci ove presude. U [adresa] 16. siječnja 2026.

Sudac:

Marija Knežević Karamijatović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana računajući od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. Tužitelju putem punomoćnika

2. Tuženiku putem punomoćnika