Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, Tomaša Masaryka 8

Poslovni broj: P-323/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici po sucu Zoranu Mandiću, u pravnoj stvari tužitelja VŽ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], Željka [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Predrag Kralik, odvjetnik iz Bjelovara, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 zastupano po punomoćnicima, odvjetnicima Odvjetničkog društva Hanžeković & Partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključenja glavne, javne rasprave 11. prosinca 2025., u prisutnosti tužitelja osobno i zamjenika punomoćnika stranaka, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 u daljnjem tekstu ZPP-a), 16. siječnja 2026.

p r e s u d i o je

I. Odredba članka 9. Ugovora o kreditu broj 5107540960 od 13. kolovoza 2012. godine zaključenog između tužitelja VŽ iz [adresa], Željka [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE BANKA d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 kao kreditora koja glasi: „Za obradu kreditnog zahtjeva Korisnik kredita plaća naknadu u iznosu od 1,760% (jedancjelihsedamdesetšest posto) iznosa Kredita, odnosno minimalno 250,00 (dvjestopedeset) kuna.“, utvrđuje se ništetnom i ne proizvodi pravne učinke.

II Prigovor mjesne nenadleženosti ovoga suda, odbija se kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 954,64 € (devetstopedesetčetiri eura i šestdesetčetiri eurocenta) uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu prema stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, počevši od dana donošenja presude (16. siječnja 2026.) do isplate, a sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj VŽ iz [adresa], podnio je putem svog punomoćnika tužbu Općinskom sudu u Bjelovaru, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. Rijeka, radi utvrđenja ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu.

1. 1. U tužbi i tijekom postupka tužitelj navodi da je dana 13. kolovoza 2012. sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 5107540960 kojim mu je kao korisniku kredita odobren kredit u u iznosu od 75.000,00 kuna, na rok od 84 mjeseca. Tužitelj navodi da je čl. 9. Ugovora o kreditu, ugovoreno da za obradu zahtjeva korisnik kredita plaća naknadu u iznosu od 1,760% iznosa kredita, odnosno minimalno 250,00kn, te da je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati iz kredita prilikom isplate kredita. Ovakvom je odredbom Ugovora o kreditu bio primoran platiti naknadu kako bi dobio kredit. Predmetna je naknada tužitelju naplaćena u iznosu od 1.320,00 kuna.

1. 2. Tužitelj navodi da se radi o tipskom Ugovoru otisnutom na obrascu koji je bio unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a navedena odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, što tužitelj smatra protivno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tužitelj smatra da je odredba o tzv. ulaznoj naknadi prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka obzirom da tužitelju prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije pojašnjeno koji su koji su to točno troškovi u vezi obrade niti struktura tih troškova, pa smatra da je predmetna odredba ništetna, te predlaže da sud donese presudu kojom bi utvrdio ništetnost odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kredita.

2. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka, tuženik prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora, od 1.327,23€, ističe prigovor mjesne nenadležnosti suda, obzirom da je odredbom čl. 15. Ugovora o kreditu ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke, a osporava tužitelju i status potrošača, obzirom da se isti ne presumira niti je vidljiv iz tužbe. Nadalje, tuženik osporava da bi predmetna odredba Ugovora bila ništetna, obzirom da je odredba jasna i određena, te je tužitelju bilo poznato koliko će naknada iznositi, riječ je o uočljivoj i razumljivoj odredbi Ugovora. Također smatra da nije niti dopušteno ocjenjivati je i predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, pri čemu se tuženik poziva na odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača.

2. 1. Tuženik ističe da je iznos naknade bio tužiteljici poznat prilikom sklapanja Ugovora i isti je prihvaćen sklapanjem Ugovora, a iznos naknade je određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu, osim načela konkurentnosti na tržištu, koje jedino može ići u korist potrošaču. Činjenica da se plaća naknada bila je dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali korisniku kredita prije sklapanja ugovora, a s obvezom plaćanja naknade tužitelja je upoznao i službenik banke. Navedenom naknadom pokrivali su se operativni (trošak rada djelatnika banke) i materijalni troškovi (uredski materijal, informatička oprema, trošak energenata, razmjene podataka s trećim osobama), zatim troškovi trećih strana koji sudjeluju u realizaciji kao što je trošak poštarine, te povezani regulatorni troškovi.

2. 2. Također tuženik ukazuje da za ugovaranje naknade nije postojalo nikako zakonsko ograničenje u vrijeme zaključenja Ugovora.

2. 3. Obzirom da je odredba kojom se ugovara naknada dovoljno jasno određena, lako uočljiva i razumljiva, te se temeljem nje može utvrditi konkretna visina naknade, tuženik smatra da ista nije uzrokovala znatnu neravnotežu i da ne postoje razlozi za njeno utvrđenje nepoštenosti odnosno ništetnosti.

2. 4. Tuženik smatra da ugovorena naknada nije protivna Zakon u zaštiti potrošača, niti Zakonu o bankama koji je bio na snazi u vrijeme ugovaranja, a Ugovor je također u skladu s Općim uvjetima poslovanja tuženika, također ističe i prigovor zastare i predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti kao neosnovan.

3. Rješenjem predsjednika Županijskog suda u Bjelovaru broj Su-233/2025-2 od 11. lipnja 2025. predmet je delegiran u rad ovome sudu.

4. Među strankama nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom dana 13. kolovoza 2012. zaključio Ugovor o kreditu u kojemu je u čl. 9. ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita temeljem koje je korisnik kredita dužan platiti prilikom isplate kredita 1,75% naknade na iznos kredita odnosno minimalno 250,00 kuna.

5. Sporno je ima li tužitelj status potrošača, nadležnost suda, te je li predmetna odredba Ugovora o kreditu suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te uzrokuje li značaju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i je li tužitelj kao potrošač imao utjecaj na sadržaj Ugovora o kreditu.

5. 1. Također je sporno, da li je za utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu nastupila zastara.

6. Radi utvrđenja relevantnih činjenica izvršen je uvid u Ugovor o kreditu od 13. kolovoza 2012. ( str. 5-9), podnesak tuženika ( str.14-16), informacije o valutnim klauzulama ( str. 35), uvjeti za stambene i adaptacijske kredite ( str. 36-40), uvjeti hipotekarnih i turističkih kredita (str. 41-42), izvadak iz kataloga ( str. 44-49), obavijest o obračunu naknade ( str. 51), informacije procesu obrade kredita ( str. 52-53), stručni članak o stjecanju bez osnove ( str. 96- 140), stručni članak o zastari ( str. 141-147) , dopis banke punomoćniku tužitelja ( str. 148), pregled prometa po kreditu ( str. 149- 159), podnesak tužitelja od 3. lipnja 2025. ( str. 162-222) rješenje predsjednika Županijskog suda u Bjelovaru, Su-233/2025-2 od 11. lipnja 2025. ( str. 236-238), te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke (r.z. od 11. prosinca 2025. str. 251- 253).

7. Svi dokazi ocijenjeni su temeljem čl. 8. ZPP-a.

8. Tužbeni zahtjev je osnovan.

9. Ocjenjujući izvedene dokaze zasebno i u cjelini sud je dokumentaciju koja se nalazi u spisu našao vjerodostojnom, a vjerodostojnost isprava stranke nisu niti osporavale. Tako je uvidom u Ugovor utvrđeno da se radi o nenamjenskom kreditu građana s rokom otplate od 84 mjeseca (7 godina). U članku 9. navedeno je da korisnik kredita plaća naknadu u iznosu od 1,760% iznosa kredita, odnosno minimalno 250,00 kuna, iz kredita prilikom isplate kredita. U točki 15.6. navedeno je kako je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta Banke.

9.1. Iskaz tužitelja životan je i logičan kako u dijelu u kojem navodi da je predmetni kredit koristio kako bi podmirio svoje obveze po drugom kreditu koji je bio veza uz valutnu klauzulu u CHF, te nikakvog pregovaranja o uvjetima o kreditu nije bilo, nije mogao pregovarati niti o kamata, a niti o drugim odredbama Ugovora, tako i u dijelu gdje navodi da mu ništa o ulaznoj naknadi nije rečeno. Vjerodostojan je iskaz i u dijelu gdje navodi da je kredit podizao kao građanin i u vrijeme sklapanja Ugovora nije bio obrtnik, niti je imao udjela u trgovačkom društvu, već je radio kao prodavač. Ovaj iskaz potvrđuje i dokumentacije u spisu pa je tako i iz samog teksta Ugovora (str. 5-9) proizlazi da je korisnik kredita građanin, koji ugovara nenamjenski kredit, te da se radi o tipskom kreditu kod kojeg se o odredbama ugovora ne može pregovarati.

10. Stoga je sud našao relevantnim slijedeće utvrđene činjenice:

- da je tužitelj kredit podigao kao potrošač, obzirom da se radi o nenamjenskom kreditu građana, a isti joj je bio nužan za plaćanje obveza po kreditu s valutnom klauzulom u CHF,

- da tužitelj s djelatnicima tuženika nije mogao pregovarati o odredbama Ugovora o kreditu, obzirom da se radi o tipskom ugovoru koji je mogla jedino prihvatiti ili odustati od kredita,

- da je odredbom čl. 9. Ugovora određena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,750% iznosa kredita, odnosno minimalno 250,00 kuna koja se plaća iz Kredita prilikom isplate Kredita, bez navođenja na što se konkretno ta naknada odnosi,

- da je odredbom čl. 15. 6. Ugovora, određeno da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta Banke,

- da je tužitelju prilikom isplate kredita temeljem predmetne odredbe na ime naknade, uskraćen iznos od 1.320,00 kuna.

11. Za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari relevantne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine 96/2003, 98/2003, 46/2007, 79/2007.- u daljnjem tekstu ZZP-a) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka obvezno pravnog odnosa, Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993. (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ), Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, u daljnjem tekstu ZOO) te odredbe Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu ZPP).

11.1. Članak 96. stavka 1. i stavka 2. ZZP-a, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Takva je odredba ugovora sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a, ništetna.

11. 2. Prema odredbi članka 99. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

11. 3. Direktiva 93/13/EEZ u čl. 3.st.2. određuje, da je na prodavatelju robe ili pružatelju ugovora teret dokazivanja da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, dok u čl. 4. određuje da se nepoštenost ugovornih odredbi procjenjuje na način da se uzme u obzir ne samo priroda usluga ili robe već i sve okolnosti i odredbe ugovora u vrijeme kada je sklapan.

11. 4. Sukladno odredbi čl. 327.st.1. ZOO-a, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti, a odredba čl. 328. određuje da se pravo isticanja ništetnosti ne gasi.

12. Suprotno navodima iznijetim u odgovoru na tužbu, sud je vrijednost predmeta spora našao pravilno naznačenom. Tužbeni zahtjev glasi na utvrđenje ništetnim, bez zahtjeva za isplatu, pa je i vrijednost predmeta spora valjano naznačena sukladno čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/2018, 51/2023) koja određuje da u parnicama u kojima je predmet spora utvrđivanje postojanja ili nepostojanja određenog prava ili pravnog odnosa, ili utvrđenje istinitosti ili neistinitosti neke isprave, kao vrijednost predmeta spora uzima se iznos koji je tužitelj naznačio u tužbi, ali me manji od 1.327,22 €.

13. Stavljajući u odnos utvrđene činjenice sa citiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, sud je našao utvrđenim da se tužitelj koji je Ugovor o kreditu zaključio radi rješavanja trenutnih financijskih poteškoća izazvanih ranijim kreditom s valutnom klauzulom u CHF, ima smatrati potrošačem u smislu Zakona o zaštiti potrošača, te mu kao takvom pripada i pravo na pravnu zaštitu sukladno odredbama ovog Zakona.

14. Nije sporno da je Ugovorom o kreditu između stranaka ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta banke, a to je Rijeka, koja je znatno udaljena od [adresa] gdje tužitelj ima prebivalište. Navedeni Ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom obrascu pa je temeljem zakonske presumpcije, a i iskaza tužitelja, utvrđeno da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale, te da tužitelj kao korisnik tog kredita – potrošač, nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj.

14. 1. Naime, člankom 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, a u koji zakon su implementirane i Direktive EEZ o nepoštenim odredba potrošačkog ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom u koliko uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. 2. Dakle, prorogacijska klauzula kojom je ugovorena nadležnost u mjestu sjedišta kreditora stavlja u neravnopravan položaj tužitelja, te ju valja smatrati nepoštenom odredbom budući o klauzuli nije bilo posebnog pregovaranja.

14. 3. Štoviše, iz isprava koje je tužitelj priložio uz tužbu vidljivo je da tuženik ima poslovnicu u [adresa], a člankom 59. st. 1. ZPP-a propisano je da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovni jedinicu izvan svog sjedišta, za suđenje u sporu koji nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan i sud na čijim se području nalazi ta poslovna jedinica.

14.4. Tužitelj je tužbu podnio Općinskom sudu u Bjelovaru, a rješenjem predsjednika Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. Su-233/2025-2 od 11. lipnja 2025., predmet je delegiran u rad ovome sudu. Stoga sud kojemu je predmet dan u rad, sukladno Zakonu o sudovima postupa kao da je predmet od pokretanja kod njega u radu.

14. 5. Kako je sud utvrdio da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na mjesnu nadležnost suda u konkretnom predmetu, slijedom čega je prigovor mjesne nenadležnosti odbio kao neosnovan.

15. Sporna odredba članka 9. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada pri podizanju kredita, ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti iz čl. 84. ZZP-a.

15. 1. Europski sud postavio je određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“, pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove.

15. 2. Dakle, bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe koje ga određuju kao takvog i bez koji to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi jer ta odredba ne definira bit ugovora o kreditu.

15. 3. Razmatrajući je li dio predmetne odredba čl. 9. Ugovora, o kojoj se nije posebno pregovaralo suprotna načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da li je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača sud je utvrdio da je odredba gramatički razumljiva i ne zahtjeva posebno matematičko znanje da bi se utvrdila visina naknade, no ista ne sadrži nikakve valjane ekonomske razloge koji opravdavaju ugovaranje ove obveze.

15. 4. Dakle, u Ugovoru se samo navodi da je korisnik prije korištenja kredita dužan platiti 1,760% naknade za korištenje, odnosno minimalno 250,00 kuna, bez navođenja koji se to konkretni troškovi plaćaju. Da se radi o ugovoru tipa "uzmi ili ostavi" vidljivo je iz samog obrasca ugovora koji nije niti predviđen za pojedinačno pregovaranje, već se u obrazac ugovora samo upisuju podaci o korisniku.

15. 5. Takvu praksu stavljanja ovakvih odredbi u tipske ugovore i dovođenje potrošača pred svršen čin pri potpisivanju ugovora, sud smatra nepoštenom poslovnom praksom, i u konkretnom slučaju radi se o nepoštenoj odnosno ništetnoj odredbi Ugovora koja ne proizvodi pravne učinke, slijedom čega je sud našao osnovanim tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 9. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka, u dijelu koji se odnosi na naknadu i glasi: " Za obradu kreditonog zahtjeva Korisnik kredita plaća naknadu u iznosu od 1,760% (jedancijelihsedamdesetšest posto) iznosa Kredita, odnosno minimalno 250,00 (dvijestopedeset) kuna.“

15. 6. Ugovaranje naknade nije protivno pozitivnim propisima, niti je to bilo u vrijeme nastanka obveznopravnog odnosa među strankama, no nametanje takve odredbe od strane trgovca, bez mogućnosti pregovaranja, gdje potrošač nema druge opcije ako želi ostvariti kredit, stvara znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača, a što znači da je takva odredba ništetna.

16. Kako se temeljem odredbe čl. 328. ZOO-a, pravo na isticanje ništetnosti na gasi, sud prigovor zastare nije našao osnovanim.

17. Slijedom iznijetog riješeno je kao u izreci.

18. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

18. 1. Obzirom da se tužbom traži samo utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu, pravilno je naznačena vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.327,23 €, što je već i obrazloženo u točki 12. ovog obrazloženja.

18. 2. Tuženik koji je u cijelosti izgubio spor dužan je tužiteljici naknaditi troškove koji su bili opravdani i nužni za vođenje postupka, a odnose se na trošak zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i trošak sudskih pristojbi.

18. 3. Zahtjev punomoćnika tužiteljice za nagradu za sastav tužbe u vrijednosti od 100 bodova, (200,00 €) sud je našao osnovanim (Tbr 7. točka 1. Tarife).

18. 4. Zahtjev za naknadu troška sastava podneska od 10. travnja 2025., kojim se obavještava sud da je tužitelj platio pristojbu, sud nije našao osnovanim jer se ne radi o opravdanom i nužnom trošku, naime tužitelj je bio u obvezi pristojbu platiti već prilikom podnošenja tužbe, a svako plaćanje se u sustavu evidentira, tako da je sud i bez podneska bio upoznat sa činjenicom plaćanja pristojbe.

18. 5. Za sastav obrazloženog podneska od 3. lipnja 2025. po tbr. 8. točka 1. Tarife, punomoćniku tužiteljice pripada nagrada od 100 bodova, odnosno 200,00 €, a za zastupanje na ročištu od 11. prosinca 2025. po tbr. 9. točka 1. Tarife, pripada mu naknada od 100 bodova, odnosno 200,00 €.

16. 6. Za pristup ročištu za objavu presude, po tbr. 9. točka 3. Tarife punomoćniku tužiteljice pripada nagrada od 50 bodova odnosno 100,00 €.

16. 7. Dakle, ukupni trošak po odvjetničkoj tarifi iznosi 700,00 €, što sa PDV- om koji iznosi 175,00 €, ukupno čini 875,00 €.

16. 8. Opravdan i nužan trošak je i trošak pristojbi na tužbu (26,55€) i presudu u iznosu od 53,09 €, tako da ukupan parnični trošak iznosi 954,64 €.

17. Slijedom iznijetog riješeno je kao u izreci.

U Virovitici 16. siječnja 2026.

Sudac:

Zoran Mandić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pisano, u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostaviti:

1. Za tužitelja: punomoćnik Predrag Kralik, odvjetnik iz Bjelovara,

2. Za tuženika: OD Hanžeković & Partneri, Zagreb