P-917/2025

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu VICI ROŠČIĆ, u pravnoj stvari tužitelja ĆK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zast. po pun. Toniju Kurtoviću, odvj. u Splitu, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (ranije Hypo Alpe Adria Bank d.d.), radi ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave održane 16. siječnja 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Tonija Kurtovića, odvj. u Splitu, a u odsutnosti tuženika, objavljeno istog dana.,

p r e s u d i o  j e

1. Utvrđuje se ništetnom dio članka 5. Ugovora o kreditu broj 216-320/2005 od 23. kolovoza 2005. sklopljenog između tužitelja i tuženika koji glasi: “Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadestpetposto) jednokratno.”

2. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 979,95 eura uvećan za zakonske zatezne kamate na navedeni iznos tekuće od 26. kolovoza 2005. do 31. prosinca 2007., od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. zatezne kamate po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određene uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do konačne isplate po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

3. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 754,64 Eur-a zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 16. siječnja 2026. do konačne isplate po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1.U tužbi se navodi kako su stranke 23.8.2005. zaključile ugovor o kreditu broj 216-320/2025 od 23.8.2005.temljem kojega je tužitelju stavljen na raspolaganje novčani iznos od 124.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, te je temeljem čl.5. istog tuženik obračunao i naplatio tužitelju naknadu za obradu kredita u iznosu od 1,25% tj. 1.550,00 CHF, odnosno kunsku protu vrijednost od 7.384,43 kune. O navedenoj odredbi da se nije pregovaralo, da je tužitelju stavljen na potpis prethodno sastavljeni ugovor tipskog karaktera te da tužitelju nije obrazloženo u čemu se sastoji ta naknada. Nadalje, tužitelj smatra da se radi o ništetnoj i nepoštenoj ugovornoj odredbi budući stranke prije i u vrijeme zaključenja ugovora o njoj nisu pregovarale, što je imalo posljedicu u neravnoteži prava i obveza stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, radi lega je predloženo da sud donese presudu navedenu u izreci ove odluke.

2.Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, osporava potrošačko svojstvo ugovora o kreditu. Iznosi opsežno svoje stajalište vezano uz ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita te tako navodi da je sporna odredba jasno i razumljivo sastavljena te da je tužitelj mogao procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz sporne odredbe za njega proizlaze. Spornom odredbom se na nedvojben način predviđa pravo tuženika i obveza tužitelja jednokratno podmiriti troškove u iznosu od 0,90%, a tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora znao da će morati platiti naknadu i koliko ta naknada iznosi što je i potvrdio potpisom na ugovoru o kreditu. Pored toga sporna naknada je bila javno objavljena u Tarifi naknada tuženika. Iznosi svoja stajališta vezano uz tumačenje i primjenu Direktive 93/13 EEZ kao i stajališta vezano uz primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju. Mišljenja je da sporna ugovorna odredba nije bila nejasna ili nerazumljiva, da naplata naknade za obradu kredita nije zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama. Ista nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva te nema razloga da se ocjeni nepoštenom u smislu odredaba Zakona o obveznim odnosima niti kojeg drugog zakona. Navodi da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu pa tako i spornu ugovornu odredbu imao stvarnu mogućnost utjecaja odnosno pregovarati o njezinom sadržaju, a radnik tuženika pojasnio je tužitelju značenje sporne ugovorne odredbe. Ukoliko bi se utvrdilo da se o spornoj odredbi nije pregovaralo navedeno još uvijek ne znači da je ugovorna odredba nepoštena s obzirom da se za njezinu eventualnu nepoštenost moraju ispuniti i daljnji zahtjevi a to su neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana koja mora biti znatna i postojati na strani potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju. Ističe prigovor zastare kao i pravo tužitelja na potraživanje zatezne kamate prije podnošenja tužbe. Slijedom svega izloženog predlaže tužitelja odbiti s tužbom i tužbenim zahtjevom.

3.U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu broj 216-320/2025 od 22.8.2005., izvatka iz zemljišnih knjiga za čest. zgr. [katastarska čestica] ZU 6379 k. o. [katastarska općina], isplatnog naloga od 26.8.2005., e-mail korespondencije stranaka, odluke o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria bank d.d., te saslušanjem tužitelja.

4.Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

5.Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 23.8.2005. kojom je određeno zaračunavanje naknade od 1,25% od iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita.

6.Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita 23.8.2005. sklopili Ugovor o kreditu broj 216-320/2025, kojim Ugovorom je određeno plaćanje jednokratne naknade za obradu kredita u iznosu od 1,25% od iznosa kredita. Također, nije sporno da je tužitelj isplatio tuženiku naknadu od 7.383,43 kune/979,95 eura 26.8.2005., što je razvidno i iz isplatnog naloga- obračuna od istog dana.

7.Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije

8.Sporno je da li je spomenuta ugovorna odredba Ugovora o kreditu koji je tuženik sklopio sa tužiteljem kao korisnikom kredita, potrošačem u kojem je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade u visini od 1,25% od iznosa kredita nepoštena i ništetna, a što bi imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, sve u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dalje ZOO te posljedično tome tužiteljevo pravo na isplatu plaćenog iznosa sporne naknade.

9.Saslušan tijekom postupka tužitelj je u jasnom i uvjerljivom iskazu, kao takovom i prihvaćenom od strane ovog suda naveo kako je predmetni ugovor sa tuženikom zaključio 2005. godine radi kupnje stana što je razvidno i iz samog ugovora (čl.2. istog). Ističe kako ga tuženik prilikom zaključenja ugovora nije informirao o svrsi naplate sporne naknade te da mu je ponuđen pripremljen tipski ugovor gdje nije mogao pregovarati o niti jednoj ugovornoj odredbi, pa tako ni o spornoj naknadi koja mu je naplaćena. Jednako tako da nije mogao pregovarati ni o izboru valute jer mu ej ponuđena ona u CHF. Ugovor da je pročitao no razumio je isključivo odredbe koje se odnose na visinu kredita, rok otplate, te visinu kamatne stope i mjesečnog anuiteta. Iskaz tužitelja ne razlikuje se od iskaza brojnih drugih stranaka koje su pred sudovima podnosile identične tužbe radi isplate protiv banaka u utuženom razdoblju. Također, u postupku nije utvrđeno da tužitelj ne bi imao status potrošača u smislu odredbe čl.3. toč.1.Zakona o zaštitit potrošača, budući je predmetni kredit poslužio za kupnju stana u svrhu rješavanja osobnog, odnosno obiteljskog stambenog pitanja, a niti jedan dokaz u postupku ne upućuje na zaključak da bi kupljeni stan poslužio poslovnoj ili poduzetničkoj aktivnosti tužitelja.

10.U vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. sa izmjenama koji odredbom čl. 81 st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u stavku 2. propisano da se smatra kako se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U st. 3. istog članka propisano je da činjenica kako se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u st. 4 propisano da ako trgovac tvrdi kako se radi o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kojoj se pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, dok je odredbom čl. 87. st. 1. citiranog Zakona predviđeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

U odnosu na navode tuženika da se radi o odredbama koje su jasne lako razumljive i uočljive, valja navesti da je tužitelj potrošač, odnosno fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva, za razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pristupio u okviru svoje djelatnosti. S obzirom da je tužitelj temeljem čl. 5. predmetnog Ugovora platio tuženiku jednokratnu naknadu, očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 81. st. 1. citiranog Zakona, jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu istog. Nadalje, valja reći da spomenuta odredba ugovora o kreditu na koju tužitelj nije mogao utjecati, već je tuženik taj koji je odlučio o istoj stavlja tužitelja u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora. I odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom, ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive, u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

11.U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (NN 1201/17) propisana zabrana naplate naknade za obradu i / ili odobravanje stambeno potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (NN 15/14) kojim je izričito nedopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim, tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu prema kojoj je banka ovlaštena zaračunavati naknadu, sukladno odluci o naknadama za usluge banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost iste u zaračunatoj visini, što rezultira time da je ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Imajući u vidu da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena jednokratna naknada bez određivanja njezine visine, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, ta ugovorna odredba kao nepoštena i ništetna rezultira time da je tuženik koji je odgovoran za ugovaranje takve ništetne odredbe jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču bez mogućeg pregovaranja nepošten stjecatelj. O odredbama akata kreditora, tuženika koji reguliraju, materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari i ne može se pojedinačno pregovarati, znači da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornoj odredbi predmetnog ugovora. Ukoliko je tuženik kao trgovac prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove koji se "pokrivaju" tom naknadom, u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično, nejasno je iz kojeg razloga bi se ti troškovi uopće isplaćivali iz predmetne naknade jer se u opis poslova radnog mjesta kreditnog referenta nesumnjivo ubraja i obrada dokumentacije, razgovor sa klijentima, a isto tako i sama obrada kredita.

12.Odredbom čl.328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Sud drži neutemeljenim istaknuti prigovor zastare tuženika. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/20 održanoj 30. siječnja 2020. je za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Navedeno znači da zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti. Tu valja ukazati i na Zaključak Sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31.1.2022.

13.Slijedom svega izloženog, ovaj sud prihvaća navode tužitelja o ništetnosti jednokratne naknade, budući tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, pa drži utvrđenim da se radi o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi, da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji predmetna naknada, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova tj. od čega se isti sastoje, odnosno kako je tuženik odredio visinu tuh troškova upravo u iznosu od 1,25% od ukupnog iznosa kredita, što je dovelo do toga da takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu obveza na štetu potrošača, te je iz svih navedenih razloga takva ugovorena naknada ništetna ugovorna odredba, te daje pravo tužitelju potraživati iznosa od 979,95 EUR-a sa zateznom kamatom tekućom od 26.8.2005. do isplate, kada je tuženik isplatio tužitelju manji iznos kredita zbog uračunavanja utužene naknade (pozivom na odredbu čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a). Visina plaćene naknade među strankama nije bila sporna. Nesavjesnost tuženika proizlazi iz činjenice da je unaprijed formuliranim tekstom ugovora u kojemu odredbe o predmetnoj naknadi nisu bile jasne niti obrazložene, iskoristio da naplati više od onoga što je stvarno trebao naplatiti.

14.Odluka o trošku parničnog postupka temeljena je na odredbi čl. 154 st. 1. ZPP-a, a tužitelju je obistinjen trošak kako slijedi: za sastav tužbe, sastav podnesaka od 4.9.2025., zastupanje na ročištima od 11.9.2025. i 5.11.2025. po 150,00 Eur-a te za pristojbu tužbe i presude po 39,82 EUr-a, tako da ukupni trošak tužitelja iznosi 754,64 Eur-a.

U Splitu, 16. siječnja 2026.

SUDAC

Vica Roščić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu u pet primjeraka.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

- u spis