REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
[adresa] D 5
Poslovni broj: Us I-150/2025-14
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Dubravki Zec, uz sudjelovanje zapisničarke Snježane Vukašinović, u upravnom sporu 1. tužitelja Općine Bale – Comune di Valle, OIB: 05198666627, Trg Tomaso Bembo 1 i 2. tužitelja DHL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po opunomoćeniku Tizianu Sošiću, odvjetniku u Puli, G. Tartini 15, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, OIB: 72910430276, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Županijskog državnog odvjetništva u Puli, OIB: 93993757343, Rovinjska 2, Pula, radi utvrđivanja statusa imovine, 16. siječnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Poništava se rješenje Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo KLASA: UP/II-942-01/21-01/242, URBROJ: 514-04-02-01- 01/07-24-02 od 26. travnja 2024. i rješenje Istarske županije, Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko-pravne poslove, Odsjeka za imovinsko-pravne poslove i pravnu pomoć KLASA: UP/I-942-03/20-01/96, URBROJ: 2163/1-24-02/9-21-17 od 17. svibnja 2021. u dijelu koji se odnosi na zgr.č. 288/7 k. o. [katastarska općina] te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak u kojem je isto dužno postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženima u obrazloženju ove odluke.
II. Nalaže se tuženiku da 2. tužitelju FHL nadoknadi troškove ovog upravnog spora u visini od 1.250,00 € (tisuću dvije stotine i pedeset eura), u roku od 60 (šezdeset) dana od dana dostave pravomoćne presude
Obrazloženje
1. Rješenjem Istarske županije, Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko- pravne poslove, Odsjeka za imovinsko-pravne poslove i pravnu pomoć KLASA: UP/I- 942-03/20-01/96, URBROJ: 2163/1-24-02/9-21-17 od 17. svibnja 2021. u toč. 1. izreke utvrđeno je da su dana 18. prosinca 1954., nekretnine zgr.č. 288/7 upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica] upisana u zk. ul [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica], sve u 1/2 dijela upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kao vlasništvo DH "Stizzo", Bale, temeljem odredbe čl. Sporazuma između SFRJ i Republike Italije od 3. srpnja 1965. o primjeni Sporazuma od 18. prosinca 1954., kao imovina optanata postale društveno vlasništvo, sada s pravom vlasništva Republike Hrvatske. Toč. 2. izreke je određeno da će Zemljišnoknjižni odjel Općinskog suda u Puli-Pola nakon pravomoćnosti ovog rješenja provesti po službenoj dužnosti promjenu zemljišnoknjižnog stanja brisanjem prava vlasništva na nekretninama iz toč. 1. tog rješenja s imena FH. F " N" uz istovremenu uknjižbu prava vlasništva na ime Republike Hrvatske, ujedno i brisanje zabilježbe vođenja upravnog postupka upisane pod brojem Z-38091/2018 te zabilježbe ograničenja prodaje nekretnina drugoj osobi osim Vlade FNRJ bez prethodnog odobrenja Ureda za zaštitu jugoslavenske imovine u inostranstvu. Toč. 3. izreke odbijen je prijedlog predlagatelja za utvrđivanje statusa imovine odnosno određivanje titulara vlasništva u pogledu nekretnine zgr.č. 288/8 k. o. [katastarska općina] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].
2. Protiv navedenog rješenja 1. tužitelj [adresa] te NHL, ČHL, NH i ČH izjavili su žalbe koje je tuženik rješenjem KLASA: UP/II-942-01/21-01/242, URBROJ: 514-04-02-01-01/07-24-02 od 26. travnja 2024. odbio kao neosnovane.
3. 1. tužitelj Općina Bale – Comune di Valle, je protiv tuženika pravodobno ovome sudu podnio tužbu kojom osporava zakonitost navedenog rješenja tuženika u cijelosti zbog svih zakonom dopuštenih razloga. Osporenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja protiv rješenja prvostupanjskog tijela od 17. svibnja 2021., kojim je utvrđeno da je nekretnina zgr.č. 288/7 k. o. [katastarska općina], upisana kao vlasništvo DH, temeljem Sporazuma između SFRJ i Republike Italije od 18. prosinca 1954. postala društveno vlasništvo, sada vlasništvo Republike Hrvatske, te je naložena odgovarajuća promjena zemljišnoknjižnog stanja. Tuženik prihvaća utvrđenja prvostupanjskog tijela te zaključuje da se na predmetnu nekretninu, koja se nalazi unutar građevinskog područja naselja Bale, primjenjuje predmnjeva iz čl. 362. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/2009, 153/09, 90/10. i 143/12, dalje: ZV), budući da u zemljišnim knjigama nije upisan nositelj prava korištenja, a pravo upravljanja iz Zakona o građevinskom zemljištu ne predstavlja pravo korištenja u smislu ZV-a. Tužitelj smatra takav zaključak pogrešnim. Nije sporno da se radi o optantskoj imovini koja je prešla u društveno vlasništvo 18. prosinca 1954. niti da rješenje ima deklaratorni karakter i utvrđuje stanje na dan stupanja na snagu Ugovora o miru s Italijom 15. rujna 1947. Sporno je isključivo tko je vlasnik predmetne nekretnine. Predmetna nekretnina nalazi se unutar građevinskog područja naselja Bale te se i na dan stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama (1990.) i Zakona o poljoprivrednom zemljištu (1991.) nalazila unutar građevinskog područja, a riječ je o izgrađenom uređenom građevinskom zemljištu u užem centru naselja. Tužitelj ističe da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti predmnijeva iz čl. 362. st. 3. ZV-a. Odredbe tog članka moraju se tumačiti u vezi s čl. 388. st. 2. ZV-a, kojim je propisano da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ZV-a prosuđuje prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka. To zapravo znači da će se smatrati vlasništvom Republike Hrvatske samo one nekretnine za koje se ne može utvrditi čije su vlasništvo, odnosno tko je bio nositelj prava korištenja na tim nekretninama po propisima koji su važili do stupanja snagu ZV-a, odnosno po pravilima u trenutku stjecanja prava. Nekretnine čiji se status utvrđivao osporenim rješenjem, nesporno su kao optantska imovina prešle u državno odnosno društveno vlasništvo na dan 18. prosinca 1954. U to vrijeme, na snazi je bila Uredba o uknjiženju prava vlasništva na državnoj nepokretnoj imovini ("Službeni list FNRJ" broj 58/1947.). Sukladno čl. 1. navedene Uredbe, državnu nepokretnu imovinu trebalo je uknjižiti u zemljišnim knjigama kao općenarodnu imovinu s oznakom organa kome je ova imovina predana na upravljanje (organ upravljanja). Stupanjem na snagu Zakona o uknjižbi nekretnina u društvenom vlasništvu ("Službeni list SFRJ" broj 12/1965.), dana 1. travnja 1965., prestala je važiti navedena Uredba. Članak 3. Zakona o uknjižbi nekretnina u društvenom vlasništvu propisivao je, među ostalim, da će se uknjižba nekretnina u društvenom vlasništvu izvršiti na osnovi pravomoćne odluke suda ili drugog nadležnog organa, kojom se utvrđuje da je nekretnina prešla u društveno vlasništvo. Nadalje, čl. 4. st. 2. istog Zakona propisao je ako se iz isprava na osnovi koje se uknjižuje nekretnina u društvenom vlasništvu ne može ustanoviti tko je nosilac prava korištenja, uknjižit će se kao nosilac prava korištenja općina na čijoj se teritoriji nalazi ta nekretnina. Slijedom navedenog, nositelj prava korištenja na predmetnoj nekretnini bio je odrediv temeljem važećih propisa, zbog čega nije ispunjena pretpostavka za primjenu predmnjeve iz čl. 362. st. 3. ZV-a. Stoga nije odlučno ni stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja Rev-671/09-3, koje se odnosi na pravo upravljanja koje općine imaju prema Zakonu o građevinskom zemljištu. Da je rješenje doneseno prije ukidanja društvenog vlasništva, nekretnina bi bila uknjižena kao društveno vlasništvo s upisanim nositeljem prava korištenja – općinom. Time bi, primjenom propisa važećih u vrijeme stjecanja, bio utvrđen nositelj prava korištenja. Budući da su jedinice lokalne samouprave stupanjem na snagu ZV- a postale vlasnici nekretnina na kojima su imale pravo korištenja, upravljanja i raspolaganja, tužitelj smatra da je Općina Bale, kao pravni sljednik bivše Općine Rovinj, pretvorbom društvenog vlasništva stekla pravo vlasništva predmetne nekretnine primjenom predmnjeve iz čl. 362. st. 2. ZV-a.
4. Slijedom navedenog je 1. tužitelj Općina Bale – Comune di Valle predložio da sud po provedenom postupku donese presudu kojom će poništi osporeno rješenje tuženika te predmet vrati potonjem tijelu na ponovni postupak.
5. ĐHL, 2. tužitelj, tužbom osporava rješenje tuženika navodeći kako je tuženik odbio žalbu zainteresirane osobe Općine Balle – Valle izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja ocijenivši je kao neosnovanu, i to u dijelu koji se odnosi na spornu činjenicu koga treba utvrditi vlasnikom nekretnine označene kao zgr.č. 288/7 k. o. [katastarska općina] koja se nalazila unutar granica građevinskog područja na dane 16. listopada 1990. i 23. srpnja 1991., pozivom na odredbe iz čl. 362. ZV-a, odnosno na nepostojanju predmnjeve vlasništva iz čl. 362. st. 1. i 2. ZV-a, kojim je propisano da se smatra da je vlasnik nekretnine u društvenom vlasništvu osoba koja je u zemljišnim knjigama upisana kao nositelj prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja tom nekretninom, a tko tvrdi suprotno, treba to dokazati. Odredbom iz čl. 362. st. 2. ZV-a propisano je da se smatra da je osoba koja je u zemljišnoj knjizi upisana kao nositelj prava korištenja neizgrađenoga građevinskoga zemljišta u društvenom vlasništvu, odnosno nositelj prvenstvenoga prava korištenja takva zemljišta, vlasnik toga zemljišta, a tko tvrdi suprotno, treba to dokazati. Tuženik se potom poziva na odredbu iz čl. 362. st. 3. ZV-a, koji propisuje da se smatra da su vlasništvo Republike Hrvatske sve stvari iz društvenoga vlasništva na području Republike Hrvatske glede kojih nije utvrđeno u čijem su vlasništvu niti djeluje predmnijeva vlasništva iz stavka 1. i 2. ovoga članka, a tko tvrdi suprotno, treba to dokazati. Tuženik se također poziva na odredbe Zakona o građevinskom zemljištu, te citira čl. 9. toga zakona koji propisuje da građevinskim zemljištem u društvenom vlasništvu upravlja općina na čijem se području nalazi zemljište, ako tim zemljištem na temelju ustava i zakona ne upravlja druga društveno politička zajednica ili druga društveno pravna osoba. Tuženik potom navodi da pravo upravljanja koje imaju općine slijedom odredbe citiranog čl. 9. Zakona o građevinskom zemljištu nije jedno od prava koje čine društveno vlasništvo (pravo raspolaganja, korištenja i upravljanja) već da se radi o pravu na gospodarenje tim zemljištem, a do rješavanja titulara prava vlasništva. Potom se tuženik poziva na odredbe iz čl. 4. Zakona o građevinskom zemljištu, navodeći da kada se u potonjem Zakonu govori o društvenom vlasništvu i pravima koji izviru iz toga prava da se koristi formulacijom "prava korištenja" pa da je razvidno da se pod pravom upravljanja općine ne smatra da bi time općina bila titular prava koji izviru iz društvenog vlasništva na građevinskom zemljištu. Tužitelj osporava takav zaključak tuženika, a u prvom redu osporava navode tuženika koji se odnose na spornu činjenicu koga treba utvrditi vlasnikom zgr.č. 288/7 k. o. [katastarska općina], odnosno da se u ovom slučaju smatra da je predmetna nekretnina vlasništvo Republike Hrvatske primjenom pravne predmnjeve iz čl. 362. st. 3. ZV-a. Tužitelj u prvom redu napominje da je u upravnom postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu podnio prijedlog za nacionalizaciju nekretnina zgr.č. 288/7 i zgr.č. 288/8 obje upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] kao vlasništvo Cergna Č "Stizzo" te s upisanom zabilježbom zabrane prodaje istih drugoj osobi osim Vlade FNRJ bez prethodnog odobrenja Ureda za zaštitu jugoslavenske imovine u inostranstvu, obzirom da je pravo vlasništva navedene osobe prestalo "ex lege" temeljem međudržavnih sporazuma zaključenih između bivše Jugoslavije i Republike Italije. Tužitelj navodi da se u obrazloženju rješenja tuženika ističe da je utvrđeno, provođenjem prvostupanjskog upravnog postupka, da se predmetne nekretnine ne nalaze na popisu liste "A" te da su stoga primjenom čl. 1. Sporazuma od 3. lipnja 1965. te nekretnine, kao "imovina optanta", 18. prosinca 1954. prešle u društveno vlasništvo, odnosno sada vlasništvo Republike Hrvatske. Tuženik također konstatira u obrazloženju svog rješenja da je u upravnom postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu sporno koga treba utvrditi novim vlasnikom predmetne nekretnine zgr.č. 288/7 k. o. [katastarska općina], na koju da se odnosio Zakon o građevinskom zemljištu, te koja se nalazila unutar granica građevinskog područja na dan 16. listopada 1990. i 23. srpnja 1991. Tužitelj smatra da je tuženik pogrešno utvrdio kako se u odnosu na predmetnu nekretninu ustvari primjenjuje predmnijeva iz čl. 362. st. 3. ZV-a, koji propisuje da se smatra da su vlasništvo Republike Hrvatske sve stvari iz društvenoga vlasništva na području Republike Hrvatske glede kojih nije utvrđeno u čijem su vlasništvu niti djeluje predmnijeva vlasništva iz st. 1. i 2. ovoga članka, a tko tvrdi suprotno, treba to dokazati. Tužitelj ističe da se predmnjevu iz čl. 362. st. 3. ZV-a treba dovesti u vezu s čl. 388. st. 2. istog Zakona, kojim je propisano da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu toga Zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka. Iz prethodno navedene odredbe čl. 362. st. 3. ZV-a jasno proizlazi da će se smatrati vlasništvom Republike Hrvatske samo one nekretnine za koje se ne može utvrditi čije su vlasništvo, odnosno tko je bio nositelj prava korištenja na tim nekretninama po propisima koji su važili do stupanja na snagu ZV-a, odnosno po pravilima u trenutku stjecanja prava. Tužitelj ističe da je nekretnina čiji se status utvrđivao osporenim rješenjem, odnosno zgr.č. 288/7 k. o. [katastarska općina], nesporno kao optantska imovina prešla u društveno vlasništvo na dan 18. prosinca 1954. U konkretnom je slučaju sporno koga treba utvrditi kao vlasnika predmetne nekretnine koje se nalazila unutar granica građevinskog područja na dan stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama ("Narodne novine" 41/90) – 16. listopada 1990. i Zakona o poljoprivrednom zemljištu ("Narodne novine" 34/91) – 24. srpnja 1991., kojima je izvršena pretvorba šumskog i poljoprivrednog zemljišta u društvenom vlasništvu u vlasništvo države. Pravna osnova stjecanja ex lege od strane Općine Bale – Valle jesu Uredba o uknjiženju prava vlasništva na državnoj nepokretnoj imovini (Službeni list FNRJ broj 58/1947) odnosno Zakon o uknjižbi nekretnina u društveno vlasništvo ("Službeni list SFRJ" broj 12/1965). Naime, u vrijeme nacionalizacije predmetne nekretnine bila je na snazi Uredba o uknjiženju prava vlasništva na državnoj nepokretnoj imovini (Službeni list FNRJ broj 58/1947), koja je predviđala u članku 1. da je državnu nepokretnu imovinu trebalo uknjižiti u zemljišnim knjigama kao općenarodnu imovinu s oznakom organa kome je ova imovina predana na upravljanje (organ upravljanja). Stupanjem na snagu Zakona o uknjižbi nekretnina u društveno vlasništvo ("Službeni list SFRJ" broj 12/1965) prestala je važiti navedena Uredba, te je u članku 3. navedenog Zakona bilo propisano da će se uknjižba nekretnina u društvenom vlasništvu izvršiti na osnovi pravomoćne odluke suda ili drugog nadležnog organa, kojom se utvrđuje da je nekretnina prešla u društveno vlasništvo. Člankom 4. st. 2. Zakona o uknjižbi nekretnina u društveno vlasništvo ("Službeni list SFRJ" broj 12/1965) bilo je propisano da ako se iz isprava na osnovi koje se uknjižuje nekretnina u društvenom vlasništvu ne može ustanoviti tko je nosilac prava korištenja, uknjižiti će se kao nosilac prava korištenja općina na čijem se teritoriju nalazi ta nekretnina. Upravo navedenu odredbu je tuženik trebao primijeniti pravilnom primjenom načela iz čl. 388. st. 2. ZV-a, kojim je propisano da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovoga Zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka. Polazeći od gore navedenih odredaba, u ovom se slučaju ne može primijeniti predmnjeva iz čl. 362. st. 3. ZV-a, jer je na dan stupanja na snagu ZV-a (i čl. 362. st. 3. ZV-a) nositelj prava korištenja već bio utvrđen temeljem samog zakona i to primjenom čl. 4. st. 2. Zakona o uknjižbi nekretnina u društveno vlasništvo ("Službeni list SFRJ" broj 12/1965). Prema tome, pravni učinak čl. 4. st. 2. Zakona o uknjižbi nekretnina u društveno vlasništvo ("Službeni list SFRJ" broj 12/1965) i stjecanje prava korištenja ex lege od strane bivše Općine Rovinj (kao prednika zainteresirane osobe Općine Bale – Valle) izvršeno je prije stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim pravnim stvarima, pa time i prije stupanja na snagu predmnjeve iz čl. 362. st. 3. ZV-a, na koje se pogrešno poziva tuženik u drugostupanjskom rješenju. Članak 388. st. 2. ZV-a je temelj zakonitosti i pravne sigurnosti te je istog potrebno pravilno primijeniti, pa se ne može zanemariti pravni učinak čl. 4. st. 2. Zakona o uknjižbi nekretnina u društveno vlasništvo ("Službeni list SFRJ" broj 12/1965), pa je na predmetnoj nekretnini potrebno uknjižiti upravo Općinu Bale – Valle, odnosno pravnog slijednika bivše Općine Rovinj. Nekretnina u ovom postupku je zgrada (građevina) pa se nikada na tu imovinu nije primjenjivao Zakon o građevinskom zemljištu. Tuženik se u obrazloženju drugostupanjskog rješenja izravno poziva na odredbe Zakona o građevinskom zemljištu te navodi da pravo upravljanja koje su imale općine slijedom čl. 9. Zakona o građevinskom zemljištu, nije jedno od prava koje čine društveno vlasništvo (pravo raspolaganja, korištenja i upravljanja), već da se radi o pravu na gospodarenje tim zemljištem, i to do rješavanja pitanja titulara prava vlasništva. Tužitelj smatra da je pogrešan pravni pristup tuženika kada se referira na odredbe Zakona o građevinskom zemljištu, iz nastavno navedenih razloga. Naime, uvidom u isprave koje je prvostupanjsko upravno tijelo pribavilo po službenoj dužnosti te koje se nalaze u spisu predmeta, vidljivo je da je predmetna zgr.č. 288/7 k. o. [katastarska općina] upisana u zemljišnim knjigama kao građevina, što proizlazi iz aktivnog izvatka iz zemljišne knjige, dok je uvidom u kopiju katastarskog plana vidljivo da je riječ o zgradi (građevini), koja se nalazi unutar stare jezgre Općine Bale - Valle. Obzirom na navedeno, tuženik se pogrešno poziva na čl. 9. Zakona o građevinskom zemljištu jer prednik Općine Bale – Valle nije uopće stekao prava temeljem navedenog zakona, a niti se taj zakon mogao primijeniti na zgradu (građevinu), koja je predmetom ovog postupka. Zakon o građevinskom zemljištu ("Narodne novine" broj: 54/80, dalje: ZGZ) stupio je na snagu 8. siječnja 1981. te je potom bio predmetom više izmjena i dopuna ("Narodne novine" 42/86 i 41/88). Člankom 1. ZGZ-a propisano da se istim uređuje prijenos građevinskog zemljišta u društveno vlasništvo u gradovima i naseljima gradskog karaktera te drugim područjima predviđenim za stambenu i drugu kompleksnu izgradnju, i prava u pogledu korištenja i raspolaganja građevinskim zemljištem. Predmetom ovog postupka je zgrada (građevina), koje je kao takva već bile izgrađena u trenutku stupanja na snagu ZGZ-a, pa nije mogla predstavljati "građevinsko zemljište" čiji bi prijenos, korištenje ili raspolaganje u društveno vlasništvo trebalo uređivati primjenom ZGZ-a. Stoga je pogrešan pravni pristup prvostupanjskog tijela koji smatra da u nazočnom slučaju dolazi do primjene čl. 9. ZGZ (ili drugih odredbi ZGZ-a) koji tumači narav i doseg "prava upravljanja" koje su imale općine slijedom čl. 9. ZGZ, te navodi da to nije jedno od prava koje čine društveno vlasništvo (pravo raspolaganja, korištenja i upravljanja).
6. Slijedom navedenog je 2. tužitelj ĐHL predložio da sud po provedenom postupku donese presudu kojom će poništi osporeno rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje te predmet vrati potonjem tijelu na ponovni postupak.
7. Prvenstveno valja reći kako je sud u konkretnom slučaju našao, pozivom na odredbe navedene u rješenju ovog suda poslovni broj Us I-150/2025-2 od 17. ožujka 2024., da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za spajanje spisa formiranih povodom tužbi ovdje 1. tužitelj (poslovni broj Us I-150/2025) i ovdje 2. tužitelja (poslovni broj Us I-164/2025) te za vođenje jedinstvenog spora i donošenje zajedničke odluke, obzirom da je objema tužbama osporen isti upravni akt.
8. Tuženik je u odgovoru na tužbu ostao kod navoda iz osporenog rješenja te predložio odbiti tužbeni zahtjev.
9. Županijsko državno odvjetništvo u Puli, kao zainteresirana osoba, u odgovoru na tužbu pridružilo se navodima i utvrđenjima osporenog rješenje slijedom čega je predloženo odbiti tužbeni zahtjev.
10. U tijeku spora održana je rasprava na ročištu održanom 18. prosinca 2025. čime se smatra da je strankama u smislu čl. 6. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj 36/24, dalje: ZUS) dana mogućnost očitovanja o svim zahtjevima i navodima drugih stranaka, te o svim spornim činjeničnim i pravnim pitanjima odlučnima za rješavanje predmetnog upravnog spora.
11. U cilju ocjene zakonitosti osporavanih rješenja sud je u tijeku spora izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog postupka i ovog spora.
12. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, sud je utvrdio da su tužbeni zahtjevi osnovani.
13. Prvenstveno valja reći kako stranke ne čine spornim da je u konkretnom slučaju riječ o optantskoj imovini, odnosno da su predmetne nekretnine u vlasništvu Cergna Pietro F "Stizzo" na temelju sklopljenog sporazuma između SFRJ i Italije od 18. prosinca 1954. s tim danom prenesene u društveno vlasništvo. Slijedom navedenog, pravilno utvrđuju upravna tijela da je pitanje naknade za predmetnu imovinu riješeno međunarodnim sporazumom, što tužitelji također ne osporavaju.
14. Međutim, u odnosu na predmetnu zgr.č. 288/7 upisanu u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], koja je postojala i u vrijeme oduzimanja sud ocjenjuje da je sporno koga treba utvrditi vlasnikom. Naime, u zemljišnim knjigama je na predmetnoj zgr.č. 288/7 k. o. [katastarska općina] upisan kako vlasnik Cergna Đ "Stizzo" te zabilježba prava ograničenja prodaje nekretnina drugoj osobi osim Vlade FNRJ bez prethodnog odobrenja Ureda za zaštitu jug. imovine u inostranstvu, a u posjedovnici je nekretnina označena kao „gos. obj. i dv“. Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, može se zaključiti, ali nije nesporno utvrđeno, da se i sada radi o izgrađenom građevinskom zemljištu (gospodarski objekt) pa je u tom pravcu za istaknuti da se takva imovina koja je kao optantska imovina prešla u društveno vlasništvo sa danom 18. prosinca 1954. na temelju Sporazuma zaključenog između bivše SFRJ i Republike Italije, u to vrijeme prenosila u korištenje tadašnjim općinama.
15. Tužitelji, stoga, u tom dijelu osnovano upućuju na Zakon o uknjižbi nekretnina u društvenom vlasništvu ("Službeni list SFRJ" broj 12/65 i "Narodne novine" broj 52/71) u kojem je odredbom čl. 3. propisano da će se uknjižba društvenog vlasništva izvršiti na osnovi pravomoćne odluke suda ili drugog nadležnog tijela kojom se utvrđuje da je nekretnina prešla u društveno vlasništvo, na osnovi ovjerenog ugovora koji sadrži odredbu da se nekretnina može uknjižiti kao društveno vlasništvo i na osnovi jednostrane isprave kojom se vlasnik nekretnina odriče prava vlasništva u korist društvene zajednice. Prema odredbi čl. 4. toga Zakona, ako se iz isprave na osnovi koje se uknjižuje nekretnina u društvenom vlasništvu ne može ustanoviti tko je nositelj prava korištenja uknjižit će se kao nositelj prava korištenja općina na području koje se nalazi nekretnina.
16. Dakle, osnovani su tužbeni navodi da upravna tijela nisu mogla odlučiti o predmetnoj čestici zgr.č. 288/7 k. o. [katastarska općina], ako nije utvrđeno o kakvoj se imovini radi, pa će prije odluke o istome upravna tijela utvrditi stvarno stanje predmetne nekretnine i potom utvrditi stjecatelja imajući u vidu naprijed iznesena stajališta.
17. Stoga će prvostupanjsko tijelo u ponovnom postupku utvrditi odlučne činjenice odnosno o kakvoj se imovini u naravi radilo (očevid i dr.), nakon čega će održati novu usmenu raspravu na koju će se pozvati stranke u postupku kako bi im se omogućilo upoznavanje sa činjenicama i dokazima na kojima će se temeljiti nova odluka i kako bi se oni o utvrđenom mogli izjasniti, a kako to propisuje čl. 54. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj: 47/09 i 110/21) i postupajući u smislu odredaba tog zakona. Nakon toga će se donijeti novo rješenje o postavljenom zahtjevu pa utvrditi koje su nekretnine prešle u društveno vlasništvo sa danom zaključenja Sporazuma od 18. prosinca 1954., te utvrditi i stjecatelje imajući u vidu stajalište ovog suda, kao i stajališta tuženika izražena u prethodno donesenim istovjetnim predmetima, koje je tužitelj i priložio uz tužbu (KLASA: UP/II-942-01/22- 01/70, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-23-02 od 11. travnja 2023., KLASA: UP/II-942- 03/23-01/02, URBROJ: 514-04-02-01-01-/07-23-02 od 27. studenog 2023., KLASA: UP/II-942-03/22-01/03, URBROJ: 514-04-02-01-01/07-24/02 od 12. srpnja 2024. i dr.).
18. Slijedom navedenog, obzirom da se rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje ne mogu smatrati zakonitima, to je na temelju odredbe čl. 117. st. 1. ZUS-a, sud usvojio tužbeni zahtjev tužitelja te je predmet vratio prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak, kao što je to opisano u točki I. izreke presude.
19. U ponovnom postupku nakon ove presude prvostupanjsko tijelo će imajući u vidu naprijed navedeno ponovo odlučiti o zahtjevu tužitelja te je vezano pravnim shvaćanjem i primjedbama ovog suda u pogledu postupka i dužno je donijeti novu odluku u roku od 60 dana od dana dostave presude, sukladno odredbi čl. 151. st. 2. ZUS-a.
20. S obzirom da je 2. tužitelj ĐHL, koji je zatražio naknadu troškova, uspio u ovom sporu, to ima pravo na naknadu opravdanih troškova spora, sukladno čl. 144. st. 1. ZUS-a. Prema ocjeni suda, opravdani trošak sastoji se od zastupanja tužitelja u ovom sporu putem opunomoćenika, a taj trošak sukladno odredbi čl. 147. st. 1. ZUS-a, u svezi s Tbr. 23. i Tbr. 50. Tarife obuhvaća naknadu za sastav tužbe, u pojedinačnom iznosu od 1.000,00 eura, uvećano za iznos PDV-a od 25%, što ukupno iznosi 1.250,00 eura. Kako se radi o opravdanoj radnji poduzetoj u ovom sporu, to je sud sukladno čl. 147. st. 1. ZUS-a priznao i dosudio naknadu tog troška 2. tužitelju u zatraženoj visini.
U Rijeci 16. siječnja 2026.
Sutkinja
Dubravka Zec
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv toč. I. izreke ove presude nije dopuštena žalba.
Protiv toč. II. izreke ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjerka u roku od 15 dana od dana dostave presude.
Dostaviti:
- Općini Bale – Comune di Valle, Trg Tomaso Bembo 1
- opunomoćeniku Tizianu Sošiću, odvjetniku u Puli, Tartini 1
- Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49
- Županijskom državnom odvjetništvu u Puli, Pula, Rovinjska 2a
