REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Industrijska cesta 15, Sesvete

Poslovni broj: P-186/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama po sutkinji Martini Ivanković u pravnoj stvari tužitelja BJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Igor Metelko, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 9. prosinca 2025. u prisutnosti tužitelja i njegovog punomoćnika, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, na ročištu za objavu i uručenje presude 16. siječnja 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba ugovora o kreditu broj 028-50-4289192 od 31. srpnja 2007. kojeg su sklopili tužitelj BJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 u dijelu članka 3 koji glasi:

„NAKNADA 3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita...“

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 da tužitelju BJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] plati iznos od 320,65 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 4. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi koju određuje čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 320,65 eura za dan 3. kolovoza 2007.

IV Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 da tužitelju BJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] namiri parnični trošak u iznosu od 816,36 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 17. siječnja 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 21. ožujka 2025. podnio tužbu Općinskom građanskom sudu u Zagrebu u kojoj navodi da je 31. srpnja 2007. s tuženikom sklopio ugovor o kreditu broj 028-50-4289192 kojim je tuženik kao kreditor tužitelju odobrio kredit u iznosu od 16.488,98 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita, a odredbom čl. 3 tog ugovora tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30 % od iznosa kredita. Prema navodima tužbe tužitelju je 3. kolovoza 2007. naplaćena ta tzv. ulazna naknada u iznosu od 544,13 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju na dan korištenja kredita u iznosu 2.415,96 kn odnosno 320,65 eura[1] . Tužitelj navodi da ugovorne stranke nisu pojedinačno pregovarale o toj odredbi o naknadi za obradu kredita, da tužitelju nije jasno predočeno u čemu se sastoje troškovi obrade kreditnog zahtjeva i zašto su naplaćeni baš u tom iznosu i ističe da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi iz čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 46/07, 79/07 – dalje: ZZP) jer ju je unaprijed sastavio u tipskom obrascu ugovora tuženik kao jača ugovorna strana i o njoj se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem pa on nije mogao utjecati na njen sadržaj i ta je odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tužitelj dodaje da mu je tuženik odobrio jedan iznos kredita, a zapravo mu je isplatio drugi, manji iznos jer ga je umanjio za iznos ulazne naknade s tim da mu je tijekom otplate kredita zaračunavao kamate na cjelokupni iznos kredita i smatra da je tuženik naknadu trebao ukalkulirati u ugovorene redovne kamate koje tužitelj plaća kao cijenu kredita. Svojim tužbenim zahtjevom tužitelj traži da se utvrdi ništetnost odredbe čl. 3 predmetnog ugovora u dijelu o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i da se tuženiku naloži da tužitelju plati iznos od 320,65 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 3. kolovoza 2007. do isplate, a potražuje i naknadu parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

2. Nakon podnošenja tužbe ovaj spor se vodi kod Općinskog suda u Sesvetama na temelju rješenja predsjednika Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj 31 Su- 198/2025-3 od 4. travnja 2025.

3. Tužba je tuženiku dostavljena 15. svibnja 2025. i on nije podnio odgovor na tužbu niti je pristupio na ročišta na koja je bio uredno pozvan.

4. Sud je pročitao isprave u spisu i to: otplatni plan (str. 5-11), promet po kreditu (str. 15-17), ugovor o kreditu (str. 13, 19-22), dopis tuženika (str. 14) i saslušao je tužitelja. Financijsko vještačenje nije provedeno jer iznos naplaćene naknade nije bio sporan.

5. Na temelju tako provedenog postupka sud je, ocjenjujući svaki dokaz zasebno i u vezi s drugim dokazima, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan osim u dijelu zahtjeva za isplatu zakonskih zateznih kamata o čemu je odlučeno u točki III izreke.

6. Uvidom u ugovor o kreditu broj 028-50-4289192 (str. 13, 19-22) utvrđeno je da su ga 28. srpnja 2007. sklopili tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita i davatelj osiguranja, a solemnizirala ga je javna bilježnica Jasna Zorić iz Zagreba 31. srpnja 2007. pod brojem OV-17148/2007. Taj ugovor je sklopljen za iznos od 16.488,98 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Prema čl. 6 ugovora namjena kredita je bila kupnja novog vozila kod Hyundai Auto Zagreb d.o.o. Sporna odredba sadržana je u čl. 3 ugovora u dijelu koji glasi: „Naknada 3,30 % (tri zarez tri posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“. Rok otplate kredita je 84 mjeseca tj. 7 godina.

7. Tužitelj je u svojem iskazu naveo da je ovaj kredit ishodio kako bi kupio osobno vozilo marke Hyundai kojeg je koristio za osobne potrebe. Iskazao je da su mu u banci dali gotov tekst ugovora o kreditu kojeg je on pročitao i da mu nisu ništa objasnili vezano za naknadu za obradu kredita te da mu nitko iz banke nije predočio nikakav troškovnik u kojem bi bile navedene radnje koje bi se namirivale iz te naknade. Dodao je i da je ugovor sastavila banka, da on nije sudjelovao u njegovom sastavljanju te da nije mogao pregovarati o sadržaju odredbe o toj naknadi.

8. Prema ocjeni ovog suda tužitelj je potrošač u smislu čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 46/07, 79/07 – dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora i prema kojem je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tužitelji je predmetnim kreditom ishodio sredstva za kupnju osobnog automobila kojeg je koristio za osobne potrebe pa je on aktivno legitimiran u ovom sporu.

9. Prema čl. 1021 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 – dalje: ZOO) ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Prema čl. 84 ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Prema čl. 4 st. 2 Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13/EEZ) procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. U presudi Suda Europske Unije poslovni broj C- 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. utvrđen je točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ pa se tako ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju dok odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

10. Predmet ovog spora je jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva i ona prema ocjeni ovog suda ne predstavlja predmet ugovora o kreditu jer se on odnosi na bitne činidbe ugovora koje definiraju bit ugovornog odnosa tj. koje taj ugovor čine baš ugovorom o kreditu, a nisu ni cijena jer su prema čl. 1021 ZOO-a cijena ugovora o kreditu ugovorene kamate. Jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva se prema tome i u smislu čl. 4 st. 2 Direktive 93/13/EEZ smatra akcesornom odredbom i dopušteno je ocjenjivati je li odredba o toj naknadi poštena bez ograničenja iz čl. 84 ZZP-a i čl. 4 st. 2 Direktive 93/13/EEZ pa je u nastavku potrebno provesti test nepoštenosti spornih odredbi.

11. Prema čl. 81 st. 1 ZZP-a i čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Na temelju iskaza tužitelja, kojeg je sud u cijelosti prihvatio jer je iskazivao logično, životno i neposredno uvjerljivo, sud je utvrdio da je tuženik tužitelju dao prethodno formulirani standardni ugovor pa je u skladu s čl. 96 st. 2 ZZP-a utvrdio da stranke nisu pojedinačno pregovarale o odredbi o jednokratnoj naknadi za obradu kredita iz čl. 3 ugovora. Ovdje treba istaknuti da je prema čl. 81 st. 4 ZZP-a na tuženiku kao trgovcu teret dokaza ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo. Na temelju iskaza tužitelja sud je utvrdio i da mu nije bilo objašnjeno na što se točno odnosi naknada koju je platio prilikom isplate kredita tj. koji se troškovi njom podmiruju.

12. U tekstu predmetnog ugovora navedeno je da jednokratna naknada iznosi 3,30 % od iznosa kredita, a u ugovoru nije naveden konkretan opis troškova ni usluga koje se podmiruju plaćanjem te naknade u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Prema ocjeni ovog suda ti troškovi i usluge koji se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi, a pogotovo nije razumno zaključiti da bi se ti troškovi namirivali naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita jer je za očekivati da su troškovi poput troškova uredskog materijala, informatičke opreme i korištenja energenata koji bi mogli biti obuhvaćeni tom naknadom jednaki za sve kredite neovisno o iznosu pojedinog odobrenog kredita. Ovaj sud stoga ocjenjuje da određivanje jednokratne nagrade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30 % od iznosa kredita iako je transparentno, jer je tužitelj mogao znati iznos te naknade u vrijeme sklapanja kredita, nije jasno.

13. U presudi Suda Europske Unije poslovni broj C- 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. navedeno je i da čl. 3 st. 1 Direktive EEZ 93/13, koji je istovjetan čl. 84 st. 1 ZZP-a, treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a to treba provjeriti sud koji provodi postupak. U konkretnom slučaju tuženik nije predlagao nikakve dokaze pa nije ni dokazao da naplaćena jednokratna nagrada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

14. Prema ocjeni ovog suda odredba čl. 3 predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da korisnik kredita plaća jednokratnu naknadu u visini od 3,30 % od iznosa kredita je nepoštena ugovorna odredba jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i unaprijed ju je formulirao tuženik kao trgovac, s tim da tužitelj kao potrošač nije imao niti je mogao imati utjecaja na njen sadržaj pa je takva odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, a protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelju je banka kao jača ugovorna strana u konkretnom pravnom odnosu nametnula plaćanje jednokratne naknade, povrh preuzete obveze vraćanja pozajmljenog iznosa uvećanog za ugovorene kamate, s tim da iz predmetnog ugovora uopće nije jasno što se tom naknadom podmiruje, a to je sve protivno načelu savjesnosti i poštenja. Takva nepoštena odredba iz čl. 84 st. 1 ZZP-a je prema čl. 87 st. 1 ZZP-a ništetna.

15. Sud je stoga u točki I izreke presude usvojio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj traži da se utvrdi da je ništetna odredba predmetnog ugovora iz čl. 3 predmetnog ugovora u dijelu u kojem je ugovorena obveza plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

16. S obzirom na to da je odredba predmetnog ugovora na temelju koje je tužitelju naplaćena jednokratna naknada ništetna, tuženik je prema čl. 323 st. 1 ZOO-a dužan vratiti tužitelju iznos koji mu je naplaćen za tu naknadu. Prema čl. 3 predmetnog ugovora ta naknada iznosi 3,30 % od iznosa kredita što je 544,13 CHF i naplaćuje se prilikom prvog korištenja što je bilo 3. kolovoza 2007. kako to proizlazi iz otplatnog plana. Prema navodima tužbe taj je iznos u kunskoj protuvrijednosti na dan korištenja kredita iznosio 2.415,96 kn odnosno sada 320,65 eura. Tužitelj na taj iznos ima pravo i na naplatu zakonskih zateznih kamata u skladu s čl. 1115 ZOO-a od dana kad je tuženik taj iznos stekao jer je on, kao što je već utvrđeno, bio nepošten kad je tužitelju nametnuo ugovaranje sporne odredbe za koju je utvrđeno da je nepoštena i ništetna pa je sud tuženiku u točki II izreke presude naložio da tužitelju plati iznos od 320,65 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 4. kolovoza 2007., kao dana nakon dana kad je taj iznos plaćen tuženiku, do isplate.

17. Tužitelj je potraživao zakonske zatezne kamate na iznos od 320,65 eura od 3. kolovoza 2007. pa je u točki III izreke odbijen kao neosnovan zahtjev za isplatu tih kamata za dan 3. kolovoza 2007.

18. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154 st. 5 i čl. 155 ZPP-a, a taj je trošak odmjeren prema troškovniku izjavljenom na zapisniku od 9. prosinca 2025. Tužiteljev trošak obuhvaća sudsku pristojbu na tužbu koja je tužitelju priznata u iznosu od 33,18 eura što je polovica iznosa propisanog u Tbr. 1/1 Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (NN 37/23 – dalje: Uredba) jer je tužitelj prilikom podnošenja tužbe mogao iskoristiti zakonsku mogućnost iz čl. 7 st. 1 Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23 – dalje ZSP) i platiti samo polovicu propisane pristojbe, no on je to propustio učiniti pa teret njegovog propusta ne treba snositi tuženik. I sudska pristojba na presudu mu je u skladu s čl. 7 st. 2 ZSP-a priznata u iznosu od 33,18 eura tj. 50 % od pristojbe na presudu propisane u Tbr. 2/1 Uredbe jer se ova presuda punomoćniku tužitelja dostavlja u elektroničkom obliku pa je on dužan platiti samo polovicu ove pristojbe ako je plati u roku od 3 dana od dostave ove presude. Tužiteljev trošak zastupanja obuhvaća nagradu za sastav tužbe 200,00 eura prema Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23 – dalje: OT) i za zastupanje na dva ročišta 30. rujna 2025. i 9. prosinca 2025. po 200,00 eura za svako prema Tbr. 9/1 OT odnosno ukupno 600,00 eura čemu treba pribrojiti 25 % PDV-a u iznosu od 150,00 eura. Ukupni parnični trošak tužitelja iznosi 816,36 eura pa je tuženiku naloženo da mu namiri taj iznos sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate u skladu s čl. 151 st. 3 ZPP-a.

U Sesvetama 16. siječnja 2026.

Sutkinja

Martina Ivanković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana kad je održano ročište za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA

1. odvjetnik Igor Metelko

2. Raiffeisenbank Austria d.d.