REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SESVETAMA
Industrijska cesta 15, Sesvete
Poslovni broj: P-686/2025-11
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Sesvetama po sutkinji Martini Ivanković u pravnoj stvari tužitelja FĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Vedran Miličević, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 9. prosinca 2025. u prisutnosti tužitelja i njegovog punomoćnika, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, na ročištu za objavu i uručenje presude 16. siječnja 2026. objavio je i
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je ništava odredba članka 3 ugovora o kreditu broj 918-50- 2886772 od 13. lipnja 2005. kojeg su sklopili tužitelj FĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 koja glasi:
„NAKNADA 3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“
II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 da tužitelju FĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] plati iznos od 498,35 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 18. lipnja 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi koju određuje čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
III Utvrđuje se da je ništava odredba članka 9 stavka 2 ugovora o kreditu broj 918-50-2886772 od 13. lipnja 2005. kojeg su sklopili tužitelj FĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 koja glasi:
„Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor.“
IV Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 da tužitelju FĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] plati iznos od 125,24 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 26. ožujka 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
V Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 498,35 eura za dan 17. lipnja 2005. i na iznos od 125,24 eura za dan 25. ožujka 2011.
VI Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 da tužitelju FĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] namiri parnični trošak u iznosu od 803,10 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 17. siječnja 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je 17. ožujka 2025. podnio tužbu Općinskom građanskom sudu u Zagrebu u kojoj navodi da je 13. lipnja 2005. s tuženikom sklopio ugovor o kreditu broj 918-50-2886772 kojim je tuženik kao kreditor tužitelju odobrio i isplatio kredit za kupnju vozila Citroen u iznosu od 24.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Dalje navodi da je tuženik tim ugovorom povrijedio tužiteljeva prava kao potrošača jer je koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe i to prvenstveno čl. 3 ugovora koji se odnosi na plaćanje tzv. ulazne naknade tj. naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 3,30 % od iznosa kredita. Ističe da tuženik nije imao nikakve posebne troškove obrade ovog kreditnog zahtjeva jer se radilo o njegovom uobičajenom i standardnom poslu, a tuženik je tu odrednu jednostrano nametnuo u sadržaj ugovora i tužitelj o njoj nije mogao pregovarati, nije ju mogao promijeniti i bio je prisiljen prihvatiti da bi mogao realizirati kredit. Dalje navodi da je tuženik u predmetnom ugovoru koristio i nedopuštenu i nepoštenu odredbu o tzv. izlaznoj naknadi tj. naknadi za prijevremenu otplatu kredita koja je sadržana u čl. 9 st. 2 predmetnog ugovora. Tužitelj smatra da tuženik tu odredbu koristi kao ugovornu kaznu iako ona nije ugovorena i tuženiku prijevremenom otplatom kredita nije nastala nikakva šteta. Ističe da bi prema čl. 1024 st. 3 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 – dalje: ZOO) tužitelj bio dužan tuženiku u slučaju privremene otplate nadoknaditi štetu samo ako ju je tuženik pretrpio pa je sporna odredba čl. 9. st. 2 ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem se naknada zaračunava neovisno o tome je li za kreditora nastupila šteta ili ne. Prema navodima tužbe tužitelj je 17. lipnja 2005. tuženiku platio ulaznu naknadu u iznosu od 3.754,80 kn odnosno 498,35 eura[1] , a 25. ožujka 2011. prijevremeno je otplatio kredit i pritom mu je tuženik dodatno naplatio iznos od 943,61 kn odnosno 125,24 eura i tuženik je ove iznose stekao neosnovano. Svojim tužbenim zahtjevom tužitelj traži da se utvrdi ništetnost odredbi čl. 3 i čl. 9 st. 2 predmetnog ugovora o kreditu i da se tuženiku naloži da tužitelju plati iznos od 498,35 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 17. lipnja 2005. do isplate i iznos od 125,24 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 25. ožujka 2021. do isplate. Potražuje i naknadu parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja tužbe do isplate.
2. Nakon podnošenja tužbe ovaj spor se vodi kod Općinskog suda u Sesvetama na temelju rješenja predsjednika Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj 31 Su- 198/2025-3 od 4. travnja 2025.
3. Tužba je tuženiku dostavljena 7. svibnja 2025. i on nije podnio odgovor na tužbu niti je pristupio na ročišta na koja je bio uredno pozvan.
4. Sud je pročitao potvrdu tuženika (str. 5), ugovor o kreditu (str. 6-12) i saslušao je tužitelja.
5. Na temelju tako provedenog postupka sud je, ocjenjujući svaki dokaz zasebno i u vezi s drugim dokazima, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan osim u dijelu zahtjeva za isplatu zakonskih zateznih kamata o čemu je odlučeno u točki V izreke.
6. Uvidom u ugovor o kreditu broj 918-50-2886772 (str. 6-12) utvrđeno je da su ga 13. lipnja 2005. sklopili tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita, a solemnizirao ga je javni bilježnik Zvonimir Koporčić iz Slavonskog Broda 15. lipnja 2005. pod brojem OU-351/2005. Taj ugovor je sklopljen za iznos od 24.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Prema čl. 6 ugovora namjena kredita je bila kupnja novog vozila kod Citroen Hrvatska d.o.o. Sporna odredba sadržane su u čl. 3 ugovora koji glasi: „Naknada 3,30 % (tri zarez tri posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“ i u čl. 9 st. 2 ugovora koji glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor.“ Rok otplate kredita je 84 mjeseca tj. 7 godina.
7. Iz potvrde koju je tuženik 13. ožujka 2025. (str. 5) izdao tužitelju proizlazi da je tužitelj bio korisnik kredita prema broju ugovora 918-50-2886772 i da je taj kredit isplaćen tužitelju 17. lipnja 2005., a otplaćen je 25. ožujka 2011.
8. Tužitelj je u svojem iskazu naveo da je kod tuženika ishodio kredit jer je htio kupiti automobil, a u auto kući gdje ga je kupovao su mu preporučili tu banku. Iskazao je da su mu u banci dali gotov tekst ugovora o kreditu i da ga je on pročitao, a tada mu nitko iz banke nije ništa objasnio o naknadi za obradu kredita niti što se njome podmiruje. Dodao je da kredit više nije mogao plaćati pa je u svojoj banci 2011. ishodio kredit kojim je otplatio ovaj kredit za auto i tada mu je tuženik naplatio to što je kredit prijevremeno otplatio i ni tada mu nije objašnjeno zašto se to naplaćuje. Tužitelj je iskazao i da je predmetnim kreditom kupio osobni automobil Citroen C4 kojeg je koristio za osobne potrebe.
9. Prema ocjeni ovog suda tužitelj je potrošač u smislu čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 46/07, 79/07 – dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora i prema kojem je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tužitelji je predmetnim kreditom ishodio sredstva za kupnju osobnog automobila kojeg je koristio za osobne potrebe pa je on aktivno legitimiran u ovom sporu.
10. Prema čl. 1065 Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05 – dalje: ZOO/91) ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Prema čl. 84 ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Prema čl. 4 st. 2 Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13/EEZ) procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. U presudi Suda Europske Unije poslovni broj C- 224/19 i C- 259/19 od 16. srpnja 2020. utvrđen je točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ pa se tako ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju dok odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.
11. Predmet ovog spora su jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za prijevremenu otplatu kredita i one prema ocjeni ovog suda ne predstavlja predmet ugovora o kreditu jer se on odnosi na bitne činidbe ugovora koje definiraju bit ugovornog odnosa tj. koje taj ugovor čine baš ugovorom o kreditu, a nisu ni cijena jer su prema čl. 1065 ZOO/91-a cijena ugovora o kreditu ugovorene kamate. Jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za prijevremenu otplatu kredita se prema tome i u smislu čl. 4 st. 2 Direktive 93/13/EEZ smatraju akcesornim odredbama i dopušteno je ocjenjivati jesu li odredbe o tim naknadama poštene bez ograničenja iz čl. 84 ZZP-a i čl. 4 st. 2 Direktive 93/13/EEZ pa je u nastavku potrebno provesti test nepoštenosti spornih odredbi.
12. Prema čl. 81 st. 1 ZZP-a i čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Na temelju iskaza tužitelja, kojeg je sud u cijelosti prihvatio jer je iskazivao logično, životno i neposredno uvjerljivo, sud je utvrdio da je tuženik tužitelju dao prethodno formulirani standardni ugovor pa je u skladu s čl. 96 st. 2 ZZP-a utvrdio da stranke nisu pojedinačno pregovarale o odredbi o jednokratnoj naknadi za obradu kredita iz čl. 3 ugovora ni o naknadi za prijevremenu otplatu kredita koju uređuje čl. 9 st. 2 ugovora o kreditu. Ovdje treba istaknuti da je prema čl. 81 st. 4 ZZP-a na tuženiku kao trgovcu teret dokaza ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo. Na temelju iskaza tužitelja sud je utvrdio i da mu nije bilo objašnjeno na što se točno odnose naknade koje je platio prilikom isplate kredita i njegove prijevremene otplate tj. koji se troškovi njima podmiruju.
13. U tekstu predmetnog ugovora navedeno je da jednokratna naknada iznosi 3,30 % od iznosa kredita, a u ugovoru nije naveden konkretan opis troškova ni usluga koje se podmiruju plaćanjem te naknade u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Prema ocjeni ovog suda ti troškovi i usluge koji se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi, a pogotovo nije razumno zaključiti da bi se ti troškovi namirivali naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita jer je za očekivati da su troškovi poput troškova uredskog materijala, informatičke opreme i korištenja energenata koji bi mogli biti obuhvaćeni tom naknadom jednaki za sve kredite neovisno o iznosu pojedinog odobrenog kredita. Ovaj sud stoga ocjenjuje da određivanje jednokratne nagrade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30 % od iznosa kredita iako je transparentno, jer je tužitelj mogao znati iznos te naknade u vrijeme sklapanja kredita, nije jasno.
14. U presudi Suda Europske Unije poslovni broj C- 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. navedeno je i da čl. 3 st. 1 Direktive EEZ 93/13, koji je istovjetan čl. 84 st. 1 ZZP-a, treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a to treba provjeriti sud koji provodi postupak. U konkretnom slučaju tuženik nije predlagao nikakve dokaze pa nije ni dokazao da naplaćena jednokratna nagrada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.
15. Prema ocjeni ovog suda odredba čl. 3 predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da korisnik kredita plaća jednokratnu naknadu u visini od 3,30 % od iznosa kredita je nepoštena ugovorna odredba jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i unaprijed ju je formulirao tuženik kao trgovac, s tim da tužitelj kao potrošač nije imao niti je mogao imati utjecaja na njen sadržaj pa je takva odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, a protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelju je banka kao jača ugovorna strana u konkretnom pravnom odnosu nametnula plaćanje jednokratne naknade, povrh preuzete obveze vraćanja pozajmljenog iznosa uvećanog za ugovorene kamate, s tim da iz predmetnog ugovora uopće nije jasno što se tom naknadom podmiruje, a to je sve protivno načelu savjesnosti i poštenja. Takva nepoštena odredba iz čl. 84 st. 1 ZZP-a je prema čl. 87 st. 1 ZZP-a ništava.
16. Sud je stoga u točki I izreke presude usvojio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj traži da se utvrdi da je ništava odredba predmetnog ugovora iz čl. 3 predmetnog ugovora o obvezi plaćanja naknade za obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva. Tužitelj doduše traži da se utvrdi da je sporna odredba ništetna, no kako je predmetni ugovor sklopljen u vrijeme kad su na snazi bile odredbe ZOO/91 koje su koristile izraz ništavost za isti pojam za koji se u odredbama Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 – dalje: ZOO) koristi izraz ništetnost, time što je sud utvrdio da je sporna odredba ništava u skladu s propisima koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije došlo do prekoračenja tužbenog zahtjeva.
17. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita treba navesti da korisnik kredita može vratiti kredit prije roka određenog za vraćanje, a tada je prema čl. 1068 st. 3 ZOO/91-a dužan naknaditi štetu ako ju je kreditor pretrpio. Radi se o kogentnoj pravnoj normi i da bi tuženik mogao tužitelju naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita on mora dokazati da je zbog toga što je tužitelj prijevremeno otplatio kredit imao štetu i koliko ona iznosi. Prema tome, odredba sadržana u čl. 9 st. 2 predmetnog ugovora prema kojoj bi tužitelj mogao prijevremeno otplati kredit samo uz suglasnost tuženika i to pod uvjetima tj. uz plaćanja naknade koju odredi tuženik je protivna kogentnoj odredbi iz čl. 1068 ZOO/91-a pa se u skladu s čl. 103 st. 1 i čl. 105 ZOO/91-a radi o ništavoj odredbi ugovora i sud je u točki III izreke usvojio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj traži da se utvrdi da je sporna odredba ništava. U odnosu na to da je tužitelj i u odnosu na ovu odredbu tražio da se utvrdi njena ništetnost upućuje se na prethodnu točku obrazloženja.
18. S obzirom na to da su odredbe predmetnog ugovora na temelju kojih su tužitelju naplaćene tzv. ulazna naknada i naknada za prijevremenu obradu kredita ništave, tuženik je prema čl. 104 st. 1 ZOO/91-a dužan vratiti tužitelju iznose koji su mu naplaćeni za te naknade. Prema tuženikovoj potvrdi (str. 5) tužitelju je za obradu ovog kredita 17. lipnja 2005. naplaćena naknada u iznosu od 3.754,80 kn odnosno 498,35 eura, a za prijevremenu otplatu kredita 25. ožujka 2011. naplaćena mu je naknada u iznosu od 943,61 kn odnosno 125,24 eura. Tužitelj na te iznose ima pravo i na naplatu zakonskih zateznih kamata u skladu s čl. 214 ZOO/91-a od dana kad je tuženik taj iznos stekao jer je on, kao što je već utvrđeno, bio nepošten kad je tužitelju nametnuo ugovaranje spornih odredbi za koje je utvrđeno da su nepoštene i ništave.
19. Sud je stoga u točki II izreke presude naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 498,35 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 18. lipnja 2005. do isplate, a u točki IV izreke naloženo mu je da tužitelju plati iznos od 125,24 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 26. ožujka 2011. do isplate. U odnosu na oba iznosa tužitelju su zakonske zatezne kamate dosuđene od dana nakon dana u kojem je pojedina naknada plaćena do isplate u skladu s čl. 214 ZOO/91-a.
20. Tužitelj je potraživao zakonske zatezne kamate na iznos od 498,35 eura od 17. lipnja 2005. i na iznos od 125,24 eura od 25. ožujka 2011. pa je u točki V izreke odbijen kao neosnovan zahtjev za isplatu tih kamata na iznos od 498,35 eura za dan 17. lipnja 2005. i na iznos od 125,24 eura za dan 25. ožujka 2011.
21. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154 st. 5 i čl. 155 ZPP-a, a taj je trošak odmjeren prema troškovniku predanom na ročištu 9. prosinca 2025. Tužiteljev trošak obuhvaća sudsku pristojbu na tužbu u plaćenom iznosu od 26,55 eura i sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 26,55 eura. Tužiteljev trošak zastupanja obuhvaća nagradu za sastav tužbe 200,00 eura prema Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23 – dalje: OT) i za zastupanje na dva ročišta 30. rujna 2025. i 9. prosinca 2025. po 200,00 eura za svako prema Tbr. 9/1 OT odnosno ukupno 600,00 eura čemu treba pribrojiti 25 % PDV-a u iznosu od 150,00 eura. Ukupni parnični trošak tužitelja iznosi 803,10 eura pa je tuženiku naloženo da mu namiri taj iznos sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate u skladu s čl. 151 st. 3 ZPP-a.
U Sesvetama 16. siječnja 2026.
Sutkinja
Martina Ivanković
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana kad je održano ročište za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.
DNA
1. odvjetnik Vedran Miličević
2. Raiffeisenbank Austria d.d.
