REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

Poslovni broj: P-549/2023-36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, po sucu Nevenu Kucelj, u parničnom predmetu tužitelja ŠŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po odvjetniku Luki Matkoviću, Zagreb, Slavonska avenija 20b, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB:02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupanog po po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu, Ilica 209, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 2. prosinca 2025. godine u nazočnosti tužitelja i njegovog punomoćnika, a u odsutnosti punomoćnice tuženika, na ročištu za objavu presude dana 16. siječnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

„Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu broj 9011140291 od 10.04.2006. godine, sklopljen između tužitelja NŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tužene PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., iz Zagreba (Grad Zagreb), Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kao kreditora.“

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju na ime preplate po tečaju u odnosu na početno ugovoreni tečaj iznos od 874,59 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

iznos od 14,38 EUR od 01.11.2008. do isplate,

iznos od 15,39 EUR od 01.01.2009. do isplate,

iznos od 17,8 4EUR od 01.02.2009. do isplate,

iznos od 18,91 EUR od 01.03.2009. do isplate,

iznos od 15,54 EUR od 01.04.2009. do isplate,

iznos od 16,07 EUR od 01.05.2009. do isplate,

iznos od 11,68 EUR od 01.06.2009. do isplate,

iznos od 7,92 EUR od 01.07.2009. do isplate,

iznos od 8,76 EUR od 01.08.2009. do isplate,

iznos od 10,92 EUR od 01.09.2009. do isplate,

iznos od 10,68 EUR od 01.10.2009. do isplate,

iznos od 8,62 EUR od 01.11.2009. do isplate,

iznos od 12,48 EUR od 01.12.2009. do isplate,

iznos od 15,30 EUR od 01.01.2010. do isplate,

iznos od 19,82 EUR od 01.02.2010. do isplate,

iznos od 18,64 EUR od 01.03.2010.. do isplate,

iznos od 24,49 EUR od 01.04.2010. do isplate,

iznos od 23,21 EUR od 01.05.2010. do isplate,

iznos od 25,88 EUR od 01.06.2010. do isplate,

iznos od 43,59 EUR od 01.07.2010. do isplate,

iznos od 39,80 EUR od 01.08.2010. do isplate,

iznos od 50,01 EUR od 01.09.2010. do isplate,

iznos od 46,73 EUR od 01.10.2010. do isplate,

iznos od 39,78 EUR od 01.11.2010. do isplate,

iznos od 53,22 EUR od 01.12.2010. do isplate,

iznos od 69,94 EUR od 01.01.2011. do isplate,

iznos od 58,41 EUR od 01.02.2011. do isplate,

iznos od 62,60 EUR od 01.03.2011. do isplate,

iznos od 56,98 EUR od 01.04.2011. do isplate,

iznos od 57,00 EUR od 27.04.2011.g. do isplate,

i to od 01. lipnja 2006. godine pa do 27. travnja 2011. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

III Odbija se tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 2,95 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na:

iznos od 0,94 EUR od 13.06.2006. do isplate,

iznos od 1,08 EUR od 13.09.2006.do isplate,

iznos 0,93 EUR od 14.10.2006. do isplate.

IV Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.346,87 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine sve u roku od 15 dana.

V Odbija se tužitelj sa dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 154,52 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je s tuženikom dana 10.04.2006.g. sklopio Ugovor o kreditu broj 9011140291 (dalje: Ugovor), temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit za kupnju vozila u iznosu kunske protuvrijednosti od 20.502,80 CHF obračunato po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate i rokom otplate 5 godina. Predmetnim Ugovorom u članku 4. određena je kamatna stopa u visini od 5,17 % godišnje, promjenjiva, sukladno odluci tuženika, koja se obračunava u CHF mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom. Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF iz tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja kamate, sve prema odlukama tuženika. Tužitelju su predmetnim Ugovorom povrijeđena njegova prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, te ugovornu odredbu kojom je tuženiku omogućeno jednostrano mijenjanje kamatne stope. Tužitelj smatra da cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog Ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavlja zavaravajuću, nepoštenu poslovnu praksu. Kao potkrijepu ovih tvrdnji, tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/2012 od 04.07.2013. godine, donesenoj u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula udruga Potrošač protiv osam banaka koje posluju u RH, izuzev tuženika, a kojom su pravomoćno utvrđene povrede ugovornih odredbi koje se navode u ovoj tužbi. Ugovaranje valutne klauzule dopušteno je člankom 22. ZOO-a, u dijelu Zakona koji razrađuje načelo monetarnog nominalizma izraženo u članku 21., a koji određuje da je dužnik dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, osim kad zakon određuje što drugo.

Uz ZOO, na sporni pravni posao primjenjuje se i Zakon o zaštiti potrošača (2003; ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora. Konkretno, tužitelj se poziva na odredbe čl. 81-87 ZZP koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Odredbom članka 83. ZZP-a određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe. Člankom 87. istog Zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Odredba članka 4. Ugovora je nepoštena ugovorna odredba, budući je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika tuženik propustio tužitelja u potpunosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja Ugovora, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi.

Dakle, tijekom otplatnog perioda spornog Ugovora došlo je do aprecijacije švicarskog franka koji je porastao u odnosu na EUR, a to se odrazilo na tečaj kune u odnosu na CHF, iako je kuna u odnosu na EUR ostala u istom odnosu. Banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, međutim tužitelj kao potrošač nije imao mogućnosti niti kapaciteta uvidjeti sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz istog proistekle. Dapače, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka je sporni „kreditni proizvod“ s valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji te je tužitelj, postupajući s povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Dužnost je tuženika, koja proizlazi iz odredbi o potrošačkom kreditiranju koje su sadržane u Zakonu o zaštiti potrošača, bila potrošaču, ovdje tužitelju, u pisanom obliku dati sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Također, dužnost je tuženika bila prije sklapanja Ugovora tužitelju pružiti odgovarajuća objašnjenja koja bi mu omogućila procijeniti je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama i njegovoj financijskoj situaciji i pojasniti mu bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužitelja.

Tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora, a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagao sa svim informacijama koje su bile potrebne za donošenje informirane odluke.

Nadalje, tužitelj smatra da je primjena valutne klauzule u CHF, a prema naprijed navedenom, u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije CHF u odnosu na EUR, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena, te o kojoj mogućnosti tužitelj nije bio unaprijed upozoren, a što mu izravno uzrokuje štetu (zajedno s nepoštenom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi).

Ugovor su tužitelj i tuženik sklopili kao na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, te se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale, pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. Svi ugovori tuženika su sastavljeni na istim obrascima za sve korisnike kredita, i nitko od klijenata tuženika nije imao mogućnosti ugovoriti bilo što osim gotovog bankarskog „proizvoda“.

Na taj način je u članku 4. Ugovora ugovoreno da je tužitelj u obvezi tuženiku platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika, a koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 5,17 % godišnje, a obračunava se u CHF. Zakon o zaštiti potrošača (2003) propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također je odredbom članka 82. ZZP utvrđeno koje se odredbe mogu smatrati nepoštenima, a primjenjivo na konkretan slučaj to su: -odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjanje ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, -odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca, -odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. Nepoštena ugovorna odredba je, kako je ranije navedeno, ništetna.

Zakon o obveznim odnosima u članku 270. propisuje da je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, a u članku 272. propisuje da je činidba odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj strani da je odredi. Dakle, ništetna je odredba po kojoj je jednoj od ugovornih strana ostavljeno određivati činidbu - naknadno određivanje moguće je samo ukoliko to obavlja treća strana, u suprotnom činidba mora biti određena u samom ugovoru. Kako je vidljivo iz citirane sporne ugovorne odredbe, visina kamatne stope nije određena niti odrediva, budući da je ugovorena kao promjenjiva na temelju odluke tuženika, tj. jedne od ugovornih strana.

Tužitelj ističe da je pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno riješeno kao prethodno pitanje u odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine i posl.br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. godine. Sukladno čl. 12. Zakona o parničnom postupku (NN broj NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), ništetnost nije potrebno ponovno utvrđivati u ovom postupku, a sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli.

Obzirom na navedeno, tužitelj je osnovom nezakonitom primjenom valutne klauzule i povećane kamatne stope preplatio, odnosno tuženik je stekao bez osnove 893,13 EUR.

Zato tužitelj traži da su utvrdi ništetnost predmetnog ugovora te da naloži tuženiku da mu plati taj iznos sa pripadajući zakonski zateznim kmatama.

Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je zahtjev snizio na iznos od 877,54 EUR.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Vezano za utvrđenje suda ništetnim ugovora o kreditu, tuženik ističe da prema odredbi čl. 324. st. 1. ZOO a, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ugovaranjem valutne klauzule, čini eventualno ništetnom upravo navedene odredbe, ali ne čini ništetnim pravni posao. Predmetni ugovor može opstati jer ovaj element ugovora nije bitan za samo postojanje ugovora, odnosno bitni sastojak ugovora.

Tuženik dalje ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja te se očituje kako slijedi; Odredbom članka 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO) propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

Primjenom relevantnih odredaba zakona te ustaljene sudske prakse i stajališta VSRH, potraživanje tužitelja iz predmetne tužbe je zastarjelo, budući da zastarni rok od pet godina počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu.

Tuženik ističe da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćani od strane tužitelja u anuitetima. Prema tome, tražbine povremenih davanja, odnosno tražbine anuiteta zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinoga davanja. Odredbom članka 241. ZOO-a propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Sukladno navedenom, zakon ne predviđa da do prekida zastare može doći podnošenjem tužbe od strane treće osobe koja nije vjerovnik, a što je u ovom predmetu tužitelj, dok je dužnik tuženik.

Spor za zaštitu kolektivnih interesa potrošača nije pojedinačni spor između stranaka (korisnika kredita i banke) kojim se zahtijeva ispunjenje točno određene tražbine vjerovnika iz točno određenog pravnog odnosa te podnošenje kolektivne tužbe ne može biti radnja vjerovnika kojom se prekida zastara jer vjerovnik, ovdje tužitelj, nije bio podnositelj kolektivne tužbe niti je na bilo koji drugi način sudjelovao u postupku povodom iste, a kolektivni spor nije vrsta postupka u kojem se odlučuje o individualnoj tražbini tužitelja prema tuženiku. Nadalje, nesporno je da nema posebnih zakonskih odredaba koje izričito uređuju pitanje prekida zastare zbog podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

Tuženik ističe da su zastara i zastarni rokovi strogo definirani zakonom, stoga je svako suprotno stajalište i odluka temeljena na istima suprotna zakonu, načelu pravne sigurnosti i načelu prava na pravično suđenje. Kako odredba članka 241. ZOO-a nije derogirana posebnim zakonom (kao što je, primjerice, posebnim zakonom propisano da se zastara prekida kada tijelo za zaštitu tržišnog natjecanja pokrene postupak utvrđivanja povrede prava tržišnog natjecanja), očito je volja zakonodavca bila da se primijeni opće pravilo obveznog prava, a kojom se pravilnom primjenom ovog materijalno pravnog propisa, odnosno zakona jedino zaključuje da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja.

Tuženik ističe da tužitelj neosnovano smatra da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Naime, cilj postojanja i ostvarivanja kolektivne zaštite je preventivne prirode, a što je vidljivo iz samih zakonskih formulacija, a ne ostvarivanje individualnih parnica u kojima se zahtjeva isplata. Ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

Presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja. Sukladno tome, u kolektivnom sporu utvrđivana je apstraktna pravna zaštita čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos, već je potrebno utvrditi pripada li uopće tužitelj kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom se potrošaču, kao apstraktnoj osobi raspravljalo u kolektivnom sporu. Zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj nije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora.

Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu, tako se tužitelj ne može pozivati na tu presudu, slijedom čega su presuda Pž-6632/17 i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 (Presuda P-1401/12) irelevantne za postupanje u ovom predmetu.

Odredbom članka 22. ZOO-a propisano je da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Dakle, nesporno je da ugovaranje valutne klauzule nije nepošteno niti nezakonito.

Tužitelj ukazuje na postojeću praksu Suda Europske unije (Sud EU) iz koje proizlazi da je potraživanje tuženika neosnovano.

zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive 93/13 i da se stoga ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Odredba o valutnoj klauzuli unesena je u ugovor o kreditu temeljem odredbe članka 22. ZOO-a, stoga, primjenjujući stav Suda EU izražen u presudi C-81/19, odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli je isključena iz primjene Direktive 93/13 jer se pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja i tuženika.

Sud EU je u odluci broj C-173/09 naveo da nacionalni sud mora zanemariti presude višeg suda ako smatra da, uzimajući u obzir tumačenje odredbi na pitanje koje je dao Sud EU, presude višeg nacionalnog suda nisu u skladu s pravom Europske unije. Tuženik ističe da su odluka VSRH poslovni broj Rev-2221/18 i Presuda Pž-6632/17 nepravilne i potpuno nekonzistentne s pravom Europske unije.

Nesporno je da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno sukladno odredbama ZOO- a.

U odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, tuženik ističe da u ugovoru o kreditu nije određeno da je anuitet izražen u kunama, niti da se kredit otplaćuje u kunama. U ugovoru je jasno određeno da se kredit otplaćuje u 60 jednakih mjesečnih anuiteta plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora o kreditu. U otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci Hrvatske narodne banke, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF, a kako ugovor o kreditu, tako i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Nadalje, odredbom članka 81. st. 1. ZZP-a iz 2003., propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Naime, sukladno odredbi članka 1. ugovora o kreditu, banka, ovdje tuženik, se obvezuje korisniku kredita, ovdje tužitelju, staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 20.502,80 CHF. Nadalje, odredbom članka 11.9. ugovora o kreditu određeno je da potpisom ugovora korisnik kredita, odnosno tužitelj i protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka, odnosno tuženik, informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Navedene odredbe su nedvojbeno jasne te unesene u ugovor o kreditu na uočljivim mjestima i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu. U odnosu na razumljivost značaja valutne klauzule i konkretno valutne klauzule u CHF, tuženik ukazuje da je tužitelj poslovno sposobna osoba. Stoga je nelogično i neživotno da tužitelj nije znao za rizik. Također, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja životno prilično značajnu obvezu, primarno novčanu te se takva odluka ne može donijeti bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod banke, ovdje tuženika, tako i iz ostalih sredstava informiranja o kreditnoj zaduženosti, valutama i ostalim stavkama bitnima za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu. Predmetne odredbe o valuti CHF jasno su koncipirane ugovorom o kreditu te je jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana. Također, prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj je od strane zaposlenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Osim od strane zaposlenika tuženika prije samog zaključenja ugovora o kreditu, tužitelj je s mogućim oscilacijama tečaja valute CHF bio upoznat i kroz priopćenja Hrvatske narodne banke. Naime, tužitelju prije svega nije moglo ostati nepoznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj domaće valute u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali na taj način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF. Tuženik ističe da takva općepoznata činjenica nije mogla ostati nepoznata tužitelju.

Nadalje, VTSRH je presudom Pž-6632/17 obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude, a kako je u odgovoru na tužbu gore u tekstu citirano, kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se isto temelji. Odredbom članka 84. ZZP-a iz 2003. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. S obzirom da je u konkretnom slučaju sporna odredba ugovora o kreditu tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, ocjena poštenosti odredaba o valutnoj klauzuli nije dopuštena.

U odnosu na potraživanje tužitelja preplate tečaja u kunama, tuženik ističe da je volja ugovornih strana bila sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, dakle ugovorne strane, ovdje tužitelj i tuženik pristali su i na promjene anuiteta uslijed promjene tečaja CHF. 6 Prema tome, tužitelj ne može tražiti da se eventualna preplata računa na način da se fiksira tečaj na onaj koji je vrijedio na dan sklapanja ugovora o kreditu. Nesporno je da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno i zakonito. Eventualna preplata bi se mogla izračunati jedino na način da se usporedi ugovor o kreditu s nekim drugim ugovorom o kreditu s drugom valutnom klauzulom, pa se izračuna eventualna preplata anuiteta po predmetnom ugovoru o kreditu, prvenstveno zato što volja ugovornih strana nije bila ugovaranje kunskog kredita, nego upravo kredita s valutnom klauzulom. Nadalje, usprkos tome što je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik navodi okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF.

Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao.

Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene.

Osim toga, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Tuženik ističe da je tužitelju bilo razumljivo da isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. Tuženik je već gore istaknuo da u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tužitelj je mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila.

Dakle, nesporno je utvrđeno da ostale banke i tuženik nisu znali i nisu mogli znati i predvidjeti iznimno nagli i visoki rast vrijednosti valute CHF, stoga se takva vrsta neravnoteže ne može sanirati kroz propise o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge odgovarajuće i primjenjive institute, kao što su, primjerice, pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. Zaključno, tuženik ističe da je valutna klauzula izričito dopuštena zakonom te je tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanima uz kretanje tečaja CHF o kojima je imao saznanja. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti .

3. Očitujući se o navodima tuženika tužitelj uvodno ističe da je nakon podnesene tužbe Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu pod posl. br. Rev 2221/2018 (slučaj „Franak“ s historijatom i strankama kakvi su pobliže opisani u samoj tužbi) dana 03. rujna 2019. godine donio sljedeću presudu i rješenje:

• Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

• Revizija prvo-sedmotuženih protiv drugostupanjske presude u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP), se odbijaju kao neosnovane.

Dakle, ništetnost valutne klauzule CHF u predmetnom ugovoru o kreditu potvrđena je od strane najviše sudske instance u Republici Hrvatskoj.

Na ovaj način su dodatno potvrđeni navodi tužitelja iz same tužbe koji se tiču ništetnosti valute CHF i obveze restitucije s osnove i te ništetnosti.

Također, stav VSRH-a koincidira s praksom Suda Europske unije. Tužitelj uopće ne tvrdi da je valutna klauzula sama po sebi nezakonita, nego je nezakonita iz razloga šta je ugovorena na nepošten način pa je upravo zbog toga, prema odredbama ZZP-a i ZOO-a, ništetna. Tužitelj naravno nije informiran onako kako se u odgovoru na tužbu pokušava prikazati, naprotiv, prodan mu je takav kredit uz uvjeravanje da je takav kredit najbolja i najsigurnija opcija, što je zapravo bila dobra opcija isključivo za tuženika.

Presudom Suda Europske unije broj C-118/17 nedvojbeno je utvrđeno da valutna klauzula čini glavni predmet ugovora, a ukoliko je glavni predmet ugovora ništetan, onda je ništetan i ugovor (paragraf 52.). Također je utvrđeno da niti jedan zakon ne može umanjiti zaštitu zajamčenu pravom EU pa makar se tim zakonom uklanjaju nepoštene ugovorne odredbe (paragraf 43.), kako nacionalni sud ima obvezu utvrditi je li zakonom potrošač doveden pravno i činjenično u stanje kao da nepoštena odredba o valutnoj klauzuli nikada nije niti ugovorena posebice uspostavom prava na vraćanje svega što je banka stekla neosnovano rastom tečaja CHF-a (paragraf 44. i 45.), kako je u svemu tome ključan interes potrošača koji je iznad interesa nepoštenog trgovca odnosno banke (paragraf 55.), i to na način da potrošač u svemu tome ima pravo birati želi li ostanak u ugovoru ili želi da ugovor bude ništetan te konačno kako bi prisilno zakonsko održanje ugovora u takvome slučaju bilo na štetu potrošača (paragraf 54.). Upravo je u svrhu vođenja pojedinačnih postupaka radi isplate pokrenuta kolektivna tužba, a što kristalno jasno proizlazi iz izreke sudskih odluka u „slučaju Franak“ u odnosu na ovdje tuženika. Ako se ovo utvrđenje ne odnosi na ugovor u konkretnom slučaju, postavlja se pitanje na što se onda odnosi i zašto je donesena. Navedena presuda primjenjuje se na konkretan slučaj sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. Dakle, tuženik u odgovoru na tužbu kompletno ignorira sva dosadašnja utvrđenja i pravne stavove Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

Tužitelj ovdje ukazuje na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske - Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. godine, u kojoj VSRH nedvojbeno ukazuje na to da se ovakvim restitucijskim postupcima (posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, kako to navodi VSRH) dokazni postupak ne treba provoditi na okolnosti koje su već utvrđene u kolektivnom sporu, jer svako bi drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, suprotno s procesnim i materijalnim pravom.

Tužitelj nastavno ističe kako je prigovor zastare istaknut samo paušalno i to prije svega imajući u vidu kako one odredbe, koje se tiču utjecaja odluka u kolektivnim sporovima na prava svakog pojedinog korisnika u pojedinačnim postupcima, te tako i sa time vezanim odredbama, kojima je reguliran institut zastare.

Što se tiče istaknutog prigovora zastare, dodatno se navodi kako je to pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto sljedeće pravno shvaćanje: -pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

Kod instituta stjecanja bez osnove zakon ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

Stoga pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila)- VSRH, Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.

4. Tijekom postupka pročitani su Ugovor o kreditu broj 9011140291 sklopljen dana 10. travnja 2006 godine, otplatna tablica s prikazom efektivne kamatne stope, plan otplate kredita te knjigovodstvena kartica, Provedeno je financijsko vještačenje po mr. sc. AŠ iz Ručević vještačenja d.o.o. te je saslušan tužitelj.

5. Tužbeni zahtjev djelomično je osnovan.

6. Nije sporno da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita dana 10. travnja 2006. godine, sklopili ugovor o kreditu broj 9011140291, kojim je odobren kredit u iznosu od 20.502,80 CHF u protuvrijednosti HRK po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, a namjena je bila kupnja vozila. Rok otplate kredita bio je 60 mjeseci te se kredit otplaćivao u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijendosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koje je sastavni dio ugovor.

7. Sporno je da li su odredbe predmetnog ugovora koje se tiču ugovaranja valutne klauzule u CHF, ništetne, odnosno da li je u tom slučaju tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je stekao temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

8. Ovaj prvostupanjski sud je u konkretnom postupku vezan pravnim stavom izraženim u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 6632/2017-10. od 14. lipnja 2018. kojom je taj sud odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine i u bitnome utvrdio da su tužene banke (uključivo i ovdje tuženika) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

Prema tome Visoki trgovački sud Republike Hrvatske pravomoćno je utvrdio da su sve tužene banke ( i ovdje tuženik) koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

Protiv ove odluke banke su podnijele revizije o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio presudom i rješenjem posl. broj: Rev-2221/2018-11. od 3. rujna 2019. godine, među ostalim, točkom II., odbio kao neosnovane revizije "prvo-sedmotuženih protiv drugostupanjske presude u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak…".

U obrazloženju navedene odluke navodi se da je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju ovog suda, a polazeći od činjeničnih utvrđenja iz prvostupanjske presude te sadržajno postupajući na temelju odredbe čl. 373.a ZPP-a, njihovom procjenom utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice glede postupanja tuženih banaka vezano za pregovaranje odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak… i to baš:

-da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,

- da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima…,

- da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

9. Ovakva odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interese i prava potrošača, prema odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013) odn. članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine 41/14), obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi nakade štete uzrokovane postupanjem tuženika odn. radi isplate.

Konačno, i članak 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023; kraće ZPP), određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona / tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava/ da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10. Za ovaj sud nema dvojbe o tome da je tužitelj predmetni ugovor zaključio u svojstvu potrošača, koji pojam definira odredba članka 3., u vrijeme sklapanja ugovora važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007, 79/2007), a nepobitno je da je tužitelj kao fizička osoba s tuženikom sklopio predmeti ugovor. Tuženik nije iznio niti jednu činjenicu koja bi dovodila u pitanje svojstvo tužitelja kao potrošača, a niti je dokazao da bi o spornim odredbama sa tužiteljem pojedinačno pregovarao. Ugovor je sastavljen prema standardnom obrascu tuženika, što nitko ne osporava.

Njegove tvrdnje o tome da je tužitelja informirao na valjan način i objasnio mu posljedice i doseg ugovornih odredbi o primjeni valutne klauzule u CHF, nisu ničim dokazane, s upravo suprotno utvrđeno je presudom donesenom u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača.

11. Suprotno proizlazi i iz logičnog i životno uvjerljivog iskaza samog tužitelja, koji navodi da je trebao kredit za kupnju osobnog automobila pa je kod tuženika čiji je bio dugogodišnji klijent otišao radi informiranja o mogućnosti dobivanja kredita. Banka mu je sama predložila da uzme ugovor koji je vezan uz valutnu klauzulu švicarski franak i jednostavno nije imao razloga posumnjati u to jer mu je rečeno da je to najpovoljniji oblik kreditiranja, a kredit koji bi bio vezan uz neku drugu valutu, npr. euro, banka mu uopće nije nudila.

Ugovor je sastavila banka, dakle, čekao ga je pripremljen ugovor kojeg je došao potpisati. Sjeća se da je sve išlo ubrzano te da je bilo više takvih klijenata koji su taj dan potpisivali ugovor o kreditu. Nitko od strane banke nije ga upozoravao na nikakve rizike, odnosno da bi eventualno tečaj švicarskog franka mogao tijekom vremena znatno porasti.

Prije potpisivanja ugovor je letimično pročitao time da se koncentrirao na njemu najvažnije odredbe koje se tiču iznosa kredita, visine kamatne stope te koliko je mjesečni anuitet.

Auto koji je kupio bio je star nekih 4-5 godina i uzeo ga je kod jedne firme u Zagrebu koja se bavila prodajom rabljenih vozila, a koristio ga je u privatne svrhe. Rata otplate kredita tijekom vremena, a uslijed povećanja tečaja, počela je enormno rasti tako da sam svaki mjesec gledao da li ću nakon plaćanja te rate imati dovoljno sredstava za podmirenje ostalih tekućih životnih potreba.

Nije mogao pretpostaviti da će doći do toga.

12. Međutim, ništetnost odrebe o valutnoj kaluzuli ne dovodi do ništetnoti cijelog ugovora.

Prema odredbi čl. 324. st. 1. ZOO a, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, kao što je ovdje slučaj, čak ako se uzme u obzir i činjenica da je u spomenutom sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošačka utvrđenoj da je i odredba o promjenjivoj kamatoj stopi ništetna.

13. Zato je nesonvan zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnost predmetnog ugovora.

14. Međutim zbog ništetnosti odredbe ugovora o valutnoj klauzuli u CHF postoji obveza tuženika propisana člankom 323. stavak 1. Zakona o odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018; kraće ZOO) vezano za članak 324. stavak 1., da vrati ono što je primio po osnovi takvog pravnog posla, a vezano za članak 1111. istog Zakona koji određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (stavak 1.) odnosno da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (stavak 3).

15. Vezano za visinu postavljenog tužbenog zahtjeva glede ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, valja samo spomenuti stav Vrhovnog sud Republike Hrvatske u odluci Revt 249/14-2. od 9. travnja 2015. na strani 36 : "Kako su dakle odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu sklapani kod 1-7. tuženika banaka u utuženom razdoblju, osim u dijelu kojima je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile nepoštene, to su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 odnosno čl. 102 ZZP te ugovorne odredbe ništetne, a kako je pravilno ocijenjeno od strane niže stupanjskih sudova. U preostalom dijelu tih ugovornih odredbi, a kojima je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu iste nisu nepoštene a time ni ništetne, a zbog čega njihova valjanost, primjena a time i učinak nije doveden u pitanje ovom odlukom.".

Iz navedenoga sasvim jasno proizlazi da je za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze potrebno primijeniti kamatnu stopu koja je naznačena na dan sklapanja ugovora o kreditu, a po mišljenju ovoga suda, istom logikom treba primijeniti i tečaj CHF koji je vrijedio na dan puštanja kredita.

16. Financijski je vještak u nalazu i mišljenju dao otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u razdoblju otplate kredita, te je iskazao razlike u visini obveza tužitelja, po osnovi promjene tečaja (stupac 'j'), i to na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd') pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan svake pojedine uplate, i početnog tečaja važećeg na dan isplate kredita).

Zaključno, mišljenje je vještaka kako slijedi:

 ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio, tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. svibnja 2006.) do dana konačne otplate kredita (26. travnja 2011.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 877,54 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k' Tabele 1 iz nalaza (samo pozitivni iznosi),

 ako se promatraju svi iznosi (i pozitivni i negativni), tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. svibnja 2006.) do dana konačne otplate kredita (26. travnja 2011.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 702,54 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k' Tabele 1 iz nalaza (svi iznosi).

17. Nalaz i mišljenje vještaka sud je u cijelosti prihvatio budući da je dan od strane stručne i ovlaštene osobe, po pravilima znanosti i vještine, te u njemu nema nelogičnosti niti nejasnoća, a utemeljen je na vjerodostojnj dokumunetnaciji vezano za ugovorni odnos.

18. Pri tome valja reći da je tuženik smatrao kako je taj nalaz i mišljenje nije primjenjiv u gornjoj pravnoj stvari, odnosno ne može se upotrijebiti kao dokaz temeljem kojega bi sud usvojio tužbeni zahtjev.

19. Budući da se radi o prigovoru koji je posljedica pogrešnih pravnih shvaćanja tuženika glede same osnove zahtjeva za isplatu, sud drži da je takovo osporavanje nalaza i mišljenja irelevanto odnosno da isti ne dovodi u sumnju.

Konačno niti sam tuženik nije tražio da se vještak očituje o njegovom prigovoru niti da se provodi novo financijsko vještačenje.

20. Što se tiče prigovora zastare potraživanja tužitelja valja reći da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju članaka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva (kakav je i ovaj) počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, tj. u konkretnom slučaju od 14. lipnja 2018. godine, a koji pravni stav je izražen u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., donesenoj povodom tzv. izvanredne revizije iz odredbe članka 382. stavak 2. ZPP-a, a takvim pravnih shvaćanjem vezan je i ovaj sud.

Isto tako prema „Objedinjenom pravnom shvaćanju“ donesenom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

21. Nije sporno da je tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetnu poslovni broj P-1401/12 podnesena 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare, tako da sva potraživanja tužitelja koja su dospjela nakon 4. travnja 2007. nisu bila u zastari.

Za njih je zastara ponovno počela teći 14. lipnja 2018., kada je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom posl. broj: Pž-6632/2017-10. odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine.

Dakle, od tog dana dakle 14. lipnja 2018. pa do dana podnošenja tužbe u ovom postupku tj. do 13. lipnja 2023., a čime je u smislu članka 241. ZOO-a došlo do prekida roka zastare, taj rok zastare od 5 godina propisan člankom 225. ZOO-a, nije protekao.

22. Zbog toga je usvojen dio zahtjeva za isplatu u iznosu od koji se odnosi na potraživanje dospjelo nakon 4. travnja 2007. , dok je za preostali dio zahtjeva u iznosu od 2,75 EUR nastupila zastara.

23. Zato je odlučeno kao u točkama I, II i III izreke.

24. O zateznoj kamati odlučeno je po članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a, a kamata teče o dana kad je tužitelj izvršio plaćanja, budući da se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem zbog naprijed opisanog protupravnog postupanja na štetu tužitelja.

25. Rješenje o troškovima postupka iz točke IV, temelji se na odredbi članka 154. stavak 5. i članka 155. ZPP-a.

Tužitelj u ovoj parnici nije uspio samo sa razmjerno neznatnim dijelom svog zahtjeva , uzimajući u obzir kako osnovu tako i visinu istog, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, pa mu je tuženik dužan u cijelost naknaditi troškove postupka. Trošak koji je tuženik, dužan naknaditi tužitelju odnosi se sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023) na sastav tužbe u visini od 75 bodova (Tbr. 7. t. 1. ), sastav podneska od 28. studenog 2024. i podneska od 17. lipnja 2025., svaki u iznosu od 75 bodova (Tbr. 8. t. 1.), sastav podneska od 13. ožujka 2025. u visini od 25 bodova (Tbr. 8. t. 4.) te zastupanja na ročištima 11. veljače 2025. u visini od 75 bodova (Tbr. 9. t. 1.) , zatim na ročištu od 21. listopada 2025. u visini od 18,75 bodova (Tbr. 9. t. 5) te na ročištu dana 2. prosinca 2025. u visini od 75 bodova (Tbr. 9. t. 1.).

Dakle ukupna naknada za odvjetničke usluge je 418,75 bodova.

Prema Tbr. 54. iste Tarife vrijednost boda je 2,00 EUR tako da je riječ o naknadi u iznosu od 837,50 EUR na što je sukladno Tbr. 46. obračunato i 25 % poreza na dodanu vrijednost od 209,37 EUR.

Također je tužitelju priznat kao trošak iznos naknade za provedeno vještačenje od 300,00 EUR.

26. Preostali dio zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od EUR je odbijen kao neosnovan.

27. O troškovima odvjetnika koji su nastali uslijed delegacije spisa biti će odlučeno posebnim rješenjem.

U Zlataru, dana 16. siječnja 2026.

S u d a c

Neven Kucelj

Uputa o pravnom lijeku!

Protiv presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dn-a:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika