Republika Hrvatska

Općinski sud u Velikoj Gorici

Velika Gorica, Trg kralja Tomislava 36

Poslovni broj: Pr-68/2020-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Velikoj Gorici, po sutkinji tog suda Marini Caren Smolčić, u pravnoj stvari tužitelja HL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Mirko Kovač, odvjetnik u Zagrebu, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, Ministarstvo pravosuđa, Zagreb, koju zastupa zakonski zastupnik Općinsko državno odvjetništvo u Velikoj Gorici, Građansko-upravni odjel, Velika Gorica, radi isplate razlike plaće, nakon održane javne, glavne rasprave, zaključene 2. prosinca 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zakonskog zastupnika tužene, 16. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja HL, OIB: [osobni identifikacijski broj], od 19. listopada 2020., kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju HL, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi tuženoj Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, Ministarstvu pravosuđa, trošak parničnog postupka u iznosu 1.400,00€ (slovima: jednutisućučetiristotineeurainulacenta) u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj HL, OIB: [osobni identifikacijski broj] (dalje u tekstu: tužitelj), u tužbi od 19. listopada 2020. navodi da je državni službenik na radu u Ministarstvu pravosuđa, Uprave za zatvorski sustav, te da je rješenjem raspoređen na rad u Odgojni zavod u Turopolju, na radno mjesto pravosudnog policajca, gdje obavlja poslove osiguranja. Njegovo radno vrijeme organizirano je na način da radi u smjenama po 8 sati i u turnusu po 12 sati, odnosno na drugačiji način ukoliko dolazi do prekida ciklusa 12-24-12-48. Zbog specifičnosti posla i nedostatka potrebnih kadrova, tužitelj svakodnevno u svome radu ne može konzumirati pravo na stanku u trajanju od najmanje 30 minuta kada radi u smjenama, odnosno 60 minuta kada radi u turnusu. Sukladno Zakonu o radu i Kolektivnom ugovoru za državne službenike i namještenike ako službenik ne može koristiti dnevni odmor ima pravo vrijeme dnevnog odmora (stanke) iskoristiti kao slobodan dan. Prema vlastitoj evidenciji u razdoblju od 18. kolovoza 2015. do 18. kolovoza 2020. tužitelj nije koristio stanku niti mu je tužena Republika Hrvatska, OIB: 52634238587 (dalje u tekstu: tužena) omogućila da vrijeme nekorištenja stanke iskoristi kao slobodne dane. Time je tužena povrijedila tužiteljeva prava iz radnog odnosa, neosnovano se obogatila tužiteljevim radom slijedom čega mu je dužna nadoknaditi vrijednost tako odrađenih sati rada.

2. U odgovoru na tužbu tužena u cijelosti osporava osnovu i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva. Osporava navode tužitelja u kojem isti tvrdi da mu nije bilo omogućeno korištenje stanke u trajanju od najmanje 30 minuta odnosno 60 minuta kada je tužitelj radio u turnusu. Nadalje, navodi da službenici zaposleni u Odjelu osiguranja u Odgojnom zavodu u Turopolju rade u turnusu od 7 do 19 sati i od 19 do 7 sati, kao i to da sukladno odredbi članka 10. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (Narodne novine, broj: 112/17., 12/18. i 2/19.) službenici ostvaruju pravo na korištenje stanke od 1 sat po svakom turnusu. Službenici koriste navedenu stanku u vrijeme obroka što je vidljivo iz platnih lista službenika i iz knjige evidencija uzimanja hrane dok je iz knjige evidencija uzimanja kave vidljivo da pojedini službenici napuštaju svoja radna mjesta kako bi za vrijeme stanke popili kavu. Isto tako, službenicima koji su pušači, a s obzirom na zabranu pušenja u krugu odgojnog zavoda, omogućeno je da napuste svoje radno mjesto i izvan kruga zavoda iskoriste vrijeme stanke za pušenje cigareta. Dodaje da su dežurni službenici dužni svakom službeniku prilikom rada u turnusu osigurati propisano vrijeme za stanku uz poštivanje Kolektivnog ugovora, a službenici su dužni tražiti i dogovoriti vrijeme za stanku. Ističe kako dežurni službenik, kao niti voditelj Odjela osiguranja, do sada nisu zaprimili nikakvu predstavku službenika u vezi nemogućnosti korištenja dnevne stanke ili zahtjev za korištenje stanke u nekom drugom terminu. Zbog prirode posla i rada na drugačiji način službenici ponekad nisu u mogućnosti koristiti stanku u vrijeme kada to oni žele ili zbog izvanrednih okolnosti nisu u mogućnosti iskoristiti stanku u cijelosti, ali im se isto kompenzira ranijim odlascima s posla na njihov zahtjev. Tijekom rada u noćnom turnusu uvijek je prisutan dovoljan broj službenika tako da svaki službenik koristi stanku u propisanom vremenu te isto pravo ostvaruju u dogovoru s dežurnim službenikom. Sukladno zakonskim propisima svaki službenik ima mogućnost kompenzacije neiskorištenog vremena propisanog za stanku sa slobodnim satima, ali za to je dužan podnijeti pisani zahtjev u kojem će argumentirano navesti dan i vrijeme kada nije koristio stanku, ali do danas se niti jedan službenik nije obratio s navedenim zahtjevom niti se požalio da mu nije bilo omogućeno korištenje stanke. Priroda poslova službenika Odjela za osiguranje Odgojnog zavoda u Turopolju (odvođenja štićenika na sudove, u vanjske zdravstvene ustanove i dr.) ponekad onemogućuje službeniku da određenog dana koristi stanku u propisanom trajanju, ali se i prilikom svakog odvođenja u druge udaljenije gradove traži od kaznionica i zatvora da na određeno vrijeme zbrinu štićenike za vrijeme dok se službenici angažirani na odvođenju/preprati ne odmore i objeduju te se i u navedenim slučajevima poštuju zakonske odredbe o korištenju stanke. Svaki drugi objektivni razlog za nekorištenje stanke kompenzira se na razne načine (raniji odlazak s posla ili kasniji dolazak na posao, korištenje slobodnih dana i sl.) i to posebno na traženje službenika. Ponavlja da iz svega navedenog proizlazi da je tužitelju od strane poslodavca bilo omogućeno korištenje stanke, sukladno odredbi članka 10. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (Narodne novine, broj: 112/17., 12/18. i 2/19. ) te je istu redovito (svakodnevno) i koristio. Nadalje, ističe kako nijednim zakonskim propisom nije predviđeno vođenje evidencije o korištenju stanke radnika pa tako niti Pravilnikom o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima (Narodne novine, broj: 32/15., 97/15. i 73/17.), koji u odredbi članka 8. stavak 4. određuje da poslodavac koji vodi podatke o radnom vremenu radnika, u evidenciji radnog vremena nije dužan evidentirati podatak o satima korištenja dnevnog i tjednog odmora. Slijedom navedenog predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokazne prijedloge predložene po strankama, pa su pročitani i izvršen je uvid u Zahtjev za mirno rješenje spora s dostavnicom (stranica 5-7 spisa), potvrdu o korištenju gableca u Kaznionici u Turopolju te kantine u Odgojnom zavodu u Turopolju (str. 14 spisa), evidenciju o radnom vremenu tužitelja i obračunske isprave za utuženo razdoblje (stranica 15-68, 108-168 spisa), izveden je dokaz saslušanjem svjedoka UL (list 86-88 spisa), tužitelja (list 88-90 spisa), svjedoka AL (str. 169-170 spisa) i svjedoka CL (str. 170-171 spisa) te je, na temelju suglasnog prijedloga stranaka, izveden dokaz saslušanjem svjedoka RL čitanjem iskaza istog danog na zapisnik u ovosudnom predmetu poslovni broj Pr-90/2018 na ročištu od 29. travnja 2021.

3.1. Odbijen je dokazni prijedlog tužitelja za izvođenje dokaza financijskim vještačenjem pozivom na odredbu članka 304. i 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11. i 148/11. – pročišćeni tekst 25/13., 28/13, 89/14., 70/19., 80/22., 114/22.; dalje u tekstu: ZPP) budući je predmet dovoljno raspravljen za donošenje konačne odluke i odredbu članka i 10. st. 1. ZPP koja propisuje obvezu svih sudionika postupka provesti postupak sa što manje troškova.

4. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP ovaj prvostupanjski sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu novčane naknade na ime neiskorištenog dnevnog odmora (stanke).

6. Između stranaka nije sporno da je tužitelj u utuženom razdoblju od 18. kolovoza 2015. do 18. kolovoza 2020. bio zaposlen kao državni službenik u Ministarstvu pravosuđa, Uprava za zatvorski sustav i probaciju te da je bio raspoređen na rad u Odgojni zavod u Turopolju na radno mjesto pravosudnog policajca.

7. Među strankama je sporno je li tužitelj u utuženom razdoblju na svom radnom mjestu svakodnevno mogao koristiti svoje pravo na stanku u trajanju od 30 minuta kada radi u smjenama, odnosno 60 minuta kada radi u turnusima, je li ista morala biti u neprekinutom trajanju te je li tužena bila u obvezi voditi evidenciju stanke.

8. Uvidom u obračunske liste za svaki pojedini mjesec u utuženom razdoblju te evidencijske liste rada tužitelja za svaki pojedini mjesec u utuženom razdoblju od 18. kolovoza 2015. do 18. kolovoza 2020. utvrđeno je da je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlen kao državni službenik u Ministarstvu pravosuđa, Uprava za zatvorski sustav i probaciju, kao i da je radio u ciklusima 12-24-12-48. Isto tako je utvrđeno da je tužitelj kod tužene ostvario preko 20 godina radnog staža (iz stavke ,,dodatak za vjernost'' 0,08%, koji dodatak se u istom postotku, temeljem odredbe čl. 39. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (Narodne novine 112/17., 12/18., 2/19.; dalje u tekstu: KU), ostvaruje za staž ostvaren u državnim tijelima od 20 do 29 godina). Također, iz platnih lista vidljivo je da su tužitelju obračunati troškovi za „gablec“ (topli obrok) i "kantina" u mjesecima kada je tužitelj konzumirao topli obrok u Odgojnom zavodu u Turopolju prema vlastitoj želji i potrebi.

9. Svjedok UL iskazao je da je zaposlenik tužene u Odgojnom zavodu Turopolje i to od 1. travnja 1993., a sada na radnom mjestu voditelj, odnosno dežurni smjene, kao i kroz utuženo razdoblje. U utuženom razdoblju bio je tužitelju nadređeni, dok je načelnik RL organizirao rad. Tužitelj, kao i još jedan službenik su u utuženom razdoblju bili raspoređeni na rad u posebnom Odsjeku Odgojnog zavoda koji je bio smješten u [adresa], dakle 50 km udaljen od Odgojnog zavoda Turopolje. U istom Odsjeku bilo je smješteno otprilike 12 korisnika, a radilo se o Odsjeku pojačane skrbi i nadzora, budući su u istom bili smješteni korisnici koji su bili označeni kao problematični. Ti korisnici su uglavnom boravili unutar Odsjeka u svojim sobama te su uz dozvolu pravosudnih policajaca mogli su izaći u šetnju unutar žicom osiguranog dvorišnog prostora. Za cijelo vrijeme smjene oba službenika su morala biti prisutna, iz kojeg razloga nisu mogli koristiti pauzu, a kako su je konkretno koristili, nije mu poznato budući nije bio u istom objektu. Nakon što bi smjena dva službenika završila, u drugu smjenu bi došla druga dva službenik koja su također morala biti istovremeno prisutna. Tužitelj je radio, kako u dnevnoj, tako i u noćnoj smjeni, a princip rada u noćnoj smjeni je isti kao i u dnevnoj, odnosno smatra da djelatnici nisu mogli koristiti stanku niti u noćnoj smjeni. Nije bio u mogućnosti organizirati korištenje stanke tužitelju obzirom na činjenicu da su istovremeno morala biti prisutna dva službenika, a nije postojao službenik koji bi ih zamijenio u vremenu trajanja stanke od 60 minuta. Ne postoji evidencija niti je postojala obveza vođenja evidencije o korištenju dnevne stanke za djelatnike Zavoda. Niti jedan od navedenih službenika pa tako i tužitelj mu se nisu pritužili za nemogućnost korištenja stanke niti su mu govorili da bi tražili zamjenu nekorištene stanke za slobodne dane, međutim isto bi morali tražiti od voditelja, a ne od njega.

10. Tužitelj HL u bitnom je iskazao da je u utuženom razdoblju kod tužene obavljao poslove pravosudnog policajca u razdoblju 2015. do kraja 2017. ili početka 2018. u Odjelu Odgojnog zavoda Turopolje koje je smješteno u [adresa], a nakon zatvaranja tog odjeljenja u [adresa] je isti Odjel prebačen u Odgojni zavod Turopolje, koji rad je obavljao u turnusima 12-24, 12-48. Rad je obavljao u Odjeljenju u Sisku koji je imao pojačani nadzor i sastojao se od dva dijela, jedan zatvoreni koji je bio organiziran kao zatvor, konkretno znači da se iz istog ne može izaći, postoje samo jedna zaključana vrata na koja nitko ne može izaći, a ta vrata dijele zatvoreni dio od poluotvorenog gdje se nalaze korisnici koji su u poluotvorenim uvjetima, da bi jedan od dvojice službenika koji su obavezno svaki dan u smjeni izašao, mora otključati ta vrata i potom bi otišao u taj poluotvoreni dio radi provjere situacije na istom dijelu i ukoliko je sve u redu, odmah se vraćao drugom pravosudnom policajcu koji bi za to kratko vrijeme ostao sam na zatvorenom dijelu ili bi se na isti dio vraćao po pozivu drugog pravosudnog policajca u slučaju nastanka nekog problema. U zatvorenom dijelu odjeljenja je znalo biti smješteno od 8-12 korisnika, a u poluotvorenom dijelu otprilike 15-ak korisnika. Po pravilima struke i Pravilniku uvijek su moralo biti prisutni dva službenika pa su se za nešto pojesti u vrijeme stanke morali snaći. Naime, naučio je i od ranijih djelatnika pa od kuće donese gablec koji bi konzumirao na radnom mjestu. Na pitanje suda odgovorio je da je pušač pa bi radi konzumacije u Odjeljenju Sisak stao na vrata koja vode prema ograđenom šetalištu i tako kratko stajao na njima dok ne bi popušio cigaretu. U OZ Turopolje konzumirati nikotinske proizvode je mogao u samom objektu sve dok nije stigla naredba da se ne smije u prostorijama Zavoda pušiti, pa se snalazio odlaskom u WC. Vezano za nemogućnost korištenja stanke prvo razgovarao s načelnikom ŠL, a kada je na njegovo mjestu stupio SL i s njim isto i obojica su mu samo usmeno, ali nikada pismeno, obećavala ''da će se to riješiti'', pri čemu su isticali da će se odjeljenje u [adresa] ionako uskoro zatvoriti, a na njegov prijedlog da im se dodijeli treći čovjek za rad, su mu uvijek odgovarali, da isto nije moguće, da u OZ Turopolje treba više ljudi pa nisu u mogućnosti nekoga uputiti na rad u odjeljenje u [adresa] radi korištenja stanke. Nikada nije zatražio zamjenu neiskorištene pauze za slobodne dane.

11. Svjedok SL u predmetu ovog suda posl. br. Pr-90/2018 na zapisnik je iskazao da je od 2012. do 02.12.2020. bio voditelj Odjela osiguranja pa su mu poznati poslovi tužitelja je ih je na jedan način i organizirao. Rad u turnusu znači da se rad obavlja 12 sati u jutarnjem odnosno dnevnom turnusu, nakon kojeg je službenik slobodan 24 sata. Zatim se radio12 sati u noćnom turnusu, i nakon tog turnusa je službenik slobodan 48 sati.

12. Svjedok AL iskazao je da je zajedno s tužiteljem radio na odjeljenju u [adresa], a radilo se o odjeljenju pojačanje brige i nadzora koje je prihvaćalo između 8-12 korisnika smješteno u 4 sobe. Sobe u kojima su bili korisnici smješteni bile su uvijek zaključane, pa kada bi korisnik trebao koristiti wc ili druge dijelove sanitarnog čvora, vodu i slično morao je zatražiti od njih da otključaju sobu i da ga preprate do sanitarnog čvora. Za vrijeme šetnje korisnika u dvorištu odjeljenja obojica pravosudnih policajaca bi ih nadzirali na dvorištu na način da stoje na vratima pa istovremeno mogu pratiti korisnike u šetnji i ostale korisnike koji su ostali na odjelu. Obzirom je odjeljenje u [adresa] bilo udaljeno 50 km od matične ustanove nisu mogli nikoga tražiti da ih zamjene radi korištenja pauze. Nosili bi sendviče koje bi vrlo često jeli i na samoj šetnici dok čuvaju korisnike, a što je vidljivo i iz platnih lista. Radio je s tužiteljem u turnusima i to od 8 do 20 h, odnosno 20 – 8 h, isto tako i kada je odjeljenje u [adresa] ugašeno 2017. su nastavili raditi u turnusima u Odgojnom zavodu u Turopolju, ali 7-19 h, odnosno 19 -07 h. U Turopolju je situacija u vezi korištenja stanke bila ista, s tim da im je tu mlt. korisnik znao donijeti na radno mjesto obrok iz kuhinje. Isto tako koristili su napitke iz kantine koje bi im isto tako netko donio na radno mjesto. Pušači bi svoje potrebe obavljali kod dežurane, na ulazu u Odgojni zavod, van kruga zavoda s obzirom je u krugu i svim prostorijama zavoda zabranjeno pušenje. Na pitanje suda odgovorio je da je na radnom mjestu policajca kod tužene zaposlen od 1993. i u tom cijelom vremenu do utužene 2020. nije koristio dnevnu stanku. Tužili su se sindikalnom povjereniku za navedenu situaciju, a koji je onda pisano istome izvijestio načelnika i upravitelja, ali sve bez uspjeha. Isto tako je usmeno u više navrata tražio načelnika slobodne dane u zamjenu za neiskorištenu pauzu, ali nakon što je nekoliko puta odbijen s obrazloženjem da nema ljudi više nije postavljao isti zahtjev.

13. Svjedok CL iskazao je da je kod tužene na radnom mjestu pravosudni policajac i to u Odgojnom zavodu Turopolje zaposlen od 1. lipnja 1993., a u odjeljenju Zavoda u [adresa] je radio od njegova otvorenja 2008. do zatvaranja 2017. Rad je obavljao u turnusima isto kao i tužitelj i to od 8,00- 20,00 sati, odnosno od 20,00-8,00 sati. Kada je tužitelj prešao u Odgojni zavod Turopolje nakon zatvaranja Odjeljenja u [adresa], nastavio je raditi u turnusima. U Odgojnom zavodu u Turopolju i njegovom odjeljenju u [adresa] nije bilo prilike za korištenje pauza za odmor, svakako je bila potrebna zamjena budući uvijek moraju biti prisutna dva pravosudna policajca istovremeno, a zamjena im nikada nije bila omogućena, posebno za [adresa] jer je udaljen otprilike 50m od matične ustanove. Naime, vrata od ćelija, a to su sobe u kojima su zaključani korisnici, a ima ih 4 u sobi, ne smiju se otvarati bez oba policajca i to iz sigurnosnih razloga jer je bilo napada na službenu osobu pa je isto pravilo iz tog razloga tada uvedeno, a ta vrata se gotovo stalno moraju otvarati. Otvaraju se na traženje korisnika koji moraju obavljati svoje osnovne fiziološke potrebe, nuždu, tuširanja, šetnju i slično. Isto tako bi imali problem kada bi korisnici pojedine sobe bili na šetnji na šetnici u ograđenom vanjskom prostoru pa bi ih morali nadgledati, a istovremeno su drugi korisnici u svojim sobama u odjeljenju pa ih istovremeno moraju paziti, a nekada korisnik iz sobe traži izlaz radi primjerice obavljanja nužde, što stvara problem i morali su kršiti pravila i ugrožavati sebe i službu. Jeli su na radnom mjestu za vrijeme obavljanja rada, što je zapravo suprotno pravilima službe i mogao je za isto stegovno odgovarati. Za ne korištenje pauze od 1993. pa do kraja utuženog razdoblja su se prituživali voditelju smjene, načelniku, ali nikada te pritužbe nisu uspjele, nikada im nije odgovoreno. Naime, sindikalni povjerenik je i pisano tražio odgovor na navedene pritužbe, ali nikada nije dobio pisani odgovor. Na pitanje suda odgovorio je da mu nije bilo poznato da ima pravo tražiti slobodne dane na ime neiskorištene pauze, iz kojeg razloga isto nije tražio. Isto tako ga nadređeni nisu obavijestili o mogućnosti korištenja slobodnog dana zbog neiskorištene dnevne stanke.

15. Po prijedlogu tužitelja na ročištu održanom 27. rujna 2023. naloženo je tuženoj za utuženo razdoblje dostaviti pregled dnevnih pauza (stanki), a iz kojeg će biti razvidno da li je tužitelj u utuženom razdoblju koristio pripadajuću pauzu, na koji način i koliko je trajala pauza.

15.1. Podneskom od 26. veljače 2021. tužena se očitovala u odnosu na traženo i istaknula da nijednim zakonskim propisom nije propisano vođenje evidencija o korištenju dnevnog odmora (stanke) zaposlenika pa niti Pravilnikom o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima (Narodne novine 32/2015., 98/2015., 73/2017.) iz kojeg razloga takvu dokumentaciju ne može dostaviti.

16. Odredbom članka 73. stavak 1. Zakona o radu (Narodne novine 93/14., 127/17., 98/19.; dalje u tekstu: ZR) propisano je da radnik koji radi najmanje šest sati dnevno, ima svakoga radnog dana pravo na odmor (stanku) od najmanje trideset minuta, osim ako posebnim zakonom nije drukčije određeno. Stavkom 5. istog članka ZR propisano je da ako posebna narav posla ne omogućuje prekid rada radi korištenja odmora iz stavka 1. tog članka, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili ugovorom o radu uredit će se vrijeme i način korištenja ovoga odmora.

17. Odredbom članka 10. stavak 1. KU propisano je da službenik i namještenik koji radi puno radno vrijeme ima svakoga radnog dana pravo na odmor (stanku) od 30 minuta, a koristi ga u skladu s rasporedom koji utvrdi čelnik državnog tijela ili osoba koju on ovlasti. Stavkom 2. istog članka KU propisano je da službenik i namještenik koji radi u turnusima od 12 sati ima pravo na odmor u trajanju od 60 minuta ili dva puta po 30 minuta, u skladu s naravi i potrebama posla, dok je stavkom 3. propisano da se vrijeme odmora iz stavaka 1. i 2. tog članka ubraja u radno vrijeme i da se ne može odrediti u prva tri sata nakon početka radnog vremena niti u zadnja dva sata prije završetka radnog vremena.

18. Odredba čl. 42. KU propisuje da ako službenik i namještenik radi na poslovima čija priroda rada ne dozvoljava prekid rada, pa iz tih razloga ne može koristiti dnevni odmor (stanku), ima pravo tražiti da vrijeme dnevnog odmora (stanke) iskoristi kao slobodne dane.

19. Odredbom članka 135. stavak 1. ZR propisano je da je u slučaju spora iz radnog odnosa, teret dokazivanja na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, odnosno koja pokreće spor, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije uređeno.

20. Pravilnom primjenom prethodno citirane zakonske odredbe (toč. 19. obrazloženja) teret dokazivanja spornih činjenica u ovom konkretnom postupku je na tužitelju koji tvrdi da ga je tužena onemogućila u korištenju stanke, slijedom čega je i u to vrijeme obavljao rad, te da je tužena imala obvezu vođenja evidencije stanke.

21. Provedenim dokaznim postupkom nije utvrđeno da tužitelj tijekom utuženog razdoblja, a obzirom na narav posla koji obavlja, nije imao mogućnost korištenja stanke za odmor. Naime, iskaz tužitelja u tom dijelu sud ocjenjuje nevjerodostojnim jer je tvrdnja kako u utuženom razdoblju nije koristio stanku neuvjerljiva i neživotna budući je životno posve nelogično da bi zaposlenik na pojedinom poslu radio preko 20 godina (v. točku 8. obrazloženja), a da nikad na istom nije mogao koristiti stanku, pa niti u razdoblju koje se odnosi na utuženo razdoblje (razdoblje od 5 godina). Iz istog razloga sud iskaze svjedoka AL i CL u tom dijelu ocjenjuje neuvjerljivima. Iako iskazuju suglasno tužitelju, isti svjedoci su i osobno tužili tuženu za istu pravnu stvar, pa su, između ostalog, osobno zainteresirani za ishod ovog postupka.

22. Isto tako je utvrđeno uvidom u obračunske liste da su se tužitelju u utuženom razdoblju po potrebi na plaći obračunavali troškovi za „gablec“ (topli obrok) i "kantina", slijedom čega također proizlazi da je tužitelj u utuženom razdoblju na navedeni način koristio stanku, neovisno o činjenici da je nije koristio odjednom u trajanju od 30 minuta odnosno 60 minuta jer je isto preporučljivo, no ne i obvezno. Dakle, i iz materijalne dokumentacije ne proizlazi tvrdnja tužitelja o nemogućnosti korištenja stanke. Ujedno, tužitelj i svjedok AL navode da je tužitelju i drugim konzumentima nikotinskih proizvoda omogućeno konzumirati iste na radnom mjestu, a sam tužitelj je konzument to proizlazi da je i za navedenu konzumaciju koristio stanku za odmor. Valja dodati kako priroda tužiteljevog posla kao pravosudnog policajca u Odgojnom zavodu Turopolje, prema ocjeni ovog suda nije takva da podupire tužiteljeve tvrdnje da u tijeku cijelog svog radnog staža nikada nije mogao koristiti stanku jer tužitelj pogrešno tumači da se korištenje stanke konzumira isključivo napuštanjem radnog mjesta u smislu izlaska izvan kruga kaznionice ili napuštanja porte budući da ni jednim propisom nije propisano da se stanka koristi izvan radnog mjesta.

23. Vezano uz tvrdnju tužitelja da je tužena bila u obvezi vođenja evidencije stanke, valja istaknuti da nijednim zakonskim propisom nije predviđeno vođenje evidencije o korištenju stanke radnika, pa tako ni Pravilnikom o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima (Narodne novine 32/15., 97/15., 73/17.; dalje u tekstu: Pravilnik).

24. Odredba čl. 8. st. 1. Pravilnika propisuje minimalan sadržaj evidencije o radnom vremenu. Pa tako evidencija o radnom vremenu, između ostalog, sadrži podatke o: sukladno točki 3. početku rada, sukladno točki 4. završetku rada, sukladno točki 6. ukupno dnevno radno vrijeme, sukladno točki 9. vrijeme nenazočnosti na radu: sate korištenja odmora (dnevnog, tjednog i godišnjeg), neradne dane i blagdane utvrđene posebnim propisom, sate spriječenosti za rad zbog privremene nesposobnosti za rad, sate plaćenih dopusta, sate nenazočnosti u tijeku dnevnog rasporeda radnog vremena po zahtjevu radnika, sate nenazočnosti u tijeku dnevnog rasporeda radnog vremena u kojima radnik svojom krivnjom ne obavlja ugovorene poslove, sate provedene u štrajku, sate isključenja s rada (lockout).

25. Iz citiranih odredbi proizlazi da se stanka ubraja u radno vrijeme (dakle vrijeme nazočnosti radnika na radu), a čime se ista razlikuje od ostalih odmora na koje prema propisima radnik ima pravo, poput dnevnog, tjednog i godišnjeg odmora, koji se ne ubrajaju u vrijeme nazočnosti radnika na radu.

26. Slijedom navedenog, sud zaključuje kako poslodavac u sklopu vođenja evidencije o radnom vremenu, nije dužan voditi i evidenciju o korištenju stanke radnika budući da se, kao što je obrazloženo, vrijeme stanke ubraja u samo radno vrijeme.

27. Ocjena je ovog suda kako se činjenica da tužena nije vodila evidenciju o korištenju stanke, ne može tumačiti na njezinu štetu budući ju niti jedan propis ne obvezuje na to. Osobito kada se ima u vidu da je tužena uredno vodila sve evidencije o radnom vremenu na koje ju propisi obvezuju.

28. Konačno, odredbom članka 42. KU propisano je da ako službenik i namještenik radi na poslovima čija priroda rada ne dozvoljava prekid rada, pa iz tih razloga ne može koristiti dnevni odmor (stanku), ima pravo tražiti da vrijeme dnevnog odmora (stanke) iskoristi kao slobodne dane.

29. Upravo tu spornu činjenicu, tužitelj koji tvrdi da nije mogao koristiti pravo na stanku, nije dokazao. Iako tužitelj i svjedoci AL i CL suglasno iskazuju kada navode da su se obraćali poslodavcu u svezi nemogućnosti korištenja stanke istovremeno svjedok UL iskazuje da mu se nikada niti jedan službenik nije obratio s prigovorom što ne koriste stanku, a isti svjedok nije osobno zainteresiran interes za ishod ovog postupka (dok tužitelj i svjedoci AL i CL jesu budući su tužili za istovjetnu pravnu stvar kod ovog suda, kako je već ranije navedeno) iz i kojeg razloga njegov iskaz u tom dijelu sud ocjenjuje vjerodostojnim, a iskaze tužitelja i svjedoka AL i CL prilagođenima k uspjehu u sporu.

29.1. Između ostalog navedenu činjenicu (da mu nije omogućeno korištenje slobodnih sati u zamjenu za neiskorištenu stanku) ne potvrđuje niti materijalna dokumentacija u spisu iz koje bi isto proizlazilo, a (ponavlja se) teret dokaza u ovoj pravnoj stvari je na tužitelju.

30. Stoga, osim što tijekom postupka nije utvrđeno da tužitelj zbog prirode posla nije mogao koristiti stanku tijekom radnog dana, tužitelj nije dokazao niti da je od poslodavca tražio da mu u zamjenu za neiskorištenu stanku omogući korištenje slobodnih dana, a što je tužitelj mogao i trebao učiniti sukladno odredbi čl. 42. KU.

31. Slijedom navedenog, analizirajući sve izvedene dokaze, te ih dovodeći u vezu s relevantnim naprijed navedenim zakonskim odredbama i propisima, ovaj sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan slijedom čega ga je, na temelju odredbe članka 135. ZR, a vezi s člankom 73. stavak 1. ZR i čl. 42. KU, odbio kao neosnovan i odlučio kao pod točkom I. izreke. Navedeni pravni stav potvrđuje i drugostupanjski sud – Županijski sud u Karlovcu poslovni broj Gž R- 124/2023 od 13. rujna 2023., Županijski sud u Velikoj Gorici u svojim odlukama poslovni broj Gž R-65/2023 od 30. ožujka 2023., Gž R-72/2023 od 13. srpnja 2023. i Gž R-66/2023 od 13. srpnja 2023., Županijski sud u Splitu u svojim odlukama poslovni broj Gž R-97/2023 od 26. lipnja 2023. i Gž R-218/2023 od 26. lipnja 2023., Županijski sud u Slavonskom Brodu u svojoj odluci Gž R 43/2023 od 16. svibnja 2023., Županijski sud u Puli- Pola u svojoj odluci poslovni broj Gž R-183/2023 od 12. rujna 2023.

32. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1., članka 154. a i članka 155. ZPP s obzirom da je tužena u cijelosti uspjela u sporu.

33. Trošak tužene odnosi se na zastupanje po punomoćniku koji je određen Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/23.; dalje u tekstu: Tarifa) u svezi odredbe čl. 163. ZPP. Tako je tuženoj priznat parnični trošak u iznosu 1.400,00€ a koji se odnosi na:

- odgovor na tužbu od 28. siječnja 2021. - 100 bodova (Tbr 8./1. i 50. Tarife),

- zastupanja na ročištima 27. rujna 2023., 12. prosinca 2023., 14. ožujka 2024., 4. srpnja 2024. i 2. prosinca 2025. - 100 bodova za svako, odnosno ukupno 500 bodova (Tbr. 9./1. i 50. Tarife),

1 0

- sastav obrazloženog podneska od 22. veljače 2021. - 100 bodova (Tbr 8./1. i 50. Tarife).

34. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod toč. II. izreke.

U Velikoj Gorici, 16. siječnja 2026.

Sutkinja:

Marina Caren Smolčić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje, odnosno od dana dostave prijepisa ove presude, u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335.ZPP).