Poslovni broj: P-1554/2023-29

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb – Istok, Turinina 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu po sucu Ivi Đuratoviću, u pravnoj stvari tužitelja ĆJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Kalauz, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Vukina, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 11.12.2025., dana 16. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetni dijelovi odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu od 13.07.2006., koji je sklopljen između tužitelja ĆJ kao korisnika kredita i tuženikovog prednika Societe Generale – Splitska banka d.d. kao kreditora, kojima je kao ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica kredita naveden švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. da tužitelju ĆJ isplati iznos 4.955,99 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 01.10.2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu daljnjih 440,15 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama.

IV. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika OTP banka d.d. prema tužitelju ĆJ u iznosu 130,14 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama.

V. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika OTP banka d.d. prema tužitelju ĆJ u iznosu 2.669,23 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama.

VI. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 5.3. Ugovora o kreditu od 13.07.2006., koji je sklopljen između tužitelja ĆJ kao korisnika kredita i tuženikovog prednika Societe Generale – Splitska banka d.d. kao kreditora, u dijelu u kojem se navodi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kredita iznosi 0,50% od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prilikom korištenja kredita“.

VII. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. da tužitelju ĆJ isplati iznos 145,26 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 19.07.2006. do isplate po stopi koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

VIII. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. da tužitelju ĆJ naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu 2.162,50 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 16.01.2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužbom od 12.06.2023. tužitelj ĆJ zatražio je donošenje presude kojom bi se utvrdilo da je ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu od 13.07.2006. te da se tuženiku OTP banci d.d. naloži isplata neodređenog novčanog iznosa na ime povrata onoga što je primio na temelju te ništetne ugovorne odredbe. Podneskom od 02.10.2024. tužitelj je izmijenio tužbeni zahtjev na način da je postavio određeni zahtjev za isplatu novčanog iznosa 5.396,14 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama na ime restitucije zbog ništetne ugovorne odredbe te je dodao tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, uz daljnjih zahtjev za povrat 145,26 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama na ime onoga što je platio na temelju te ugovorne odredbe.

2. U odgovoru na tužbu tuženik OTP banka d.d. usprotivio se tužbenom zahtjevu, u bitnom osporavajući tužiteljev status potrošača, zatim navodeći da se tužitelj ne može pozivati na utvrđenja iz kolektivne presude te da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije ništetna, kao i da je provedena valjana konverzija kredita kojom je uspostavljena nova pravna osnova zbog čega se tužitelj od samog početka treba smatrati korisnikom kredita u EUR, čime je uspostavljena ravnoteža između tužitelja i tuženika. Ujedno je istaknuo prigovor zastare.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 07.07.2025. (str. 167-169 spisa) snizio utuženi novčani iznos kojeg potražuje po osnovi ništetne valutne klauzule, i to sa dotadašnjih 5.396,14 EUR na 4.955,99 EUR. Tuženik se podneskom od 23.07.2025. (str. 170 spisa) usprotivio navedenom smanjenu tužbenog zahtjeva.

3.1. Po pravnom shvaćanju VSRH od 26.04.2021. smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika. Budući da se u konkretnom slučaju tuženik protivio navedenom djelomičnom povlačenju tužbe u smislu čl. 193. st. 2. ZPP, ono nije proizvelo procesni učinak, slijedom čega je sud ovom presudom odlučivao o prvotnom zahtjevu iz tužbe odnosno iz podneska od 02.10.2024.

4. U provedenom postupku pročitani su Ugovor o kreditu od 13.07.2006. (str. 7-13 spisa), Dodatak od 12.02.2016. (str. 14-16 spisa), Otplatni plan (str. 92-99 spisa), Promet po kreditu (str. 101-117 spisa), provedeno je financijsko vještačenje (str. 136- 152 spisa) te je saslušan tužitelj (str. 126-127 spisa).

5. Tužbeni zahtjev je u pretežitom dijelu osnovan.

6. Predmet parnice je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i naknadi za obradu kredita, uz daljnje zahtjeve za povrat novčanih iznosa koje je tuženik primio na temelju tih ništetnih ugovornih odredbi.

7. Nije sporno da je tuženik OTP banka d.d. pravni slijednik prijašnje banke Societe Generale – Splitska banka d.d.

7.1. Između stranaka nije sporno:

− da je tuženikov prednik Societe Generale – Splitska banka d.d. kao kreditor (banka) sa tužiteljem kao korisnikom kredita sklopio Ugovor o kreditu od 13.07.2006.;

− da je taj kredit bio denonimiran u kunama uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF);

− da je tuženikov prednik tužitelju isplatio ugovoreni iznos kredita, a tužitelj mu ga je onda počeo otplaćivati na način kako je to bilo ugovoreno, dakle plaćanjem anuiteta prema valutnoj klauzuli u CHF;

− da su tužitelj i tuženikov prednik 12.02.2016. na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/2015; dalje: ZID ZPK/15) sklopili Dodatak navedenog ugovora o kreditu kojim su proveli konverziju kredita na način da su izvršili izmjenu valutne klauzule iz CHF u EUR.

8. Sporno je prije svega je li ugovorna odredba osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF ništetna i je li nastupila zastara tužiteljevog restitucijskog zahtjeva. Posebno je sporno ima li tužitelj, s obzirom na provedenu konverziju, ikakva daljnja prava prema tuženiku po osnovi ništetne valutne klauzule.

O ništetnosti valutne klauzule u osnovnom ugovoru o kreditu

9. Valjanost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (CHF) u potrošačkim ugovorima o kreditu bila predmet preispitivanja pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u parničnom postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a povodom tužbe udruge za zaštitu potrošača Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, protiv osam tuženih banaka koje su takve kredite ugovarale sa potrošačima, a među kojim bankama (tuženicima) je bio i prednik ovopredmetnog tuženika Societe Generale – Splitska banka d.d.

9.1. U tom postupku je pravomoćnom presudom posl. br. P-1401/2012 od 04.07.2013. utvrđeno da je tuženik (jednako kao i ostale tužene banke) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača (korisnika kredita) zaključujući ugovore o kreditu sa ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama na način da je u razdoblju od 01.10.2004. do 31.12.2008. kao valutu uz koju je vezana glavnica ugovarao švicarski franak, a da prije zaključenja tih ugovora o kreditu, tijekom pregovora i u svezi zaključenja tih ugovora, banka kao trgovac nije u cijelosti informirala korisnike kredita (potrošače) o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je tuženik time postupio suprotno odredbama tada važećih Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10. U navedenom postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno je da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u potrošačkim ugovorima o kreditu nije bila razumljiva za potrošače, jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, s time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita (potrošače) zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, pri čemu su svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

11. Po čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22; dalje ZPP) fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava građana da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12. Uvidom u Ugovor o kreditu od 13.07.2006. (str. 7-13 spisa) utvrđeno je da je taj ugovor bio sklopljen između tuženikovog prednika Societe Generale – Splitska banka d.d. kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita te da je njime iznos kredita bio utvrđen u kunskoj protuvrijednosti iznosa 46.920,00 CHF po prodajnom tečaju banke na dan isplate (čl. 2.), uz rok otplate 15 godina (čl. 4.), u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju na dan plaćanja (čl. 10.), s time da se radilo o kreditu za adaptaciju (čl. 3.).

12.1. Iz sadržaja tog Ugovora proizlazi da on u niti jednom dijelu ne sadrži nikakve konkretne podatke pomoću kojih je tužitelj mogao shvatiti okolnosti važne za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, odnosno sve rizike i mogućnosti značajne fluktuacije tečaja CHF.

13. Iz iskaza tužitelja (str. 126-127 spisa), kojem ovaj sud u potpunosti vjeruje jer je iskazivao na uvjerljiv način, a sam iskaz je životan i logičan, proizlazi da je predmetni kredit podigao radi adaptacije kuće u kojoj je živio sa svojom obitelji, a gdje i danas živi. Nadalje, da mu u banci nisu nudili nikakav drugo kredit osim u CHF koji mu je prezentiran kao najpovoljniji, a nije mu ništa objašnjavano o čemu ovisi kretanje tečaja CHF, već mu je rečeno da se radi o stabilnoj valuti.

14. Dovodeći u vezu sadržaj konkretnog ugovora u kreditu sa prihvaćenim iskazom tužitelja sud utvrđuje da je tužitelj u svojstvu potrošača (za svoje osobne potrebe) u srpnju 2006. sa tuženikovim prednikom sklopio predmetni ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF, bez da je pritom od strane tuženikovog prednika kao banke bio obaviješten o svim mogućim posljedicama i rizicima ugovaranja kredita koji je vezan uz valutu CHF.

15. Iz navedenih razloga sud zaključuje da je pojedinačni ugovor o kreditu koji je bio sklopljen između tužitelja i tuženikovog prednika u cijelosti u dosegu pravomoćne presude koja je protiv tuženikovog prednika donesena u parničnom postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (točka 9.1. obrazloženja), pa je sukladno čl. 502.c ZPP sud u ovoj parnici vezan utvrđenjima iz te presude, i to utvrđenjem da je ugovorna odredba o potrošačkom kreditu sa valutnom klauzulom u CHF ništetna.

16. Slijedom navedenoga, ovaj sud utvrđuje da je Ugovor o kreditu od 13.07.2006. koji je bio sklopljen između tužitelja i tuženikovog prednika ništetan u dijelu u kojem je njime ugovorena valutna klauzula u CHF po kojoj je kunski iznos kredita i posljedično mjesečnog anuiteta bio vezan uz tečaj švicarskog franka.

16.1. Stoga je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev u dijelu za utvrđenje ništetnosti te ugovorne odredbe pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke.

O provedenoj konverziji

17. Dodatkom od 12.02.2016. (str. 14-16 spisa) tužitelj i tuženikov prednik su na temelju odredbi ZID ZPD/15 izvršili konverziju na način da je valutna klauzula kredita izmijenjena iz CHF u EUR, pri čemu se na temelju zakona smatra da je konverzija izvršena sa danom 30.09.2015.

18. Na taj način položaj tužitelja se izjednačio sa položajem u kojem bi se nalazio da je od početka kod iste banke podigao odgovarajući kredit sa valutnom klauzulom u EUR – usporediv po datumu isplate kredita, vrsti tečaja, kamatnoj stopi, namjeni i roku otplate.

18.1. Pritom je sačinjen simulirani otplatni plan kojim su utvrđeni novi anuiteti od početka otplate kredita, a novčani iznosi koje je tužitelj do tada platio radi podmirenja anuiteta s valutnom klauzulom u CHF su retroaktivno iskorišteni za namirenje anuiteta po novom otplatnom planu (s valutnom klauzulom u EUR).

18.2. Razliku između anuiteta koje je tužitelj do datuma konverzije (30.09.2015.) faktično platio prema valutnoj klauzuli u CHF i anuiteta koje bi plaćao prema valutnoj klauzuli u EUR da se od početka primjenjivao novi otplatni plan, stranke su sklopljenim Dodatkom utvrdile kao preplatu – višak plaćenoga.

18.3. Sklopljenim Dodatkom je ujedno utvrđeno koliko na dan konverzije (30.09.2015.) iznosi preostala neotplaćena glavnica, i to polazeći od toga da se od početka otplate kredita radilo o valutnoj klauzuli u EUR (a ne CHF) te je u pogledu navedene neotplaćene glavnice ugovorena daljnja otplata u anuitetima u skladu sa novim otplatnim planom.

18.4. U tužiteljevom slučaju predmetnim Dodatkom sa pripadajućim Sporazumom, a u skladu sa prisilnim odredbama ZID ZPK/15, utvrđeno je da dan 30.09.2015. postoji preplata u iznosu 19.357,88 HRK, dok nedospjela i neotplaćena glavnica kredita iznosi 14.459,61 EUR u kunskoj protuvrijednosti, s time da će se navedena preplata iskoristiti za podmirenje budućih anuiteta koji dospijevaju nakon konverzije.

19. ZID ZPK/15, temeljem kojeg je sklopljen predmetni Dodatak o konverziji, predstavlja lex specialis u odnosu na opća pravila ZOO, pri čemu je konverzija bila obavezna za banke, dok su potrošači imali mogućnost odlučiti hoće li prihvatiti konverziju ili ne. Radi se o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca sa ciljem otklanjanja dužničke krize i zaštite potrošača od rastućeg tečaja CHF. Ustavnost ZID ZPK/15 potvrđena je od strane Ustavnog suda RH u odluci br. U- I-3685/2015 od 04.04.2017.

20. Stoga bez obzira što je osnovni ugovor o kreditu djelomično – u pogledu valutne klauzule – ništetan, sama konverzija je valjana te proizvodi pravne učinke (Gos- 1/2019-36 od 04.03.2020.).

21. Nadalje budući da su ugovorne odredbe o konverziji odraz zakonskih pravila prisilne prirode – i to odredbi ZID ZPK/15 – sve odredbe Dodatka o konverziji su isključene od ocjene njihove nepoštenosti prema potrošaču, a u skladu sa čl. 49. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/2014, 110/2015; dalje: ZZP/14) i čl. 1. st. 2. EU Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 05.04.1993.

22. Slijedom navedenoga predmetni Dodatak od 12.02.2016. kojim su tužitelj i tuženikov prednik izvršili konverziju je valjan te proizvodi pravne učinke, a njegove odredbe se ne mogu proglasiti nepoštenima prema potrošaču pa se po toj osnovi Dodatak o konverziji ne može smatrati ništetnim.

23. Pritom valja istaknuti da tužitelj u ovoj parnici niti nije osporavao pravilnost konverzije, zbog čega sud zaključuje da je u konkretnom slučaju konverzija provedena pravilno i u skladu sa prisilnim odredbama ZID ZPK/15.

O pravima potrošača iz ništetnosti valutne klauzule nakon provedene konverzije

24. Potrošači i nakon sklopljenog dodatka o konverziji po odredbama ZID ZPK/15 imaju pravni interes i mogu zahtijevati utvrđenje ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu (Rev-2868/2018-2 od 12.02.2019.).

25. Po čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna je drugoj strani vratiti sve što je primila na temelju ništetnog ugovora (st. 1.), a ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svojem suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima slučaja nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti (st. 2.).

26. ZID ZPK/15 i njegova pravila o konverziji imali su za cilj kredite vezane uz valutu CHF pretvoriti u kredite vezane uz valutu EUR, i to radi otklanjanja dužničke krize i radi zaštite potrošača od rastućeg tečaja CHF. ZID ZPK/15 predstavlja lex specialis, međutim ovo samo u pogledu pretpostavki za izmjenu valutne klauzule kredita, pravila konverzije i njenih učinaka na preostalu kreditnu obvezu potrošača. S druge strane, iz niti jedne odredbe ZID ZPK/15 ne proizlazi da taj zakon drugačije uređuje ili mijenja prava koja bi potrošačima uslijed ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu pripadala po općem propisu (ZOO).

26.1. Uostalom ni iz obrazloženja Prijedloga ZID ZPK/15 (dostupno putem https://edoc.sabor.hr) ne proizlazi da je njegov cilj bio regulirati prava koja potrošačima pripadaju po osnovi djelomične ništetnosti osnovnih ugovora o kreditu. Naime, iz ničeg u tom obrazloženju Prijedloga zakona ne proizlazi da je njegova namjera bila uklanjanje posljedica ništetnih odredbi ugovora o kreditu i obeštećenje potrošača.

26.2. Navedeno se posebice odnosi na prava potrošača po osnovi ništetne valutne klauzule iz osnovnih ugovora o kreditu jer je ništetnost valutne klauzule pravomoćno utvrđena tek 14.06.2018. (u okviru postupka apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača), dakle 2-3 godine nakon donošenja ZID ZPK/15 i provedenih konverzija, pa se po prirodi stvari nikako ne može smatrati da se donošenjem ZID ZPK/15 i izvršenim konverzijama ustvari uređivalo pitanja prava koja potrošačima pripadaju zbog ništetnost valutne klauzule, koja u tom trenutku još uvijek nije bila utvrđena.

26.3. Osim toga, po čl. 19.e st. 6. ZID ZPK/15 ako potrošač ne prihvati konverziju otplata kredita se nastavlja prema važećim ugovornim uvjetima i sukladno odredbama tog zakona. Nezamislivo je da bi zakonodavac putem ZID ZPK/15 imao namjeru urediti otklanjanje posljedica ništetnih odredbi ugovora o kreditu i obeštećenje potrošača, a da bi za potrošače koji nisu pristali na konverziju de facto propisao nastavak primjene ništetnih ugovornih odredbi, k tome bez predviđanja da je banka dužna išta vratiti potrošaču po osnovi onoga što je do tada stekla na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

26.4. Kod zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi temeljno pravo potrošača je ono na potpunu restituciju, zbog čega sva odstupanja od tog glavnog pravila moraju biti propisana jasno i nedvosmisleno, a konkretni ZID ZPK/15 u niti jednom dijelu ne spominje obeštećenje potrošača ni uklanjanje posljedica ništetnosti.

26.5. Prema tome odredbama ZID ZPK/15 uopće nisu regulirana pitanja uklanjanja posljedica ništetnih odredbi ugovora o kreditu i obeštećenja potrošača, niti je to bio cilj i smisao tog zakona.

27. Nadalje, ne može se smatrati ni da se potrošač sklapanjem konverzije dobrovoljno (prešutno) odrekao prava na punu restituciju. Naime takav učinak konverzije nije izričito propisan odredbama ZID ZPK/15, dok istovremeno čl. 41. ZZP/14 isključuje mogućnost potrošačevog odricanja od prava koja mu pripadaju na temelju zakona kojima se štite prava potrošača. No sve i kada bi se uzelo da se potrošač prilikom konverzije mogao odreći svojeg prava na punu restituciju, to odricanje bi moralo biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka (odluka Suda EU C-452/18, Ibercaja Banco), a kako banka u sklopu izračuna konverzije nije prikazivala iznos koji bi potrošaču pripadao u slučaju potpune restitucije (nego samo iznos koji je potreban za izjednačavanje sa odgovarajućim EUR kreditom), onda se nikako ne bi moglo raditi o informiranom pristanku potrošača pa ga eventualno odricanje od potrošačkih prava niti ne bi obvezivalo.

28. Budući da to pitanje uopće nije bilo obuhvaćeno konverzijom, potrošači koji su prihvatili konverziju moraju u pogledu svojeg prava na potpunu restituciju biti u cijelosti u jednakom položaju kao i oni potrošači koji nisu prihvatili konverziju. Zakonska intervencija u ugovorni odnos potrošača i trgovca sama po sebi ne ograničava pravo potrošača na potpunu restituciju (odluka Suda EU C-118/2017, Ć), pa u tom pogledu potrošači ne mogu biti u različitom položaju prema tome jesu li ili nisu prihvatili zakonsku intervenciju (konverziju).

29. Konačno, konverzijom je samo došlo do naknade (retroaktivne) izmjene valiometra po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta, dakle radi se o izmjeni načina ispunjenja obveze, dok su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba u kunama) ostali neizmijenjeni, pa stoga predmetna konverzija u skladu sa čl. 145. st. 2. ZOO ne predstavlja obnovu ugovora (novaciju) te se posljedično ne radi o novoj pravnoj osnovi u smislu čl. 145. ZOO koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi na strani banke.

30. Slijedom svega navedenoga, i nakon što je prihvatio konverziju sukladno ZID ZPK/15, potrošač ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te ima pravo potraživati razliku preplaćenih iznosa, ako takva razlika postoji nakon provedene konverzije.

30.1. Pritom se potrošač ima pravo vratiti u činjeničnu i pravnu situaciju u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, što posebno obuhvaća pravo na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača (odluka Suda EU C-118/2017, Ć).

31. Iz navedenih razloga sud utvrđuje da tužitelj u skladu sa čl. 323. ZOO – i to bez obzira na konverziju provedenu po odredbama ZID ZPK/15 – ima pravo na uspostavu činjenične i pravne situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba osnovnog ugovora o kreditu nikada nije postojala i da se prema njemu nikada nije primjenjivala. S druge strane, tuženikov prednik nije imao pravo ostvariti ni zadržati nikakvu korist od nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi koje je nametnuo potrošaču.

32. S obzirom na okolnosti konkretnog slučaja – jer je upravo banka protivno dobroj vjeri nametnula potrošaču nepoštene i ništetne ugovorne odredbe – tuženik kao banka smatra se nesavjesnim stjecateljem zbog čega je u skladu sa čl. 1115. ZOO dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja sve koristi na štetu tužitelja.

33. Nisu osnovani tuženikovi navodi o tome da je tužiteljev restitucijski zahtjev u zastari. Naime, sukladno pravnom shvaćanju VSRH od 30.01.2020. kada se radi o ništetnosti ugovora zastara restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga se u konkretnom slučaju opći zastarni rok od 5 godina (čl. 225. ZOO) za restitucijski zahtjev potrošača računa tek od 14.06.2018., kao datuma pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora kojom je ustanovljena ništetnost valutne klauzule u CHF u potrošačkim ugovorima o kreditu. Budući da je tužitelj tužbu u ovom predmetu podnio 12.06.2023., to znači da utuženo potraživanje nije zastarjelo.

34. Tuženikova tvrdnja da su pojedini anuiteti plaćeni od strane trećih osoba, a ne izravno od strane tužitelja – sve i kada bi bili istiniti – u cijelosti su neodlučni za osnovanost restitucijskog zahtjeva, jer je korisnik kredita bio tužitelj te je tuženik upravo njega zaduživao kao obveznika plaćanja mjesečnih anuiteta, pa su stoga svi anuiteti plaćeni u ime i za račun tužitelja kao korisnika kredita.

35. Stoga tužitelj ima pravo na potpunu restituciju uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

a) Preplaćeni anuiteti do 30.09.2015.

36. U postupku nije sporno da je tužitelj od početka otplate kredita 2006. godine pa do konverzije 30.09.2015. otplaćivao navedeni kredit i plaćao anuitete sukladno sklopljenom ugovoru. To znači da je tužitelj tuženiku vršio plaćanja na temelju ništetne ugovorne odredbe, i to u dijelu u kojem se iznos anuiteta povećavao zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF koji je važio u trenutku isplate kredita.

36.1. Budući da provedena konverzija ne utječe na pravo potrošača na potpunu restituciju, tužitelj ima pravo da mu tuženik u skladu sa čl. 323. ZOO vrati ono što je do dana konverzije primio na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

36.2. Dodatkom od 12.02.2016. sa pripadajućim Sporazumom na temelju prisilnih odredbi ZID ZPK/15 stranke su utvrdile da je do 30.09.2015. preplaćeno 19.357,88 HRK (2.569,23 EUR), što predstavlja razliku između iznosa anuiteta koje je tužitelj faktično plaćao po ništetnoj valutnoj klauzuli u CHF i iznosa anuiteta koje bi plaćao da je od početka imao odgovarajući kredit sa valutnom klauzulom u EUR.

36.3. Međutim uslijed ništetnosti valutne klauzule u CHF, tužitelj ima pravo ne samo da mu se vrate svi iznosi do razine odgovarajućeg kredita sa valutnom klauzulom u EUR (što je ostvario kroz konverziju), već ima pravo da mu se vrate svi iznosi do razine onog što bi platio da se kroz cijelo vrijeme od početka otplate pa do 30.09.2015. primjenjivao isključivo početni tečaj CHF po kojem mu je kredit isplaćen. Naime, sve što je plaćeno preko toga predstavlja plaćanje uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na početni, a valutna klauzula u CHF je ništetna, pa tužitelj ima pravo da mu tuženik u skladu sa čl. 323. st. 1. ZOO vrati te iznose. Ne postoji pravna osnova po kojoj bi tuženik takve bespravno stečene iznose mogao zadržati.

37. Na okolnost utvrđivanja iznosa koje je tužitelj do dana konverzije preplatio zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o.

37.1. Vještak je sačinio pisani nalaz od 16.05.2025. (str. 136-151 spisa) koji je jasan, obrazložen i neproturječan te je izrađen na temelju vjerodostojne dokumentacije u spisu i u skladu sa pravilima struke. Stranke nisu imale primjedbe na nalaz vještaka u računskom dijelu već je tuženik iznosio primjedbe samo pravne prirode, ali se izričito očitovao da ne zahtijeva usmeno saslušanje vještaka.

38. Iz navedenog nalaza vještaka proizlazi da je tužitelj od početka otplate kredita pa do dana konverzije 30.09.2015., isključivo uslijed rasta tečaja CHF, tuženiku platio 5.773,27 EUR više od onoga što bi mu bio dužan platiti da su mu se anuiteti računali po početnom tečaju CHF po kojem mu je kredit isplaćen (1 CHF=4,665300 HRK).

38.1. Vještak je nadalje izračunao da zatezne kamate na svaki pojedinačni preplaćeni iznos anuiteta, od dana svakog plaćanja pa do dana konverzije (30.09.2015.), iznose ukupno 1.751,95 EUR.

39. Stoga sud utvrđuje da je tužitelj zbog ništetne valutne klauzule do dana konverzije tuženiku platio 5.773,27 EUR više od onoga što mu je dio dužan platiti, što predstavlja stvarnu preplatu odnosno višak plaćenih anuiteta, dok zatezne kamate obračunate na taj iznos do dana konverzije iznose 1.751,95 EUR.

40. Od navedenoga, tužitelj je kroz konverziju namiren za 2.569,23 EUR što predstavlja preplatu priznatu konverzijom (do razine odgovarajućeg kredita sa valutnom klauzulom u EUR).

40.1. Po čl. 172. ZOO ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica.

40.2. U skladu sa citiranom odredbom valja uzeti da se iznos preplate koja je priznata konverzijom uračunava u zatezne kamate koje su dospijevale na stvarnu preplatu.

40.3. Stoga sud smatra da je za presuđenje mjerodavna ona varijanta nalaza vještaka po kojoj se iznos preplate priznate konverzijom odbija od zateznih kamata koje su obračunate na stvarnu preplatu (točka 5.a. mišljenja vještaka).

40.4. Polazeći od toga da je kroz konverziju priznata preplata u iznosu 2.569,23 EUR, dok obračunate zatezne kamate na stvarnu preplatu do 30.09.2015. iznose 1.751,95 EUR, vještak je izračunao da je iznosom preplate iz konverzije namireno cjelokupno tužiteljevo potraživanje zateznih kamata na stvarnu preplatu do 30.09.2015. u iznosu 1.751,95 EUR te dio glavnice stvarne preplate u iznosu 817,28 EUR.

41. Slijedom navedenoga sud utvrđuje da po osnovi preplaćenih anuiteta do dana konverzije tužitelj ima pravo da mu tuženik vrati daljnjih 4.955,99 EUR sa zateznim kamatama koje dalje teku od 30.09.2015. do isplate.

41.1. Dakle stvarna preplata do konverzije iznosi 5.773,27 EUR, a na nju obračunate zatezne kamate do 30.09.2015. iznose 1.751,95 EUR, pa su iznosom preplate koja je priznata konverzijom (2.569,23 EUR) namirene cjelokupne zatezne kamate (1.751,95 EUR) i dio stvarne preplate (817,28 EUR), zbog čega preostalo potraživanje tužitelja po osnovi stvarne preplate iznosi 4.955,99 EUR sa zateznim kamatama koje dalje teku od 01.10.2015. (jer su zatezne kamate do 30.09.2015. namirene uračunavanjem).

42. Stoga je u tom dijelu – za 4.955,99 EUR – tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao pod točkom II. izreke, dok ga je za daljnjih 440,15 EUR (u dijelu u kojem tuženik nije pristao na povlačenje tužbe) valjalo odbiti kao previsoko postavljen (točka III. izreke).

b) Tuženikov prigovor radi prebijanja u pogledu tzv. negativnih tečajnih razlika

43. Tuženik je na pripremnom ročištu istaknuo procesni prigovor radi prebijanja u neodređenom novčanom iznosu (str. 121 spisa), a nakon provedenog financijskog vještačenja taj prigovor je specificirao u iznosu 130,14 EUR.

44. Navedeni prigovor radi prebijanja istaknut je u pogledu tzv. negativnih tečajnih razlika, odnosno tuženikovog potraživanja prema tužitelju po osnovi manje plaćenih anuiteta u mjesecima kada je tečaj CHF bio manji od početnog.

45. Ništetnost odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF proizlazi iz njezine nepoštenosti prema potrošaču, a ne prema trgovcu. S obzirom na to da je riječ o odredbama koje je bez pregovaranja i suprotno načelu dobre vjere u ugovor unio sam trgovac, to se prirodi, sadržaju i smislu zakonske zaštite potrošača protivi tumačenje po kojem bi trgovac imao koristi od nepoštenosti ugovornih odredbi koje je sam, bez pregovaranja, unio u ugovor. Te je ugovorne odredbe diktirao sam tuženik pa je na njemu da snosi posljedice uključivo i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao. Kod tzv. negativnih tečajnih razlika potrošač je platio anuitet po onom tečaju kojeg je u njegovu korist promijenila sama banka. Stoga po toj osnovi tuženik kao trgovac ne može imati nikakvo potraživanje prema tužitelju kao potrošaču (ŽS Varaždin Gž-1127/2025 od 08.10.2025.).

45.1. Osim toga, tuženik se u pogledu negativnih tečajnih razlika neosnovano poziva na pravilo iz čl. 346. st. 3. ZOO, jer se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi štete zbog povrede ugovorne obveze, već se radi o restitucijskom zahtjevu kojim se otklanjanju posljedice ništetnosti (izvanugovorni odnos), zbog čega nema mjesta primjeni pravila iz čl. 346. st. 3. ZOO.

45.2. No sve i da postoji navedeno tuženikovo potraživanje prema tužitelju, tužitelj je u odnosu na njega istaknuo prigovor zastare koji bi bio osnovan. Naime, od dospijeća svakog pojedinog anuiteta kojeg je tužitelj platio manje (tijekom 2006., 2007. i 2008. godine) pa do isticanja prigovora radi prebijanja u odgovoru na tužbu u ovom predmetu protekao trogodišnji zastarni rok koji se sukladno čl. 226. ZOO primjenjuje na anuitete. Pritom valja napomenuti da se u konkretnom slučaju radi o procesnom prigovoru radi prebijanja, pa u svakom slučaju nema mjesta eventualnoj primjeni pravila iz čl. 198.

ZOO (Rev-x 966/2015 od 23.09.2020.).

45.3. Nadalje, tuženik je nakon zaključenja prethodnog postupka podneskom od 18.06.2025. (str. 158-160 spisa) u pogledu negativnih tečajnih razlika istaknuo i materijalno-pravni prigovor prijeboja. Tuženik dakle u pogledu istog potraživanja istovremeno ističe i procesni i materijalni prigovor prijeboja, iako su ta dva prigovora međusobno isključiva. U svakom slučaju, tuženik ničim nije dokazao da je tužitelju mimo suda dao izjavu o (materijalno-pravnom) prijeboju u smislu čl. 196. ZOO, no sve i da ju je dao ona bi ostala bez pravnog učinka jer uopće ne postoji tuženikovo potraživanje prema tužitelju po osnovi tzv. negativnih tečajnih razloga, kako je to prethodno obrazloženo.

45.3. Iz svih navedenih razloga, a posebno onih koji su izneseni pod točkom 45., prilikom vještačenja nije bilo potrebno uzimati u obzir tzv. negativne tečajne razlike, pa navodi tuženika o suprotnom nisu osnovani.

46. Slijedom navedenoga, sud utvrđuje da tuženikov prigovor radi prebijanja u iznosu 130,14 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama nije osnovan odnosno da ne postoji njegovo potraživanje prema tužitelju zbog manje plaćenih anuiteta kod tzv. negativnih tečajnih razlika, pa je odlučeno kao pod točkom IV. izreke.

c) Tuženikov prigovor radi prebijanja u pogledu preplate iz konverzije

47. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo procesni prigovor radi prebijanja u iznosu 2.669,23 EUR u pogledu iznosa kojeg je tužitelju priznao Dodatkom i Sporazumom od 12.02.2016. kao preplatu prilikom konverzije.

48. Međutim navedeni iznos preplate utvrđen je u skladu sa prisilnim odredbama ZID ZPK/15 te je u skladu sa sporazumom stranaka iz Dodatka i Sporazuma od 12.02.2016. ta preplata iskorištena za namirenja anuiteta koji su dospijevali nakon konverzije.

49. Sud je navedeni iznos preplate iz konverzije (2.569,23 EUR), u skladu sa provedenim financijskim vještačenjem, uračunao u ukupno potraživanje tužitelja prema tuženiku. Dakle, ukupno potraživanje tužitelja prema tuženiku koje proizlazi iz njegovog restitucijskog zahtjeva umanjeno je za onaj iznos kojeg mu je tuženik priznao konverzijom, pa stoga nema govora o tome da bi tužitelj kroz ovaj postupak dva puta ostvario isti novčani iznos, niti je tužitelj uopće po bilo kojoj osnovi tuženiku dužan vratiti iznos kojeg mu je on prilikom konverzije priznao kao preplatu u skladu sa odredbama ZID ZPK/15.

49.1. Tuženik je nakon zaključenja prethodnog postupka podneskom od 18.06.2025. (str. 158-160 spisa) u pogledu preplate iz konverzije istaknuo i materijalno-pravni prigovor prijeboja. Tuženik dakle u pogledu istog potraživanja istovremeno ističe i procesni i materijalni prigovor prijeboja, iako su ta dva prigovora međusobno isključiva. U svakom slučaju, tuženik ničim nije dokazao da je mimo suda tužitelju dao izjavu o (materijalno-pravnom) prijeboju u smislu čl. 196. ZOO, no sve i da ju je dao ona bi ostala bez pravnog učinka jer uopće ne postoji tuženikovo potraživanje prema tužitelju po osnovi preplate iz konverzije, kako je to prethodno obrazloženo.

50. Iz navedenog razloga nije osnovan tuženikov prigovor radi prebijanja u iznosu 2.669,23 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama, odnosno ne postoji to tuženikovo potraživanje prema tužitelju, pa je odlučeno kao pod točkom V. izreke.

U odnosu na naknadu za naknadu za obradu kredita

51. Člankom 5.3. Ugovora o kreditu od 13.07.2006. (str. 8 spisa) stranke su ugovorile plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom, i to u visini 0,50% od odobrenog iznosa kredita, koja naknada se plaća jednokratno prije korištenja kredita.

52. Nije sporno da je tužitelj prilikom ishođenja kredita platio navedenu naknadu za obradu kredita.

53. Po čl. 81. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03; dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.), a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.).

54. S druge strane, po čl. 84. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

55. Po stavu ovog suda, konkretna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita je jasna i lako uočljiva, ali za potrošača nije razumljiva, jer se iz njenog sadržaja ne može utvrditi na koje troškove se odnosi ta naknada, odnosno u čemu bi se sastojali troškovi obrade kreditnog zahtjeva koji se plaćaju tom naknadom. Tuženik ni u ovom postupku nije objasnio ni dokazao na koje stvarne troškove se odnosi naknada za obradu kredita.

55.1. Iz prihvaćenog iskaza tužitelja (str. 126-127 spisa) proizlazi da mu prilikom podizanja kredita nije objašnjeno na što se odnosi naknada za obradu kredita i koji troškovi se njome podmiruju, s time da nije bilo mogućnosti utjecati na visinu te naknade niti je postojala opcija ishođenja kredita bez plaćanja te naknade.

56. Stoga se navedena ugovorna odredba za tužitelja kao potrošača nije mogla smatrati razumljivom, pa je sukladno čl. 84. ZZP dopušteno ocjenjivati njenu poštenost u smislu čl. 81. ZZP.

57. Nema nikakve dvojbe da konkretni Ugovor o kreditu 13.07.2006. predstavlja unaprijed formulirani standardni ugovor banke, pa se stoga sukladno čl. 81. st. 2. ZZP presumira da se o ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, pri čemu tuženik u tijeku postupka niti jednim dokazom nije oborio tu presumpciju u smislu čl. 81. st. 4. ZZP.

58. Nadalje, navedena ugovorna odredba predstavlja ugovornu odredbu koja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, zbog same nerazumljivosti te odredbe tužitelj kao potrošač je bio doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca obzirom da je jedino mogao znati kolika je visina naknade koju je dužan platiti, no ne i shvatiti na što se ova naknada odnosi odnosno što se njome naknađuje te postoji li preklapanje različitih troškova po ugovoru, a notorno je da bez prihvaćanja takve ugovorne odredbe – jer je bila sadržana u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru o kreditu – tužitelj ne bi uspio ishoditi kredit koji mu je bio potreban. Iz tih razloga radi se o ugovornoj odredbi koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

59. Stoga konkretna ugovorna odredba o plaćanju naknade za obradu kredita predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP, pa je ništetna kako to propisuje čl. 87. ZZP

60. Na temelju čl. 323. st. 1. ZOO tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je stekao temeljem te ništetne ugovorne odredbe.

61. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan ni u ovom dijelu, jer je ništetnost konkretne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita po prvi puta ustanovljena ovom presudom, pa stoga u smislu citiranog pravnog shvaćanja VSRH od 30.01.2020. zastara restitucijskog zahtjeva do sada nije mogla nastupiti.

62. Budući da iz prihvaćenog nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da je tužitelj naknadu za obradu kredita platio u iznosu 145,26 EUR, dok iz Prometa po kreditu proizlazi da je kredit isplaćen 18.07.2006. (str. 101 spisa), sud utvrđuje da je po toj osnovi tuženik tužiteljici dužan vratiti navedeni iznos 145,26 EUR, i to sa zateznim kamatama od 19.07.2006. u skladu sa čl. 1115. ZOO jer se u okolnostima konkretnog slučaja banka smatra nesavjesnim stjecateljem.

63. Stoga je odlučeno kao pod točkama VI. i VII. izreke.

64. Odluka o stopi zateznih kamata temelji se na čl. 29. ZOO pri čemu je do 31.07.2015. referentna stopa bila eskontna stopa Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana prethodnog polugodišta; od 31.07.2015. do 31.12.2022. referentna stopa je bila prosječna kamatna stopa na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, a od 01.01.2023. referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

65. Tužitelj u parnici nije uspio samo sa neznatnim dijelom zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, pa mu je tuženik na temelju čl. 154. st. 5. ZPP dužan naknaditi troškove postupka u cijelosti. Tužitelja je zastupao punomoćnik odvjetnik, pa sukladno čl. 155. ZPP i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023; dalje: Tarifa) ima pravo na naknadu troška za:

- sastav tužbe – 250,00 EUR (Tbr. 7/1);

- sastav podnesaka od 02.10.2024. i 07.07.2025. – po 250,00 EUR (Tbr. 8/1);

- sastav podneska od 01.09.2025. – 62,50 EUR (Tbr. 8/4);

- zastupanje na ročištima od 19.12.2024., 20.02.2025. i 11.12.2025. – po 250,00 EUR (Tbr. 9/1);

- predujam financijskog vještačenja – 600,00 EUR;

što ukupno iznosi 2.162,50 EUR (sa uračunatim PDV-om), dok tužitelju u skladu sa čl. 155. st. 1. ZPP nije priznat trošak podnesaka od 15.01. i 25.06.2025. jer su njime dostavljene samo uplatnice, pa je stoga odlučeno kao pod točkom VI. izreke.

U Zagrebu 16. siječnja 2026.

Sudac:

Ivo Đuratović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku 15 dana, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. odvjetnik Hrvoje Kalauz;

2. odvjetnica Sanja Vukina.