Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj  P-90/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Robertu Mihelju, u pravnoj stvari tužitelja GČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Borisu Gregoviću, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, OIB: 1403633387, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 18. prosinca 2025. u prisutnosti tužitelja, zamjenice punomoćnika tužitelja FČ, odvjetničke vježbenice u Rijeci, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženice, na ročištu za javnu objavu presude 16. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnim dio odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu broj: 306- 443/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenog 12. rujna 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika kao Banke, a kojom je ugovoreno kako se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,90% (nulacijelihdevedeset posto) iznosa kredita.

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju 514,71 EUR s pripadajućom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 30. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od 5.10.2007. pa do isplate, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni trošak parničnog postupka u iznosu od 500,00 eura, s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana presuđenja (16. siječnja 2026.) pa do isplate, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

IV Tuženikov zahtjev za naknadu troška postupka odbija se u cijelosti, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu 20. siječnja 2025., u bitnom, navodi da je 12. rujna 2007. s tuženikovim prednikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 306-443/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojim da mu je odobren stambeni kredit u iznosu 98.290,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti dok je u članku 5. navedeno kako se, prije isplate kredita, od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu 0,90% iznosa kredita (tzv. ulazna naknada). Tužitelj smatra kako je naplaćivanje ulazne naknade nepošteno i ništetno. S tim u svezi, poziva se i citira odredbe čl. 81. st.1., čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača, kao i čl. 3., čl. 4. te čl. 322. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, tvrdi da iz okolnosti da se, u konkretnom slučaju, radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj ugovornoj odredbi o ulaznoj naknadi nije ni moglo pregovarati kao i da mu prednik tuženika nije prezentirao o kakvim se točno troškovima radi (da nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje ulazne naknade i o njezinoj krajnjoj svrsi), da se može zaključiti da je primjena sporne ugovorne odredbe prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na njegovu štetu kao potrošača pa da je takva ugovorna odredba ništetna. Dodatno, u konkretnom slučaju da je povrijeđeno i načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Time što prednik tuženika nije dokazao opravdanost ugovaranja sporne ugovorne odredbe u ugovorenom postotku od iznosa kredita proizlazi zaključak da ugovaranjem ulazne naknade nisu pokriveni stvarni troškovi koje je prednik tuženika imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Poziva se i citira dio presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. Tužitelja smatra da ima sukladno odredbi čl. 1115. ZOO pravo na zateznu kamatu od dana plaćanja ulazne naknade budući da je tuženik nesavjestan stjecatelj jer je u potrošačkom kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja da je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača te je, samim time, ta ugovorna odredba ništetna. Također, ističe se kako je upravo tuženik odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe koju mu je nametnuo kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja. Završno, da mu je tuženik dostavio potvrdu o visini i datumu plaćanja naknade slijedom čega njezina visina da ne bi trebala biti sporna. Iz dostavljene potvrde da proizlazi kako mu je 5. listopada 2007. tuženik naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu 514,71 EUR / 3.878,13 kn. Predlaže donošenje presude kao u točkama I, II i III izreke.

2. U odgovoru na tužbu od 6. lipnja 2025. tuženik, u bitnom, osporava osnovu tužbenog zahtjeva. Ističe da je po predmetnom Ugovoru o kreditu naplaćena naknada za obradu kredita dana 5.10.2007. godine u iznosu od 3.878,13 kuna. Ističe prigovor zastare. Tvrdi da je Ugovor o kreditu sklopljen je u rujnu 2007. godine, da je tužitelj njime dobio na raspolaganje 98.290,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a tužbenim zahtjev traži isplatu u iznosu od 514,71 EUR, tuženik ističe da je u slučaju ništetnosti spornih odredbi (što tuženik osporava) riječ o zabrani manjeg značaja u smislu člana 326., stavka 2. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik također ističe kako tužitelju osporava status potrošača. U odnosu na članak 5. Ugovora o kreditu (troškovi obrade kredita), u članku 5. Ugovora da je jasno navedeno kako se prije isplate kredita korisniku kredita jednokratno odbijaju troškovi u iznosu od 0,90 % iznosa kredita, stoga da je činidba na koju se tužitelj obvezao u potpunosti određena, da bi se pitanje određenosti moglo postaviti ako bi ugovorne strane predvidjele da korisnik banci treba nadoknaditi neke troškove, a da pritom nije naveden paušalni iznos koji se plaća na ime te naknade, i to samo ako se pravilima tumačenja ne bi moglo utvrditi na koje se troškove takva odredba unosi, da onoga trenutka kad je iznos naknade kvantificiran, argument neodređenosti otpada. Nadalje, da je člankom 1022., stavkom 2. ZOO-a 05 propisano je da se Ugovorom o kreditu utvrđuje iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita, da su troškovi obrade kredita uvjeti davanja kredita. Citira članak 2., stavak 1., točku 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 52/16) koja regulira da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika, da nije točno da banka na temelju ugovora o kreditu smije naplatiti samo ugovorenu kamatu. Dalje, tuženik ističe kako se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Citira članak 173. stavku 1. Zakona o bankama (NN 84/2002), da je na temelju tog članka Hrvatska narodna banka donijela Odluku o jedinstvenom iskazivanju efektivne kamatne stope na kredite i depozite (NN 74/03), dakle da je trošak obrade kredita naplaćen kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS), da je Efektivna kamatna stopa (EKS) kamatna stopa koja odražava sve troškove kredita, uključujući naknade, osiguranja, depozit, i ostale izravno povezane troškove kredita, da je ulazna naknada, prema stavu Hrvatske narodne banke dio efektivne kamatne stope koja predstavlja cijenu u smislu članka 84. ZZP-a te se posljedično prema istom ne provode testovi transparentnosti i poštenosti, da je u članku 173. Zakona o bankama propisano da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita. Tuženik da je navedenu obvezu ispunio. Uz to, da je članak 5. Ugovora o kreditu ugovorna odredba koja je uvjet davanja kredita i koja se iskazuje kroz efektivnu kamatnu stopu, pa za njezino ugovaranje postoji valjani pravni temelj, da se predmetna naknada izrijekom navodi u članku 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/2014) koji tuženik citira. Smatra da je članak 5. Ugovora o kreditu jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba, da je jasna jer je navedeno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade, da je lako uočljiva jer je navedena u članku 5. istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane ostale odredbe Ugovora o kreditu, da je time ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP 03). Nadalje, tvrdi kako su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja ugovora, da su tužitelju odnosno klijentu stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja te je tuženica postupala sukladno prisilnim propisima i pod nadzorom Hrvatske narodne banke, da je člankom 296. stavkom 3. ZOO-a propisano da se odredba istog članka, stavka 1. ne primjenjuje na odredbe općih uvjeta čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja Ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga strana je pritom mogla utjecati na njihov sadržaj – stoga da je jasno kako predmetna odredba nije i ne može biti ništetna, da je Ugovor solemniziran sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu, stoga da je tužitelj potpisivanjem Ugovora iskazao svoju volju za sklapanjem Ugovora pod predočenim uvjetima. Poziva se i citira dijelove sedam presuda Suda Europske Unije. Pored toga, navodi da je jasno i transparentno prikazao trošak svoje usluge koji nije obuhvaćen ugovorenom kamatnom stopom, da Ugovorena kamatna stopa predstavlja prihod od plasmana i ne obuhvaća troškove poslovanja, koji se mogu samostalno ugovoriti, kako je to učinjeno u članku 5. Ugovora o kreditu, da je nejasno kako bi to eventualni prikaz strukture naplaćene naknade za troškove obrade kredita mogao utjecati na veći stupanj potrošačeve informiranosti, da je naknada za obradu troškova kredita standard bankarskog poslovanja u svim državama svijeta s razvijenim tržišnim gospodarstvom, da tužitelj nije iznio nijednu tvrdnju u prilog tome da je sporna ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja na njegovu štetu. Citira dijelove tri presude domaćih sudova iz 2022. i 2023. Predlaže da odbijanje tužbenog zahtjeva. Potražuje naknadu troškova parničnog postupka.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju priležeću spisu (sve isprave su pročitane). Na ročištu 18. prosinca 2025. saslušan je tužitelj (str. 123. i 124 spisa).

4. Po osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakon o parničnom postupku («Narodne novine» broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP) zaključak je suda da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnim dio članka 5. Ugovora o kreditu u svezi naknade za obradu kredita - «jednokratni troškovi obrade» (deklaratorni dio), te zahtjev za povrat plaćenog iznosa po navedenoj osnovi (kondemnatorni dio).

6. Prije svega, već u odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo da je po predmetnom Ugovoru o kreditu naplaćena naknada za obradu kredita i to dana 5. listopada 2007. u iznosu od 3.878,13 kuna. Sukladno odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj («Narodne novine» broj 57/22) te fiksnom tečaju konverzije (7,53450 kuna za 1 euro) prema članku 2. stavci 2. i 4. Odluke Vlade Republike Hrvatske o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj («Narodne novine» broj 85/22), u ovom sporu, iznos od 3.878,13 kuna jest sada ekvivalent iznosu od 514,71 euro. Prema tome, navedena činjenica koja se odnosi na kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva među strankama nije sporna, pa stoga u odnosu na visinu zahtjeva (novčana svota), prvostupanjski sud nije provodio dokaze.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu broj: 306-443/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine (stranice od 6 do 13 spisa) utvrđeno je da su tužitelj i prednik tuženika (koje predništvo, odnosno univerzalnu sukcesiju tuženik nije osporavao) Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, Podružnica Rijeka, sklopili 12. rujna 2007., a istim je tužitelju kao korisniku stambenog kredita (Članak 2.) odobren isti u kunskoj protuvrijednosti od 98.290,00 CHF. Člankom 5. stavkom Ugovora ugovoreno je kako se, prije isplate kredita, od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu 0,90% iznosa kredita (tzv. ulazna naknada). Vezano uz navedenu naknadu nesporno je da je ona od tužitelja naplaćena kako je to već argumentirano u prethodnom odlomku ovog obrazloženja.

8. Tuženik je tužitelju osporio status potrošača. Međutim, iz sadržaja Ugovora slijedi, kako je prethodno već navedeno, da se radi o stambenom kreditu, a kredit je odobren (Članak 2.) za kupnju stana (u Ugovoru su te dvije riječi napisane velikim slovima). Osim toga, u stranačkom iskazu tužitelj je jasno istaknuo da je predmetni kredit podigao kao bi riješio svoje stambeno pitanje, dakle za svoje osobne potrebe, pa je stoga tužitelj - potrošač i to u smislu odredbe članka 3. stavka 1. alineja 1. Zakona o zaštiti potrošača («Narodne novine» broj 79/07; dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi 12. rujna 2007., dakle u vrijeme zaključenja Ugovora. Osim toga, u smislu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, potrošač je svaka fizička osoba koja u ugovorima koji su obuhvaćeni Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svog obrta, poduzeća, profesije, a iz sadržaja predmetnog Ugovora i iskaza tužitelja jasno proizlazi da je kredit odobren za kupnju stana. U slučaju da banka taj status osporava, upravo je na banci teret dokaza da tužitelj taj status nema (zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 23. studenog 2023.). Ništa u tom smislu u ovom postupku tuženik nije dokazao, stoga je ovaj njegov prigovor neosnovan.

9. Nadalje, tužitelj je u iskazu pred sudom, osim u pogledu svrhe zašto je podignuo kredit, istaknuo da s predstavnikom banke nije pregovarao vezano uz plaćanje jednokratnog troška obrade kredita, a niti vezano uz novčani iznos takve obrade, da je Ugovor zajedno s ostalom dokumentacijom koju je dobio na potpis bio unaprijed pripremljen, da mu nitko od predstavnika banke nije pojasnio što pojam obrade kredita podrazumijeva, niti na što se to točno odnosi, da je dobio od strane predstavnika banke snop papira na potpis, da je čitao što je potpisivao, da je razumio ono što je mogao razumjeti kao laik, da mu prije potpisivanja od strane djelatnika banke nije ukazao na odredbu ugovora o naknadi za obradu kredita već da mu je ženska djelatnica samo pokazala prstom na papiru gdje mora potpisati, da mu prije potpisivanja ugovora nije bilo ništa prezentirano u postotnom iznosu, niti u nominalnom iznosu u pogledu te naknade, da mu vezano jednokratni trošak obrade kredita nije ništa o tome nije govorio ni javni bilježnik, niti objašnjavao, samo da mu je rekao koliko će koštati javnobilježnički trošak i da se potpiše.

10. Odredbom članka 96. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. normirano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

11. Nadalje, odredbama članka 100. i članka 101. stavka 1. ZZP-a regulirano je da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive, a dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

12. Člankom 102. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

13. Iz spisa predmeta, odnosno rezultata dokaznog postupka, proizlazi da tužitelj s bankom (tuženikovim prednikom) nije pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi Ugovora, već je isključivo prihvatio ponudu koja mu se nudila od strane banke u formi ugovora koji je unaprijed bio sastavljen od strane banke pa je dakle, riječ o tipskom ugovoru koji se ne razlikuje od drugih ugovora zaključivanih s drugim korisnicima kredita, a što tuženik u postupku, u ostalom, i nije osporio.

14. Temeljem analize dokazne građe, sud je utvrdio da je tužitelj ispoštovao predmetnu ugovoru odredbu o ulaznoj naknadi, dakle istu da je platio.

15. U odnosu na tuženikove navode da je sporna ugovorna odredba bila jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, nužno je ukazati da sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi, ne znači ujedno da je ta odredba poštena.

16. Već je u odgovoru na tužbu tuženik tvrdio kako su tužitelj i on pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja ugovora. Sukladno odredbi članka 96. ZZP-a, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Tuženik ne samo da nije navedeno dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prije isplate kredita platiti banci jednokratne troškove obrade kreditnog zahtjeva (prema tada važećoj Odluci banke u visini od 0,90% iznosa kredita), te se radi o odredbi koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je ova odredba nepoštena, te ništetna u smislu odredbi članaka 96. i 102. ZZP-a.

17. Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda Europske Unije od 30. travnja 2014., u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

18. Naime, tužitelju je trebalo temeljem jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe Ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz tog Ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu o kojima tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj ravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

19. Međutim, tuženik (čiji je pravni prednik) nesporno sastavio predmetnu odredbu (u Članku 5.), o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Nužno je istaknuti kako se pitanje znatnije neravnoteže na može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje bi se temeljilo jedino na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane i troškova na temelju sporne odredbe, s druge strane. Ovo stoga što značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

20. Pri tome je važno naglasiti da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio:

« 3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. «

21. Također je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo stav o nepoštenosti i ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u okolnostima kada se o toj odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

22. Uzimajući u obzir navedeno u prethodnim točkama 20. i 21. obrazloženja na ovu parnicu u kojoj tuženik nije dokazao koji su mu to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa tzv. ulazne naknade – jednokratnog troška obrade, a nije ni dokazao da je to bilo tužitelju razjašnjeno prije zaključenja Ugovora, pa se radi o odredbi koja nije razumljiva tako da je tužitelj stavljen u neravnopravni položaj jer je dužan platiti naknadu za koju ne zna na koji način će se formirati njezina visina i koja je podložna jednokratnom određivanju od strane tuženika odlukom na koju tužitelj nije mogao utjecati.

23. Slijedom svega navedeno proizlazi zaključak da je predmetna odredba o naknadi jednokratnog troška obrade sadržana u dijelu Članka 5. predmetnog Ugovora o krediti ništetna (što je utvrđeno točkom I. dispozitiva presude), te je točkom II. izreke naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 514,71 eura sa zateznom kamatom koja teče od 5.10.2007. do isplate (članka 322. stavak 1. i članak 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima - («Narodne novine» broj 35/05 - dalje u tekstu: ZOO).

24. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare, jer je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela članka 5. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV- 47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

25. Odluka o pravu tužitelja na zateznu kamatu na iznos glavnice u skladu je s odredbom članka 1115. ZOO-a, i to od dana stjecanja (5. listopada 2007.) jer je tuženik (kao univerzalni sukcesor) nepošteni stjecatelj novčanog iznosa primljenog temeljem nepoštene odredbe koje je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu.

26. Pitanje dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zatezne kamate razriješeni su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revd- 1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva.

27. Odluka o zateznim kamatama pravni izvor ima i u odredbi članka 29. stavka 1. ZOO-a, koja propisuje da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate. Stopa zatezne kamate određena je prema članku 29. stavci 2. ZOO-a.

28. Odluka o trošku (točka III izreke) temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 1., u vezi s čl. 155. ZPP-a, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, ostvareni potpuni uspjeh tužitelja te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika («Narodne novine» broj 138/2023, dalje u tekstu: Tarifa) koja je stupila na snagu 25. studenog 2023. Prema Tbr. 52. stavku 3. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Sukladno Tbr. 54. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eura. Slijedom navedenog, tužitelju su priznati zatraženi troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku prema troškovniku od 17.12.2025. (str. 126 spisa) i to za; sastav tužbe (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), obrazloženog podneska od 9.7.2025. (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), zastupanje na ročištima 13.10.2025. i 18.12.2025. (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), svaka od ukupno četiri (4) radnji po 100,00 eura, dakle 400,00 eura, te pripadajući PDV od 25% na prethodne stavke u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 46. Tarife), sveukupno 500,00 eura.

29. Na priznati parnični trošak dosuđena je zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a, u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a i člankom 1. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» broj 155/23).

30. Dio zahtjeva iz troškovnika u kojem tužitelj potražuje citirano: « + sudske pristojbe na presudu i drugi troškovi prema odluci suda», nije postavljen prema članku 164. stavku 2. ZPP-a kojim je jasno i nedvosmisleno regulirano da je stranka dužna u zahtjevu određeno navesti troškove za koje traži naknadu. Ovaj dio zahtjeva za troškom je svojim sadržajem tek odrediv, ali nije određen, koji jedini pravni standard regulira citirana odredba ZPP-a, pa stoga o tom dijelu sud nije odlučivao.

31. Paricijski rok u ovom postupku iznosi 15 dana (čl. 328. st.2. ZPP-a).

32. Budući je tuženik spor izgubio u odnosu na njega nema osnove za primjenom odredaba članka 154. i članka 155. ZPP-a, pa je zato odlučeno sadržajem točke IV izreke.

1 0

U Rijeci 16. siječnja 2026.

Sudac:

Robert Mihelj

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana računajući od prvog idućeg dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi ovom sudu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud (čl. 348. ZPP-a).

Dostaviti:

- pun. tužitelja – e.komunikacijom

- pun. tuženika – e.komunikacijom