Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-377/2019-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E  I  P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Ani Lazić, u pravnoj stvari tužiteljice GŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], i tužitelja FŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], oboje zastupani po punomoćniku Danijelu Trubiću, odvjetniku iz Varaždina, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB 23057039320, Jadranski Trg 3/a, Rijeka, zastupanog po punomoćnicima Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave na ročištu 5. prosinca 2025., u prisutnosti tužiteljice GŠ, tužitelja FŠ i punomoćnika tužitelja Danijela Trubića, odvjetnika iz [adresa] i zamjenika punomoćnika tuženika CŠ, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri iz Zagreba, te objave presude 16. siječnja 2026.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe tužitelja sukladno podnesku tužitelja zaprimljenom 11. veljače 2025. kojim uređuju tužbeni zahtjev.

i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetni dijelovi odredaba čl. 7. i 8. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103568491, sklopljenog dana 24. svibnja 2007. između tužiteljice GŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnice kredita i založnog dužnika i tužitelja SŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], kao jamca-platca i tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. OIB 23057039320, kojima je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te kojima je ugovorena primjena valutne klauzule u švicarskim francima i iznos otplate vezan uz srednji tečaj tuženika za švicarski franak važeći na dan dospijeća anuiteta o kojima se nije pojedinačno pregovaralo niti su tužiteljima dane potrebne obavijesti za donošenje valjane i informirane odluke, ništetni pa stoga ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB 23057039320, Jadranski trg 3/a Rijeka, da tužiteljici GŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati iznos od 5.178,25 EUR (pet tisuća sto sedamdeset osam eura i dvadeset pet centi) sa zakonskom zateznom kamatom na:

- iznos od 158,76 EUR od 1. veljače 2012. do isplate

- iznos od 153,36 EUR od 1. ožujka 2012. do isplate

- iznos od 467,76 EUR od 1. lipnja 2012. do isplate

- iznos od 154,87 EUR od 1. srpnja 2012. do isplate

- iznos od 153,44 EUR od 1. kolovoza 2012. do isplate

- iznos od 142,72 EUR od 1. rujna 2012. do isplate

- iznos od 112,34 EUR od 1. siječnja 2013. do isplate

- iznos od 162,21 EUR od 1. travnja 2013. do isplate

- iznos od 882,39 EUR od 1. svibnja 2013. do isplate

- iznos od 244,11 EUR od 1. listopada 2013. do isplate

- iznos od 273,17 EUR od 1. studeni 2013. do isplate

- iznos od 70,75 EUR od 1. prosinca 2013. do isplate

- iznos od 150,45 EUR od 1. siječnja 2014. do isplate

- iznos od 146,25 EUR od 1. veljače 2014. do isplate

- iznos od 484,04 EUR od 1. ožujka 2014. do isplate

- iznos od 320,43 EUR od 1. travnja 2014. do isplate

- iznos od 140,72 EUR od 1. svibnja 2014. do isplate

- iznos od 141,17 EUR od 1. lipnja 2014. do isplate

- iznos od 31,14 EUR od 1. kolovoza 2014. do isplate

- iznos od 148,50 EUR od 1. rujna 2014. do isplate

- iznos od 322,54 EUR od 1. svibnja 2015. do isplate

- iznos od 153,04 EUR od 1. kolovoza 2015. do isplate

- iznos od 164,09 EUR od 1. rujna 2015. do isplate

i to do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika istaknuta prijebojem radi prebijanja u iznosu od 257,49 EUR na ime manje plaćenih iznosa sa zateznim kamatama te se prigovor prijeboja odbija kao neosnovan.

IV. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika istaknuta prijebojem radi prebijanja u iznosu od 6.714,40 KN zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 28. siječnja 2016. do isplate na ime razlike u vrijednosti depozita te se prigovor prijeboja odbija kao neosnovan.

V. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB 23057039320, Jadranski trg 3/a Rijeka, da tužiteljici GŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], i tužitelju FŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], na ime troškova ovog postupka isplati iznos od 2.443,64 eur (dvije tisuće četiristo četrdeset tri eura i šezdeset četiri centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 16. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelji su u tužbi naveli da su tužiteljica kao korisnica kredita i založni dužnik te tužitelj kao jamac-platac s tuženikom dana 24. svibnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607-5103568491 (dalje: Ugovor), kojim ugovorom je tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj u iznosu od 59.836,84 CHF. Stranke su sklopile Aneks 1 Ugovoru o kreditu kojim je utvrđena nova glavnica kredita uz poček i produljenje vraćanja kredita, uz izričitu napomenu da ugovorene izmjene nemaju značaj obnove ugovora. Nadalje navodi da su stranke sklopile Aneks 2 Ugovoru o kreditu 15. siječnja 2016. kojim su izmijenjene odredbe o valuti obveze, redovne kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te sporazum o preplati u iznosu od 47.842,52 kn i načinu raspolaganja preplatom. Člankom 7. Ugovora određena je otplata kredita koja se veže uz valutu švicarski franak (CHF) na način da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju banke (tuženika) na dan odobrenja, a člankom 8. da je ugovorena promjeniva kamatna stopa prema odluci Banke, odnosno tuženika. Tuženik, međutim, ni u jednom trenutku, pa ni prilikom sklapanja Ugovora, nije obavijestio tužitelje kao potrošače o parametrima nužnima za donošenje informirane i valjane odluke niti joj je omogućio da pojedinačno pregovara oko bilo koje od odredaba Ugovora. Tako ih osobito nije informirao o posebnim valutnim rizicima povezanim uz švicarski franak te razlozima zašto se kredit veže uz valutu koja nije službena valuta Republike Hrvatske niti je valuta u kojoj se vrši plaćanje obveza iz Ugovora, a u konačnici nije ni domicilna valuta tužitelja ili tuženika. Jednako tako, tužitelje nije upozorio da je švicarski franak tzv. „valuta utočišta”, odnosno valuta u koju ulagači imaju povjerenje u razdobljima gospodarske krize i da joj u tim slučajevima zbog povećanog interesa vrijednost u odnosu na druge valute raste, a da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF na način na koji to primjerice štiti u odnosu na EUR. Naprotiv, kako tužitelje, tako i brojne druge korisnike kredita kroz reklame i prilikom razgovora u poslovnici poticao je na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima, navodeći da se radi o „sigurnoj” valuti i da je to kredit koji je najpovoljniji za korisnika. Smatra da se, kod odredaba čl. 7. odnosno drugih relevantnih odredaba Ugovora, u dijelu u kojem se otplata anuiteta veže uz tečaj švicarskog franka, o čemu tuženik nije pojedinačno pregovarao s tužiteljima niti im je pružio dostatne podatke, radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su kao takve ništetne i ne proizvode pravne učinke. Tužitelji se pozivaju na pravna utvrđenja sadržana i u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenoj presudama Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-7129/13 od 13.06.2014. i Pž- 6632/2017 od 14.06.2018., te VSRH, posl. br. Revt-575/16 od 3.10.2017, kao i Ustavnog suda RH, posl. br. U-III-2521/15, U-III-2536/15, U-III-2547/15, U-III-2565/15, U-III-2603/15, U-III-2604/15, U-III-2605/15 od 13.12.2016., u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava ovlaštenog tužitelja, između ostalog i protiv tuženika kao jedne od stranaka u postupku. Tužitelji navode da je posljedica takvih nepoštenih ugovornih odredaba znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te ako se u obzir uzmu pravna utvrđenja iz navedenih sudskih odluka tada je tužiteljica više platila tuženiku iznos od 38.092,38 KN. Budući da je prethodno navedeni preplaćeni iznos tuženik stekao bez osnova, na temelju nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba, dužan je kao nepošten stjecatelj temeljem čl. 1111. i 1115. ZOO-a vratiti tužiteljici cjelokupan taj iznos uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od dana stjecanja svakog pojedinačnog preplaćenog iznosa pa do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva, a ujedno ističe i prigovor zastare te smatra da se na zahtjev tužitelja ima primijeniti trogodišnji zastarni rok, a to imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima, a to sukladno odredbi iz čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača u vezi s odredbom iz čl. 230. Zakona o obveznim odnosima. Naime, da je zakonodavac predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima naknade štete te se u tom smislu i ima primijeniti trogodišnji zastarni rok prema odredbama Zakona o obveznim odnosima. Kako je tužitelj u tužbi utužio razdoblje od 28. veljače 2012. do 2. rujna 2015. to po stajalištu tuženika je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari jer je tužba podnesena dana 16. svibnja 2019. dakle izvan tog roka. Poziva se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Rev-2221/2018 kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke(pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, te navodi da tužitelji nemaju pravni interes za utvrđenje ništetnim odredbe ugovora o kreditu budući da su sklopili sporazum o konverziji. Tuženik također navodi da i sam Visoki trgovački sud ističe da njegovi zaključci iz postupka kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke jer da je taj sud odlučivao samo o okolnostima koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi, a ne u fazi pojedinačnih pregovara pa se moraju u pojedinačnim postupcima uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu te da je u postupku važno utvrditi je li potrošač bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita. Tuženik je informirao potrošače pa tako i tužitelje o svim posljedicama ugovaranja kredita u kojem se glavnica veže za CHF jer je uz kredite vezanim za CHF nudio i kredite vezane za euro i USD pa je dakle tužitelj kao potrošač mogao i birati, a nije predlagao odnosno sugerirao potrošačima na točno određeni ugovor. Također da je i svako kreditno zaduživanje određeni rizik pa je i tužitelj morao toga biti svjestan, a u lecima je i prikazivao kretanje tečaja pojedinih valuta u odnosu na kunu za razdoblje od 6 godina prije 2004. I u samom ugovoru koji je predmetom ovog postupka je u odredbi o valutnoj klauzuli sadržano da će se povrat obveza obračunavati po srednjem tečaju tuženika po kojem je i korisnik kredita primio sredstva, a da je korisnik kredita upoznat s mogućom promjenom iznosa anuiteta u kunama koji može nastati uslijed promjene tečaja. To je i tužitelj potvrdio svojim potpisom, a u samom pojmu valutna klauzula i rizici financiranja u kunama je davana i informacija koju su mogli preuzeti svi korisnici kredita. Tuženik u nekoliko navrata ističe da je upozoravao potencijalne korisnike kredita pa tako i tužitelja o svim rizicima podizanja kredita uz valutnu klauzulu pa i preporuku da kredit vežu uz klauzulu ovisno o svojim primanjima. Isto tako je naveo da je imao u ponudi više vrsta kredita koji su se razlikovali po namjeni, valuti i ročnosti te su sami klijenti mogli odabrati kredit koji je odgovarao njihovim potrebama. Ujedno je svaki korisnik kredita pa i tužitelj dobio brošuru o kretanjima tečaja pojedine valute unatrag 6 godina u odnosu na kunu, a što znači da su potrošači primili sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi mogli razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule, a to im je bilo i pojašnjeno u razgovoru sa službenicima banke u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora. Također tuženik napominje da nije ostvario nikakav ekstra profit na tečajnim razlikama jer je isti bio zadužen u CHF pa je trpio isti tečajni rizik te bi u slučaju utvrđivanja valutne klauzule ništetnom ustvari tuženik i ostvario određeni gubitak. Prema tome tuženik smatra da je tužitelj kao i svi potrošači bio dovoljno informiran o riziku podizanju kredita vezanih uz valutu CHF, a slijedom čega smatra da ta odredba tužiteljevog ugovora o kreditu nije bila ništetna. Isto tako tuženik navodi da je i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi izvršena sukladno tada važećim pozitivnim propisima prema kojima je on bio u obvezi tek prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego se ona počne primjenjivati, a to putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način, a što je tuženik i uredno činio. Smatra da je u cijelosti postupao sukladno važećim propisima u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu te da niti jedna odredba iz tog kredita ne može biti nepoštena pa čak niti odredba prema kojoj on pridržava pravo jednostrano izmijeniti ugovor bez valjanog razloga predviđenim ugovorom ukoliko se radi o odredbi prema kojoj pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, a što proizlazi iz Direktive vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ. Tuženik isto tako ističe kako je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 02.12.2013., a stupila je na snagu dana 01.01.2014. Tuženik je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio Metodologiju, koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos pa je istom i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu. Slijedom navedenog, tuženik smatra da tužitelju nije nastala nikakva šteta, a naročito ne njegovim postupanjem. Tuženik je istaknuo prigovor radi prijeboja jer tužitelji u ovom postupku zahtijevaju utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope te u slučaju da se takav zahtjev usvoji tada bi ustvari tužitelji bili dužni tuženiku vratiti svaki potplaćeni anuitet s osnove razlike u iznosu kamate kada je kamata bila snižena u odnosu na početno ugovorenu. S tim u vezi tuženik izjavljuje prigovor radi prijeboja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u ukupnom iznosu od 2.408,81 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od pojedinačnih mjesečnih iznosa time da za prvi iznos je ta kamata od 2. veljače 2014., a posljednji od 22. rujna 2015.

3. Tužitelji su se u podnesku od 1. rujna 2020. usprotivili svim navodima iz odgovora na tužbu te se u odnosu na prigovor zastare tuženika pozivaju na Odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2245/17 od 20.03.2018., te Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i Rev 2868/2018 od 12. veljače 2019. Ističu da sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu nije od značaja za postavljeni tužbeni zahtjev, te da su istaknuta pravna stajališta u skladu i s kogentnom odredbom čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014, 110/2015) koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Sporazuma o konverziji, a i dalje važi u neizmijenjenom tekstu ikoja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem tog zakona. Navode da je u presudi suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama, da bi se održao postojeći ugovor na snazi, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Osporavaju i prigovor prijeboja tuženika budući da su tužitelji već umanjili tužbeni zahtjev u dijelu i po osnovi koju tuženik navodi u svojem prigovoru radi prijeboja.

4. U podnesku od 11. rujna 2020. tuženik ističe prigovor prijeboja i po osnovi ugovorenog depozita iz čl. 5. Ugovora kao instrumenta osiguranja u iznosu od 5,00 % od iznosa kredita (2.991,84 CHF) koji je iskorišten u otplati kredita 27. siječnja 2016. Navodi da je u trenutku uplate depozita isti vrijedio 13.469,56 KN, dok je u trenutku iskorištenja istog radi promjene tečaja CHF isti vrijedio 20.218,51 KN, stoga predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika u iznosu koji predstavlja razliku ovih iznosa, odnosno od 6.714,40 KN, te da, ako nađe osnovanim tužbeni zahtjev s istim prebije ovo potraživanje tuženika zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 28. siječnja 2016. do isplate.

5. Nakon izrade nalaza i mišljenja sudske vještakinje Natalije Jambrečić u podnesku od 11. veljače 2025. tužitelji su svoj tužbeni zahtjev uskladili s nalazom i mišljenjem vještaka u dijelu koji se odnosi na isplatu te su povećali tužbeni zahtjev na iznos od 5.178,25 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinog anuiteta do isplate kako je to u svom nalazu izrazio vještak. Unatoč protivljenju tuženika toj preinaci, sud je istu na temelju odredbe čl. 190. st. 2. i st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu ZPP) dopustio te odlučio kao u izreci rješenja smatrajući da bi navedena preinaka bila svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama te da je ista dopuštena i nakon zaključenja prethodnog postupka budući da se radi o usklađenju s nalazom i mišljenjem vještaka koje je vještačenje provedeno nakon zaključenja prethodnog postupka (a o kojoj je dopustivosti preinake tužbenog zahtjeva u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem stav zauzeo i VSRH, kako je to javno objavljeno na stranicama VSRH – izvod iz zapisnika broj Su- IV-162/2021 od 26. studenoga 2021.). Ujedno su tužitelji u istom podnesku naveli da se protive i prigovoru prijeboja i po osnovi ugovorenog depozita iz čl. 5. Ugovora jer smatraju da je potraživanje tuženika u svakom slučaju zastarjelo, a osim toga, suprotno tvrdnjama tuženika, upravo da je prvotužiteljica ta koja je oštećena za razliku predmetnog iznosa depozita, s obzirom je nesporno da je prvotužiteljica u svrhu sklapanja Ugovora o kreditu morala osigurati depozit u iznosu od 5 % od iznosa kredita te je taj depozit pripao banci koja se cijelo vrijeme trajanja isplate kredita istim koristila za neisplaćene dospjele anuitete, odnosno kao sredstvo osiguranja plaćanja. Kako se za depozit koristio tečaj u trenutku uplate, to je nastala razlika između tečaja u trenutku uplate iz depozita i u trenutku polaganja depozita, odnosno prvotužiteljici je prilikom ustezanja iz depozita za pojedine anuitete ustegnuto više zbog promjene tečaja. Isto tako, ističe se kako tužitelji plaćanjem anuiteta nisu ništa primili, niti su stekli kakvu korist jer je tuženik depozit obračunavao u CHF u trenutku zaključenja ugovora jednako kao u trenutku otplate kredita i nije došlo do stjecanja bez osnove, pa stoga ni ne postoji obveza vraćanja nečeg što nisu primili, zbog čega se prigovor prijeboja ukazuje u cijelosti neosnovanim.

6. U dokaznom postupku sud je pročitao svu dokumentaciju u spisu predmeta i to presliku Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103568491 od 29. ožujka 2007., Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103568491 od 16. listopada 2014., Aneks broj 2. Ugovora o kreditu 5103568491 od 15. siječnja 2016., otplatni plan za kredit, pregled prometa po partiji kredita, nalaz i mišljenje sudskog vještaka Vlaste Santo Olđa izrađen prije podnošenja tužbe, račun za izradu istog, obavijest o izračunu konverzije kredita, izračun konverzije 30. rujna 2015., nacrt aneksa ugovora o kreditu, ugovor o oročenom depozitu od 31. svibnja 2007. i 16. listopada 2014., obavijesti o kreditu, letke o stambenim kreditima, tuženika pisani iskaz MŠ, informaciju o "valutnoj klauzuli", priopćenje HNB od 21. siječnja 2015. i 16. ožujka 2015., metodologiju utvrđivanja promjene kamatne stope na kredite, priopćenje Ministarstva financija od 14. siječnja 2014., dokumentaciju na listovima 258 do 286 spisa, provedeno je knjigovodstveno-financijsko vještačenje po sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić, pročitan je nalaz i mišljenje sudske vještakinje te su saslušani tužitelji u svrhu dokazivanja. Tuženik je u podnesku od 17. travnja 2023. odustao od dokaznog prijedloga da se kao svjedoci saslušaju djelatnici banke.

7. Na temelju članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu ZPP), nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu kojima se ugovara valutna klauzula vezana uz valutu CHF i kojima se ugovara promjenjiva kamatna stopa prema jednostranoj odluci banke te novčano potraživanje tužitelja s osnova stjecanja bez osnove radi preplate po kreditu primjenom tih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu. Ujedno je predmet spora i osnovanost prigovora radi prijeboja tuženika po osnovi manje plaćenih anuiteta zbog niže stope kamate od početno ugovorene i nižeg tečaja CHF od početno ugovorenog, te radi prijeboja zbog razlike iznosa iskorištenog depozita zbog promjene tečaja CHF.

9. Nesporno je između stranaka da su tužitelji s tuženikom 24. svibnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103568491 i to tužiteljica kao korisnik kredita i založni dužnik, a tužitelj kao jamac-platac, uz namjenu kredita – stambeni krediti građana preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu, stambeni kredit za kupovinu nekretnine, te Aneks 1 ugovoru o kreditu 16. listopada 2014. kojim je utvrđena nova glavnica kredita uz poček i produljenje vraćanja kredita, i Aneks 2 ugovoru o kreditu od 15. siječnja 2016. kojim su izmijenjene odredbe o valuti obveze, redovne kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te sporazum o preplati temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15) kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Nesporno je da se navedenim kreditom tuženik kao kreditor obvezao tužiteljici kao korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos 59.836,84 CHF po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita, da je člankom 7. Ugovora ugovorena valutna klauzula kojom se otplata veže uz valutu švicarski franak, a čl. 8. Ugovora ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odluci banke, a na dan sklapanja ugovora iznosi 4,50 % godišnje, nesporno je člankom 4. Ugovora ugovoreno interno zatvaranje dospjelih obveza, da je korisnik kredita suglasan da se iz iznosa kredita isplati depozit sukladno čl. 11. (koji uređuje instrumente osiguranja) u iznosu od 5,00% kredita te da se u tom iznosu sklapa ugovor o oročenom depozitu, zatim da je takav ugovor (o beskamatnom oročenom depozitu koji je instrument osiguranja kredita) i sklopljen 31. svibnja 2007. i 16. listopada 2014. Nesporno je Aneksom 2 Ugovoru o kreditu od 23. veljače 2016. utvrđeno, nakon konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, da je na dan 30. rujna 2015. iznos nedospjele glavnice kredita bio 11.284,06 EUR, te da je utvrđen preplaćeni iznos u iznosu od 47.842,52 KN.

10. Sporno je među strankama da li tužitelji imaju pravni interes potraživati ikakvu isplatu budući da su sklopili Dodatak ugovoru o kreditu, te da li je nastupila zastara potraživanja, a sporna je i osnova potraživanja tužitelja u smislu da li su odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci banke ništetne te da li tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenog iznosa zbog ništetnih odredbi ugovora. Sporno je i da li tuženik ima pravo na prijeboj potraživanja.

11. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

12. Odredbom iz članka 26. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje ZOO) propisana je mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope. Odredbom iz članka 22. stavka 1. ZOO-a dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Iz citiranih odredbi proizlazi da su stranke pa tako i tužena mogle ugovarati ugovore o kreditu na način da su ugovarale kako promjenjivu kamatnu stopu tako i valutnu klauzulu. Međutim, sporno je između stranaka da li su te odredbe ugovora bile ugovorene na zakonit način, a to prvenstveno uvažavajući odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Spor proizlazi iz prethodno navedenog ugovora o kreditu iz kojeg jasno proizlazi da su 24. svibnja 2007. tuženik – banka, davatelj kredita, tužiteljica GŠ kao korisnik kredita i založni dužnik te tužitelj FŠ kao jamac-platac, sklopili ugovor o potrošačkom kreditu s namjenom kupnje nekretnine te se u rješavanju istoga trebaju primijeniti i mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine" broj 96/2003., dalje: ZZP/03). Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. tog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 83. ZZP/03 propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 87. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema st. 2. tog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

13. O ništetnosti ugovornih odredba o promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o potrošačkom kreditu već su pravomoćno odlučili sudovi u sporu vođenom po kolektivnoj tužbi potrošača. Predmet kolektivnog spora koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka (P-1401/12) bila je zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva čije je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora. Presudom od 4. srpnja 2013. Trgovački sud u Zagrebu je, ocijenivši ih netransparentnima i nepoštenima, utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovi jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju te je naložen prekid navedenog postupanja.

14. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena je djelomično presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. i to u točci 3. tužbenog zahtjeva, a u kojoj se utvrđuje trećetužena Erste&Steiermärkische bank d.d., u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača pa je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. prihvatio je utvrđenja drugog stupnja i odbio sve izjavljene revizije kao neosnovane. Povodom odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-III- 2521/15, U-III-2536/15, U-III-2547/15, U-III-2565/15, U-III-2603/15, U-III-2604/15, U- III-2605/15 od 13. prosinca 2016. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem Revt- 575/16 od 3. listopada 2017. ukinuo djelomično presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., između ostalog, i to u točci 3. tužbenog zahtjeva, a u kojoj se utvrđuje da je trećetužena Erste&Steiermärkische bank d.d., u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima… Također je točkom 9. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. naloženo svim tuženima da prekinu s gore opisanim postupanjem, te im je naloženo da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda.

15. Presudom od 3. rujna 2019. (Rev-2221/18) Vrhovni sud Republike Hrvatske je odbio reviziju kreditora protiv dijela presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu upućujući pritom na razloge iz drugostupanjske presude. Dakle, spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno je okončan i to na način da su konačno obje sporne ugovorne odredbe i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati kao i odredba o valuti švicarski franak utvrđene nepoštenim i ništetnim. Ustavni sud je svojom odlukom od 3. veljače 2021. odbio tužbe sedam hrvatskih banaka i potvrdio ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u švicarskim francima.

16. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz odluke kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. 1 stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužiteljica i poziva u tužbi.

17. U odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te odluke.

18. Tužiteljica GŠ navela je da je novcima dobivenim predmetnim kreditom kupila stan u kojem je živjela do prije 3 godine, da predmetnu nekretninu nije nikad iznajmljivala, niti je koristila u turističke svrhe, te da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i nadalje nije u svojem vlasništvu imala obrt ili trgovačko društvo u čiju bi imovinu unijela predmetnu nekretninu. Navela je da joj u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu djelatnici tuženika nisu ukazali na specifičnosti zaduživanja u valuti CHF, nije joj bilo rečeno da je valuta CHF "valuta utočišta", valuta sigurna za ulagače, niti da HNB ne bi štitio tečaj kune prema tečaju CHF kao što ga štiti prema tečaju EUR, niti su joj obrazloženi ekonomski parametri koji utječu na promjenu kamatne stope. Navela je da nije mogla utjecati na sadržaj ugovora o kreditu i aneksa, već je banka postavila svoje uvjete te je ona dobila gotov tekst koji je potpisala. Tužiteljica je navela da je imala ugovoren trajni nalog te da je sve rate kredita otplatila sama. Početna rata bila je oko 2.700,00 kuna, a najviša preko 4.000,00 kuna. Navela je da je pročitala odredbe ugovora koje su se ticale iznosa otplate te da je letimično pročitala ono što je smatrala bitnim, te da u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije znala što znači mogućnost promjene tečaja CHF koja može utjecati na iznos rate, a da su ugovori, kakav je i ona sklopila, bili reklamirani kao povoljni. Tužiteljica nije prigovarala odredbama ugovora, a nitko joj nije ni ponudio da nečemu prigovori. Tužiteljica je ostala kod svojih navoda što je potvrdila u iskazu danom 5. prosinca 2025. na ročištu te je dodala da je pristala sklopiti ugovor o konverziji jer joj je bilo teško otplaćivati dotadašnje rate u CHF, a nakon konverzije da joj je zbog preplate smanjen rok otplate kredita.

19. Tužitelj FŠ je naveo kako ga je tužiteljica s kojom je radio u istoj firmi pitala da li joj mogu biti jamac za kredit koji je uzimala radi kupnje stana te je on pristao biti njen jamac no nema nikakvih saznanja o detaljima predmetnog ugovora, čak niti to da bi mu tužiteljica predočila i rekla da uzima kredit u CHF. Tužitelj nije sudjelovao u fazi pregovaranja odnosno u fazi prije nego je sklopljen ugovor o kreditu, a ugovor je pročitao no fokusirao se na iznos kredita, rok ispunjenja obveze i uvjete vraćanja. Poznato mu je da su se tada krediti u CHF reklamirali kao najpovoljniji krediti. Nije sudjelovao u otplati kredita jer je isti bio otplaćivan redovito od strane tužiteljice. Tužitelj je naveo da potpisao predmetni ugovor te se tek u toj fazi ugovaranja uključio u postupak, a isto tako je potpisao i Aneks Ugovora o kreditu time da taj ugovor nije niti pročitao.

20. Sud je iskaz tužitelja u cijelosti našao vjerodostojnim jer su iskazivali izravno, dosljedno i životno. Iz iskaza tužiteljice upravo proizlazi kako se tužiteljici kredit čija je otplata vezana uz valutu švicarskog franka nudio kao najpovoljniji kredit, a prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvih pregovora vezano za odredbe ugovora, niti su se tužiteljima posebno tumačile pojedine odredbe ugovora, njihov značaj i posljedice koje mogu prouzročiti vezano za obveze tužitelja. Iz navoda tužiteljice proizlazi da joj nisu bile poznate moguće posljedice spornih odredaba, niti su se iste posebno pojašnjavale, već da su ovakvi ugovori reklamirani kao povoljni. Također, proizlazi da je novcem ostvarenim kreditom kupila stan za stanovanje, te da je sve rate kredita otplatila sama.

21. Iz cjelokupno provedenog dokaznog postupka proizlazi da se radilo o tipskom ugovoru o kojemu tužitelji kao stranke nisu mogli pregovarati o bilo kojoj ugovornoj odredbi, dakle niti o odredbi članka 7., niti o odredbi iz članka 8. ugovora jer su te odredbe bile unaprijed formulirane standardnim ugovorom tuženika pa tužitelji nisu mogli utjecati na sadržaj odredbi Ugovora, a isto tako, tužitelji nisu mogli niti pregovarati o pojedinim odredbama Dodatka ugovoru o kreditu. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

22. Kako tuženik dakle, nije dokazao da se o spornim odredbama pregovaralo s tužiteljima niti da su tužiteljima sporne odredbe ugovora protumačene te prihvaćanjem utvrđenja iz navedenih presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz kojih proizlazi da trećetužena Erste&Steiermärkische bank d.d., u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. (a predmetni ugovor sklopljen je 24. svibnja 2007.) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te odredbe kojima se ugovara promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, sud je zaključio da su nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu koji su sklopili ovdje tužitelji s tuženikom prema kojima je glavnica vezana uz švicarski franak i prema kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke.

23. Glede prigovora tuženika da tužitelji nemaju pravni interes za isplatom budući da nemaju pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci banke, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove, te da su tužitelji prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa 2 pristali biti korisnici kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, valja reći sljedeće. Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen je između stranaka na temelju Zakona o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, dalje: ZIDZOPK), a kojim zakonom se nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to o valuti kredita, kamatnoj stopi i iznosima ostale neotplaćene glavnice kredita na način kako to nalaže zakon. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranaka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima ugovara valutna klauzula sa valutom u CHF, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno obračunavala povrat obaveza po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se obveza vraćanja anuiteta pri čemu je visina obveze vezana uz valutu EUR i pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih iznosa zbog ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koje su ništetne. Okolnost da su stranke sklopile Aneks 2 Ugovora o kreditu, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužiteljica obeštećena glede utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona (ZID ZPK/15) bile proglašene nepoštenim i ništetnim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (što proizlazi i iz presude Europskog suda u predmetu broj C-118/17), dakle potrebno je uspostaviti potpunu ravnotežu u pravima i obvezama stranaka budući da konverzijom nije izvršeno vraćanje preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Uvidom u dodatak ugovoru o kreditu utvrđeno je da se u istom tužiteljica ni jednom odredbom tog dodatka nije odrekla svojih potraživanja ili prava na obeštećenje, niti je bilo kakvo odricanje u tom smislu propisano odredbama ZID ZPK/15. Jednako i prema odredbi čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona, te je i u čl. 19.e st. 9. ZPK/15 propisano da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita, vjerovnik neće postavljati dodatne uvjete potrošaču kojima bi se derogirala njegova druga prava. Isto shvaćanje zauzeto je i u presudi Suda EU broj C-452/18 prema kojoj odricanje potrošača od zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 može biti samo ukoliko to potrošač želi i iskaže izričito, slobodno i informirano. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da tužiteljica ima pravo tražiti povrat preplaćenog iznosa uslijed primjene ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 24. svibnja 2007. o valutnoj klauzuli kojom se povrat obveza obračunava po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja kao i o promjenjivoj kamatnoj stopi ovisno o odluci banke i to neovisno o izvršenoj konverziji, i to za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji.

24. Vezano za prigovor zastare, treba navesti da sukladno odredbi iz članka 225. ZOO-a opći zastarni rok iznosi pet godina, dok je odredbom iz članka 241. ZOO- a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikom radnjom preuzetom protiv dužnika pred nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. U konkretnom slučaju zastara je prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te ponovno počinje teći tek pravomoćnošću odluke donesene u takvoj tužbi. U konkretnom slučaju presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., u odnosu na dio kojim je presuđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, dok je dio presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak , postao pravomoćan danom donošenja presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017, a što znači s danom 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017, kojom je, kako je to u prethodnoj točci obrazloženja navedeno, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.). Tužba tužitelja podnesena je 16. svibnja 2019. dakle, unutar zastarnog roka u odnosu na presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pa bi zastara potraživanja tužitelja vezano za stjecanje bez osnove zbog stjecanja prema ništetnim odredbama ugovora koje se odnose na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu nastupila 13. lipnja 2019., a zastara potraživanja tužitelja vezano za stjecanje bez osnove zbog stjecanja prema ništetnim odredbama ugovora o valutnoj klauzuli u CHF nastupila 14. lipnja 2023., a slijedom čega je prigovor zastare tuženika neosnovan.

25. S obzirom na sve navedeno, ovaj sud zaključuje da su odredbe predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, zbog čega je utvrđeni iznos od 5.178,25 EUR, koji je tužiteljica platila više zbog primjene tih ništetnih odredbi u odnosu na iznos koji je trebala platiti da tih odredbi nije bilo, tuženik stekao bez osnove. Zahtjev tužitelja za isplatu (restitucijski zahtjev) je u biti posljedica utvrđenja dijela odredbi članka 7. i 8. Ugovora o kreditu ništetnima. Stoga se ovdje ukazuje kako je tuženik, iznos preplaćen od strane tužiteljice plaćanjem anuiteta obračunatog prema ništetnoj odredbi o ugovorenoj kamati promjenjivoj odlukom kreditora i sukladno ništetnoj odredbi o plaćanju anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora, stekao bez osnove.

26. Iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijske vještakinje Natalije Jambrečić od 3. veljače 2025. proizlazi da je došlo do razlike kod isplata plaćenih anuiteta kredita primjenom ništetnih odredbi ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tuženik mijenjao visinu kamatne stope sukladno svojoj odluci, u odnosu na ono što bi tužiteljica platila primjenom početne ugovorene kamatne stope od 4,50 % godišnje i uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, odnosno ono što bi tužiteljica platila primjenom srednjeg tečaja tuženika za CHF prema HRK na dan odobrenja, da je isplata kredita izvršena 1. lipnja 2007. (po tečaju 4,435600 KN za CHF), odnosno da je u razdoblju od 1. srpnja 2007. do 1. travnja 2015. zbog promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF na dan isplate kredita u razdoblju od 1. srpnja 2007. do 1. rujna 2015. tužiteljica preplatila iznos od 9.206,88 EUR, a kada se na taj iznos doda obračunata zatezna kamata za razdoblje od dana preplate do 30. rujna 2015., koja je utvrđena u iznosu od 2.321,16 EUR, te kada se od tog ukupnog zbroja oduzme iznos preplate utvrđene Dodatkom ugovoru o kreditu od 6.349,79 EUR, tada ukupan iznos preplate umanjen za preplatu utvrđenu u konverziji iznosi 5.178,25 EUR.

27. Na nalaz i mišljenje vještaka tužitelji su dostavili očitovanje u podnesku od 11. veljače 2025. kojim su svoj tužbeni zahtjev uskladili s nalazom i mišljenjem vještaka u dijelu koji se odnosi na isplatu te su povećali tužbeni zahtjev na iznos od 5.178,25 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinog anuiteta do isplate kako je to u svom nalazu izrazio vještak, te ujedno naveli da nemaju primjedbi na izračun sudskog vještaka.

28. Tuženik je u podnesku od 12. veljače 2025. naveo da ne osporava matematički izračun sudskog vještaka, no nalaz vještaka nalazi nepotrebnim jer smatra da tužitelji nemaju pravo na nikakvu restituciju. Ističe, da je sud, ako zahtjev nađe osnovanim, dužan uzeti u obzir i razdoblja u kojima je tužiteljica plaćala manje iznose na ime nižeg tečaja CHF i nižih kamata od početno ugovorenih radi čega istoče prigovor radi prebijanja u iznosu od 257,49 EUR sa zateznim kamatama od pojedinog anuiteta do isplate.

29. Kako je vještak u cijelosti udovoljio nalogu suda iz rješenja suda kojim je određeno vještačenje te u skladu s istim izradio svoj nalaz i mišljenje koji je detaljno i stručno obrazložio, sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, dok nije uvažio ove prigovore tuženika nalazeći kako isti zapravo prigovara samom nalogu koji je sud zadao vještaku, pri čemu valja napomenuti da je u ovoj parnici u kojoj se tužitelj poziva na utvrđenja iz parnice vođene radi kolektivne zaštite potrošača sud vezan utvrđenjima suda kako je to ranije opisano te je nalog sudskom vještaku za izradu nalaza i mišljenja dan upravo na način kako je to u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u točci 9. izreke i navedeno. Prema tome, kako tuženik zapravo nije prigovorio konkretnom nalazu i mišljenju vještaka, već nalogu suda koji je zadan vještaku, sud je isti ocijenio neosnovanim.

30. Nije osnovan prigovor radi prijeboja tuženika za iznos od 257,49 EUR koji se odnosi na iznose koje je tužiteljica plaćajući anuitete platila u iznosima na ime nižeg tečaja CHF i nižih kamata od početno ugovorenih budući da je i te iznose tužiteljica uzela u svoj obračun već kod podnošenja tužbe, a i nakon izrade nalaza sudskog vještaka, odnosno svoje potraživanje je umanjila stoga je sud takav zahtjev u cijelosti odbio.

31. Glede prigovora tuženika radi prijeboja za iznos od 6.714,40 KN / 891,15 EUR sud je i taj prigovor našao neosnovanim. Naime, tužiteljica plaćanjem anuiteta nije ništa primila niti je stekla kakvu korist, a tuženik kao trgovac nema pravo tražiti vraćanje tog iznosa kao posljedicu nepoštenosti odredbe naročito ako se ima u vidu da je ništetnost ugovorne odredbe o vraćanju kredita prema tečaju CHF na dan dospjelosti svakog anuiteta posebno, utvrđena neravnoteža među pravima i obvezama ugovaratelja na štetu tužitelja i da je tuženik unošenjem upravo takvih odredbi u Ugovor o kreditu, a bez pregovaranja, ugrozio razinu zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi koja se potrošačima jamči zakonom, zbog čega i posljedice takvog kreiranja odnosa, na koje tužitelji na bilo koji način nisu mogli utjecati, a zbog čega im se ne mogu niti stavljati na teret, mora sam snositi s obzirom da bi se predloženim uračunavanjem ugrozilo pravo potrošača na restituciju kao nužnu posljedicu ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe.

32. U podnesku od 24. studenog 2020. tuženik ističe da smatra da postojanje određenih okolnosti dovodi do potrebe za ocjenom subjektivne i objektivne nepristranosti suda u ovom konkretnom postupku, i to, ako sudac ili njemu bliska osoba ima ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom i/ili valutnom klauzulom u CHF (bez obzira da li kod tuženika ili kod drugih banaka); te ako bliska osoba suca (prema čl. 71. st. 1. t. 3. ZPP-a) zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu (bez obzira je li ovdje tuženik ili neka druga banka pasivna strana), stoga da je potrebno razmotriti postoje li spomenute ili slične okolnosti u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP- a. Ovakve navode sud nalazi paušalnim i neosnovanim budući da isti predstavljaju uvjetno podneseni zahtjev kakvo uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće nije predviđeno odredbama ZPP-a, a osim toga u zahtjevu se niti ne konkretizira osoba suca, niti se opisuje situacija u kojoj se sudac ili njemu bliska osoba nalazi, a koja odgovara poziciji u kojoj su i stranke ovog postupka, pa da bi time, prema tvrdnjama tuženika, bila uvjetovana njegova pristranost. Stoga takav zahtjev uopće ne predstavlja zahtjev za izuzeće radi čega niti nije postupano sukladno odredbama čl. 71. do 76. ZPP koje uređuju način postupanja kod postojanja zahtjeva za izuzeće, dok niti ranije uređujuća sutkinja niti sada uređujuća nisu našle okolnosti koje dovode u sumnju njihovu pristranost pa da bi imale obvezu postupiti po čl. 72. ZPP.

33. U odnosu na priložen dokument pod nazivom "Izjava svjedoka" MŠ valja istaknuti da u postupku pred općinskim sudom odredbama ZPP nije predviđena mogućnost davanja pisanih izjava svjedoka, a osim toga iz sadržaja istog proizlazi kako je ovaj dokument i nebitan za predmetni postupak budući da imenovana s obzirom na svoje radno mjesto unutar banke u predmetnom razdoblju očigledno niti nema bilo kakva neposredna saznanja o upravo ovdje predmetnom ugovoru o kreditu, a sukladno ranije spomenutoj odluci Ustavnog suda od 30. lipnja 2022. u pojedinačnom sporu koji pokrene potrošač potrebno je utvrditi okolnosti davanja obavijesti potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora o kreditu.

34. Dakle, iz provedenog vještačenja proizlazi da je tužiteljica otplaćujući kredit tuženiku prema djelomično ništetnim odredbama ugovora o kreditu tuženiku platila više, i to iznos od 9.206,88 EUR s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, na koji iznos obračunata zatezna kamata od preplate do 30. rujna 2015. iznosi 2.321,16 EUR, a uračunavajući konverzijom utvrđenu preplatu od 6.349,79 EUR, ukupan iznos preplate iznosi 5.178,25 EUR, sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog anuiteta do isplate, kako je to naznačeno u vještačkom nalazu.

35. Prema odredbi članka 1111. stavka 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog članka propisano je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

36. Prema odredbi iz članka 1115. ZOO kad se vraća no što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a tuženik je u ovom slučaju nepošteni stjecatelj jer je ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, zatezne kamate su tužiteljici za svaku pojedinu mjesečnu preplatu dosuđene od dana dospijeća, sukladno nalazu vještaka, odnosno od dana kad je to nepošteni stjecatelj stekao i to do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

37. Odluka o trošku temelji se na odredbi iz članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a. Kako su tužitelji u sporu u cijelosti uspjeli sud je tužiteljima priznao trošak sastava tužbe u zatraženom iznosu od 250,00 eur sukladno tbr. 7. st. 1., i tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023 - dalje Tarifa), trošak sastava podnesaka od 1. rujna 2020. u zatraženom iznosu od 250,00 eur i 11. veljače 2025. u zatraženim iznosima od 250,00 eur, sukladno tbr. 8. st. 1. i tbr. 46 Tarife, trošak zastupanja na pripremnom ročištu 23. rujna 2020., 19. svibnja 2023. i 5. prosinca 2025. u zatraženim iznosima od 250,00 eur za svako ročište, sukladno tbr. 9. st. 1. i tbr. 46. Tarife, te za zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 125,00 eur prema tbr. 9. st. 3. i tbr. 46. Tarife, zatim je priznao predujam za financijsko vještačenje u iznosu od 400,00 eur, za zastupanje više osoba u zatraženom iznosu od 162,50 eur sukladno tbr. 40. i 46. Tarife, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 96,88 eur sukladno tbr. 1. st. 1. Tarife sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 53/19, 92/21 i 37/23, dalje: Tarifa sudskih pristojbi) i čl. 7. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18, 51/23dalje: ZOSP), u koji iznos su tužitelji podmirili prilikom podnošenja tužbe, te trošak izrade izračuna tražbine tužiteljice prije podnošenja tužbe sastavljenog po vještaku Vlasti Santo-Olđa u iznosu od 159,26 EUR, koji trošak sud smatra svrsishodnim i potrebnim za vođenje ove parnice jer bez tog vještačenja tužitelji ne bi mogli postaviti određen tužbeni zahtjev. Ukupno je tužiteljima priznat trošak u iznosu od 2.443,64 eur. Na parnične troškove dosuđena je i zatražena zakonska zatezna kamata sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Varaždinu 16. siječnja 2026.

Sutkinja

Ana Lazić

Uputa u pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi ovome sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelji po punomoćniku Danijelu Trubiću, odvjetniku iz Varaždina, Ulica Stanka Vraza 15

2. Tuženik po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6