REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3092/2023-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ani Štimac, u pravnoj stvari tužiteljice RŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Ljubica Spajić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kojeg zastupa punomoćnica Đina Lukac Novaković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Leko i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon javne i glavne rasprave održane i zaključene 17. prosinca 2025., u prisutnosti tužiteljice osobno i punomoćnika stranaka, 16. siječnja 2026.,

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe iz podneska od 22. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 9011796316 od 17.08.2006. godine, koji su zaključili tužiteljica RŠ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) kao korisnik kredita i tuženik Privredna Banka Zagreb d.d., (OIB: 02535697732) kao Banka, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, isplatiti tužiteljici RŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 1.905,47 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

− na iznos 1,37 EUR od 1. listopada 2006.

− na iznos 0,55 EUR od 1. studenog 2006.

− na iznos 0,44 EUR od 1. prosinca 2006.

− na iznos 0,74 EUR od 1. travnja 2008.

− na iznos 12,80 EUR od 1. studenog 2008.

− na iznos 0,27 EUR od 1. prosinca 2008.

− na iznos 13,64 EUR od 1. siječnja 2009.

− na iznos 15,70 EUR od 1. veljače 2009.

− na iznos 16,59 EUR od 1. ožujka 2009.

− na iznos 13,78 EUR od 1. travnja 2009.

− na iznos 14,22 EUR od 1. svibnja 2009.

− na iznos 10,55 EUR od 1. lipnja 2009.

− na iznos 7,42 EUR od 1. srpnja 2009.

− na iznos 8,12 EUR od 1. kolovoza 2009.

− na iznos 9,93 EUR od 1. rujna 2009.

− na iznos 9,72 EUR od 1. listopada 2009.

− na iznos 8,00 EUR od 1. studenog 2009.

− na iznos 11,22 EUR od 1. prosinca 2009.

− na iznos 13,57 EUR od 1. siječnja 2010.

− na iznos 17,36 EUR od 1. veljače 2010.

− na iznos 16,37 EUR od 1. ožujka 2010.

− na iznos 21,25 EUR od 1. travnja 2010.

− na iznos 20,19 EUR od 1. svibnja 2010.

− na iznos 22,42 EUR od 1. lipnja 2010.

− na iznos 37,20 EUR od 1. srpnja 2010.

− na iznos 34,04 EUR od 1. kolovoza 2010.

− na iznos 42,56 EUR od 1. rujna 2010.

− na iznos 39,82 EUR od 1. listopada 2010.

− na iznos 34,02 EUR od 1. studenog 2010.

− na iznos 45,09 EUR od 1. prosinca 2010.

− na iznos 59,01 EUR od 1. siječnja 2011.

− na iznos 49,42 EUR od 1. veljače 2011.

− na iznos 52,90 EUR od 1. ožujka 2011.

− na iznos 48,22 EUR od 1. travnja 2011.

− na iznos 48,92 EUR od 1. svibnja 2011.

− na iznos 67,41 EUR od 1. lipnja 2011.

− na iznos 68,66 EUR od 1. srpnja 2011.

− na iznos 84,69 EUR od 1. kolovoza 2011.

− na iznos 76,81 EUR od 1. rujna 2011.

− na iznos 68,26 EUR od 1. listopada 2011.

− na iznos 67,19 EUR od 1. studenog 2011.

− na iznos 66,43 EUR od 1. prosinca 2011.

− na iznos 70,19 EUR od 1. siječnja 2012.

− na iznos 74,14 EUR od 1. veljače 2012.

− na iznos 74,44 EUR od 1. ožujka 2012.

− na iznos 429,85 EUR od 22. ožujka 2012.

do isplate po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini zatezne kamate, koja se od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja ja vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, naknaditi tužiteljici RŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu 1.900,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 16. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je sa tuženikom 17. kolovoza 2006. zaključila Ugovor o kreditu broj 9011796316, kojim Ugovorom joj je tuženik stavio na raspolaganje iznos 20.536,10 CHF isplaćen u kunama prema srednjem tečaju tuženika na dan isplate. Predmetnim ugovorom stranke su ugovorile valutnu klauzulu odnosno isplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti i otplatu glavnice i kamata u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika važećem na dan plaćanja. Tužiteljica dalje ukazuje na presudu Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđeno da je nepoštena ugovorna odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Stoga predlaže donijeti presudu kojom će sud utvrditi ništetnom ugovorne odredbe kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za valutu CHF i naložiti tuženiku isplatiti joj iznos 1.858,12 eura (14.000,00 kuna) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kao u petitu, uz naknadu parničnog troška s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu prvenstveno istaknuo da je tužiteljica pogrešno koncipirala svoju tužbu, jer predmetni Ugovor o kreditu više nije na snazi te da je neosnovano pozivanje tužiteljice na utvrđenja iz parnice pokrenute povodom kolektivne tužbe, jer ugovorne odredbe nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Tuženik je dalje istaknuo da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena i predviđena odredbama zakona. Dodatno je naveo da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran te da je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. Smatra da iz odredbi ugovora o kreditu proizlazi da je tužiteljica upoznata s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja ugovorene valute te da ju je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja. Zaključno je tuženik istaknuo prigovor zastare te je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

3. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 22. svibnja 2025. tužiteljica je predložila sudu donijeti presudu kojom će naložiti tuženiku isplatiti joj iznos 1.905,47 eura sa zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kao u petitu, dok je u preostalom dijelu zahtjev ostao neizmijenjen (listovi 324-326 spisa).

3.1. Dakle, tužiteljica je preinačila tužbu jer je povećala iznos čiju isplatu potražuje. Navedenu preinaku sud je dopustio temeljem odredbe čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 35/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 - čl. 50. Zakon o arbitraži, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13 - Rješenje USRH, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje ZPP), jer je tužiteljica svoj zahtjev povećala nakon što je tijekom glavne rasprave izveden dokaz financijskim vještačenjem, a imajući na umu da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem (zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenoga 2021., broj Su IV - 162/2021), zbog čega je odlučeno kao u izreci rješenja.

4. Tijekom postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu broj 9011796316 od 17. kolovoza 2006. (listovi 6-14 spisa), plan otplate (listovi 15-16 spisa), knjigovodstvenu karticu (listovi 17-25 spisa), izveden je dokaz financijskim vještačenjem po Centru za financijska vještačenja d.o.o. po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković (listovi 306-312 spisa) te je saslušana tužiteljica (listovi 334-335 spisa).

4.1. Sud nije izveo dokaz saslušanjem svjedoka djelatnika tuženika, jer je tuženik na ročištu održanom 8. studenog 2024. odustao od prijedloga za njegovo saslušanje (list 270 spisa).

4.2. Temeljem tako provedenog postupka, ocjene svih dokaza zajedno i rezultata cjelokupnog postupka ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim u cijelosti.

5. Predmet spora je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu broj 9011796316 od 17. kolovoza 2006. u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF te zahtjev za isplatu više plaćenih iznosa po toj osnovi.

5.1. Nije sporno da su stranke i to tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 9011796316 od 17. kolovoza 2006. na iznos 20.536,10 CHF (dalje Ugovor o kreditu).

5.2. Sporno je da li je tuženik, kao trgovac, u cijelosti informirao tužiteljicu, kao potrošača, o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u vezi ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je sporno pripada li u tom slučaju tužiteljici utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene te ugovorne odredbe.

6. Iz odredbe čl. 7. st. 2. Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja.

7. Presudom VSRH poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

7.1. Navedena pravomoćna presuda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača ima izravan učinak i na ovaj postupak radi individualne zaštite tužiteljice kao potrošača, te u smislu odredbe čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. u vezi čl. 120. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14., 110/15., 14/19., dalje: ZZP/14) i čl. 502.c ZPP-a ona obvezuje i sud u ovom postupku.

7.2. Naime, odredbom čl. 502.c ZPP-a koja je na snazi od 1. srpnja 2013. propisana je obvezatnost pravnih utvrđenja iz kolektivna spora za zaštitu prava i interesa potrošača i na postupke radi individualne zaštite potrošača, a presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 donesena je 4. srpnja 2013., dakle, u vrijeme kada je već bila na snazi odredba čl. 502.c ZPP-a.

7.3 S obzirom na njezin izravni učinak na ovaj postupak, upravo je na tuženiku bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, to jest da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu istovjetne onima koje su bile predmet ocjene u kolektivnom sporu te da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu bile razumljive za tužiteljicu kao potrošača i da se o spornim ugovornim odredbama pregovaralo prilikom sklapanja tog ugovora, zbog čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenima, a posljedično tomu ni ništetnima.

8. Međutim, tuženik u ovom postupku nije niti tvrdio da su tužiteljici protumačeni i objašnjeni značaj i posljedice tih ugovornih odredbi, to jest da joj je te odredbe učinio razumljivima, i to ne samo formalno i u gramatičkom smislu, već suštinski, kako pojam razumljivosti tumači i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, a prema kojem razumljivost podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice takvih odredbi za njegove financijske obveze i donijeti razboritu i informiranu odluku.

8.1. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena i predviđena odredbama zakona, da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran te da je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. Naveo je da iz odredbi ugovora o kreditu proizlazi da je tužiteljica upoznata s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja ugovorene valute te da ju je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.

8.2. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je otišla u banku jer je trebala kredit za opremanje stana. Radilo se o stanu u kojem živi te nikada nije bio davan u najam ili zakup. Djelatnica banke predložila joj je kredit u valuti CHF navodeći da je i sama sklopila takav kredit te da se radi o novom kreditu i tada najboljem. Nitko ju nije upozorio na rizike vezane za sklapanje ugovora u valuti CHF. Nije joj nitko nudio sklapanje ugovora u drugoj valuti. Može reći da se radilo o tipskom ugovoru. Nije mogla pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Na početku joj je rata bila oko 1.200,00 – 1.300,00 kuna, da bi došla do nekih 2.000,00 kuna. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije znala što znači valutna klauzula te tada nije završila Pravni fakultet. Ni sada ne zna što znači valuta "utočišta", a pogotovo u vrijeme sklapanja Ugovora to nije znala.

8.3. Iskaz tužiteljice sud je u cijelosti prihvatio kao istinit, jer je ona iskazivala jasno i uvjerljivo.

8.4. S druge strane, tuženik je na ročištu 8. studenog 2024. odustao od prijedloga za saslušanje svjedoka osobnog bankara za kojeg je tvrdio da je sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, čiji iskaz bi eventualno mogao dovesti u pitanje istinitost iskaza tužiteljice (list 270 spisa).

8.5. Dakle, iako je tužiteljica mogla načelno biti upoznata s valutnom klauzulom te joj je moglo načelno biti jasno da će se visina anuiteta mijenjati ovisno o kretanju tečaja CHF, sud utvrđuje da ona kao prosječni potrošač koji ne raspolaže stručnim znanjem nije bila upoznata s prirodom i specifičnosti valute švicarski franak kao "valute utočišta", koja je bila poznata tuženiku.

8.5.1. Upravo je propuštanje davanja bitne informacije o specifičnosti valute CHF i posebnog rizika valute CHF, kraj činjenice da taj rizik preuzima potrošač već samim ugovornim odredbama, koje je sastavio tuženik, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja, dovelo do značajne neravnoteže.

8.6. Pri tome, tužiteljica kao pravnica, niti po prirodi svog zanimanja i stupnju obrazovanja nije mogla razumjeti ekonomske posljedice spornih ugovornih odredbi za njezine financijske obveze.

8.7. Dakle sud utvrđuje da tužiteljici pri sklapanju Ugovora o kreditu odredba o valutnoj klauzuli nije učinjena suštinski razumljivom, jer joj nije pružena cjelovita informacija u pogledu rizika ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima na temelju koje je mogla procijeniti potencijalne ekonomske posljedice koje bi takve ugovorne odredbe mogle imati za njezine financijske obveze.

8.8. Dodatno, prema shvaćanju ovog suda, tužiteljica je dostavljanjem Ugovora o kreditu dokazala svojstvo potrošača, time da je i u svom iskazu, kojeg je sud prihvatio kao istinit, navela da je novcem od kredita opremila stan u kojem i danas živi. Ovo osobito imajući na umu da iz sadržaja spisa nema nikakve naznake da je tužiteljica kredit zatražila i ostvarila u svrhu namijenjenu poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja tužiteljice, odnosno da se tužiteljica uopće bavila takvim djelatnostima, a tuženik je taj koji je bio dužan dokazati da je predmetni pravni posao sklopljen u poslovne ili poduzetničke svrhe (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i dr.).

8.9. Prema tome, kako u skladu s prethodno navedenim razlozima sud utvrđuje da sporne ugovorne odredbe nisu bile suštinski razumljive tužiteljici kao potrošaču, kao i da su te odredbe istovjetne onima koje su već bile predmet ocjene u kolektivnom sporu, a imajući na umu da je Ugovor o kreditu, između tužiteljice i tuženika sklopljen upravo u periodu obuhvaćenom presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno navedenim zakonskim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz citirane presude.

8.10. Imajući na umu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. te odredbu čl. 81. ZZP-a, posljedica nepoštenih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak je ništetnost takvih odredaba (čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima; "Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO).

8.11. Stoga je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem predlaže utvrditi ništetnima ugovorne odredbe kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za valutu CHF čega je odlučeno kao u točki I izreke ove presude.

8.12. Dodaje se da, prema shvaćanju ovog suda, tužiteljica ima pravni interes za postavljanje predmetnog zahtjeva za utvrđenje, odnosno ima pravni interes da sud točno određene odredbe (ili dio odredaba), točno određenog ugovora utvrdi ništetnima imajući na umu karakter odluka Visokog trgovačkog suda RH i VSRH, kao odluka donesenih u kolektivnom sporu. Ovo i unatoč tome što je predmetni Ugovor o kreditu izvršen, pogotovo iz razloga što potraživanje tužiteljice nije podmireno, a uz zahtjev za utvrđenje ništetnosti, tužiteljica je postavila i kondemnatorni zahtjev za isplatu.

9. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Stoga tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužiteljica platila na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom srednjem tečaju CHF tuženika na dan isplate kredita.

9.1. U svrhu utvrđenja spornih iznosa, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po Centru za financijska vještačenja d.o.o., po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković.

9.2. Vještakinja je u svom nalazu i mišljenju izračunala razliku u visini obveze tužiteljice prema predmetnom Ugovoru o kreditu, ukoliko se primjeni srednji tečaj tuženika za valutu CHF važeći na dan korištenja kredita. Navedeno, s obzirom na okolnost da je tužiteljici bio poznat srednji tečaj tuženika za valutu CHF na dan isplate kredita pa se ovako utvrđeni tečaj ima smatrati transparentnim, jasnim, od stranaka utvrđenim (tako i VSRH Revt 249/14).

9.3. U svom nalazu i mišljenju vještakinja Petra Blašković navela je da je mišljenja da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate kredita do prijevremene otplate kredita nije mogao mijenjati tečaj:

Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do prijevremene otplate kredita iznose 1.905,47 EUR,

Ukupan iznos koji je tužiteljica manje platila posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 127,33 EUR. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do prijevremene otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 1.778,14 EUR.

9.4. Na nalaz i mišljenje vještaka Petre Blašković niti jedna od parničnih stranaka nije imala primjedbi.

9.5. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Petre Blašković, budući da je isti sačinjen jasno i obrazloženo, isti nije u proturječnosti sam sa sobom ili s izviđenim okolnostima.

9.6. Stoga su tužiteljici dosuđeni iznosi čiju isplatu je zatražila konačno postavljenim tužbenim zahtjevom prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka i to samo tzv. "pozitivne razlike".

9.7. Ovo zato što u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti pojedine odredbe ugovora o kreditu, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tražbinu tužiteljice s negativnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj bio manji od tečaja na dan isplate kredita (odluka proširenog vijeća VSRH u Rev 549/23 od 18. prosinca 2023., čime je odstupljeno na shvaćanju iz odluke VSRH Rev 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023.).

9.8. Na ročištu održanom 8. studenog 2024. tuženik je predložio vještaku dati u zadatak izračunati i negativne razlike, čime je ustvari istaknuo materijalnopravni prigovor kojim samo osporava visinu potraživanja tužiteljice temeljem nepoštene i ništetne odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu, u kojem slučaju sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužiteljice s negativnim razlikama nastalima u razdoblju kada je tečaj bio niži od onog na dan isplate.

10. Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

10.1. Kako je tuženik utužene iznose primio s obzirom na ugovorne odredbe koje su utvrđene ništetnima, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ih tužiteljici. Ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak tuženik je sam propustio tužiteljicu upoznati s parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužiteljici je priznata kako je zatraženo, od prvog dana nakon dana tuženikovog stjecanja utuženih iznosa.

10.2. Odluka o visini stope zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007. temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 72/02 i 153/04), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15), od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 156/22), a od 1. siječnja 2024. do isplate na odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

11. Zaključno se ističe da je neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok zahtjev za isplatu tužiteljice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. ZOO.

11.1. S obzirom da se u ovom postupku u smislu odredbe čl. 502.c ZPP-a primjenjuje pravno utvrđenje iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, među inim, i spram tuženika, to i zastara zahtjeva za isplatu preplaćenih anuiteta kredita po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli teče od pravomoćnosti sudske presude donesene u kolektivnom sporu, to jest od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. To stoga što je tek s danom pravomoćnosti te presude tužiteljica kao potrošač stekla saznanje da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene, pa posljedično tomu i ništetne, a time i stekla mogućnost zahtijevati povrat novčanih iznosa plaćenih po osnovi takvih ništetnih ugovornih odredbi. Takvo je pravno shvaćanje izraženo u odluci Suda Europske unije od 10. lipnja 2021. u spojenim predmetima pod oznakom C- 776/19 i C-782/19 i na sjednici Građanskog odjela VSRH broj: Su-IV-33/2022-8 od 4. travnja 2022.

11.2. To znači da zastara zahtjeva za isplatu preplaćenih anuiteta kredita uslijed tečajnih razlika teče od 14. lipnja 2018. kada je ta presuda postala pravomoćna glede ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

11.3. Kako je tužba u ovom postupku podnesena 27. travnja 2023., to zastara utuženog, a niti naknadno povećanog zahtjeva nije nastupila.

11.4. Ovo zato što se u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva (pravno shvaćanje druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 27. svibnja 2024., broj Su-IV-123/2024-5 Zagreb, 27. svibnja 2024.)

11.5. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u točki II izreke presude.

12. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP, a trošak se odnosi na trošak zastupanja po odvjetniku, koji je odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje Tarifa).

12.1. Tako je tužiteljici priznat trošak sastava tužbe u visini 100 bodova prema Tbr. 7/1 Tarife, sastava podneska od 30. siječnja 2023. u visini 100 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife, sastava podneska od 30. siječnja 2024. u visini 100 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife, zastupanja na ročištu 8. studenog 2024. u visini 100 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife, sastava podneska od 22. svibnja 2025. u visini 100 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife i zastupanja na ročištu 17. prosinca 2025. u visini 100 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife.

12.2. Vrijednost jednog boda prema Tbr. 52/3 i 54 Tarife iznosi 2,00 eura te tužiteljici pripada iznos 1.200,00 eura, odnosno uvećano za 25% PDV-a ukupno 1.500,00 eura.

12.3. Tužiteljici je priznat trošak predujma za izvođenje dokaza financijskim vještačenjem u ukupnom iznosu 400,00 eura.

12.4. Slijedom navedenog, tužiteljici je valjalo dosuditi parnični trošak u iznosu 1.900,00 eura.

12.5. Na tako određeni trošak tužiteljici su dosuđene zatražene zatezne kamate koje teku od dana donošenja ove presude do isplate, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi određenoj odredbom čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

13. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 16. siječnja 2026.

Sutkinja

Ana Štimac

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. Punomoćnici tužiteljice

2. Punomoćnici tuženika