Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: P-968/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E NJ E

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužiteljice UV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Branku Kobašu, odvjetniku u Osijeku, protiv tužene OTP banke d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, zastupane po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku u Osijeku, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 18. prosinca 2025. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, po objavi 16. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz članka III. stavka 11. Ugovora o kreditu br.0000001896, sklopljenog 14. rujna 2009. između tužitelja i pravnog prednik tuženika, Banco Popolare Croatia d.d. u dijelu odredbe koji glasi:

„Od iznosa kredita Kreditor će ustegnuti jednokratne naknade i druge troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge koje obavlja Kreditor .“

i

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se vrijednost predmeta spora u iznosu 398,17 eura.

II. Nalaže se tuženoj OTP banki d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, naknaditi tužiteljici UV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], prouzročeni trošak u iznosu 389,82 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. siječnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki II. izreke rješenja.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 16. srpnja 2025. navodi da je 14. rujna 2009. s pravnim prednikom tužene Banco Popolare Croatia d.d. sklopila Ugovor o kreditu br.0000001896, prema kojem je pravni prednik tužene kao kreditor, tužiteljici kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 13.570,00 EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate. Ugovoren je rok otplate kredita u 120 jednakih mjesečnih anuiteta kunske protuvrijednosti. Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 3. stavku 11. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva koja se naplaćuje jednokratno od iznosa kredita unaprijed. Tužena je prilikom isplate kredita 18. rujna 2009. naplatila tužiteljici naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 3.000.00 kn*, a koja protuvrijednost, sukladno fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 398,17 EUR. O ugovornoj odredbi za tzv. „ulaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tužene implementirana u tipskom ugovoru na koji tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja. Tužiteljici nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. Obzirom je tužena temeljem navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatila i time stekla nepripadajuću imovinsku korist, navedena je kao nepošten stjecatelj, sukladno članku 1115. ZOO-a, takovu dužna vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Sukladno navedenome tužitelj predlaže da nadležni sud donese presudu: "I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz članka III. stavka 11. Ugovora o kreditu br.0000001896, sklopljenog 14. rujna 2009. između tužitelja i pravnog prednik tuženika, Banco Popolare Croatia d.d. u dijelu odredbe koji glasi:

„ Od iznosa kredita Kreditor će ustegnuti jednokratne naknade i druge troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge koje obavlja Kreditor .“

II. Nalaže se tuženoj da tužiteljici plati prouzročeni parnični trošak zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana.“

2. Tužena u odgovoru na tužbu navodi da su tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovani. Ne spori da je pravni prednik tužene s tužiteljicom sklopi predmetni Ugovor o kreditu. Sporno je, jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužiteljica svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, kao i Zakonu o obveznim odnosima. Tužena se takvim tvrdnjama izričito protivi. Ističe prigovor zastare tužiteljičinog novčanog potraživanja. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.; u daljnjem tekstu: ZOO), pa obzirom je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Kod Ugovora o kreditu se radilo o iznosima koji su plaćeni tuženoj kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Ako bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla (dakle od 14. rujna 2009. kada je i sklopljen predmetni Ugovor), kako je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011. U odnosu na utuženi iznos koji se odnosi na isplatu temeljem (navodno ništetne) odredbe o ulaznoj naknadi, tužena ističe kako je iznos ulazne naknade točno određen samim Ugovorom o kreditu u članku 3., stoga su navodi tužiteljice koji se odnose na sporne odredbe ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi potpuno paušalni i pogrešni, te da su uvjeti ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti plaćanja naknade sasvim jasni i nedvosmisleni. U odnosu na ulaznu naknadu, u ugovorima o kreditu potpuno je jasno navedeno kako se korisnik kredita obvezuje podmiriti sve naknade temeljem Ugovora, a koje uključuju i naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a koja je prihvaćena suglasnošću volja ugovornih stranaka. Tužena ima pravo na navedenu naknadu upravo iz razloga što je isti kreditna institucija čija je djelatnost odobravanje kredita. Slijedom navedenog, da su sporne odredbe dovoljno jasne i razumljive odnosno uobičajene za ugovor o kreditu, te su ih korisnici mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora. Tužena ističe i da je člankom 1112. stavkom 1. ZOO-a propisano da tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. Dakle, sve kada bi se i uzelo da su ugovorne odredbe koje su predmet ovog postupka iz bilo kojeg razloga ništetne, potpuno je razvidno da tužitelj ne bi niti imao pravo na povrat navodno stečenog bez osnove. Naime, ako bi se i uzelo da su ugovorne odredbe o naplati naknade iz bilo kojeg razloga ništetne, onda one mogu jedino biti ništetne ex tunc, dakle od trenutka sklapanja predmetnog ugovora. To znači da je tužitelj prilikom plaćanja ulazne naknade znao da istu eventualno ne bi bio dužan platiti, ali nije zadržao navodno pravo na povrat, slijedom čega je sasvim razvidno da tužbeni zahtjev tužitelja, kojim traži povrat navodno stečenog bez osnove, nikako nije i ne može biti osnovan. Ističe prigovor zastare navodnog potraživanja tužitelja. Tužitelj smatra da je njegovo potraživanje navodno „dospjelo“ danom plaćanja navedenih na zakonu osnovanih naknada tuženoj. Obzirom je tužba u ovom postupku podnesena 16. srpnja 2025. potpuno je jasno da je navodno potraživanje tužiteljice prema tuženoj u svakom slučaju zastarjelo. Naime, člankom 225. ZOO-a jasno je propisano: „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“ Slijedom navedenog, tužena predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja naknaditi tuženoj troškove parničnog postupka.

2.1. U podnesku od 9. prosinca 2025. tužena navodi da bi se određena ugovorna odredba utvrdila ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da se je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Ni jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, pa prema tome osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala i ne može se primijeniti članak 210. stavak 3. ZOO-a. Nadalje, odredba o naknadi za obradu kredita nije protivna Ustavu Republike Hrvatske niti prisilnim zakonskim propisima niti je protivna moralu društva, a niti postoje drugi razlozi ništetnosti, a to je da je ista odredba u vrijeme potpisivanja Ugovora bila poznata tužiteljici kao ugovorna naknada za obradu kreditnog zahtjeva, a koja odredba se ni u kojem slučaju nije mijenjala i bila je izvršena, odnosno naknada je naplaćena prilikom isplate kredita za koju okolnost je tužiteljica dobro znala jer joj je taj iznos nije isplaćen prilikom isplate cijelog kredita, a u vrijeme isplate kredita tečaj CHF u odnosu na ovu naknadu ili tečaj EUR nije bio promijenjen u odnosu na tečaj kada se isplaćuje iznos kredita pa je tužiteljici već u vrijeme isplate kredita bila poznata visina ove naknade, a tužiteljica je znala onda i koliki je kredit dobila pa nije bila u neravnopravnom položaju što se tiče ove ugovorne odredbe u odnosu na tuženu kao kreditora u smislu članka 3. Zakona o obveznim odnosnima, pa takva odredba onda nije niti ništetna jer je prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03.) za razdoblje do 6. kolovoza 2007. kada je taj zakon bio na snazi i odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi od 2007. godine pa nadalje je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o prometu ugovora i cijeni poštene ako su one jasne, lako razumljive i uočljive, a odredbe o naknadi za obradu kredita su u cijelosti jasne, razumljive i uočljive i tužitelju bile poznate u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora, a nije niti jedan faktor kasnije utjecao na njihovu promjenu na štetu tužiteljice.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao Ugovor o kreditu broj: 0000001896 od 14. rujna 2009. (stranica 3-5 spisa), očitovanje tužene od 13. lipnja 2025. (stranica 6 spisa), izvadak iz sudskog registra (stranica 7- 20 spisa), iskaz tužiteljice (stranica 43-44 spisa) i drugu spis u priležeću dokumentaciju.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredbe članka III. stavka 11. Ugovora o kreditu od 14. rujna 2009. koja glasi: “Od iznosa kredita Kreditor će ustegnuti jednokratne naknade i druge troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge koje obavlja Kreditor.“

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 14. rujna 2009. tužiteljica kao korisnik kredita i pravni prednik tužene – Banko popolare Croatia d.d., kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj: 0000001896 kojim je kreditor stavio tužiteljici na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 13.570,00 EUR po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate,

- da je ugovoreno da će od iznosa kredita Kreditor ustegnuti jednokratne naknade i druge troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge koje obavlja Kreditor (članak III. stavak 11.).

6. Sporno je među strankama je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje troškova obrade kredita, sadržana u članku III. stavku 11. Ugovora o kreditu, ništetna. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara.

7. Pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima normativno je regulirano prije svega Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07. – dalje: ZZP), koji je bio na snazi od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2014., dakle u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu.

7.1. Člankom 74. ZZP propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

7.2. Člankom 96. stavkom 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima (stavak 3). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Drugim riječima, na tuženoj je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarala o naknadi za obradu kredita i visini te naknade.

7.3. Člankom 99. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 99. ZZP samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 99. ZZP ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

7.4. Osim toga, tekst članka 99. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka III. stavka 11. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

7.5. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 96. stavkom 1. ZZP, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

7.6. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 98. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tužena, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovala s tužiteljicom, mogla razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka III. stavka 11. ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tužena mogla razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

7.7. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

7.8. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. - dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Međutim, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

7.9. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

8. Tužiteljica je potrošač u smislu odredbe članka 3. ZZP-a, kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopila tužiteljica kao fizička osoba, dok iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj kredit trebao radi podmirenja nekih osobnih troškova, time da u trenutku podizanja kredita nije bila vlasnica obrta niti tvrtke, niti je sredstva kredita unijela u imovinu obrta odnosno tvrtke. Dakle, tužiteljica je potrošač, a tužena trgovac te se radi o potrošačkom ugovoru.

9. Obzirom na naprijed iznijeto, valjalo je prije svega utvrditi jesu li stranke pregovarale oko naknade (članak III. stavku 11. Ugovora o kreditu), odnosno je li tužiteljica imala utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora. Radi utvrđenja tih okolnosti ovaj sud je saslušao tužiteljicu, te pročitao Ugovor o kreditu od 14. rujna 2009.

9.1. Tužiteljica je iskazala da je da je otišla u tadašnju banku Populare, na njihovo traženje dostavila im je potrebnu dokumentaciju. Kredit joj je odobren, banka je sačinila ugovor o kreditu i pozvala ju na potpis. Ugovor o kreditu je pročitala, primijetila je odredbu ugovora koja propisuje da će joj banka ustegnuti jednokratne naknade i druge troškove. Pitala je službenika u banci o kakvim se tu naknadama i troškovima radi. Na to joj je odgovorio da je takva politika banke i da to mora platiti bez daljnjih pojašnjenja na što se ti troškovi i naknade odnose, odnosno u kojoj visini se određuju. Nije od strane banke dobila odluku o tarifi naknada iz koje bi bilo vidljivo o kakvim se naknadama i troškovima radi odnosno iz koje bi bila vidljiva visina iste. Naplaćena joj je naknada prilikom isplate kredita u iznosu od 3.000,00 kn. Nije mogla utjecati na visinu naknade odnosno uopće na samu odredbu kredita o plaćanju iste jer u protivnom joj ne bi odobrili kredit. Na upit pun. tuženika odgovorila je da nije iz ugovora o kreditu mogla utvrditi visinu odnosno da nije vidljivo u kojem postotku se ista naplaćuje. Tek kada je dobila novac na ruke vidjela je da joj je ustegnut iznos od 3.000,00 kn.

9.2. Na temelju iskaza tužiteljice, na koji tužena nije imala primjedbi, proizlazi da joj nije pojašnjena naknada niti od čega se sastoji niti na koji način je određena, kao i da nije mogla utjecati na visinu naknade odnosno uopće na samu odredbu kredita o plaćanju iste jer u protivnom joj ne bi odobrili kredit.

9.3. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj će od iznosa kredita Kreditor ustegnuti jednokratne naknade i druge troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge koje obavlja Kreditor.

9.4. Temeljem tako provedenih dokaza ovaj sud zaključuje da nije dokazano da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredila tužena, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti.

9.5. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

9.6. Plaćanje troškova bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9.7. Predmetna odredba nije niti transparenta u smislu članka 85. ZZP-a, jer nije omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade.

9.8. Budući se o odredbi članka III. stavka 11. nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tužene i tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, primjenom članka 96. stavka 1. ZZP-a nepoštena, te ništetna u smislu članka 102. stavak 1. ZZP-a.

10. Budući da spornom odredbom nije povrijeđen (samo) interes jedne ugovorne strane (tužiteljice), već da je njome povrijeđen javni interes (s obzirom na općepoznati broj potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženom i drugim bankama), onda se ne radi o zabrani manjeg značaja. Posljedično tome, neovisno o činjenici da je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen (prijevremenom otplatom kredita), nema mjesta primjeni odredbe članka 326. stavak 2. ZOO, odnosno ograničenju isticanja (djelomične) ništavosti spornog ugovora samo zbog toga što je ugovor ispunjen. (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-112/2018 od 9. ožujka 2022.).

11. U odnosu na prigovor tužene da odredba o jednokratnim troškovima obrade kredita sadržana u Ugovoru o kreditu ne može biti ništetna, jer da nije protivna Ustavu Republike Hrvatske niti prisilnim zakonskim propisima niti je protivna moralu društva, ovaj sud ukazuje da odredba ugovora o kreditu koja se odnose na spornu odredbu nije utvrđena ništenom jer da ne bi bila dopuštena, već je utvrđena ništetnom iz razloga što ugovorne stranke nisu o istoj pojedinačno pregovarale.

12. Slijedom navedenog ovaj sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz članka III. stavka 11. Ugovora o kreditu o jednokratnim troškovima kredita.

13. Neosnovan je prigovor zastare tužene. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa nije zastarjelo pravo tužitelja na isticanje ništetnosti članka III. stavka 11. Ugovora o kreditu. Kako tužiteljica nije postavila zahtjev za isplatu, odnosno restitucijski zahtjev, to se prigovor zastare u odnosu na isti ukazuje neosnovanim.

14. Odluka o trošku tužitelja temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a te sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa). Ovaj sud je vrijednost predmeta spora utvrdio u iznosu od 398,17 euro, a ovo u smislu odredbe članka 40. stavka 2. ZPP-a kojim je propisano da je u drugim slučajevima, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio i stavka 3. istoga čanka kojim je propisano ako je u slučaju iz stavka 2. ovoga članka tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, ovlaštenja na zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka, sud će, po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora. Pošto je tužiteljica vrijednost predmeta spora naznačila u visini od 1.340,50 eura na ime deklaratornog zahtjeva za utvrđenje, a iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da joj je na temelju odredbe ništetnost koje traži u ovom postupku tužena naplatila iznos od 398,17 eura, to je prema ocjeni ovoga suda, vrijednost predmeta spora naznačena u visini od 1.340,50 eura očito suviše visoko naznačena.

14.1. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku, i to za:

- sastav tužbe u iznosu 100,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife)

- sastav obrazloženog podneska od 10. studenoga 2025. u iznosu 100,00 eura

(Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 18. prosinca 2025. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu za objavu presude 16. siječnja 2026. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife), ukupno 350,00 eura. Tužiteljici je priznat i trošak plaćene pristojbe za tužbu u iznosu 26,55 i sudska pristojba za presudu u iznosu 13,27 eura, Dakle tužiteljici je priznat trošak u iznosu 389,82 eura, na koji iznos mu je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počev od presuđenja pa do isplate, dok je s ostatkom zahtjeva na ime troška postupka odbijena.

15. Stoga je odlučeno kao u izreci presude i rješenja.

U Osijeku 16. siječnja 2026.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. Branko Kobaš, odvjetnik u Osijeku

2. Belizar Tomaić, odvjetnik u Osijeku