Poslovni broj: P-499/2023-33
REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Zlataru
Stalna služba u Zaboku
Zabok, Matije Gupca 22
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku , po sucu Branku Hercegu u pravnoj stvari tužiteljice ĆT iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Davor Lazić, odvjetnik iz Zagreba, Jelenovac 38e protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 , kojeg zastupaju punomoćnici Kruno Knežević i Ana Bago Martić , odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6 radi isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 25. studenog 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice Hrvoje Novaka , odvjetnika iz Zagreba i punomoćnice tuženika Ane Bago Martić, odvjetnice iz Zagreba,dana 16. siječnja 2026.
p r e s u d i o j e
I.Tuženiku: Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 se nalaže da tužiteljici : ĆT iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 10.614,11 EUR s zakonskim zateznim kamatama tekućim :
na iznos od 0,32 EUR od 10.11.2007 do isplate,
na iznos od 4,36 EUR od 10.1.2008 do isplate,
na iznos od 9,31 EUR od 10.2.2008 do isplate,
na iznos od 16,27 EUR od 10.3.2008 do isplate,
na iznos od 12,21 EUR od 10.4.2008 do isplate,
na iznos od 5,90 EUR od 10.5.2008 do isplate,
na iznos od 5,83 EUR od 10.6.2008 do isplate,
na iznos od 2,53 EUR od 10.7.2008 do isplate,
na iznos od 1,80 EUR od 10.9.2008 do isplate,
na iznos od 15,34 EUR od 10.10.2008 do isplate,
na iznos od 29,81 EUR od 10.11.2008 do isplate,
na iznos od 16,18 EUR od 10.12.2008 do isplate,
na iznos od 42,05 EUR od 10.1.2009 do isplate,
na iznos od 45,89 EUR od 10.2.2009 do isplate,
na iznos od 58,57 EUR od 10.3.2009 do isplate,
na iznos od 40,15 EUR od 10.4.2009 do isplate,
na iznos od 39,83 EUR od 10.5.2009 do isplate,
na iznos od 36,57 EUR od 10.6.2009 do isplate,
na iznos od 38,44 EUR od 10.7.2009 do isplate,
na iznos od 35,74 EUR od 10.8.2009 do isplate,
na iznos od 39,21 EUR od 10.9.2009 do isplate,
na iznos od 33,67 EUR od 10.10.2009 do isplate,
na iznos od 37,03 EUR od 10.11.2009 do isplate,
na iznos od 36,76 EUR od 11.12.2009 do isplate,
na iznos od 48,50 EUR od 15.1.2010 do isplate,
na iznos od 54,27 EUR od 16.2.2010 do isplate,
na iznos od 53,94 EUR od 15.3.2010 do isplate,
na iznos od 60,82 EUR od 15.4.2010 do isplate,
na iznos od 73,44 EUR od 15.5.2010 do isplate,
na iznos od 74,26 EUR od 15.6.2010 do isplate,
na iznos od 88,73 EUR od 15.7.2010 do isplate,
na iznos od 88,24 EUR od 15.8.2010 do isplate,
na iznos od 118,23 EUR od 15.9.2010 do isplate,
na iznos od 100,76 EUR od 15.10.2010 do isplate,
na iznos od 104,80 EUR od 15.11.2010 do isplate,
na iznos od 107,04 EUR od 15.12.2010 do isplate,
na iznos od 118,64 EUR od 15.1.2011 do isplate,
na iznos od 112,26 EUR od 15.2.2011 do isplate,
na iznos od 116,12 EUR od 15.3.2011 do isplate,
na iznos od 116,33 EUR od 15.4.2011 do isplate,
na iznos od 128,12 EUR od 15.5.2011 do isplate,
na iznos od 153,18 EUR od 15.6.2011 do isplate,
na iznos od 181,69 EUR od 15.7.2011 do isplate,
na iznos od 207,47 EUR od 15.8.2011 do isplate,
na iznos od 159,56 EUR od 15.9.2011 do isplate,
na iznos od 143,44 EUR od 15.10.2011 do isplate,
na iznos od 144,52 EUR od 15.11.2011 do isplate,
na iznos od 146,74 EUR od 15.12.2011 do isplate,
na iznos od 160,65 EUR od 15.1.2012 do isplate,
na iznos od 164,83 EUR od 15.2.2012 do isplate,
na iznos od 160,27 EUR od 15.3.2012 do isplate,
na iznos od 159,59 EUR od 15.4.2012 do isplate,
na iznos od 161,89 EUR od 15.5.2012 do isplate,
na iznos od 165,91 EUR od 15.6.2012 do isplate,
na iznos od 160,90 EUR od 15.7.2012 do isplate,
na iznos od 159,52 EUR od 15.8.2012 do isplate,
na iznos od 147,24 EUR od 15.9.2012 do isplate,
na iznos od 157,82 EUR od 15.10.2012 do isplate,
na iznos od 162,75 EUR od 15.11.2012 do isplate,
na iznos od 159,48 EUR od 15.12.2012 do isplate,
na iznos od 155,55 EUR od 15.1.2013 do isplate,
na iznos od 154,20 EUR od 15.2.2013 do isplate,
na iznos od 152,80 EUR od 15.3.2013 do isplate,
na iznos od 162,57 EUR od 15.4.2013 do isplate,
na iznos od 148,19 EUR od 15.5.2013 do isplate,
na iznos od 145,84 EUR od 15.6.2013 do isplate,
na iznos od 147,25 EUR od 15.7.2013 do isplate,
na iznos od 145,77 EUR od 15.8.2013 do isplate,
na iznos od 151,03 EUR od 15.9.2013 do isplate,
na iznos od 154,44 EUR od 15.10.2013 do isplate,
na iznos od 156,10 EUR od 15.11.2013 do isplate,
na iznos od 162,03 EUR od 15.12.2013 do isplate,
na iznos od 156,04 EUR od 15.1.2014 do isplate,
na iznos od 134,97 EUR od 15.2.2014 do isplate,
na iznos od 138,03 EUR od 15.3.2014 do isplate,
na iznos od 135,37 EUR od 15.4.2014 do isplate,
na iznos od 131,55 EUR od 15.5.2014 do isplate,
na iznos od 132,37 EUR od 15.6.2014 do isplate,
na iznos od 135,10 EUR od 15.7.2014 do isplate,
na iznos od 137,27 EUR od 15.8.2014 do isplate,
na iznos od 137,83 EUR od 15.9.2014 do isplate,
na iznos od 140,16 EUR od 15.10.2014 do isplate,
na iznos od 143,51 EUR od 15.11.2014 do isplate,
na iznos od 144,14 EUR od 15.12.2014 do isplate,
na iznos od 144,63 EUR od 15.1.2015 do isplate,
na iznos od 144,38 EUR od 15.2.2015 do isplate,
na iznos od 144,38 EUR od 15.3.2015 do isplate,
na iznos od 144,38 EUR od 15.4.2015 do isplate,
na iznos od 144,38 EUR od 15.5.2015 do isplate,
na iznos od 144,38 EUR od 15.6.2015 do isplate,
na iznos od 144,38 EUR od 15.7.2015 do isplate,
na iznos od 144,38 EUR od 15.8.2015 do isplate,
na iznos od 144,38 EUR od 15.9.2015 do isplate,
na iznos od 144,38 EUR od 15.10.2015 do isplate,
na iznos od 144,38 EUR od 15.11.2015 do isplate,
na iznos od 144,38 EUR od 15.12.2015 do isplate,
na iznos od 144,38 EUR od 15.1.2016 do isplate i to do 31. prosinca 2007. prema stopi određenoj čl. 2. Zakona o kamatama (,,Narodne novine '' br. 94/04) i čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (,,Narodne novine '' br. 153/04), a od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. s zateznim kamatama koje teku prema stopi u visini određenoj čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (,,Narodne novine '' br. 35/05), a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke , koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15. dana.
II. Tuženiku: Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 se nalaže da tužiteljici : ĆT iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 4.781,09 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima od dana 15. siječnja 2016. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15. dana.
III. Tuženiku: Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 se nalaže da tužiteljici : ĆT iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.687,50 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima od 16. siječnja 2026. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15. dana.
IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice : ĆT iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 125,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom.
V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika : Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 4.350,00 EUR.
Obrazloženje
1.Tužiteljca ĆT u tužbi tvrdi da je , kao korisnik kredita s tuženikom Zagrebačka banka d.d. , Zagreb,kao kreditorom sklopila dana 7. rujna 2007. Ugovor o namjenskom kreditu br. 3210748896 potvrđen od strane Javnog bilježnika u Zagrebu Zorke Čavajde dana 13. rujna 2007. , broj ovjere OV-22182/2007 i navedenim Ugovorom o kreditu tuženik je odobrio i tužiteljici isplatio potrošački - stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti od CHF 123.000,00, a koji kredit je tužiteljica trebala otplatiti u 360 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF te nadalje tužiteljica navodi da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem :
P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013. (potvrđenom od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske presudom pod poslovnim brojem: Pž-6632/17 od dana 14. lipnja 2018.) utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od dana 10. rujna 2003. do dana 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita (pa tako i ovdje tužiteljice) zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik nije, kao trgovac, potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od dana 7. kolovoza 2007. do dana 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima , dakle, navedenom presudom pravomoćno je utvrđeno kako su ništetne odredbe potrošačkih ugovora o kreditu u kojima je u predmetnu razdoblju tuženik ugovarao valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak , a uzimajući u obzirom trenutak sklapanja ugovora o kreditu između tuženika i tužiteljice , kao potrošača te da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ovdje Ugovor o kreditu bez ikakve dvojbe potpada pod navedeno presuđenje Trgovačkog suda u Zagrebu te predstavlja pravomoćno riješeno prethodno pitanje u ovom postupkom te se u ovom postupku treba samo potvrditi iznos koji je tužiteljica preplatila zbog djelomično ništetnih odredbi čl. 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice i tuženika i pritom tužiteljica ukazuje kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela tog suda od 31. siječnja 2022. donio sljedeće mišljenje: „4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“ , a navedenim je mišljenjem Vrhovni sud Republike Hrvatske izrijekom konačno potvrdio povezanost i neodvojivost postupaka kolektivne zaštite potrošača s individualnim postupcima utvrđenja ništetnosti i isplate temeljem sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, dakle, individualni postupci su neodvojivo povezani s kolektivnim utvrđenjem, a uslijed čega im je određen i početak tijeka zastarnog roka i slijedom toga, jasno je da u individualnim postupcima ne može biti donesena drugačija odluka glede ništetnosti spornih odredaba od onih koje su utvrđene u kolektivnom sporu tako da je u daljnjem tijeku ovog postupka suvišno raspravljati o povezanosti kolektivnih utvrđenja i njihovu utjecaju na konkretan ugovor o kreditu tužiteljice već utvrditi o kojim se točno ništetnim odredbama radi te naložiti isplatu dužnih iznosa, a tužiteljica opreza radi ističe i kako se radi o nepoštenoj, a time i ništetnoj odredbi i iz razloga što tuženik i tužiteljica nisu o toj odredbi pojedinačno pregovarali (odredbe su u ugovor unijete na inicijativu tuženika kao sadržaj standardnog ugovora) niti je tuženik, putem svojeg zaposlenika – osobnog bankara, upozorio na moguće rizike nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta kao posljedice rasta tečaja, a pritom je tuženik znao za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a da o tome nije na adekvatan način upozorio tužiteljicu , usprkos svijesti o tome da potrošač poput tužiteljice to ne zna i da mu je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, slijedom čega tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik, koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće i uzimajući dakle u obzir kako su djelomično ništetne odredbe čl. 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice i tuženika u dijelu u kojem je obveza tužiteljice određena u valuti švicarski franak (CHF), to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj, sukladno odredbi čl. 323 st. 1. Zakona o obveznim odnosima, u vezi s odredbom čl. 1111. istoga Zakona, u obvezi vratiti tužiteljici sve iznose koje mu je preplatila temeljem promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na valutu kuna i to kao razliku između iznosa kojeg je tužiteljica platila na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju švicarskog franka, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i konkretno, tužiteljica je tuženiku na temelju stjecanja bez osnove dužna vratiti iznos od 9.490,76 EUR , koji je tužiteljica preplatila tuženiku do dana konverzije kredita uslijed ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskom franku (CHF) i to kao razliku između iznosa kojeg je tužiteljica platila na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja pojedinog anuiteta i iznosa obračunatog prema početnom tečaju švicarskog franka (CHF) na dan isplate kredita, kao i iznos od 6.434,51 EUR na ime preostale (neotplaćene) glavnice u švicarskom franku (CHF) na dan konverzije kredita u valutu EUR, kao razlike iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja, u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita u cijelosti umanjena za razliku glavnice iz konverzije i to sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a (kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se platiti zatezne kamate i to za nepoštenog stjecatelja od dana stjecanja, jer sukladno zakonodavčevoj intervenciji (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ,,Narodne novine '' br. 102/15), tuženik i tužiteljica sklopili su dana 13. siječnja 2016. Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je Ugovor o kreditu konvertiran u valuti EUR s danom 30. rujna 2015. i predmetnom konverzijom tuženik je konverziju glavnice kredita iz CHF u EUR vršio ne uvažavajući ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi već držeći se jednostrano promjenjive kamatne stope i tužiteljici nepredvidivog tečaja, a čime nije otklonjena neravnopravnost stranaka osnovom ništetnih ugovornih odredaba, dakle, jasno je kako nije cjelovito riješeno pitanje restitucije potrošača, s obzirom na to da zakonodavac uopće nije uzimao u obzir ništetnost ugovornih odredaba, odnosno presude u kolektivnom sporu i k tome Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a temeljem kojega je provedena konverzija, regulira isključivo ugovorni odnos između stranaka i to visinu mjesečnih anuiteta za period nakon konverzije, a ne širi primjenu na druge izvanugovorne odnose, kao npr. povrat stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, a potrošač se pristankom na konverziju nije odrekao niti se, uzimajući u obzir odredbu čl. 41. st. 1. Zakonu o zaštiti potrošača, mogao odreći prava koja mu pripadaju,a što uključuje i pravo traženja povrata neosnovano stečenih novčanih iznosa uslijed utvrđenja ništetnima određenih odredbi Ugovora o kreditu i slijedom toga, ravnopravnost stranaka bi prilikom izračuna nove glavnice u valuti EUR bila stvorena tek kada bi se uvažila činjenica da su ništetne navedene odredbe ugovora te da se uzelo kao da takve odredbe nisu niti postojale– što u konkretnoj situaciji nije bio slučaj pa tužiteljica tužbom traži od tuženika isplatu iznosa od 9.490,76 EUR /71.508,13 kn s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa , a tužiteljica također od tuženika traži isplatu iznosa od 6.434,51 EUR/48.480,82 kn s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 15. siječnja 2016. i osim toga traži i naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.
2. Tužiteljica je podneskom od dana 1. rujna 2025. nakon provedbe financijskog vještačenja precizirala tužbene zahtjeve tako da od tuženika traži isplatu iznosa od 10.614,11 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa , kao i isplatu iznosa od 4.781,09 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 15. siječnja 2016. , a osim toga traži i naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.
3. . Tuženik Zagrebačka banka d.d. Zagreb u odgovoru na tužbu tvrdi da je točno da su tuženik i tužiteljica sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3210748896 od 7. rujna 2007. kojim je tužiteljici stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 123.000,00 , ali tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužiteljice, jer tužiteljica nije dokazala da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe, s time da zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužiteljici teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, međutim tužiteljica činjenice i dokaze, koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočila tijekom postupka, jer svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice , a ako se tužiteljica poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njoj teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na nju doista mogu i trebaju primijeniti i uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava i nadalje tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužiteljice po Ugovoru o kreditu u zastari, jer se na zahtjev tužiteljice za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja ,koja je tužiteljica vršila po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a budući da je odredbom čl. 126. ZZP-a propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 114. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 114. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ,koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a i slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 12. lipnja 2023., to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja , koja je tužiteljica vršila pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužiteljice u zastari i ujedno se ističe da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužiteljice dospjela prije 12. lipnja 2018. nastupila zastara , a što se tiče učinaka konverzije, tuženik tvrdi da odlučna činjenica, koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužiteljica i tuženik dana 13. lipnja 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( ,,Narodne novine '' br. 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) i tim Dodatkom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljičin kredit, koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR , odnosno položaj tužiteljice je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, dakle, Dodatkom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora, čime je tužiteljica prihvatila i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora i cilj te osnovno načelo ZIDZPK/15 propisano je odredbom čl. 19.b koja navodi da konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR , a odredbom čl. 19.c određen je način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste ,koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) , koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu dok je u toč. 3. cit. odredbe propisano da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci ,odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta, a odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK/15 propisano je da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, dakle, zakonom je bilo točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR i osim toga, odredbama ZIDZPK/15 nije samo bilo propisano na koji način se ima provesti konverzija kredita iz CHF u EUR, nego i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome, dakle na koji način i u kojoj mjeri informirati potrošača o samoj konverziji pa je tako odredbom čl. 19. d propisano da je Banka za potrebe provjere izračuna konverzije bila dužna izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije utvrđene u čl. 19.c ZIDZPK/15, te ga učiniti dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, kao i da je dužna prije objave kalkulatora na mrežnoj stranici pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim čl. 19.c ovoga Zakona te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZIDZPK/15, s time da tuženik tvrdi da je u cijelosti postupio sukladno gore navedenim odredbama te je pribavio mišljenje ovlaštenog revizora i to mišljenje objavio na mrežnim stranicama tuženika te je također tuženik tužiteljici pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu, koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF,a potpisivanju Dodatka je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora pa je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužiteljici sklapanje Dodatka, a tužiteljica je ta koja je odlučivala o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom , odnosno tužiteljica je imala pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima i upravo je tužiteljica slobodnim očitovanjem volje odlučila urediti ugovorni odnos s tuženikom tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka, slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljičinu tužbu, a što uostalom proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Gos 1/2019, donesene u oglednom postupku , a također tuženik ukazuje na Odluka Suda Europske Unije u predmetu poslovni broj: C-567/20 od dana 5. svibnja 2022., kojom odlukom je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo :imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi , koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi pa je Sud Europske unije utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi pa tako niti pravo povrata koristi i to iz razloga: što su odredbe Glave IV. a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – toč. 55., 59. i 64. Odluke), što je cilj zakonodavca kod donošenja tih odredaba (odredaba o konverziji) bio uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te da je taj cilj tom zakonodavnom intervencijom postignut – toč. 57. i 62. Odluke), što su ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova, dakle, Sud Europske Unije je u ovoj pravnoj stvari meritorno odlučio te iznio stav da je Dodatak ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti uzimajući u obzir čl. 1. st. 2. Direktive 93/13. , a navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica , kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge, a radi se o pravnom stavu, koji nije nepoznat u praksi Suda Europske unije i koji je sud već iznio u drugim odlukama, koje su posljedica zahtjeva za prethodnu odluku drugih država članica, kao što su primjerice odluke poslovni broj: C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. i poslovni broj: C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. tako da je Sud Europske unije u prethodnim odlukama iznio pravni stav iz kojeg se može zaključiti i ono što je sud zaključio u odluci poslovni broj: C- 567/20, a to je da konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 i njezini učinci ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti i tuženik ukazuje na pravno shvaćanje zauzeto na sedmoj sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske , a iz kojeg pravnog shvaćanja proizlazi: ,,Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. toč. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 – dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose , koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s čl. 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“ te tuženik tvrdi da takvo pravno shvaćanje potrošačima daje isključivo pravo na zatezne kamate na takozvanu preplatu iz konverzije, odnosno na preplatu koja je nastala kada se radio izračun konverzije sukladno kalkulatoru te kada se sukladno čl. 19.c. ZID ZPK simulirala otplata CHF kredita u EUR-ski kredit, drugim riječima, tužiteljica kao potrošač niti po ovom pravnom shvaćanju nema pravo na preplaćene iznose s osnove možebitne ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF-u već isključivo na zatezne kamate na preplatu iz konverzije, a kojem tužbenom zahtjevu, da je uopće postavljen u ovom postupku, osnova ne bi bila ništetnost već stjecanje bez osnove sukladno čl. 1111. i 1115. ZOO-a, a budući da tužiteljica u ovom postupku ne potražuje zatezne kamate na preplatu iz konverzije, a niti je tijekom postupka na bilo koji način osporavala provedenu konverziju, to je ovako postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan,a tuženik posebno ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda Europske unije , u predmetu poslovni broj: C-567/20 i rješenje poslovni broj: Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije Ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15, tužiteljica ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata,a tuženik ukazuje i na ogledni postupak , koji se vodio kod Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem : Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava te je dana 4. ožujka 2020. doneseno rješenje, kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: ,,Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?” odgovorio: ,,Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” ,a također tuženik navodi da Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita, koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti ,koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15., dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita , koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve, koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja, koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama te tuženik ističe da iz zakonskog okvira određenog ZIDZPK/15, pravnih stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženih u odlukama poslovni brojevi : Gos 1/2019, Rev 1014/18, Revd 2021/2020 te iz odluke Suda Europske Unije poslovni broj: C-567/20, proizlazi slijedeće : Dodatak ugovora o kreditu zaključen između tužiteljice i tuženika, kao pravni posao, koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je,Dodatkom ugovora o kreditu zaključenog između tužiteljice i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužiteljice kao potrošača i tuženika kao trgovca, tužiteljica ,kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove , tužiteljica je prihvatom konverzije ,odnosno sklapanjem Dodatka pristala biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa te ju stoga treba promatrati isključivo kao korisnikom kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita i zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge pa stoga uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Suda Europske unije, tužiteljica nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama dok u odnosu na tužbeni zahtjev tužiteljice kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana dospijeća istih , tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljičine tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužiteljice u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan, jer odredbom čl. 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.
–dalje ZOO ), a koja odredba je istovjetna odredbi čl. 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva te sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 5. ožujka 2004., ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva tako da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužiteljica bi eventualno imala pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga, jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužiteljica postavila zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u smislu odredbe čl. 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, a tuženik nadalje tvrdi da tužiteljica u tužbi traži isplatu iznosa od 6.434,51 EUR zajedno s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. siječnja 2016. , ali tuženik ističe da taj iznos , koji tužiteljica zahtijeva ne predstavlja iznos , koji je tužiteljica tijekom otplate kredita po CHF partiji kredita više platila s osnove povećanja tečaja po predmetnom Ugovoru o kreditu već je predmetni iznos posljedica sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija, a sklapanjem Dodatka, valjanost kojih odredbi Dodatka Ugovora o kreditu tužiteljica u ovom postupku ne osporava niti dovodi u pitanje u okviru činjenica iznijetih u tužbi, promijenjeni su iznos i valuta kredita te je tako utvrđen i iznos kredita u valuti EUR. , dakle tužiteljica je pristala na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu koji je sastavljen sukladno obveznim zakonskim odredbama od strane tuženika te su tako sporazumno određeni uvjeti kredita za razdoblje od 30. rujna 2015. pa nadalje i radi navedenog tužiteljica nema pravo od tuženika zahtijevati isplatu iznosa od 6.434,51 EUR te tuženik predlaže takav zahtjev odbiti kao neosnovan i tuženik opreza radi ističe prigovor zastare i za ovo potraživanje pa zaključno, tuženik predlaže da se tužbeni zahtjevi tužiteljice odbiju i traži od tužiteljice naknadu troškova parničnog postupka.
4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu broj ugovora: 3210748896 od 7. rujna 2007. , uvid u potvrdu Javnog bilježnika u Zagrebu Zorke Čavajde poslovni broj: OV-22182/2007 od 13. rujna 2007., uvid u Izvadak iz zemljišne knjige ( list 18 spisa i list 80 i 81 spisa te list 283 i 284 spisa ), uvid u Sudski registar trgovačkih društava u Republici Hrvatskoj ( list 19 i 20 spisa ), uvid u Pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj: 7103799131 ( list 22 i 23 spisa ), uvid u Promet po kreditu/Specifikacija uplata ( list 24 do 39 spisa ), uvid u Otplatni plan ( list 40 do 51 spisa ), uvid u Obavijest o izračunu efekata konverzije ( list 52 spisa ), uvid u Izračun konverzije na dan 30. rujna 2015. ( list 53 do 56 spisa ) , uvid u Informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30. 9. 2015. (list 59 spisa ), uvid u Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/2015 ) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR od 13. siječnja 2016., uvid u potvrdu Javnog bilježnika u Zagrebu Željke Maroslavac poslovni broj: OV-955/16 od 14. siječnja 2016., uvid u Obavijest o izračunu efekata konverzije ( list 67 spisa ), uvid u Otplatni plan ( list 68 do 79 spisa ), uvid u presliku osobne iskaznice tužiteljice ( list 82 spisa ), uvid u Izvještaj o kalkulatoru za provedbu konverzije kredita denominiranih u valuti švicarski franak ( CHF ) , odnosno kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF , sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o kreditnim institucijama, uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba i saslušana je tužiteljica ĆT u svrhu dokazivanja.
5. Nesporno je da je tužiteljica ĆT s tuženikom Zagrebačkom bankom d.d. dana 7. rujna 2007. sklopila Ugovor o namjenskom kreditu broj:3210748896 kojim se Ugovorom tuženik u čl. 1. Ugovora , kao kreditor obvezao staviti tužiteljici na raspolaganje iznos od 123.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate i da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom dok se tužiteljica navedeni iznos obvezala vratiti u roku od 360 mjeseci te da je namjena kredita kupnja stana, što je navedeno u čl. 6. Ugovora , a u čl. 7.Ugovora ugovoreno je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti mjesečno obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važeće za CHF na dan plaćanja i to prvi anuitet u iznosu od 589,00 CHF te je u čl. 2. ugovorena i redovna kamata od 4,10 % godišnje , koja je promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika i Ugovora o odobravanju stambenih kredita zaposlenicima društva Croatia airlines d.d. od 2. studenog 2006.
6.
Nesporno je da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran kod Javnog bilježnika u Zagrebu Zorke Čavajde poslovni broj: OV-22182/2007 od 13. rujna 2007.
7. Nesporno je da su tužiteljica i tuženik dana 13. siječnja 2016. zaključili Dodatak Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/2015 ) Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR , kojim je tužiteljica , kao korisnik kredita prihvatila konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR te da neotplaćena glavnica s izračunom konverzije iznosi 105.535,11 CHF , što u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 30. rujna 2015. iznosi 736.716,54 kn , a da je na taj dan preostala otplata kredita 265 rata i da postoji preplata po kreditu u iznosu od 35.432,15 kn, s time da je u čl. 8. Dodatka ugovora o kreditu ugovoreno da na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica kredita u EUR utvrđena prinudnim umanjenjem stanja neotplaćene glavnice kredita iz čl. 4. ovog Dodatka Ugovora , koja je zakonski učinak konverzije , kojeg na temelju Zakona prinudno snosi vjerovnik, iznosi 65.758,45 EUR , koju je korisnik kredita dužan kreditoru platiti zajedno s redovnom kamatom u skladu s odredbama ovog članka Dodatka ugovora , sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.
8. Nesporno je da je Dodatak Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/2015 ) Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR solemniziran od strane Javnog bilježnika u Zagrebu Željke Maroslavac poslovni broj: OV-955/16 od 14. siječnja 2016.
9. Sporno je u ovom predmetu da li su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o valutnoj klauzuli i Dodatka Ugovoru o kreditu , da li je nastupila zastara tražbina tužiteljice, da li je tužiteljica potrošač i da li se radi o potrošačkom ugovoru, sporna je visina i pravna osnova tužbenih zahtjeva i sporan je tijek zateznih kamata.
10. Tužiteljica ĆT saslušana u svrhu dokazivanja je izjavila da je uzela kredit kod Zagrebačke banke d.d. te je iznos kredita bio u protuvrijednosti od oko 74.000,00 EUR, ali sada ne zna koliko je to iznosilo u CHF s time da je kredit uzela u valuti CHF, a Ugovor o kreditu zaključen je krajem 2007. te je namjena kredita bila kupnja stana za vlastite potrebe s rokom otplate od 30 godina. Tužiteljica tvrdi da još otplaćuje rate kredita.Nadalje tužiteljica navodi da je prije sklapanja ugovora o kreditu došla u banku, interesirala se o uvjetima kreditiranja te su u banci provjerili njezine mogućnosti dobivanja kredita i jedino je ispunjavala uvjete za dobivanje kredita u valuti CHF. Tužiteljica navodi da su joj u baci rekli što se tiče valute da je to „sigurna stvar“, da i ostali klijenti uzimaju kredit u CHF te da je općenito Švicarska stabilna zemlja. Tužiteljica tvrdi da je predmetni ugovor o kreditu sastavila banka, a da je ona pročitala taj ugovor i što se tiče Ugovora o kreditu nju je zanimao iznos kredita, zatim trajanje otplate, instrumenti osiguranja, jamci i slično.Što se tiče valutne klauzule , tužiteljica navodi da joj je jasno što to znači, a to je vezivanje određene valute za domaću valute , odnosno strane i domaće valute. U svezi s stabilnosti tečaja tužiteljica navodi da nije ništa posebno ispitivala, ali joj je bankarska službenica rekla da je tečaj te valute stabilan. Nadalje, tužiteljica tvrdi da se mjesečna rata tijekom godine povećavala i sve je teže bilo otplaćivati kredit, a nije se išla interesirati u banku zbog čega se to događa , međutim znala je da je to zbog rasta tečaja CHF i valutne klauzule. Tužiteljica navodi da nije tražila da se nešto promijeni glede toga ugovora o kreditu, jer je razgovarala i s drugim osobama sa sličnim problemima, a koji su joj rekli da nisu uspjeli ništa postići. Tužiteljica se sada ne sjeća točno , ali tvrdi da je došlo do konverzije predmetnog kredita 2015. i tada je otišla u banku i zaključila dodatak ugovora o kreditu glede konverzije, a konverzijom kredita rata kredita se prilično smanjila i konverzija je značila da je pretvoren kredit iz CHF u EUR i zapravo se time mjesečna rata vratila na dogovoreni početni iznos kod ugovora o kreditu. Tužiteljica tvrdi da u vrijeme uzimanja kredita, a niti kasnije nije imala nikakav obrt, odnosno nije bila niti vlasnik tvrtke, s time da živi u stanu za koji je i uzela kredit i ne iznajmljuje predmetni stan. Tužiteljica tvrdi da otplaćuje mjesečne rate kredita putem trajnog naloga. Tužiteljica navodi da je u jednom trenutku došla u tešku financijsku situaciju te je otišla u banku i tamo je došlo do reprogramiranja kredita, ali ne ovog stambenog te je digla novi kredit kako bi pokrila minus po tekućem računu i karticama.Tužiteljica tvrdi da joj javni bilježnik nije ništa objašnjavao o ugovornim odredbama kredita već se radilo samo o potpisivanju tog ugovora kod javnog bilježnika.
11. Nesporno je da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. . izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,, Narodne novine '' br. 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. . do 6. kolovoza 2007., i to člancima 1. 82 i 90. a od 7. kolovoza 2007. pa do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07, 133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima", a zbog takve promjene tečaja švicarskog franka tužiteljica je tuženiku platila znatno veći iznos.
12. U konkretnom slučaju tužiteljici nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka ,kao i uvečanje mjesečnog , anuiteta uslijed rasta tečaja već je , pače, tužiteljici ponuđen kredit vezan
uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaja švicarskog franka tako da u Ugovoru postoji promjenjivi element valutna klauzula vezana za švicarski franak , koji sam po sebi ukazuju da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama temeljem kojih tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije znala niti je mogla znati koliko će tijekom otplate kredita iznositi glavnica, a koliko kamata , odnosno nije znala koliko će iznositi njezina kreditna obveza.
13. Naime, kako i iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužiteljice proizlazi , rečeno joj je prije uzimanja kredita da je za nju najpovoljnije da uzme kredit u švicarskim francima te su u početku rate , odnosno mjesečni anuiteti bili isti, a tijekom otplate kredita došlo je radi povećanja tečaja švicarskog franka do porasta mjesečnih rata kredita, s time da tuženik nije ništa govorio o tome da može doći do povišenja tečaja švicarskog franka u odnosu na domaću valutu kunu.
14. Dakle, tužiteljici od strane tuženika nije bio objašnjen rizik , koji za sobom nosi ugovaranje kredita u švicarskim francima zbog mogućnosti rasta tečaja niti joj je objašnjeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku , kao prema EUR-u već je naprotiv od strane tuženika takvo objašnjenje izostalo , a tuženik kao bankovna institucija , koja se bavi prodajom proizvoda ( kredita ) bila je dužna o tome izvijestiti tužiteljicu , jer takve okolnosti su banci bile poznate , odnosno nisu mogle ostati nepoznate, što bi utjecalo na to da li bi tužiteljica uzela kredit u švicarskim francima tako da tuženik nije postupio u dobroj vjeri.
15. Pri tome valja reći da je tužiteljica prosječan potrošač kako to proizlazi iz uvjerljivog iskaza tužiteljice te je za nju sklapanje predmetnog Ugovora samo , značilo isti mjesečni anuiteti, koji se neće mijenjati tijekom cijelog vremena otplate kredita.
16. Osim toga , radi se o unaprijed formuliranom , o tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika , kao jače ugovorne strane u smislu načela ,,uzmi ili ostavi'' , a u kojem položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo.
17. Prema tome uzimajući u obzir sve naprijed navedeno , a posebno utvrđenja Visokog trgovačkog suda u presudi poslovni broj: Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018. ništetne su odredbe predmetnog Ugovora koji se zapravo odnose na valutnu klauzulu i to: čl. 1. 2. i 7. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je obveza tužiteljice određena u valuti švicarski franak ( CHF ).
18. Osim gore navedenog valja reči da sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet HT protiv Erste bank Hungary Zrt), a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji.
19. Što se tiče konverzije kredita , odnosno nesporno između stranaka sklopljenog dana 13. siječnja 2016, Dodatka Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/2015 ), kojim je tužiteljica , kao korisnik kredita prihvatila konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. valja reći da sklapanje tog Dodatka nije od utjecaja na rješavanje ovog spora, jer tim Dodatkom parnične stranke nisu sporazumno dogovorile način rješavanja ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, jer tuženik nije priznao niti je pregovarao o ništetnosti ugovornih odredbi te povratu svega što je stečeno bez osnove pa se ne može govoriti da bi Dodatak Ugovora o kreditu imao značenja za ovaj postupak, s time da Dodatak Ugovoru o kreditu uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja Dodatka, odnosno time se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i valute u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja tuženika kakvo postupanje je utvrđeno ništetnim u ranije spomenutim pravomoćnim odlukama donesenim od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske te dodatno potvrđeno od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
20. Također razlog zbog kojeg spomenuti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i Dodatak koji su parnične stranke sklopile nije u vezi sa predmetnim tužbenim zahtjevom tužiteljice , je u tome da se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, odnosno da niti jedna odredba toga zakona ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose medu strankama , dakle nije prestala izvanugovorna obveza tuženika na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno da sklapanje Dodatka ne znači da je korisnik kredita u potpunosti obeštećen pa da posljedično tome ne bi imao pravni interes za vođenje parnice.
21. Nadalje , u odnosu na konverziju presudom suda Europske unije u predmetu C-186/16 iz koje proizlazi da je sud Europske unije dao smjernice nacionalnim sudovima i to : nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restituicija, je li ugovor s ništetnom valutnom klauzulom apsolutno ništetan i da potrošač ima pravo birati ostanak u ugovoru bez ništetnih ugovornih odredaba ili utvrditi ništetnost ugovora , a prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. sama činjenica da su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ne znači da je time korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđivanje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.
22. Sud Europske unije u presudi poslovni broj: C-118/17 od 14. ožujka 2019., a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima je utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno kao da ,
nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.
23. Prema tome, u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača,jer Dodatkom Ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana te ništetnim odredbama o promjenjivim ugovornim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli tužiteljica je preplatila određeni iznos, a što nije otklonjeno predmetnim Dodatkom već je za ubuduće definiran ugovorni odnos , a temeljem tog Dodatka Ugovora tužiteljici nije vračeno,sve ono što je preplatila.
24. U ovoj pravnoj stvari primjenjuje se institut stjecanja bez osnove reguliran odredbom iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a u kojoj stoji da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga pa u konkretnom slučaju kada je tuženik za sebe nepošteno ugovorio valutnu klauzulu i time tužiteljici obračunao viši anuitet od onoga koji je trebala platiti, uplatom takvih anuiteta tuženik je stekao bez osnove utuženi novčani iznos.
25. Također , i prema čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.
26. S obzirom da je tuženik osporio i visinu tužbenog zahtjeva tužiteljice provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba na okolnosti: izračuna iznosa koji je tužiteljica preplatila tuženiku do dana konverzije kredita uslijed ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i to kao razliku između iznosa kojeg je tužiteljica platila na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja pojedinog anuiteta i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF kao i iznos na ime preostale (neotplaćene) glavnice u CHF na dan konverzije kredita u valutu EUR, kao razlike iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih tečaja i stopa na dan plaćanja, a u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu, primjenom tečaja na dan isplate kredita , izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužiteljica platila da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužiteljica stvarno plaćala po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita ,zatim da se vještak očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li prilikom izračuna konverzije i sklapanja Dodatka predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužiteljice vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije , kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR) , nadalje da se vještak očituje koliki je prilikom izračuna konverzije iznos preplate, odnosno kolika je razlika između zbroja uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB-a na dan uplate i zbroja rata/anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR.
27. Prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana provođenja konverzije nije mogao mijenjati tečaj, ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana provođenja konverzije iznose 10.615,02 EUR, a ukupan iznos koji je tužiteljica manje platila posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 0,91 EUR i slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana provođenja konverzije slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznosi 10.614,11 EUR te provođenja konverzije, odnosno na dan 15. siječnja 2016. je utvrđena glavnica u iznosu 65.212,49 EUR što primjenjivim tečajem na dan 15. siječnja 2016. iznosi 499.613,23 kn (tečaj 7,661312 kn za 1 EUR), a pod pretpostavkom da se tužiteljici za vrijeme otplate kredita u CHF nije mijenjao tečaj korišten prilikom isplate kredita, preostala nedospjela glavnica tužiteljice na dan 15. siječnja 2016. bi prema stvarnom otplatnom planu bila manja za 4.781,09 EUR i prilikom obračuna konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužiteljice te je postupao u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl.19. c. i sukladno Dodatku Ugovoru o kreditu, čl. 5 utvrđeno je da prema izračunu konverzije, zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate veći je od zbroja anuiteta po kreditu u EUR i njihova razlika predstavlja preplatu tužiteljice, koja na dan izračuna konverzije (30.rujna 2015. ) iznosi 4.642,53 EUR, odnosno na dan provođenja konverzije (15.siječnja 2016) iznosi 4.862,65 EUR i vještak napominje da utvrđenja ovog nalaza, iznosi ukupno iskazane preplate, u ovom nalazu u prethodnoj točki, za vrijeme otplate kredita u CHF pod pretpostavkom da se tužiteljici nije mogao mijenjati tečaj CHF, kao i iznosi utvrđene preostale glavnice za otplatu kredita u EUR kojim je po konverziji utvrđena preplata u uplatama temeljem simuliranog otplatnog plana za EUR i polaze od istih stvarnih uplata tužiteljice za podmirenje obveze za anuitete u CHF uplatama u kn, ali su različite pretpostavke tužiteljice i tuženika, što predstavlja pravno pitanje u koje vještak ne ulazi.
28. Tužiteljica na nalaz i mišljenje financijskog vještaka nije stavila primjedbe dok tuženik nije prigovorio matematičkom izračunu vještaka , ali je osporio osnovu potraživanja tužiteljice kako je to naveo tijekom postupka s time da tuženik napominje da je sud dužan uzeti u obzir iznose , odnosno razdoblja kada je tužiteljica plaćala manje anuitete i to kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit.
29. Sud ocjenjuje stručnim i nepristranim nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaku Petre Blašković , koja je nalaz i mišljenje dala na temelju priložene dokumentacije te je nalaz i mišljenje jasan i određen bez kontradiktornosti te je vještak uzela u obzir uplate tužiteljice , kao i preplatu u konverziji i to je sve prikazala u tablicama ,a stranke nisu imale primjedbe na izračun vještaka pa sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka .
30. Sud je prema nalazu i mišljenju vještaka uzeo u obzir sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana provođenja konverzije slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita , što iznosi 10.614,11 EUR u kojem iznosu je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice pa je valjalo odlučiti , kao u toč.I. izreke presude.
31. Osim navedenog iznosa od 10.614,11 EUR tuženik je kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a dužan platiti i zakonske zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa kako je to navedeno u toč. I. izreke presude.
32. Također temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka da se tužiteljici za vrijeme otplate kredita u CHF nije mijenjao tečaj korišten prilikom isplate kredita, preostala nedospjela glavnica tužiteljice na dan 15. siječnja 2016. bi prema stvarnom otplatnom planu bila manja za 4.781,09 EUR u kojem iznosu je prihvaćen takav tužbeni zahtjev tužiteljice radi čega je valjalo odlučiti kao u toč. II. izreke presude.
33. Osim navedenog iznosa od 4.781,09 EUR tuženik je kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a dužan platiti i zakonske zatezne kamate od dana konverzije 15. siječnja 2016. kako je to navedeno u toč. II. izreke presude.
34. Prigovor tuženika o zastari tražbine tužiteljice nije osnovan .
35. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ovaj sud u skladu s čl. 138.a tog Zakona u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika pa se tužiteljica osnovano poziva na presudu u kolektivnom sporu, sukladno s čl. 502.c ZPP-a i ima pravni interes za podnošenje tužbe .
36. Glede preplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja –valutna klauzula valja reći da presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6.. izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je ta presuda postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. a tužiteljica je u ovom individualnom sporu podnijela tužbu u roku kraćem od pet godina od dana pravomoćnosti presude , odnosno dana 12 lipnja 2023. , tako da nije proteklo 5 godina i nije nastupila zastara takve tražbine tužiteljice.
37. Tuženik tijekom postupka tvrdi da tužiteljica nije dokazala da je potrošač , međutim takav prigovor tuženika nije osnovan , jer tužiteljica nije sklopila predmetni Ugovor o kreditu radi obavljanja djelatnosti već je kredit bio namjenski za kupnju stana za osobne potrebe kako to u svom uvjerljivom i logičnom iskazu tvrdi tužiteljica pa iz toga proizlazi da je korisnik kredita potrošač , jer ukoliko bi korisnik kredita bila pravna osoba tada se kredit ne bi isplaćivao na kunski račun, kao što je to u konkretnom slučaju već na žiro račun i korisnik takvog kredita bi morao dostaviti svu dokumentaciju , koju je kreditor tražio, jer ukoliko ista ne bi bila u skladu s uvjetima kreditora, kredit ne bi bio odobren , a osim toga u poslovnim knjigama tuženika kredit se vodi kao potrošački kredit , a ne kao poslovni i kao takav je ishođen i odobren od tuženika, dakle u samom Ugovoru o kreditu navedena je namjena kredita, čime je tužiteljica dokazala da je potrošač.
38. Osim toga , poslovni krediti se odobravaju po sasvim različitim kriterijima i kao takvi se vode u banci i za njih je potrebno dokazivati bonitet poslovnog subjekta te je potrebna i izrada poslovnog plana te isplativost poslovnog poduhvata , a ako se radi o projektnom kreditiranju , potrebno je odobrenje nadzornog odbora banke.
39. Dakle, tužiteljica je tijekom postupka dokazala da je potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača , jer je potrošač fizička osoba , koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne , obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a tužiteljica u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i tijekom otplate kredita nije bila vlasnica obrta ili tvrtke niti je iznajmljivala stan već ga je koristila za svoje osobne potrebe kako to i proizlazi iz njezinog uvjerljivog iskaza.
40. Tuženik tvrdi da se protivi djelomičnom povlačenju tužbe u dijelu , koji se odnosi na kondemnatorni tužbeni zahtjev , jer prvotno tužbom tužiteljica traži isplatu iznosa od 6.434,51 EUR s zakonskom zateznom kamatom dok podneskom od dana 1. rujna 2025. traži isplatu iznosa od 4.781,09 EUR s zakonskom zateznom kamatom , dakle da se radi o povlačenju tužbe za iznos od 1.653,42 EUR.
41. Gore navedene tvrdnje tuženika nisu osnovane, jer što se tiče kondemnatornog tužbenog zahtjeva valja reči da je tužiteljica samo uredila tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka , jer tek po provedbi financijskog vještačenja je to mogla određeno i točno učiniti.
42. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st.1. Zakona o parničnom postupku (,,Narodne novine ''br. 53/91, 91/92,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 -pročišćeni tekst , 25/13, 89/14 , 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 –dalje ZPP ), a troškovi parničnog postupka odnose se na zastupanje tužiteljice po punomoćniku , koji je odvjetnik u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to: za sastav tužbe. po tbr 7/1 250 bodova , za sastav podneska od dana 29. 2. 2024. po tbr 8/1 250 bodova, za zastupanje na raspravi dana 16. 5. 2024. po tbr 9/1 250 bodova, za sastav podneska od dana 31. 5. 2024. po tbr. 8/1 250 bodova, za zastupanje na raspravi dana 16. 9. 2024. po tbr 9/1 250 bodova, za sastav podneska od dana 1. 9. 2025. po tbr 8/1 250 bodova i za zastupanje na raspravi dana 25. 11. 2025. po tbr. 250 bodova , a kako je 1 bod 2,00 EUR , to iznosi 3.500,00 EUR te PDV od 25% u iznosu od 875,00 EUR čemu valja pribrojiti troškove financijskog vještačenja u iznosu od 312,50 EUR tako da su tužiteljici dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 4.687,50 EUR na koji iznos teku zakonske zatezne kamate sukladno čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a od dana donošenja prvostupanjske presude 16. siječnja 2026.
43.
Tužiteljici nisu priznati troškovi parničnog postupka , koji se odnose na zastupanje po punomoćniku , koji je odvjetnik na ročištu za objavu presude dana 16. siječnja 2026. , jer punomoćnik tužiteljice nije pristupio na to ročište tako da je odbijen kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 125,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom
44. Budući da tuženik nije uspio u parnici , to je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 4.350,00 EUR .
U Zaboku 16. siječnja 2026.
S u d a c
Branko Herceg
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste, pisano u tri primjerka , putem ovog suda , nadležnom Županijskom sudu
Dostaviti:
1. Davor Lazić, odvjetnik iz Zagreba, Jelenovac 38e,
2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba,
Lopašićeva 6
