REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U VELIKOJ GORICI

Stalna služba u Ivanić-Gradu

Ivanić Grad, Športska 2

Poslovni broj: Pr-17/2022-69

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu, po sucu tog suda Nenadu Tudoru kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja EK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Nikoli Klaiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Klaić & Klaić iz Kutine, protiv tuženika Hidroelektra mehanizacija d.d. u stečaju, iz Zagreba, Radnička cesta 204, OIB 96667257878, zastupane po stečajnom upravitelju Damiru Katiću, kao pravnog sljednika Hidroelektre niskogradnje d.d. iz Zagreba, Capraška 6 (ranije Zeleni trg 6A), OIB [osobni identifikacijski broj], i umješača na strani tuženika Adriatic osiguranje d.d. iz Zagreba, Listopadska 2, OIB 94472454976, zastupanog po punomoćniku Ivani Grgić Zovko, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri iz Zagreba, radi naknade štete, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 11. prosinca 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja, i punomoćnika umješača na strani tuženika, temeljem čl. 335 Zakona o parničnom postupku, 16. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da postoji novčana tražbina tužitelja EK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao stečajnog vjerovnika prema tuženiku Hidroelektra mehanizacja d.d. u stečaju iz Zagreba, Radnička cesta 204, OIB 96667257878, kao stečajnom dužniku i to neimovinske štete po osnovi povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje i imovinske štete po osnovi tuđe pomoći I njege, I to I. višeg isplatnog reda u iznosu od 12.504,00 EUR.

II U preostalom dijelu preko dosuđenog pod točkom I tužbeni zahtjev tužitelja odbija se kao neosnovan za iznos od 5.325,25 EUR.

III Nalaže se tuženiku Hidroelektra mehanizacja d.d. u stečaju iz Zagreba, Radnička cesta 204, OIB 96667257878, da u roku od 15 dana tužitelju EK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 8.819,87 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1.srpnja te godine, time da je referentna stopa ona kamatna stopa koju je Europska središnja banka primjenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekuće počev od dana donošenja ove presude 16. siječnja 2026. pa do isplate.

IV U preostalom dijelu preko dosuđenog pod točkom III zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka kao neosnovan odbija se za iznos od 11.681,25 EUR sa zakonskim zateznim kamatama.

Obrazloženje

1.1 Tužitelj EK podnio je u ovom radnom sporu tužbu protiv tuženika i svojeg (bivšeg) poslodavca Hidroelektra niskogradnja d.d. iz Zagreba radi naknade štete, koju tvrdi da je pretrpio na radu zaposlen kod tuženika u štetnom događaju 7. srpnja 2009. na gradilištu tunela kod Vrgorca. Tužitelj tvrdi da je u štetnom događaju zadobio teške tjelesne ozljede i to otvoreni prijelom lijeve goljenične kosti, koje još uvijek liječi, među ostalim u Kliničkoj bolnici Dubrava u Zagrebu, i Specijalnoj bolnici Naftalan u Ivanić Gradu. Dalje u tužbi tužitelj tvrdi kako je uslijed zadobivenih ozljeda trpio fizičke bolove, strah, kao i duševne bolove zbog smanjenja životnih aktivnosti I zbog naruženosti. Zbog toga potražuje pravičnu novčanu naknadu zbog povrede prava osobnosti, i to prava na tjelesno i duševno zdravlje, kao i naknadu štete po osnovi tuđe pomoći i njege. Po osnovi povrede prava na tjelesno i duševno zdravlje tužitelj potražuje pravičnu novčanu naknadu za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljeni strah, za duševne bolove zbog smanjenja životnih aktivnosti, i za duševne bolove zbog naruženosti.

1.2 Budući je od štetnog događaja na dalje stalno na bolovanju, tužitelj prima naknadu plaće u iznosu nižem od prosječne plaće koju je ostvarivao na radu kod tuženika u posljednjih šest mjeseci prije štetnog događaja. Zbog toga kao izgubljenu zaradu potražuje isplatu razlike do iznosa plaće koju bi primao kada bi radio, odnosno da nije bilo štetnog događaja.

1.3 Tužitelj je u tužbi potraživao i trošak postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

1.4 Pri svemu tome tužitelj upućuje na dokumentaciju u prilogu tužbe, i to zapisnik PP Vrgorac o očevidu (list 5-6), prijavu o ozljedi na radu od 8. srpnja 2009. (list 7-10), medicinsku dokumentaciju (list 11-56), i obračune plaće za razdoblje siječanj – lipanj 2009. (list 57-63).

2 U odgovoru na tužbu (list 66-68) tuženik je osporio pojedine činjenične navode tužbe, svoju odgovornost za štetu, te osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Naime, tuženik priznaje nastanak samog štetnog događaja, ali smatra da je iz dokumentacije u prilogu tužbe vidljivo da je do štetnog događaja došlo isključivo krivnjom samog tužitelja. Konkretno, tuženik opisuje kako je do štetnog događaja došlo prilikom rada na demontaži vanjske oplate tunela na način da je tužitelj pao sa tunelske oplate u prostor ozmeđu oplate i betona, do čega je došlo jer tužitelj u radu nije postupao s potrebnom pažnjom, i radio je na način protivan pravilima Zakona o zaštiti na radu. Uzimajući u obzir medicinsku dokumentaciju tužitelja, smatra da je tužbeni zahtjev postavljen previsoko, pa ne korespondira sa sudskom praksom i orijentacijskim kriterijima VSRH. Izričito osporava zahtjev za naknadu izgubljene zarade, budući tužitelj po osnovi ozljede na radu ostvaruje naknadu plaće u visini od 100% osnovice. Ističe prigovor zastare jer se štetni događaj dogodio 7. srpnja 2009. a tužba je u ovoj parnici podnesena 6. kolovoza 2013. Osporava izričito i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata računajući od dana štetnog događaja, jer za to nema zakonske osnove. Predložio je da se za potrebe medicinskog vještačenja pribavi osobni zdravstveni karton tužitelja i da tužitelj predoči svoju medicinsku dokumentaciju u izvorniku. Tuženik je predložioi da sud presudom odbije kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, te ga obveže na naknadu troškova tuženiku. I na koncu, tuženik je zatražio da sud pozove osiguratelja Jadransko osiguranje d.d. na miješanje u ovu parnicu, po osnovi police osiguranja od odgovornosti za razdoblje od 1. siječnja 2009. do 31. prosinca 2013. (list 70).

3 Tijekom parnice tuženik je prestao postojati kao pravni subjekt, jer je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu od 21. siječnja 2019. broj Tt-18/46061-1 (list 534) brisan u Sudskom registru. Postupak je kao pravni sljednik tuženika preuzelo trgovačko društvo Hidroelektra mehanizacija d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 204 (list 567, 569). Naknadno je međutim i nad ovim trgovačkim društvom pokrenut stečajni postupak (list 571, 574), u kojem je tužitelj prijavio svoju tražbinu koja je predmet ove parnice. Kao stečajni upravitelj imenovan je Damir Katić (list 571), a postupak je nastavljen (list 656), sada sa trgovačkim društvom Industrogradnja mehanizacija d.d. u stečaju kao tuženikom.

4 Po prijedlogu tuženika o parnici je obavješten osiguratelj Jadransko osiguranje d.d. iz Zagreba, Listopadska 2 (list 87), sada Adriatic osiguranje d.d. iz Zagreba, Listopadska 2, koji je prijavio miješanje u parnicu na strani tuženika (list 180- 181). Ujedno se kao umješač pridružio svim navodima odgovora tuženika na tužbu, ponavljajući prigovor zastare i prigovor isključive odgovornosti tužitelja za nastanak štetnog događaja i štete. Smatra da u konkretnom slučaju težina ozljede i okolnosti slučaja opravdavaju pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 30.600,00 kn, i još naknadu za tuđu pomoć i njegu u iznosu od 4.500,00 kn, što umanjeno za utvrđenu naknadu po polici nezgode od 24.000,00 kn iznosi 11.100,00 kn. Na ročištu 4. travnja 2016. (list 459) umješač je istaknuo kako je po osnovi police osiguranja od odgovornosti tužitelju 6. travnja 2012. isplatio iznos od 11.100,00 kn (list 464-465), ali pri tome nije precizirao za koji od utuženih vidova štete je tužitelju isplatio ovaj iznos. Tužitelj je potvrdio primitak ove isplate (list 469, 853).

5 Zbog statusnih promjena na strani tuženika, proteka vremena, porasta cijena, nakon provedenih vještačenja, uvođenja valute EURO, i konačno primjenom Stečajnog zakona, tužitelj je svoj tužbeni zahtjev formulirao kao deklaratorni zahtjev na utvrđenje postojanja novčane tražbine I. (prvog) višeg isplatnog reda prema tuženiku u stečaju u iznosu od 369.823,12 kn (list 584, 674), odnosno 17.829,25 EUR/134.334,43 kn (list 868), odnosno konačno 16.605,09 EUR/125.111,03 kn, sa troškovima postupka (list 964-965). Ovo potraživanje sastoji se od naknade štete pretrpljene na radu kod (pravnog prednika) tuženika, i to neimovinske štete po osnovi povrede prava na tjelesno i duševno zdravlje i imovinske štete po osnovi naknade za tuđu pomoć i njegu.

6 Po prijedlogu tužitelja na ročištu 29. studenoga 2023. postupak je razdvojen (list 905), te je rješenjem od 27. veljače 2024. određen prekid postupka u odnosu na potraživanje naknade štete po osnovi izgubljene zarade (list 914). U odnosu na naknadu štete po toj osnovi postupak će se nastaviti po pravomoćnom okončanju parnice kod Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-17133/2021. Stoga u ovoj parnici prvo treba odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem tužitelj potražuje naknadu štete zbog povrede prava osobnosti, i to prava na duševno i tjelesno zdravlje.

7 Pri tome prije svega treba ocijeniti osnovanost prigovora zastare, koji prigovor su istaknuli tuženik i umješač na strani tuženika. Nije sporno da se štetni događaj desio 7. srpnja 2009. dok je tužitelj u ovoj parnici tužbu podnio preporučenom poštanskom pošiljkom 2. kolovoza 2013. (čl. 113 st. 2 ZPP). U to vrijeme na snazi je bio Zakon o radu (NN 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04, 68/05), koji u čl. 131 propisao da potraživanja iz radnog odnosa zastarjevaju za tri godine. Međutim, u konkretnom slučaju treba uzeti u obzir i odredbe čl. 230 st. 1 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), koje se primjenjuju temeljem čl. 15 Zakona o zaštiti na radu (NN 59/96, 94/96, 114/03, 100/04, 86/08, 116/08, 75/09, 143/12). Naime, Zakon o zaštiti na radu u čl. 15 propisuje da poslodavac odgovara zaposleniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu po načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti) prema općim propisima obveznog prava. To znači da do primjene dolaze i odredbe čl. 230 st. 1 Zakona o obveznim odnosima koje propisuju također trogodišnji zastarni rok, koji se međutim računa otkad je oštećenik (ovdje tužitelj) doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. Tužitelj je “doznao za štetu” tek po okončanju liječenja, što je prema mišljenju liječnika vještaka dr Žarka Rašića bilo 21. kolovoza 2012. (list 515), odnosno prema mišljenju vještaka dr. Mladena Frketića to je bilo 26. ožujka 2014. (list 477). Prema tome, tužitelj je za štetu doznao najranije 21. kolovoza 2012. pa očigledno do podnošenja tužbe 2. kolovoza 2013. trogodišnji zastarni rok nije istekao, tako da prigovor zastare nije osnovan.

8.1 Slijedeće pitanje koje treba razmotriti jest činjenično, odnosno kako je došlo do štetnog događaja. To je potrebno da bi se moglo ocijeniti osnovanost prigovora tuženika i umješača, koji su prigovorili da je tužitelj postupao protivno pravilima Zakona o zaštiti na radu, pa da je na taj način štetni događaj i štetu uzrokovao upravo sam tužitelj.

8.2 Saslušan kao stranka tužitelj DK navodi (list 186-187, 468-469) da je kod tuženika zaposlen kao tesar, te je i osposobljen za rad na siguran način. Kod tuženika je radio 6 – 7 godina isključivo tesarske poslove, najviše u tunelima. Zajedno sa radnikom AK na dan štetnog događaja dobio je radni zadatak demontirati vanjsku oplatu na ulazu u tumel Umac. Prvo su demontirali oplatu na desnoj strani tunela (gledano izvana), a nakon toga počeli su demontirati oplatu na lijevoj strani, međutim pri uklanjanju četvrtog ili petog komada oplate “zapelo” je. Zbog toga su komad oplate pokušavali odvojiti pajserima i zabijanjem drvenih kajli između oplate i betona. Upravo pri pokušaju odvajanja oplate od betona pajserom, izgubio je ravnotežu i pao u procjep između oplate i betona. Ne pamti događaje koji su uslijedili nakon toga, nego se povratio u poslijepodnevnim satima u bolnici u Splitu. U ovoj radnoj operaciji nije koristio nikakav sigurnosni konop, niti je takav konop dužio, a nije bilo niti mjesta gdje bi ga vezao. Na gradilištu nije vidio niti zaštitne pojaseve niti zaštitnu užad. Smatra da se nikakvom skelom ne može prevenirati pad čovjeka između betona i oplate, kao u konkretnom slučaju. Imao je zaštitno odijelo, na nogama zaštitne cipele, na rukama rukavice i na glavi zaštitni šljem, koji mu je u padu pao s glave.

8.3 Svjedok AK je također radnik tuženika na radnom mjestu tesara, te je po nalogu nadređenog radnika PK zajedno s tužiteljem radio na demontaži oplate na ulazu u tunel. Oplatu je opisao (list 182-182) kao zakrivljenu drvenu oplatu koja se sastoji od više dijelova (sekcija), proteže se od same podloge na zemlji do visine tunelske cijevi, a fiksirana je vijcima. Uklonili su vijke koji su držali oplatu i bez poteškoća uklonili nekoliko dijelova oplate, ali nije im uspjevalo ukloniti jedan komad u krajnjem gornjem dijelu na visini od oko 8 metara. Stajali su na betonu na vrhu tunelske cijevi, ničim nisu bili vezani, i nije postojala nikakva zaštita koja bi onemogućila pad na tlo, odnosno šljunčanu podlogu.

Nije dužio nikakvo uže i nije mu poznato da li je toga bilo u skladištu. Zaštitini pojas nisu imali gdje zakvačiti. Komad oplate su pokušavali ukloniti na uobičajen način kako su to uvijek radili, odnosno pajserima i umetanjem drvenih kajli između oplate i betona. U jednom trenutku kada je tužitelj rukom gurao pajser, iznenada se komad oplate odvojio, i tužitelj je pao između oplate I betona. U trenutku ove nezgode obojica su bili odjeveni u radna odijela, na nogama su imali zaštitne cipele, na rukama zaštitne rukavice, i na glavama zaštitne kacige. Kada je tužitelj pao, kaciga mu je pala s glave.

8.4 Svjedok PK (list 184-185) je u vrijeme štetnog događaja bio voditelj gradilišta, ali štetni događaj nije vidio jer je bio na sastanku u jednom kontejneru, oko 100 metara od štetnog događaja. Poznato mu je na koji način je tužitelj odvajao oplatu od betona, i navodi kako tehnički gledano nema drugog načina kojim bi se to izvelo. Nije moguće postaviti sigurnosnu skelu koja bi zaustavila pad radnika pri ovoj radnoj operaciji, međutim tvrdi da se tužitelj mogao konopom vezati za suprotni komad oplate. Oplata se uklanja na način da se prvo uklone svi vijci na svim sekcijama oplate, a nakon toga se uklanja sama oplata, sekcija po sekcija.

8.5 Svjedok SK (list 184-185) je u vrijeme štetnog događaja bio građevinski poslovođa nadređen tužitelju, ali u vrijeme štetnog događaja bio je na odmoru nakon rada u noćnoj smjeni i štetni događaj nije vidio. Poznato mu je na koji način su tužitelj i AK uklanjali oplatu prilikom štetnjog događaja, i tvrdi kako tehnički niti ne postoji neki drugi način. Smatra da se pri ovoj radnoj operaciji tužitelj mogao vezati sigurnosnim konopom, ali samo ako bi bio dug 5 ili 6 metara i dosezao do suprotne strane tunelske cijevi gdje bi se vezao za oplatu s druga strane koja još nije demontirana. Ukoliko je već demontirana, onda nema nikakve mogućnosti da se radnik osigura vezanjem sigurnosnog konopa, jer nema mjesta gdje bi se konop vezao. Nije moguće nikakvom skelom spriječiti pad radnika. U skladištu je bilo sigurnosnih konopa dužine oko 2 metra namijenjenih vezivanju za slučaj pada s visine.

9.1 Na istu okolnost proveden je i dokaz vještačenjem po vještaku iz područja zaštite na radu UK, koji je u spis predmeta dostavio pisani nalaz i mišljenje od 20. veljače 2014 (list 213-217), i dopunski je vještačio usmeno na ročištu za glavnu raspravu 30. kolovoza 2016. (list 467-468).

9.2 U pisanom nalazu i mišljenju vještak UK prvo navodi koje je isprave konzultirao za potrebe vještačenja, pa daje osnovne podarke o tužitelju i njegovom radnom mjestu, mehanizmu ozljeđivanja, sustavu zaštite pri radu na visini, i mišljenje o konkretnom slučaju. Tako vještak navodi da je tužitelj tri i pol godine radio na radnom mjestu građevinskog radnika, a u trenutku štetnog događaja na poslovima tesara, konkretno na demontaži vanjske oplate ulaza u tunel Umac, pri čemu je neposredni rukovoditelj tužitelju bio voditelj radilišta PK. Navedenu radnu operaciju tužitelj je obavljao priručnim alatima čekićem i pajserom, na način da je zajedno s drugim radnikom AK prvo izbio vijke kako bi se oplata razdvojila, nakon čega su se tužitelj i AK popeli na ovalno-kalotni dio portal tunela, da pomoću pajsera odvoje oplatu od betona. Nakon uspješnog odvajanja četiri oplate, peta oplata se nije odvajala od betona, pa je treći radnik pomogao auto-dizalicom. U jednom trenutku dolazi do odvajanja oplate od betona pri čemu je tužitelj sa visine od 7 metara propao u prostor između oplate i zida portala tunela, te je ozlijeđen. Pri ovoj radnoj operaciji tužitelj (kao i AK) nije koristio osobno zaštitno sredstvo za zaštitu od pada s visine odnosno zaštitni pojas sa užetom za vezivanje, i nije bilo osigurano prisustvo poslovođe koji bi neposredno organizirao i nadzirao izvođenje ovih radova.

9.3 Dalje vještak konstatira kako je za obavljanje radne operacije demontaže vanjske oplate tunela tužitelju trebalo biti na raspolaganju plan izvođenja radova demontaže oplate, sredstva za rad, i osobna zaštitna sredstva. Sredstva za rad u ovom slučaju podrazumjevaju ljestve za pristup do kalote tunelal, sustav zaštite pri radu na visini iz plana izrade i demontaže oplate ulaza tunela Umac, zaštitni pojas, povezno uže i napravu za učvršćivanje. Osobna zaštitna sredstva podrazumjevaju sredstva iz kataloga osobnih zaštitnih sredstava za radno mjesto građevinski radnik – tesar (list 138). Od ovih osobnih zaštitnih sredstava tužitelj je koristio sredstva koja je zadužio (list 141), dok nije koristio zaštitne naočale i zaštitni pojas sa užetom za zaštitu od pada s visine, koje je prema internom pravilniku tuženika morao zadužiti i imati na raspolaganju.

9.4 Vještak posebno prezentira sustav zaštite pri radu na visini, te naglašava da su primjena zaštitne opreme, uvježbanost radnika, planiranje i nadzor radova od presudnog značaja za siguran rad na visini. Za izvođenje zaštite od pada s visine pri uklanjanju oplate koriste se pojasevi za pozicioniranje, povezna užad fiksne ili podesive dužine, i naprave za učvršćenje (sidrišta). Mjere zaštite od pada s visine obavezno se planiraju i primjenjuju prije početka radova, a sredstva za provedbu zaštite od pada s visine osiguravaju se i primjenjuju uz neposredni nadzor rukovoditelja radova.

9.5 Udovoljavajući zadatku vještačenja, vještak za zaštitu na radu UK navodi da tužitelj nije ispunjavao osnovni uvjet za radno mjesto građevinski radnik – tesar iz mjera zaštite (list 142), jer nema stručnu osposobljenost za poslove tog radnog mjesta, nije stručno osposobljen za rad na siguran način na tom radnom mjestu, i nije zadužio propisana osobna zaštitna sredstva za to radno mjesto (list 123- 125). Osim toga, prije početka radova tužitelj nije upoznat s planom demontaže vanjske oplate portala desne cijevi tunela Umac, mjerama zaštite od pada sa visine, i obveznim sredstvima za zaštitu od pada s visine, a radove je izvodio bez nadzora rukovoditelja radova. Tužitelj u radu nije primjenio propise i sva pravila sigurnosti na radu, jer nije koristio svu propisanu zaštitnu opremu i osobna zaštitna sredstva. Upravo izostanak primjene mjera zaštite od pada s visine je uzrokovao štetni događaj i ozljede tužitelja. U dopunskom usmenom vještačenju na ročištu 30. kolovoza 2016. (list 467- 468) vještak je ostao kod svih ovih utrvrđenja.

9.6 Sud prihvaća kao istinit nalaz i mišljenje vještaka za zaštitu na radu UK, jer su nalaz i mišljenje logični i uvjerljivi, a vještak je sve svoje navode obrazložio i potkrijepio ispravama u spisu predmeta. Isto tako sud prihvaća kao istinite iskaze tužitelja EK i svjedoka AK, PK i SK, jer su njihovi iskazi uvjerljivi i u velikoj mjeri međusobno suglasni. Osim toga svjedok AK je svjedok očevidac. Tužitelj navodi da na gradilištu nije vidio niti zaštitne pojaseve niti zaštitnu užad, iz čega slijedi zaključak da mu ova sredstva zaštite nisu bila na raspolaganju. Svjedok SK je u vrijeme štetnog događaja bio građevinski poslovođa nadređen tužitelju, ali u vrijeme štetnog događaja bio je na odmoru nakon rada u noćnoj smjeni, zbog čega štetni događaj nije vidio. Svjedok PK je u vrijeme štetnog događaja bio voditelj gradilišta, ali niti on štetni događaj nije vidio jer je bio na sastanku. Dakle tužitelj je tijekom štetnog događaja radio bez nadzora nadređenog radnika. Poslovođa SK i voditelj gradilišta PK potvrđuju da je tužitelj tijekom štetnog događaja oplatu uklanjao na uobičajeni način. Prema tome neosnovan je prigovor tuženika i umješača da je tužitelj postupao protivno pravilima Zakona o zaštiti na radu, pa da je na taj način štetni događaj i štetu uzrokovao upravo sam tužitelj. Ovo stoga što prema mišljenju vještaka za zaštitu na radu UK tužitelj nije ispunjavao osnovni uvjet za radno mjesto građevinski radnik – tesar iz mjera zaštite, jer nema stručnu osposobljenost za poslove tog radnog mjesta, nije stručno osposobljen za rad na siguran način na tom radnom mjestu, nije zadužio propisana osobna zaštitna sredstva za to radno mjesto, prije početka radova nije upoznat s planom demontaže oplate, mjerama zaštite od pada sa visine, obveznim sredstvima za zaštitu od pada s visine, i radove je izvodio bez nadzora rukovoditelja radova. Sve su to sigurnosni propusti isključivo tuženika, a ne tužitelja.

10.1 Tuženik kao poslodavac u konkretnom slučaju tužitelju odgovara za svu pretrpljenu štetu prema odredbama čl. 15 Zakona o zaštiti na radu koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja (NN 59/96, 94/96, 114/03, 100/04, 86/08, 116/08, 75/09, 143/12) po načelu objektivne (kauzalne) odgovornosti. Nije sporno da je tužitelj u trenutku štetnog događaja bio radnik tuženika, odnosno da je tuženik bio njegov poslodavac, kao i da je tužitelj pretrpio ozljedu na radu.

10.2 U pitanju odgovornosti tuženika do primjene također dolaze i opći propisi o odgovornosti za štetu. To znači da do primjene dolaze odredbe Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) o odgovornosti za štetu (čl. 1045 – čl. 1110). Obzirom na objektivnu (kauzalnu) odgovornost tuženika za štetu, tuženik se u ovom konkretnom slučaju može odgovornosti za štetu osloboditi samo ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom samog oštećenika ili treće osobe, koju tuženik nije mogao predvidjeti, i čije posljedice nije mogao niti izbjeći niti otkloniti. U konkretnom slučaju međutim nema osnove za takovu ekskulpaciju tuženika, kako je obrazloženo.

11.1 Na okolnost visine pravične novčane naknade i naknade štete koje pripadaju tužitelju, provedeni su dokazi vještačenjem po liječnicima vještacima dr Žarku Rašiću, spec. kirurgije, dr Mladenu Frketiću, spec. ortopedije i traumatologije, i dr Slavku Trontlu, spec. neuropsihijatrije.

11.2 U pisanom nalazu i mišljenju od 20. svibnja 2014. (list 227-228) vještaci dr Mladen Frketić, spec. ortopedije i traumatologije, i dr Slavko Trontl, spec. neuropsihijatrije, navode kako su analizirali medicinsku dokumentaciju i pregledali su tužitelja, pa u nalazu i mišljenju konstatiraju da je tužitelj u štetnom događaju zadobio višeiverni prijelom donjeg dijela lijeve potkoljenice (pilon) sa pomakom ulomaka, potres mozga, i razderotinu s nagnječenjem mekog oglavka lubanje. Zatim na temelju medicinske dokumentaciju detaljno rekonstruiraju tijek liječenja tužitelja, pri čemu naglašavaju hitan kirurški zahvat krvavog namještanja prijelomnih ulomaka i osteosintezu odmah po prijemu u Kliniku za kirurgiju KBC Split, gdje je tužitelj bio na liječenju od štetnog događaja do otpuštanja na kućnu njegu 16. srpnja 2009. Dalje vještaci naglašavaju da je došlo od komplikacija, zbog kojih je tužitelj ponovo bolnički liječen, sada na Kirurgiji u KB Dubrava u Zagrebu od 9. prosinca do 11. prosinca 2009. uz još jedan kirurški zahvat, i nakon toga fizikalnu rehabilitaciju. Tijekom daljnjeg liječenja utvrđeno je kako je došlo do lošeg srastanja loma donjeg dijela lijeve potkoljenice, zbog čega je tužitelj ponovo liječen na Traumatologiji KB Dubrava od 27. svibnja do 9. lipnja 2010. kada je izvršen kirurški zahvat ukočenje lijevog gležnja. Opisujući daljnje liječenje vještaci spominju još jedno bolničko liječenje tužitelja na Traumatologiji KB Dubrava od 1. ožujka do 2. ožujka 2012. radi kirurškog odstranjenja vijka iz lijevog gležnja. Uredujući kirurg je 13. ožujka 2012. utvrdio uredan lokalni nalaz, odstranio šave i propisao postupno puno opterećenje, a 21. kolovoza 2012. nalazi da je lokalni zalaz stacionaran, da je tužitelj trajno nesposoban za rad koji iziskuje dugotrajno hodanje i stajanje. Pregledom 2. Svibnja 2012. Nalazi da tužitelj šepa na lijevu nogu, da je lijevi gležanj ukočen, otečen i bolan, te propisuje fizikalnju terapiju. Uvidom u kopiju zdravstvenog kartona tužitelja vještaci su utvrdili da tužitelj nije imao istovjetnu ozljedu niti prije niti nakon štetnog događaja.

11.3 Kliničkim pregledom vještaci su utvrdili da je lijevi gležan tužitelja u poredbi sa zravim otečen, ukočen, da je plantarna fleksija istog gležnja izvediva do 0°(lijevo 50°), dorzalna fleksija je izvediva do 0° (lijevo 35°), inverzija je izvediva do 10° (lijevo 25°), a everzija je izvediva do 0° (lijevo 25°). Sa vanjske strane lijevog gležnja vidljiv je uzdužni hipertrofični ožiljak duljine 12 cm, sa prednje strane vidljiv je uzdužni hipertrofični ožiljak duljine 8 cm, a sa unutarnje strane vidljiv je hipertrofični, hipopigmentirani nepravilni ožioljak lučnog oblika duljine približno 16 cm. Kirurškim postupkom uspješno je izvedeno ukočenje gornjeg nožnog zgloba. Tužitelj šepa iz lijevog gležnja, a lijeva noga mu je kraća za 2,5 cm od zdrave desne noge.

11.4 U mišljenju vještaci dr Slavko Trontl i dr Mladen Frketić navode kako je tužitelj u štetnom događaju pretrpio tešku tjelesnu ozljedu, tijekom liječenja pridržavao se uputa liječnika u cijelosti, međutim štetni događaj ostavio je trajne tjelesne posljedice, koje umanjuju opću životnu i radnu sposobnost tužitelja u omjeru od 25%, u kojem će omjeru tužitelj ubuduće morati ulagati pojačane napore u svakodnevnim životnim i radnim aktivnostima. Ove trajne posljedice ogledaju se kroz ukočenje gornjeg nožnog zgloba lijeve noge sa skraćenjem te noge za 2,5 cm u poredbi sa desnom, u visini gornjeg nožnog zgloba, nakon koštano loše saniranog unutarzglobnog prijeloma zbrinutog operacijskim putem. Sve ove trajne posljedice prema mišljenju vještaka su u uzročno-posljedičnoj vezi sa štetnim događajem, i tužitelju je u štetnom događaju trajno narušeno tjelesno i duševno zdravlje. Trajnih posljedica potresa mozga nema. Vještaci smatraju da tužitelj nije pretrpio primarni strah u trenutku štetnog događaja, jer je tada bio poremećenog stanja svijesti zbog potresa mozga. Sekundarni strah proistekao iz tjelesnih ozljeda i njihovih posljedica vještaci su procijenili kumulativno tijekom cjelokupnog liječenja, kao strah jačeg intenziteta tijekom 10 dana, srednjeg intenziteta 30 dana, a manjeg intenziteta još 90 dana. Kasni strah je također bio manjeg intenziteta i trajao je oko 6 mjeseci. Pretrpljeni strah kod tužitelja nije ostavio trajnih posljedica. Fizičke bolove tužitelj je trpio u jakom intenzitetu 12 dana, bolove srednjeg intenziteta trpio je 14 dana, a bolove manjeg intenziteta još 3 mjeseca. Tuđa pomoć je tužitelju bila potrebna šest tjedana po 4 sata dnevno, zatim narednih četiri tjedna po 2 sata dnevno, jer je kroz to vrijeme tužitelj bio nesposoban za samostalno kretanje, obavljanje osnovnih životnih potreba i potreba osobne njege. Zbog prisutnih ožiljaka naruženje su vještaci utvrdili u srednjem stupnju. Kod svih ovih navoda vještaci dr Slavko Trontl i dr Mladen Frketić ostali su i u dopunskom usmenom nalazu i mišljenju na ročištu 15. ožujka 2017. (list 476-477), uz konstataciju da je liječenje okončano 26. ožujka 2014.

11.5 Vještak dr Žarko Rašić, specijalist kirurgije, u pisanom nalazu i mišljenju od 2. siječnja 2018. (list 510-515) analizirao je medicinsku dokumentaciju tužitelja i prezentirao svoj nalaz nakon pregleda tužitelja. Istovjetno kao i vještaci dr Slavko Trontl i dr Mladen Frketić konstatira da je tužitelj u štetnom događaju zadobio višeiverni prijelom donjeg dijela lijeve potkoljenice sa pomakom ulomaka, potres mozga, i razderotinu s nagnječenjem mekog oglavka glave. Zatim analizira medicinsku dokumentaciju tužitelja pa temeljem te dokumentacije kronološki iznosi tijek liječenja istovjetno kao i vještaci dr Slavko Trontl i dr Mladen Frketić, što na ovome mjestu nije potrebno ponavljati. Kliničkim pregledom i vještak dr Žarko Rašić utvrdio je u bitnome iste rezultate, uz još ožiljak na glavi u kosmatom dijelu sljepoočno desno, i uz rezultate mjerenja opsega ekstremiteta. U mišljenju liječenje nalazi završenim 21. kolovoza 2012. nakon kontrole kirurga, koji stanje cijeni trajnim. Međutim, u pogledu trajanja i intenziteta fizčkih bolova, straha, smanjenja životnih aktivnosti i tuđe pomoći i njege, mišljenje vještaka dr Žarka Rašića donekle odstupa od mišljenja vještaka dr Slavka Trontla i dr Mladena Frketića.

11.6 Zbog toga su se u zajedničkom usmenom nalazu i mišljenju na ročištu 8. rujna 2022. (list 673) vještaci dr Žarko Rašić, dr Slavko Trontl i dr Mladen Frketić usuglasili. Tako u pogledu fizičkih bolova vještaci navode da je fizičke bolove jakog intenziteta tužitelj trpio 8 dana, bolove srednjeg intenziteta trpio je 12 dana, a bolove slabijeg intenziteta 75 dana, dok su povremeni bolovi manjeg intenziteta obuhvaćeni ocjenom smanjenja životnih aktivnosti. U pogledu smanjenja životnih aktivnosti vještaci su se usuglasili sa smanjenjem životnih aktivnosti u omjeru od 23,5%, sa opisom trajnih posljedica kao u mišljenju vještaka dr Žarka Rašića. Dakle, radi se o ukočenju lijevog gležanjskog zgloba uz skraćenje lijeve noge za 2,5 cm, hipotrofiji mišića lijeve potkoljenice, bolovima u području lijevog gležnja pri dužem stajanju i hodanju, otežanom penjanju po stepenicama, otežanom izvođenju čučnja zbog ukočenja gležanjskog zgloba, nemogućnosti stajanja na pete i prste. Fizikalne terapije koje je tužitelj obavio nisu bitno utjecale na smanjenje životnih aktivnosti, već su samo održale opće stanje tužitelja. U pogledu potrebe za tuđom pomoći i njegom vještaci su se suglasili da je tužitelju tuđa pomoć i njega bila potrebna 7 dana po 4 sata dnevno, 21 dan po 3 sata dnevno, 45 dana po 2 sata dnevno, i još 45 dana po 1 sat dnevno. Naruženje su vještaci suglasno cijenili kao naruženje srednjeg stupnja odnosno još preciznije na granici lakog i srednjeg stupnja. Naruženje je vidljivo prvenstveno kad tužitelj hoda, i to kao šepanje kad tužitelj hoda bez ortopedskih cipela i kao otežano hodanje zbog ukočenog gležanjskog zgloba. Međutim i u situacijama kad tužitelj hoda u ortopedskim cipelama ostaje nemogućnost pregibanja noge u gležanjskom zglobu, i poremećena dinamika i način hoda. U situacijama kada je tužitelj u kratkim hlačama bez čarapa vidljivi su već opisani ožiljci. U pogledu straha vještaci su se suglasili da primarnog straha nije bilo zbog gubitka svijesti uslijed potresa mozga, a sekundarni strah nije ostavio trajnih posljedica. Sekundarni strah jačeg intenziteta tužitelj je trpio 10 dana, strah srednjeg intenziteta tužitelj je trpio 30 dana, a strah manjeg intenziteta 45 dana. Kasni strah manjeg intenziteta trajao je 4 mjeseca. I na koncu, vještaci su utvrdili da u zdravstvenom kartonu tužitelja nema podataka o istoj ili sličnoj ozljedi niti prije niti nakon štetnog događaja, niti podataka koji bi općenito bili relevantni za nalaz i mišljenje vještaka.

12 Sud prihvaća objedinjeni (zajednički) nalaz i mišljenje liječnika vještaka dr Žarka Rašića, dr Slavka Trontla i dr Mladena Frketića kao istinit, jer su vještaci detaljno analizirali cjelokupnu medicinsku dokumentaciju tužitelja, pregledali su tužitelja, a u svim svojnim navodima su logični, jasni i nedvosmisleni. Osim toga svi su vještaci obrazloženo odgovorili na sva pitanja i primjedbe stranaka, koje ničim nisu dovele u sumnju bilo koji dio nalaza ili mišljenja bilo kojeg od vještaka.

13.1 Uzimajući u obzir trajne posljedice po tjelesno i duševno zdravlje tužitelja (naruženje i smanjenje životnih aktivnosti) zbog kojih tužitelj trpi duševne bolove, zatim uzimajući u obzir trajanje i intenzitet pretrpljenog straha i fizičkih bolova, ovaj sud nalazi da je u konkretnom slučaju svakako došlo do povrede prava osobnosti tužitelja, i to prava na tjelesno i duševno zdravlje. Tužitelj stoga ima pravo potraživati od tuženika pravičnu novčanu naknadu, kako proizlazi iz odredaba čl. 19. st. 1. i st. 2. te čl. 1100. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Temeljem čl. 1100. st. 1. i st. 2 Zakona o obveznim odnosima ovaj sud ocjenjuje da tužitelju za neimovinsku štetu odnosno za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljeni strah i duševne bolove zbog naruženosti i smanjenja životnih aktivnosti pripada pravična novčana naknada u ukupnom iznosu od 11.600,00 EUR.

13.2 Dalje, uzimajući u obzir životnu dob tužitelja i sve opisane okolnosti, u konkretnom slučaju po shvaćanju ovoga suda ne postoje posebne okolnosti koje bi opravdavale dosuđivanje pravične novčane naknade koja bi odstupala od ustaljene sudske prakse i orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda RH.

13.3 Obzirom na vrijeme kroz koje je tužitelju bila potrebna tuđa pomoć i njega, po vještacima ukupno 226 sati, temeljem čl. 1095. st. 1. Zakona o obveznim odnosima po viđenju ovoga suda tužitelju po toj osnovi pripada pravo na naknadu u iznosu od 904,00 EUR. Pri tome sud polazi od uobičajene sudske prakse da se naknada za ovaj vid štete dosuđuje u iznosu od 4,00 EUR po jednom satu tuđe pomoći i njege, kada pomoć i njega nije pružana po kvalificiranoj osobi za naknadu.

13.4 Ukupno je tako sud tužitelju po svim navednim osnovama dosudio naknadu štete u iznosu od 12.504,00 EUR, kao pod točkom I izreke. Slijedi zaključak da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan za iznos od 5.325,25 EUR, te je u tom dijelu stoga pod točkom II izreke odbijen.

14.1 O troškovima postupka sud je odlučio primjenom odredaba čl. 154 st. 2 Zakona o parničnom postupku jer tužitelj u sporu nije uspio u cijelosti. Tužitelju je dosuđeno sveukupno 12.504,00 EUR, što u odnosu na utuženi iznos od 17.829,25 EUR daje uspjeh tužitelja u sporu u omjeru od 70% vrijednosti predmeta spora. Prema tome je s druge strane tuženik u sporu uspio u omjeru od 30%, pa kad se taj omjer odbije od omjera uspjeha tužitelja, dolazi se do omjera od 40%, u kojem omjeru tuženik duguje tužitelju naknaditi troškove postupka.

14.2 Tužitelj je troškovnikom (list 971-972) potraživao trošak postupka u ukupnom iznosu od 20.501,12 EUR, od čega po osnovi vještačenja ukupno 1.032,37 EUR i po osnovi zastupanja po punomoćniku koji je odvjetnik prema odredbama odvjetničke Tarife ukupno 19.468,75 EUR (sa porezom). Zastupanje se sastojalo od sastavljanaj tužbe po Tbr. 7.1 odvjetničke Tarife, zastupanja na šesnaest ročišta za glavnu raspravu na kojima se raspravljalo o meritumu ili su se izvodili dokazi po Tbr. 9.1 odvjetničke Tarife, zastupanja na jednom ročištu za glavnu raspravu koje je odgođeno po Tbr. 9.5 odvjetničke Tarife, sastavljanja četiri obrazložena podneska po Tbr. 8.1 odvjetničke Tarife, sastavljanja šest obrazloženih podnesaka po Tbr. 8.2 odvjetničke Tarife, i sastavljanja tri žalbe protiv rješeenja po Tbr. 10.4 odvjetničke Tarife, uvažavajući aktualnu vrijednost predmeta spora u vrijeme svake od ovih radnji.

14.3 Sve ove zatražene troškove sud je tužitelju priznao kao potrebne u smislu čl. 151. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku. Pri tome je sud sve troškove vještačenja tužitelju dosudio u cijelosti, obzirom da su tuženik i umješač na njegovoj strain osporili ne samo visinu nego i osnovu tužbenog zahtjeva. Tužitelj je zbog toga morao dokazivati i samu osnovu tužbenog zahtjeva. Troškove zastupanja sud je tužitelju dosudio u skladu s omjerom uspjeha u sporu. Stoga je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 8.819,87 EUR sa zakonskim zateznim kamatama. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbijen je kao neosnovan za iznos od 11.681,25 EUR sa zakonskim zateznim kamatama.

U Ivanić Gradu, 16. siječnja 2026.

Sudac:

Nenad Tudor

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu žalbenom sudu u roku od 15 dana, računajući od dana dostave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda.