REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Industrijska cesta 15, Sesvete

Poslovni broj: P-542/2025-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama po sutkinji Martini Ivanković u pravnoj stvari tužiteljice SK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Matko Novinc, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Erste& Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, kojeg zastupaju punomoćnica ŠK Žuža i drugi odvjetnici iz Odvjetničkog društva Hanžeković & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 9. prosinca 2025. u prisutnosti tužiteljice i njenog punomoćnika, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu i uručenje presude 16. siječnja 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba sadržana u članku 10. Ugovora o kreditu broj 5103901224 od 1. travnja 2008. kojeg su zaključili tužiteljica SK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženik Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320 kao kreditor, a koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK) obračunate s datumom plasmana. Korisnik kredita je suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“

II Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320 da tužiteljici SK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] namiri parnični trošak u iznosu od 1.053,10 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 17. siječnja 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 31. ožujka 2025. Općinskom građanskom sudu u Zagrebu podnijela tužbu u kojoj navodi da je 1. travnja 2008. kao potrošač s tuženikom sklopila ugovor o kreditu broj 5103901224 za iznos od 111.377,96 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Tim ugovorom tužiteljica se obvezala vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a namjena kredita je bila kupnja nekretnine za tužiteljičine osobne potrebe. Prema čl. 10 tog ugovora tuženik je odredio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva kao 1,000 % od iznosa kredita s tim da nije navedeno od čega se sastoji ta naknada ni zašto je određena baš u tom iznosu pa se ne radi o jasnoj odredbi i nije lako razumljiva jer u ugovoru nije naveden iznos te naknade, a tuženik je tu naknadu naplatio jednostrano prilikom isplate kredita tako što je taj iznos ustegnuo od iznosa koji je tužiteljici isplaćen. Prema navodima tužbe tuženik tom naknadom nije podmirio troškove likvidnosti ni nemogućnost plasiranja kredita ns tržište i nije pretrpio štetu te tužiteljica smatra da se radi o uračunavanju kamata protivno čl. 1024 st. 4 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 – dalje: ZOO). Tužiteljica navodi i da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik i da se o odredbi o tzv. ulaznoj naknadi nije posebno pregovaralo i da je ona prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača pa je ništetna u smislu čl. 102 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14 – dalje: ZZP). Tužiteljica stoga svojim tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi ništetnost odredbe čl. 10 st. 1 predmetnog ugovora o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i potražuje i naknadu parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

2. Nakon podnošenja tužbe ovaj spor se vodi kod Općinskog suda u Sesvetama na temelju rješenja predsjednika Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj 31 Su- 198/2025-3 od 4. travnja 2025.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Navodi da tužiteljica nije dokazala status potrošača. U odnosu na naknadu za obradu kredita navodi da je ta odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva pa nije ni dopušteno ocjenjivati je li ona nepoštena. Ističe da je njegovo postupanje bilo savjesno i pošteno, da je iznos naknade određen u fiksnom iznosu i da je bio poznat prije sklapanja ugovora te je službenik tuženika prilikom ugovaranja kredita upoznao tužiteljicu o plaćanju predmetne naknade i ona je osim u ugovoru navedena i u letcima koji su uručivani korisniku kredita prije sklapanja ugovora. Ističe i da se tom naknadom podmiruju troškovi koji su tuženiku nastali zbog obrade kredita poput operativnih, materijalnih, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge i povezanih regulatornih troškova te da različite vrste kredita zahtijevaju različiti utrošak ljudskog rada pa postoji značajna razlika u naplati naknade za različite vrste kredita. Tuženik prigovara i vrijednosti predmeta spora od 1.330,00 eura jer ne odgovara visini naplaćene naknade. Navodi i da prema odluci Suda EU broj C- 621/17 u odredbi potrošačkog ugovora o zajmu o iznosu troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača ne treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Tuženik tvrdi i da ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama i ističe da nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje ili zabrana ugovaranja predmetne naknade. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev i potražuje naknadu troškova postupka.

4. U podnesku od 14. kolovoza 2025. tužiteljica je osporila navode odgovora na tužbu i u bitnom ponovila navode tužbe.

5. Tužiteljica je kao vrijednost predmeta spora u tužbi navela iznos od 1.330,00 eura. Kako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, prema čl. 40 st. 2 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 – dalje: ZPP) tada je mjerodavna vrijednost predmeta spora koja je navedena u tužbi. Prema ocjeni ovog suda ta vrijednost nije očito suviše visoko naznačena pa iako je tuženik prigovorio ovoj vrijednosti spora, sud je na zapisniku od 1. listopada 2025. kao vrijednost predmeta spora utvrdio iznos od 1.330,00 eura kako je to i navedeno u tužbi.

6. Sud je pročitao ugovor o kreditu (str. 7-20), otplatni plan za kredit (str. 21-27), obavijesti o kreditu (str. 28, 34, 35), obavijesti o promjeni kamatne stope (str. 29-33), pregled prometa po kreditu (str. 36-47), krediti – proces obrade (str. 53-64), obračun naknade za bankarske usluge (str. 82), informacije o stambenim i adaptacijskim kreditima (str. 83-85), izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe (str.103-108) i saslušao je tužiteljicu.

7. Na temelju tako provedenog postupka sud je, ocjenjujući svaki dokaz zasebno i u vezi s drugim dokazima, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Među strankama nije sporno da su sklopile ugovor o kreditu i da je naplaćena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita. Sporni su osnovanost tužbenog zahtjeva i je li tužiteljica potrošač.

9. Ugovor o kreditu broj 5103901224 (str. 7-20) sklopili su 1. travnja 2008. tuženik kao kreditor, tužiteljica kao korisnik kredita te DK kao sudužnik i GK kao založni dužnik. Taj ugovor je sklopljen za iznos od 111.377,96 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Sporna odredba sadržana je u dijelu čl. 10 ugovora koji glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK) obračunate s datumom plasmana. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“

10. Tužiteljica je u svojem iskazu navela da je ovaj kredit ishodila za kupnju stana u kojem je živjela sa svojom obitelji i kojeg je u međuvremenu prodala jer im je trebao veći stan. Iskazala je da i dalje otplaćuje ovaj kredit te da dok je taj stan bio u njenom vlasništvu nije u njemu imala registrirano trgovačko društvo, obrt ni OPG, a inače je zaposlena u vrtiću Grada Zagreba. Dodala je da su joj iz banke prije ishođenja ovog kredita uvjetovali da kod njih mora prebaciti svoj račun i rekli su joj koje sve uvjete mora ispuniti da bi dobila kredit. Istaknula je da sa službenikom tuženika nije ništa posebno dogovarala ni pregovarala, već da je od njega dobila tekst ugovora. Rečeno joj je da se plaća naknada za obradu kredita i da je ne mora odmah platiti jer će joj se to ubaciti u kredit i iznos kredita će se povećati za tu naknadu. Navela je i da joj nije bilo rečeno da bi postojala ikakva druga opcija i da joj nije objašnjeno koje troškove banka pokriva tom naknadom i da se smatralo da to mora platiti jer kod tuženika diže kredit.

11. Prema ocjeni ovog suda tužiteljica je potrošač u smislu čl. 3 ZZP-a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora i prema kojem je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužiteljica je predmetnim kreditom ishodila kredit za kupnju stana u kojem je živjela sa svojom obitelji pa je tuženikov prigovor da tužiteljica nije potrošač stoga neosnovan.

12. Prema čl. 1021 ZOO-a ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Prema čl. 99 ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Prema čl. 4 st. 2 Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13/EEZ) procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. U presudi Suda Europske Unije poslovni broj C- 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. utvrđen je točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ pa se tako ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju dok odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

13. Predmet ovog spora je jednokratna naknada za obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva i ona prema ocjeni ovog suda ne predstavlja predmet ugovora o kreditu jer se on odnosi na bitne činidbe ugovora koje definiraju bit ugovornog odnosa tj. koje taj ugovor čine baš ugovorom o kreditu, a nije ni cijena jer su prema čl. 1021 ZOO-a cijena ugovora o kreditu ugovorene kamate. Jednokratna naknada za obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva se prema tome i u smislu čl. 4 st. 2 Direktive 93/13/EEZ smatra akcesornom odredbom i dopušteno je ocjenjivati je li odredba o toj naknadi poštena bez ograničenja iz čl. 99 ZZP-a i čl. 4 st. 2 Direktive 93/13/EEZ pa je u nastavku potrebno provesti test nepoštenosti sporne odredbe.

14. Prema čl. 96 st. 1 ZZP-a i čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Na temelju iskaza tužiteljice, kojeg je sud u cijelosti prihvatio jer je iskazivala logično, životno i neposredno uvjerljivo, sud je utvrdio da je tuženik tužiteljici dao prethodno formulirani standardni ugovor pa je u skladu s čl. 96 st. 2 ZZP-a utvrdio da stranke nisu pojedinačno pregovarale o odredbi o naknadama uključujući i jednokratnu naknadu za obradu kredita. Ovdje treba istaknuti da je prema čl. 96 st. 4 ZZP-a na tuženiku kao trgovcu teret dokaza ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, a tuženik to nije dokazao u ovom sporu.

15. Kao što je već navedeno, među strankama nije sporno da je tužiteljici naplaćena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva. U tekstu predmetnog ugovora nije naveden iznos te naknade, nego je u čl. 10 st. 1 predmetnog ugovora navedeno da ona iznosi 1 % od iznosa kredita, a iz obračuna naknade za bankarske usluge (str. 82) proizlazi da je ona tužiteljici naplaćena u iznosu od 5.117,37 kn. Tuženik u odgovoru na tužbu nabraja da je ta naknada pokrivala troškove poput operativnih i materijalnih troškova, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge i povezanih regulatornih troškova, međutim, tuženik ne objašnjava ni ne dokazuje zašto bi ti troškovi iznosili baš 1 % od ukupnog iznosa kredita pa sud njegove tvrdnje o troškovima koji se podmiruju spornom naknadom smatra paušalnim. Također, i sama tužiteljica je iskazala da joj prilikom ugovaranja kredita nisu dane nikakve posebne informacije o naknadi za obradu kredita pa prema ocjeni ovog suda određivanje jednokratne nagrade za obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva u iznosu od 1 % od iznosa kredita iako je transparentno, jer je tužiteljica mogla znati iznos te naknade, nije jasno.

16. U presudi Suda Europske Unije poslovni broj C- 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. navedeno je i da čl. 3 st. 1 Direktive EEZ 93/13, koji je istovjetan čl. 96 st. 1 ZZP-a, treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a to treba provjeriti sud koji provodi postupak. U konkretnom slučaju tuženik svojim dokazima uopće nije dokazao da naplaćena jednokratna nagrada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

17. Prema ocjeni ovog suda odredba čl. 10 predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva u visini od 1 % od iznosa kredita je nepoštena ugovorna odredba jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i unaprijed ju je formulirao tuženik kao trgovac, s tim da tužiteljica kao potrošač nije imala niti je mogla imati utjecaja na njen sadržaj pa je takva odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, a protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tužiteljici je banka kao jača ugovorna strana u konkretnom pravnom odnosu nametnula plaćanje jednokratne naknade, povrh preuzete obveze vraćanja pozajmljenog iznosa uvećanog za ugovorene kamate, s tim da iz predmetnog ugovora uopće nije jasno što se tom naknadom podmiruje ni koliko ona iznosi, što je sve protivno načelu savjesnosti i poštenja.

18. Štoviše, budući da je naknada za obradu i odobravanja kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, korisnici kredita su time dodatno dovedeni u neravnopravni položaj. Naime, tuženik je sigurno imao određene troškove za obradu zatraženog kredita, no sama činjenica da je predmetna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita ukazuje na nepoštenost takve odredbe i stavljanja u nepovoljniji položaj onih korisnika kredita kojima je odobren kredit u većem iznosu i koji time plaćaju višu naknadu zato što nije transparentno ni jasno zašto bi određeni osnovni troškovi koji nastaju pri obradi svakog kredita bili viši u slučaju kad se radi o ugovoru o kreditu na veći iznos. Slijedom svega navedenog takva nepoštena odredba je prema čl. 102 st. 1 ZZP-a ništetna.

19. Navod tuženika da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade ne utječe na utvrđenje ovog suda da je sporna odredba nepoštena. Naime, da je postojalo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade tada bi, u slučaju da je protivna zakonskim odredbama, sporna odredba bila ništetna jer je protivna prisilnom propisu u smislu čl. 322 st. 1 ZOO-a, a u konkretnom slučaju sud je utvrdio da je ona nepoštena u smislu čl. 96 ZZP-a pa je zato ništetna.

20. Sud je stoga u točki I izreke presude usvojio tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži da se utvrdi da je ništetna odredba u dijelu čl. 10 st. predmetnog ugovora o obvezi plaćanja naknade za obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva.

21. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154 st. 1 i čl. 155 ZPP-a, a tužiteljičin trošak je odmjeren prema troškovniku predanom na ročištu 9. prosinca 2025. Njen trošak obuhvaća sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 26,55 eura i sudsku pristojbu na presudu koja je tužiteljici u skladu s čl. 7 st. 2 Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23) priznata u iznosu od 26,55 eura tj. 50 % od pristojbe na presudu propisane u Tbr. 2/1 Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (NN 37/23) jer se ova presuda punomoćniku tužiteljice dostavlja u elektroničkom obliku pa je ona dužna platiti samo polovicu ove pristojbe ako je plati u roku od 3 dana od dostave ove presude. Trošak zastupanja sastoji se od nagrade za sastav tužbe 200,00 eura prema Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23 – dalje: OT), za sastav obrazloženog podneska od 14. kolovoza 2025. 200,00 eura prema Tbr. 8/1 OT i za zastupanje na dva ročišta 1. listopada 2025. i 9. prosinca 2025. po 200,00 eura za svako prema Tbr. 9/1 OT odnosno ukupno 800,00 eura čemu treba pribrojiti 25 % PDV-a u iznosu od 200,00 eura. Ukupni parnični trošak tužiteljice iznosi 1.053,10 eura pa je tuženiku naloženo da joj namiri taj iznos sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate u skladu s čl. 151 st. 3 ZPP-a.

22. Tužiteljici nije priznata nagrada za pristup na ročište za objavu presude jer je u slučaju nedolaska na to ročište presuda dostupna na eOglasnoj ploči pa prema čl. 155 ZPP-a tuženik nije dužan podmiriti tužiteljici taj trošak.

U Sesvetama 16. siječnja 2026.

Sutkinja

Martina Ivanković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana kad je održano ročište za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA

1. odvjetnik Matko Novinc

2. odvjetnica Dora Hanžeković Žuža na EBP 3742