Poslovni broj: P-1045/2023-29

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb – Istok, Turinina 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu po sucu Ivi Đuratoviću, u pravnoj stvari tužitelja RN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Lucija Car-Pavlic, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Vukina, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 11.12.2025., dana 16. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. da tužitelju RN isplati iznos 3.356,84 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 01.10.2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. da tužitelju RN isplati iznos 381,72 EUR, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. da tužitelju RN isplati iznos 1.347,35 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 01.10.2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu daljnjih 683,10 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama.

V. Odbija se tužbeni zahtjev za dosuđivanje zateznih kamata koje na iznos od 381,72 EUR (točka II. izreke) teku od 25.06.2025. do isplate.

VI. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika OTP banka d.d. prema tužitelju RN u iznosu 258,52 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama.

VII. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika OTP banka d.d. prema tužitelju RN u iznosu 3.271,00 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama.

VIII. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. da tužitelju RN naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu 2.475,00 EUR sa zateznim kamata koje na taj iznos teku od 16.01.2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužbom od 12.06.2023. tužitelj RN zatražio je donošenje presude kojom bi se tuženiku OTP banka d.d. naložilo da mu isplati neodređeni novčani iznos na ime potpune restitucije zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u Ugovoru o kreditu od 21.03.2005.

2. U odgovoru na tužbu tuženik OTP banka d.d. usprotivio se tužbenom zahtjevu, u bitnom osporavajući tužiteljev status potrošača, zatim navodeći da se tužitelj ne može pozivati na utvrđenja iz kolektivne presude te da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije ništetna, kao i da je provedena valjana konverzija kredita kojom je uspostavljena nova pravna osnova zbog čega se tužitelj od samog početka treba smatrati korisnikom kredita u EUR, čime je uspostavljena ravnoteža između tužitelja i tuženika. Ujedno je istaknuo prigovor zastare.

3. Podneskom od 20.11.2024. (str. 253-263 spisa) tužitelj je postavio određen tužbeni zahtjev, i to na način da zahtijeva isplatu iznosa 3.893,65 EUR (stvarna preplata do konverzije), 1.153,86 EUR (zatezne kamate na stvarnu preplatu obračunate do 30.09.2015.) i 511,54 EUR (razlika glavnice), sve sa pripadajućim zateznim kamatama. Protivno navodima tuženika iz podneska od 05.12.2024. (str. 339-340 spisa) ne radi se o preinaci tužbe jer je tim podneskom tužba tek ispravljena, odnosno postavljen je određen tužbeni zahtjev koji je ranije bio neodređen, s time da je iz sadržaja same tužbe vidljivo da tužitelj zahtjeva potpunu restituciju zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

3.1. Nadalje, tužitelj je nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 25.06.2025. (str. 378-382 spisa) snizio utuženi novčani iznos u pogledu stvarne preplate do konverzije, i to sa dotadašnjih 3.893,65 EUR na 3.356,84 EUR, dok je u pogledu obračunatih zateznih kamata utuženi iznos snizio sa dotadašnjih 1.153,86 EUR na 1.007,57 EUR. Tuženik se podneskom od 17.07.2025. (str. 389 spisa) usprotivio navedenom smanjenu tužbenih zahtjeva. Po pravnom shvaćanju VSRH od 26.04.2021. smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika. Budući da se u konkretnom slučaju tuženik protivio navedenom djelomičnom povlačenju tužbe u smislu čl. 193. st. 2. ZPP, ono nije proizvelo procesni učinak, slijedom čega je sud ovom presudom odlučivao o prvotnom zahtjevu iz tužbe odnosno iz podneska od 20.11.2024., i to u dijelu koji se odnosi na preplatu anuiteta do konverzije te obračunatih zateznih kamata.

3.2. Nadalje, u pogledu razlike glavnice tužitelj je nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 25.06.2025. (str. 378-382 spisa) povisio utuženi novčani iznos, i to sa dotadašnjih 511,54 EUR na 721,50 EUR. Tuženik se podneskom od 17.07.2025. (str. 389 spisa) usprotivio takvoj preinaci tužbe. Sud je raspravnim rješenjem od 11.12.2025. (str. 400 spisa) u skladu sa čl. 190. st. 2. ZPP dopustio takvu preinaku tužbe jer je ista svrsishodna za konačno rješenje odnosa između stranaka, a do nje je došlo nakon provedenog financijskog vještačenja kada je tužitelj tek došao u poziciju precizno odrediti visinu tužbenog zahtjeva.

4. U provedenom postupku pročitani su Ugovor o kreditu od 21.03.2005. (str. 7-14 spisa), Dodatak I. od 14.03.2016. (str. 161-162 spisa), Sporazum od 14.03.2016. (str. 152 spisa), Dodatak II. od 06.03.2017. (str. 164-165 spisa), Otplatni plan (str. 265-283 spisa), Promet po kreditu (str. 284-321 spisa), provedeno je financijsko vještačenje (str. 354-367 spisa) te je saslušan tužitelj (str. 346-347 spisa).

5. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

6. Predmet parnice je tužiteljev restitucijski zahtjev uslijed ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu od 21.03.2005.

7. Nije sporno da je tuženik OTP banka d.d. pravni slijednik prijašnje banke HVB Splitska banka d.d.

7.1. Između stranaka nije sporno:

− da je tuženikov prednik HVB Splitska banka d.d. kao kreditor (banka) sa tužiteljem kao korisnikom kredita sklopio Ugovor o kreditu od 21.03.2005.;

− da je taj kredit bio denonimiran u kunama uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF);

− da je tuženikov prednik tužitelju isplatio ugovoreni iznos kredita, a tužitelj mu ga je onda počeo otplaćivati na način kako je to bilo ugovoreno, dakle plaćanjem anuiteta prema valutnoj klauzuli u CHF;

− da su tužitelj i tuženikov prednik 14.03.2016. na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/2015; dalje: ZID ZPK/15) sklopili Dodatak I. navedenog ugovora o kreditu kojim su proveli konverziju kredita na način da su izvršili izmjenu valutne klauzule iz CHF u EUR.

8. Sporno je prije svega je li ugovorna odredba osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF ništetna i je li nastupila zastara tužiteljevog restitucijskog zahtjeva. Posebno je sporno ima li tužitelj, s obzirom na provedenu konverziju, ikakva daljnja prava prema tuženiku po osnovi ništetne valutne klauzule.

O ništetnosti valutne klauzule u osnovnom ugovoru o kreditu

9. Valjanost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (CHF) u potrošačkim ugovorima o kreditu bila predmet preispitivanja pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u parničnom postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a povodom tužbe udruge za zaštitu potrošača Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, protiv osam tuženih banaka koje su takve kredite ugovarale sa potrošačima, a među kojim bankama (tuženicima) je bio i prednik ovopredmetnog tuženika Societe Generale – Splitska banka d.d. (ranije HVB Splitska banka d.d.).

9.1. U tom postupku je pravomoćnom presudom posl. br. P-1401/2012 od 04.07.2013. utvrđeno da je tuženik (jednako kao i ostale tužene banke) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača (korisnika kredita) zaključujući ugovore o kreditu sa ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama na način da je u razdoblju od 01.10.2004. do 31.12.2008. kao valutu uz koju je vezana glavnica ugovarao švicarski franak, a da prije zaključenja tih ugovora o kreditu, tijekom pregovora i u svezi zaključenja tih ugovora, banka kao trgovac nije u cijelosti informirala korisnike kredita (potrošače) o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je tuženik time postupio suprotno odredbama tada važećih Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10. U navedenom postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno je da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u potrošačkim ugovorima o kreditu nije bila razumljiva za potrošače, jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, s time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita (potrošače) zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, pri čemu su svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

11. Po čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22; dalje ZPP) fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava građana da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12. Uvidom u Ugovor o kreditu od 21.03.2005. (str. 7-14 spisa) utvrđeno je da je taj ugovor bio sklopljen između tuženikovog prednika HVB Splitska banka d.d. kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita te da je njime iznos kredita bio utvrđen u kunskoj protuvrijednosti iznosa 40.491,24 CHF po prodajnom tečaju banke na dan isplate (čl. 2.), uz rok otplate 17 godina (čl. 4.), u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju na dan plaćanja (čl. 11.), s time da se radilo o kreditu za kupnju stana (čl. 3.).

12.1. Iz sadržaja tog Ugovora proizlazi da on u niti jednom dijelu ne sadrži nikakve konkretne podatke pomoću kojih je tužitelj mogao shvatiti okolnosti važne za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, odnosno sve rizike i mogućnosti značajne fluktuacije tečaja CHF.

13. Iz iskaza tužitelja (str. 346-347 spisa), kojem ovaj sud u potpunosti vjeruje jer je iskazivao na uvjerljiv način, a sam iskaz je životan i logičan, proizlazi da je predmetni kredit podigao radi kupnje stana za osobne potrebe jer je time rješavao stambeno pitanje svoje obitelji, gdje i danas žive. Nadalje, da mu u banci nisu nudili nikakav drugo kredit osim u CHF, a nije mu ništa objašnjavano o čemu ovisi kretanje tečaja CHF, već mu je rečeno da se radi o najpovoljnijem kreditu.

14. Dovodeći u vezu sadržaj konkretnog ugovora u kreditu sa prihvaćenim iskazom tužitelja sud utvrđuje da je tužitelj u svojstvu potrošača (za svoje osobne potrebe) u ožujku 2005. sa tuženikovim prednikom sklopio predmetni ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF, bez da je pritom od strane tuženikovog prednika kao banke bio obaviješten o svim mogućim posljedicama i rizicima ugovaranja kredita koji je vezan uz valutu CHF.

15. Iz navedenih razloga sud zaključuje da je pojedinačni ugovor o kreditu koji je bio sklopljen između tužitelja i tuženikovog prednika u cijelosti u dosegu pravomoćne presude koja je protiv tuženikovog prednika donesena u parničnom postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (točka 9.1. obrazloženja), pa je sukladno čl. 502.c ZPP sud u ovoj parnici vezan utvrđenjima iz te presude, i to utvrđenjem da je ugovorna odredba o potrošačkom kreditu sa valutnom klauzulom u CHF ništetna.

16. Slijedom navedenoga, ovaj sud utvrđuje da je Ugovor o kreditu od 21.03.2005. koji je bio sklopljen između tužitelja i tuženikovog prednika ništetan u dijelu u kojem je njime ugovorena valutna klauzula u CHF po kojoj je kunski iznos kredita i posljedično mjesečnog anuiteta bio vezan uz tečaj švicarskog franka.

O provedenoj konverziji

17. Dodatkom I. od 14.03.2016. (str. 161-162 spisa) tužitelj i tuženikov prednik su na temelju odredbi ZID ZPD/15 izvršili konverziju na način da je valutna klauzula kredita izmijenjena iz CHF u EUR, pri čemu se na temelju zakona smatra da je konverzija izvršena sa danom 30.09.2015.

18. Na taj način položaj tužitelja se izjednačio sa položajem u kojem bi se nalazio da je od početka kod iste banke podigao odgovarajući kredit sa valutnom klauzulom u EUR – usporediv po datumu isplate kredita, vrsti tečaja, kamatnoj stopi, namjeni i roku otplate.

18.1. Pritom je sačinjen simulirani otplatni plan kojim su utvrđeni novi anuiteti od početka otplate kredita, a novčani iznosi koje je tužitelj do tada platio radi podmirenja anuiteta s valutnom klauzulom u CHF su retroaktivno iskorišteni za namirenje anuiteta po novom otplatnom planu (s valutnom klauzulom u EUR).

18.2. Razliku između anuiteta koje je tužitelj do datuma konverzije (30.09.2015.) faktično platio prema valutnoj klauzuli u CHF i anuiteta koje bi plaćao prema valutnoj klauzuli u EUR da se od početka primjenjivao novi otplatni plan, stranke su sklopljenim Dodatkom utvrdile kao preplatu – višak plaćenoga.

18.3. Sklopljenim Dodatkom je ujedno utvrđeno koliko nakon konverzije iznosi preostala neotplaćena glavnica, i to polazeći od toga da se od početka otplate kredita radilo o valutnoj klauzuli u EUR (a ne CHF) te je u pogledu navedene neotplaćene glavnice ugovorena daljnja otplata u anuitetima u skladu sa novim otplatnim planom.

18.4. U tužiteljevom slučaju predmetnim Dodatkom (str. 161-162 spisa) sa pripadajućim Sporazumom (str. 152 spisa), a u skladu sa prisilnim odredbama ZID ZPK/15, utvrđeno je da na dan 30.09.2015. postoji preplata u iznosu 4.715,49 HRK, dok nedospjela i neotplaćena glavnica kredita iznosi 12.458,69 EUR u kunskoj protuvrijednosti, s time da će se navedena preplata iskoristiti za podmirenje budućih anuiteta koji dospijevaju nakon konverzije.

19. ZID ZPK/15, temeljem kojeg je sklopljen predmetni Dodatak o konverziji, predstavlja lex specialis u odnosu na opća pravila ZOO, pri čemu je konverzija bila obavezna za banke, dok su potrošači imali mogućnost odlučiti hoće li prihvatiti konverziju ili ne. Radi se o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca sa ciljem otklanjanja dužničke krize i zaštite potrošača od rastućeg tečaja CHF. Ustavnost ZID ZPK/15 potvrđena je od strane Ustavnog suda RH u odluci br. U- I-3685/2015 od 04.04.2017.

20. Stoga bez obzira što je osnovni ugovor o kreditu djelomično – u pogledu valutne klauzule – ništetan, sama konverzija je valjana te proizvodi pravne učinke (Gos- 1/2019-36 od 04.03.2020.).

21. Nadalje budući da su ugovorne odredbe o konverziji odraz zakonskih pravila prisilne prirode – i to odredbi ZID ZPK/15 – sve odredbe Dodatka o konverziji su isključene od ocjene njihove nepoštenosti prema potrošaču, a u skladu sa čl. 49. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/2014, 110/2015; dalje: ZZP/14) i čl. 1. st. 2. EU Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 05.04.1993.

22. Slijedom navedenoga predmetni Dodatak I. od 14.03.2016. kojim su tužitelj i tuženikov prednik izvršili konverziju je valjan te proizvodi pravne učinke, a njegove odredbe se ne mogu proglasiti nepoštenima prema potrošaču pa se po toj osnovi Dodatak o konverziji ne može smatrati ništetnim.

23. Pritom valja istaknuti da tužitelj u ovoj parnici niti nije osporavao pravilnost konverzije, zbog čega sud zaključuje da je u konkretnom slučaju konverzija provedena pravilno i u skladu sa prisilnim odredbama ZID ZPK/15.

O pravima potrošača iz ništetnosti valutne klauzule nakon provedene konverzije

24. Potrošači i nakon sklopljenog dodatka o konverziji po odredbama ZID ZPK/15 imaju pravni interes i mogu zahtijevati utvrđenje ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu (Rev-2868/2018-2 od 12.02.2019.).

25. Po čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna je drugoj strani vratiti sve što je primila na temelju ništetnog ugovora (st. 1.), a ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svojem suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima slučaja nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti (st. 2.).

26. ZID ZPK/15 i njegova pravila o konverziji imali su za cilj kredite vezane uz valutu CHF pretvoriti u kredite vezane uz valutu EUR, i to radi otklanjanja dužničke krize i radi zaštite potrošača od rastućeg tečaja CHF. ZID ZPK/15 predstavlja lex specialis, međutim ovo samo u pogledu pretpostavki za izmjenu valutne klauzule kredita, pravila konverzije i njenih učinaka na preostalu kreditnu obvezu potrošača. S druge strane, iz niti jedne odredbe ZID ZPK/15 ne proizlazi da taj zakon drugačije uređuje ili mijenja prava koja bi potrošačima uslijed ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu pripadala po općem propisu (ZOO).

26.1. Uostalom ni iz obrazloženja Prijedloga ZID ZPK/15 (dostupno putem https://edoc.sabor.hr) ne proizlazi da je njegov cilj bio regulirati prava koja potrošačima pripadaju po osnovi djelomične ništetnosti osnovnih ugovora o kreditu. Naime, iz ničeg u tom obrazloženju Prijedloga zakona ne proizlazi da je njegova namjera bila uklanjanje posljedica ništetnih odredbi ugovora o kreditu i obeštećenje potrošača.

26.2. Navedeno se posebice odnosi na prava potrošača po osnovi ništetne valutne klauzule iz osnovnih ugovora o kreditu jer je ništetnost valutne klauzule pravomoćno utvrđena tek 14.06.2018. (u okviru postupka apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača), dakle 2-3 godine nakon donošenja ZID ZPK/15 i provedenih konverzija, pa se po prirodi stvari nikako ne može smatrati da se donošenjem ZID ZPK/15 i izvršenim konverzijama ustvari uređivalo pitanja prava koja potrošačima pripadaju zbog ništetnost valutne klauzule, koja u tom trenutku još uvijek nije bila utvrđena.

26.3. Osim toga, po čl. 19.e st. 6. ZID ZPK/15 ako potrošač ne prihvati konverziju otplata kredita se nastavlja prema važećim ugovornim uvjetima i sukladno odredbama tog zakona. Nezamislivo je da bi zakonodavac putem ZID ZPK/15 imao namjeru urediti otklanjanje posljedica ništetnih odredbi ugovora o kreditu i obeštećenje potrošača, a da bi za potrošače koji nisu pristali na konverziju de facto propisao nastavak primjene ništetnih ugovornih odredbi, k tome bez predviđanja da je banka dužna išta vratiti potrošaču po osnovi onoga što je do tada stekla na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

26.4. Kod zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi temeljno pravo potrošača je ono na potpunu restituciju, zbog čega sva odstupanja od tog glavnog pravila moraju biti propisana jasno i nedvosmisleno, a konkretni ZID ZPK/15 u niti jednom dijelu ne spominje obeštećenje potrošača ni uklanjanje posljedica ništetnosti.

26.5. Prema tome odredbama ZID ZPK/15 uopće nisu regulirana pitanja uklanjanja posljedica ništetnih odredbi ugovora o kreditu i obeštećenja potrošača, niti je to bio cilj i smisao tog zakona.

27. Nadalje, ne može se smatrati ni da se potrošač sklapanjem konverzije dobrovoljno (prešutno) odrekao prava na punu restituciju. Naime takav učinak konverzije nije izričito propisan odredbama ZID ZPK/15, dok istovremeno čl. 41. ZZP/14 isključuje mogućnost potrošačevog odricanja od prava koja mu pripadaju na temelju zakona kojima se štite prava potrošača. No sve i kada bi se uzelo da se potrošač prilikom konverzije mogao odreći svojeg prava na punu restituciju, to odricanje bi moralo biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka (odluka Suda EU C-452/18, Ibercaja Banco), a kako banka u sklopu izračuna konverzije nije prikazivala iznos koji bi potrošaču pripadao u slučaju potpune restitucije (nego samo iznos koji je potreban za izjednačavanje sa odgovarajućim EUR kreditom), onda se nikako ne bi moglo raditi o informiranom pristanku potrošača pa ga eventualno odricanje od potrošačkih prava niti ne bi obvezivalo.

28. Budući da to pitanje uopće nije bilo obuhvaćeno konverzijom, potrošači koji su prihvatili konverziju moraju u pogledu svojeg prava na potpunu restituciju biti u cijelosti u jednakom položaju kao i oni potrošači koji nisu prihvatili konverziju. Zakonska intervencija u ugovorni odnos potrošača i trgovca sama po sebi ne ograničava pravo potrošača na potpunu restituciju (odluka Suda EU C-118/2017, R), pa u tom pogledu potrošači ne mogu biti u različitom položaju prema tome jesu li ili nisu prihvatili zakonsku intervenciju (konverziju).

29. Konačno, konverzijom je samo došlo do naknade (retroaktivne) izmjene valiometra po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta, dakle radi se o izmjeni načina ispunjenja obveze, dok su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba u kunama) ostali neizmijenjeni, pa stoga predmetna konverzija u skladu sa čl. 145. st. 2. ZOO ne predstavlja obnovu ugovora (novaciju) te se posljedično ne radi o novoj pravnoj osnovi u smislu čl. 145. ZOO koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi na strani banke.

30. Slijedom svega navedenoga, i nakon što je prihvatio konverziju sukladno odredbama ZID ZPK/15, potrošač ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te ima pravo potraživati razliku preplaćenih iznosa, ako takva razlika postoji nakon provedene konverzije.

30.1. Pritom se potrošač ima pravo vratiti u činjeničnu i pravnu situaciju u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, što posebno obuhvaća pravo na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača (odluka Suda EU C-118/2017, R).

31. Iz navedenih razloga sud utvrđuje da tužitelj u skladu sa čl. 323. ZOO – i to bez obzira na konverziju provedenu po odredbama ZID ZPK/15 – ima pravo na uspostavu činjenične i pravne situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba osnovnog ugovora o kreditu nikada nije postojala i da se prema njemu nikada nije primjenjivala. S druge strane, tuženikov prednik nije imao pravo ostvariti ni zadržati nikakvu korist od nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi koje je nametnuo potrošaču.

32. S obzirom na okolnosti konkretnog slučaja – jer je upravo banka protivno dobroj vjeri nametnula potrošaču nepoštene i ništetne ugovorne odredbe – tuženik kao banka smatra se nesavjesnim stjecateljem zbog čega je u skladu sa čl. 1115. ZOO dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja sve koristi na štetu tužitelja.

33. Nisu osnovani tuženikovi navodi o tome da je tužiteljev restitucijski zahtjev u zastari. Naime, sukladno pravnom shvaćanju VSRH od 30.01.2020. kada se radi o ništetnosti ugovora zastara restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga se u konkretnom slučaju opći zastarni rok od 5 godina (čl. 225. ZOO) za restitucijski zahtjev potrošača računa tek od 14.06.2018., kao datuma pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora kojom je ustanovljena ništetnost valutne klauzule u CHF u potrošačkim ugovorima o kreditu. Budući da je tužitelj tužbu u ovom predmetu podnio 12.06.2023., to znači da utuženo potraživanje nije zastarjelo.

34. Tuženikova tvrdnja da su pojedini anuiteti plaćeni od strane trećih osoba, a ne izravno od strane tužitelja – sve i kada bi bili istiniti – u cijelosti su neodlučni za osnovanost restitucijskog zahtjeva, jer je korisnik kredita bio tužitelj te je tuženik upravo njega zaduživao kao obveznika plaćanja mjesečnih anuiteta, pa su stoga svi anuiteti plaćeni u ime i za račun tužitelja kao korisnika kredita.

35. Stoga tužitelj ima pravo na potpunu restituciju uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

36. U postupku nije sporno da je tužitelj od početka otplate kredita 2005. godine pa do konverzije 30.09.2015. otplaćivao navedeni kredit i plaćao anuitete sukladno sklopljenom ugovoru. To znači da je tužitelj tuženiku vršio plaćanja na temelju ništetne ugovorne odredbe, i to u dijelu u kojem se iznos anuiteta povećavao zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF koji je važio u trenutku isplate kredita.

36.1. Budući da provedena konverzija ne utječe na pravo potrošača na potpunu restituciju, tužitelj ima pravo da mu tuženik u skladu sa čl. 323. ZOO vrati ono što je do dana konverzije primio na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

36.2. Dodatkom I. od 14.03.2016. sa pripadajućim Sporazumom na temelju prisilnih odredbi ZID ZPK/15 stranke su utvrdile da je do 30.09.2015. preplaćeno 4.715,49 HRK (625,85 EUR), što predstavlja razliku između iznosa anuiteta koje je tužitelj faktično plaćao po ništetnoj valutnoj klauzuli u CHF i iznosa anuiteta koje bi plaćao da je od početka imao odgovarajući kredit sa valutnom klauzulom u EUR.

36.3. Međutim uslijed ništetnosti valutne klauzule u CHF, tužitelj ima pravo ne samo da mu se vrate svi iznosi do razine odgovarajućeg kredita sa valutnom klauzulom u EUR (što je ostvario kroz konverziju), već ima pravo da mu se vrate svi iznosi do razine onog što bi platio da se kroz cijelo vrijeme od početka otplate pa do 30.09.2015. primjenjivao isključivo početni tečaj CHF po kojem mu je kredit isplaćen. Naime, sve što je plaćeno preko toga predstavlja plaćanje uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na početni, a valutna klauzula u CHF je ništetna, pa tužitelj ima pravo da mu tuženik u skladu sa čl. 323. st. 1. ZOO vrati te iznose. Ne postoji pravna osnova po kojoj bi tuženik takve bespravno stečene iznose mogao zadržati.

37. Na okolnost utvrđivanja iznosa koje je tužitelj do dana konverzije preplatio zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o.

37.1. Vještak je sačinio pisani nalaz od 16.05.2025. (str. 354-368 spisa) koji je jasan, obrazložen i neproturječan te je izrađen na temelju vjerodostojne dokumentacije u spisu i u skladu sa pravilima struke. Stranke nisu imale primjedbe na nalaz vještaka u računskom dijelu već je tuženik iznosio primjedbe samo pravne prirode, ali se izričito očitovao da ne zahtijeva usmeno saslušanje vještaka.

38. Iz navedenog nalaza vještaka proizlazi da je tužitelj od početka otplate kredita pa do dana konverzije 30.09.2015., isključivo uslijed rasta tečaja CHF, tuženiku platio 3.615,36 EUR više od onoga što bi mu bio dužan platiti da su mu se anuiteti računali po početnom tečaju CHF po kojem mu je kredit isplaćen (1 CHF=4,796662 HRK), dok je u početnom razdoblju kada je tečaj CHF padao (tzv. negativne tečajne razlike) tužitelj platio 258,52 EUR manje od onoga što bi bio dužan platiti po početnom tečaju CHF po kojem mu je kredit isplaćen. U konkretnom slučaju tužitelj je podneskom od 25.06.2025. (str. 378-379 spisa) pristao da se njegovo potraživanje prema tuženiku umanji za iznos tzv. negativnih tečajnih razlika, pa stoga sud ne preostaje nego takvu dispoziciju tužitelja prihvatiti. Stoga, kada se u iznos stvarne preplate od 3.615,36 EUR uračuna iznos manje plaćenih anuiteta od 258,52 EUR (tzv. negativne tečajne razlike), ostaje iznos 3.356,84 EUR koji predstavlja stvarnu preplatu tužitelja do 30.05.2016., dakle sa uračunatim potraživanjem tuženika iz tzv. negativnih tečajnih razlika (po dispoziciji tužitelja).

38.1. Vještak je nadalje izračunao da zatezne kamate na svaki pojedinačni preplaćeni iznos anuiteta, od dana svakog plaćanja pa do dana konverzije (30.09.2015.), iznose ukupno 1.007,57 EUR.

39. Stoga sud utvrđuje da je tužitelj zbog ništetne valutne klauzule do dana konverzije tuženiku platio 3.356,84 EUR više od onoga što mu je bio dužan platiti, što predstavlja stvarnu preplatu odnosno višak plaćenih anuiteta (sa uračunatim negativnim tečajnim razlikama), dok zatezne kamate obračunate na taj iznos do dana konverzije iznose 1.007,57 EUR.

40. Od navedenoga, tužitelj je kroz konverziju namiren za 625,85 EUR što predstavlja preplatu priznatu konverzijom (do razine odgovarajućeg kredita sa valutnom klauzulom u EUR).

40.1. Po čl. 172. ZOO ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica.

40.2. U skladu sa citiranom odredbom valja uzeti da se iznos preplate koja je priznata konverzijom uračunava u zatezne kamate koje su dospijevale na stvarnu preplatu.

40.3. Stoga sud smatra da je za presuđenje mjerodavna ona varijanta nalaza vještaka po kojoj se iznos preplate priznate konverzijom odbija od zateznih kamata koje su obračunate na stvarnu preplatu (točka 5.a. mišljenja vještaka).

40.4. Polazeći od toga da obračunate zatezne kamate na stvarnu preplatu do 30.09.2015. iznose 1.007,57 EUR, dok je kroz konverziju priznata preplata u iznosu 625,85 EUR, vještak je izračunao da je iznosom preplate iz konverzije namireno samo djelomično tužiteljevo potraživanje zateznih kamata na stvarnu preplatu do 30.09.2015. u iznosu 625,85 EUR, dok je to potraživanje ostalo nenamireno u iznosu 381,72 EUR, kao što je u cijelosti ostala nenamirena glavnica stvarne preplate u iznosu 3.356,84 EUR.

41. Slijedom navedenoga sud utvrđuje da po osnovi preplaćenih anuiteta do dana konverzije tužitelj ima pravo da mu tuženik vrati daljnjih 3.356,84 EUR sa zateznim kamatama koje dalje teku od 01.10.2015. do isplate, kao i 381,72 EUR na ime obračunatih zateznih kamata koje su dospjele do 30.09.2015.

41.1. Dakle stvarna preplata do konverzije iznosi 3.356,84 EUR (po dispoziciji tužitelja sa uračunatim negativnim tečajnim razlikama), a na nju obračunate zatezne kamate do 30.09.2015. iznose 1.007,57 EUR, pa su iznosom preplate koja je priznata konverzijom (625,85 EUR) namirene samo djelomično zatezne kamate u tom iznosu, zbog čega preostalo potraživanje tužitelja po osnovi stvarne preplate iznosi 3.356,84 EUR sa zateznim kamatama koje dalje teku od 01.10.2015. te dio obračunatih zateznih kamata koje su dospjele do 30.09.2015. u iznosu 381,72 EUR (ostatak je namiren uračunavanjem preplate iz konverzije).

42. Nadalje, Dodatkom od 14.03.2016. tužitelj i tuženik su u skladu sa prisilnim odredbama ZID ZPK/15 utvrdili da na dan 30.09.2015. preostala neotplaćena glavnica iznosi 12.458,69 EUR odnosno 102.573,80 HRK, što dakle predstavlja preostalu neotplaćenu glavnicu ako bi se uzelo da se od početka otplate radilo o odgovarajućem kreditu sa valutnom klauzulom u EUR. Tužitelj i tuženik su Dodatkom ugovorili da tužitelj nastavi otplaćivati tu preostalu glavnicu u novim anuitetima sa valutnom klauzulom u EUR, sukladno novom otplatnom planu.

43. Na temelju prihvaćenog nalaza i mišljenja vještaka ovaj sud je utvrdio da bi primjenom početnog tečaja CHF (po kojem je kredit isplaćen) neotplaćena glavnica na dan 30.09.2015. iznosila 92.422,18 HRK.

44. Prema tome, postoji razlika između iznosa neotplaćene glavnice na dan 30.09.2015. izračunato po prisilnim odredbama ZID ZKP/15 (102.573,80 HRK) i iznosa neotplaćene glavnice na dan 30.09.2015. izračunato po početnom tečaju CHF po kojem je tužitelju isplaćen kredit (92.422,18 HRK) – i to razlika u iznosu 10.151,62 HRK odnosno 1.347,35 EUR.

45. Slijedom navedenoga, uslijed primjene prisilnih odredbi ZID ZPK/15 tužitelj je prilikom konverzije mogao pristati jedino na veći iznos preostale glavnice, koji međutim ne odgovara stvarnom iznosu preostale glavnice na dan 30.09.2015. do kojeg se dođe kada se od primjene izuzme ništetna valutna klauzula i za cijelo vrijeme otplate uzme u obzir jedino početni tečaj CHF po kojem je kredit isplaćen tužitelju.

46. Time je unatoč provedenoj konverziji tužiteljeva obveza otplate kredita prema tuženiku za 1.347,35 EUR veća od onoga što je tužitelj u trenutku konverzije bio dužan otplatiti tuženiku primjenom izuzeća ništetne valutne klauzule.

47. Navedeno nije u skladu sa temeljnim pravom potrošača na potpunu restituciju u slučaju nepoštenih ugovornih odredbi. Naime potrošaču je – usprkos naknadnoj zakonskoj intervenciji u njihov ugovorni odnos – zajamčeno vraćanje u činjeničnu i pravnu situaciju u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, a čime se ujedno osigurava da trgovac ne ostvari i ne zadrži amabaš nikakvu korist od nametanja nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi potrošaču (odluka Suda EU C-118/2017, R). Samo se na taj način postiže stvarna ravnoteža između trgovca i potrošača koja je bila narušena nametanjem nepoštene ugovorne odredbe, a trgovca se odvraća od nametanja nepoštenih ugovornih odredbi ubuduće, što je od iznimne važnosti za sustav zaštite potrošača (odluke suda EU C- 421/2014, Banco Primus; C-169/2014, DN i Abril D; C-154/2015, C-307/2015, C-308/2015, NN i dr.).

48. U kontekstu svega navedenoga neotplaćena glavnica utvrđena u većem iznosu od stvarnog, bez obzira što se temelji na valjanom sporazumu o konverziji (po prisilnim odredbama ZID ZPK/15), za banku ne predstavlja ništa drugo nego korist od ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, pa banka tu korist nije ovlaštena zadržati već ju je dužna naknaditi potrošaču.

48.1. Budući da je sporazum o konverziji valjan, sporna razlika glavnice od datuma 30.09.2015. predstavlja tražbinu banke prema potrošaču, pa samim time od tog dana ulazi u imovinu banke.

49. S obzirom na navedeno tuženik je u svrhu potpune restitucije zbog ništetne valutne klauzule tužitelju dužan isplatiti i daljnjih 1.347,35 EUR sa zateznim kamatama od 01.10.2015.

50. Dakle, ukupno nepodmireno potraživanje tužitelja iznosi 5.085,91 EUR, a sastoji se od 3.356,84 EUR na ime stvarne preplate do konverzije (sa daljnjim zateznim kamata od 01.10.2015.), zatim od 381,72 EUR na ime zateznih kamata obračunatih do konverzije te 1.347,35 EUR na ime razlike glavnice (sa zateznim kamata od 01.10.2015.).

51. Polazeći od tužbenog zahtjeva kako je postavljen podneskom od 20.11.2024. (str. 255-258 spisa) i podneskom od 25.06.2025. (str. 379-382 spisa), a imajući u vidu da se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe, dok je sud dopustio preinaku tužbe djelomičnim povećanjem tužbenog zahtjeva (sve kako je obrazloženo pod točkama 3.1. i 3.2.), proizlazi da tužitelj postavljenim tužbenim zahtjevom nominalno potražuje isplatu iznosa 5.769,01 EUR, dok po činjeničnim navodima tužitelj od tuženika potražuje cjelokupnu stvarnu preplatu do konverzije kao i cjelokupnu razliku glavnice, sve sa pripadajućim zateznim kamatama, ali uz uračunavanje preplate priznate konverzijom.

51.1. Tužitelj je podneskom od 25.06.2025. (str. 378-379 spisa) u pogledu preplate priznate konverzijom (625,85 EUR) izvršio uračunavanje na nepravilan način. Naime, tužitelj je preplatu priznatu konverzijom uračunao u razliku glavnice, na što nema pravo, jer se u skladu sa čl. 171. st. 1. ZOO kod postojanja više obveza uračunavanje vrši prvenstveno prema sporazumu vjerovnika i dužnika. U konkretnom slučaju između tužitelja i tuženika sklopljeni su Dodatak od 14.03.2016. (str. 161-162 spisa) i Sporazum od 14.03.2016. (str. 152 spisa), kojima su tužitelj i tuženik u skladu sa prisilnim odredbama ZID ZPK/15 utvrdili da je do dana 30.09.2015. tužitelj tuženik preplatio 625,85 EUR te su regulirali na koji način će taj preplaćeni iznos biti vraćen tužitelju. Dakle, potraživanje u iznosu 625,85 EUR čije postojanje je tuženik u skladu sa prisilnim odredbama ZID ZPK/15 prilikom konverzije priznao prema tužitelju, u skladu sa sporazumom vjerovnika i dužnika odnosi se na preplatu do konverzije, zbog čega tužitelj u skladu sa čl. 171. st. 1. ZOO nije ovlašten jednostrano odrediti da se to potraživanje sada odnosi na nešto drugo (razliku glavnice koja ostaje nakon konverzije), a ne na ono što je prethodno dogovorio sa tuženikom prilikom konverzije.

51.2. Međutim navedena pogreška u uračunavanju ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer je iz činjeničnih navoda tužitelja vidljivo da on zahtijeva cjelokupni iznos stvarne preplate do konverzije i razlike glavnice (samo uz drugačiji način uračunavanja), dok je ukupno dosuđeni iznos (5.085,91 EUR) u okviru postavljenog iznosa tužbenog zahtjeva (5.769,01 EUR).

52. Slijedom svega navedenoga, valjalo je tuženiku naložiti da tužitelju plati iznos 3.356,84 EUR sa pripadajućim zateznim kamata od 01.10.2015. (stvarna preplata do konverzije umanjena za negativne tečajne razlike), zatim od 381,72 EUR (zatezne kamate na preplatu obračunate do 30.09.2015.) te konačno 1.347,35 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama od 01.10.2015. (razlika glavnice), zbog čega je odlučeno kao pod točkama I., II. i III. izreke.

52. Posljedično je tužbeni zahtjev odbijen za daljnjih 683,10 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama kao previsoko postavljen (odnosi se na onaj dio za kojeg tuženik nije pristao na povlačenje tužbe), pa je odlučeno kao pod točkom IV. izreke.

52.1. Nadalje, tužbeni zahtjev je neosnovan i u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva isplatu zateznih kamata koje na 381,72 EUR teku od 25.06.2025. do isplate, jer se radi o obračunatoj zateznoj kamati čija glavnica nije podmirena, zbog čega se zatezne kamate nisu osamostalile pa se ne mogu uglavničiti, već se mogu jedino obračunati i izraziti u apsolutnom iznosu. Stoga je odlučeno kao pod točkom V. izreke.

U odnosu na tuženikov prigovor radi prebijanja u pogledu tzv. negativnih tečajnih razlika

53. Tuženik je na pripremnom ročištu istaknuo procesni prigovor radi prebijanja u iznosu 350,00 EUR (str. 341 spisa), a nakon provedenog financijskog vještačenja taj prigovor je specificirao u iznosu 258,52 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama (str. 375-376 spisa).

54. Navedeni prigovor radi prebijanja istaknut je u pogledu tzv. negativnih tečajnih razlika, odnosno tuženikovog potraživanja prema tužitelju po osnovi manje plaćenih anuiteta u mjesecima kada je tečaj CHF bio manji od početnog.

55. Ništetnost odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF proizlazi iz njezine nepoštenosti prema potrošaču, a ne prema trgovcu. S obzirom na to da je riječ o odredbama koje je bez pregovaranja i suprotno načelu dobre vjere u ugovor unio sam trgovac, to se prirodi, sadržaju i smislu zakonske zaštite potrošača protivi tumačenje po kojem bi trgovac imao koristi od nepoštenosti ugovornih odredbi koje je sam, bez pregovaranja, unio u ugovor. Te je ugovorne odredbe diktirao sam tuženik pa je na njemu da snosi posljedice uključivo i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao. Kod tzv. negativnih tečajnih razlika potrošač je platio anuitet po onom tečaju kojeg je u njegovu korist promijenila sama banka. Stoga po toj osnovi tuženik kao trgovac ne može imati nikakvo potraživanje prema tužitelju kao potrošaču (ŽS Varaždin Gž-1127/2025 od 08.10.2025.).

55.1. Tuženik se u pogledu negativnih tečajnih razlika neosnovano poziva na pravilo iz čl. 346. st. 3. ZOO, jer se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi štete zbog povrede ugovorne obveze, već se radi o restitucijskom zahtjevu kojim se otklanjanju posljedice ništetnosti (izvanugovorni odnos), zbog čega nema mjesta primjeni pravila iz čl. 346. st. 3. ZOO.

55.2. Nadalje, tuženik je nakon zaključenja prethodnog postupka podneskom od 18.06.2025. (str. 375-376 spisa) u pogledu negativnih tečajnih razlika istaknuo i materijalno-pravni prigovor prijeboja. Tuženik dakle u pogledu istog potraživanja istovremeno ističe i procesni i materijalni prigovor prijeboja, iako su ta dva prigovora međusobno isključiva. U svakom slučaju, tuženik ničim nije dokazao da je tužitelju mimo suda dao izjavu o (materijalno-pravnom) prijeboju u smislu čl. 196. ZOO, no sve i da ju je dao ona bi ostala bez pravnog učinka jer uopće ne postoji tuženikovo potraživanje prema tužitelju po osnovi tzv. negativnih tečajnih razloga, kako je to prethodno obrazloženo.

55.3. Slijedom navedenoga, sud utvrđuje da tuženikov prigovor radi prebijanja nije osnovan odnosno da ne postoji njegovo potraživanje prema tužitelju zbog manje plaćenih anuiteta kod tzv. negativnih tečajnih razlika u iznosu 258,52 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama, pa je odlučeno kao pod točkom VI. izreke.

55.4. Osim toga, tužitelj je podneskom od 25.06.2025. (str. 378 spisa) pristao da mu se uračuna iznos koji proizlazi iz tzv. negativnih tečajnih razlika, pa je time prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva njegovo ukupno potraživanje prema tuženiku već umanjeno za predmetnih 258,52 EUR (točka 38. obrazloženja), pa se ni iz tog razloga ne bi mogao prihvatiti tuženikovog prigovor radi prebijanja kad je navedeni iznos već uračunat u potraživanje tužitelja.

Tuženikov prigovor radi prebijanja u pogledu preplate iz konverzije te iznosa iz Dodatka II. od 14.03.2017.

56. Tuženik je u odgovoru na tužbu (str. 127 spisa) istaknuo procesni prigovor radi prebijanja u iznosu 3.271,00 EUR, što se prema obrazloženju tuženika odnosi na iznos 625,85 EUR kojeg je tužitelju priznao Dodatkom I. i Sporazumom od 14.03.2016. kao preplatu prilikom konverzije te na iznose 2.126,51 EUR i 518,64 EUR koje je tužitelju platio temeljem Dodatka II. od 06.03.2017.

57. Međutim što se tiče iznosa preplate od 625,85 EUR, on je utvrđen u skladu sa prisilnim odredbama ZID ZPK/15 te je u skladu sa sporazumom stranaka iz Dodatka i Sporazuma od 14.03.2016. ta preplata iskorištena za namirenja anuiteta koji su dospijevali nakon konverzije.

58. Sud je navedeni iznos preplate iz konverzije (625,85 EUR), u skladu sa provedenim financijskim vještačenjem, uračunao u ukupno potraživanje tužitelja prema tuženiku. Dakle, ukupno potraživanje tužitelja prema tuženiku koje proizlazi iz njegovog restitucijskog zahtjeva umanjeno je za onaj iznos kojeg mu je tuženik priznao konverzijom, pa stoga nema govora o tome da bi tužitelj kroz ovaj postupak dva puta ostvario isti novčani iznos, niti je tužitelj uopće po bilo kojoj osnovi tuženiku dužan vratiti iznos kojeg mu je on prilikom konverzije priznao kao preplatu u skladu sa odredbama ZID ZPK/15.

59. Nadalje, što se tiče iznosa 2.126,51 EUR i 518,64 EUR koje je tuženik tužitelju navodno isplatio temeljem Dodatka II. od 06.03.2017. (str. 164-165 spisa), valja istaknuti da su te isplate izvršene na temelju Dodatka II. od 06.03.2017. čija valjanost nije osporena pa stoga ne postoji temelj tuženikovog potraživanja da mu tužitelj vrati te iznose, koje mu se tuženik dakle tim Dodatkom II. dobrovoljno obvezao platiti. K tome, iz sadržaja Dodatka II. od 06.03.2017. proizlazi da on uopće nije sklopljen na temelju ZID ZPK/15, a navedeni iznosi se odnose na razliku anuiteta zbog promjene kamatne stope iz promjenjive u nepromjenjivu, slijedom čega se tuženik obvezao tužitelju platiti navedene iznose kao razliku anuiteta od 10.03.2012. do dana sklapanja Dodatka II. Dakle, navedeni iznosi tiču se onoga što je tuženik od tužitelja naplatio po osnovi redovne kamate te mu je Dodatkom II. od 06.03.2017. tuženik dio tog iznosa odlučio vratiti, dok je predmet ove parnice ono što je plaćeno po osnovi (ništetne) valutne klauzule, zbog čega ti iznosi nisu od značaja za ovu parnicu niti su se trebali uzimati u obzir prilikom vještačenja (niti je tuženik to uopće tvrdio).

60. Iz navedenih razloga nije osnovan tuženikov prigovor radi prebijanja u iznosu 3.271,00 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama (što se odnosi na preplatu priznatu konverzijom te iznose iz Dodatka II. od 14.03.2017.), odnosno ne postoji to tuženikovo potraživanje prema tužitelju, pa je odlučeno kao pod točkom VII. izreke.

61. Odluka o stopi zateznih kamata temelji se na čl. 29. ZOO, pri čemu je do 31.12.2022. referentna stopa je bila prosječna kamatna stopa na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, a od 01.01.2023. referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

62. Tužitelj u parnici nije uspio samo sa neznatnim dijelom zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, pa mu je tuženik na temelju čl. 154. st. 5. ZPP dužan naknaditi troškove postupka u cijelosti. Tužitelja je zastupao punomoćnik odvjetnik, pa sukladno čl. 155. ZPP i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023; dalje: Tarifa) ima pravo na naknadu troška za:

- sastav tužbe – 250,00 EUR (Tbr. 7/1);

- sastav podnesaka od 20.11.2025., 25.06.2025. i 12.09.2025. – po 250,00 EUR (Tbr. 8/1);

- zastupanje na ročištima od 19.12.2024., 20.02.2025. i 11.12.2025. – po 250,00 EUR (Tbr. 9/1);

- zastupanje na ročištu za objavu presude – 125,00 EUR (Tbr. 9/3);

- predujam financijskog vještačenja – 600,00 EUR;

što ukupno iznosi 2.475,00 EUR (sa uračunatim PDV-om), dok tužitelju u skladu sa čl. 155. st. 1. ZPP nije priznat trošak podnesaka od 16.01. i 02.07.2025. jer su njima dostavljene samo uplatnice, niti mu je priznat trošak dopisa od 07.06.2023. jer se isti nastao prije podnošenja tužbe, a njime je tuženik od tužitelja zahtijevao dostavu dokumentacije kojom je kao korisnik kredita od ranije trebao raspolagati. Stoga je odlučeno kao pod točkom VIII. izreke.

U Zagrebu 16. siječnja 2026.

Sudac:

Ivo Đuratović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku 15 dana, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. odvjetnica Lucija Car-Pavlic;

2. odvjetnica Sanja Vukina.