Poslovni broj: Psp-15/2025-16

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb – Istok, Turinina 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Općinski sud u Novom Zagrebu po sucu Ivi Đuratoviću, u pravnoj stvari I. tužitelja LĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]; II. tužitelja VĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]; III. tužitelja ČĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]; IV. tužitelja ZĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]; V. tužiteljice ĆĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]; i VI. tužiteljice UĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnica Eneja Kapetanović, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika GĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Ana Gujić, odvjetnica u Zagrebu, radi smetanja posjeda, nakon održane glavne rasprave zaključene 03.12.2025., dana 16.01.2026.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Utvrđuje se da je tuženik GĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] smetao tužitelje, suvlasnike nekretnine upisane u k. o. [katastarska općina], zk. ul. br. [broj ZK uloška], kčbr [katastarska čestica], na adresi u [adresa], u suposjedu zajedničkih dijelova stambene zgrade u [adresa], u dijelu zajedničkog dijela predmetne nekretnine, ravnog krova i to na način da je na XVII katu sa zapadne strane postavio metalnu ogradu između zida svoga stana i vanjskog zida zgrade, dužine oko 4,10 m, čime je zagradio zajednički dio zgrade koji dio je u zajedničkom vlasništvu i suposjedu svih suvlasnika pa tako i tužitelja, čime ih je u bitnome ograničio od dotadašnjeg načina izvršavanja faktične vlasti. Nalaže se tuženiku JĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] da o svom trošku makne postavljenu ogradu, zakrpa probušene dijelove na zajedničkom dijelu zgrade kao i da obavi sve druge potrebne radove, sve po pravilima struke, kao i da se saniraju sva oštećenja od takvih radova, vrati sve u prvobitni položaj, kao i na bilo koji drugi način uspostavi ranije posjedovno stanje pod prijetnjom ovrhe.

Zabranjuje se tuženiku GĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] svako buduće smetanje tužitelja u suposjedu zajedničkih dijelova nekretnine upisane u k. o. [katastarska općina], zk. ul. br. [broj ZK uloška], kčbr [katastarska čestica], na adresi u [adresa], ravnog krova na XVII katu te mu se zabranjuje svako takvo i slično uznemiravanje tužitelja u suposjedu navedenog dijela zgrade, a sve pod prijetnjom ovrhe.

Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljima parnični trošak, a sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.“

II. Nalaže se I. tužitelju ŽĆ, II. tužitelju VĆ, III. tužitelju ČĆ, IV. tužitelju ZĆ, V. tužiteljici ĆĆ i VI. tužiteljici UĆ da tuženiku GĆ naknade trošak ovog parničnog postupka u iznosu 500,00 EUR, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužbom od 04.04.2025. tužitelji LĆ, VĆ, ČĆ, ZĆ, ĆĆ i UĆ zatražili su donošenje rješenja kojim bi se utvrdilo da ih je tuženik JĆ smetao u suposjedu zajedničkih dijelova stambene zgrade u [adresa], i to ravnog krova na način da je na 17. katu sa zapadne strane postavio metalnu ogradu čime je zagradio zajednički dio zgrade i u bitnome ih ograničio dotadašnji način izvršavanja faktične vlasti, uz daljnje zahtjeve za uspostavu ranijeg posjedovnog stanja i zabranu takvog smetanja ubuduće.

2. Tuženik GĆ je u odgovoru na tužbu osporio osnovanost tužbenog zahtjeva, u bitnom navodeći da tužitelji nisu bili u posljednjem mirnom posjedu na utuženom dijelu zgrade niti su izvršavali svoju faktičnu vlast, već je taj dio zgrade funkcionalno povezan isključivo sa njegovim stanom već dugi niz godina, a on je samo staru ogradu zamijenio novom.

3. U provedenom postupku su pročitane isprave u spisu, i to zk izvadak (str. 5-24 spisa), pregledane su fotografije (str. 2, 32, 36 spisa) te su saslušani tužitelji (str. 51- 54 spisa), tuženik (str. 59-60 spisa) te svjedoci OĆ (str. 54-55 spisa), ĐĆ (str. 55 spisa) i SĆ (str. 55-56 spisa).

4. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Predmet parnice je pružanje posjedovne zaštite tužiteljima u pogledu suposjeda prostora ispred tuženikovog stana na 17. katu zgrade.

6. Iz stanja spisa proizlaze sljedeće činjenice, koje niti nisu sporne između stranaka:

− da su i tužitelji i tuženik jedni od suvlasnika i suposjednika stambene zgrade u [adresa];

− da su tužitelji članovi Vijeća suvlasnika navedene zgrade;

− da navedena zgrada ima ukupno 17 katova, s time da se na svakom katu nalaze po četiri stana, a posljednji 17. kat je uvučen te se na njemu nalaze dva stana, jedna zajednička prostorija i otvoreni prostor;

− da je tuženik vlasnik jednog stana na 17. katu u kojem živi najmoprimac, dok je vlasnica drugog stana na 17. katu OĆ;

− da je trenutno dio otvorenog prostora na 17. katu, koji se nalazi ispred tuženikovog stana, ograđen te ga tuženik koristi kao terasu svojeg stana (što je povod ove parnice);

− da se na tako ograđeni prostor ispred tuženikovog stana može doći samo iz tuženikovog stana ili preskakanjem ograde.

7. Između stranaka je sporno tko je bio u posljednjem mirnom posjedu navedenog prostora ispred tuženikovog stana i je li tuženik postavljanjem ograde počinio smetanje suposjeda tužitelja.

8. Sporni prostor je vidljiv na fotografijama koje su sadržane u podnescima tužitelja (str. 2 i 36 spisa) odnosno na fotografiji koju je dostavio tuženik (str. 32 spisa), s time da tužitelji tvrde da taj prostor predstavlja zajednički dio zgrade i nazivaju ga ravnim krovom, dok tuženik tvrdi da taj prostor predstavlja pripadak njegovog stana i naziva ga terasom.

9. Tuženik je u svojem stranačkom iskazu (str. 60 spisa) potvrdio da je na sporni prostor novu ogradu postavio u siječnju 2025., dok je na temelju suglasnih i uvjerljivih iskaza tužitelja (str. 51-54 spisa) utvrđeno da su oni za postavljanje nove ograde saznali tijekom ožujka 2025., kada su u zajedničkoj prostoriji na 17. katu održali sastanak suvlasnika pa su tek tada vidjeli da je postavljena nova ograda (njihovi stanovi su na nižim katovima zgrade zbog čega nisu vidjeli ranije). Budući da je dakle tuženik postavljanje nove ograde izvršio u siječnju 2025., dok su tužitelji za to saznali tijekom ožujka 2025. odnosno 12.03.2025. (kako je navedeno u tužbi), a tužba u ovom predmetu je podnesena 04.04.2025., sud zaključuje da je tužba podnesena unutar subjektivnog i objektivnog roka pružanje posjedovne zaštite iz čl. 21. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17; dalje: ZVDSP), što ni tuženik nije dovodio u pitanje.

10. Analizom iskaza svih tužitelja i iskaza tuženika sud utvrđuje da se na istom mjestu današnje (nove) ograde ranije nalazila stara ograda, i to preko 20 godina, te je ta stara ograda jednako kao i današnja u potpunosti odvajala prostor ispred tuženikovog stana od ostatka otvorenog prostora zgrade na 17. katu, sve na način da se čitavo vrijeme do tog prostora moglo doći isključivo kroz tuženikov stan (jednako kao i danas). Na temelju njihovih iskaza sud nadalje utvrđuje da je ta stara ograda bila postavljena sve do 2023. godine kada je zgrada krenula u sanaciju krova zbog problema sa curenjem, a nakon okončanja radova 2023. godine stara ograda nije vraćena već je tuženik u siječnju 2025. postavio novu ogradu. O navedenim okolnostima su u bitnom dijelu podudarno iskazivali svi tužitelji i tuženik, pa sud njihove iskaze u tom dijelu prihvaća kao istinite te se ustvari radi o nespornim činjenicama između njih.

11. Sud također utvrđuje da je prije 13 godina kada je tuženik kupio predmetni stan stanje na otvorenom prostoru 17. kata bilo isto kao i danas, samo što je na mjestu današnje (nove) ograde stajala stara ograda, a nakon useljenja tuženik je taj prostor koristio kao svoju terasu na kojoj je držao stvari (stol, stolice, ležaljke, tegle sa cvijećem i sl.) te se terasa na jednaki način nastavila koristiti i kada je tuženik počeo iznajmljivati taj stan podstanarima. Sud navedeno utvrđuje na temelju uvjerljivih iskaza tuženika i svjedoka SĆ (tuženikov brat) i ĐĆ (tuženikov podstanar), s time da je i inače životno i logično da tuženik vanjski ograđeni prostor, na kojeg se može pristupiti isključivo iz njegovog stana, koristi kao terasu i na njoj odlaže svoje stvari.

12. Što se tiče okolnosti uklanjanja stare ograde svi tužitelji, uključujući i VI. tužiteljicu UĆ koja je predstavnik suvlasnika, iskazivali su o tome kako ne znaju tko je i kako uklonio staru ogradu, ali znaju da je to napravljeno tijekom radova na sanaciji krova. S druge strane svjedok ĐĆ, tuženikov podstanar, iskazivao je o tome da su ju uklonili radnici koji su radili na krovu te da njega nisu pitali za uklanjanje, dok je tuženik iskazao da mu je jednog dana podstanar samo javio da je ograda uklonjena i stavljena na hodnik, gdje je neko vrijeme stajala a onda je nestala s hodnika. VI. tužiteljica UĆ, predstavnica suvlasnika, iskazala je da je nakon početka sanacije ogradu vidjela da stoji na hodniku.

12.1. Dovodeći u međusobnu vezu navedene iskaze, koje u tom dijelu prihvaća kao istinite, sud utvrđuje da su radnici koji su radili na sanaciji krova samoinicijativno uklonili staru ogradu radi izvođenja radova, čemu se tuženik nije protivio, s time da su ju radnici ostavili na hodniku 17. kata.

13. Na temelju iskaza svjedoka ĐĆ, tuženikovog podstanara, utvrđeno je i nakon dovršetka sanacije krova terasu nastavio koristiti na isti način kao i ranije, da je jedno vrijeme držao stol i stolice koje je vjetar znao otpuhati pa da ih je uklonio, a na terasi je uvijek držao nešto te je tamo izlazio prošetati. Sud vjeruje ovom svjedoku jer je iskazivao na uvjerljiv način, pri čemu na vjerodostojnost njegovog iskaza ne utječe to što je pogrešno iskazivao o godini postavljanja nove ograde (2024. umjesto 2025.) te se prema ocjeni ovog suda radi o pogrešnoj vremenskoj procjeni svjedoka, a ne o svjesnom neistinitom iskazivanju. Životno je i logično da je ovaj svjedok kao podstanar sporni prostor ispred stana, bez obzira na uklonjenu staru ogradu, nastavio koristiti na isti način kao i do tada, jer se taj prostor više od 20 godina koristio kao terasa, a radi se o posljednjem katu zgrade na kojem postoji još samo jedan stan koji ima svoju terasu sa druge strane zgrade (iskaz svjedokinje OĆ), zbog čega je logično da je taj prostor nakon okončanja sanacije nastavio koristiti jednako kao i ranije, bez obzira na uklonjenu ogradu.

14. Konačno, na temelju iskaza tuženika te svjedoka SĆ i ĐĆ, sud utvrđuje da je stara ograda na neki način nestala sa hodnika, pa je nakon okončanja sanacije tuženik odlučio postaviti novu ogradu, što mu se zbog poteškoća sa pronalaskom majstora odužilo, zbog čega je na isto mjesto nova ograda postavljena tek u siječnju 2025. Naime navedeno proizlazi iz iskaza tuženika te svjedoka SĆ i ĐĆ koji su o navedenim okolnostima iskazivali na uvjerljiv način. Istinitost njihovih iskaza u tom dijelu posredno je potvrđena i iskazom VI. tužiteljice UĆ, predstavnice suvlasnika, koja je iskazala da joj je svjedok ĐĆ (tuženikov podstanar), nakon što ga je ona opomenula da stara ograda ne može stajati na hodniku, odgovorio kako ju on namjerava vratiti natrag na terasu.

15. Osim toga, iz priloženog zk izvatka (E-70, str. 15 spisa) jasno proizlazi da tuženikov stan ima ukupnu površinu 46,49 m2 te da se sastoji između ostaloga i od balkona, a tuženik je u svojem stranačkom iskazu uvjerljivo pojasnio da je površina zatvorenog dijela stana oko 37 m2, zbog čega je prilikom kupnje stana smatrao da se preostalih 10 m2 odnosi na predmetnu terasu po koeficijentu 0,25. Imajući u vidu navedeno, potpuno je životno i logično da je tuženik cijelo vrijeme imao namjeru vratiti ogradu, kada po vlasničkom listu njegovom stanu pripada i balkon (iz nacrta stana koji je sadržan u tužbi vidljivo je da nema drugog balkona).

16. Po ZVDSP osoba koja ima faktičnu vlast glede neke stvari njezin je posjednik (čl. 10. st. 1.), s time da je posjed stečen kad stjecatelj uspostavi svoju faktičnu vlast glede stvari, bilo da ju je osnovao jednostranim činom (izvorno stjecanje posjeda), ili da mu je prenesena (izvedeno stjecanje posjeda) (čl. 13. st. 1.).

16.1. Po čl. 19. ZVDSP posjed traje dok traje posjednikova faktična vlast glede stvari, ali on ne prestaje, niti se prekida, ako je smetnja ili propuštanje izvršavanja posjednikove vlasti bilo po svojoj naravi samo privremeno (st. 1.). Smatra se da posjed nakon što je stečen traje neprekidno dalje, a tko tvrdi da je prestao ili da je bio prekinut, treba dokazati da su nastupile okolnosti zbog kojih je posjed prestao (st. 2.).

16.2. Po čl. 21. ZVDSP koga drugi samovlasno smeta u posjedu, bilo da ga uznemirava u posjedu ili mu ga je oduzeo, ima pravo na zaštitu posjeda, a po čl. 22. st. 2. ZVDSP zaštita posjeda pruža se prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, bez obzira na pravo na posjed, pravni temelj posjeda, poštenje posjednika, kao i bez obzira na to koliko bi smetanje posjeda bilo u kakvu društvenom, javnom ili sličnom interesu.

16.3. Po čl. 24. ZVDSP svaki je suposjednik ovlašten štititi suposjed putem suda od samovlasnoga smetanja treće osobe, a od drugih suposjednika jedino ako su ga potpuno isključili od dotatašnjega suposjeda ili su mu bitno ograničili dotadašnji način izvršavanja faktične vlasti (st. 1.), s time da suposjednik nije ovlašten staviti zahtjev za zaštitu svoga suposjeda od smetanja koje je počinio njegov suposjednik ako bi za odlučivanje o tom zahtjevu bilo nužno raspravljati o njihovu pravnom odnosu (st. 2.).

16.4. Po čl. 28. ZVDSP posjed stvari je prestao kad je stvar propala, kad se izgubila, a nema izgleda da će se opet naći, a i kad je posjednik svojom voljom napustio stvar (st. 1.), a dotadašnjem je posjedniku prestao njegov posjed i kad je stvar stekla u posjed osoba koja neće izvršavati nikakvu njegovu vlast u pogledu te stvari ili kad mu je druga osoba oduzela stvar, ako on nije ostvario zaštitu svoga posjeda (st. 2.).

17. Polazeći o prethodno citiranih zakonskih odredbi, ovaj sud smatra da tužitelji u trenutku kada je tuženik postavljao novu ogradu – što predstavlja čin smetanja koji je ovdje utužen – nisu bili suposjednici spornog prostora ispred tuženikovog stana, pa stoga nemaju pravo na traženu posjedovnu zaštitu.

18. Naime tuženik nije sam uklonio staru ogradu, već su to samoinicijativno napravili radnici koji su radili na sanaciji krova, bez da su prethodno za to pitali tuženika ili njegovog podstanara. Iako iz iskaza VI. tužiteljice UĆ, predstavnice suvlasnika, proizlazi da je ona ranije od tuženika zahtijevala uklanjanje ograde, ona je sama u svojem iskazu potvrdila da tuženik na to nije pristajao. Stoga se konkretno uklanjanje stare ograde ne može smatrati činom napuštanja posjeda spornog prostora (terase) od strane tuženika u smislu čl. 28. st. 1. ZVDSP, pri čemu je neodlučno to što se tuženik nije protivio uklanjanju stare ograde za potrebe radova jer je on bio dužan dopustiti izvođenje sanacije krova.

18.1. S obzirom na načelo trajnosti posjeda iz čl. 19. ZVDSP, posjed tuženika nije prestao kada je on privremeno za vrijeme radova na sanaciji prestao koristiti terasu. Unatoč tvrdnjama VI. tužiteljice (predstavnice suvlasnika) da ga je ranije opominjala da ukloni ogradu, tuženik na to nije pristajao, dok je tijekom sanacije tuženikov podstanar predstavnici suvlasnika (VI. tužiteljici) najavio da će vratiti ogradu, a nakon okončane sanacije nastavio je koristiti terasu bez obzira što još nije bila postavljena nova ograda. Nadalje, ne može se zanemariti ni činjenica da je u zemljišnim knjigama kao pripadak tuženikovog stana naveden i balkon, pa iako u posjedovnoj parnici pitanje vlasništva nije bitno, sud navedenu okolnost cijeni u kontekstu neživotnosti i neuvjerljivosti gledišta da bi tuženik dobrovoljno napustio posjed prostora ispred stana koji se na neki način spominje u njegovom vlasničkom listu (kao balkon, bez obzira koja bi trebala biti površina tog „balkona“), koji se k tome kao terasa koristio više od 20 godina. Iz navedenih razloga, s obzirom na načelo trajnost posjeda iz čl. 19. ZVDSP, sud utvrđuje da tuženikov posjed spornog prostora ispred stana (terase) nije prestao ni za vrijeme sanacije krova, ni nakon što je ta sanacija završila.

19. S druge strane iako iz iskaza tužitelja proizlazi da su oni nakon okončane sanacije krova, dok nije bilo ograde, dolazili na sporni prostor ispred tuženikovog stana, sud utvrđuje da oni na taj način nisu uspostavili svoju faktičnu vlast na tom prostoru u smislu čl. 10. st. 1. i čl. 13. ZVDSP, niti je posljedično time došlo do prestanka tuženikovog posjeda u smislu čl. 28. st. 2. ZVDSP. Naime tužitelji su članovi Vijeća suvlasnika, pa kada su nakon okončane sanacije krova (zbog curenja u stanove) oni došli na krov radi provjere kako je sanacija izvršena, takvom njihovom postupanju se po prirodi stvari ne može dati karakter jednostranog čina uspostave posjeda u smislu čl. 13. ZVDSP, kada tuženik svoj posjed nije bio napustio, a cilj njihovog dolaska na krov je provjera stanja krova nakon okončane sanacije. Jednako tako, ni odlascima pojedinih suvlasnika na krov za doček nove 2025. godine, radi gledanja vatrometa, prilikom čega su hodali i po spornom prostoru ispred tuženikovog stana jer tada nije bilo nikakve ograde (iskazi ČĆ i LĆ), također se ne može dati značaj jednostranog čina uspostave posjeda u smislu čl. 13. ZVDSP, jer kako je već obrazloženo tuženik nije bio napustio svoj posjed pa se hodanje po cijelom ravnom krovu radi gledanja vatrometa, ne može smatrati uspostavom faktične vlasti na spornom prostoru ispred tuženikovog stana. Osim navedene dvije situacije, tužitelji nisu konkretizirali niti jednu drugu situaciju kada su dolazili na sporni prostor ispred tuženikovog stana dok nije bilo nikakve ograde. Štoviše I. tužitelj LĆ je iskazao da je bio bar 2 puta (prilikom pregleda nakon sanacije i za doček Nove godine) dok ostale odlaske nije konkretizirao ni opisao; isto tako je i II. tužitelj VĆ iskazao da je bio bar jednom (prilikom pregleda nakon sanacije) a ostale odlaske nije opisao;

IV. tužitelj ZĆ je iskazao da se on nije penjao gore u razdoblju dok nije bilo nikakve ograde; a V. tužiteljica ĆĆ je iskazala kako ona od kraja sanacije pa do ožujka 2025. niti jednom nije išla na ravni krov. Jedino su III. tužitelj ČĆ i VI. tužiteljica UĆ iskazivali o tome da su odlazili gore i u drugim navratima, pri čemu je III. tužitelj kao primjer naveo svoje odlaske u zajedničku prostoriju 17. katu u kojoj se nalaze sprave za vježbanje („tu i tamo se idem prošetati“), dok je VI. tužiteljica kao primjer navela odlaske na sastanke suvlasnika u istu zajedničku prostoriju, međutim takvi njihovi iskazi su preopćeniti te se temeljem njih ne može pouzdano utvrditi da su oni na spornom prostoru za vrijeme dok nije bilo ograde obavljali bilo kakve radnje koje bi se mogle okarakterizirati kao jednostrani čin uspostave posjeda u smislu čl. 13. ZVDSP.

19.1. Iz navedenih razloga sud utvrđuje da tužitelji u razdoblju dok nije bilo nikakve ograde na spornom prostoru ispred tuženikovog stana nisu uspostavili svoju faktičnu vlast niti su postali njegovi suposjednici.

19.2. Pogrešna predodžba tužitelja o tome da je uklanjanjem stare ograde za vrijeme sanacije riješen problem kojeg su imali sa držanjem te ograde, sama po sebi ne znači da je tuženikov posjed prestao odnosno da su oni postali suposjednici spornog prostora.

19.3. Sud nije proveo očevid na licu mjesta jer je stanje 17. kata, u mjeri u kojoj je to relevantno za presuđenje u ovom predmetu, utvrđeno na temelju fotografija u spisu te iskaza stranaka.

20. U skladu sa čl. 22. st. 2. ZVDSP o zaštiti posjeda odlučuje se prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, bez obzira na pravo na posjed, pravni temelj posjeda, poštenje posjednika, kao i bez obzira na to koliko bi smetanje posjeda bilo u kakvu društvenom, javnom ili sličnom interesu. Stoga je za ovu parnicu u cijelosti irelevantno radi li se o zajedničkom dijelu nekretnine ili pripatku tuženikovog stana, što je očigledno stvarni razlog spora između stranaka.

21. Prema tome, tuženik je cijelo vrijeme bio i ostao posjednik prostora ispred njegovog stana, dok s druge strane tužitelji prije postavljanja nove ograde nisu bili u posjedu tog prostora, zbog čega ni postavljanje nove ograde od strane tuženika ne predstavlja čin smetanja posjeda. Dakle, u odnosu na predmet posjedovne zaštite u ovoj parnici tužitelji nisu bili u posljednjem mirno posjedu, niti se radi o činu smetanja posjeda, zbog čega tužitelji na temelju čl. 21. i čl. 22. ZVDSP nemaju pravo na posjedovnu zaštitu pa je tužbeni zahtjev valjalo odbiti i odlučiti kao pod točkom I. izreke.

22. Tuženik je u cijelosti uspio u parnici pa su mu tužitelji u skladu sa čl. 154. st. 1. ZPP dužni naknaditi troškove postupka. Tuženika je zastupao punomoćnik odvjetnik, a radi se o posjedovnoj parnici, pa mu je na temelju čl. 155. ZPP i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023) priznat trošak jednokratne nagrade za cijeli prvostupanjski postupak u iznosu 500,00 EUR (Tbr. 7/2), čime su obuhvaćene 4 radnje (odgovor na tužbu i tri ročišta), dok tuženiku u skladu sa čl. 155. ZPP nije priznat trošak podneska od 21.11.2025. jer je njegove navode mogao iznijeti već u odgovoru na tužbu odnosno na jednom od održanih ročišta. Stoga je odlučeno kao pod točkom II. izreke.

U Zagrebu 16. siječnja 2026.

Sudac:

Ivo Đuratović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja može se podnijeti žalba u roku 15 dana, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. odvjetnica Eneja Kapetanović;

2. odvjetnica Ana Grujić.