REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split, Gundulićeva 27

P 4204/23-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja UD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po pun. Ivanu Delipetru, odvj. u Imotskom protiv tuženika GRADA TRILJA, OIB: 91648398574, Poljičke republike 15, zastupanog po pun. iz odvj. društva Krka & Krka u Splitu, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 2. prosinca 2025. g. u prisutnosti zamjenika pun. tužitelja i pun. tuženika, dana 16. siječnja 2026. g.,

p r e s u d i o  j e

I.Dužan je tuženik Grad Trilj, OIB: 91648398574, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju UD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 27.940,58 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 23. ožujka 2016. g. do isplate po stopi:

-koja se u periodu od 23. ožujka 2016. g. do 31. prosinca 2023. g. izračunava prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena te

-koja se u periodu od 1. siječnja 2023. g. do isplate određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

dok se u preostalom dijelu, kojim je na dosuđeni iznos glavnice tužitelj zatražio isplatu zatezne kamate koja teče u periodu od 15. listopada 1998. g. do 23. ožujka 2016. g., tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime troškova postupka iznos od 4.151,70 EUR.

Obrazloženje

U tužbi podnesenoj Općinskom sudu u Makarskoj, Stalnoj službi u Imotskom, dana 27. siječnja 2021. g., koja je evidentirana pod brojem P 91/21, tužitelj je naveo da su stranke 1998. g. bile u poslovnom odnosu i to tuženik kao investitor, a tužitelj kao izvođač radova. Tužitelj da je stavio ponudu za izgradnju armirano-betonske ploče sa svlačionicama sportske dvorane u Trilju zajedno s projektnom dokumentacijom koja je za to vezana, a na poziv tuženika, te je ponuda tužitelja prihvaćena kao najpovoljnija. Tužitelj da je pripremio potrebnu dokumentaciju i izveo radove sukladno pravilima struke čija je vrijednost iznosila 210.518,32 kn, što da je potvrdio i sam tuženik u točki II. Zaključka kojeg je donio dana 15. listopada 1998. g. na 13. sjednici Gradskog poglavarstva, te su radovi opisani i obračunati u točki II. tog Zaključka. Kako opisane radove nije mogao platiti tuženik da je tužitelju ponudio kompenzaciju kao drugi način plaćanja i to na način da mu se umjesto isplate cijene radova ustupi u vlasništvo građevinsko zemljište. Navedeno je da je bila riječ je o zemljištu označenom kao parcela broj 310/8 prikazanoj na kopiji katastarskog plana t.d. Geomatika d.o.o. Trilj u industrijskoj zoni Čaporice-Ugljane, površine 10000 m². Tužitelj da je pristao na kompenzaciju, ali je u više navrata u čestim razgovorima s predstavnicima tuženika bio zamoljen za strpljenje jer da se priprema dokumentacija kako bi kompenzacija mogla biti realizirana. Međutim, tuženik da je, protivno dogovoru, tu parcelu prodao drugoj osobi te o tome nije ni obavijestio tužitelja. Kad je tužitelj to saznao da se obratio tuženiku koji da mu je ponudio drugu parcelu ali da je naknadno i tom nekretninom raspolagao. Takvo natezanje da je trajalo sve do sredine veljače 2016. g. kada su odgovorne osobe tuženika uputile tužitelja da im se obrati dopisom kako će se javiti na natječaj za prodaju parcela s tim da mu se prodajna cijena kompenzira sukladno odredbama navedenog Zaključka, a tuženik da će to u odgovoru na dopis tužitelja potvrditi. Tužitelj da je postupio po uputi te se obratio tuženiku dopisom na kojeg tuženik uopće nije odgovorio. Shvativši da tuženik neće izvršiti kompenzaciju, tužitelj da se pokušao slanjem opomene pred tužbu naplatiti za radove koje je izveo za tuženika, ali je u odgovoru na opomenu tuženik osporio traženje tužitelja kao neosnovano, što je tužitelja šokiralo. Stoga da proizlazi da je namjera tuženika od samog početka bila da ne provede kompenzaciju i da ništa ne plati. Prema mišljenju tužitelja trenutkom propasti pokušaja kompenzacije odnosno sredinom ožujka 2016. g. da je dospjela obveza tuženika isplatiti cijenu radova u gotovom novcu, ali s kamatama od dana kad su radovi izvedeni. Predloženo je donošenje presude kojom će se tuženika obvezati na isplatu iznosa od 210.518,32 kn s pripadajućim kamatama.

U odgovoru na tužbu tuženik je, prije svega, istakao prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Makarskoj, Stalne službe u Imotskom te se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu uz isticanje prigovora zastare. Tuženik da je od 1998. g. raspisao na desetke natječaja za prodaju građevinskog zemljišta u vlasništvu Grada Trilja, ali se tužitelj ni na jedan od tih natječaja, u periodu od 22 godine, nije javio. Raspolaganje nekretninama u vlasništvu jedinica lokalne samouprave da podliježe obveznom javnom natječaju tako da se na raspisane natječaje tužitelj trebao javiti jer u suprotnom nije moglo doći do kompenzacije o kojoj tužitelj govori u tužbi. Tužitelj da je osobno odgovoran za pravnu poziciju u kojoj se našao.

Rješenjem broj P 91/21 od 9. ožujka 2023. g. Općinski sud u Makarskoj, Stalna služba u Imotskom proglasio se mjesno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari te je odlučeno da će se nakon pravomoćnosti rješenja predmet ustupiti ovom sudu, kao mjesno nadležnom sudu. Nakon pravomoćnosti rješenja o mjesnoj nenadležnosti i dostave predmeta ovom sudu, predmet je dobio novi broj P 4204/23.

Tužbeni zahtjev uređen je u podnesku od 29. listopada 2025. g. jer je tužitelj iznos u kn koji je zatražen u tužbi izrazio u EUR i zatražio isplatu iznosa od 27.940,58 EUR s pripadajućim kamatama.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom Zaključka donesenog na 13. sjednici Gradskog poglavarstva tuženika od 15. listopada 1998. g., dopisa od 7. ožujka 2016. g. i predmeta ovog suda broj P 5655/18 te saslušanjem tužitelja i svjedoka ĐD i JD.

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 27.940,58 EUR s pripadajućim kamatama, što odgovara iznosu od 210.518,32 kn, a radi se o zahtjevu za isplatu cijene za radove koje je tužitelji izveo za tuženika temeljem usmenog Ugovora o građenju. Među strankama nije, naime, bilo sporno da je tuženik angažirao tužitelja za izvođenje radova na izgradnji armirano-betonske ploče sa svlačionicama sportske dvorane u Trilju, o čemu svjedoči Zaključak donesen na 13. sjednici Gradskog poglavarstva tuženika od 15. listopada 1998. g.

Tuženik nije osporavao da je tužitelj 1998. g. izveo radove na izgradnji armirano- betonske ploče sa svlačionicama sportske dvorane u Trilju kao ni činjenicu da su stranke umjesto isplate cijene za ugovorene i izvedene radove u visini od 210.518,32 kn dogovorile isplatu budućim prijebojem odnosno kompenzacijom. Tuženik je, međutim, naveo da je bio onemogućen ispuniti svoju dogovorenu obvezu jer se tužitelj na više raspisanih javnih natječaja za prodaju građevinskog zemljišta u vlasništvu Grada Trilja nije javljao. Istaknut je i prigovor zastare.

U Zaključku donesenom na 13. sjednici Gradskog poglavarstva tuženika od 15. listopada 1998. g. navedeno je:

-u točki II. da je za radove na izgradnji armirano-betonske ploče sa svlačionicama sportske dvorane u Trilju kao i za izradu pripadajuće projektne dokumentacije prikupljeno pet ponuda od kojih je ponuda tužitelja proglašena najpovoljnijom, a odnosila se na cijenu izrade armirano-betonske ploče (166.598,32 kn s PDV-om) i cijenu projekta postojećeg stanja i nadogradnje (43.920,00 kn) odnosno ukupno 210.518,32 kn,

-u točki III. da tuženik, kao investitor, iznos naveden u točki I. Zaključka nije isplatio tužitelju, kao izvođaču radova,

-u točki IV. da je tužitelj na temelju odluke potencijalni kupac građevinskog zemljišta u industrijskoj zoni Čaporice-Ugljane, da se radi o parceli broj 310/8, a odluka da je donesena za kupnju 10000 m² zemljišta po cijeni od 30,00 kn po m² što da iznosi 300.000,00 kn,

-u točki V. da je tužitelj, kao izvođač radova, prihvatio da se za potraživanje temeljem izvedenih radova izvrši prijeboj-kompenzacija s dugovanjem od kupnje zemljišta iz točke IV. uz uvjet da rok plaćanja za preostali dio duga od zemljišta ne smije biti kraći od roka koji nastaje od trenutka izvršenih radova na sportskoj dvorani Trilj do trenutka legalizacije zemljišta iz točke IV.,

-u točki VI. da tužitelj, kao kupac zemljišta iz točke IV., može vršiti pripremne radova na tom zemljištu do potpune legalizacije poslovanja na predmetnom zemljištu.

U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik uopće nije osporavao vjerodostojnost Zaključka od 15. listopada 1998. g. niti je tvrdio da nije preuzeo obveze koje su navedene u tom Zaključku.

Jedini navod tuženika bio je da se tužitelj, da je htio da se provede kompenzacija prema dogovoru, trebao javiti na raspisani javni natječaj za kupoprodaju zemljišta. Osim toga, istaknut je i prigovor zastare.

Tužitelj je na pripremnom ročištu od 14. srpnja 2022. g. ukazao sudu da navode tuženika demantira Zaključak tuženika u kojem je izrijekom navedeno da tuženik na ime radova preuzima obvezu ustupiti tužitelju točno određeno zemljište pa mu čak omogućuje da na njemu obavlja određene radove.

Prema odredbi čl. 336. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO), koji se primjenjuje u ovoj pravnoj stvari jer je Zaključak u kojem se sadržajno nalazi ponuda tuženika za kompenzaciju koju je tužitelj prihvatio, donesen 1998. g., a sve prema odredbi čl. 1163. st. 1. novog Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje novi ZOO) dužnik može izvršiti prijeboj potraživanja koje ima prema vjerovniku s onim što ovaj potražuje od njega, ako oba potraživanja glase na novac ili druge zamjenljive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su oba dospjela.

U Zaključku od 15. listopada 1998. g. spominje se odluka na temelju koje je tužitelj potencijalni kupac zemljišta broj parcele 310/8 u industrijskoj zoni Čaporice- Ugljane te da je odluka donesena za kupnju 10000 m² zemljišta po cijeni od 30,00 kn po m² što da iznosi 300.000,00 kn.

Kako je dugovanje tuženika za radove bio iznos od 210.518,32 kn, jasno je da bi nakon izvršenog prijeboja ostalo dugovanje tužitelja prema tuženiku i to u visini razlike od 89.481,68 kn te je u točki V. Zaključka dogovoreno dospijeće plaćanja tog iznosa koji je vezan za ''trenutak izvršenih radova na sportskog dvorani Trilj'' te ''trenutak legalizacije zemljišta koje je opisano u točki IV.''.

Odluka koja se spominje u Zaključku nije dostavljena.

Tužitelj je u svom iskazu objasnio sudu da su u trenutku donošenja Zaključka od 15. listopada 1998. g., odnosno još i ranije od toga, svi radovi bili gotovi što da je logično jer su u Zaključku precizno navedeni svi troškovi izvedenih radova. Naveo je da je posao dobio temeljem natječaja, da je platio projektiranje i izvođenje radova, završio s cijelim poslom, izdao račun koji je u Zaključku u cijelosti prihvaćen, da tuženik nije imao primjedbi ali da nije mogao platiti pa je ponudio zemljište. U Zaključku da je bilo dogovoreno i koja će se zemlja ustupiti tužitelju umjesto isplate kao i obveza na plaćanje razlike jer je zemlja bila skuplja. Tužitelj je potvrdio da su u točki V. stranke dogovorile dospijeće plaćanja razlike te da je uvjet je bio dvostruki s tim da su radovi bili okončani (prvi uvjet), a do legalizacije zemljišta da nije nikada došlo (drugi uvjet). Zemljište koje se spominje u Zaključku da nije nikad dobio jer ga je tuženik nakon dvije ili tri godine obavijestio da je bio prisiljen to zemljište prodati te mu je, samo usmeno, ponuđeno drugo zemljište koje mu je tuženik čak i pokazao ali mu nije bilo predano u posjed. Konačno, da mu je tuženik predložio da se javi na natječaj za prodaju parcele na što da nije htio pristati smatrajući da je zemlju već platio s obzirom da mu nije isplaćena nikakva cijena za radove koje je izveo. Usmeni dogovori da su bili s tadašnjim načelnikom RD i pravnikom GD te da je čak podnio i pisani zahtjev. Načelnik i pravnik da su stalno govorili da se ne treba bojat, da će sve biti u redu i da će tuženik platit što je dužan ili će dati zemljište. Što se tiče odgovora tuženika nakon predaje pisanog zahtjeva da je tada po prvi put tuženik počeo spominjati natječaj na koji se tužitelj treba javiti, što da nije prihvatio, a budući da prilikom prve ponude kompenzacije da nije bilo govora o javnom natječaju jer mu je tuženik ponudio dodjelu zemljišta (koje mu je pokazano na katastarskom planu) bez natječaja. Kad je bilo usmeno ponuđeno drugo zemljište da ni tada nije bilo govora o javnom natječaju. Objasnio je i da je prema tuženiku nastupao kao organizator radova jer da su druga t.d. izvodila radove (Smoljko d.o.o. u vlasništvu njegove supruge i još jedno t.d. koje je radilo projekt).

Sud je postupku saslušao oba svjedoka koja je u iskazu spomenuo tužitelj navodeći da je s njima razgovarao nakon donošenja Zaključka iz 1998. g.: GD i JD.

Svjedok ĐD imao je saznanja o tome da je tužitelj izvodio radove za tuženika koji nisu plaćeni. Naveo je da se za tužitelja, a s obzirom da mu nije bilo plaćeno, pokušalo naći neko rješenje za namirenje duga, pa je tako jedno od rješenja bilo da mu se dodjeli zemljište u građevinskoj zoni Čaporice, a nakon što je 2012. g. i 2013. g. dovršen Detaljni urbanistički plan i isparcelizirana građevinska zona tako da su formirane manje građevinske parcele s kojim je rješenjem tužitelj bio zadovoljan (da mu se jedna od tih neprodanih parcela dodijeli). Taj dogovor da nije realiziran jer se tužitelj nije javio na natječaj. Nakon što su se formirale građevinske parcele, objasnio je, da je jedina mogućnost bila raspisivanje javnog natječaja odnosno drugačija dodjela nije bila moguća. Nakon formiranja građevinskih parcela da je s tužiteljem bio na licu mjesta i da su obilazili parcele radi toga da tužitelj izabere neku parcelu koja bi otprilike, uz cijenu od 32,00 kn pod m², odgovarala vrijednosti izvedenih radova uz sitnu nadoplatu. Što se tiče Zaključka iz 1998. g., da tada nije bio radnik tuženika, ali da su se dogovori o namirenju dodjelom zemljišta vodili upravo temeljem tog Zaključka. Iako nije znao za dopis tužitelja iz 2016. g. naveo je da pretpostavlja da su na teren otišli baš zbog toga što je tužitelj napisao takav dopis.

Svjedok JD bio je gradonačelnik Grada Trilja od ožujka ili travnja 1998. g. pa sve do veljače 2008. g. te je naveo kako poznaje tužitelja. Sadržaja Zaključka iz 1998. g. nije se sjećao, pa je sud zanemario informacije ovog svjedoka do kojih je došao razgovarajući s tužiteljem i svjedokom ĐD ispred sudnice prije saslušanja. Generalno je naveo da dogovor da se umjesto isplate za radove dodijeli zemljište u gospodarskoj zoni nije bio neuobičajen jer su se na taj način podržavali ulagači, a tužitelj da je imao namjeru ulagati u proizvodnju betonske galanterije. Stoga da se nije radilo o tome da tuženik nije imao sredstava za platiti tužitelju za izvedene radove jer da vjeruje da bi bilo plaćeno da je bio izdan račun. Za iznos koji je naveden u Zaključku protumačio je da se najvjerojatnije radi o prepisanom iznosu iz ponude, a na pitanje da li su radovi već bili izvedeni i kako je moguće da je potpuno isti iznos iz ponude i troškovnika izvedenih radova naveo je da je točan navod tužitelja da su u vrijeme donošenja Zaključka svi radovi bili izvedeni te da je kod nekih manjih radova bilo uobičajeno da nema razlike između ponude i troškova nakon izvedenih radova. Što se tiče ''dodjele'' zemljišta tužitelju, i ovaj svjedok je naveo da se, prije svega, trebao izraditi Detaljni plan uređenja gospodarske zone, da su parcele trebale dobiti svoje oznake i nakon toga objaviti javni natječaj, s tužiteljem sklopiti Ugovor o kupoprodaji i dovršiti planirana kompenzacija. Što se tiče broja parcele koji je naveden u točki IV. Zaključka odgovorio je da se očito radilo o dodjeljivanju brojeva i rezervaciji u Katastru. U odnosu na navod tužitelja da se nikada nije spominjao javni natječaj odgovorio je da to nije moguće jer da se ne radi o privatnoj imovini nego da postoji određena procedura koju treba poštovati. O okolnostima prodaje parcele iz Zaključka, propale realizacije drugog usmenog dogovora (za kojeg nije ni znao) s tužiteljem, dopisa tužitelja iz 2016. g. te obilaska terena sa svjedokom ĐD te detalja oko toga koje je t.d. ili obrt izvodilo radove nije imao nikakvih saznanja već je samo mogao iznositi svoje pretpostavke, što sudu nije bilo ni od kakvog značaja. Opet općenito govoreći, kazao je da je dug prema tužitelju mogao prestati kompenzacijom ali da je prethodno trebao biti zasnovan dužničko-vjerovnički odnos odnosno zaključen Ugovor o kupoprodaji zemljišta. Na poziv suda protumačiti na što se mislilo u točki V. Zaključka u kojoj se spominje ''trenutak legalizacije zemljišta", objasnio je da je termin legalizacija potpuno pogrešno upotrijebljen jer da se radilo o tome da je zemljište bilo u vlasništvu RH i da je nakon izrade DPU-a RH trebao zemljište prenijeti u vlasništvo tuženika, što da je sve i izvršeno ali se nije mogao sjetiti točno kad.

Prema odredbi čl. 391. st. 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, dalje ZV) u tekstu koji se primjenjivao u vrijeme donošenja Zaključka, nekretninu u vlasništvu jedinica lokalne samouprave i jedinica lokalne uprave i samouprave poglavarstva tih jedinica mogu otuđiti ili njom na drugi način raspolagati samo na osnovu javnog natječaja i uz naknadu utvrđenu po tržnoj cijeni, ako zakonom nije drukčije određeno, a pravni poslovi sklopljeni protivno odredbama tog čl. ništavi su.

Iz Zaključka iz 1998. g. proizlazi da je postojala odluka donesena za kupnju 10000 m² zemljišta po cijeni od 30,00 kn po m² (što da iznosi 300.000,00 kn) i da je tužitelj na temelju te odluke potencijalni kupac građevinskog zemljišta u industrijskoj zoni Čaporice-Ugljane. Nije poznato, niti je bilo tko od sudionika ovog postupka to razjasnio, da li je donošenju te odluke prethodio postupak javnog natječaja i je li tužitelj sudjelovao kao kupac u tom natječaju. Nadalje, zasigurno nije bio zaključen Ugovor o kupoprodaji građevinskog zemljišta, kako za zemljište iz Zaključka, tako ni za bilo koje drugo zemljište koje je navodno bilo ponuđeno tužitelju jer bi to netko od stranaka to tvrdio i dostavio Ugovor. Stoga nije moglo ni doći do prijeboja odnosno kompenzacije jer je tužitelj vjerovnik iz obveznopravnog odnosa koji je nastao temeljem Ugovora o građenju ali nije dužnik iz obveznopravnog odnosa temeljem Ugovora o kupoprodaji jer taj Ugovor nije zaključen. Stoga je jasno da obveza tuženika nije mogla prestati prijebojem, jer do prijeboja nije ni došlo, a ni isplatom jer uopće nije bilo sporno da nije došlo ni do isplate.

Tuženik je u postupku pokušao dokazati da je do neispunjenja njegove obveze došlo krivnjom tužitelja.

Prije svega, obveza tuženika sastojala se samo u isplati naknade za izvedene radove jer do ispunjenja obveze kompenzacijom odnosno prijebojem nije došlo iz razloga što tužitelj nije bio dužnik tuženika, bez ikakve krivnje tužitelja. Drugim riječima, kako nije došlo do zaključenja Ugovora o kupoprodaji zemljišta i obveze tužitelja na isplatu kupoprodajne cijene za zemljište, tužitelj nije imao nikakvu dospjelu obvezu prema tuženiku da bi došlo do prijeboja tih potraživanja, a kako se navodi u odredbi čl. 336. ZOO-a.

Ovaj sud je smatrao da razlozi radi kojih nije došlo do zaključenja Ugovora o kupoprodaji zemljišta u građevinskoj zoni ne mogu uopće biti predmet ovog postupka. Jedino što je tužitelj pristao potpisujući Zaključak iz 1998. g. je da umjesto isplate u novcu tuženik svoju obvezu ispuni provođenjem kompenzacije odnosno prijeboja. Dakle, tužitelj je pristao, ukoliko dođe do zaključenja Ugovora o kupoprodaji zemljišta, obvezu tuženika na isplatu naknade za izvedene radove prebiti sa svojom obvezom prema tuženiku na isplatu iznosa kupoprodajne cijene za zemljište i ništa više od toga.

Kako do realizacije kupoprodaje nije došlo iz razloga u koje ovaj sud ne treba ulaziti, nije došlo do mogućnosti da se obveze na isplatu stranaka ovog postupka prebiju, što znači da je i dalje ostala neispunjena obveza tuženika na isplatu naknade za izvedene radove.

Kako je tužitelj u svom iskazu izjavio da je prema tuženiku nastupao kao organizator radova koje nije izvodila njegova firma nego drugo t.d. te da je platio drugim t.d. za projektiranje i izvođenje radova, tuženik je nakon tog iskaza prigovorio aktivnoj legitimaciji tužitelja. Taj je prigovor ovaj sud ocijenio neosnovanim jer se u Zaključku od 15. listopada 1998. g. spominje najpovoljnija ponuda tužitelja, a tužitelj je oslovljen kao izvođač, odnosno ugovaratelj iz usmenog Ugovora o građenju.

Stoga je jedino trebalo ocijeniti osnovanost istaknutog prigovora zastare.

Prema navodima tužitelja ovlaštene osobe tuženika su u periodu od 1998. g. pa do 2016. g. u više navrata priznavale dug prema tužitelju. Pokušaj namirenja tužitelja prijebojem da je trajao sve do sredine ožujka 2016. g. kada je takav dogovor i konačno propao, pa da od tada teče zastarni rok za ispunjenje tuženikove obveze. Kao dokaz dostavljen je dopis tužitelja od 7. ožujka 2016. g. u kojem je naveden ukratko sadržaj Zaključka iz 1998. g. te je tužitelj izjavio kako ima saznanja, i to da je obaviješten od strane tuženika, da se uskoro očekuje natječaj za prodaju parcela na koji se planira javiti sa svojim poslovnim planom, prihvatiti uvjete natječaja te postignutu cijenu kompenzirati po uvjetima Zaključka iz 1998. g.

Tuženik nije osporio da su stranke bile u kontaktu i dogovoru oko mogućnosti zaključenja Ugovora o kupoprodaji zemljišta iz građevinske zone Čaporice i da su, nakon što je tuženik primio dopis iz ožujka 2016. g., pravnik ĐD i tužitelj bili na licu mjesta obilaziti parcele koje su neprodane i koje mogu biti predmet Ugovora o kupoprodaji, a prema već interpretiranom iskazu svjedoka ĐD.

Stoga je sud zaključio da je tuženik radnjama nakon ožujka 2016. g., a u skladu s odredbom čl. 387. st. 2. ZOO-a, i bez da je bilo izričite izjave o priznanju duga, obilaskom zemljišta i iskazivanjem namjere da se realizira kompenzacija, priznao dug prema tužitelju čime je došlo do prekida zastarijevanja. Prema odredbi čl. 392. st. 1. ZOO-a nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a prema st. 2. ove odredbe zastarijevanje prekinuto priznanjem od strane dužnika počinje teći iznova od priznanja.

Kako do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari (27. siječnja 2021. g.) pa do 7. ožujka 2016. g. nije protekao petogodišnji opći zastarni rok iz odredbe čl. 371. ZOO-a, koji je u primjeni, prigovor zastare trebalo je u cijelosti odbiti kao neosnovan.

Radi svega navedenog trebalo je u cijelosti prihvatiti tužbeni zahtjev i tuženika obvezati na isplatu iznosa od 27.940,58 EUR.

Na dosuđeni iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče od 15. listopada 1998. g. odnosno od donošenja Zaključka, što sud nije prihvatio jer je obveza tuženika, a prema ocjeni suda, dospjela na isplatu nakon što su između stranaka propali dogovori o isplati kompenzacijom odnosno nakon prekida zastarijevanja u ožujku 2016. g. i to protekom roka od 15 dana od zadnjeg poziva tužitelja (iz dopisa od 7. ožujka 2016. g.) na realizaciju isplate kompenzacijom točnije od 23. ožujka 2016. g. jer je tim danom tuženik u zakašnjenju s izvršenjem svoje obveze. U preostalom dijelu, kojim je na iznos dosuđene glavnice tužitelj zatražio isplatu zatezne kamate koja teče od 15. listopada 1998. g. do 23. ožujka 2016. g. tužbeni zahtjev trebalo je odbiti kao neosnovan.

Tužitelj je zateznu kamatu zatražio po stopi u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. novog ZOO-a, kako je sud i precizirao u izreci presude.

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP), jer tužitelj u ovom sporu nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi pa je tuženika trebalo obvezati na isplatu cjelokupnog troška kojem je bio izložen tužitelj.

Tužitelju je trebalo priznati trošak sastava tužbe i zastupanja na ročištima od 14. srpnja 2022. g. i 28. siječnja, 13. svibnja i 30. listopada 2025. g. po 250 bodova (ukupno 1250 bodova) i trošak zastupanja na ročištima od 17. siječnja i 18. travnja 2024. g. i 2. prosinca 2025. g. po 50 bodova (ukupno 150 bodova).

Ukupan broj bodova od 1400 trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23). Iznos koji se tim postupkom dobije (2.800,00 EUR) trebalo je uvećati za zatraženi PDV i zatraženu pristojbu tužbe i presude (po 325,85 EUR) i tako dobiti iznos od 4.151,70 EUR što predstavlja trošak koji je trebalo priznati tužitelju i koji je dužan podmiriti tuženik, zbog čega je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

U Splitu, 16. siječnja 2026. g.

S U D A C :

SANDI PETRIČIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).