Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Trg Ljudevita Posavskog 5

44000 Sisak

Poslovni broj: P-260/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku OIB 74610670107, u ime Republike Hrvatske po sutkinji Sandi Navara Sladović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja EI, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Sandra Panjković, odvjetnica iz Siska, Ante Starčevića 43, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA dioničko društvo, OIB 23057039320, Rijeka, Jadranski Trg 3/a, kojeg zastupaju odvjetnici Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne javne rasprave održane i zaključene 4. prosinca 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja, 16. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160 / 51401652-5103458228 koji su 8. ožujka 2007. sklopili tužitelj EI kao korisnik kredita i tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. kao kreditor u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 8,250 % godišnje.

II. Nalaže s tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. da tužitelju EI naknadi prouzročeni trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.625,00 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja ove presude do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj EI podnio je ovom sudu tužbu protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

2. U tužbi navodi da da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 8. ožujka 2007. godine Ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51401652-5103458228 (dalje Ugovor). Tužitelj ističe da su stranke su dana 23. prosinca 2015.g. sklopile Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj: 5103458228. Tuženik tvrdi da je člankom 14. st. 5. predmetnog Ugovora u slučaju spora ugovorena nadležnost suda prema mjestu sjedišta banke. Međutim, ističe se kako se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Naime, Zakonom o zaštiti potrošača u čije je odredbe implementirana Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovorima, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica takvih odredbi je ništetnost. Navedena odredba čl. 14. st. 5. ugovora upravo predstavlja takvu ugovornu klauzulu koja nije bila posebno pregovarana, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravim i obvezama, budući da bi radi ostvarenja svojih prava obveza tužitelj trebao putovati u Rijeku, a obzirom da živi u [adresa], to bi mu uzrokovalo znatnu financijsku neravnotežu i pretjerane troškove. Kako tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj navedene odredbe, to je u skladu s odredbama Zakona o zaštiti potrošača, članak 14. st. 5. Ugovora ništetan. Stoga se primjenjuje odredba čl. 59. Zakona o parničnom postupku, te kako je predmetni ugovor sklopljen u [adresa], u poslovnoj jedinici tuženika, to je stvarno i mjesno nadležan Općinski sud u Sisku. U prilog ovakvom stavu govori i važeća sudska praksa, kao i odluka Europskog suda C-240/98. Navodi da je Ugovorom tužitelju odobren kredit u iznosu od 146.125,83 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj. Ugovoren je rok otplate kredita od 216 mjeseci. Odredbom čl. 7. ugovoreno je vraćanje kredita u 216 mjesečnih anuiteta koji dospijevaju na naplatu svakog prvog u mjesecu, a obračunavaju se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke. Ističe da je Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, pod poslovnim brojem Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.g. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv između ostalih III-tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d.., ovdje tuženika, a podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Navedenom Presudom pod točkom I. izreke potvrđena je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013.g. u dijelu točke 2. izreke u kojoj je utvrđeno da je Erste & Steiermärkische bank d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003.g. do 31. prosinca 2008.g., a koje povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Nadalje, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, pod poslovnim brojem Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.g. pravomoćno je pod točkom I. izreke potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013.g. u točki 2. izreke u kojoj je utvrđeno da je Erste & Steiermärkische bank d.d. u razdoblju od 01. travnja 2004.g. do 31. prosinca 2008.g., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Zakon o parničnom postupku propisuje postupak u slučaju tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava. Odredbom čl. 502 c propisano je da fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati. Prema tome, tužitelj se poziva na pravno utvrđenje iz navedene Presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i ništetnost odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tužitelj navodi da je odredbom čl. 7. ugovoreno je vraćanje kredita u 216 mjesečnih anuiteta koji dospijevaju na naplatu svakog prvog u mjesecu, a obračunavaju se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke. Obzirom da je utvrđeno navedena ugovorna odredba o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetna i nepoštena, to je tužitelj plaćao veći iznos od onoga koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita te je na taj način preplatio tuženiku iznos od 19.942,12 € /150.253,90 kn, pa je po pojedinim mjesecima nastala razlika koja je iskazana pod točkom III izreke tužbenog zahtjeva. Tužitelj ističe da je tuženik sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/15 ) ( u daljnjem tekstu: Zakon ) ponudio tužitelju mogućnost konverzije Ugovora iz valute CHF u valutu EUR. Tužitelj je prihvatio takav prijedlog te je dana 23. prosinca 2015.g. s tuženikom zaključio Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita u valutu EUR. U provedenoj konverziji utvrđena je nova nedospjela glavnica EUR kredita u kunskoj protuvrijednosti na dan 30.09. 2015.g. koja je iznosila 65.841,79 € /496.084,99 kn. Međutim, kako je već navedeno presudama Trgovačkog suda pravomoćno je utvrđena ništetnost promjenjive kamatne stope, kao i ugovaranje valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF. Činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu temeljem odredbi Zakona, te da je provedena konverzija CHF kredita u kredit uz valutnu klauzulu EUR, ne znači da je time tužitelj kao potrošač izgubio pravo za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora ništetne, kao i pravo na povrat preplaćenog iznosa. Takav stav u skladu je s pravom Europske unije i presudama suda Europske unije, posebice presudom C-118/17 od 14. ožujka 2019.g., slučaj E. Prema tome, a imajući u vidu da su navedene odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF ništetne, to je na dan konverzije tj. dan 30.09.2015.g. postojala i razlika između neotplaćenog iznosa glavnice kredita u CHF uz početnu kamatnu stopu i početni tečaj - na dan isplate kredita, što je iznosilo 61.379,72 €/462.465,51 kn, te ranije navedene neotplaćene glavnice EUR kredita u kunskoj protuvrijednosti na dan konverzije od 65.841,79 € /496.084,99 kn. Prema tome, nastala je razlika u glavnicama u iznosu od 4.462,07 € /33.619,48 kn iz čega je razvidno kako tužitelj nije u potpunosti obeštećen. U konačnici tužitelj predlaže da sud naloži tuženiku da tužitelju po utuženom osnovu isplati ukupno iznos od 21.006,81 €, za period do zaključno zajedno sa zakonskim zateznim kamatama kako je to pobliže navedeno u izreci presude kao i troškovima postupka.

3. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda te prije upuštanje u raspravljanje u ovoj pravnoj stvari sudu skreću pažnju da je odredbom čl. 14. Ugovora o kreditu broj 5103458228 od 8. ožujka 2007. godine, (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja. Tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Tuženik tvrdi da je odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu da su tužitelj i tuženik dana 23. prosinca 2015. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Navodi da su tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, tuženik smatra da u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Ističe da su svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni) isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti i to kao apsolutna pravna predmnijeva tj. neoboriva zakonska presumpcija (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja, podredno odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja u zastari. Tuženika navodi da proizlazi kako je prvenstveno postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a uz to je tužitelj i profitirao ugovaranjem oročenog depozita. Iako, čini se tužitelj ne postavlja tužbeni zahtjev na isplatu s osnove načina promjene kamatne stope, tuženik opreza radi ističe prigovor zastare. Tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Tuženik tvrdi da je deklaratorna zaštita koju traži tužitelj u ovoj stvari usmjerena na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa. Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Međutim, podredno i opreza radi tuženik navodi da pod uvjetom da naslovni sud iz bilo kojeg razloga bude smatrao da bi tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu bio osnovan, tuženik ističe da naslovni sud ne može zanemariti činjenicu da je tužitelj postavio tužbeni zahtjev na način da od tuženika zahtijeva isplatu preplaćenih iznosa kao razlike između početnih parametara (tečaj odobrenja kredita i početno ugovorena kamatna stopa) i stvarne otplate bez da je umanjio taj iznos za iznos preplate koji mu je tuženik priznao u konverziji. Drugim riječima, tuženik navodi da bi usvajanje tužbenog zahtjeva, kako ga je postavio tužitelj, dovelo do nepripadajuće imovinske koristi za tužitelja i to u visini dvostrukog iznosa koji je tužitelju kao preplata već priznat konverzijom. Stoga, tuženik odgovorom na tužbu ističe uvjetni procesnopravni prigovor radi prijeboja, kojim predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi kn 122.071,81 / EUR 16.201,71 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na sljedeće iznose: kn 116.651,58 / EUR 15.482,33 od 01.10.2015. do isplate i kn 5.420,23 / EUR 710,19 od 30.12.2015. do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja podredno odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

4. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 /51401652-5103458228 (str. 9-20 spisa), plan otplate za predmetni kredit (str. 21-25 spisa), Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj: 5103458228 (str. 26-32 spisa), obavijesti o promjenama kamatne stope (str. 33-98 spisa), promete po kreditu (str. 99-119 spisa), pisani iskaz gđe. ŽI, ovjeren po JB Mladenu Matošu br: OV-1386/2020 (str. 151-152 spisa), informaciju pojam "valutna klauzula" i rizike financiranja u kunama s valutnom klauzulom (str. 153-157 spisa), mail korespondenciju gđe. ŽI upućenu nadležnim službama s word dokumentom u prilogu u kojem se nalaze hipotetska pitanja klijenata i odgovori službenika tuženika (str. 158-162 spisa), grafovi (str. 163 i 175), očitovanje HNB na neke CHF činjenice (str. 164-174 spisa), dopis HNB (str. 176-179 spisa), priopćenje GOŽSVŽ od 7. lipnja 2023. (str. 217 spisa), izračun konverzije (str. 227-252 spisa), prihvat konverzije (str. 291-292 spisa), provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po sudskoj vještakinji Kseniji Vrebac, te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja.

5. Tužitelj EI u svom iskazu ističe da je 2007. kod tuženika realizirao predmetni kredit, a iz razloga što je u to vrijeme bio predsjednik Vidre te je svima bio jamac, u njihovim kreditima koji krediti u konačnici nisu redovito otplaćivani, pa su tužitelju anuiteti tuđih kredita sjedali na mirovinu slijedom čega je tužitelj mjesečno na kraju dobivao 30-50 kn svoje mirovine. Uslijed navedenog, tužitelj navodi da je odlučio podići kredit i to kod tuženika u filijali koja se nalazila u [adresa], u 2. ulici, gdje su mu i ponudili samo predmetni kredit i ništa drugo mu nisu nudili. Naime, tužitelj je iskazao da je predmetnim kreditom želio zatvoriti 3 ili 4 kredita svojih poznanika kojima je bio jamac, a slijedom čega je kod tuženika podigao predmetni kredit u iznosu od 140 tisuća franaka, a radi zatvaranja tih kredita u kojima je bio jamac. Tužitelj je nadalje iskazao da, kada je došao kod tuženika radi podizanja predmetnog kredita, su mu rekli samo da može dobiti kredit vezan za CHF, a tužitelj navodi da je pristao na to jer je želio zatvoriti kredite u kojima je bio jamac. Naime, tužitelj je iskazao da kada je otplaćivao tuđe kredite, da bi mu od mirovine ostalo 30-50 kn mjesečno a kada je realizirao predmetni kredit i zatvorio tuđe, iskazao je da mu je od mirovine mjesečno ostajalo 3.000,00 kn s kojim iznosom je ipak mogao nešto napraviti. Tužitelj je nadalje iskazao da sada ne zna u kakvim je kreditima bio jamac niti za što su ti krediti realizirani. Dodao je da kada se informirao za predmetni kredit kod tuženika, u banci su mu rekli samo da se radi o kreditu vezanom za CHF te su mu obračunali kolika će mu rata kredita biti i to, kako je tužitelj iskazao, 6.600,00 ili 6.800,00 kn mjesečno. Tužitelj je iskazao da ništa drugo o tom kreditu nije znao, osim navedenog, i da će, obzirom na svoju mirovinu, moći otplaćivati taj kredit i da mu još pritom nešto ostane. Ističe da nitko ništa kod tuženika nije spominjao drugo, a tužitelj je znao da moram osigurati kredit i to čak sa 3 hipoteke i to hipoteka na stan tužitelja, od punice i od mojih roditelja te je znao da je rok otplate 18 godina. Nastavno je iskazao da je do sada osobno redovito plaćao sve rate tog kredita, a još mora plaćati do svibnja 2025. Prije potpisivanja ugovora, tužitelj navodi da mu je rečeno koliko će novaca dobiti od kredita, kolika će mu biti rata kredita i koja su osiguranja, a koja osiguranja su mu uvjetovali i bez njih nije mogao dobiti kredit. Prilikom sklapanja ugovora, a i prije toga, tužitelj je iskazao da mu nitko mi od strane tuženika nije spominjao nikakve rizike u svezi predmetnog kredita niti mu davao kakva upozorenja, a sada kada ga se pita za čl. 7. ne zna je li ga i pročitao već je pročitao samo ono što ga je zanimalo, a to su rate kredita, osiguranje, iznos kredita i rok otplate. U odnosu na nadležnost suda, tužitelj navodi da ni ne zna o čemu ga se pita, te dodaje da prilikom sklapanja predmetnog ugovora nitko nije spominjao nadležnost suda. Tužitelj je iskazao da zašto bi želio ići u Rijeku na sud, jer je tri puta ranjen u Domovinskom ratu i invalid je Domovinskog rata te je ostao bez jedne noge i ne bi želio putovati u Rijeku. U odnosu na sastavljanje ugovora, iskazao je da su sve odredbe ugovora sastavljene od strane banke te tužitelj nije sudjelovao u sastavljanju tih odredaba već je tužitelju Ugovor o kreditu samo dan na potpis kao i hipotekarnim sudužnicima, koji ugovor je tužitelj i potpisao u banci. Iskazao je da mu nije poznato da je mogao bilo što promijeniti u tom ugovoru. U svezi navedenog ugovora, tužitelj je iskazao da su bili kod javnog bilježnika te su sjedili najprije ispred njegovog ureda, a onda ih je javni bilježnik pozvao i rekao da moraju potpisati i tom prilikom im ništa nije rekao u svezi predmetnog ugovora niti ih je upozorio na bilo što. Ne sjeća se da je potpisivao kakav dodatak vezan za predmetni ugovor, no dodaje da je konvertirao kredit u eure. Iskazao je da je razlog konvertiranja taj što je mislio da će mu rata kredita biti manja a i drugi su potpisivali tu konverziju. Navodi da za vrijeme otplate kredita prije konverzije mu je rata od početno ugovoreno narasla za čak 2.500,00 kn mjesečno. Nastavno je tužitelj iskazao da tada, kada je sklapao predmetni ugovor o kreditu, nije bio upoznat s pojmom valutna klauzula, a ni sada mu nije točno jasno, iako je čuo od drugih ljudi da se priča o toj klauzuli. Nadalje je tužitelj iskaza da u vrijeme realizacije predmetnog kredita je tužitelj bio klijent tuženika te je došao kod tuženika se raspitivati za kredit, na što su mu djelatnici tuženika rekli da imaju povoljni kredit u švicarcima, a tužitelj je na to odgovorio koliki mu iznos treba, na što mu je od strane banke odgovoreno što sve mora sakupiti od dokumentacije i koje osiguranje mora dati i ništa mu drugo nije rečeno niti što ponuđeno odnosno nije mu ponuđen drugi kredit.

6. Presudom i rješenjem ovog suda br. P-201/2023-24 od 22. 3. 2024. utvrđeno je da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160 / 51401652-5103458228 koji su dana 8. ožujka 2007.g. sklopili tužitelj EI (OIB: [osobni identifikacijski broj] ) kao korisnik kredita i tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. ( OIB: 23057039320 ) kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF (toč. I.), naloženo je tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d. da tužitelju EI isplati iznos od 4.774,11 eur sa zakonskom zateznom kamatom (toč. II.), odbijen je djelomično tužbeni zahtjev tužitelja EI radi isplate iznosa od 30,99 eur sa zakonskom zateznom te radi isplate iznosa od 16.201,71 eur (toč. III.), zatim utvrđeno je da ne postoji tražbina tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d prema tužitelju koja iznosi kn 122.071,81 / EUR 16.201,71 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama te je odbijen za isti iznos prigovor radi prijeboja (toč. IV.), odlučeno je da svaka stranka snosi svoj trošak ovog postupka je odbačena djelomično tužba tužitelja radi utvrđenja se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51401652-5103458228 koji su dana 08. ožujka 2007.g. sklopili tužitelj EI (OIB: [osobni identifikacijski broj] ) kao korisnik kredita i tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. ( OIB: 23057039320 ) kao kreditor u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 8,250 % godišnje.

7. Dopunskom presudom ovog suda br. P-201/2023-27 od 2. 8. 2024. odbijen je djelomično tužbeni zahtjev tužitelja EI radi isplate zakonske zateznu kamatu na iznos od 16.201,71 eur kao neosnovan.

8. Nadalje, presudom i rješenjem Županijskog suda u Splitu br. Gž- 2757/2024-3 od 8. svibnja 2025. djelomično je odbijena žalba tužitelja od 6. travnja 2024. kao neosnovana te je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj: 8 P-201/2023-24 od 22. ožujka 2024., u dijelu pod točkom III. izreke i to baš u odbijajućem dijelu za iznos od 16.201,71 eura (toč. II.), zatim, odbijena je žalba tuženice kao neosnovana te se djelomično potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj: 8 P-201/2023-24 od 22. ožujka 2024., u dijelu pod točkama I., II. i IV. izreke (toč. II.), zatim, djelomično je preinačena presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj: 8 P- 201/2023-24 od 22. ožujka 2024., u dijelu pod točkom III. izreke, i to baš u dijelu u kojem je tužitelj odbijen sa zahtjevom za isplatom iznosa od 30,99 eura s pripadajućim zateznim kamatama na način da je naloženo tuženiku Erste & Steiermarkische bank d.d. da tužitelju EI isplati iznos od 30,99 eur sa zakonskim zateznim kamatama (toč. III.), odbijena je žalba tužitelja od 29. kolovoza 2024. kao neosnovana te je potvrđena dopunska presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj: 8 P-201/2023-27 od 2. kolovoza 2024. te je djelomično uvažena žalba tužitelja pa je ukinuto rješenje Općinskog suda u Sisku, poslovni broj: 8 P-201/2023-24 od 22. ožujka 2024. i presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj: 8 P-201/2023-24 od 22. ožujka 2024., u dijelu pod točkom V. izreke te je predmet u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

9. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda valja reći da, sukladno odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakon o zaštiti potrošača (čl. 3., Narodne novine br. 41/14, 110/15 i 14/19) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je odredbom čl. 55. st. 1. navedenog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

10. Nadalje, valja ukazati i na presudu Suda Europske unije Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. U konkretnom slučaju Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51401652-5103458228 od 8. 3. 2007. je sklopljen prema unaprijed formuliranom obrascu o kojem se nije pregovaralo, te tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj, pa tako niti na sadržaj klauzule o nadležnosti. Kako je prebivalište tužitelja u [adresa] a sud čija je mjesna nadležnost određena ugovorom (čl. 14. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51401652-5103458228 od 8. 3. 2007.) se nalazi u Rijeci, dolaskom na sud u Rijeku bi tužitelj zbog udaljenosti imao visoke troškove, a čime dolazi do znatne procesne neravnoteže ugovornih strana.

12. Također, odredbom čl. 19. st. l. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16) propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

13. Konačno, prema odredbi čl. 59. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje. ZPP), za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, a iz Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51401652-5103458228 od 8. 3. 2007. proizlazi da je sklopljen u poslovnoj jedinici tuženika u [adresa].

14. Stoga prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda nije osnovan.

15. Nadalje, temeljem izvedenih dokaza i na temelju rezultata cijelog postupka zaključak je suda da je tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51401652- 5103458228 od 8. 3. 2007., u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 8,250 % godišnje, osnovan.

16. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652- 5103458228 od 8. 3. 2007. (dalje: Ugovor), koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao banke, utvrđeno je da je Ugovor zaključen na temelju kreditnog zahtjeva broj 5040073770 i odluke banke broj 220207040000437 od 8. 3. 2007. (čl. 1. Ugovora), da je iznos kredita 146.125,83 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj (čl. 2. Ugovora), zatim, da je rok vraćanja 216 mjeseci od prijenosa kredita u otplatu (čl. 6. Ugovora), da kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu, a anuitet iznosi 1.300,74 CHF (čl. 7. Ugovora), te je odredbom čl. 8. Ugovora ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 8,250 % godišnje, a obračunava se primjenom proporcionalne metode kao i da su ugovorne strane suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke.

17. Nadalje, između stranaka nije sporno, a ujedno proizlazi iz obavijesti tuženika o promjenama kamatne stope po kreditnom računu broj 2402006- 1031262160, da je kamatna stopa, po navedenom kreditu mijenjana od strane tuženika i to od 1. 5. 2009. tako da iznosi 9,20 %, od 1. 11. 2011. tako da iznosi 8,85 %, od 1. 8. 2014. tako da iznosi 8,843 %, od 1.1. 2015. tako da iznosi 8,831 %, od 1. 7. 2015. tako da iznosi 8,073 %, od 1. 1. 2016. tako da iznosi 9,531 %, od 1. 7. 2016. tako da iznosi 9,420 %, od 1. 1. 2017. tako da iznosi 9,352 %, od 1. 7. 2017. tako da iznosi 6,578 %, od 1. 1. 2018. tako da iznosi 6,558 %, od 1. 7. 2018. tako da iznosi 6,563 %, od 1. 1. 2019. tako da iznosi 6,579 %, od 1. 7. 2019. ako da iznos 6,585 %od 1. 1. 2020. tako da iznosi 6,485 %, od 1. 7. 2020. tako da iznosi 6,690 %te od 1. 1. 2021. tako da iznosi 6,325 %.

18. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 7129/13 od 13. 06. 2014. i presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt 249/14-2 od 9. 4. 2015., između ostalog, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 04. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. u razdoblju od 10. 9. 2003. do 31. 12. 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

19. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenoj presudi, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena.

20. Nadalje, navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. 7. 2013., temeljem odredbe čl. 502.c ZPP, obvezuje ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužitelj, pokrenuo protiv ovdje tuženika radi stjecanja bez osnove iznosa kojeg je tuženik na temelju ništetne odredbe čl. 8. Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51401652-5103458228 od 8. 3. 2007., u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva odnosno da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope u skladu važećim odlukama banke, dakle, upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, na štetu ovdje tužitelja, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je donesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa.

21. Utoliko što je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. 7. 2013. pružena apstraktna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača i koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača, to tužitelj u ovom sporu ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti pojedine ugovorne odredbe kako bi na temelju toga eventualno ostvario prava za koja smatra da mu pripadaju.

22. U odnosu na odredbu čl. 8. Ugovora, u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva odnosno da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope u skladu važećim odlukama banke, te uzimajući u obzir iskaz tužitelja za zaključiti je da se radi o neodređenoj ugovornoj odredbi jer je na temelju iste tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok, po mišljenju ovog suda, nije mogao ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati, zbog čega je stav ovog suda da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva (čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 dalje: ZOO), a ujedno je po svom sadržaju, prosječnom potrošaču, objektivno takva ugovorna odredba bila nerazumljiva, dok tuženik nije podnio nikakve dokaze u prilog suprotnom.

23. Naime, tuženik nije podnio nikakve dokaze da je tužitelju kao korisniku kredita na razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koji bi za njega u budućnosti proizašli iz takve ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi, pa stoga sud zaključuje da tužitelj kao potrošač nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju.

24. Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara promjenljivu kamatnu stopu, međutim, tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a tuženik nije podnio sudu nikakve dokaze da je to i učinio.

25. Nema mjesta tumačenju da bi čitanje pisanog iskaza UI (voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, kasnije direktorice podrške prodaji) imalo smatrati izvođenjem dokaza saslušanjem svjedoka (čl. 235. – 249. ZPP), te tuženik niti ne predlaže izvođenje takvog dokaza, a niti iz Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5103458228 od 8. 3. 2007. proizlazi da bi ta osoba u ime tuženika neposredno sudjelovala u pregovaranju oko sklapanja ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora, odnosno u sklapanju istog.

26. Neosnovan je prigovor tuženika da tužitelj nema svojstvo potrošača. Naime, potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (članak 3. Zakona o zaštiti potrošača, Narodne novine broj 96/03, dalje: ZZP/03) i Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje: ZZP/07), iz ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652- 5103458228 od 8. 3. 2007. ne proizlazi da je sklopljen u svrhu kakve poslovne djelatnosti tužitelja odnosno obrtničke ili profesionalne djelatnosti, niti to proizlazi i iskaza tužitelja, a tuženik nije dokazao suprotno.

27. Stoga sud zaključuje da je odredba čl. 8. Ugovora, u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva odnosno da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope u skladu važećim odlukama banke, bila dio ugovora sastavljenog od strane tuženika, da o toj odredbi između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužitelj utjecao na sadržaj iste, čime je tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora, dakle, da je takva odredba o ugovornoj kamati nepoštena, te u konačnici ništetna, sukladno odredbama čl. 87.st.1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03), čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13) i čl. 55. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15 i 14/19).

28. Nadalje, činjenica što je između stranaka 23. 12. 2015. sklopljen Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5103458228 (dalje: Aneks) kojim su izmijenjene odredbe osnovnog ugovora u pogledu valutne klauzule, kamatne stope, iznosa preostale glavnice te kojim su se ugovorne stranke sporazumjele o raspolaganju preplatom nije prepreka za ispitivanje odnosno ocjenu nepoštenosti odnosno ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu broj Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5103458228 od 8. 3. 2007., konkretno u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, sukladno navedenim odredbama ZZP i ZZP/07. Ovo iz razloga što ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen (čl. 326. ZOO), što u ovom predmetu nije slučaj (Rev 2868/2018-2 od 12. 2. 2019., Rev 18/2018-2 od 26. 5. 2020.).

29. Ujedno, u presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 E od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207., u predmetu u kojemu je navedeni sud raspravljao situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrđeno je kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne mogu imati učinak na smanjenje zajamčene zaštite potrošača ( par. 43. navedene odluke).

30. Dakle, činjenica da je između stranaka provedena konverzija ne isključuje sama po sebi provođenje kontrole nepoštenosti odnosno ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je provođenje konverzije dovelo do uspostavljanja pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka odnosno da li je konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala utvrđenjem nepoštenosti odnosno ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

31. Konačno, prigovor zastare nije osnovan jer je zahtjev za utvrđenjem ništenosti zahtjev koji nikada ne zastarijeva te se stoga takav tužbeni zahtjev uvijek može postaviti (članak 238. ZOO).

32. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP odnosno obzirom na djelomičan uspjeh stranaka u cjelokupnom sporu odlučeno je da je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi dio parničnih troškova nakon određivanja omjera uspjeha u sporu na način da sud najprije utvrđuje postotak u kojemu je svaka od stranaka uspjela, zatim od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzima postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga utvrđuje iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te toj stranci odmjerava naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici.

33. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Sukladno tome, tužitelj je po osnovi uspio 100%, a po visini 23 %, pa je u konačnici uspio u omjeru od 61,5 % (100%+23%=123%:2). Nastavno, tuženik je u odnosu na visinu uspio u omjeru od 77 %, odnosno u konačnici 38,5 % (77%:2). Stoga uspjeh tužitelja iznosi 23 % (61,5%-38,5%).

34. Tužitelju su sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika te sukladno vrijednosti predmeta spora priznati troškovi za sastav tužbe u iznosu od 500,00 eur (Tbr. 7. st.1.), za zastupanja na ročištima 2. 10. 2023., 15. 11. 2023., 8. 2. 2024. i 4. 12. 2025., u iznosu od 500,00 eur za svako (Tbr. 9. st.1.), za sastav podnesaka od 22. 9. 2023., 25. 9. 2023. i 2. 1. 2024. u iznosu od 500,00 eur za svaki (Tbr. 8. st.1.), za zastupanje na dva ročišta za objavu presude u iznosu od 100,00 eur za svako (Tbr. 9. st.3.), za sastav žalbe od 8. 4. 2024. i od 30. 8. 2024. u iznosu od 500,00 eur za svaku (Tbr. 10. st.1.), PDV u iznosu od 1.300,00 eur, ukupno 6.500,00 eur, no obzirom na uspjeh tužitelja u sporu od 23 % dosuđen mu je parnični trošak u iznosu od 1.495,00 eur te trošak vještačenja kojeg je tužitelj snosio u iznosu od 130,00 eur u cijelosti, sveukupno 1.625,00 eur.

35. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Sisku, 16. siječnja 2026.

Sutkinja

Sanda Navara Sladović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu i uručenje presude.

Dostavna naredba:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku