Poslovni broj Pr-9/2025-13
Republika Hrvatska
Općinski sud u Zadru
Ulica plemića Borelli 9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Zadru, po sutkinji toga suda Nevi Lukin, u pravnoj stvari tužitelja PL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Općine Vrsi, Dr. Franje Tuđmana 6, Vrsi, OIB: 75575288881, zastupanog po punomoćniku Luki Zupčiću, odvjetniku u Vrsima, radi naknade plaće, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 01. prosinca 2025. u nazočnosti tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, 16. siječnja 2026. javno je objavio i
p r e s u d i o j e
Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.629,60 Eura bruto sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od 160,86 Eura teku od 16. kolovoza 2017., a na iznos od 1.468,74 Eura od 16. rujna 2017. pa do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, osim na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u bruto plaći, sve ovo u roku od 15 dana, dok se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan za iznos od 80,43 Eura bruto sa zakonskom zateznom kamatom.
r i j e š i o j e
I. Utvrđuje se da je tužba u ovoj pravnoj stvari povučena u dijelu kojim je tražena isplata iznosa od 17.635,48 Eura bruto sa zakonskom zateznom kamatom.
II. Nalaže se tuženiku po osnovi naknade troškova ovog parničnog postupka isplatiti tužitelju iznos od 331,81 Eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. siječnja 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj PL iz [adresa] (dalje: tužitelj) 19. studenog 2019. ovom sudu podnosi tužbu protiv tuženika Općine Vrsi (dalje: tuženik) u kojoj navodi da je tužitelj bio zaposlenik tuženika na radnom mjestu pročelnika Jedinstvenog upravnog odjela Općine Vrsi, temeljem rješenja tuženika od 28. kolovoza 2009. klasa: 112-01/09-01/01. Tuženik da je 17. srpnja 2017. donio rješenje o prestanku službe po sili zakona s obrazloženjem da tužitelj u zakonu propisanom roku nije položio državni stručni ispit. Protiv tog da je rješenja tužitelj pokrenuo upravni spor pred Upravnim sudom u Splitu u kojem je ishodio presudu poslovni broj UsIrs- 156/17-11 kojom je poništeno označeno rješenje o prestanku službe budući je utvrđeno da je nezakonito. Temeljem tog nezakonitog prvostupanjskog rješenja tuženik da je odjavio tužitelja sa zdravstvenog i mirovinskog osiguranja 03. kolovoza 2017., a da mu je prestao isplaćivati plaću s danom 27. srpnja 2017., tijekom trajanja godišnjeg odmora tužitelja. Tuženik da tužitelju nije platio plaću niti davanja na istu od 27. srpnja 2017. do 02. kolovoza 2017. što da je u suprotnosti s odrednom čl. 92. Zakona o radu. Sukladno čl. 95. Zakona o radu koja da se primjenjuju temeljem čl. 3. st. 3. Zakona o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj samoupravi, radnik da ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo krivnjom poslodavca. Sukladnom toj zakonskoj odredbi tužitelj da ima pravo od tuženika potraživati naknadu plaće za čitavo vrijeme nezakonitog prekida rada i to počevši od dana donošenja poništenog prvostupanjskog rješenja. Ističe kako tužitelj u periodu od 03. kolovoza 2017. do 20. veljače 2018. nije bio u radnom odnosu kod drugog poslodavca pa da mu za taj period temeljem čl. 95. st. 5. Zakona o radu pripada naknada plaće u visini prosječne plaće koja mu je isplaćena u posljednja 3 mjeseca rada. U periodu od 21. veljače 2018. do 02. travnja 2018. tužitelj da je bio zaposlen kod pravne osobe Dulcis d.o.o., a od 03. travnja 2018. do 28. veljače 2019. u Agenciji za razvoj Zadarske županije Zadar Nova. Za taj period da tužitelju pripada pravo na naknadu plaću visini razlike između prosječne bruto plaće koja mu je isplaćena u posljednja 3 mjeseca rada prije nezakonitog prestanka radnog odnosa i plaće ostvarene radom kod drugih poslodavaca. Sukladno dostupnim podatcima tužitelju da je u mjesecu travnju, svibnju i lipnju 2017. isplaćena prosječna bruto plaća u iznosu od 12.726,12 kn. sukladno navedenom tužitelju da za period od 27. srpnja 2017. do 02. kolovoza 2017. pripada iznos od 1.212,01 kn bruto, za period od 03. kolovoza 2017. do 20. veljače 2018. iznos od 12.726,12 kn bruto mjesečno, a za period od 21. veljače 2018. do 01. siječnja 2019. razlika između isplaćene i moguće plaće i to za veljaču 2018. iznos od 12.700,32 kn bruto, za ožujak 2018. iznos od 12.636,03 kn bruto, za travanj 2018. iznos od 5.092,11 kn bruto, za svibanj 2018. iznos od 4.710,40 kn bruto, za period od lipnja 2018. do uključno rujna 2018. mjesečni iznos od 4.672,59 kn bruto, za listopad 2018. iznos od 4.672,55 kn bruto te za studeni i prosinac 2018. mjesečni iznos od 4.672,63 kn bruto. Slijedom navedenog, a temeljem čl. 433.a Zakona o parničnom postupku i čl. 92. st. 3. tužitelj postavlja tužbeni zahtjev na isplatu naknade plaće u iznosu od 1.212,01 kn sa zakonskom zateznom kamatom osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanom u bruto plaći za period od 27. srpnja 2017. do 02. kolovoza 2017. te isplatu naknade plaće u iznosu od ukupno 144.546,76 kn sa zakonskom zateznom kamatom osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanom u bruto plaći za period od 03. kolovoza 2017. do 01. siječnja 2019. tužitelj postavlja i zahtjev za naknadu parničnog troška sa zakonskom zateznom kamatom.
2. U odgovoru na tužbu dostavljenom sudu 29. siječnja 2020. tuženik se protivi tužbenom zahtjevu tužitelja u cijelosti te navode tužitelja kao i njegov zahtjev smatra neosnovanima i neutemeljenima na zakonu. Osporava pravnu osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Navodi kako je nesporno da je rješenje tuženika o prestanku službe tužitelju od dana 17. srpnja 2017. poništeno odlukom Upravnog suda u Splitu poslovni broj Usirs-156/17 od 02. ožujka 2018. koja je potvrđena odlukom Visokog upravnog suda poslovni broj Usz- 2450/18 od 13. lipnja 2018., no tužitelj da potpuno pogrešno tumači i primjenjuje materijalno pravo odredbe Zakona o radu odnosno Zakona o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalno) samoupravi obzirom na konkretan slučaj i nesporen činjenice. Ne ulazeći u ovom postupku u ispravnost odluke Upravnog suda u Splitu, tuženik daje na znanje ovom sudu da je tuženik 12 puta odgodio državni ispit kao zakonski uvjet za obnašanje službe pročelnika u jedinici lokalne samouprave, dok je za cijelo to vrijeme obavijao službu. Prije svega važnim za pravilno utvrđenje činjeničnog stanja i primjenu materijalnog prava ukazuje sudu na nesporne činjenice da tužitelj u tužbi od 30. kolovoza 2017. kojom kao službenik u jedinici lokalne samouprave pred nadležnim Upravnim sudom u Splitu poništava rješenja o prestanku službe od dana 17. srpnja 2017. ne traži vraćanje na radno mjesto, a stoga da je jasno da isti bez obzira na trajanje i ishod tog upravnog postupka već tada nema namjeru više obavijati rad kod tuženika. To da znači, obzirom da tužitelj nedvosmisleno i jasno od podnošenja tužbe Upravnom sudu u Split uopće niti nema namjeru obavijati više rad kod tuženika, ne može niti imati namjeru primati plaću, dakle, da ne može sada u ovoj tužbi zahtijevati isplatu naknada plaće za period u kojem uopće nije niti želio niti imao namjeru obavljati rad kod tuženika u zamjenu za plaću. U suprotnome da bi se ovdje radilo o klasičnom primjeru šikane odnosno zloporabe prava, a što da je zabranjeno. Jasno da se o namjeri tužitelja može zaključiti i iz njegovog držanja nakon odluke Visokog upravnog suda poslovni broj Usz-2450/18 od 13. lipnja 2018. obzirom da se isti ni tada ni na koji način ne pokušava vratiti na posao već da i dalje radi kod drugog poslodavca puno radno vrijeme. Dakle, od 30. kolovoza 2017. pa nadalje tuženikov zahtjev da je u cijelosti neosnovan. Isto tako, polazeći od nesporne namjere tužitelja da bez obzira na ishod i trajanje upravnog postupka ne obavija rad kod tuženika te navoda tužitelja u ovoj tužbi o zaposlenju kod drugog poslodavca i nakon odluke Visokog upravnog suda poslovni broj Usz-2450/18 od 13. lipnja 2018. isti da nema pravo na isplatu naknade plaće i obzirom da mu je služba sukladno čl. 115. st. 1. toč. f) Zakona o službenicima prestala po sili zakona, dakle, ex lege konstitutivno samim nastupom činjenica. U tom smislu, 17. siječnja 2020. tuženik da je u odnosu na tužitelja donio formalno, dakle, samo deklaratorno rješenje o prestanku službe po sili zakona radi napuštanja službe pročelnika Jedinstvenog upravnog odjela Općine Vrsi. Dakle, 30. kolovoza 2017. dan podnošenja tužbe nadležnom Upravnom sudu u Splitu bez zahtjeva za povratak na radno mjesto da se ima smatrati napuštanjem službe od strane ovdje tužitelja. U eventualnom tumačenju in favorem tužitelja, tuženik navodi da se radi o napuštanju službe pročelnika zapošljavanjem od 3. travnja 2018. do 28. veljače 2019. na puno radno vrijeme kod drugog poslodavca Agencije za razvoj Zadarske županije Zadra Nova, sve obzirom da i nakon odluke Visokog upravnog suda poslovni broj Usz-2450/18 od 13. lipnja 2018. nastavlja raditi kod tog dugog poslodavca u punom radnom vremenu pa da se isto tako jasno zaključuje iz držanja i postupanja tužitelja da je najkasnije već tada de facto napustio službu pročelnika. Znaci, tužitelj da se očito zaposlio kod drugog poslodavca već s namjerom da bez obzira na trajanje i ishod upravnog spora vise neće raditi kod tuženika. Nadalje, čl. 43. Zakona o radu da je propisano da puno radno vrijeme ne smije biti duže od četrdeset sati jedno, te da radnik ne može raditi kod više poslodavaca s ukupnim radnim vremenom dužim od punog radnog vremena. Tužitelj da bi tako bio istovremeno zaposlen na puno radno vrijeme i kod tuženika i kod drugog poslodavca te primao punu bruto plaću kod dva poslodavca, a radno vrijeme da mu nije u skladu sa zakonski maksimalno dopuštenim radnim vremenom. Takva situacija da je jasno protivna prisilnom propisu Zakonu o radu, pa tuženik smatra da je i u tom smislu u odnosu na ovdje tužitelja nastupio prestanak službe po sili zakona sukladno čl. 115. st. 1. toc. n) Zakona o službenicima, s danom zapošljavanja kod drugog poslodavca. Posebno tuženik napominje da do zaprimanja ove tužbe nije mogao doci do vjerodostojnog odnosno službenog podatka o statusu i zaposlenju tužitelja kod drugog poslodavca, a tužitelj da nikada nije obavijestio tuženika da se zaposlio kod drugog poslodavca. Tuženik da je nakon donošenja odluke Visokog upravnog suda zatražio službeni podatak o radnopravnom statusu tužitelja od Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje kako bi mogao ispravno i u sklad sa propisima, radi očito nesporne činjenice zaposlenja tužitelja kod drugog poslodavca, regulirati odnose između tužitelja i tuženika, ali da je tada odbijen sa zahtjevom da mu se radi reguliranja statusa službenika dostavi podatak o radnopravnom statusu tužitelja. Dakle, tuženik da je sa svoje strane u dobroj vjeri poduzeo radnje kako bi dobio potrebne službene podatke radi mogućeg reguliranja odnosa sa tužiteljem, dok da se s druge strane tužitelj držao potpuno pasivno i kako da je iz svega vidljivo da nije postupao u dobroj vjeri. Tužitelj da se dakle nakon sudskog poništavanja rješenja o prestanku službe nikada nije pojavio na radnom mjestu odnosno u prostorijama Općine Vrsi niti je ikada kontaktirao tuženika u smislu vraćanja na posao. Kako je već iznad navedeno, tužitelj da obzirom na sadržaj svoje upravne tužbe, zaposlenja kod drugog poslodavca te držanja nakon sudske odluke, nesporno nije od samog početka imao namjeru obavijati rad i zarađivati plaću kod tuženika. Tuženik napominje da je kada je nakon lokalnih političkih izbora došlo do promjene u upravljanju i vođenju Općine Vrsi pokušao dostaviti poštu na službeno prijavljenu adresu prebivališta tužitelja, pa tako i poziv ovdje tužitelju tada pročelniku Jedinstvenog upravnog odjela da se sukladno Zakonu o službenicima i Statutu tuženika radi hitne potrebe odmah vrati na obavljanje službe, no, pošiljka da je vraćena s naznakom pošte "obaviješten nije podigao pošiljku". Tužitelj da je tada očito svjesno opstruirao nastavak normalnog funkcioniranja jedinice lokalne samouprave, naravno znajući da je radi tek nastupile smjene vlasti u Općini u tom trenutku njegovo prisustvo na radnom mjestu kao jedinog pročelnika izuzetno važno i potrebno kako se ne bi izgubio kontinuiteta rada. Obzirom na iznijeto te posebno imajući u vidu da tužitelj obzirom na sadržaj svoje upravne tužbe, zaposlenja kod drugog poslodavca i držanja nakon upravnosudske odluke nije od samog početka imao namjeru obavijati rad i zarađivati plaću kod tuženika, tužitelj da nema pravo na isplatu iznosa naknade plaće koji potražuje od tuženika, pa stoga tuženik sudu predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan te obvezati tužitelja da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak.
3. Ocijenivši da je pitanje je li odluka tuženika o prestanku službe tužitelja zakonita i dopuštena, a o kojem pitanju odlučuje Upravi sud u Splitu u postupku pod poslovnim brojem UsIrs-59/2020 kao nadležni sud, ovaj je sud rješenjem poslovni broj Pr-167/2019 od 23. studenog 2020. odredio prekid ovog parničnog postupka do pravomoćnog okončanja postupka koji se pred Upravnim sudom u Splitu vodi pod poslovnim brojem UsIrs-59/2020, a po pravomoćnom okončanja kojeg je spora ovaj sud rješenjem od 25. svibnja 2021. nastavio ovaj panični postupka pod (novim) poslovnim brojem Pr-1144/2021.
3.1. Potom, ocijenivši da je pitanje je li (u međuvremenu donesena nova) odluka tuženika o prestanku službe tužitelja zakonita i dopuštena, a o kojem pitanju odlučuje Upravi sud u Splitu u postupku pod poslovnim brojem UsI-2118/2021 kao nadležni sud, ovaj je sud (ponovno) rješenjem poslovni broj Pr-1144/2021 od 07. listopada 2021. odredio prekid ovog parničnog postupka do pravomoćnog okončanja postupka koji se pred Upravnim sudom u Splitu vodi pod poslovnim brojem UsI-2118/2021, a po pravomoćnom okončanja kojeg je spora ovaj sud rješenjem od 10. siječnja 2025. nastavio ovaj panični postupka pod (novim) poslovnim brojem Pr-9/2025.
4. Na ročištu glavne rasprave 28. travnja 2025. tužitelj navodi da ustraje kod tužbe i tužbenog zahtjeva za isplatu naknade plaće za period od 27. srpnja 2017. do 28. kolovoza 2017. kada mu je sukladno presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-3208/2022 dok za period nakon tog datuma više ne potražuje isplatu plaće, ovo obzirom na ishod upravnog postupka. Kako je početno tužbom tužitelj od tuženika tražio isplatu naknade plaće za period od 27. srpnja 2017. pa do 31. prosinca 2018. i to u ukupnom iznosu od 145.758,77 kn tj. 19.345,51 Eura sa zakonskim zateznim kamatama, a na ročištu održanom 28. travnja 2025. traži isplatu naknade plaće (u naknadno po zaprimanju dopune nalaza i mišljenja sudskog vještaka specificiranom iznosu od 1.710,03 Eura) za period od 27. srpnja 2017. do 28. kolovoza 2017. sa zakonskom zateznom kamatom, to tužitelj djelomično povlači tužbu u ovoj pravnoj stvari za iznos od 17.635,48 Eura sa zakonskom zateznom kamatom. Kako je tuženik u podnesku od 13. svibnja 2025. pristao na djelomično povlačenje tužbe, to je sud temeljem čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP) utvrdio kao u točci I. izreke ovog rješenja.
5. Istaknimo ovdje da je sud rješenjem od 30. lipnja 2020. odredio provođenje dokaza financijskim vještačenjem i to na okolnost visine bruto plaće koju bi tužitelj ostvario u razdoblju od kolovoza 2017. do prosinca 2019. da nije donesena odluka o prestanku službe tužitelja od 17. srpnja 2017. i okolnost razlike između te plaće i stvarno ostvarene plaće u tom razdoblju, uzimajući u obzir činjenicu da je tužitelj u međuvremenu bio zaposlen i kod drugih poslodavaca. Postupajući po takvom rješenju suda je stalni sudski vještak za financije, bankarstvo i računovodstvo mr. sc. Martina Mate izradio nalaz i mišljenje od 12. kolovoza 2020. (list spisa 126-130). Kako je međutim tužitelj tijekom postupka djelomično povukao tužbu i to na način da od tuženika traži isplatu naknade plaće samo za period od 27. srpnja 2017. do 28. kolovoza 2017., to je sud dopisom od 27. svibnja 2025. od stalnog sudskog vještaka mr. sc. Martine Mate zatražio dopunu danog nalaza i mišljenja na način da obračuna iznos bruto plaće koji bi tužitelju bio isplaćen u periodu od 27. srpnja 2017. do 28. kolovoza 2017., iskazan u valuti Euro, pri čemu je potrebno posebno prikazati i iznose tako obračunate plaće po mjesecima (za srpanj i za kolovoz 2017. godine). Postupajući po takvom je nalogu suda stalni sudski vještak za financije, bankarstvo i računovodstvo mr. sc. Martina Mate izradila dopunu nalaza i mišljenja od 10. srpnja 2025. (list spisa 270-271), sukladno kojoj je dopuni nalaza i mišljenja tužitelj potom na ročištu glavne rasprave održanom 01. prosinca 2025. uredio tužbu specificirajući da po osnovi naknade plaće za period od 27. srpnja 2017. do 28. kolovoza 2017. potražuje isplatu iznosa od ukupno 1.710,03 Eura bruto sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 241,29 Eura teče od 16. kolovoza 2017. do isplate, a na iznos od 1.468,74 Eura od 16. rujna 2017. do isplate.
6. U dokaznom je postupku sud pročitao i pregledao obračune isplaćene plaće/naknade plaće za PL u razdoblju od 4/2018-8/2018, 12/2018 i 2/2019 (list spisa 7-13), obrazac IP za ranika PL o plaći za 2018. godinu (list spisa 14), rješenje Općine Vrsi klasa: UP/I-113-03/17-01/1 od 17. srpnja 2017. (list spisa 15-16), izračun plaće za PL u razdoblju od 3/2017-7/2017 (list spisa 17-20), obrazac IP za ranika PL o plaći za 2016. godinu (list spisa 21), elektronički zapis o podatcima u matičnoj evidenciji Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 16. srpnja 2019. (list spisa 22-25), presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-2450/18-2 od 13. lipnja 2018. (list spisa 26-28), presudu i rješenje Upravnog suda u Splitu poslovni broj UsIrs- 156/17-11 od 02. ožujka 2018. (list spisa 29-35, 68-71), kaznenu prijavu protiv KL od 06. kolovoza 2019. (list spisa 36-38), e-mail od 13. studenog 2019. (list spisa 39), e-mail komunikaciju u svezi isplate plaće (list spisa 40-45), dopis Ministarstva uprave, Upravne inspekcije, Sektora za inspekciju lokalne i područne (regionalne) samouprave od 28. kolovoza 2017. (list spisa 46-50), novinske članke (list spisa 51-55), dopis Ministarstva uprave, službe za izobrazbu državnih službenika od 19. prosinca 2012. (list spisa 63), rješenje Upravnog suda u Splitu poslovni broj UsIrs-156/17-2 s tužbom (list spisa 64-67), zapisnik Upravnog suda u Splitu poslovni broj UsIrs-156/17-10 (list spisa 71), dopis s presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-2450/18-2 od 13. lipnja 2018. (list spisa 72-73), dopis Općine Vrsi od 20. prosinca 2018. (list spisa 74), dopis Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje 03. siječnja 2019. (list spisa 75), rješenje Općine Vrsi klasa: 113-03/17-01/03 od 14. lipnja 2017. s potvrdom o pokušaju uručenja (list spisa 76-77), rješenje Općine Vrsi klasa: UP/I-113-03/20-01/01 od 17. siječnja 2020. s potvrdom o dostavi (list spisa 85-87, 108-111), rješenje Upravnog suda u Splitu poslovni broj UsIrs-59/20-2 s tužbom i odgovor na tužbu (list spisa 100-107), rješenje Općine Vrsi, Jedinstvenog upravnog odjela klasa: 112-01/13-01/2 od 01. srpnja 2013. (list spisa 112- 113), rješenje načelnika Općine Vrsi o imenovanju pročelnika Jedinstvenog upravnog odjela od 28. kolovoza 2009. (list spisa 116), potvrdu o plaćanju troškova vještačenja u iznosu od 2.500,00 kn (list spisa 123), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, bankarstvo i računovodstvo mr. sc. Martine Mate od 12. kolovoza 2018. (list spisa 126-130), spis Upravnog suda u Splitu poslovni broj UsI-2118/2021 (preslika spisa prileži), spis Upravnog suda u Splitu poslovni broj UsIrs-59/2020 (preslika spisa prileži), spis Upravnog suda u Splitu poslovni broj UsIrs-156/2017 (preslika spisa prileži), iskaz tužitelja PL (list spisa 133), dopis Ministarstva pravosuđa i uprave, Službe za inspekciju lokalne i područne (regionalne) samouprave klasa: 050-02/19-01/21 od 14. rujna 2020. (list spisa 139-140), žalbu protiv presude Upravnog suda u Splitu poslovni broj UsIrs-59/2020 od 08. rujna 2020. (list spisa 144-148), iskaz zakonskog zastupnika tuženika KL (list spisa 149), presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž- 24637/20-2 od 11. veljače 2021. (list spisa 160-162), presudu Upravnog suda u Splitu poslovni broj UsIrs-59/20-12 od 08. rujna 2020. (list spisa 163-166), rješenje Općine Vrsi klasa: UP/I-113-03/20-01/01 od 29. travnja 2021. (list spisa 173-175), rješenje Upravnog suda u Splitu poslovni broj UsIrs-1834/21-2 s tužbom (list spisa 176-179), odgovor na tužbu u predmetu poslovni broj UsI-1834/21 (list spisa 187-189), presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-3208/22-2 od 13. listopada 2022. (list spisa 219-231), rješenje Općine Vrsi o prestanku službe klasa: UP/I-113-03/20-01/01 od 29. travnja 2021. (list spisa 232-234), presudu i rješenje Upravnog suda u Splitu poslovni broj UsI-2118/21- 14 od 18. ožujka 2022. (list spisa 235-242), elektronički zapis o podacima evidentiranim u matičnoj evidenciji Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje klasa: 034-04/25-03/6 od 27. travnja 2025. (list spisa 252-255), sudsku praksu (list spisa 260-263), promet po tekućem računu PL (list spisa 266) i dopunu nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, bankarstvo i računovodstvo mr. sc. Martine Mate od 10. srpnja 2025. (list spisa 270-271). Izvedeni su time u postupku svi po strankama predloženi dokazi, s tim što se posebno napominje da je sud, ovo u smislu odredbe čl. 315. st. 3. ZPP i uz izričitu suglasnost stranaka izraženu na ročištu glavne rasprave 28. travnja 2025., dokaze izvedene pred ranijim raspravnim sucem obnovio čitanjem. Također, sud ističe da nije pozivao stalnog sudskog vještaka mr. sc. Martinu Mate da pred sudom na ročištu usmeno iznese dopunjeni nalaza i mišljenje, a obzirom je pisani sadržaj istog jasan, detaljan i dovoljno obrazložen i jer su stranke izrijekom na ročištu održanom 01. prosinca 2025. navele da nije potrebno stalnog sudskog vještaka pozivati da usmeno na ročištu iznese dopunu nalaza i mišljenja.
7. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
7.1. Tužitelj tužbom traži naknadu plaće za vrijeme prekida rada tužitelja, period od 27. srpnja 2017. do 28. kolovoza 2017., do kojeg da je došlo zbog donošenja nezakonitog rješenja o prestanku javne službe tužitelja kod tuženika pa je tako predmet ovog spora pravo tužitelja kao radnika (javnog službenika) na naknadu plaće koju ostvaruje po osnovi radnog odnosa za vrijeme prekida rada.
7.2. Sukladno čl. 2. st. 1. Zakona o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi („Narodne novine“ br. 86/08, 61/11, 4/18, 96/18, dalje: ZSNLPS) poslove u upravnim odjelima i službama jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave obavljaju službenici i namještenici.
7.3. Sukladno čl. 3. st. 2. ZSNLPS na pitanja koja nisu uređena ovim ili posebnim zakonom, propisima donesenim na temelju zakona ili kolektivnim ugovorom primjenjuju se opći propisi o radu.
7.4. Odredba čl. 80. st. 1. i st. 2. ZSNLPS propisuje da službenici i namještenici imaju pravo na plaću za svoj rad kao i da se plaće službenika i namještenika uređuju posebnim zakonom.
7.5. Sukladno čl. 110. ZSNLPS službeniku prestaje služba 1. sporazumom, 2. otkazom, 3. istekom roka, 4. po sili zakona I 5. na drugi način propisan zakonom. Sukladno čl. 111. ZSNLPS o prestanku službe se donosi rješenje u roku od osam dana od nastupa okolnosti koje su razlog za prestanak službe te da žalba protiv rješenja o prestanku službe ne odgađa izvršenje rješenja u slučaju kada je dan prestanka službe određen tim zakonom.
7.6. Odredba čl. 7. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14, 127/17, dalje: ZoR) propisuje da je poslodavac obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama koje poslodavac daje u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao.
7.7. Pri tome, odredba čl. 95. st. 1. ZoR propisuje da za razdoblja u kojima ne radi zbog opravdanih razloga određenih zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, radnik ima pravo na naknadu plaće dok st. 3. tog članka propisuje da radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojega je došlo krivnjom poslodavca ili zbog drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran.
8. U ovom postupku među strankama nije sporno da je tuženik po provedenom postupku temeljem objavljenog natječaja, rješenjem od 28. kolovoza 2009. ovdje tužitelja imenovao pročelnikom Jedinstvenog upravnog odjela tuženika kao jedinice lokalne samouprave, a kako to proizlazi i iz sadržaja rješenja o imenovanju klasa: 112-01/09-01/01 od 28. kolovoza 2009. (list spisa 116).
8.1. Iz rješenja Općine Vrsi klasa: 113-03/17-01/03 od 14. lipnja 2017. s potvrdom o pokušaju uručenja (list spisa 76-77) proizlazi da je tuženik 14. lipnja 2017. donio rješenje kojim radi obavljanja neodgodivih službenih poslova prekida korištenje godišnjeg odmora službeniku PL ovdje tužitelju kojem nalaže vratiti se na posao 19. lipnja 2017., međutim, da označeno rješenje nije uredno dostavljeno tužitelju.
8.2. Nadalje, među strankama nije sporno da je tuženik 17. srpnja 2017. donio rješenje o prestanku službe tužitelja, pročelnika u Jedinstvenom upravnom odjelu Općine Vrsi, po sili zakona s danom 29. kolovoza 2010. Osim što nije sporna, ova činjenica proizlazi i uvidom u rješenje Općine Vrsi klasa: UP/I-113-03/17-01/1 od 17. srpnja 2017. (list spisa 15-16).
8.3. Nesporno je među strankama i to da je u svezi rješenja Općine Vrsi klasa: UP/I-113- 03/17-01/1 od 17. srpnja 2017. (list spisa 15-16) tužitelj pokrenuo upravni spor u kojem je Upravni sud u Splitu donio presudu i rješenje poslovni broj UsIrs-156/17-11 od 02. ožujka 2018. (list spisa 29-35) kojom je poništio rješenje Općine Vrsi klasa: UP/I-113-03/17-01/1 od 17. srpnja 2017. o prestanku službe tužitelja po sili zakona s danom 29. kolovoza 2010., a ova je presuda i rješenje Upravnog suda u Splitu povodom žalbe ovdje tuženika potvrđena presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-2450/18-2 od 13. lipnja 2018. (list spisa 26-28).
8.4. Odmah ovdje valja istaknuti, ovo u svezi navoda tuženika da tužitelj svojim upravnim tužbama nije tražio vraćanje na rad kod tuženika što da ukazuje da tužitelj nije imao namjeru ni volju više raditi kod tuženika i radom kod tuženika ostvarivati plaću, da je Zakonom o upravnim sporovima („Narodne novine“ br. 20/10, 143,12, 152/14, 94/16, 29/17, dalje: ZUP) propisano što se točno tužbom u upravnom sporu može zahtijevati. Tako čl. 22. st. 2. ZUP propisuje da se tužbom može zahtijevati: 1. poništavanje ili oglašivanje ništavom pojedinačne odluke, 2. donošenje pojedinačne odluke koja nije donesena u propisanom roku, 3. postupanje koje je tuženik sukladno propisima ili pojedinačnoj odluci obvezan izvršiti, i 4. oglašivanje ništetnim upravnog ugovora ili izvršavanje obveze iz upravnog ugovora, uz što st. 3. tog članka dodaje da se uz glavni zahtjev tužbom može zahtijevati povrat stvari i naknada štete koju je počinio tuženik. Dakle, u slučaju kada se upravni spor pokreće radi osporavanja rješenja o prestanku službe, a što čini ovdje tužitelj protiv rješenja tuženika o prestanku službe tužitelja, to njegova tužba sukladno čl. 22. ZUP može glasiti samo na poništavanje ili oglašavanje ništavom odluke tuženika o prestanku službe tužitelja te eventualno dodatno i na povrat stvari i naknada štete koju bi počinio tuženik, a nikako i na vraćanje tužitelja na rad budući odlučivanje o takvom zahtjevu radnika nije u nadležnosti upravnog suda. Navedeno kao nedvojbeno proizlazi i iz presude i rješenja Upravnog suda u Splitu poslovni broj UsI-2118/21-14 od 18. ožujka 2022. (list spisa 235-242) kojom je odlukom odbačena tužba u dijelu kojim se traži nalaganje tuženiku da tužitelja vrati u službu (dakle na rad) uz obrazloženje da upravni sud nije nadležan za odlučivanje o navedenom zahtjevu već se radi o zahtjevu odlučivanje o kojem je u nadležnosti redovnog općinskog suda. Neosnovan je stoga u cijelosti navod tuženika da činjenica da tužitelj svojim upravnim tužbama od Upravnog suda u Splitu nije tražio i vraćanje na rad kod tuženika, svjedoči da tužitelj nije imao namjeru ni volju više raditi kod tuženika i radom kod tuženika ostvarivati plaću. Naime, nedvojbeno je da je u slučaju kada je pravomoćnom sudskom odlukom poništena ili oglašena ništavom odluka tuženika o prestanku službe tužitelja, da je tuženik (kao poslodavac) i u smislu odredbi ZSNLPS i u smislu odredbi ZoR dužan službenika vratiti na rad, neovisno o tome što se sudskom odlukom tuženiku izričito ne nalaže takva radnja, a ukoliko to isti ne učini, tada je radnik (službenik) ovlašten tužbom od nadležnog općinskog suda tražiti nalaganje tuženiku kao poslodavcu da ga vrati na rad.
8.5. Nadalje, u ovom postupku nije sporno da je tuženik 17. siječnja 2020. donio rješenje kojim je u točci 1. izreke utvrdio da je PL, raspoređenom na radno mjesto v.d. pročelnika u Jedinstvenom upravom odjelu Općine Vrsi, 28. kolovoza 2017. prestala služba po sili zakona; točkom 2. izreke utvrdio da se u slučaju poništavanja/ukidanja točke 1. tog rješenja utvrđuje da je PL, raspoređenom na radno mjesto v.d. pročelnika u Jedinstvenom upravom odjelu Općine Vrsi, 03. travnja 2018. prestala služba po sili zakona; te točkom 3. izreke utvrdio da se u slučaju poništavanja/ukidanja točke 1. i 2. tog rješenja utvrđuje da je PL, raspoređenom na radno mjesto v.d. pročelnika u Jedinstvenom upravom odjelu Općine Vrsi, 25. studenog 2018. prestala služba po sili zakona. Osim što nisu sporne, ove činjenice proizlaze i uvidom u rješenje Općine Vrsi klasa: UP/I-113-03/20-01/01 od 17. siječnja 2020. (list spisa 85-87).
8.6. Nesporno je među strankama da je u svezi rješenja Općine Vrsi klasa: UP/I-113- 03/20-01/01 od 17. siječnja 2020. (list spisa 85-87) tužitelj pokrenuo upravni spor u kojem je Upravni sud u Splitu donio presudu poslovni broj UsIrs-59/20-12 od 08. rujna 2020. (list spisa 163-166) kojom je oglasio ništavim pobijano rješenje Općine Vrsi klasa: UP/I-113- 03/20-01/01 od 17. siječnja 2020., a koja je presuda Upravnog suda u Splitu povodom žalbe ovdje tuženika potvrđena presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-24637/20-2 od 11. veljače 2021. (list spisa 160-162).
8.7. Nadalje, u postupku nije sporno niti to da je potom, a kako to proizlazi i uvidom u rješenja Općine Vrsi klasa: UP/I-113-03/20-01/01 od 29. travnja 2021. (list spisa 173-175, 232-234), tuženik 29. travnja 2021. donio rješenje kojim je utvrdio da je PL, raspoređenom na radno mjesto v.d. pročelnika u Jedinstvenom upravom odjelu Općine Vrsi, 28. kolovoza 2017. prestala služba po sili zakona.
8.8. Konačno, u postupku nije sporno niti to da je i u svezi ovog rješenja o prestanku službe, rješenja Općine Vrsi o prestanku službe klasa: UP/I-113-03/20-01/01 od 29. travnja 2021. (list spisa 173-175, 232-234), tužitelj pokrenuo upravni spor, međutim, u kojem je upravom sporu (za razliku od prethodno dva vođena spora u svezi rješenja o prestanku službe tužitelja) Upravni sud u Splitu donio presudu i rješenje poslovni broj UsI-2118/21-14 od 18. ožujka 2022. (list spisa 235-242) kojom je odbio tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži poništenje rješenja tuženika Općine Vrsi o prestanku službe klasa: UP/I-113-03/20-01/01 od 29. travnja 2021. Protiv takve je presude i rješenja Upravnog suda u Splitu tužitelj podnio žalbu, međutim, ta je žalba presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-3208/22-2 od 13. listopada 2022. (list spisa 219-231) odbijena te je potvrđena presuda i rješenje Upravnog suda u Splitu poslovni broj UsI-2118/21-14 od 18. ožujka 2022. (list spisa 235-242).
8.9. Istaknimo u svezi navedenog da iz elektroničkog zapisa o podacima evidentiranim u matičnoj evidenciji Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje klasa: 034-04/25-03/6 od 27. travnja 2025. (list spisa 252-255) proizlazi da tuženik, ovo niti nakon što je pravomoćnom sudskom odlukom poništeno njegovo rješenje o prestanku službe tužitelja od 17. srpnja 2017. pa niti nakon što je sam tuženik 29. travnja 2021. donio novo rješenje o prestanku službe tužitelja s danom 28. kolovoza 2017. zakonitost kojeg rješenja nije osporena u vođenom upravnom sporu, pri nadležnom javnopravnom tijelu nije izmijenio podatke o razdoblju osiguranja tužitelja na način da je evidentirano da je isti bio u radnom odnosu s tuženikom i nakon 03. kolovoza 2017. konkretno do 28. kolovoza 2017.
9. Temeljem dosad navedenog te među strankama u ovom postupku nespornog, a što je pravno relevantno za odlučivanje o tužbenom zahtjevu, kao nedvojbeno proizlazi kao prvo, da je tuženik 17. srpnja 2017. donio rješenje o prestanku službe tužitelja po sili zakona s danom 29. kolovoza 2010., uslijed donošenja kojeg je rješenja, budući pokretanje upravnog spora u kojem se osporava zakonitost tog rješenja ne odgađa izvršenje rješenja o prestanku službe, tužitelj prestao s radom kod tuženika u srpnju 2017. godine; kao drugo, da je po zaprimanju rješenja o prestanku službe od 17. srpnja 2017., a koje je zaprimio 27. srpnja 2017., tužitelj pred nadležnim upravnim sudom pokrenuo upravni spor u kojem je pravomoćnom sudskom odlukom donesenom 02. ožujka 2018. poništeno rješenje tuženika o prestanku službe tužitelja s danom 29. kolovoza 2010.; kao treće, da je tuženik 29. travnja 2021. ponovno donio rješenje o prestanku službe tužitelja po sili zakona sada s danom 28. kolovoza 2017.; te kao četvrto, da je temeljem tog rješenja tuženika služba tužitelja prestala dana 28. kolovoza 2017., a budući je tužba kojom je tužitelj pred nadležnim upravnim sudom tražio poništenje tog rješenja, pravomoćnom sudskom odlukom od 18. ožujka 2022. odbijena kao neosnovana.
9.1. Istaknimo ovdje da iz elektroničkog zapisa o podatcima u matičnoj evidenciji Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 16. srpnja 2019. (list spisa 22-25) proizlazi da je pri nadležnom javnopravnom tijelu evidentirano da je tužitelj bio u radnom odnosu na neodređeno vrijeme kod ovdje tuženika u periodu od 10. listopada 2010. do 03. kolovoza 2017., da potom nije bio u radnom odnosu sve do perioda od 21. veljače 2018. do 02. travnja 2018. kada je bio u radnom odnosu na neodređeno vrijeme kod pravne osobe Dulcis d.o.o. [adresa], nakon čega je u radnom odnosu na određeno vrijeme kod pravne osobe Agencija za razvoj Zadarske županije Zadar Nova u periodu od 03. travnja 2018. do 28. veljače 2019., te nakon kojeg je razdoblja evidentirano da je tužitelj obrtnik u periodu od 05. srpnja 2019. Dakle, iz podataka nadležnog javnopravnog tijela, a što je relevantno za ovaj postupak, proizlazi kao prvo, to da nakon što je tuženik donio prvo rješenje o prestanku službe tužitelja, rješenje Općine Vrsi klasa: UP/I-113-03/17-01/1 od 17. srpnja 2017., je odjavio tužitelja sa mirovinskog i zdravstvenog osiguranja i to s danom 03. kolovoza 2017.; te kao drugo, to da tužitelj po prestanku s radom kod tužitelja uslijed donošenja rješenja od 17. srpnja 2017. u ovdje utuženom periodu 27. srpnja 2017. do 28. kolovoza 2017. nije bio u radnom odnosu kod drugog poslodavca, dakle, nije ostvarivao primanja (plaću) po osnovi rada.
9.2. Dakle, tuženik je sa zdravstvenog i mirovinskog osiguranja tužitelja odjavio s datumom 03. kolovoza 2017., kao zadnjim danom trajanja radnog odnosa, usprkos tome što je sukladno zakonu, a kako to konačno tuženik sam utvrđuje rješenjem Općine Vrsi o prestanku službe klasa: UP/I-113-03/20-01/01 od 29. travnja 2021. (list spisa 232-234) služba tužitelja prestala tek s danom 28. kolovoza 2017. Iz navedenog dalje kao nedvojbeno proizlazi, a što tuženik u postupku niti ne osporava, da tuženik tužitelju nije isplatio plaću (i doprinose) za period do 28. kolovoza 2017., dakle, nije mu isplatio plaću za cjelokupni srpanj 2017. kao ni uopće plaću za kolovoz 2017. konkretno period do 28. kolovoza 2017.
9.3. Također, istaknimo ovdje i to da je iz e-mail komunikacije (list spisa 40-45) koja datira u razdoblje rujna i listopada 2019. razvidno da se je tužitelj prethodno pokretanju ovog spora radi naknade plaće sa zahtjevom za naknadu neisplaćenih plaća koje potražuje ovom tužbom obratio tuženiku, međutim, da tuženik njegovom zahtjevu za naknadu plaće nije udovoljio, pa niti djelomično.
9.4. Ono što je među strankama u postupku sporno je to da li je do prekida rada tužitelja u srpnju 2017. došlo krivnjom tuženika te da li tužitelj ima pravo na naknadu plaće za period srpnja 2017. za koji mu plaća nije isplaćena i za period od 01. do 28. kolovoza 2017. za koji mu plaća nije isplaćena. Također, sporna je i visina plaće na naknadu koje tužitelj ima pravo.
10. Ocjenom činjenice da je rješenje Općine Vrsi klasa: UP/I-113-03/17-01/1 od 17. srpnja 2017. kojim je utvrđen prestanak službe tužitelja, a po dostavi kojeg je rješenja tužitelju 27. srpnja 2017. došlo do prekida rada tužitelja kod tuženika, pravomoćnom presudom i rješenjem Upravnog suda u Splitu poslovni broj UsIrs-156/17-11 od 02. ožujka 2018. poništeno kao nezakonito, u svezi sa činjenicom da je po sili zakona služba tužitelja prestala 28. kolovoza 2017., kako to (konačno) utvrđuje sam tuženik u pravomoćnom rješenju Općine Vrsi klasa: UP/I-113-03/20-01/01 od 29. travnja 2021. (list spisa 173-175, 232-234); ovaj sud utvrđuje da je u ovdje utuženom periodu od 27. srpnja 2017. do 28. kolovoza 2017. došlo do prekida rada tužitelja kod tuženika zbog nezakonite odluke tuženika i stoga krivnjom tuženika kao poslodavca budući da do prekida rada tužitelja u srpnju 2017. godine ne bi došlo da tuženik 17. srpnja 2017. nije donio (kasnije odlukom nadležnog upravnog suda poništeno) rješenje o prestanku službe tužitelja s danom 29. kolovoza 2010.
10.1. Kako sukladno odredbi čl. 95. st. 3. ZoR radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojega je došlo krivnjom poslodavca ili zbog drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran, utvrđenje je ovog suda da temeljem čl. 95. st. 3. ZoR tužitelj za onaj period do 28. kolovoza 2017. s kojim danom mu je služba prestala po sili zakona, a za koji mu nije isplaćena plaća, temeljem radnog odnosa s tuženikom ima pravo na naknadu plaće i to u punom iznosu plaće koji bi tužitelj ostvario da do prekida rada nije došlo odnosno da je sve do 28. kolovoza 2017. kojeg dana mu je po sili zakona prestala služba obavljao poslove svog radnog mjesta, pročelnika u Jedinstvenom upravom odjelu Općine Vrsi (pravno shvaćanje da radnik ima pravo na naknadu plaće u slučaju kada je do prekida rada došlo zbog nezakonite odluke poslodavca o prestanku ugovora o radu analogno službe izraženo je u brojnoj sudskoj praksi pa tako primjerice u presudi Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-413/06-2 od 08. kolovoza 2006., presudi Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-1273/12-4 od 31. siječnja 2013., presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 761/12-2 od 25. studenog 2014. i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr 827/2016-2 od 17. listopada 2018.)
10.2. Neosnovani su pri tome u cijelosti navodi tuženika da tužitelju ne pripada pravo na naknadu plaće za onaj period do 28. kolovoza 2017. za koji mu plaća nije isplaćena jer da tužitelj nije došao na posao odnosno jer da od tuženika nije tražio da ga vrati na posao, ovo stoga što traženje pravne zaštite (pokretanje upravnog spora) ne odgađa izvršenje rješenja Općine Vrsi klasa: UP/I-113-03/17-01/1 od 17. srpnja 2017. o prestanku službe pa tužitelj po ocjeni ovog suda sve do zaprimanja presude i rješenja Upravnog suda u Splitu poslovni broj UsIrs-156/17-11 od 02. ožujka 2018. kojim je označeno rješenje o prestanku službe tužitelja od 17. srpnja 2017. poništeno kao nezakonito, a koju je odluku obzirom na datum donošenja iste tužitelj nedvojbeno zaprimio nakon 28. kolovoza 2017. kao dana s kojim mu je služba prestala po sili zakona, od tuženika osnovano nije niti mogao tražiti vraćanje na rad kao ni samostalno pristupiti u polovne prostorije tuženika i započeti s radom.
10.3. Što se pak tiče navoda u svezi polaganja stručnog ispita, kao uvjeta za obavljanje poslova radnog mjesta tužitelja, ovaj sud ističe da o pitanju prestanka službe tužitelja i time pitanju trajanja radnog odnosa stranaka (kao osnove iz kojeg proizlazi pravo na plaću) odlučenom odlukom tuženika o prestanku službe tužitelja od 29. travnja 2021. pravilnost i zakonitost koje odluke tužitelj nije uspio osporiti u vođenom upravnom sporu u kojem je sud pravomoćnom odlukom odbio tužbeni zahtjev za poništenje tog rješenja, dakle, pravilnost i zakonitost koje je odluke već ispitana od strane nadležnog suda, a poradi čega ovaj sud ne može raspravljati niti odlučivati o ispravnosti takve odluke o prestanku službe.
11. Utvrdivši tako da tužitelj ima pravo na naknadu plaće za period do 28. kolovoza 2017. u kojem je do prekida rada prema utvrđenju ovog suda došlo krivnjom tuženika, kao sporno se postavilo pitanje za koji točno period (broj dana) u srpnju i kolovozu 2017. je tuženik tužitelju dužan isplatiti naknadu plaće.
11.1. Navedeno kao prvo ovisi o činjenici koji je broj radnih dana u srpnju 2017., a koji u kolovozu 2017. te kao drugo o činjenici za koji je broj od tog ukupnog broja radnih dana tuženik tužitelju već (prethodno pokretanju ovog spora) isplatio plaću.
11.2. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, bankarstvo i računovodstvo mr. sc. Martine Mate od 12. kolovoza 2018. (list spisa 126-130), onog dijela kojem niti jedna stranka nije prigovorila, proizlazi da je obzirom na raspored rada tužitelja (od ponedjeljka do petka) broj radnih dana u srpnju 2017. godine 21 (dvadeset i jedan), a broj radnih dana u kolovozu 2017. godine 23 (dvadeset i tri). Obzirom je tužitelju služba prestala po sili zakona 28. srpnja 2017. što znači da on nije bio u radnom odnosu cijeli mjesec, sud je temeljem dopune nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, bankarstvo i računovodstvo mr. sc. Martine Mate od 10. srpnja 2025. (list spisa 270-271) utvrdio da je broj radnih dana za koji tužitelj ostvaruje pravo na naknadu plaće u mjesecu kolovozu 2017. računano do 28. srpnja 2017. 20 (dvadeset). Navedeno proizlazi i pregledom kalendara za mjesece srpanj i kolovoz 2017. godine.
11.3. Nadalje, iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, bankarstvo i računovodstvo mr. sc. Martine Mate od 12. kolovoza 2018. (list spisa 126-130), onog dijela kojem niti jedna stranka nije prigovorila, proizlazi da je za mjesec srpanj 2017. tuženik tužitelju isplatio plaću za samo 2 radna dana manje od punog radnog fonda sati, što je i logično uzimajući u obzir da je tužitelj rješenje o prestanku državne službe od 17. srpnja 2017. zaprimio 27. srpnja 2017. kada je i došlo do prekida rada, a u kojem trenutku u mjesecu srpnju preostaju još damo dva radna dana (petak 28. srpnja i ponedjeljak 31. srpnja). Činjenica da tuženik za srpanj 2017. tužitelju nije isplatio plaću samo za 2 radna dana (kako to tuženik ističe na ročištu glavne rasprave 01. prosinca 2017.) proizlazi i iz sadržaja obračunske liste za isplatu plaće za 7/2017 (list spisa 20) iz koje je razvidno da je ukupan broj radnih sati mjeseca 168, a da se plaća tužitelju obračunava za ukupno 152 sata na radu (168-152 daje 16 sati što podijeljeno s 8 sati rada dnevno daje 2 dana).
11.4. Iz navedenog slijedi da je tuženik temeljem čl. 95. st. 3. ZoR tužitelju dužan isplatiti naknadu plaće za 2 radna dana srpnja 2017. i 20 radnih dana kolovoza 2017. Sukladno čl. 95. st. 5. ZoR u svezi čl. 90.b ZoR naknada plaće koju radnik ostvaruje za vrijeme prekida rada temeljem čl. 95. st. 3. ZoR se utvrđuje u visini prosječne bruto plaće koje su radniku isplaćene u posljednja tri mjeseca rada prethodno onom u kojem je došlo do prestanka rada (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Revr-581/04-2 od 10. studenog 2004.). Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, bankarstvo i računovodstvo mr. sc. Martine Mate od 12. kolovoza 2018. (list spisa 126-130), onog dijela kojem niti jedna stranka nije prigovorila, prosječna bruto plaća tužitelja za posljednja tri mjeseca rada prethodno onom u kojem je došlo do prekida rada (srpanj 2017.) iznosi 12.726,12 kn što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 1.689,05 Eura. Takva mjesečna bruto plaća, sukladno dopuni nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, bankarstvo i računovodstvo mr. sc. Martine Mate od 10. srpnja 2025. (list spisa 270-271), onog dijela kojem također niti jedna stranka nije prigovorila, daje iznos prosječne bruto (naknade) plaće od 606,01 kn po danu za srpanj 2017. odnosno iznos prosječne bruto (naknade) plaće od 553,31 kn po danu za kolovoz 2017. (kako je to jasno i pregledno navedeno u stupcu 4. tablice 1. sadržane u dopuni nalaza i mišljenja na listu spisa 271).
11.5. Temeljem takvih nedvojbenih utvrđenja, ovo neovisno o tome što sudski vještak dalje u dopuni nalaza i mišljenja od 10. srpnja 2025. (list spisa 270-271) za srpanj 2017. daje obračun naknade plaće za sveukupno tri dana srpnja 2017. (što nedvojbeno čini zbog naloga suda da obračun napravi za period od 27. srpnja 2017. uslijed kakvog naloga sudski vještak zanemaruje svoje ranije ispravno utvrđenje da za srpanj 2017. tuženik tužitelju plaću nije obračunao samo za 2, a ne za 3 dana), ovaj sud kao nedvojbeno ocjenom svih gore navedenih materijalnih dokaza u međusobnoj svezi kao nedvojbeno utvrđuje da je tuženik dužan za mjesec srpanj 2017. tužitelju isplatiti naknadu plaće u iznosu od 1.212,02 kn (2 x 606,01 kn) što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 160,86 Eura, a za mjesec kolovoz 2017. naknadu plaće u iznosu od 11.066,19 (20 x 553,31 kn) što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 1.468,74 Eura, a što ukupno daje iznos od 1.629,60 Eura.
11.6. Slijedom navedenog je sud ovom presudom naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.629,60 Eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na mjesečne iznose naknade plaće detaljno navedene u točci I. izreke ove presude osim na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u bruto plaći dok je u više zatraženom iznosu, iznosu od 80,43 Eura bruto sa zateznom kamatom, tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. Odluka o zakonskoj zateznoj kamati je pri tome donesena temeljem čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO) kojom je propisano kako dužnik koji zakasni s ispunjenjem svoje obveze osim glavnice duguje vjerovniku i zatezne kamate, a sukladno čl. 29. st. 2. ZOO, čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 114/22, 156/22) i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 114/22, 156/22, 155/23) koje reguliraju visinu kamate kroz utuženo razdoblje, pri čemu je sud tijek zatezne kamate odredio za svaki pojedinačni mjesečni iznos plaće od dana dospijeća plaće u javnoj službi na isplatu što je nedvojbeno 15. u mjesecu za plaću za prethodni mjesec.
12. Odluka o zahtjevima stranaka za naknadu parničnog troška utemeljena je na čl. 154. st. 4. ZPP, temeljem koje je odredbe sud odlučio da svaka stranka snosi svoje parnične troškove, osim materijalnih troškova koji su tužitelju nastali u tijeku ovog postupka za potrebe izračuna visine naknade plaće na koju tužitelj ima pravo, troškova financijskog vještačenja u iznosu od 331,81 Eura, a budući su ti materijalni troškovi nastali neovisno o visini tužbenog zahtjeva (dakle neovisno o činjenici što je tužitelj uspio samo sa manjim dijelom početno tužbom utuženog iznosa) poradi čega se i kod djelomičnog uspjeha tužitelj u parnici u kojoj je tuženik osporavao ne samo visinu već i osnovu tužbenog zahtjeva (štoviše, raspravljanje u ovoj pravnoj stvari je pretežno i bilo koncentrirano na dokazivanje pravne osnove tužbenog zahtjeva) ovaj materijalni trošak tužitelju ima priznati u cijelosti (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev 660/2021 od 14.09.2021. i Rev 994/2021 od 14.09.2021.). Naime, iako točno da je sud tužbeni zahtjev prihvatio za iznos od 1.629,60 Eura bruto sa zakonskim zateznim kamatama, a odbio za iznos od 80,43 Eura bruto sa zakonskom zateznom kamatom te iako točno da je tužitelj tužbu povukao u dijelu tražena isplata iznosa od 17.635,48 Eura bruto sa zakonskom zateznom kamatom, a što ukupno gledano znači da je tužitelj u ovom postupku uspio samo u manjem dijelu svog početnog potraživanja; sud je pravila o naknadi parničnih troškova dužan tumačiti sukladno načelima na kojima se ta pravila zasnivaju - načelima o racionalnom, svrsishodnom i pravednom raspoređivanju troškova, što znači da sud u svakoj pojedinoj parnici ocjenjuje da li se odmjeravanjem troškova postupka prema mjerodavnom pravu narušava ravnoteža između stranaka odnosno da li bi donijeta odluka o troškovima bila prekomjeran i nerazmjeran teret za stranku, u ovom slučaju radnika, kojem je zbog povrede prava iz radnog odnosa (prava na isplatu plaće) parnica bila jedini način za ostvarenje zakonom zajamčenih prava (tako i Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž-1916/2023-2 od 04. lipnja 2024.), a obzirom se je kao prvo, tužitelj prethodno pokretanju ovog spora obratio tuženiku sa zahtjevom za naknadu plaće, međutim, kojem zahtjevu tuženik, ovo usprkos činjenici da je sam konačno donio odluku o prestanku službe tužitelja na dan 28. kolovoza 2017. ipak neovisno o kakvoj svojoj odluci nije naknadio plaću na koju, uslijed takve odluke, tužitelj nedvojbeno ostvaruje pravo; te kao drugo, jer je tužitelj obzirom na kako prvu tako i drugu presudu upravnog suda kojom je poništena/oglašena ništavom odluka tuženika o prestanku službe legitimno očekivao da ima pravo na naknadu plaće za cijelog početno tužbom utuženog razdoblja; sve poradi čega sud u ovom postupku u kojem je tužitelj uspio samo u manjem dijelu tužbenog zahtjeva odluku o parničnim troškovima nije utemeljio na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP (primjena koje bi dovela do obvezivanja tužitelja naknaditi tuženiku višestruko veći iznos od iznosa naknade plaće koji mu je ovom presudom dosuđen), donošenje kakve bi odluke bilo i protivno stajalištu Europskog suda za ljudska prava zauzetom u presudi od 06. rujna 2016. donesenom u predmetu Cindrić i Belišić protiv Hrvatske ((Zahtjev br. 72152/13) o primjeni čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju (tako i Županijski sud u Karlovcu u presudi poslovni broj Gž R-1/2023-4 od 20. rujna 2023. i Županijski sud u Velikoj Gorici u presudi poslovni broj Gž R-7/2024-2 od 18. siječnja 2024.); već je odluku o troškovima utemeljio na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP obvezavši tuženika da on tužitelju naknadi trošak financijskog vještačenja za koji sud ponavlja bi nastao u istoj visini neovisno o periodu za koji je tužitelj potraživao naknadu plaće. Sukladno čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22) tužiteljici na dosuđeni iznos troškova pripada i pravo na isplatu zatražene zakonske zatezne kamate tekuće od dana donošenja ove odluke do isplate.
U Zadru, 16. siječnja 2026. godine
S u d a c
Neva Lukin
Uputa o pravnom lijeku:
1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.
2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.
3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.
DNA:
1. Tužitelju osobno (nije obveznik plaćanja sudske pristojbe na presudu),
2. Tuženiku po punomoćniku.
