Poslovni broj: P-46/2023-39

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini po sucu Barbari Čuček kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VM, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Vesna Narančić, odvjetnica iz Krapine, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732 sa sjedištem u [adresa], koju zastupa punomoćnica Maja Čuljak, odvjetnica iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 2. prosinca 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja Vesne Narančić, odvjetnice iz Krapine i zamjenice punomoćnice tuženika Nataše Grubišić, odvjetnice iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Jasminka Houška i Nataša Grubišić iz Zagreba, 16. siječnja 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je djelomično ništetetna i bez pravnog učinka odredba točke 1. (Iznos kredita) iz ugovora o kreditu, broj ugovora: 9011171668, solemniziran kod javnog bilježnika Damira Bjelčića pod brojem OU- 262/2006 od 24. travnja 2006., sklopljen između tužitelja i tuženika i to u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i stavak 2. odredba točke 4. (kamata na kredit) istog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je određeno da se kamata obračunava u CHF, zatim dio odredbe stavka 2. točke 5. (interkalarna kamata) u dijelu kojim je propisano da se kamata iz prethodnog stavka obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate, zatim dio odredbe stavka 2. točke 6 (kamata na zakašnjenje) u dijelu kojim je propisano da se kamata iz prethodnog stavka obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate, te dio odredba točke 7.2. ugovora o kreditu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i kamata švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732 sa sjedištem u [adresa] da tužitelju VM, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 4.438,19 EUR (slovima: četiri tisuće četiristo trideset osam eura i devetnaest centi) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 12. prosinca 2015. do 31. prosinca 2022. u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"1. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u točci 4.1. ugovor o kreditu, broj ugovora: 9011171668, solemniziran kod javnog bilježnika Damira Bjelčića pod brojem OU-262/2006 od 24. travnja 2006., sklopljen između tužiteljice i tuženika, a koji glasi: „koja je promjenjiva sukladno odluci banke“, te dio odredbe sadržan u točci 7.2. stavak 2. navedenog ugovora o kreditu koji glasi: „U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog ugovora, korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.

3. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732 sa sjedištem u [adresa] da tužitelju VM, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 2.872,07 eur/21.639,64 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.12.2007. godine teče po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. godine pa do 31.07.2015. godine u skladu s čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima, a u slučaju promjene stope zateznih kamata, prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. godine pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od svakog pojedinog iznosa pa do isplate i to kako slijedi:

- na iznos od 19,31 EUR/145,48 kn tekućom od 26.8.2007. pa do isplate,

- na iznos od 19,03 EUR/143,40 kn tekućom od 26.9.2007. pa do isplate,

- na iznos od 18,94 EUR/142,70 kn tekućom od 26.10.2007. pa do isplate,

- na iznos od 19,35 EUR/145,81 kn tekućom od 26.11.2007. pa do isplate,

- na iznos od 18,93 EUR/142,61 kn tekućom od 26.12.2007. pa do isplate,

- na iznos od 19,64 EUR/147,95 kn tekućom od 26.1.2008. pa do isplate,

- na iznos od 34,31 EUR/258,54 kn tekućom od 26.2.2008. pa do isplate,

- na iznos od 35,38 EUR/266,59 kn tekućom od 26.3.2008. pa do isplate,

- na iznos od 34,15 EUR/257,33 kn tekućom od 26.4.2008. pa do isplate,

- na iznos od 34,05 EUR/256,56 kn tekućom od 26.5.2008. pa do isplate,

- na iznos od 33,98 EUR/256,05 kn tekućom od 26.6.2008. pa do isplate,

- na iznos od 33,67 EUR/253,72 kn tekućom od 26.7.2008. pa do isplate,

- na iznos od 33,60 EUR/253,15 kn tekućom od 26.8.2008. pa do isplate,

- na iznos od 33,87 EUR/255,20 kn tekućom od 26.9.2008. pa do isplate,

- na iznos od 37,72 EUR/284,18 kn tekućom od 26.10.2008. pa do isplate,

- na iznos od 35,08 EUR/264,28 kn tekućom od 26.11.2008. pa do isplate,

- na iznos od 36,62 EUR/275,93 kn tekućom od 26.12.2008. pa do isplate,

- na iznos od 39,74 EUR/299,39 kn tekućom od 26.1.2009. pa do isplate,

- na iznos od 39,94 EUR/300,90 kn tekućom od 26.2.2009. pa do isplate,

- na iznos od 39,11 EUR/294,66 kn tekućom od 26.3.2009. pa do isplate,

- na iznos od 39,40 EUR/296,85 kn tekućom od 26.4.2009. pa do isplate,

- na iznos od 38,60 EUR/290,84 kn tekućom od 26.5.2009. pa do isplate,

- na iznos od 38,83 EUR/292,53 kn tekućom od 26.6.2009. pa do isplate,

- na iznos od 38,59 EUR/290,74 kn tekućom od 26.7.2009. pa do isplate,

- na iznos od 38,66 EUR/291,31 kn tekućom od 26.8.2009. pa do isplate,

- na iznos od 38,63 EUR/291,07 kn tekućom od 26.9.2009. pa do isplate,

- na iznos od 38,33 EUR/288,79 kn tekućom od 26.10.2009. pa do isplate,

- na iznos od 38,80 EUR/292,31 kn tekućom od 26.11.2009. pa do isplate,

- na iznos od 39,31 EUR/296,18 kn tekućom od 26.12.2009. pa do isplate,

- na iznos od 39,79 EUR/299,83 kn tekućom od 26.1.2010. pa do isplate,

- na iznos od 39,94 EUR/300,90 kn tekućom od 26.2.2010. pa do isplate,

- na iznos od 40,87 EUR/307,91 kn tekućom od 26.3.2010. pa do isplate,

- na iznos od 40,58 EUR/305,73 kn tekućom od 26.4.2010. pa do isplate,

- na iznos od 40,63 EUR/306,10 kn tekućom od 26.5.2010. pa do isplate,

- na iznos od 42,50 EUR/320,24 kn tekućom od 26.6.2010. pa do isplate,

- na iznos od 43,06 EUR/324,41 kn tekućom od 26.7.2010. pa do isplate,

- na iznos od 43,19 EUR/325,44 kn tekućom od 26.8.2010. pa do isplate,

- na iznos od 43,37 EUR/326,80 kn tekućom od 26.9.2010. pa do isplate,

- na iznos od 42,35 EUR/319,06 kn tekućom od 26.10.2010. pa do isplate,

- na iznos od 43,54 EUR/328,07 kn tekućom od 26.11.2010. pa do isplate,

- na iznos od 37,86 EUR/285,25 kn tekućom od 26.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 36,78 EUR/277,09 kn tekućom od 26.1.2011. pa do isplate,

- na iznos od 38,71 EUR/291,67 kn tekućom od 26.2.2011. pa do isplate,

- na iznos od 38,22 EUR/287,98 kn tekućom od 26.3.2011. pa do isplate,

- na iznos od 37,94 EUR/285,83 kn tekućom od 26.4.2011. pa do isplate,

- na iznos od 39,80 EUR/299,88 kn tekućom od 26.5.2011. pa do isplate,

- na iznos od 35,56 EUR/267,91 kn tekućom od 26.6.2011. pa do isplate,

- na iznos od 36,24 EUR/273,05 kn tekućom od 26.7.2011. pa do isplate,

- na iznos od 37,46 EUR/282,26 kn tekućom od 26.8.2011. pa do isplate,

- na iznos od 29,55 EUR/222,65 kn tekućom od 26.9.2011. pa do isplate,

- na iznos od 29,35 EUR/221,15 kn tekućom od 26.10.2011. pa do isplate,

- na iznos od 29,40 EUR/221,54 kn tekućom od 26.11.2011. pa do isplate,

- na iznos od 29,61 EUR/223,10 kn tekućom od 26.12.2011. pa do isplate,

- na iznos od 30,19 EUR/227,50 kn tekućom od 26.1.2012. pa do isplate,

- na iznos od 30,30 EUR/228,27 kn tekućom od 26.2.2012. pa do isplate,

- na iznos od 30,07 EUR/226,55 kn tekućom od 26.3.2012. pa do isplate,

- na iznos od 30,21 EUR/227,61 kn tekućom od 26.4.2012. pa do isplate,

- na iznos od 30,34 EUR/228,63 kn tekućom od 26.5.2012. pa do isplate,

- na iznos od 30,20 EUR/227,57 kn tekućom od 26.6.2012. pa do isplate,

- na iznos od 30,08 EUR/226,66 kn tekućom od 26.7.2012. pa do isplate,

- na iznos od 30,03 EUR/226,24 kn tekućom od 26.8.2012. pa do isplate,

- na iznos od 29,53 EUR/222,48 kn tekućom od 26.9.2012. pa do isplate,

- na iznos od 30,09 EUR/226,75 kn tekućom od 26.10.2012. pa do isplate,

- na iznos od 30,22 EUR/227,68 kn tekućom od 26.11.2012. pa do isplate,

- na iznos od 30,08 EUR/226,67 kn tekućom od 26.12.2012. pa do isplate,

- na iznos od 29,43 EUR/221,75 kn tekućom od 26.1.2013. pa do isplate,

- na iznos od 29,80 EUR/224,50 kn tekućom od 26.2.2013. pa do isplate,

- na iznos od 29,94 EUR/225,56 kn tekućom od 26.3.2013. pa do isplate,

- na iznos od 29,76 EUR/224,25 kn tekućom od 26.4.2013. pa do isplate,

- na iznos od 29,26 EUR/220,46 kn tekućom od 26.5.2013. pa do isplate,

- na iznos od 29,42 EUR/221,67 kn tekućom od 26.6.2013. pa do isplate,

- na iznos od 29,17 EUR/219,76 kn tekućom od 26.7.2013. pa do isplate,

- na iznos od 30,44 EUR/229,33 kn tekućom od 26.8.2013. pa do isplate,

- na iznos od 30,83 EUR/232,30 kn tekućom od 26.9.2013. pa do isplate,

- na iznos od 30,86 EUR/232,49 kn tekućom od 26.10.2013. pa do isplate,

- na iznos od 30,93 EUR/233,04 kn tekućom od 26.11.2013. pa do isplate,

- na iznos od 31,05 EUR/233,95 kn tekućom od 26.12.2013. pa do isplate,

- na iznos od 31,05 EUR/233,93 kn tekućom od 26.1.2014. pa do isplate,

- na iznos od 10,55 EUR/79,49 kn tekućom od 26.2.2014. pa do isplate,

- na iznos od 10,55 EUR/79,50 kn tekućom od 26.3.2014. pa do isplate,

- na iznos od 10,49 EUR/79,05 kn tekućom od 26.4.2014. pa do isplate,

- na iznos od 10,46 EUR/78,80 kn tekućom od 26.5.2014. pa do isplate,

- na iznos od 10,47 EUR/78,90 kn tekućom od 2.7.2014. pa do isplate,

- na iznos od 10,54 EUR/79,42 kn tekućom od 3.8.2014. pa do isplate,

- na iznos od 10,58 EUR/79,72 kn tekućom od 26.8.2014. pa do isplate,

- na iznos od 10,60 EUR/79,90 kn tekućom od 26.9.2014. pa do isplate,

- na iznos od 10,69 EUR/80,52 kn tekućom od 26.10.2014. pa do isplate,

- na iznos od 10,72 EUR/80,74 kn tekućom od 26.11.2014. pa do isplate,

- na iznos od 10,70 EUR/80,64 kn tekućom od 26.12.2014. pa do isplate,

- na iznos od 13,20 EUR/99,46 kn tekućom od 26.1.2015. pa do isplate,

- na iznos od 10,74 EUR/80,90 kn tekućom od 26.2.2015. pa do isplate,

- na iznos od 10,74 EUR/80,90 kn tekućom od 26.3.2015. pa do isplate,

- na iznos od 10,74 EUR/80,90 kn tekućom od 26.4.2015. pa do isplate,

- na iznos od 10,74 EUR/80,90 kn tekućom od 2.6.2015. pa do isplate,

- na iznos od 10,74 EUR/80,90 kn tekućom od 26.6.2015. pa do isplate,

- na iznos od 10,74 EUR/80,90 kn tekućom od 5.8.2015. pa do isplate,

- na iznos od 10,74 EUR/80,90 kn tekućom od 26.8.2015. pa do isplate,

- na iznos od 10,74 EUR/80,90 kn tekućom od 26.9.2015. pa do isplate,

- na iznos od 10,74 EUR/80,90 kn tekućom od 26.10.2015. pa do isplate,

- na iznos od 10,74 EUR/80,90 kn tekućom od 26.11.2015. pa do isplate, sve u roku od 15 dana."

IV. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 947,64 EUR (slovima: devetsto četrdeset sedam eura i šezdeset četiri centa) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate te iznos od 1.935,52 eura EUR (slovima: tisuću devetsto trideset pet eura i pedeset dva centa) zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 12. prosinca 2015. pa do isplate.

V. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732 sa sjedištem u [adresa] da tužitelju VM, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], nadoknadi parnični trošak u iznosu od 846,37 eura (slovima: osamsto četrdeset šest eura i trideset sedam centi) sa zateznom kamatom od 16. siječnja 2026. pa do isplate u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VI. Odbija se tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog

troška kao neosnovan.

VII. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe od 10. travnja 2025. pod točkom 4. tužbenog zahtjeva.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je kao korisnik kredita s tuženikom, kao kreditorom 24. travnja 2006. sklopio ugovor o kreditu, broj ugovora: 9011171668, solemniziran kod javnog bilježnika Damira Bjelčića pod brojem OU-262/2006 od 24. travnja 2006. (dalje u tekstu: ugovor o kreditu), kojim je tuženik odobrio tužitelju isplatu kredita u iznosu od 63.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Namjena kredita bila je adaptacija stambenog objekta, a rok otplate 240 mjeseci. Točkom 11. navedenog ugovora stranke su ugovorile mjesnu nadležnost suda prema sjedištu podružnice Banke, odnosno u [adresa]. Stranke su 11. prosinca 2015. sklopile Dodatak ugovoru o kreditu, broj: 9011171668 temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita denominiranog s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur, za preostali iznos na dan 30. rujna 2025. Odredbom točke 4.1. predmetnog ugovora o kreditu ugovoreno je da na kredit u otplati tužitelj obvezan platiti tuženiku kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i koja na dan sklapanja ovog ugovora iznosi 4,20 % godišnje. Nadalje u točci 7.2. predmetnog ugovora o kreditu ugovoreno je da u slučaju promjene kamatne stope visinu kamatne stope iz točke 4. navedenog ugovora, tužitelj pristaje da tuženik povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. Označene odredbe točke 4.1. i odredbe 7.2. stavka 2. ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a koja je promjenjiva sukladno odluci banke (tuženika) o kamatnim stopama je ništetna i to iz razloga kako slijedi: Odredbom članka 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je člankom 270. ZOO-a propisano kako je ugovor ništetan ukoliko činidba nije moguća, dopuštena i određena ili odrediva. U konkretnom slučaju, činidba u pogledu kamatne stope koju je tužitelj bio dužan plaćati tuženiku nije niti određena niti odrediva. Naime, kamatna stopa po prednje označenom ugovoru o kreditu mijenjala se isključivo jednostranom odlukom tuženika, te se o takvoj promjeni nije pojedinačno pregovaralo. S time u vezi, tuženik je svojom jednostranom odlukom mijenjao kamatnu stopu te o istome obavješćivao tužitelja samo pisanom obavijesti bez da je tražio suglasnost tužitelja. Predmetne ugovorene odredbe omogućuju tuženiku da promjenu ugovorne kamate čini isključivo ovisnom o odluci jednog ugovaratelja, a da pri tome nisu precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se vežu promjene, te je time uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, koja promjenu nije mogla predvidjeti, a pravilnost promjene nije mogla provjeriti jer nije imala nikakvih egzaktnih kriterija. U predmetnom slučaju radi se o znatnoj neravnoteži po pitanju prava i obveza između stranaka i to na štetu tužitelja (u ovom slučaju potrošača) jer su predmet ugovora i novčanih obveza bitni sastojci ugovora o kojima mora postojati jasan konsenzus između stranaka, te je tuženik putem ove ugovorne odredbe (točke 4.1 i dio odredbe točke 7.2. st. 2 ugovora o kreditu) u potpunosti izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja). Navedeno je u suprotnosti s odredbom članka 247. ZOO koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se stranke usuglasile o bitnim sastojcima ugovora. Odredbe točke 4.1. i stavka 2. točke 7.2. predmetnog ugovora su u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja koje je jedno od osnovnih načela obveznog prava te je sadržano u odredbi članka 4. ZOO-a, kojom je propisano da se prilikom zasnivanja obveznih odnosa i ostvarivanju tih prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se tog načela. Prema predmetnoj ugovorenoj odredbi točke 4.1. i odredbe točke 7.2. st. 2. predmetnog Ugovora dug tužitelja je postao promjenjiv element na koji nije mogao utjecati iz razloga što je kamatu tuženik određivao jednostrano i samovoljno bez prethodnog pregovaranja s tužiteljem, te je na taj način tuženik prouzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja (potrošača), sve protivno načelu savjesnosti i poštenja. Odredbe točke 4.1 i odredbe točke 7.2. stavak 2. predmetnog Ugovora kojim se određuje promjenjivost kamatne stope je u potpunosti u suprotnosti s Zakonom o zaštiti potrošača koji se primjenjuje kao lex specialis, te je s istim regulirana materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima. Visoki trgovački sud RH je presudom i rješenjem posl. broj 43.Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. godine, donesenom u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zauzeo stav da su predmetne odredbe ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čine ovisnima o odluci tuženika (banke) nepoštene, pa prema tome ništetne – što je osobito obrazloženo na str. 53 do 67 navedene presude i rješenja, a u ovom predmetu se radi o takvom istovjetnom slučaju. Takav je stav potvrdio Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 9. travnja 2015. poslovnog broja Revt-249/14. Budući sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti, tužitelj ističe da su odredbe točke 4.1 i odredbe točke 7.2. i to stavak 2. predmetnog Ugovora ništetne, a osobito iz razloga navedenih u obrazloženju predmetne presude i rješenja VTSRH pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 4.7.2014., odnosno presudi Vrhovnog suda RH posl. br. Rev – 249/14. U razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu do dana sklapanja dodatka ugovoru vezano za konverziju CHF u EUR tuženik je više puta mijenjao kamatnu stopu te je tužitelj doveden u situaciju da je u navedenom razdoblju morao platiti više kamata nego što bi platio da je kamatna stopa ostala u visini kao u trenutku zaključenja ugovora o krediti, a da ugovor o kreditu ne sadrži odredbe kojima bi bilo utvrđeno da koji uvjeti utječu na promjenu visine kamatne stope, te način i parametri izračuna iz kojih bi tužitelj bio mogao predvidjeti tako značajne promjene. Sukladno prednje označenoj presudi Vrhovnog suda RH, svaki anuitet viši od iznosa određenog u prvom otplatnom planu, smatra se nepošteno promjenjivim na štetu tužitelja. U pogledu ugovora o kreditu u razdoblju od 21.4.2006. do dana konverzije kredita (sklapanja dodatka ugovoru o kreditu) tuženik je više puta mijenjao kamatnu stopu te je tužitelj doveden u situaciju da je u navedenom razdoblju morao platiti 5.315,87 CHF u protuvrijednosti u kunama, odnosno 2.872,07 eur/21.639,64 kuna više kamata nego što bi platio da je kamatna stopa ostala u visini kao u trenutku zaključenja ugovora o krediti, a da ugovor o kreditu ne sadrži odredbe kojima bi bilo utvrđeno da koji uvjeti utječu na promjenu visine kamatne stope, te način i parametri izračuna iz kojih bi tužitelj bio mogao predvidjeti tako značajne promjene. Sukladno prednje označenoj presudi Vrhovnog suda RH, svaki anuitet viši od iznosa određenog u prvom otplatnom planu, smatra se nepošteno promjenjivim na štetu tužitelja. Osim navedene odredbe o kamati, ništetna je i odredba točke 1. (iznos odobrenog kredita) predmetnog ugovora u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te dio odredbe sadržan u točci 4.2. koji propisuje da se kamata obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima, zatim dio odredbe sadržan u točci 5. stavku 2. koji glasi da se kamata iz prethodnog stavka obračunava u CHF, a naplaćuje se u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate, zatim stavak 2. točke 6. koji glasi kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate. Ništetna je i odredba točke 7.2. ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i kamata švicarski franak. Tuženik je s tužiteljem sklopio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom kojom je iznos kredita vezan uz švicarski franak što podrazumijeva da se kod mjesečnih anuiteta mogu očekivati određene oscilacije s obzirom na promjenu tečaja švicarskog franka. Međutim tuženik nije tužitelja upoznao i upozorio na mogućnost velikih oscilacija nego je isto prešutio. Posebno tuženik nije tužitelja upozorio o riziku vezanom uz činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema euru. U trenutku kada je došlo do bitnih promjena okolnosti tuženik nije tužitelju predložio izmjenu ugovora temeljem klauzule rebus sic stantibus. Prije zaključenja predmetnog Ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovaranja i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) u razdoblju od 1.4.2005. godine do 6.8.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 29/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dakle postupao je protivno pozitivnim propisima RH i time ništetno. Da je naprijed opisano ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetno utvrđeno je i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. 26 P-1401/2012 od 4.7.2013. u kolektivnom sporu tužitelja POTROŠAČ – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv tuženih osam banaka, a gdje je bila utužena i ovdje tužena banka. U spomenutoj pravomoćnoj odluci Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno je da je: „Prvotužena Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1.4.2005. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time prvotužena Zagrebačka banka d.d. postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) u razdoblju od 1.4.2005. do 6.8.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 29/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima…“ Stoga se tužitelj u ovom predmetu poziva na pravno utvrđenje iz spomenute pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, te je sud temeljem odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača i odredbe članka 502c Zakona o parničnom postupku, vezan pravnim utvrđenjem iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. 26. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Prema izračunu tužitelj zbog rasta tečaja valute švicarski franak u odnosu na kunu, tužitelj je tuženiku tijekom otplate kredita više platio iznos od 5.385,83 EUR/40.579,53 KN. Slijedom navedenog, tužitelj u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na promjenjivu stopu ugovorne kamate te s osnove ništetnosti tih odredbi postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 2.872,07 eura, uvećano za zakonsku zateznu kamatu, na svaki pojedini mjesečni iznos. Tužitelj u tužbi također postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu te s osnove ništetnosti tih odredbi postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 5.385,83 eura, uvećano za zakonsku zateznu kamatu, na svaki pojedini mjesečni iznos.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu tvrdi da je tužitelj namiren i restituiran prilikom konverzije. Tuženik ističe da je tužitelj sklapajući ovdje predmetni ugovor bio jednako informiran o svim uvjetima kreditiranja kao da uzima kredit i danas. Tuženik navodi da je tužitelj sklopio dodatak ugovoru o kreditu broj 9011171668 kojim je provedena konverzija, a koji je potvrđen od strane javnog bilježnika (dalje: dodatak ugovoru) radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/2015) (dalje ZIDZPK).Tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je u oglednom postupku vođenom pod brojem Gos-1/2019-36 rješenjem od 4.3.2020. odgovorio na postavljeno pitanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Slijedom navedenog tuženi navodi da dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđivanje ništetnosti Dodatka ugovoru o kreditu broj 9011171668, koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženi kao kreditor zaključili u potpunosti neosnovan. Tuženik navodi da kako korisnici kredita u CHF, koji su svoje obveze konvertirali sukladno ZPK u obveze s naslova ugovora o kreditu u EUR, nemaju pravni interes za vođenje postupka usmjerenog na povrat učinjenih plaćanja s naslova eventualno ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF, a što proizlazi argumentum a contrario iz iznesenog stajališta VSRH, a što je detaljno objašnjeno i u obrazloženju Rješenja VSRH broj Gos-1/2019. Zakonodavac je intervenirao u slobodu ugovaranja i uređenja ugovornih odnosa uvođenjem zaštitnih mehanizama kako bi se spriječile posljedice stvarne nejednakosti i kako bi se osiguralo načelo jednakosti i ravnopravnosti sudionika ugovornog odnosa kao i načelo pravednosti. Tuženik se poziva na Direktivu 93/13 EEZ vijeća od 5.4.1993. jasno propisuje iznimke od primjene Općih pretpostavki za ništetnost (nepoštenost) i to na način da se ne može raditi o nepoštenim ugovornim odredbama ako je njihov sadržaj preuzet iz pozitivnih propisa, a što se konkretno dogodilo prilikom sklapanja Dodatka ugovoru, odnosno prihvatom konverzije od strane tužitelja. Tuženik navodi da je donošenjem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju došlo do uspostavljanja ravnoteže interesa između ugovornih strana te je zakonskom intervencijom zakonodavac potpuno otklonio potrebu da se osobama koje su bile ovlaštene tužiti tuženika s osnove odredaba članka 138.a. ZZP-a pruži sudska zaštita i u pogledu njihove restitucije. Tuženik navodi da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednačuje sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF se izjednačava s položajem potrošača u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik navodi da tužitelj nije bio u obvezi sklopiti Dodatak ugovora o kreditu, već je to bio njegov izbor, hoće li ili ne prihvatiti ponudu za sklapanje Dodatka ugovora koja se odnosila na konverziju njegova ugovora u valutu EUR i visini kamata koju je tuženik primjenjivao u ugovorima koji su bili zaključeni u valuti EUR. Tuženik navodi da su postupkom konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru obuhvaćene sve otplate (kamate i glavnica) učinjene do 30.9.2015. odnosno do sklapanja Dodatka ugovoru. Tuženik navodi da se ugovor o kreditu u CHF u cijelosti mijenja u ugovor o kreditu u EUR na način kao da je i bio sklopljen u EUR (a ne u CHF) stoga ugovorne strane ne mogu na temelju prijašnjeg ugovora u CHF jedna od druge bilo što potraživati. Tuženik nadalje navodi da prihvatom ponude banke od strane potrošača prestaje postojati ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF kao da ga nikada nije niti bilo, a nastaje novi ugovor s valutnom klauzulom u EUR kao da je od samog početka bio takav (s valutnom klauzulom u EUR). Tuženik navodi da je tužitelj bio u potpunosti i na transparentan način informiran o izračunu svih elemenata konverzije, te je imao omogućen pristup povijesnom pregledu općih uvjeta kreditiranja, odluka o kamatnim stopama, dnevnih tečajeva, odnosno svih relevantnih elemenata kako bi bio u potpunosti informiran čime je doveden u potpuno ravnopravni položaj sa tuženikom i imao je dodatni rok u kojem je mogao odlučiti prihvaća li navedenu zakonom određenu ponudu, čime je jasno da je Potrošač ovdje tužitelj prihvatom ponude i izračuna u potpunosti namiren. Tuženik navodi da se pravomoćne presude na kojima tužitelj temelji svoje zahtjeve VTSRH, Pž-7129/13 od 13.6.2014 i Pž-6632/17 od 14.6.2018 odnose isključivo na ugovore o kreditu u CHF proizlazi da te presude nemaju nikakove učinke na nove (konvertirane) ugovore u kojima vrijednost obveze u kunama nije vezana uz CHF već uz EUR. Tuženik navodi da je u Dodatku ugovora utvrđen i iznos pretplate koji iznos se sukladno članku 19.c. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju preračunava u kune i točno obračunava. Pretplata se potrošaču uračunava i koristi za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji dospijevaju nakon sklapanja dodatka ugovoru, i to na način kako je to određeno Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i ne tretiraju se kao umanjenje glavnice. Tuženik navodi da svota svih uplata s naslova kredita u CHF služi namirenju kredita u EUR koji zamjenjuje prvotni kredit u CHF, a sukladno prihvaćenom obračunu (izračunu na koji je tužitelj pristao). Tuženik nadalje navodi kako je jasno da postoji pravna osnovanost za sve učinjene uplate (jer su iste u cijelosti obračunate) to nema uvjeta za ostvarivanje isplate temeljem odredaba o stjecanju bez osnove, jer nedostaje pretpostavka za isto koju je potrebno dokazati u svakom konkretnom slučaju, a to je izostanak pravne osnove. Drugačije stajalište u kojem bi potrošač ujedno imao pravo na konverziju i pravo na povrat svih ili dijela preplaćenih svota koje su obuhvaćene konverzijom s jedne strane omogućilo bi potrošaču neosnovano ostvarivanje dvostruke koristi na štetu druge ugovorne strane, dok bi s druge strane banci neosnovano nametnulo dvostruku obvezu. Tuženik navodi da osim što se onemogućuje ostvarivanje restitucijskog zahtjeva, konverzijom se i trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke neovisno o tome kakav je taj odnos bio s naslova prvotnog ugovora o kreditu u CHF te se isto upravo postiže određivanjem strogih pravila konverzije koja uspostavljaju ravnopravni odnos između dvije strane. Tuženik navodi da se tužitelj neosnovano poziva na presude VTSRH, Pž- 7129/13 od 13.6.2014 i Pž-6632/17 od 14.6.2018. ne samo iz razloga koji su u ovom odgovoru već navedeni (odnose se na ugovore za CHF, a nakon konverzije tog ugovora više nema već je na snazi ugovor u EUR i restitucija je obavljena u potpunosti), već i zbog toga što zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj nije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora. Tuženik navodi da ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u ugovoru sklopljenog među strankama, to se ovdje tužitelj ne može na tu presudu pozivati niti bi to imalo smisla, slijedom čega je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 irelevantna kako u pravnom tako i u činjeničnom pogledu. Tuženik navodi da je valutna klauzula u konkretnom ugovoru u skladu sa važećom zakonskom regulativom i drugim propisima. Tuženik navodi da je Hrvatska narodna banka upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju kune prema tečaju CHF, a što potvrđuje i priopćenje HNB-a od 25.8.2006. pod naslovom "Pojašnjenje - analize rizika koji nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatom stopom - primjer kredita vezanog uz švicarski franak" objavljeno u Biltenu o bankama br.12. Slijedom navedenog, tuženik navodi da je neosnovana tvrdnja tužitelja da nije znao i nije bio informiran o mogućnosti promjene tečaja valute CHF u odnosu na kunu, jer je isti bio informiran kako u javnim glasilima, od strane HNB, te od strane zaposlenika tuženika, no donio je odluku unatoč navedenim objavama i drugim ponuđenim opcijama, da sklopi upravo konkretni ugovora o kreditu. Tuženik navodi da odluka suda EU C-26/13 nije primjenjiva u konkretnom slučaju kao niti presuda suda EU broj C-118/17 od 14.3.2019. Tuženik navodi da je tužitelj poslovno sposobna osoba kojoj su prije i u vrijeme sklapanja ugovora bile dostupne sve informacije o značenju valutne klauzule, a sam tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije zatražio nikakova razjašnjenja u vidu bilo koje ugovorne obveze ili odredbe, ništa mu nije bilo sporno i nije tražio dodatna razjašnjenja. Tuženik navodi da se tužitelj svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama, ocijenivši da mu isti sukladno njegovim potrebama i mogućnostima najviše odgovara što ukazuje na činjenicu da su tužitelju bile jasne ugovorne odredbe i prava i obveze iz istog i to solemniziranog ugovora. Tuženik navodi da je odredba ugovora o kreditu o kamatnoj stopi jasna i razumljiva za korisnike kredita. Tuženik nadalje navodi da je volja ugovornih strana da se kamatna stopa tijekom ugovora mijenja pravno je valjana i zakonita, te je stoga dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi valjan. Isto tako tuženik ističe da varijabilna kamatna stopa nije ništavna niti prema odredbama mjerodavnih propisa niti prema stavu sudske prakse, a niti prema stavu HNB-a kao regulatornog tijela. Tuženik prigovara da bi tužitelj bio potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik ističe i prigovor zastare u cijelosti u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, a sve kako se radi o zahtjevima za isplatu razlike navodnih kamata kao povremenih mjesečnih iznosa od čijeg je dospijeća do utuženja protekao dulji vremenski period no zakonom određen za pravo na ostvarivanje isplate tih vrsta potraživanja, a tijekom dosadašnjeg razdoblja sukladno čl. 241. Zakona o obveznim odnosima zastara nije prekinuta podnošenjem tužbe ili drugom vjerovnikovom odnosno tužiteljevom radnjom protiv tuženika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja ove konkretne tražbine tuženika. Tuženik navodi da su postupkom konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru obuhvaćene sve otplate (kamate i glavnica). Tuženik navodi da se novim ugovorom dotadašnji ugovor o kreditu u CHF u cijelosti mijenja u ugovor o kreditu u EUR na način kao da je i bio sklopljen u EUR (a ne u CHF) stoga ugovorne strane ne mogu na temelju prijašnjeg ugovora u CHF jedna od druge bilo što potraživati. Tuženik navodi da se u konkretnom tužbenom zahtjevu, kako je isti postavljen, ne radi o parnici za naknadu štete te tužitelj nema pravnog niti zakonskog osnova pozivati se na pravna utvrđenja na koja se poziva iz predmeta P-1401/2012 Trgovačkog suda u Zagrebu, jer ovaj konkretni spor ne udovoljava zakonskim kriterijima iz čl.502c Zakona o parničnom postupku niti kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i ne radi se više o kreditu u CHF koji je konverzijom prestao postojati. Tuženik navodi da je valutna klauzula zakonom dopuštena i jasno određena pravna kategorija koja je utemeljena na kogentnoj normi te nikako ne može biti proglašena ništetnom kako to tužitelj pogrešno zaključuje, niti konkretni pravni posao može biti ništetan samo zbog toga što je ugovorena valutna klauzula, a niti može biti proglašena ništetnom neka od odredbi konkretnog ugovora zbog ugovaranja valutne klauzule. Tuženik navodi da je volja ugovornih strana jasno i nesumnjivo određena govorom o kreditu i njegovim dodatkom te nema zakonske osnove da se ista tumači. Tuženik navodi da je ugovor o kreditu i Dodatak istom solemniziran kod javnog bilježnika te isti predstavlja javnu ispravu čiju istinitost nije dopušteno parničnim postupkom utvrđivati drugačije no kako glasi i kako u ispravi jasno i istinito stoji, jer je ista kao i presuda zakon među strankama. Tuženik navodi da se tužbeni zahtjev koji je postavljen, odnosi na ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom, a iznosi koji su navedeni u petitu tužbenog zahtjeva su postavljeni u kunama, čime isti ne proizlaze iz navedenog ugovora o kreditu niti iz dodatka ugovoru i ovako postavljena tužba i tužbeni zahtjev je u cijelosti nepodoban za odlučivanje. Tuženik ističe da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno, pa je očito kako odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije niti ne može biti ništetna te je u konkretnom slučaju, volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu i nije ostavljen prostor za primjenu drugačije kamatne stope (fiksne). Tuženik navodi da je jasno ugovorena odredba kojom se banka, ovdje tuženik ovlašćuje mijenjati kamatnu stopu, a koja odredba nije sama po sebi nepoštena niti je kao takova valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva predmetnog sadržaja, već se radi o valjanoj, zakonom dopuštenoj i odredivoj činidbi koja predstavlja pravu volju ugovornih stranaka koja je sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu postala potpuno određena i ne može nikako biti ništetna. Uz već istaknute prigovore zastare, tuženik ističe prigovor promašene aktivne legitimacije u vidu činjenice je li tužitelj potrošač ističe se i opreza radi prigovor radi prebijanja, a sve kako nema osnova za isplatu. Slijedom svega iznesenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene parnične troškove sukladno odluci suda.

3. Tuženik je prigovor radi prebijanja specificirao u podnesku od 28. travnja 2024., prema kojem predlaže da se s osnove preplate utvrđene konverzijom utvrdi tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 3.237,33 EUR te za sve negativne razlike za koje je naveo da će ih specificirati po provedenom vještačenju.

4. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 10. travnja 2025. precizirao tužbeni zahtjev tako da tako da nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, za razdoblje od dana plaćanja pa do 11. prosinca 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, potražuje iznos glavnice od 4.438,19 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 12. prosinca 2015. te iznos od 1.935,52 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 12. prosinca 2015. po osnovi preostale glavnice na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015.) u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 11. prosinca 2015., odnosno do konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita, dok je povukao tužbu u odnosu na kondemnatorni dio tužbenog zahtjev na isplatu iznosa od 2.872,07 eura, uvećano za zakonsku zateznu kamatu, na svaki pojedini mjesečni iznos po osnovi promjenjive stope ugovorne kamate.

5. Tuženik se u podnesku od 10. travnja 2025., dakle prije nego što mu je dostavljen podnesak tužitelja od 10. travnja 2025. kojim je precizirao tužbeni zahtjev, protivio bilo kakvoj promjeni tužbe i tužbenog zahtjeva.

6. Budući da je tužitelj povukao kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 2.872,07 eura, uvećano za zakonsku zateznu kamatu, na svaki pojedini mjesečni iznos po osnovi promjenjive stopu ugovorne kamate te smanjio tužbeni zahtjev po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli s obzirom da je u tužbi po navedenoj osnovi potraživao iznos od 5.385,83 eura uvećano za zakonsku zateznu kamatu, na svaki pojedini mjesečni iznos, nije riječ o promjeni istovjetnosti tužbenog zahtjeva, već o smanjenju tužbenog zahtjeva koje smanjenje sukladno odredbi čl. 191. st. 3. ZPP-a ne predstavlja preinaku tužbu već djelomično povlačenje tužbe, za što je, prema odredbi čl. 193. st. 2. nužan pristanak tuženika koji se je upustio u raspravljanje. Kako se tuženik izričito protivio bilo kakvoj promjeni tužbe i tužbenog zahtjeva, u ovoj je parnici potrebno odlučiti o tužbenom zahtjevu u granicama kako je postavljen u tužbi.

7. Budući da je tužbeni zahtjev povećan za iznos od 1.935,52 eura po osnovi preostale glavnice na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015.) u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 11. prosinca 2015., radi se o preinaci tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP-a. Prema odredbi čl. 190. st. 1. ZPP-a, tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Prema stavku 2. navedenog članka, iznimno od odredbe stavka 1. ovog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Ocjenjujući da prije provođenja financijskog vještačenja tužitelj nije mogao postaviti precizirani tužbeni zahtjev, sud utvrđuje da je tužitelj u konkretnom slučaju mogao preinačiti tužbu te je, sukladno odredbi čl. 190. st. 3. ZPP-a, dopustio preinaku tužbe od 10. travnja 2025. pod točkom 4. tužbenog zahtjeva smatrajući da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama zbog čega je odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

8. U dokaznom postupku sud je pročitao ugovor o kreditu broj: 9011171668 od 21. travnja 2006. (list 14-20 spisa), dodatak ugovoru o kreditu broj 9011171668 od 11. prosinca 2015. (list 21-27 spisa), izvršio je uvid u plan otplate (list 28-30 spisa),otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope od 21.4.2006. (list 31-35 spisa), knjigovodstvenu karticu od 2.11.2022. (list 36-72 spisa), obračun isplaćene naknade- plaće za tužitelja (list 362 do 382 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. MM iz društva Ručević vještačenja d.o.o. iz Zagreba od 19. ožujka 2025. (list 391-400 spisa), proveden je dokaz saslušanjem tužitelja te je sud usmeno saslušao na raspravi stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. MM (list 442-444 spisa).

9. Tuženik je na ročištu od 2. prosinca 2025. odustao od saslušanja svjedoka IM.

10. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

11. Nesporne su činjenice u ovom postupku:

- da je tužitelj 24. travnja 2006. s tuženikom sklopio ugovor o kreditu, broj: 9011171668 kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 63.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita (čl. 1. ugovora), a kao namjena kredita ugovorena je

"adaptacija stambenog objekta" (čl. 2.1. ugovora),

- da je člankom 4. ugovora ugovorena kamata po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,20 % godišnje (čl. 4. ugovora),

- da je člankom 7. ugovoreno da se kredit otplaćuje na rok od 240 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, a prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora,

- da su tijekom otplate kredita odlukom kreditora u više navrata promijenjene kamatne stope te se mijenjao i tečaj CHF prema kojem su se obračunavali anuiteti,

- da su stranke 11. prosinca 2015. sklopile dodatak ugovoru o kreditu broj 9011171668 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15., dalje: ZID ZPK/15.), a na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a kojim su promijenili ugovorene odredbe u pogledu valutne klauzule i ugovorene kamatne stope iz osnovnog ugovora i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita,

- da je konverzija i izračun iste proveden sukladno ZID ZPK/15.,

- da preplata tužitelja uključujući i preplatu u prijelaznom razdoblju nakon 30. rujna 2015. do dana sklapanja dodatka ugovora iznosi 3.237,33 EUR preračunato po srednjem tečaju za EUR iz tečajne liste banke važeće na dan 30. rujna 2015. i iznosio je 24.725,11 kn.

12. Sporno je:

- jesu li za ovu parnicu uopće relevantne odluke trgovačkih sudova na koje se tužitelj poziva,

- ima li tužitelj svojstvo potrošača po navedenom ugovoru o kreditu,

- visina tužbenog zahtjeva za isplatu te

- je li, neovisno o navedenom, nastupila zastara za glavnične iznose s kamatama.

13. Osim toga, sporna su, u bitnome, prvenstveno pravna pitanja, odnosno jesu li ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli te kakvi su učinci sklopljenog dodatka ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita, neovisno o eventualnoj ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

14. Neosnovan je navod tuženika da zbog toga što je s tužiteljem sklopio konverziju sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15. – dalje ZID ZPK) tužitelj više nema pravni interes zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci, poslovni broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju. Radi navedenog ovaj sud je ovlašten utvrđivati ništetnost odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope po jednostranoj odluci banke i odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula jer, tužitelj kao korisnik kredita i nadalje tvrdi da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe.

15. Na temelju iskaza tužitelja sud je utvrdio da je ugovor o kreditu zaključio s tuženikom u svrhu renoviranja kuće, zbog čega je zaključio ugovor o stambenom kreditu. Tuženik mu je prvo ponudio i dostavio ponudu za sklapanje ugovora o kreditu vezano uz valutu EUR, nakon čega ga je tuženik obavijestio da više ne postoji mogućnost sklapanja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u eurima te su mu ponudili sklapanje ugovora uz valutnu klauzulu u CHF prema kojem ugovoru mu je kasnije isplaćen iznos od 63.000,00 CHF. Isto tako službenik u banci mu je rekao da je takav kredit puno povoljniji jer je niža kamatna stopa i mjesečni anuitet, koji je tada iznosio oko 1.800,00 kn. Ugovor o kreditu otplaćivao je otprilike dvije godine nakon čega je mjesečni anuitet porastao na iznos od 3.500,00 kn. Sklopio je i dodatak ugovoru o kreditu. Tuženik je otkazao ugovor o kreditu jer istog nije više mogao uredno otplaćivati te tuženik i danas vrši pljenidbu njegove plaće te je preostalo za isplatu oko 8.000,00 eura. Tuženik je pokrenuo ovrhu na nekretnini u njegovom vlasništvu na kojoj je tuženik kao vjerovnik uknjižio pravo zaloga te je ovrha odgođena do završetka ovog postupka. Kada mu je tuženik dostavio ponudu ugovora o kreditu vezanog uz valutnu klauzulu u eurima, iznos mjesečnog anuiteta prema tom ugovoru iznosio je oko 2.200,00 kn. Službenik u banci, kod tuženika nije mu objasnio pojam valutne klauzule niti mu je rastumačio sadržaj odredaba ugovora o kreditu, već mu je prezentirao da se radi o sigurnijoj valuti od eura. Isto tako u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije očekivao da bi se moglo dogoditi da se iznos mjesečnog anuiteta udvostruči. Tuženik je nakon otkaza ugovora o kreditu od 2023. do travnja 2024. vršio pljenidbu iznosa od oko 50,00 eura, a od travnja 2024. plijeni iznos od 280,00 eura do 360,00 eura, ovisno o iznosu njegove plaće. Po zanimanju i zvanju je prometnik vlakova te na tim poslovima radi od dana sklapanja kredita do danas. Od perioda sklapanja ugovora o kreditu do danas nije bio vlasnik obrta, tvrtke niti trgovačkog društva niti je obavljao bilo kakve upravljačke aktivnosti kao direktor društva. Nekretnina na kojoj je tuženik kao vjerovnik uknjižio pravo zaloga u njegovom je vlasništvu i istu koristi isključivo za potrebe stanovanja, odnosno u istoj živi te ista nikada nije bila predmetnom najma. Ugovor o kreditu u cijelosti je otplaćivao te nitko drugi osim njega nije otplaćivao kredit.

16. U kolektivnom sporu u kojem je Trgovački sud u Zagrebu donio presudu broj P1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (glede promjenjive stope ugovorne kamate) i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (glede valutne klauzule), a koje su potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., te Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojim pravomoćnim presudama je utvrđeno da su banke, a među njima i tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametra koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, i sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

17. Prema odredbi čl. 138.a ZZP/07., važećeg u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 19/22. i 59/23., dalje: ZZP/22.), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice.

18. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a što je tužitelj u ovoj parnici i učinio pa su takvi prigovori tuženika neosnovani.

19. Prema odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03.) važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a prema točki 2. istog članka, trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili djelatnosti.

20. Iskaz tužitelja sud ocjenjuje neposredno uvjerljivim i nema ga razloga ne prihvatiti. Iz tog iskaza proizlazi da je ugovor sklopio u svojstvu potrošača, a da je tome tako sasvim je jasno i iz samog teksta ugovora o kreditu. Naime, u njemu je tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja nekakve njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a namjena kredita člankom 2.1. određena je „adaptacija stambenog objekta“, pa je očito neosnovano tuženikovo dovođenje u pitanje dokazivanja je li tužitelj sredstva kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Zbog toga su i tužitelj i tuženik vezani pravnim shvaćanjima iz navedene parnice za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

21. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača. Stoga je ovaj sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova, utvrdio ništetnost dijela odredbi naprijed citiranog ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule. Navedene odredbe predmetnog ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

22. Pri tome se navodi da je sud i iz iskaza tužitelja, utvrdio da je tuženik sklapajući predmetni ugovor o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

23. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZZP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.

24. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti, radi čega je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

25. Tuženikov prigovor zastare djelomično je osnovan. Naime, ZZP/07. (kao ni onaj raniji, a ni sada važeći ZZP) odredbe o zastari ne sadrži te se primjenjuju opće odredbe ZOO-a. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godine iz čl. 225. ZOO-a. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a, zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema odredbi čl. 140. ZZP/07., pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom na temelju članka 131. ovog Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona, prouzročena štete da pokretne pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen po utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokretne bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 19/22. i 59/23., dalje: ZZP/22.), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice. No, o učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s čl. 131. ZPP-a na prekid zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju, poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. S obzirom da se radi o odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenoj u pogledu tzv. izvanredne revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, svrha koje je upravo jedinstvena primjena prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, takvim shvaćanjem je i ovaj sud vezan. Povodom ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi." Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012 podnesena je 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare.

26. Prema odredbi čl. 245. st. 3. ZOO-a, kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe … zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Prethodno navedeno pravno shvaćanje potvrđeno je i objedinjenim pravnim shvaćanjem donesenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. pod točkom 4.

27. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, zastara glede zahtjeva zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi ponovno je počela teći 14. lipnja 2014. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13. pa bi zastarni rok istekao 14. lipnja 2019., a glede zahtjeva zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli zastara je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/1017. kojom je o tome pravomoćno završen kolektivni spor, pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023. tako da zastara u ovom slučaju nije nastupila u odnosu na ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli jer je tužba u ovom predmetu podnesena 2. veljače 2023. čime je zastara ponovno prekinuta, dok je zastara nastupila u odnosu na ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi zbog čega je točkom III. izreke sud odbio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na promjenjivu stopu ugovorne kamate te u dijelu u kojem s osnove ništetnosti tih odredbi postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 2.872,07 eura uvećano za zakonsku zateznu kamatu, na svaki pojedini mjesečni iznos (za koji iznos je tužitelj povukao tužbu (smanjio tužbeni zahtjev), a tuženik nije pristao na povlačenje tužbe).

28. S obzirom da je utvrđena ništetnost dijela odredbi ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule, to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom.

29. Naime, sklapanje dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju tih ništetnih odredbi. Pri čemu se ukazuje na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.

30. Prema ocjeni ovog suda svrha koja se želi postići primjenom odredbi ZID ZPK/15. je da se u primjeni odredbe članka 19.b položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Ovdje treba imati u vidu i pravilo po kojima se vrši konverzija kredita, a sadržana su u odredbi članka 19.c tog Zakona pri čemu treba reći da niti tom odredbom, ali niti jednom drugom odredbom navedenog Zakona, te niti jednom odredbom Dodatka ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile u skladu s tim Zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, ni one o promjenjivosti stope ugovorne kamate ni one o valuti kredita u CHF, čak što više u vrijeme donošenja navedenog Zakona pa čak i u vrijeme konverzije još nije bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvan ugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i činjenicu da se tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF, a odredbom članka 41. stavka 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći prava koja ima na temelju tog Zakona i drugih zakona kojima se štite prava potrošača niti mu se ista mogu ograničiti. Sklapanjem Dodatka osnovnom Ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu 2006. pa do sklapanja Dodatka vrijedio više od devet godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.). Sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF na temelju ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije. Vrhovni sud je još u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu na temelju tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

31. Ovome valja dodati da iako se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, kakav je i predmetni, pravo Europske unije ne primjenjuje neposredno, i u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (dalje: SSP), koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a stupio je na snagu 1. veljače 2005., dakle i prije sklapanja spornog Ugovora o kreditu. Odredbom članka 74. stavka 2. alineje 1. SSP-a Republika Hrvatska obvezala se osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.

32. Pravno shvaćanje iz ove odluke o pravnim učincima konverzije u skladu je sa shvaćanjem Suda Europske unije zauzetim u presudi od **.**.2019., RM protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem zakonodavna intervencija u odnosu na zahtjeve koje postavlja Direktiva 93/13/EEZ nije zabranjena no ona mora ispuniti uvjet potpune restitucije u smislu obeštećenja potrošača, kakvo bi obeštećenje potrošač dobio da nepoštene odredbe ugovora nema, jer zakon ne smije imati za učinak smanjenje takve zaštite zajamčene potrošačima. Sud Europske unije je obrazložio kako se u pogledu zakona kojim se provodi konverzija kredita potrošač mora nalaziti u pravnoj i činjeničnoj situaciji kao da nikada nije postojala ništetna odredba, odnosno ugovor, i to s posljedicom prije svega povrata sve koristi koje je trgovac neopravdano stekao. Iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

33. Osim toga, Sud Europske unije je u presudi od 29. travnja 2021., I. W., R. W. protiv Bank BPH S. A., C-19/20, ECLI:EU:C:2021:341, zauzeo shvaćanje da članak 6. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da je na nacionalnom sudu da utvrdi nepoštenost odredbe ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, čak i ako su je te stranke ugovorno izmijenile. Takvo utvrđenje dovodi do ponovne uspostave situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nije postojala odredba čija je nepoštenost utvrđena, osim ako je potonji na temelju slobodnog i informiranog pristanka putem izmjene nepoštene odredbe odustao od takve ponovne uspostave, što je dužan provjeriti nacionalni sud. Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem nacionalnog zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima.

34. I Europski sud za ljudska prava je u odluci u predmetu V protiv Republike Hrvatske (zahtjev broj 69108/17) od 1. rujna 2022., između ostalog naveo „da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu“, kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra da sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

35. Pravno shvaćanje iz ove odluke u skladu je i sa shvaćanjem Vrhovnog suda koje je zauzeto u rješenju broj: Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022.: „Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.“

36. Dakle, tužitelj kao potrošač, neovisno o konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe o vezanju otplate uz valutu CHF, naravno pod pretpostavkom da onim što mu je priznato na ime preplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

37. Tek takvim pristupom dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti. U razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

38. Međutim, korisnici kredita ne mogu kumulirati preplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ako ona postoji, a što se utvrđuje financijskim vještačenjem.

39. Navedeno pravo tužitelja kao potrošača u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda EU izraženim u odluci od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18. Naime, nepoštene odredbe u ugovoru koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača, uzima se kao da nikada nisu niti postojale tako da ne mogu imati učinak prema potrošaču. Posljedično navedenom iste se izuzimaju od primjene osim ako se potrošač tome usprotivi, jer pravo na djelotvornu zaštitu potrošača podrazumijeva i njegovu mogućnost da odustane od ostvarenja svojih prava tako da se, ako je to slučaj, mora uzeti u obzir volja potrošača kada on, svjestan neobvezujuće naravi nepoštene ugovorne odredbe i posljedica koje je proizvela, ipak izjavi da se protivi isključenju njene primjene, čime daje slobodan i informiran pristanak na odredbu o kojoj je riječ. To bi nadalje značilo da se tužitelj mogao odreći isticanja nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora u naknadno sklopljenom ugovoru kojim se mijenjaju ništetne odredbe osnovnog ugovora, kao što se mogao odreći i učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje tih odredbi nepoštenima, ali sve to samo pod uvjetom da je to učinio na temelju slobodnog i informiranog pristanka. Međutim, imajući u vidu sadržaj predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu, koji su stranke zaključile, jasno proizlazi da u njemu nema izjave kojom se tužitelj odriče nepoštenosti predmetnih ugovornih odredbi, kao ni od pravnih učinaka koji bi iz toga mogli proizaći za njega.

40. Sukladno tome dat je zadatak sudskom vještaku za financije.

41. Na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. MM od 19. ožujka 2025., (list 391-400 spisa) sud je utvrdio da je kredit iskorišten 21. travnja 2006., s kojim danom je srednji tečaj kreditora za valutu CHF iznosio 4,635046 kn za 1 CHF, pa je dakle isplaćeni iznos od 63.000,00 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 292.007,90 kn, odnosno 38.756,11 EUR. Na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica konvertiranog kredita u EUR iznosila je 26.714,14 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste kreditora. Iznos preplate od 3.154,83 EUR preračunato po srednjem tečaju za EUR iz tečajne liste banke važeće na dan 30. rujna 2015. i iznosio je 24.095,01 kn. Ukupni iznos preplate uključujući i preplatu u prijelaznom razdoblju nakon 30. rujna 2015. do dana sklapanja Dodatka Ugovora iznosio je 3.237,33 EUR preračunato po srednjem tečaju za EUR iz tečajne liste banke važeće na dan 30. rujna 2015. i iznosio je 24.725,11 kn. Na dan 11. prosinca 2015., a nakon obračuna učinka konverzije uključivo i učinaka nastalih u prijelaznom razdoblju, preostali dio neotplaćene glavnice konvertiranog kredita u EUR iznosio je 26.401,71 EUR. Za odgovaranje na postavljene zadatke sudski vještak je dao otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u razdoblju otplate kredita te je iskazao razlike u visini obveza tužitelja po osnovi promjene tečaja (stupac 'k'), na način da je obvezu koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd') pomnožio razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan svake pojedine uplate, i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita). S obzirom je po predmetnom kreditu provedena konverzija, a radi ocjene učinaka efekata iste, sudski vještak obračunao je i iskazao zatezne kamate na tečajne razlike (stupac 'm') od datuma plaćanja svakog pojedinog anuiteta do 11. prosinca 2015. Razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (25.5.2006.) do konverzije (11.12.2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 5.825,62 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi dani su u stupcu 'l' Tabele 1 iz nalaza. Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenoj osnovi, za razdoblje od dana plaćanja pa do 11.12.2015., preostalo dospjelo potraživanje s danom 11.12.2015. (manje priznati iznos preplate) iznosi 4.438,19 EUR (konvertirani iznos) (koji se u cijelosti odnosi na glavnicu). Iznos preostale glavnice na dan konverzije (11. prosinca 2015.) koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 11. prosinca 2015., odnosno do konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita, iznosi 1.935,52 EUR (konvertirani iznos).

42. Tužitelj nije imao prigovora na nalaz i mišljenje vještaka.

43. Tuženik u podnesku od 10. travnja 2025. prigovora nalazu i mišljenju vještaka u cijelosti. Tuženik ističe da je vještak nalaz izradio suprotno sa dokumentacijom u spisu te suprotno zadatku suda. Tuženik navodi da da vještak u nalazu uračunava zatezne kamate koje su suprotno primjenjivim propisima u konkretnom slučaju. Tuženik navodi da je Zakon o potrošačkom kreditiranju jasno odredio da se prilikom konverzije ne obračunavaju zakonske zatezne kamate te je navedeno protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju. Slijedom navedenog, tuženik navodi da iznos utvrđen u nalazu i mišljenju vještaka kao preostala razlika više plaćenog nije točan, niti je u skladu sa ugovorom o kreditu, Dodatkom ugovora o kredita, te primjenjivim propisima. Tuženik navodi da zadatak vještaka nije bio izračunavanje zakonske zatezne kamate, a što isti čini iako je to protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju. Isto tako tuženik ističe da je nalaz vještaka u potpunosti nejasan, odnosno nije jasno na koji način vještak vrši izračun, te dolazi do „preplate“.

44. Zbog prigovora tuženika na nalaz stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. MM od 10. travnja 2025. sud je saslušao vještaka na raspravi.

45. Na temelju saslušanja sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. MM sud je utvrdio da je vještak u ovom predmetu izradio nalaz i mišljenje u skladu s postavljenim zadatkom, a prema podacima iz dokumentacije sadržane u spisu predmeta. Sudski vještak je nalaz i mišljenje sačinio na temelju dokumentacije koju je popisao u uvodnom dijelu nalaza, a daljnjim je izračunima odgovorio na postavljeni zadatak suda. U odnosu na navod tuženika kako je zatezne kamate uračunao suprotno primjenjivim propisima u konkretnom slučaju pri čemu se tuženik poziva na odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju iz kojih tuženik izvlači zaključak da se prilikom konverzije ne obračunavaju zatezne kamate, sudski vještak je odgovorio kako u danom nalazu i mišljenju nije računao konverziju predmetnog kredita već je računao ono što je predmet tužbe i što je sud zadatkom postavio, a to su razlike između obveza kakve su tužitelju stvarno obračunate i obveza kakve bi bile primjenom tečaja važećeg na dan korištenja kredita, pri čemu su zatezne kamate obračunane u skladu s primjenjivim odredbama Zakona o obveznim odnosima. Odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju koje se odnose na konverziju nemaju nikakve veze s postavljenim zadatkom, predmetom ovog sudskog postupka kao i danim izračunima. U odnosu na prigovor tuženika kako sudskom vještaku nije bio zadatak izračunavati zatezne kamate, sudski vještak je naveo da je prema rješenju od 14. 1. 2025., sud između ostalog naložio izračunati zatezne kamate. Na pitanje tuženika je li pri izračunima uzeo u obzir preplatu priznatu u konverziji, sudski vještak je naveo da je iz danih izračuna vidljivo kako je preplata priznata u konverziji uzeta u obzir te je za istu umanjen ukupan iznos izračunatih razlika s pripadajućim zateznim kamatama. U odnosu na pitanja tuženika vezana uz ugovore o kreditu s fiksnim kamatnim stopama i sl., sudski vještak je naveo da isto nema nikakve veze s predmetom postupka jer u konkretnom slučaju nije primijenjen otplatni plan kakav bi bio s fiksnom kamatnom stopom, već stvarni otplatni plan sa svim promjenama kamatne stope. U odnosu na pitanja tuženika je li u izračunima isključio utjecaj promjene kamatne stope, imajući u vidu da je samo utužena tečajna razlika, a ne i razlika zbog promjene kamatne stope sudski vještak je naveo kako se tečajne razlike računaju na način da se stvarno obračunati anuitet u valuti CHF, dakle onaj sa svim promjenama kamatnih topa pomnoži razlikom tečaja, dakle onog tečaja koji je bio primijenjen kod plaćanja toga anuiteta i tečaja kakav je bio u vrijeme korištenja kredita i to su ukupne tečajne razlike proizašle iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita. Razlike zbog promjene kamatne stope računaju se primjenom početnog tečaja i u tim razlikama nema nikakvih tečajnih razlika. U odnosu na preostale navode tuženika koji se odnose na obrazlaganje pravnih stajališta tuženika, sudski vještak se nije očitovao.

46. Sud je nalaz i mišljenje ocijenio stručnim i objektivnim, sudski vještak argumentirano je i jasno odgovorio na sve primjedbe i prigovore tuženika dok je u odnosu na pravna pitanja ovaj sud svoj stav obrazložio u ovom obrazloženju te je sukladno tome i određen zadatak vještačenja.

47. U pogledu tzv. negativnih razlika treba reći da prema pravnom shvaćanju izraženom u presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-549/2023-4. od 18. prosinca 2023.: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita". Tuženik u ovom postupku do zaključenja prethodnog postupka nije postavio određen prigovor prijeboja u odnosu na negativne tečajne razlike, a kako je to navedeno u odlomku 3. obrazloženja ove presude zbog čega sudskom vještaku nije dat zadatak da se očituje i o tzv. negativnim tečajnim razlikama, zbog čega je osnovan zahtjev tužitelja postavljen upravo prema varijanti kada se promatraju samo više plaćeni iznosi.

48. Dakle, provedenom konverzijom, nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno tužitelj nije obeštećena, jer je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji i dalje ostaje dug tuženika na ime preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi i to na ime preplate zbog promjene tečaja.

49. Prema odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., dalje: ZOO), koji se, s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora (24. travnja 2006.) u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbi iz čl. 1163. st. 1. i čl. 1165. tog Zakona, u slučaju ništavosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništavost neke odredbe ne povlači ništavost ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen pa stoga nije odlučna ni činjenica da tužitelj nije tražio raskid ugovora zbog promjene kamatnih stopa od strane tuženika. Posljedica ništavosti navedenih odredbi jest i primjena odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a, prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženik bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivala otplata bez valutne klauzule.

50. Sud je utvrdio da preplata tužitelja na ime valute iznosi 4.438,19 eura, odnosno 33.439,56 kn, budući se od ukupne utvrđene preplate na ime valute u iznosu od 43.893,10 kn (stupac „k“ nalaza) i zatezne kamate na tečajne razlike u kunama u iznosu od 14.271,57 kn (stupac „m“ nalaza), oduzima iznos preplate utvrđene konverzijom u iznosu od 24.725,11 kn. Sukladno navedenom, točkom II. izreke usvojen je tužbeni zahtjev, prema nalazu i mišljenje vještaka. Točkom IV. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 947,64 EUR zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate koji je tužitelj tužbom zatražio po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli (za koje iznose je tužitelj povukao tužbu (smanjio tužbeni zahtjev), a tuženik nije pristao na povlačenje tužbe) budući da, s obzirom na nalaz i mišljenje vještaka, za taj dio nije utvrđena razlika koju bi tužitelj preplatio po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.

51. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli upravo nepoštenost tih odredbi, tuženik je nesavjestan (nepošten) te tužitelj ima pravo na zateznu kamatu koja teče na iznos glavnice u iznosu od 4.438,19 eura po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli od 12. prosinca 2015., a kako je to navedeno pod točkom II. izreke presude.

52. Nedospjela glavnica utvrđena je, dakle Dodatkom ugovoru o kreditu, na temelju obračuna propisanog ZID ZPK/15. pa je stoga posljedica sklopljenog ugovora među strankama koji se temelji na obračunu propisanom zakonom. Tužitelj je sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu prihvatio tako utvrđenu visinu nove glavnice. On ne tvrdi da je odredba kojom je u Dodatku ugovoru o kreditu utvrđena neotplaćena glavnica ništetna niti se može izvesti zaključak da bi postojali neki razlozi ništetnosti na koje sud pazi po službenoj dužnosti kraj činjenice da je konverzija izvršena sukladno odredbama ZID ZPK/15. Budući da utuženi iznos na ime razlike glavnice nije posljedica ništetnih odredbi (o valutnoj klauzuli) iz osnovnog ugovora o kreditu već je posljedica sklopljenog Dodatka ugovoru o kreditu i izračuna konverzije izvršenog sukladno odredbama ZID ZPK/15. na kojega je tužitelj slobodnom voljom pristao, tužitelju ne pripada pravo zahtijevati ovu isplatu, radi čega je odlučeno kao pod točkom IV. izreke, pa je tužitelj odbijen s iznosom od 1.935,53 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 12. prosinca 2015. pa do isplate, kao neosnovanim.

53. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, budući da su stranke djelomično uspjele u parnici.

54. Sa zahtjevima za isplatu tužitelj je uspio s 43,54 %, a u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva tužitelj je uspio s 90% (s obzirom da je odbijen deklaratorni dio tužbenog zahtjeva s osnove promjenjive stope ugovorne kamate) pa tako prosječni uspjeh tužitelja u parnici ukupno iznosi 66,77%, a tuženikov 33,23 %. Sukladno tome, tužitelju je priznato 33,54% (66,77%-33,23%) troškova zastupanja potrebnih za vođenje parnice, a zahtjev tuženika za naknadu troškova je odbijen u cijelosti. Tužitelju su kao potrebni priznati troškovi koji se sastoje od sastava tužbe po Tbr. 7. t. 1. u iznosu od 100 bodova, za zastupanje na ročištima od 20. rujna 2023., 14. siječnja 2025. i 2. prosinca 2025. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1.) za svaku od navedenih radnji i za sastav podnesaka od 18. rujna 2023. i 10. travnja 2025. u iznosu od 100 bodova za svaku od navedenih radnji (Tbr. 8. t. 1.), što zajedno iznosi 600 bodova, odnosno, prema vrijednosti boda od 2,00 eura iz Tbr. 54. iznosi 1.200,00 eura. Navedeni troškovi priznati su mu razmjerno uspjehu od 33,54%, odnosno u iznosu od 402,48 eura, čemu valja dodati PDV u iznosu od 100,62 eura. Osim troškova zastupanja, tužitelju su priznati troškovi vještačenja u zatraženom iznosu od 300,00 eura jer je navedeni trošak bio nužan za donošenje odluke u ovom predmetu. Tužitelju je razmjerno uspjehu od 33,54 %, priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 43,27 eura, koju sudsku pristojbu je tužitelj uplatio u iznosu od 129,03 eura. Tuženiku je naloženo da tužitelju na ime naknade troškova ukupno plati 846,37 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom sukladno odredbi iz čl. 29. ZOO-a, zbog čega je odlučeno kao pod točkom V. izreke ove presude, dok je tužitelj odbijen s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovan, zbog čega je odlučeno kao pod točkom VI. izreke ove presude.

55. Na trošak je tužitelju dosuđena i zatezna kamata od presuđenja na cjelokupni iznos troškova, na temelju odredbe iz čl. 151. st. 3. ZPP-a, zbog čega odlučeno kao pod točkom V. izreke ove presude.

U Krapini 16. siječnja 2026.

S u d a c:

Barbara Čuček

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove je presude dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog.

DOSTAVITI:

1. Vesna Narančić, odvjetnica iz Krapine, Trg Stjepana Radića 15, putem e- Oglasne ploče

2. Maja Čuljak, odvjetnica iz Zagreba, Ribnjak 40, putem e-Oglasne ploče