REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U BJELOVARU
Stalna služba u Čazmi
P-373/2024-17
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Čazmi, po sucu Almi Horvatinović kao sucu pojedincu, na prijedlog više sudske savjetnice-specijalista OR u parničnom postupku tužitelja ORK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 4. prosinca 2025., u prisutnosti tužiteljice osobno, zamjenice punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženika, dana 16. siječnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 /51400607-5102406107 od 12. svibnja 2005., sklopljenog između tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB 23057039320, kao kreditora i tužiteljice ORK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu koji glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana. “
II. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB 23057039320, da tužiteljici ORK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], na ime plaćene naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, isplati iznos od 449,63 EUR (četiristo četrdeset devet eura i šezdeset tri centa) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 17. svibnja 2005. godine pa do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje, od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizlašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB 23057039320, da tužiteljici ORK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 678,09 eura, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, tekućom od 16. siječnja 2026. pa do isplate, u roku od 15 dana.
IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 eura.
Obrazloženje
1.Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate u kojoj navodi kako su dana 12. svibnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51400607 – 5102406107 kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisniku kredita kredit u iznosu od 72.000,00 CHF (sedamdeset dvije tisuće CHF) protuvrijednosti u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke odnosno kreditora na dan puštanja kredita u tečaj, s rokom otplate od 240 mjeseci, od puštanja kredita u tečaj. Ugovorom o kreditu propisana je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a koju naknadu je korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti u iznosu od 01,000 % ( jedan posto) naknade na iznos kredita odnosno minimalno 200,00 kn, obračunatu s datumom ugovora o kreditu. Nadalje, tužiteljici je dana 16. svibnja 2005. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 449,63 EUR / 3.387,74 kn (prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 kn), a sve sukladno točki 10. Ugovora o kreditu. Ugovor o kreditu sklopljen između tužiteljice i tuženika je standardizirani (tipski) ugovor, koji je, kao takav, unaprijed sročen i priređen od strane tuženika, a kojeg tužiteljica kao korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Također, ugovor sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica kao korisnik kredita obvezuje prije korištenja kredita platiti tuženiku naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 01,000 % ( jedan posto) naknade na iznos kredita odnosno minimalno 200,00 kn, obračunate s datumom Ugovora te da je isti, nadalje, suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana. Pritom tužiteljica napominje da istom, u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu , o navedenoj odredbi ugovora tuženik ni na koji način nije pružio mogućnost pregovaranja, niti joj je ista odredba predočena uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve kako je predmetni ugovor već bio unaprijed pripremljen od strane tuženika. Štoviše, tužiteljica prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imala nikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe, niti joj je ista bila objašnjena od strane tuženika, a što je, s obzirom na položaj tužiteljice kao potrošača i apsolutnog laika, nesporno bilo potrebno. Takvim postupanjem tuženika prouzročena je neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Uz to, plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 01,000 % ( jedan posto) naknade na iznos kredita uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama govornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača budući da je tuženik, nakon terećenja po osnovi ulazne naknade iz odobrenog kreditnog iznosa, tužiteljici obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, iako je istoj faktički isplatio drugi, manji iznos kredita za 1,00 %. Osim toga, tužiteljica je, u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003 nadalje u tekstu: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, potrošač odnosno fizička osoba koja navedeni ugovor nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti već u stambenu svrhu odnosno radi kupovine nekretnine, kako to i proizlazi iz točke 3. Ugovora o kreditu. Slijedom navedenog, tužiteljica nije imala pravnih znanja koja bi joj bila potrebna da bi istoj odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita bila jasna i lako razumljiva, za razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog ugovora pristupio u okviru svoje djelatnosti. Tužiteljica je kao fizička osoba koja je Ugovor o kreditu sklapala i kao potrošač, a u odnosu na tuženika kao banku koji postupa u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nesporno bila u podređenom, slabijem položaju, kako u pogledu pregovaračke moći, tako i zbog činjenice da ne posjeduje pravna ili financijska znanja potrebna za razumijevanje navedene odredbe Ugovora o kreditu. Sve navedeno dovelo je do pristanka tužiteljice na odredbe ugovora koji je bio u cijelosti unaprijed sastavljen od strane tuženika. Tim isto, tuženik je izravno postupio protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Nadalje, prema čl. 81. st. 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kao što to i jest slučaj s Ugovorom o kreditu sklopljenim između tužiteljice i tuženika. Uzimajući u obzir sve navedeno, ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita jest nepoštena ugovorna odredba te je ista, sukladno čl. 87. st. 1. Z ZP/03 , ništetna. U tom smislu, odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine (nadalje u tekstu: Direktiva) također je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Nadalje, tužiteljica ističe kako je Ugovor o kreditu sklopljen na način da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu i, kao jača ugovorna strana, što svakako jest budući da je financijska institucija i profesionalno dioničko društvo, tužiteljicu doveo u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed formuliranog ugovora. Ugovor o kreditu nesporno je sklopljen u obliku unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, ovdje tuženika, a koji ugovor je predstavljao tzv. „uzmi ili ostavi” ponudu, ne ostavljajući korisniku kredita, ovdje tužiteljici, mogućnost i slobodu da na bilo koji način utječe ili intervenira u sadržaj istog. Shodno tome, prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo, dok je kod predmetnog Ugovora o kreditu nejasno koji su parametri uopće korišteni prilikom izračuna naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te na osnovu kakvih i kako nastalih troškova navedena naknada iznosi upravo 449,63 EUR. Ujedno je nejasno zašto visina naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Pritom tuženik u Ugovoru o kreditu samo paušalno navodi da se naknada naplaćuje „za obradu zahtjeva i odobravanje kredita”, ne spominjući što točno te radnje obuhvaćaju, a što tužiteljici kao potrošaču, definitivno nije trebalo biti jasno niti poznato. Tužiteljica, konačno, ističe i recentnu sudsku praksu, pa tako i da je presudom Županijskog suda u Splitu, posl.br.: Gž-617/2022-3 od dana 25. svibnja 2022., presudom Županijskog suda u Zagrebu, posl.br.: Gž-2154/2022-2 od dana 12. srpnja 2022., presudom Županijskog suda u Zagrebu, posl.br.: Gž- 2047/2022-2 od dana 08. studenog 2022., utvrđena ništetnost odredbi ugovora o kreditu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva te je tuženicima naloženo isplatiti iznos naplaćen na ime naknada za obradu kreditnog zahtjeva, a sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Zaključno, Sud Europske unije je svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno, koji su neproporcionalni. Slijedom svega navedenog, obzirom da se o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu, a sadržanoj u samom Ugovoru o kreditu koji je već prethodno bio pripremljen od strane tuženika, po prirodi stvari nije moglo pojedinačno pregovarati znači da je ista odredba ništetna. Usto, očito je i nesporno da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, koju je tužiteljica platila 16. svibnja 2005. godine u iznosu od 449,63 EUR / 3.387,74 kn prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužiteljice, a iz kojeg razloga je, sukladno čl. 81. st.1. i 2. ZZP/03, sve u smislu odredbe čl. 87.st.1. ZZP/03, riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Odredbom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 449,63 EUR / 3.387,74 kn.
2. U odgovoru na tužbu tuženik istaknuo je prigovor mjesne nenadležnosti suda, o čemu je ovaj sud odlučio rješenjem posl. br. P-373/2024-6 od 16. prosinca 2024. i odbio predmetni prigovor, a koje je rješenje potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž-515/2025-2 od 18. ožujka 2025. Tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva da se utvrdi ništetnom i bez pravnog učinka odredba članka 10. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da je za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita dužan u korist banke prije korištenja kredita uplatiti naknadu u iznosu od 01,000 % od iznosa kredita (točka I. tužbenog zahtjeva), dok s te osnove zahtijeva isplatu iznosa od 449,63 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 17. svibnja 2005. pa do isplate (točka II. tužbenog zahtjeva). Tuženik prije svega ističe da u cijelosti spori osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova, koje će u nastavku iznijeti, dok ne spori visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik također ističe da tužitelj pogrešno smatra da bi u ovoj stvari uživao zaštitu s osnove Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, sada NN 41/14, dalje u tekstu: ZZP), te s osnove Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13 i 09/15, u daljnjem tekstu: ZPK). Predmetni ugovor o kreditu ne može se smatrati potrošačkim kreditom u smislu odredaba ZZP i ZPK. Naime, radi se zapravo o kreditu čija namjena je bila kupoprodaja nekretnine- zk.č. br. 1196/1, k. o. [katastarska općina], upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] pri Zemljišnoknjižnom odjelu Garešnica Općinskog suda u Bjelovaru. Naime, riječ je bilo o poslovnom prostoru površine 226,25 m2 koji se nalazi u cijelom prizemlju gore navedene nekretnine, a sve sukladno Ugovoru o kupoprodaji nekretnina od dana 29. travnja 2005. Odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti Stoga, kako je namjena predmetnog kredita bila kupoprodaja kupnja poslovnog prostora za poduzetničke djelatnosti tužitelja, tužitelj nije potrošač u smislu odredbi ZZP-a te stoga niti ne uživa zaštitu po odredbama toga zakona. Budući da je tuženik osporio tužitelju status potrošača i za to naveo prethodno navedene jasne razloge, tada je na tužitelju da dokaže da je predmetni kredit koristio samo sa osobne potrebe kako bi imao status potrošača prema odredbi članka 3. ZZP-a. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga. Ugovorna odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva Tuženik prije svega ističe da cit. odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 01,000 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Dakle, već u samom uvodu tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Valja ukazati i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. O naplati naknade za obradu kredita tužitelj je bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenica Banke koja je ugovarala ovaj kredit s tužiteljem, tužitelju jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita. Naime, osim što je tuženik tužitelju na tu odredbu ukazao u samom ugovoru, tužitelju je ta informacija bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali tužitelju prije nego što je došlo do sklapanja kredita. Tako je na letku za “Stambene kredite”, str. 1. bilo navedeno da naknada uza obradu kredita iznosi 1,00 % od iznosa kredita. U vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu, tužitelju je bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj. Nadalje, osim što je ta odredba tužitelju bila lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika, iznos naknade od 01,000 % od iznosa kredita je naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita. Tuženik o sporava navode tužitelja kako tuženik nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita kada su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). S obzirom na troškove nastale prilikom obrade kredita tuženik je sukladno odredbi čl. 10. i nastalim troškovima naplatio naknadu u visini od 01,000 % od visine predmetnog kredita u iznosu od kn 3.387,74. Iz navedenog jasno proizlazi da je tužitelj imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o istoj je bio informiran prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a odredba o takvoj naknadi predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako je uočljiva i lako razumljiva. Slijedom navedenoga, bespredmetno je utvrđivati nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. U tom smislu, tuženik ukazuje i na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (HR protiv CIB Bank Zrt.). Naime u tom predmetu se razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti/ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, a koje odredbe su se ticale naknada u ugovorima o kreditu. Odgovarajući na postavljeno pitanje Sud EU odgovara da čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena NE nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također (NE) treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. S obzirom na navedeno, navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti su neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom sklapanja ugovora o kreditu, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge pružaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita. Dakle, uzimajući u obzir sve relevantne činjenične elemente ovoga pojedinačnog postupka (letci i izvatci iz važećih odluka Banke, okolnosti pregovaranja s financijskim zastupnikom i sl.) jasno je kako je riječ o tome da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti odnosno izvesti iz cjelokupnog ugovora te kako tužitelju predmetne ugovorne odredbe nisu mogle ostati nejasne ili nerazumljive. Slijedom svega navedenoga naslovnom sudu opće nije dopušteno ocjenjivati nepoštenosti/ništetnost predmetne odredbe o naknadi za obradu kredita/prijevremenu otplatu kredita jer je predmetna ugovorna odredba u cijelosti jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama Nadalje, ukazuje se da je odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača propisano da je ugovorna odredba nepoštena ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a da će se prilikom utvrđivanja tih okolnosti uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Zaključak Suda EU je da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovornaodredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Tuženik napominje da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade (tek je naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. godine definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se međutim ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije njegova stupanja na snagu tih zakonskih propisa). Naposljetku, zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.), propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.) Slijedom svega navedenoga ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom. Tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena dana 16. svibnja 2005. Naime, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi cit. odredba bila nepoštena, na eventualni zahtjev tužitelja kojim bi zahtijevao isplatu naplaćene naknade ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Naime, niti jedna od presuda za kolektivnu zaštitu potrošača, a ni neka druga pravomoćna presuda ne utvrđuje ništetnima ugovorne odredbe o naknadama za obradu kredita. Stoga, jasno je da nema ni tužbe koja bi prekinula tijek zastarnog roka za ovu navodnu tražbinu tužitelja. Slijedom svega navedenog, a uzimajući u obzir da naknada između ostalog predstavlja naknadu tuženiku za prouzročene troškove obrade kredita, to tuženik ističe da se ne može smatrati da bi navedena odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da bi zbog toga bila ništetna, a sve i da naslovni sud iz bilo kojeg razloga zauzme takav stav, što se osporava u cijelosti, eventualno potraživanje tužitelja bilo bi u zastari obzirom na značajan protek vremena od plaćanja naknade. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate od dana 17. svibnja 2005., tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Predmetna pravna shvaćanja VSRH u pogledu tijeka zastare moraju imati i utjecaja na druge pravne institute. Očito je da pravna shvaćanja Građanskog odjela VSRH odstupaju od općeg pravila obveznog prava, a to je da zastarni rok počinje teći idućeg dana nakon dana dospjelosti, što je i bila dosadašnja praksa VSRH, jer dospijeće tražbine usmjerene na povrat onoga što je ispunjeno na ime ništetnosti ugovora dospijeva odmah, a prema općim pravilima zastara je izravno povezana s dospijećem obveze. Ovo osobito iz razloga što uslijed ništetnosti namjeravani pravni učinci nisu niti nastali pa kako nije niti nastao ugovorni odnos, pa je stoga ona strana koja je dala nešto drugoj ugovornoj strani, istog trenutka od davanja, ovlaštena zahtijevati povrat (ex tunc učinci ništetnosti). Obzirom da, kao što je to kod zastare, postoje i drugi pravni instituti povezani s dospijećem, opravdano je ispitati ovaj stav VSRH i s aspekta tih drugih instituta, osobito vezano za početak tijeka zateznih kamata na povrat onoga što je dano na temelju ništetnih odredbi ugovora. Budući da je VSRH usvojio pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći tek u trenutku pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost, isto vrijedi i za početak tijeka zatezne kamate na novčani iznos koji jedna strana mora vratiti drugoj kao posljedica ništetnosti. Naime, promjena jednog režima (početak tijeka zastare), dovodi i do promjene drugog režima (početak tijeka zateznih kamata), jer su oba ta režima izravno povezana s dospijećem obveze. Sukladno općim pravilima zatezne kamate se duguju kada dužnik zakasni s ispunjenjem novčane obveze, što bi prema ranijem stavu VSRH značilo da se zatezne kamate duguju od idućeg dana od dana plaćanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, jer je već idući dan vjerovnik zbog ex tunc učinaka ništetnosti mogao zahtijevati povrat neosnovano plaćenog. S druge strane, uzimajući u obzir novi stav VSRH, za zaključiti je da se restitucijski zahtjev finalizira pravomoćnošću sudske odluke kojom je utvrđena ili ustanovljena ništetnost (dakle, ta odluka ima konstitutivni karakter), a što dalje znači da finalizacija te tražbine (datum pravomoćnosti sudske odluke) ima značenje i njezinog dospijeća, pa to izravno rješava i pitanje početka tijeka zatezne kamate u smislu da zatezna kamata počinje teći od idućeg dana od dana dospijeća, tj. od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost. Stoga, ako sudska praksa, pa tako i VSRH čiji je cilj ujednačavanje prava, već zauzima stav i daje pravo vjerovniku da postavi zahtjev kasnije nego na što bi to imao pravo doslovnom primjenom zakonskih pravila, tada je logično da se odgađanje pravnih učinaka zastare za vjerovnika, jednako prenese i na odgađanje pravnih učinaka u smislu početka tijeka zatezne kamate za dužnika, i to stoga što obveza plaćanja zateznih kamata nastaje kao posljedica zakašnjenja dužnika s ispunjenjem novčane obveze. Podredno, ukoliko sud prethodno izneseni stav tuženika ne bi uzeo u obzir, tuženik ističe da tužitelj i dalje ne bi imao pravo potraživati zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Slijedom navedenog, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi tužbeni zahtjev tužitelja usmjeren na utvrđenje ili ustanovljenje ništetnosti bio osnovan (a čemu se tuženik protivi), jedino bi bilo pravno osnovano tužitelju dosuditi isplatu glavnog potraživanja zajedno sa zateznim kamatama tekućim od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost odnosno podredno od podnošenja tužbe u konkretnom predmetu.
3. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102406107 od 12. svibnja 2005., kojom je određena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, te isplate iznosa od 449,63 eura na ime naplaćene naknade za ogradu zahtjeva i odobravanje kredita, uvećano za pripadajuće zatezne kamate.
4. Među strankama nije sporno da su sklopile Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102406107 od 12. svibnja 2005., kojim je tuženik odobrio tužitelju iznos od 72.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti sa ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora iznosi 4,99 % godišnje. Nije sporno ni da je predmetnim ugovorom pod naslovom "NAKNADA:" propisana naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 01,000 % (jedan posto) naknade za iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kuna, obračunate s datumom ugovora. Nije sporno ni da je tužitelj navedenu naknadu platio, a također nije sporna niti visina plaćene naknade, odnosno visina tužbenog zahtjeva.
5. Sporna je pravna osnova tužbenog zahtjeva, odnosno je li ugovorna odredba sadržana u predmetnom ugovoru a koja se odnosi na naknadu ništetna. Također je sporno da li je tužitelj imao utjecaj i da li je mogao pregovarati o odredbama spomenutog ugovora, da li je potraživanje tužitelja u zastari te da li tužitelj ima status potrošača.
6. Tijekom dokaznog postupka, a radi razjašnjenja spornih okolnosti te pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnost stanja, sud je izvršio uvid u: Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 51024063107 od 11. prosinca 2015. (list 7-10), Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini od 13. svibnja 2005. (list 11-13), Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102406107 od 12. svibnja 2005. sa prilozima (list 14-22), potvrdu o naplaćenoj naknadi za obradu kredita od 2. travnja 2024. (list 24), zahtjev za izdavanje potvrde o uplatama ulaznih i/ili izlaznih naknada korisnika kredita od 14. ožujka 2024. (list 25), pregled prometa po partiji kredita 5102406107 za razdoblje od 16. svibnja 2005. do 29. rujna 2015. (list 27- 45), otplatni plan za kredit partije 5102406107 (list 46-51), obavijest o promjeni uvjeta po kreditu od 8. siječnja 2008. (list 52), obavijest o povećanju kamatne stope (list 54), obavijest o promjeni kamatne stope od 1. travnja 2009. (list 55-57), otplatni plan od 1. travnja 2009. (list 58-60), obavijest o promjeni kamatne stope od 12. listopada 2010. (list 61), otplatni plan od 12. listopada 2010. (list 62-64), obavijest o promjeni kamatne stope od 3. svibnja 2011. (list 65), otplatni plan od 3. svibnja 2011. (list 66-68), izvadak iz zemljišne knjige z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] na dan 3. lipnja 2024. (list 115-117), Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe (list 128-139), ugovor o kupoprodaji nekretnina od 29. travnja 2005. (list 140- 142), prikaz procesa obrade kredita za razdoblje od 2004-2011. (list 159-160), obavijest o obračunu naknadu za bankarske usluge od 12. svibnja 2005. (list 167), izvod iz godišnjaka 27 iz 2020. Hrvatskog društva za građansko pravne znanosti i praksu (list 340-388).
7. Izveden je dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke (list 400-401).
8. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio u smislu odredbe čl. 8 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/093, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP).
9. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.
10. Iz Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102406107 od 12. svibnja 2005., proizlazi kako je istim tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 72.000,00 CHF, protuvrijednost u kunama, obračunata po srednjem tečaju Banke odnosno kreditora na dan puštanja kredita u tečaj, s rokom otplate od 240 mjeseci od puštanja kredita u tečaj. U dijelu ugovora pod nazivom "NAKNADA:" propisano je kako za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kuna, obračunate s datumom ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana. Za slučaj prijevremenog povrata kredita Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama Banke.
11. Iz potvrde o naplaćenoj naknadi za obradu kredita od 2. travnja 2024. proizlazi kako je naknada za obradu kredita po partiji 5102406107 naplaćena 16. svibnja 2005. u iznosu od 3.387,74 kn, a naknada za prijevremeni povrat nije naplaćena.
12. Iz pregleda prometa po partiji kredita 5102406107 za razdoblje od 16. svibnja 2005. do 29. rujna 2015. vidljivo je kako je dana 16. svibnja 2005. uplaćena naknada u iznosu od 3.387,74 kn.
13. Iz iskaza tužitelja kao stranke proizlazi kako je podigla stambeni kredit u Erste banci 2005. u švicarcima. Nikakvih pregovora sa bankom tada nije bilo. Uzela je kredit u švicarskim francima jer je to bila najpovoljnija opcija i to su joj u banci prezentirali kao najpovoljniju opciju. Nisu posebno razgovarali o troškovima samog podizanja kredita. Pročitala je ugovor, no ne može reći da ga je razumjela budući se ne bavi financijama, po zanimanju je liječnica, stoga joj to područje nije poznato. Nisu joj spominjali da bi morala platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva niti koliko bi to iznosilo. Nije imala mogućnosti pregovarati o niti jednoj odredbi kredita, bilo je sve napisano. Taj kredit je podigla za kupnju stana, u kojem je planirala živjeti. Na kraju je odustala obzirom što se dogodilo sa situacijom sa kreditom i švicarcima. Novac iz kredita potrošen je na kupnju tog prostora gdje je trebao biti stan u kojem su trebali živjeti, no nisu nikada to uredili. Kredit su suprug i ona vratili. Uopće ne zna koliko je platila naknadu za obradu kredita ni u kojem momentu je to njoj naplaćeno. Navodi da je prostor koji je kupila sa novcem od kredita bio u stambenoj zgradi, a da se ne sjeća u kojem pravnom obliku se vodio no sjeća se da smo tamo planirali napraviti stan. Dio te zgrade je u vlasništvu općine, a sada tamo ljudi žive jer tamo ima još stanova. Na upit punomoćnika tuženika kako komentira da je u ugovoru o kupoprodaji nekretnine navedeno da s radi o poslovnom prostoru u prizemlju zgrade, tužiteljica navodi da je to stambena zgrada i bila je odlična prilika za kupnju a nikada nije namjeravala tamo imati nikakav posao budući da je to u Hercegovcu. U tom momentu nije znala da li bi u taj prostor uselila sama ili sa obitelji, ali bila je ideja da ima mjesto gdje će živjeti ako bi radila u općoj praksi u Hercegovcu. Na kraju nikada u Hercegovcu nije obavljala praksu, to je bio plan da odustane od specijalizacije i da radim kao liječnik opće prakse u Hercegovcu, ali na kraju od toga nije bilo ništa. U tom periodu je bila ideja da tamo stanuje, a ako slučajno odustane da radi opću praksu u Hercegovcu, postojala je opcija da se jednog dana taj stan iznajmi ili proda. Opću praksu je planirala obavljati u domu zdravlja u Hercegovcu, opća praksa se ne može obavljati u privatnom prostoru, odnosno u to vrijeme se nije mogla obavljati u privatnom prostoru. U međuvremenu se moglo u jednom vremenu uzeti koncesiju u prostoru u domu zdravlja, no sada je to opet zabranjeno, sada se više neće to odobravati. Taj prostor nije zadovoljavao ni minimum tehničkih uvjeta za otvaranje ambulante. Prostor se nije mogao prenamijeniti da bi zadovoljavao tehničke uvjete jer bi to bilo ogromno ulaganje, a ona nije u to vrijeme niti planirala niti imala sredstva za raditi takav zahvat, obzirom da je imala dvoje malene djece, a niti je to isplativo u mjestu Hercegovac. U Hercegovac je planirala ići raditi opću praksu, jer je imala iskustvo kao liječnik na selu i to je najljepši posao. Taj prostor je stajao prazan prije nego su joj ga mi prodali, misli da su taj prostor dalje prodali općini. Misli da joj je taj kredit u švicarcima bio prvi i posljednji kredit. Ne sjeća se naknade za obradu kredita iz ugovora o kreditu. Ne sjećam se kako to da su poslovni prostor kupili stambenim kreditom.
13. U svezi s ovako provedenim dokaznim postupkom, sud je prema svojem uvjerenju, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog postupka, sukladno čl. 8. ZPP-a odlučio kao u izreci ove presude.
14. Sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi budući njihova vjerodostojnost nije dovedena u pitanje, pri čemu je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu sa drugim dokazima te odredbama zakona.
15. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao stranke budući je isti iskazivao životno, lično i uvjerljivo o onim činjenicama kojih se sjeća i o svojem viđenju stvari.
16. Sukladno odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22 i 59/23, dalje u tekstu: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Člankom 53. st. 2. ZZP-a propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Člankom 53. st. 4. ZZP-a propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu vrijedio je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/l03) prema čijoj odredbi čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
17. Prigovor tuženika kako tužitelj nije potrošač u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju nije osnovan. Tužitelj je u predmetnom slučaju imao status potrošača u skladu s odredbom članka 3. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 93/03), kojom je određeno, da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tijekom postupka je utvrđeno, iskazom tužitelja, koji je sud u cijelosti prihvatio jer je iskazivao životno i okolnosno, a i njegov iskaz u suglasju je s predmetnim Ugovorom o kreditu, da je tužitelj zaključio predmetni ugovor kao stambeni kredit građana za kupovinu nekretnine i da je isti podigao sa namjerom obnove predmetnog prostora u kojem je planirao živjeti sa obitelji. Iz samog ugovora pod nazivom "NAMJENA:" je navedeno kako je riječ o stambenom kreditu. Dakle, niti iz jedne stavke ugovora o kreditu nije vidljivo da bi tužitelj ugovor sklopio kao poduzetnik.
18. Sukladno odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl. 270. st.1. ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.
19. Iz cjelokupno provedenog dokaznog postupka proizlazi da tuženik sa tužiteljom prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije pregovarao oko odredaba o plaćanju naknada i troškova – konkretno o odredbi o plaćanju za obradu zahtjeva i odobravanje kredita jer je u pitanju odredba koju ju je tuženik unaprijed formulirao u Ugovor o kreditu (Naknada) pa tužitelj nije imao mogućnost utjecati na sadržaj navedene odredbe Ugovora. To proizlazi iz samog Ugovora o kreditu, i iz iskaza tužitelja, pa je samim time prigovor tuženika da se o toj odredbi pregovaralo neosnovan.
20. Navedena odredba iz predmetnog ugovora u kojoj je samo navedeno: “Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kn, obračunate s datumom Ugovora.“, nije sročena jasno i razumljivo, o njoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, te je kao takva prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik.
21. Obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknada i troškova kredita, sud je stajališta da odredba Ugovora o kreditu o naknadi; predstavlja ništetnu ugovornu odredbu. Tužitelju je kao potrošaču trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti navedenu odredbu, što sve tuženik nije učinio, a sve kako bi tužitelj mogao objektivno predvidjeti da li je to za njega tegobno iz nekog razloga i koje su posljedice koje proizlaze iz takve odredbe.
22. Iz svega navedenog sud je zaključio kako se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, obzirom da sukladno odredbama čl. 4. ZOO-a poštujući načelo savjesnosti i poštenja svi sudionici obveznih odnosa su dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana. Obzirom da je sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio kako je odredba Ugovora o kreditu 2402006-1031262160/51400607-5102406107 od 12. svibnja 2005., nepoštena i kao takva ništetna, valjalo je odlučiti kao u toč. I. izreke ove presude.
23. Člankom 1021. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO), propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna i primjenom ZOO.
24. Sud Europske unije svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio je da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni.
25. Prema odredbi čl.3 st.1 Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl.5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.
26. Predmetni ugovor o kreditu je unaprijed formulirani standardni ugovor trgovca jer sadržava opće uvjete ugovora ili se na njih poziva, a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova. Između ostaloga, u odredbi Ugovora o kreditu o naknadi se navodi kako naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita iznosi 01,000% (jedan posto) na iznos kredita, a naplaćuje se prilikom isplate plasmana. Dakle, radi se o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik. Opće je poznato da se o odredbama akata kreditora, ovdje tužene banke, koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, stoga se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornoj odredbi. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 01,000% (jedan posto) iznosa očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također, nakon isplate i terećenja po osnovi naknade koju je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle sa uračunatom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, jer nije jasno koji bi to pravedni i objektivni eventualno nastali troškovi koje bi kreditor imao bili u izravnoj korelaciji sa sklapanjem ugovora o kreditu, pa makar oni bili i točno u postotnom dijelu navedeni.
27. Dakle, tuženik, a u smislu odredbe stavka 4. članka 96. ZZP-a, nije dokazao da se o spornoj odredbi, sadržanoj u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo. Nesporno je da tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj sporne odredbe, stoga se radi o odredbi koja je nepoštena u smislu citiranog članka 96. ZZP- a, a posljedica koje je ništetnost.
28. Sukladno odredbi čl. 323. st.1 ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2 ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
29. Članak 1111. ZOO-a određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO-a, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
30. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ga tužitelju. Sud je postupanje tuženika ocijenio nepoštenim pa je zatezna kamata tužitelju priznata od dana tuženikovog stjecanja utuženog iznosa.
31. Visina stope zatezne kamate određena je po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje, od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizlašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke.
32. Visina tužbenog zahtjeva nije među strankama sporna, stoga je tuženik dužan tužitelju vratiti plaćeni iznos od 449,63 eura, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 17. svibnja 2005. do isplate, slijedom čega je odlučeno kao u toč. I. i II. izreke presude.
33. Prigovor zastare tuženika nije osnovan. U ovom konkretnom slučaju nema zastare na isplatu bez obzira što je ugovor zaključen 12. svibnja 2005. iz razloga što prema stavu Vrhovnog suda RH i to pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020., zastara nastupa istekom roka od 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili nekog njegovog dijela iz kojeg proizlazi isplata. Budući je tužitelj ovom tužbom tražio i utvrđenje ništetnosti odredbe zbog koje traži isplatu, zastara će početi teći tek pravomoćnošću dijela presude koji utvrđuje ništetnost odredbe. Takav stav je osim VSRH zauzela i brojna sudska praksa nakon tog mišljenja. (Gž-2406/18 ŽSZG, Gž-1996/19 ŽSOS, Gž-415/25 ŽSBJ).
34. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP-a.
35. Tužitelj je potraživao trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 678,09 eura, uvećano za zatezne kamate od presuđenja do isplate, koji je sud tužitelju u cijelosti priznao kao nužan i opravdan, a sastoji se od troška sastava tužbe u iznosu od 100,00 eura, sastava podneska od 20. prosinca 2024. u iznosu od 100,00 eura, zastupanja ročištu dana 28. listopada 2025. u iznosu od 100,00 eura, zastupanja na ročištu dana 4. prosinca 2025. u iznosu od 100,00 eura, zastupanja na ročištu radi objave presude u iznosu od 50,00 eura, troškova pribavljanja potvrde o visini naknade za obradu kredita u iznosu od 50,00 eura, sve uvećano za pripadajući PDV 25%, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23, dalje: Tarifa), te troška sudske pristojbe na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 53,09 eura, sukladno Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/18, 51/23) te Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine 37/23), sve kako je navedeno u toč. III. izreke ove presude.
36. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.000.00 eura, budući nije uspio u istom (čl. 154. st. 1. ZPP-a).
37. Svi parnični troškovi priznati strankama bili su u smislu čl. 155 st. 1 ZPP potrebni za vođenje ove parnice, a odmjereni su u granicama postavljenih određenih zahtjeva stranaka za naknadom parničnih troškova, te u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i Zakona o sudskim pristojbama, te u skladu sa vrijednošću predmeta spora važećoj u vrijeme poduzimanja svake pojedine parnične radnje.
38. Na dosuđeni parnični trošak dosuđene su i zatezne kamate koje teku od 16. siječnja 2026. do isplate (čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, 06/24), po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.
39. Slijedom navedenog, sud je odlučio kao u izreci.
U Čazmi, 16. siječnja 2026.
Sutkinja:
Alma Horvatinović
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:
- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno
- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.
Presuda donesena u postupku u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 ZPP-a, osim povrede iz čl. 354 st. 2 i 3 ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda županijskom sudu.
DNA:
1. pun. tužitelja
2. pun. tuženika
3. spis.
Nacrt odluke izradila viša sudska savjetnica – specijalist:
OR
