Poslovni broj: Us I-2239/2024-9

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Leandri Mojtić, te Milki Škaro Grozdanić zapisničarki, u upravnom sporu tužiteljice ŽĆĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po opunomoćeniku Ivanu Bačiću, odvjetniku u Splitu, Trg hrvatske bratske zajednice 2A, protiv tuženika Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, Lučke kapetanije Dubrovnik, Ispostava II. kategorije Vela Luka, Vela Luka, Obala 3, OIB: 22874515170, radi korištenja pomorskog dobra, odlučujući o tužbi tužiteljice od 20. rujna 2024., izvanraspravno 16. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, Lučke kapetanije Dubrovnik, Ispostava II. kategorije Vela Luka, Vela Luka, KLASA: UP/I-342- 24/24-03/1058, URBROJ: 530-04-11-5-24-02 od 27. kolovoza 2024. te se predmet vraća na ponovni postupak.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti presude naknadi trošak upravnog spora u iznosu od 1.250,00 eura, dok se u više zatraženom iznosu zahtjev za naknadom troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, Lučka kapetanija Dubrovnik, Ispostava II. kategorije Vela Luka, Klasa: UP/I-342-24/24- 03/1058, Ur.br.: 530-04-11-5-24-02 od 27. kolovoza 2024. kojim je zabranjeno je i HĆĆ, ovdje tužiteljici, kao investitoru radova popločavanja betonskog pristana bez valjane pravne osnove daljnji radovi – korištenje pomorskog dobra – na čestici zemlje – k. č. [katastarska čestica] ispod č. zemlje [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina], koja uvijek uključuje zabranu i obustavu: gradnje, izvođenja radova, provedbu zahvata u prostoru koji se prema propisima o gradnji ne smatraju građenjem te koji nisu u skladu s uredbom iz članka 14. stavka 4. točke 11. Zakona, postavljanje objekata gotove konstrukcije, tipskih i drugih objekata, odlaganje i skladištenja na pomorskom dobru, obavljanje gospodarske ili druge djelatnosti na pomorskom dobru odnosno zabranu gospodarske i bilo kakve druge upotrebe i korištenja predmetnog dijela pomorskog dobra.

2. Protiv osporavanog rješenja tužiteljica je pravodobno podnijela tužbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Tužiteljica u tužbi opisuje kronologiju predmetne upravne stvari, navodeći dijelove obrazloženja osporavanog rješenja te u bitnom navodi da prilikom provođenja inspekcijskog nadzora nije potvrdila takvo utvrđenje tuženika, štoviše da izričito negira da je ona investitor bilo kakvih radova, a posebice spornih radova, što da izravno potvrđuje i sam tuženik kada u obrazloženju pobijanog rješenja navodi „U odnosu na doneseno usmeno rješenje o zabrani daljnjih radova treba istaknuti da subjekt nadzora nije zatečen u izvršenju radova. Popločavanje je izvršeno cca-prije 1-2 godine,...“ Nadalje navodi da je njene navode potvrdio i naslovljeni sud donošenjem pravomoćne presude pod posl.br.: UsI-3367/2023 od 5. srpnja 2024. kojom je poništio rješenje Državnog inspektorata, Područnog ureda Split, Ispostave Ploče, KLASA: UP/I-362- 02/23-02/1163, URBROJ: 443-02-03-20-23-01 od 30. listopada 2023., te predmet vratio tuženiku u tom postupku na ponovni postupak, a kojim poništenim rješenjem je u bitnom bilo naređeno tužiteljici HĆĆ kao navodnom vlasniku da ukloni izgrađene građevine namjene betonski pristan – mul, tlocrtne površine 270 X 210 cm, opločen kamenim pločama s ugrađenom skočnom daskom, koji je izgrađen na nespornom dijelu pomorskog dobra, u moru, ispred čest. zgr. br. [katastarska čestica] i čest. zem. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u roku od 15 dana od dana zaprimanja pobijanog rješenja. Dakle, da je Sud u citiranoj presudi već utvrdio da tužiteljica nije investitorica spornih radova. Kao dokaz na navedenu tvrdnju poziva se na pravomoćnu presudu naslovljenog suda pod posl.br.: UsI-3367/2023 od 5. srpnja 2024. Ujedno navodi, a radi razjašnjenja cjelokupne situacije, da je jedini razlog donošenja spornih nezakonitih rješenja isključivo i samo loši susjedski odnosi sa zapadnom susjedom koja tužiteljici pokušava napakostiti na sve moguće načine, između ostalog ranije prijavom građevinskoj inspekciji, sada prijavi Lučkoj kapetaniji, a koja činjenica da je također razvidna iz obrazloženja pobijanog rješenja gdje tuženik navodi da je inspekcijski nadzor izvršio temeljem predstavke građana. Da u konkretnom slučaju tuženik ide pod pretpostavkom da je tužiteljica izvela sporne radove jer su izvedeni ispod nekretnina u njezinom vlasništvu, međutim tužiteljica ističe da vlasnik bilo koje nekretnine, a posebice u konkretnom slučaju vlasnik susjednih nekretnina, i to nekretnina oznake: čest. zgr. br. [katastarska čestica] i čest. zem. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], ne mora biti investitor u čije se ime gradi građevina na nekretnini u njegovom vlasništvu, a posebice da bi vlasnik susjednog zemljišta bio investitor na građevini na nekretnini u tuđem vlasništvu. Slijedom navedenog, da se postavlja pitanje na koji način je tuženik utvrdio tko je investitor predmetne građevine u smislu citiranog članka 49.st.1. Zakona o gradnji, budući da u pobijanom rješenju nije naveden nikakav dokaz na tu okolnost, odnosno da nije navedeno na koji je način utvrđeno da je tužiteljica u konkretnom slučaju upravo investitor.

2.1. Nadalje navodi da u konkretnom slučaju nije sporno da je tužiteljica vlasnica nekretnina koje su u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Dubrovniku, zemljišnoknjižni odjel [adresa], označene kao: čest. zgr. br. [katastarska čestica] i čest. zem. br. [katastarska čestica], ZU 9807, K. O. [katastarska općina], odnosno nekretnina ispred kojih je izgrađena predmetna građevina, međutim, temeljem isključivo takve činjenice da se ne može donositi zaključak da je upravo tužiteljica investitor predmetne građevine, a što tužiteljica izričito negira, dok da tuženik ničim ne dokazuje. Kao dokaz poziva se na zk izvadak za čest. zgr. br. [katastarska čestica] i čest. zem. br. [katastarska čestica], ZU 9807, k. o. [katastarska općina] od 24. studenog 2023., izvod iz katastarskog plana od 11. prosinca 2023. Navodi da je predmetne nekretnine kupila od ranijeg vlasnika 1998.g., a na kojim nekretninama je bila izgrađena kuća, kao što da je već bila izgrađena i predmetna građevina namjene betonski pristan-mul, tlocrtne površine 270 x 210 cm na dijelu pomorskog dobra, stoga da tužiteljica nije izgradila predmetnu građevinu, niti istu popločala. Kao dokaz na navedenu tvrdnju poziva se na Ugovor o kupoprodaji od 31. kolovoza 1998.g., povijesni izvadak iz zemljišne knjige za čest. zgr. br. [katastarska čestica] i čest. zem. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina]. Slijedom navedenog, da je pogrešno je utvrđenje tuženika da je tužiteljica na dijelu čest. zem. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a koja čestica je u vlasništvu RH – pomorsko dobro, ispred čest. zgr. br. [katastarska čestica] i čest. zem. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] izgradila građevinu namjene betonski pristan – mul i potom isti popločala, budući tužiteljica s izgradnjom predmetne građevine nema nikakve poveznice, niti u upravnom postupku postoji dokaz na takvu okolnost. Zaključno, tužiteljica ističe da u konkretnom slučaju nije pasivno legitimirana, odnosno, da nije mogla biti stranka u predmetnom upravnom postupku, a sve sukladno čl. 6.st.1. Zakona o upravnom postupku, a što da je već potvrdio i naslovljeni sud u svojoj presudi pod posl.br.: UsI-3367/2023 od 5. srpnja 2024.

2.2. Nadalje navodi da je slijedom pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjeničnog stanja na štetu tužiteljice, budući da nije dokazano, niti da je to bilo moguće da je tužiteljica investitor spornih radova, tuženik u potpunosti pogrešno primijenio i relevantne odredbe materijalnog prava i to članak 106.st.1. Zakona o gradnji, a potom i citirane odredbe Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, ( „Narodne novine“, br.83/23 ) i to posebice odredbe članka 187. kojim se uređuje usmeno rješenje o mjeri zabrane korištenja pomorskog dobra. Ovo stoga jer da prema čl. 187.st.1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama ( „Narodne novine“, br.83/23 ) nije radilo o hitnom izvršenju koje je zahtijevalo donošenje usmenog rješenja jer da i sam tuženik u obrazloženju pobijanog rješenja naveo „Popločavanje je izvršeno cca-prije 1-2 godine, bez pravne osnove na pomorskom dobru...“, slijedom čega da se može zaključiti da u konkretnom slučaju nisu egzistirale okolnosti koje zahtijevaju hitno izvršenje, jer da je i sam tuženik naveo da su sporni radovi izvedeni cca-prije 1-2 godine, iako da nije jasno, ni na koji način i temeljem kojih dokaza je i to utvrdio tuženik. Slijedom navedenog, i samo pod pretpostavkom da je tužiteljica investitorica spornih radova, u konkretnom slučaju je pogrešno primijenjen i članak 187. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, ( „Narodne novine“, br.83/23 ), jer nisu ispunjeni zakonski uvjeti za donošenje usmenog rješenja o mjeri zabrane korištenja pomorskog dobra, odnosno ne egzistiraju okolnosti koje su zahtijevale hitno izvršenje. Slijedom navedenog, tužiteljica je predložila da Sud poništi osporavano rješenje te naloži tuženiku da tužiteljici naknadi trošak upravnog spora.

3. Tužba je tuženom tijelu dostavljena na odgovor rješenjem ovog suda posl. br. Us I-2239/20024-4 od 15. listopada 2024., koje rješenje je tuženik uredno zaprimio 15. listopada 2024., međutim u ostavljenom roku, pa ni nakon pisanja požurnice od 23. prosinca 2024., tuženo tijelo ovom Sudu nije dostavilo odgovor na tužbu, ni spis tuženog tijela, a što je bilo dužno učiniti u skladu s odredbom čl. 48. Zakona o upravnim sporovima.

4. Dostava tužbe na odgovor uređena je odredbama čl. 48. Zakona o upravnim sporovima (NN br. 36/24; dalje: ZUS-a). Sud tužbu sa svim prilozima dostavlja na odgovor tuženiku i zainteresiranim osobama (st. 1.). Sud određuje rok za odgovor na tužbu prema okolnostima slučaja koji ne može biti kraći od trideset niti dulji od šezdeset dana (st. 2.). U odgovoru na tužbu tuženik se treba izjasniti o zahtjevima i navodima tužbe te predložiti dokaze kojima potkrepljuje svoje navode. Uz odgovor na tužbu tuženik je dužan priložiti sve dokaze kojima raspolaže (st. 3.). Odgovor na tužbu predaje se prema pravilima o predaji podnesaka. Uz odgovor na tužbu tuženik je dužan sudu dostaviti sve spise koji se odnose na predmet spora. Ako tuženik ne dostavi sve spise premeta ili izjavi da ih ne može dostaviti, sud može riješiti spor i bez spisa predmeta (st. 4.).

5. Nadalje, odredbom čl. 98. toč. 3. ZUS-a propisano je da sud može riješiti spor bez rasprave ako utvrdi da osporena pojedinačna odluka sadržava nedostatke koji sprječavaju ocjenu njezine zakonitosti,

6. Prema načelu učinkovitosti koje je propisano odredbom čl. 8. ZUS-a, sud će upravni spor provesti brzo i bez odugovlačenja, uz izbjegavanje nepotrebnih radnji i troškova, onemogućit će zlouporabu prava stranaka i drugih sudionika u sporu te će odluku donijeti u razumnom roku.

7. Kako tuženo tijelo u ostavljenom roku, ni nakon proteka istog, niti do dana donošenja ove presude, nije dostavilo spis koji se odnosi na predmet spora, niti je dostavio odgovor na tužbu, iako je na to bilo pozvano rješenjem od 15. listopada 2024., a potom i požurnicom od 23. prosinca 2024., Sud je odlučio spor riješiti bez spisa predmeta.

8. Pri takvom stanju spisa ovog spora, Sud zasad ne može otkloniti prigovore na zakonitost osporavane tuženikove odluke iznesene u tužbi, pa se utoliko može smatrati i da osporavana odluka tuženika sadržava nedostatke koji sprječavaju ocjenu njezine zakonitosti.

9. Stoga je Sud, bez održavanja rasprave, poništio osporavanu odluku tuženog tijela te je predmet vratio tuženiku na ponovni postupak (čl. 117. st. 1., vezano za čl. 98. tč 3., te za čl. 8. ZUS-a).

10. U ponovnom postupku, tuženo tijelo će u roku od 60 dana od dostave ove presude donijeti novu odluku u ovoj pravnoj stvari, pri čemu će u obzir uzeti i navode tužiteljice sadržane u tužbi kojom je pokrenut ovaj spor (čl. 151. st. 2. ZUS-a).

11. Odredbom čl. 147. st. 1. ZUS-a je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.

12. Kako je tužiteljica uspjela u predmetnom upravnom sporu, to je valjalo na temelju odredbe članka 147. stavak 1. ZUS-a tužiteljici priznati trošak sastava tužbe od 20. rujna 2024. u iznosu od 500 bodova, odnosno iznos od 1.000,00 eura uvećan za iznos PDV-a od 25% u iznosu od 250,00 eura, odnosno sveukupan iznos od 1.250,00 eura. U više zatraženom iznosu za podneske od 15. siječnja 2025., od 9. lipnja 2025. i od 29. listopada 2025. kojima tužiteljica požuruje postupanje u predmetnoj upravnoj stvari, odnosno donošenje presude primjenom odredbe čl. 48. st.4. ZUS-a, Sud je zahtjev tužiteljice odbio cijeneći da se isti podnesci ne smatraju opravdanim i svrsishodnim troškom u smislu odredbe čl. 144. st.1. ZUS-a. Radi navedenog, valjalo je riješiti kao pod točkom II. izreke.

U Splitu 16. siječnja 2026.

S U D A C

Leandra Mojtić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv točke I. izreke ove presude žalba nije dopuštena.

Protiv točke II. izreke žalba je dopuštena Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda za Visoki upravni sud, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje presude.

DNA:

1. tužiteljici po opunom.

2. tužiteljica nije u obvezi plaćanja pristojbe po čl. 22. Zak. o sudskim pristojbama tužbe i za pristojbu presude, po pravomoćnosti

3. tuženiku

4. u spis

6. kal. pravomoćnosti do 6.03.2026.