Republika Hrvatska

Trgovački sud u Rijeci

Rijeka, Zadarska 1 i 3

Poslovni broj: P-494/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Rijeci, po sutkinji Tamari Jugo Smoljanović, u parničnom predmetu tužitelja REPUBLIKA HRVATSKA, OIB 52634238587, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci protiv tuženika GRAD RIJEKA, OIB: 54382731928, Korzo 16, Rijeka, kojeg zastupaju punomoćnice Danijela Kovačić i Jasenka Perković, odvjetnice u Rijeci, Dežmanova 10/I, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 27. studenog 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka, objavljene 16. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se Općinskom sudu u Rijeci, Zemljišnoknjižnom odjelu ispraviti upis prava vlasništva na k. č. br. [katastarska čestica] Stambena zgrada Braće Stipčić, k.b. 34, površine 574 m2, upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], na posebnom dijelu te nekretnine oznake:

- 87. Suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E- 87), Zgrada u [adresa], jednosobni stan br. 87 na dvanaestom katu, koji se sastoji od jedne sobe, dnevnog boravka, kuhinje, kupaonice, predsoblja i hodnika, u ukupnoj površini od 42,43 m2, na način da na istom upiše pravo vlasništva Republike Hrvatske, OIB: 52634238587 u 1/1 dijela uz istodobno brisanje vlasništva tuženika Grada Rijeke, Rijeka, Korzo 16, OIB: 54382731928, a po pravomoćnosti ove presude.

II. Nalaže se tuženiku Gradu Rijeci, OIB: 54382731928, Korzo 16, Rijeka nadoknaditi tužitelju Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587 iznos od 600,00 EUR na ime prouzročenog parničnog troška zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 16. siječnja 2026. (dana donošenja presude) po stopi od 5,15% godišnje do isplate, a u slučaju promjene kamatne stope, po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja uvećano za tri postotna poena roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 29. kolovoza 2025. podnio tužbu pred ovim sudom radi ispravka upisa u zemljišnoj knjizi. Obrazlaže da je rješenjem Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, u zemljišnoknjižnom ispravnom postupku novotvorene zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina] poslovni broj Z-21667/2024 od 17. srpnja 2025. odbijen prigovor Republike Hrvatske radi ispravka upisa vlasništva na predmetnoj nekretnini kao neosnovan, te je upućena da svoje pravo ostvaruje u parnici, tužbom za ispravak pa stoga sukladno odredbi čl. 203. i 205. Zakona o zemljišnim knjigama u zakonskom roku podnosi ovu tužbu.

1.2. U postupku obnove zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina] novoformirana nekretnina k. č. br. [katastarska čestica] zk. ul. [broj ZK uloška] i to etaža 87, Jednosobni stan br. 87 na dvanaestom katu od 42,43 m2, upisana je u vlasništvo Grada Rijeke i to temeljem Rješenja Općinskog suda u Rijeci, Zemljišno-knjižni odjel broj Z-1/2009/6217 od 31. siječnja 2020. uz obrazloženje da je Grad Rijeka stekao vlasništvo prijepornog stana sukladno odredbi čl. 87. Zakona o lokalnoj upravi i samoupravi pa da se u konkretnom slučaju ima primijeniti odredba čl. 360. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Navedeno obrazloženje je protivno zakonu i ne odgovara stvarnim, utvrđenim činjenicama. Naime, predmetnim stanom je raspolagalo Drvno Industrijsko Poduzeće „Rade Šupić“ Rijeka koje je svojim rješenjem broj: 2096/1969. od 16. listopada 1969. navedeni stan dao na korištenje svojoj djelatnici FO, temeljem kojeg je i sklopljen Ugovor o korištenju stana broj 8356-33635 . Napominje se da je zgrada u kojoj se predmetni stan nalazi izgrađena 1970., što je vidljivo iz Rješenja Stambenog poduzeća Rijeka od 10. studenog 1970., što znači da je navedeni stan izgrađen sredstvima citiranog poduzeća DIP „Rade Šupić“, dakle nikako se ne može raditi o vlasništvu tužene Grada Rijeke.

1.3. Dakle, to što je prednik tužene sklapao ugovore o korištenju stana sukladno odredbama Osnovnog zakona o privrednom poslovanju (gospodarenju) stambenim zgradama u društvenom vlasništvu (SL SFRJ 35/65) ne znači da je stekao pravo koje čini društveno vlasništvo (pravo raspolaganja, korištenja i upravljanja), već se radi o pravu na gospodarenje tim stanovima u smislu odredbe čl. 47. citiranog Osnovnog zakona o privrednom poslovanju. Tužena nije dostavila pisani ugovor ili drugi akt iz kojeg bi proizlazilo da je na nju odnosno njenog pravnog prednika preneseno pravo korištenja, upravljanja ili raspolaganja predmetnim stanom, a samo faktično raspolaganje navedenim stanom sukladno zakonskim ovlaštenjima nije dostatan dokaz za stjecanje navedenih prava društvenog vlasništva, što ujedno znači da tužena nije dostavila dokaz o izvanknjižnom stjecanju prava društvenog vlasništva, pa samim time niti pravo vlasništva sukladno odredbi čl. 360. i 364. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima kako to pogrešno zaključuje nadležni zemljišnoknjižni sud u postupku preoblikovanja zemljišne knjige koji je prethodio ovoj tužbi.

1.4. Također, u konkretnom slučaju nema niti primjene odredbe čl. 87. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi upravo iz razloga što na navedenom stanu tužena nije stekla jedno od prava društvenog vlasništva. Takav pravni stav je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske svojim presudama broj Rev-1107/2022 od 26.11.2024. i Rev-2143/2019 od 10.09.2024. u identičnim pravnim situacijama. Stoga u konkretnom slučaju se ima primijeniti odredba čl. 362. st. 3. Zakona o vlasništva i drugim stvarnim pravima o pravnoj predmnijevi vlasništva tužitelja, Republike Hrvatske na predmetnom stanu. Republika Hrvatska je postala vlasnicom predmetnih stanova i sukladno odredbi čl. 56. Zakona o upravljanju državnom imovinom i to kao neprocijenjena imovina bivših društvenih poduzeća koji su raspolagali navedenim stanovima na način da su iste davali u posjed svojim djelatnicima kao stanarsko pravo, a u postupku pretvorbe i privatizacije predmetne stanove nisu unijeli u temeljni kapital. Naime, pravni slijednik Poduzeća „Rade Šupić“ je poduzeće Mobilia Ivo Marinković, Osijek, a prema potvrdi CERP-a klasa: 943-01/17-02/134 od 26. svibnja 2017. proizlazi da svi stanovi (osim 6 stanova u [adresa]) nisu unijeti u pretvorbu navedenog poduzeća.

1.5. Sva imovina, pa dakle i predmetni stan, koji nisu procijenjeni u vrijednost društvenog kapitala društvenog poduzeća u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća odnosno koji nisu uneseni u temeljni kapital trgovačkog društva u postupku privatizacije na temelju Zakona o privatizaciji postaju vlasništvo Hrvatskog fonda za privatizaciju sukladno čl. 47. Zakona o privatizaciji. Pravni slijednik Hrvatskog fonda za privatizaciju bila je Agencija za upravljanje državnom imovinom (AUDIO), a čl. 58. st. 4. Zakona o upravljanju državnom imovinom bilo je propisano da vlasnik takvih nekretnina postaje Republika Hrvatska. Dakle, iz citiranih zakonskih odredbi razvidno je da se radi o stjecanju ex lege. Nadalje, osnovom odredbe čl. 65 st. 2 Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske, odnosno čl. 56. Zakona o upravljanju državnom imovinom, navedeni stanovi i poslovni prostor, kao neprocijenjena imovina, postali su vlasništvo Republike Hrvatske. Naime, citiranim je odredbama propisano da neprocijenjenu imovinu predstavljaju, u smislu citiranog Zakona, dionice u trgovačkim društvima, poslovni udjeli u trgovačkim društvima, građevinska zemljišta, poslovni prostori, stanovi, potraživanja i pokretnine koje nisu, u cijelosti ili u dijelu, procijenjene u vrijednost društvenog kapitala društvenog poduzeća ili su ista uključena po knjigovodstvenoj vrijednosti, u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, odnosno koje nisu unesene u temeljni kapital trgovačkog društva u postupku privatizacije na temelju Zakona o privatizaciji, a na kojoj su pravo korištenja, upravljanja i raspolaganja imala društvena poduzeća te u pogledu kojih imovinskopravni odnosi nisu uređeni posebnim propisom. Također, u st. 2 je određeno da se neprocijenjenom imovinom, u smislu citiranog Zakona, smatraju i stanovi koje su društvena poduzeća u postupku pretvorbe prenijela fondovima u stambenom i komunalnom gospodarstvu, a koji nisu prodani nositeljima stanarskog prava na temelju Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Osim toga, odredbom čl. 190. st. 5. Zakona o zemljišnim knjigama propisano je da će sud u postupku obnove zemljišne knjige kada nije moguće utvrditi vlasnika, kao vlasnika upisati Republiku Hrvatsku. Stoga predlaže prihvatiti tužbeni zahtjev.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Predmet spora je stan na kojem je nekadašnje društveno poduzeće „Rade Šupić“ imalo pravo korištenja odnosno bilo je davatelj stana na korištenje, a potom je to pravo imala Općina Rijeka. Iz Rješenja Drvno industrijskog poduzeća „Rade Šupić“ u stečaju Rijeka broj 2096/1969 od 16. listopada 1969. razvidno je da se FO, radniku tog poduzeća daje na korištenje predmetni stan (tada se navodi objekt „B-11“ na 12 katu). Na temelju navedenog Rješenja sklopljen je 23. studenog 1970. Ugovor o korištenju stana broj 8356 – 33635 između Stambenog poduzeća Rijeka i Pavičić Tonke za stan na adresi [adresa] ([adresa], B-11). Također se izdaje i Rješenje o određivanju stanarine 10. studenog 1970. u kojem se kao davatelj stana na korištenje navodi DIP „Rade Šupić“ Rijeka. Nositelj stanarskog prava ĐO sklapa 1982. Ugovor o zamjeni stanova s ŠO, F Đ, ČO i SO, na koji Ugovor suglasnosti daju tadašnji davatelji stanova na korištenje, sukladno čl. 59. Zakona o stambenim odnosima. Za predmetni stan (za koji je pod 2. kao ugovaratelj navedena ĐO) suglasnost je dala Skupština Općine Rijeka – Komisija za posredovanje u stambenim odnosima 16. lipnja 1982. a što je razvidno iz samog Ugovora o zamjeni. Nakon toga Skupština Općine Rijeka – Komisija za posredovanje u stambenim odnosima sklapa s SO Ugovor o korištenju stana 28. lipnja 1982. Dakle, ove isprave jasno dokazuju da je davatelj stana na korištenju 1969. bilo Drvno industrijsko poduzeće „Rade Šupić“ Rijeka, a da je od 1982. davatelj stana na korištenje Općina Rijeka, prednik Grada Rijeke.

2.1. Iz potvrde Sudskog registra Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj R3- 1297/2016 od 17. ožujka 2016. razvidno je da je nad OOUR za proizvodnju namještaja i unutrašnje uređenje objekata „Rijeka“ u sastavu Mobilia „Ivo Marinković“ Eksport-import Osijek, koja je pravni slijednik Drvo industrijskog poduzeća „Rade Šupić“ Rijeka, proveden je stečajni postupak te je isti brisan iz sudskog registra temeljem rješenja Okružnog privrednog suda u Rijeci, poslovni broj Fi-852/77 od 1. prosinca 1977., a sukladno rješenju istog suda o zaključenju stečaja poslovni broj L- 5/76-139 od 26. rujna 1977. Dakle, OOUR za proizvodnju namještaja i unutrašnje uređenje objekata „Rijeka“ u sastavu Mobilia „Ivo Marinković“ Eksport-import Osijek prestao je postojati 1977. te je predmetnim stanom nastavila upravljati Općina Rijeka koja u statusu davatelja stana na korištenje daje suglasnost FO za zamjenu stana, a potom kao nositelj prav upravljanja i korištenja predmetnog stana daje stan daje na korištenje SO koji stječe stanarsko pravo. Nakon stupanja na snagu Zakona o najmu stanova [adresa] nastavlja upravljati stanom te nadležna Direkcija za stambene poslove donosi Odluku kojom se EO odbija zahtjev za zaključenje ugovora o najmu sa zaštićenom najmninom, te sklapa Ugovor o najmu stana sa slobodno ugovorenom najamninom na određeno vrijeme broj 760/2005 27. svibnja 2005.

2.2. Stoga se ovdje ne radi o pravnoj situaciji iz članka 65. stavak 2. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske, odnosno čl. 56. Zakona o upravljanju državnom imovinom, na koje se poziva tužitelj. Kada je riječ o stanovima dodatno se propisuju uvjeti da se treba raditi o stanovima koja su društvena poduzeća predala na upravljanje fondovima u stambenom i komunalnom gospodarstvu te koja nisu prodana nositeljima stanarskog prava.

2.3. Društveno poduzeće DIP “Rade Šupić” Rijeka nije provelo postupak pretvorbe i privatizacije pa stoga predmetni stan ne predstavlja imovinu na koju se odnosi citirana zakonska odredba. Osim toga ovdje se ne radi o stanu na kojem je davatelj stana na korištenje bilo poduzeće Mobilia Ivo Marinković export-import Osijek za koju tužitelj prilaže dopis CERP-a od 26. svibnja 2017.

2.4. Tužitelj također ne dokazuje na kojim je stanovima to društveno poduzeće bilo davatelj stana na korištenje odnosno popis stanova koji su predani fondovima u stambeno-komunalnoj djelatnosti. Tek kada bi iz isprava bilo vidljivo da je to upravo društveno poduzeće bilo davatelj stana na korištenje u trenutku pretvorbe te da se taj stan nalazi na popisu stanova predanih na upravljanje tadašnjem Fondu stambeno- komunalnoj djelatnosti općine Rijeka, sukladno odredbama Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, mogla bi doći u primjenu citirana zakonska odredba. Tužitelj ništa od navedenog nije priložio odnosno dokazao. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva.

3. U daljnjem tijeku postupka tužitelj je ustrajao kod tužbe i tužbenog zahtjeva, a tuženik kod navoda iz odgovora na tužbu.

4. Sud je izveo dokazni postupak uvidom u dokumentaciju koja je priložena spisu i koja je navedena dalje u obrazloženju, utvrđujući odlučne činjenice savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza posebno te svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sve sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP-a, "Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.).

5. Na temelju izvedenog dokaznog postupka sud utvrđuje slijedeće:

5.1. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za ispravak upisa prava vlasništva na k. č. br. [katastarska čestica] Stambena zgrada Braće Stipčić, k.b. 34, površine 574 m2, upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], na posebnom dijelu te nekretnine oznake: - 87. Suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-87), Zgrada u [adresa], jednosobni stan br. 87 na dvanaestom katu, koji se sastoji od jedne sobe, dnevnog boravka, kuhinje, kupaonice, predsoblja i hodnika, u ukupnoj površini od 42,43 m2, na način da se upiše pravo vlasništva tužitelja u 1/1 dijela uz istodobno brisanje vlasništva tuženika. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Među strankama nije sporno da je rješenjem Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji u zemljišnoknjižnom ispravnom postupku novotvorene zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina] poslovni broj Z-21667/2024 od 17. srpnja 2025. odbijen prigovor ovdje tužitelja radi ispravka upisa vlasništva na predmetnoj nekretnini kao neosnovan, te da je tužitelj upućen svoje pravo ostvarivati u parnici tužbom za ispravak (rješenje na stranici 6-8 spisa). Citirano rješenje tužitelj je zaprimio 6. kolovoza 2025. te je sukladno odredbi čl. 203. st. 4. i 5. i čl. 205. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine" br. 63/19., 128/22., 155/23. i 127/24.) u zakonskom roku od 30 dana od dostave rješenja podnio ovu tužbu 29. kolovoza 2025. Nije sporno da je u postupku obnove zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina] novoformirana nekretnina k. č. br. [katastarska čestica] zk. ul. [broj ZK uloška] i to etaža 87, Jednosobni stan br. 87 na dvanaestom katu od 42,43 m2 upisana u vlasništvo ovdje tuženika i to temeljem rješenja Općinskog suda u Rijeci, Zemljišno-knjižni odjel broj Z- 1/2009/6217 od 31. siječnja 2020. uz obrazloženje da je ovdje tuženik stekao vlasništvo prijepornog stana sukladno odredbi čl. 87. Zakona o lokalnoj upravi i samoupravi.

6.1. Također nije sporno da je Drvno Industrijsko Poduzeće „Rade Šupić“ Rijeka svojim rješenjem broj: 2096/1969. od 16. listopada 1969. navedeni stan dao na korištenje svojoj djelatnici FO (rješenje na stranici 10 spisa), temeljem kojeg je i sklopljen Ugovor o korištenju stana broj 8356-33635 (Ugovor na stranici 9 spisa). Isto tako nije sporno da je pravni slijednik Poduzeća „Rade Šupić“ poduzeće Mobilia Ivo Marinković, Osijek, a prema potvrdi CERP-a klasa: 943-01/17-02/134 od 26. svibnja 2017. te Odluke o pretvorbi društvenog poduzeća Mobilia proizlazi da svi stanovi (osim 6 stanova u [adresa], stranica 31, 34 i 100-112 spisa) nisu unijeti u pretvorbu navedenog poduzeća, odnosno da sva imovina, pa dakle i predmetni stan, nisu procijenjeni u vrijednost društvenog kapitala društvenog poduzeća u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća odnosno nisu uneseni u temeljni kapital trgovačkog društva u postupku privatizacije na temelju Zakona o privatizaciji. Budući da navedene činjenice među strankama nisu sporne, ne treba ih dokazivati sukladno odredbi čl. 221. st. 1. ZPP-a.

7. Sporno jest je li tužitelj ex lege stekao pravo vlasništva predmetnog stana.

7.1. Odredba čl. 47. Zakona o privatizaciji ("Narodne novine" br. 21/96., 16/98., 71/97., 73/00., 92/10. i 145/10.) propisuje da se dionice, udjeli, stvari i prava koji nisu procijenjeni u vrijednosti društvenog kapitala pravne osobe na temelju Zakona o pretvorbi, prenose Fondu, ako ne postoje razlozi za obnovu postupka, odnosno ako prijenos ne utječe na postojeću tehnološku cjelinu. Pravni slijednik Hrvatskog fonda za privatizaciju bila je Agencija za upravljanje državnom imovinom (AUDIO), a čl. 58. st. 4. Zakona o upravljanju državnom imovinom ("Narodne novine" br. 145/10., 70/12. i 94/13.) bilo je propisano da dionice, poslovni udjeli u trgovačkim društvima i nekretnine u vlasništvu Hrvatskog fonda za privatizaciju na dan 31. ožujka 2011. postaju vlasništvo Republike Hrvatske.

7.2. Dakle, iz citiranih zakonskih odredbi proizlazi da je tužitelj ex lege stekao pravo vlasništva nad predmetnom nekretninom. Isto tako na temelju odredbe čl. 65 st. 2. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 94/13., 18/16., 89/17., 52/18. i 112/18.) predmetni stan, kao neprocijenjena imovina, postao je vlasništvo Republike Hrvatske.

7.3. Slijedom navedenog, iz citiranih odredbi proizlazi da neprocijenjenu imovinu predstavljaju dionice u trgovačkim društvima, poslovni udjeli u trgovačkim društvima, građevinska zemljišta, poslovni prostori, stanovi, potraživanja i pokretnine koje nisu, u cijelosti ili u dijelu, procijenjene u vrijednost društvenog kapitala društvenog poduzeća ili su ista uključena po knjigovodstvenoj vrijednosti, u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, odnosno koje nisu unesene u temeljni kapital trgovačkog društva u postupku privatizacije na temelju Zakona o privatizaciji, a na kojoj su pravo korištenja, upravljanja i raspolaganja imala društvena poduzeća te u pogledu kojih imovinskopravni odnosi nisu uređeni posebnim propisom. Stoga se predmetni stan smatra neprocijenjenom imovinom u smislu čl. 49. st. 2. Zakona o upravljanju državnom imovinom. Sukladno stavku 3. istog članka ta imovina je vlasništvo Republike Hrvatske (tako i sudska praksa VTS Pž-5523/19 od 15.6.2021., Pž-4450/10 od 28.5.14. i Pž-5955/21 od 14.6.22.). Dakle, tužitelj je stupanjem na snagu Zakona o upravljanju državnom imovinom 1. siječnja 2011. stekao vlasništvo predmetnog stana.

7.4. Odredbom čl. 362. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (dalje: ZVDSP-a, "Narodne novine" broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12. i 152/14.) propisano je da se smatra da su vlasništvo Republike Hrvatske sve stvari iz društvenoga vlasništva na području Republike Hrvatske glede kojih nije utvrđeno u čijem su vlasništvu niti djeluje predmnjeva vlasništva iz stavka 1. i 2. ovoga članka, a tko tvrdi suprotno, treba to dokazati.

8. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da je davatelj predmetnog stana na korištenje 1969. bilo Drvno industrijsko poduzeće "Rade Šupić" Rijeka, a da je od 1982. davatelj stana na korištenje Općina Rijeka, odnosno prednik tuženika (Ugovor o korištenju stana na stranici 91-92 spisa). Dakle, tuženik tvrdi da je davanjem predmetnog stana na korištenje stekao pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja predmetnim stanom.

8.1. Činjenica da je tuženik kao jedinica lokalne samouprave davao predmetni stan na korištenje, ne znači da je stekao pravo vlasništva tog stana. Prestankom rada fondova u stambeno komunalnom gospodarstvu jedinice lokalne samouprave preuzele su stanove koje se nalaze na njihovom području, preuzimajući prava i obveze u vezi s tim stanovima, ali nisu stekle vlasništvo tih stanova, već su samo na temelju zakona izvršavale prava i obveze iz prava vlasništva, dok se ne riješi vlasničko pravni status takvih stanova, kako to proizlazi iz odluke VS RH Rev- 1107/2022 od 26.11.24. i Rev-2143/19 od 10.9.24.

8.2. Tuženik u spis nije dostavio pisani ugovor ili drugi akt iz kojeg bi proizlazilo da je na tuženika odnosno njegovog pravnog prednika preneseno pravo korištenja, upravljanja ili raspolaganja predmetnim stanom, a samo faktično raspolaganje navedenim stanom sukladno zakonskim ovlaštenjima nije dostatan dokaz za stjecanje navedenih prava društvenog vlasništva. Dakle, tuženik nije dostavio dokaz o izvanknjižnom stjecanju prava društvenog vlasništva, što je bio dužan učiniti sukladno odredbi čl. 219. st. 1. i čl. 7. st. 1. ZPP-a. Stoga tuženik nije stekao pravo vlasništva sukladno odredbi čl. 360. i 364. ZVDSP-a.

9. Nadalje se ističe da niti na temelju odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi ("Narodne novine" br. 90/92., 94/93., 117/93., 5/97., 17/99., 128/99., 51/00. i 33/01.) tuženik nije stekao jedno od prava koji čine društveno vlasništvo. Citirana zakonska odredba propisuje da općine, gradovi i županije utemeljene Zakonom o područjima županija gradova i općina u Republici Hrvatskoj preuzimaju nekretnine, pokretnine, financijska sredstva te prava i obveze dosadašnjih općina čiji su slijednik najkasnije do 31. ožujka 1994. No, to ne znači da je tuženik time stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini jer nije dokazao da je na njegovog pravnog prednika pisanim ugovorom ili drugim aktom preneseno pravo korištenja, upravljanja ili raspolaganja predmetnim stanom.

10. Iz istih naprijed navedenih razloga neosnovani su tuženikovi navodi da je na Ugovor o zamjeni iz 1982. suglasnost dala Skupština Općine Rijeka-Komisija za posredovanje u stambenim odnosima te da navedeno dokazuje da je od 1982. davatelj stana na korištenje Općina Rijeka, odnosno prednik tuženika. Osim toga, uvidom u Ugovor o zamjeni stanova od 1. lipnja 1982. (Ugovor na stranici 87-89 spisa) vidljivo je da je rubrika koja se odnosi na suglasnost davatelja stana na korištenje za predmetni stan (stan pod rednim brojem II.) prazna (stranica 90 spisa). No, ponovno se ističe da tuženik nije dostavio akt kojim bi na njegovog pravnog prednika bilo preneseno pravo korištenja, upravljanja, odnosno raspolaganja predmetnim stanom.

11. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da je tužitelj stekao pravo vlasništva predmetnih stanova sukladno odredbi čl. 49. st. 2. Zakona o upravljanju državnom imovnom jer ti stanovi nesporno nisu procijenjeni u društveni kapital prednika poduzeća u postupku provedenom sukladno Zakonu o pretvorbi društvenih poduzeća („Narodne novine“ broj 19/91., 26/91., 45/92., 83/92., 84/92., 18/93., 94/93., 2/94., 9/95., 42/95., 21/96., 118/99., 99/03. i 145/10.). Predmetni stan je dakle zakonom utvrđen kao imovina čiji je vlasnik Republika Hrvatska (tako i sudska praksa VTS Pž- 5523/19 od 15.6.21. i Pž-3182/2022 od 17.5.23.). Stoga je sud donio odluku kao u t. I. izreke presude.

12. Odluku o parničnom trošku sud je donio na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu, dužan je tužitelju nadoknaditi parnične troškove. Stoga je sud tužitelju, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora od 10.000,00 EUR, priznao parnični trošak u iznosu od 600,00 EUR (t. II. izreke presude). Tužitelj ima pravo na naknadu parničnog troška temeljem odredbe čl. 163. ZPP-a, koji se sastoji od troška sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR kuna sukladno Tbr. 7/1, troška sastava podneska od 7. listopada 2025., kojim se očituje na tuženikove navode iz odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 8/1 i troška zastupanja na ročištu 27. studenog 2025. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 9/1.

12.1. Odredba čl. 151. st. 3. ZPP-a propisuje da parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka. O zateznim kamatama na iznos parničnih troškova sud odlučuje na zahtjev stranke. Budući da je takav zahtjev tužitelj postavio u zahtjevu za naknadu parničnog troška, to je sud odlučio kao u točki II. izreke presude.

Rijeka, 16. siječnja 2026.

Sutkinja

Tamara Jugo Smoljanović

UPUTA O PRAVU NA IZJAVLJIVANJE PRAVNOG LIJEKA:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave na e-oglasnoj ploči, a u slučaju da nije uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu (čl. 348. st. 1. ZPP-a). U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti (čl. 352. st. 1. ZPP-a).