Republika Hrvatska
Općinski sud u Karlovcu
Trg hrvatskih branitelja 1
Karlovac
Poslovni broj: P-635/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A Z B O G O G L U H E
Općinski sud u Karlovcu, po sucu Vesni Gračan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženika Raiffeiesnbank Austria d.d., OIB:53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, izvan rasprave, 16. siječnja 2026.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, broj ugovora 056-50-4285730, solemniziran kod javnog bilježnika Marije Baković iz Zagreba dana 31.07.2007.g, pod brojem OV-29763/07 kojim ugovorom je tužitelj podignuo kredit u iznosu od 10.508,35 CHF, koja glasi: „naknada 3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita“.
II Tužena Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 dužna je tužitelju BF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 203,63 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 01.08.2007. g., pa do isplate u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
III Tužena Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 dužna je tužitelju BF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi ovim postupkom prouzročene parnične troškove 75,78 eur-a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu broj: 056-50-4285730 od 26.07.2007. solemniziranog kod javnog bilježnika Marije Baković iz Zagreba dana 31.07.2007.g. pod brojem OV-29763/07, kojim je podigao kredit u iznosu od 10.508.35 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tužene, važeće na dan korištenja kredita, te s kamatnom stopom koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tužene. Nadalje ističe kako je odredbom čl. 3. id. ugovora ugovoreno da se „naknada 3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita“, te je temeljem iste odredbe tužena banka prilikom isplate kredita dana 01.08.2007.g. naplatila od tužitelja iznos od 1.534,23 kn, na ime troškova „naknade za obradu kredita“, što je vidljivo iz potvrde tužene od 04.11.2025.g. Obrazlaže da je tužena predmetnu odredbu čl. 3. unijela u ugovor bez da su stranke o njoj pojedinačno pregovarale, te da je to protivno čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, s time da je sukladno čl. 102. st. 1. ZZP-a posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Nadalje nastavlja: "Sukladno članku 96. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, sukladno čl. 96. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ugovorna odredba čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da će se prilikom prvog korištenja kredita naplatiti jednokratna naknada u iznosu od 3,30 % od iznosa kredita, unaprijed je bila pripremljena od strane tužene, o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale niti je tužitelj imao utjecaja na njezin sadržaj, a predmetnom odredbom prouzročena je znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, iz potvrde tužene vidljivo je da je tužena dana 01.08.2007.g. naplatila iznos od 1.534,23 kn, odnosno naknadu na ime troškova obrade dokumentacije kredita, međutim tužitelj niti danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom, odnosno koje je to stvarne troškove vezane uz „obradu“ predmetnog ugovora o kreditu tužena mogla imati, a koje je bio dužan snositi tužitelj, imajući u vidu da je tužena kreditna institucija koja ima zaposlenike zaposlene u tu svrhu. Prema tome, navedena odredba čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu nije niti jasna niti određena, obzirom da iz iste nije vidljivo niti je razumljivo koje je to troškove odnosno naknade bio dužan snositi tužitelj i u kojem iznosu te je naplatom predmetnog iznosa od tužitelja, prouzročena znatna neravnoteža u obvezama i pravima stranaka, a na štetu tužitelja. Iz svega navedenog proizlazi kako je odredba čl. 3. predmetnog ugovora nepoštena, a samim time ništetna, slijedom čega tužitelj smatra da mu je tužena dužna vratiti plaćeni iznos, i to zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja." Stoga dakle tužitelj podnosi tužbu u ovom predmetu i predlaže po provedenom postupku donijeti presudu kao u točki I i II izreke ove presude, s tima da potražuje i troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom.
2. Po zaprimanju tužbe tuženik je pozvan dostaviti odgovor na tužbu u roku 30 dana. U pozivu je tuženik upozoren na potrebu očitovanja na navode iz tužbe i tužbenog zahtjeva, te je pozvan dostaviti dokaze za svoje tvrdnje. Također je upozoren u smislu čl. 331.b Zakona o parničnom postupku, NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 da će u slučaju nedostavljanja odgovora biti donesena presuda zbog ogluhe.
3. Međutim, nakon što tuženik nije u zadanom roku dostavio odgovor na tužbu, niti je to učinio do pisanja ove odluke, za utvrditi je da tuženik zapravo nije ni na koji način osporio navode u tužbi i potraživanje tužitelja iz tužbenog zahtjeva, pa su već u tom smislu ispunjeni uvjeti za donošenje presude temeljem ogluhe. Također se može utvrditi osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva, koja proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi i dokaza priloženih uz tužbu, uz daljnje utvrđenje da navedene činjenice nisu u suprotnosti s pridonesenim dokazima ili općepoznatim činjenicama te da ne postoje opće poznate okolnosti zbog kojih bi tuženik opravdano bio spriječen dostaviti odgovor na tužbu. Stoga je temeljem čl. 331.b st.1 ZPP-a usvojen tužbeni zahtjev tužitelja i donesena presuda kao u izreci. Odnosno, nasuprot tome što tuženik nije osporio navode u tužbi ni protivio se postavljenom tužbenom zahtjevu, tužitelj je za svoje tvrdnje pridonio dokaze u vidu Ugovora o kreditu broj 056-50-4285730 od 26.07.2007.g. solemniziranog kod javnog bilježnika Marije Baković dana 31.07.2007. pod br. Ov-29763/07, Potvrde tužene banke od 04.11.2025.g., uz potvrdu o uplati sudske pristojbe za tužbu na listu 11, 12 spisa, sve dostavljeno uz tužbu, pa se obzirom na postojanje zakonske osnove za usvajanje tužbenog zahtjeva i meritorno utvrđuje da su ispunjeni uvjeti u smislu čl. 331.b Zakona o parničnom postupku. Stoga je obzirom na navedeno donesena presuda kao u točki I i II izreke ove odluke.
4. Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovor o kreditu na snazi i u primjeni bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/2003., 46/2007., 79/2007., – u nastavku teksta: ZZP), koji je u članku 81. stavak 1. ZZP određivao: "(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača." Stavkom 2. toga članka bilo je propisano: "(2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.", a stavkom 4. toga članka bilo je propisano: "(4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati." Člankom 87. stavkom 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, s time da je u stavku 2 sadržano kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači i ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.
5. Isto tako, člankom 3. stavkom 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Službeni list EU L 95/29 21.4.1993. – dalje: Direktiva 93/13) propisano je kako se smatra nepoštenom ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri prouzroči na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora.
6. S tim u vezi za istaći je da je tužena Banka kreditna institucija čiji je osnovni posao davanje kredita i u tu svrhu ima zaposlene djelatnike, kao i čitavu postavljenu infrastrukturu za obavljanje takvih poslova, te iz predmetne odredbe zapravo nije jasno koji su to posebni troškovi nastali zbog tužiteljevog sklapanja ugovora s tuženikom. Nasuprot tome i unatoč tome, evidentno je da je tužitelj platio te troškove kod banke i snosio sve druge troškove vezane uz sklapanje ugovora o kreditu, kao što je solemnizacija i sl. Osim toga, nejasno je na što se odnosi id. naknada obzirom u samom ugovoru o kreditu nije navedeno na što se ista odnosi, već je samo navedeno da se „naknada 3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita“.
7. Nadalje, u članku 1021. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22., nadalje ZOO, propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik kredita se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je ujedno definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to su dakle glavnica i ugovorene kamate, pa je slijedom toga ujedno razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište naplatiti od tužitelja bilo kakvu naknadu koja se evidentno odnosi na obradu kredita. To pak posljedično znači da je tuženik u predmetni ugovor o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, pa je navedena odredba ništetna i obzirom na primjenu takve odredbe ZOO- a.
8. Uz to valja istaći da je Sud Europske unije svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio kako je nepošteno, bez pregovaranja s potrošačem, tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, te koji su netransparentni i koji su konačno neproporcionalni.
9. Također, imajući u vidu navedenu situaciju u spisu tuženik nije ni pokušao dokazati, u smislu odredbe stavka 4. članka 87. ZZP-a, da se pojedinačno pregovaralo o spornoj odredbi sadržanoj u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, pa je neosporno da tužitelj nije ni mogao imati utjecaja na sadržaj sporne odredbe. Iz toga je dakle također za zaključiti da se radi o odredbi koja je nepoštena u smislu citiranog članka 81. ZZP-a, a što za posljedicu ima ništetnost sukladno citiranom članku 87. stavku 1. id. ZZP-a, te potrebu povrata onog iznosa koji je plaćen na osnovu ništetne odrdbe predmetnog članka 3. id. Ugovora o kreditu. Slijedom je slijedom svega prethodno navedenog donesena odluka kao u točki I i II izreke ove presude.
10. Odluka o troškovima postupka donesena je u korist tužitelja jer je uspio u postupku, a u tužbi je potraživao troškove postupka za sastav tužbe s pripadajućim PDV-om iznos od 62,50 eur i sudsku pristojbu na tužbu i presudu u iznosu od 13,27 eur. No, na ime sudske pristojbe za tužbu stvarno je platio trošak u iznosu od 6,64 eur, a jednako toliko mu pripada i za trošak sudske pristojbe na presudu, jer se prema odredbama Zakona o sudskim pristojbama za presudu zbog ogluhe plaća polovičan iznos sudske pristojbe. Stoga je tužitelju ukupno dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od 75,78 eur-a sa zakonski zateznim kamatama kao u točki III izreke ove odluke.
U Karlovcu 16. siječnja 2026.
Sudac
Vesna Gračan
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu, pismeno u tri primjerka, putem ovoga sud.
Dna:
1. Tužitelju po pun. Ireni Blauhorn, odvjetnici iz Karlovca.
2. Tuženiku Raiffeiesnbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb.
