REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

Poslovni broj: P-466/2023-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, po sucu Nevenu Kucelj, u parničnom predmetu tužiteljice VŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po odvjetnici Lani Humljak Gugić, Pod zidom 5, Zagreb protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 kojeg zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija iz Zagreba, Galleria Importanne, Iblerov trg 10/VII, p.p. 92, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 2. prosinca 2025. godine, u nazočnosti tužiteljice i njene punomoćnice te punomoćnice tuženika, odvjetnice Pie Gaie Baučić, na ročištu za objavu presude dana 16. siječnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se odredba čl. 1. Ugovora o kreditu br. 3208938482, kreditna partija 7103619797, od 13.5.2007. u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula ništetnom. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. da tužiteljici VŠ iz [adresa] isplati iznos od 18.012,06 EUR sve sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate i to:

- na iznos od 2,80 Eur od 1. 8. 2007. do isplate

- na iznos od 2,75 Eur od 1. 9. 2007. do isplate

- na iznos od 4,96 Eur od 1. 11. 2007. do isplate

- na iznos od 12,71 Eur od 1. 1. 2008. do isplate

- na iznos od 9,78 Eur od 1. 2. 2008. do isplate

- na iznos od 26,67 Eur od 1. 3. 2008. do isplate

- na iznos od 24,49 Eur od 1. 4. 2008. do isplate

- na iznos od 2,40 Eur od 1. 5. 2008. do isplate

- na iznos od 10,73 Eur od 1. 6. 2008. do isplate

- na iznos od 4,20 Eur od 1. 7. 2008. do isplate

- na iznos od 2,82 Eur od 1. 8. 2008. do isplate

- na iznos od 2,57 Eur od 1. 9. 2008. do isplate

- na iznos od 27,65 Eur od 1. 10. 2008. do isplate

- na iznos od 42,91 Eur od 1. 11. 2008. do isplate

- na iznos od 21,23 Eur od 1. 12. 2008. do isplate

- na iznos od 79,73 Eur od 1. 1. 2009. do isplate

- na iznos od 80,34 Eur od 1. 2. 2009. do isplate

- na iznos od 60,69 Eur od 1. 3. 2009. do isplate

- na iznos od 65,20 Eur od 1. 4. 2009. do isplate

- na iznos od 66,09 Eur od 1. 5. 2009. do isplate

- na iznos od 58,34 Eur od 1. 6. 2009. do isplate

- na iznos od 59,69 Eur od 1. 7. 2009. do isplate

- na iznos od 56,18 Eur od 1. 8. 2009. do isplate

- na iznos od 64,87 Eur od 1. 9. 2009. do isplate

- na iznos od 55,22 Eur od 1. 10. 2009. do isplate

- na iznos od 61,45 Eur od 1. 11. 2009. do isplate

- na iznos od 60,46 Eur od 1. 12. 2009. do isplate

- na iznos od 77,29 Eur od 1. 1. 2010. do isplate

- na iznos od 88,09 Eur od 1. 2. 2010. do isplate

- na iznos od 85,75 Eur od 1. 3. 2010. do isplate

- na iznos od 96,49 Eur od 1. 4. 2010. do isplate

- na iznos od 116,16 Eur od 1. 5. 2010. do isplate

- na iznos od 117,80 Eur od 1. 6. 2010. do isplate

- na iznos od 140,43 Eur od 1. 7. 2010. do isplate

- na iznos od 139,67 Eur od 1. 8. 2010. do isplate

- na iznos od 186,58 Eur od 1. 9. 2010. do isplate

- na iznos od 159,25 Eur od 1. 10. 2010. do isplate

- na iznos od 165,57 Eur od 1. 11. 2010. do isplate

- na iznos od 186,15 Eur od 1. 12. 2010. do isplate

- na iznos od 188,68 Eur od 1. 1. 2011. do isplate

- na iznos od 178,61 Eur od 1. 2. 2011. do isplate

- na iznos od 184,70 Eur od 1. 3. 2011. do isplate

- na iznos od 185,02 Eur od 1. 4. 2011. do isplate

- na iznos od 203,62 Eur od 1. 5. 2011. do isplate

- na iznos od 243,14 Eur od 1. 6. 2011. do isplate

- na iznos od 288,11 Eur od 1. 7. 2011. do isplate

- na iznos od 330,02 Eur od 1. 8. 2011. do isplate

- na iznos od 254,16 Eur od 1. 9. 2011. do isplate

- na iznos od 228,65 Eur od 1. 10. 2011. do isplate

- na iznos od 230,35 Eur od 1. 11. 2011. do isplate

- na iznos od 233,87 Eur od 1. 12. 2011. do isplate

- na iznos od 255,89 Eur od 1. 1. 2012. do isplate

- na iznos od 262,51 Eur od 1. 2. 2012. do isplate

- na iznos od 255,30 Eur od 1. 3. 2012. do isplate

- na iznos od 254,21 Eur od 1. 4. 2012. do isplate

- na iznos od 257,87 Eur od 1. 5. 2012. do isplate

- na iznos od 264,22 Eur od 1. 6. 2012. do isplate

- na iznos od 256,29 Eur od 1. 7. 2012. do isplate

- na iznos od 254,11 Eur od 1. 8. 2012. do isplate

- na iznos od 2.433,92 Eur od 21.8. 2012. do isplate

- na iznos od 219,53 Eur od 1. 9. 2012. do isplate

- na iznos od 235,22 Eur od 1. 10. 2012. do isplate

- na iznos od 242,52 Eur od 1. 11. 2012. do isplate

- na iznos od 237,67 Eur od 1. 12. 2012. do isplate

- na iznos od 231,85 Eur od 1. 1. 2013. do isplate

- na iznos od 229,84 Eur od 1. 2. 2013. do isplate

- na iznos od 227,77 Eur od 1. 3. 2013. do isplate

- na iznos od 242,25 Eur od 1. 4. 2013. do isplate

- na iznos od 220,95 Eur od 1. 5. 2013. do isplate

- na iznos od 217,46 Eur od 1. 6. 2013. do isplate

- na iznos od 219,55 Eur od 1. 7. 2013. do isplate

- na iznos od 217,36 Eur od 1. 8. 2013. do isplate

- na iznos od 225,15 Eur od 1. 9. 2013. do isplate

- na iznos od 230,20 Eur od 1. 10. 2013. do isplate

- na iznos od 232,66 Eur od 1. 11. 2013. do isplate

- na iznos od 241,44 Eur od 1. 12. 2013. do isplate

- na iznos od 232,58 Eur od 1. 1. 2014. do isplate

- na iznos od 208,45 Eur od 1. 2. 2014. do isplate

- na iznos od 213,14 Eur od 1. 3. 2014. do isplate

- na iznos od 209,05 Eur od 1. 4. 2014. do isplate

- na iznos od 203,19 Eur od 1. 5. 2014. do isplate

- na iznos od 204,46 Eur od 1. 6. 2014. do isplate

- na iznos od 208,64 Eur od 1. 7. 2014. do isplate

- na iznos od 211,98 Eur od 1. 8. 2014. do isplate

- na iznos od 212,84 Eur od 1. 9. 2014. do isplate

- na iznos od 216,42 Eur od 1. 10. 2014. do isplate

- na iznos od 221,56 Eur od 1. 11. 2014. do isplate

- na iznos od 222,52 Eur od 1. 12. 2014. do isplate

- na iznos od 223,28 Eur od 1. 1. 2015. do isplate

- na iznos od 222,89 Eur od 1. 2. 2015. do isplate

- na iznos od 222,89 Eur od 1. 3. 2015. do isplate

- na iznos od 222,89 Eur od 1. 4. 2015. do isplate

- na iznos od 222,89 Eur od 1. 5. 2015. do isplate

- na iznos od 222,89 Eur od 1. 6. 2015. do isplate

- na iznos od 222,89 Eur od 1. 7. 2015. do isplate

- na iznos od 222,89 Eur od 1. 8. 2015. do isplate

- na iznos od 222,89 Eur od 1. 9. 2015. do isplate.

Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici trošak parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate."

II Nalaže se tužiteljici da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 4.062,50 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 16. siječnja 2026. godine u do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Odbija se tuženika sa dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 312,50 EUR.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela je dana 13.5.2007. s tuženikom ZAGREBAČKA BANKA d.d. sklopila Ugovor o kreditu br. 3208938482, kreditna partija 7103619797 s valutnom klauzulom, a kako to stoji u čl. 1. citiranog ugovora.

Odredba čl. 1. kojim je ugovorena valutna klauzula nepoštena je i ništetna ugovorna odredba obzirom je tuženik tužiteljicu, iako mu je bilo poznato da se radi o najrizičnijoj valuti, nagovorio na sklapanje citiranog kredita uvjeravajući ju da je isti za nju najpovoljniji.

Tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja citiranog Ugovora nije upozorio tužiteljicu na rizičnost tečaja CHF, iako je o rizičnosti najrizičnijeg tečaja tuženik itekako imao i morao imati saznanja.

Navedeno postupanje tuženika rezultiralo je neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana koja se ogleda u jednostranom divljanju tečaja CHF na štetu tužiteljice te je time kreditor postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o platnom prometu te Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica da je znala da se radi o najrizičnijem tečaju nikada ne bi sklopila predmetni ugovor o kreditu.

Radi navedenog tužiteljica smatra da je oštećena za iznos u visini od 38.414,18 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama, a koji će biti utvrđen nalazom i mišljenjem sudskog vještaka za računovodstvenu i financijsku struku, nakon izrade kojeg će tužiteljica specificirati tužbeni zahtjev.

Po provedenom vještačenju tužiteljica je postavila zahtjev za isplatu iznosa od 18.012,06 EUR, a kamatom kako je to specificirao pod točkom I izreke ove presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava istaknuti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uključujući pravnu osnovu, visinu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu.

Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je korisnik kredita potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Štoviše, nije apsolutno ništa rečeno o namjeni kredita. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati.

Predmetni kredit konvertiran je sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015 - u nastavku „ZID ZPK/15“) s obzirom na to da su tužitelj i tuženik 20. siječnja 2016. godine sklopili dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom.

Sve tužiteljeve uplate (i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita u skladu s odredbama ZID ZPK/15.

Tužena banka ukazuje na to da je sukladno članku 19.d. ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15 te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama1. Prema tome, na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom s obzirom na to da je to upravo i potvrdio neovisni revizor.

Konverzija kredita, nastupila je:

(i) na temelju očitovanja volje tužitelja koji se kreditno zadužio uz valutnu klauzulu u CHF da se njegov kredit konvertira u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15 i to

(ii) nakon što je tužitelj, u skladu s odredbama ZID ZPK/15 dobio od banke zakonom propisane, iscrpne podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li ili neće prihvatiti konverziju, uključujući podatak o pretplatama iz razdoblja primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate u brojčanom iznosu pri čemu je (iii) sam način izračuna konverzije zakonodavac izričito propisao u članku 19.c ZID ZPK/15 na način da je banka bila dužna (i) početno odobrenu CHF glavnicu kredita pretvoriti u EUR glavnicu po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita2, (ii) početno ugovorenu kamatnu stopu CHF kredita zamijeniti EUR kamatnom stopom koju je tužena banka primjenjivala na EUR kredite na datum sklapanja CHF ugovora kreditu, (iii) iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih CHF anuiteta pretvoriti u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate4 pri čemu su takvi iznosi pretvoreni u EUR predstavljali osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih po novom EUR otplatnom planu, (iv) ukupno uplaćene iznose (preračunate u EUR), a koji su veći od iznosa potrebnih uplata po usporednom EUR kreditu rasporediti kao preplatu te iskoristiti za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplatiti korisniku kredita, ovisno koji je od dva moguća, zakonom propisana slučaja nastupio5, (v) pri čemu na iznos preplate tužena banka nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već je njih, sukladno izričitoj zakonskoj odredbi, snosio potrošač.6 (iv) takvo zakonsko rješenje iz ZID ZPK/15 bilo je naročito propagirano u javnosti, kako od strane zakonodavca, tako i od strane interesnih skupina potrošača, između ostaloga radi „trajnog eliminiranja neravnopravnog položaja dužnika u CHF s ciljem otklanjanja posljedica velikih tečajnih neravnoteža u odnosu nacionalne hrvatske valute i CHF“ i rasterećenja općinskih sudova smanjenjem broja tužbi7, a (v) tužena banka bila je u zakonskoj obvezi sklopiti pravni posao kojim se u pravnom smislu implementirala volja tužitelja da konvertira svoj kredit, što je ona i učinila pod prijetnjom strogih prekršajnih sankcija iz ZID ZPK/15; pa je time naposljetku, sukladno intenciji zakonodavca (vi) tužitelj stavljen u položaj kao da je otpočetka, cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u EUR, čime je isključivo po svojem slobodnom izboru, izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR, sve na način koji je bio utemeljen na valjano, od strane banke primijenjenim, a iscrpno propisanim procedurama i svim uvjetima koje je zakonodavac normirao u ZID ZPK/15, uključujući svako povišenje CHF kamatne stope i povišenje CHF tečaja tijekom otplate.

Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije na način propisan zakonom.

Pravni posao (dodatak) kojim je izvršena konverzija odnosi se na konvertiranje ugovora o kreditu ab initio i to u oba bitna sastojka: i u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope.

Njime su ugovorne strane suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu (različitu od ugovora o kreditu u švicarskim francima koji je bio predmetom konverzije) temeljem koje su se tužitelj (dobrovoljno) i tuženik (po sili zakona) sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima (uz koju valutnu klauzulu i uz koje kamatne stope) iskoristiti do tada uplaćene svote. Taj pravni posao bio je, kao što je to opće poznato, ujedno ekonomski nepovoljan za tuženu banku, ali je ona po svemu postupila u skladu sa zakonom.

Banka je pri tome po ZID ZPK/15 bila dužna napraviti „novi otplatni plan“ i njime zamijeniti „početno utvrđeni otplatni plan“ (čl. 19.c, stavak (1) točka 3. ZID ZPK/15) s „novim anuitetima u EUR“, te svim „izmjenama ugovornih uvjeta“ koji uključuju „iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta“. Naposljetku, banka je klijentu (ovdje tužitelju) bila dužna dostaviti propisani „izračun konverzije s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu“ (čl. 19.e ZID ZPK/15), a potrošač je bio slobodan prihvatiti ili ne prihvatiti tu ponudu. Ako tužitelju ponuda nije odgovarala, nije trebao prihvatiti konverziju.

Kad je tužitelj razmatrao mogućnost konverzije, najprije je prihvaćao „izračun konverzije“ utemeljen na „novom otplatnom planu“ te predviđen pravilima iz članka 19.c. ZID ZPK/15, a u kojem su, između ostaloga, točnom brojkom bile navedene sve kamatne stope koje su se morale primijeniti kroz cijelo već proteklo razdoblje otplate. Nakon toga, sklapao se spomenuti pravni posao koji je po sili zakonskog uređenja, uključivao: 1. promjenu valute kredita iz CHF u EUR, 2. promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja dodatka ugovoru te i ubuduće na način da se umjesto svih onih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF primjenjuje sve one promjenjive kamatne stope – prikazane u apsolutnom iznosu - koje je vjerovnik primjenjivao kod kredita u EUR, 3. utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR te 4. sporazum o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenju manje uplaćenog iznosa.

Dakle, sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka su u skladu s odredbama ZID ZPK/15 trajno i konačno uredili svoj pravni odnos u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji te su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka što smisleno isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenoga bez osnove pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF-u koji je konverzijom ab initio otpao i nadomješten je novom, nesporno zakonitom osnovom (EUR ugovor) temeljem koje je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje preplate.

Kako su međutim voljom ugovornih strana sva plaćanja u otplati CHF kredita ugovorena kao plaćanja s osnove EUR kredita (i to s učinkom ab initio) pa je obračun svih uplata po ranijoj pravnoj osnovi plaćanja (konvertirani CHF ugovor) izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu (postojeći EUR ugovor), tužitelj više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita.

Ako je tužitelj iz bilo kojeg razloga smatrao da mu zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, jer su po njegovu mišljenju trebali biti u bilo kojem pogledu drukčiji, tada nije trebao prihvatiti konverziju, koja je bila pravno moguća samo pod uvjetima koji su bili striktno propisani u ZID ZPK/15. Tužitelj je, za razliku od tužene banke, imao punu slobodu izbora, kojom se i koristio.

Stoga su i razlozi na koje se tužitelj konkretno poziva u tužbi, načelno u pravnom smislu pravno nerelevantni, jer je tužitelj prethodno prihvatio ponudu na konverziju takvu kakvom ju je zakonodavac definirao. U takvim okolnostima tuženik predlaže da sud primijeni načelo pacta sunt servanda, u skladu s važećim propisima. Preplate po osnovi promjena CHF tečaja također su uzete u obzir na način kako je to propisao ZID ZPK/15

Prihvatom konverzije, CHF valutna klauzula nadomještena je EUR valutnom klauzulom.

Sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, uključujući i po osnovi promjena CHF tečaja. „Novi otplatni plan“ iz čl. 19.c, stavak (1) točka 3.) ZID ZPK/15, a koji je zamijenio „početno utvrđeni otplatni plan“ uključivao je „iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa“ ali i „sve ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog

otplatnog plana i anuiteta“.

Sve tužiteljeve uplate uvrštene u izračun konverzije iskorištene su za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom, a preplata je iskorištena za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplaćena korisniku kredita, ovisno koji je slučaj bio primjenjiv. Upravo ti iznosi pretvoreni u EUR predstavljali su osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih novim otplatnim planom, koji je uključivao sve promjene, pa tako i promjene tečaja koje su uvjetovale izmjenu početnog plana i početnih anuiteta. Naposljetku, sukladno izričitoj odredbi članka 19.c. st.1. t. 5. treća alineja ZID ZPK/15 na iznos preplate tužena banka nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku već je njih snosio potrošač

Tuženik spominje predmet A. H- protiv Zagrebačke banke, C-567/20, gdje je

Sud Europske unije presudio sljedeće:

„Članak 1. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima [odredbama] u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjenu njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive.“

Odluka Suda EU temelji se na okolnostima koje nisu sporne u postupcima koje pred hrvatskim sudovima vode potrošači koji su prihvatili konverziju, odnosno da su „odredbe glave IV.a navedenog zakona odredbe nacionalnog prava koje imaju obveznu primjenu“.

Upravo zbog toga je Sud EU ocijenio kako u smislu čl. 1. stavka 2. Direktive 93/13, ugovorne odredbe koje su odraz odredaba ZID ZPK/15 „čiji je cilj nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenim s potrošačem, ne podliježu odredbama te direktive“.

Nadalje tuženik se poziva na i na pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeta u oglednom sporu okončanom rješenjem posl. br. Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. godine: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“.

Prema tomu, za tužiteljev tužbeni zahtjev koji ističe u ovoj parnici ne postoji valjana pravna osnova, budući da je tužitelj sam optirao za konverziju. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu obnovom (novacijom) je, i to retroaktivno, prestao postojati izvorni ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti švicarskog franka, kao da ga nikad nije ni bilo, a svi su pravni odnosi između stranaka uređeni dodatkom, upravo s ciljem zamjene ništavih odredaba prvotnog ugovora valjanima.

Vrhovni sud u Rješenju vrlo jasno navodi da je (i) pravna osnova za konverziju ZID ZPK/15, (ii) da je korisnik kredita po ZID ZPK/15 mogao birati konverziju ili rješenje iz čl. 19.e tog Zakona po kojem ostaje pri sklopljenom ugovoru vezanom za CHF (iii) da je dodatak ugovoru o kreditu sklopljen u skladu s uvjetima iz tog Zakona valjan, te (iv) da je sklapanjem sporazuma o konverziji tužiteljevom voljom nastala nova pravna osnova u pogledu prava i obveza ugovornih strana, koja je u cijelosti supstituirala ranije ugovorne uvjete iz izvornog ugovora o kreditu, i (v) koja proizvodi pravne učinke retroaktivno.

To pak znači da tužitelj u ovom postupku, nakon konverzije, ne može imati bilo kakvu tražbinu na povrat stečenoga bez osnove zbog bilo kakve preplate, odnosno stjecanja bez osnove iz vremena kad se primjenjivao ugovor o kreditu u protuvrijednosti CHF, jer je izabrao izjednačiti se u svojem pravnom položaju s dužnikom u eurski denominiranom kreditu, u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Time je tužitelj raniju pravnu osnovu, s koje je primio i po kojoj je do tada otplaćivao kredit s retroaktivnim učinkom zamijenio posve novom pravnom osnovom. Stoga tužitelj više ne raspolaže zahtjevom koji bi se oslanjao na pravnu osnovu koja je njegovom voljom ab initio izgubila svaki pravni učinak u pogledu visine kreditne obveze, kojega je imala po izvorno sklopljenom ugovoru o kreditu u kunskoj protuvrijednosti CHF. Ustavni sud Republike Hrvatske je rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr od 4. travnja 2017. odbio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – ZID ZPK/15) s Ustavom. Ustavni sud je zaključio da je navedeni Zakon usklađen s Ustavom Republike Hrvatske.

U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji ili posljedično do isplate tužitelju protivno ZID ZPK/15 čiju ustavnost je potvrdio Ustavni sud Republike Hrvatske.

Konačno, dodatak ugovoru koji je sklopljen u skladu s navedenim ZID ZPK sadrži odredbe koje nisu bile predmet pojedinačnih pregovora, već su bile unaprijed definirane prisilnim zakonskim odredbama ZID ZPK/15 koje je propisao zakonodavac, a ne tužena banka. Stoga, sadržaj ugovora o kreditu iz aneksa, u skladu s člankom 49. stavkom 5. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja aneksa, ne podliježe primjeni odredbi o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima iz trećeg dijela tog Zakona niti tužitelj pozivom na odredbe Zakona o zaštiti potrošača može zahtijevati nekakvu daljnju isplatu.

Tuženik ustraje na protivljenju izvođenja dokaza financijskim vještačenjem budući da se u ovom predmetu spor vodi o pravnim pitanjima o kojima je Vrhovni sud RH u Rješenju br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020.g. odlučio na način da su sporazumi o konverziji sklopljeni temeljem ZID ZPK/15 valjani i da imaju pravni učinak i to retroaktivni. Stoga, a obzirom da je tužitelj predmetni kredit konvertirao, to tuženik ističe da je istome otpala pravna osnova u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev pa tuženik predlaže sudu isti bez daljnjeg raspravljanja odbiti.

Ukoliko međutim, sud ipak odredi izvođenje dokaza financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem, tuženik predlaže da u tom slučaju vještak prilikom izračuna uzme u obzir i preplatu priznatu tužitelju prilikom provođenja konverzije u iznosu od 70.636,41 kn.

Na temelju svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tužitelju da tuženiku podmiri parnične troškove.

3. Očitujući se o ovim navodima tuženika, tužiteljica istima prigovara, smatrajući da se tuženik poziva na sudsku praksu koja nije primjenjiva u ovom predmetu. Status tužiteljice kao potrošača vidljiv je iz samog teksta ugovora. Prigovor zastare je neosnovan i promašen budući da zastara nije mogla početi teći prije pravomoćnosti odluke povodom kolektivne tužbe.

Tužiteljica je prije sklapanja dodatka povodom prihvata konverzije s tuženikom dogovarala prava i obveze isključivo za razdoblje nakon prihvata konverzije te u gornjem postupku tužiteljica osnovano potražuje isplatu razlike u tečaju. Konverzija u gornjem predmetu nema i ne može imati retroaktivni učinak pogotovo ukoliko tužiteljica na navedeno nije pristala, a o pristanku nema govora budući se prilikom konverzije razgovaralo isključivo o uređenju budućih prava i obveza stranaka.

Tužiteljica je prilikom sklapanja dodatka povodom konverzije na isto bila prisiljena monopolskim položajem tuženika jer je istoj zbog divljanja tečaja bila ugrožena materijalna egzistencija.

Tužiteljica ističe da presuda Suda EU (na koju se tuženik pogrešno poziva) u predmetu C-567/20 upravo u toč.58., 62. I 63. Sud EU-a upućuje naše nacionalne sudove da sami pravno okvalificiraju, neovisno o primjeni Direktive 93/13, je li predmetnom intervencijom poput konverzije uspostavljena ugovorna ravnoteža, uzimajući u obzir sve pravne i činjenične okolnosti tih aneksa / dodataka o konverziji. Tužiteljica ističe da se eventualnom isplatom od banke u konkretnom slučaj prilikom sklapanja dodatka ugovora i prihvata konverzije anulirala preostala neotplaćena glavnica na početni tečaj i otplatni plan, no tu nema govora o uspostavi ugovorne ravnoteže koja pretpostavlja da je izvršen povrat svih nepripadno stečenih koristi koje je generirala nepoštena odredba.

Dakle, konverzijom, obzirom da su uplate korištene za namirenje simuliranog Euro kredita čija glavnica više nije stvarna, nije omogućena niti je mogla biti omogućena uspostava ugovorne ravnoteže koja pretpostavlja da je izvršen povrat svih nepripadno stečenih koristi koje je generirala nepoštena odredba, upravo radi gore navedene sistemske situacije.

4. Tijekom postupka pročitan je ugovor o namjenskom kreditu broj 3208938482 sklopljen dana 13. svibnja 2007. godine, otplatna tablica, prometi po kreditu / specifikacija uplata, dopis tuženika od 12. 11. 2015. sa prilozima – izračunom konverzije, informativnim sažetkom izračuna konverzije na dana 30. 09. 2015., pregledom otvorenih stavki po kreditu, prijedlogom izmjene ugovora o kreditu, Dodatak ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR koji je sklopljen između stranaka dana 20. siječnja 2016.. Provedeno je financijsko vještačenja po Ručević vještačenja d.o.o. te je saslušana tužiteljica.

5. Tužbeni zahtjev je neosnovan.

6. Nije sporno da su stranke dana 13. svibnja 2007. godine, sklopile ugovor o namjenskom kreditu, broj 3208938482 kojim je tuženik kao kreditor, tužiteljici kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 179.163,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, i to za kupovinu točno određenog stana u [adresa]. Rok otplate iznosio je 25 godina, obveza tužiteljice bila je da kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na da plaćanja za CHF time da prvi anuitet iznosi 967,35 CHF.

Nema dvojbi o činjenici da je tijekom otplate kredita u više navrata mijenjan tečaj CHF u odnosu na HRK, odnosno da je isti uglavnom rastao.

7. Isto tako nije sporna činjenica da su stranke dana 20. siječnja 2016. godine zaključile Dodatak tom ugovoru, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015, Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR), kojim se, a kako to stoji u članku 2. , "U skladu s odredbama Zakona, a temeljem pisanog prihvata izračuna konverzije od stranke Korisnika kredita , ovim Dodatkom Ugovoru o kreditu mijenjaju se odredbe iz Osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka Osnovnom ugovoru, i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostalog neotplaćenog kredita te postiže sporazum o raspolaganju preplatom, sve na način kako to nalaže Zakon."

8. Također, u članku 5., stranke su utvrdile su koliko sukladno izračunu konverzije iznosi zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate, odnosno da je veći od zbroja anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kreditu u EUR, računajući do dana 30. rujna 2015., godine, te da ta razlika iznosi 70.636,41 HRK.

9. Nesporno je kako je odlukom odnosno presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 o dana 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih banaka i ovdje tuženik „u razdoblju od 1. 11. 2004. godine do 31. 12. 20008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica Švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003), u razdoblju od 01. 06. 2004. do 6. 08. 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. 08. 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 133/2009) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.“

10. Ovakva odluka u postupku zaštite kolektivnih interese i prava potrošača, prema odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013; krat. ZZP) odn. članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14), obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi nakade štete uzrokovane postupanjem tuženika odn. radi isplate.

11. Konačno, i članak 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 155/2023; kraće ZPP), određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona / tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava/ da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12. Tužiteljica se ne direktno već implicitno pozvala na ovu odluku u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača kad se očitovala o navodima tuženika iz odgovora na tužbu.

13. Iz logičnog i uvjerljivog iskaza same tužiteljice proizlazi kako su joj tada novčana sredstva bila i potrebna za kupnju stana, time da od ranije bila klijent tuženika. Otišla je do njih kako bi se informirala o mogućnostima realizacije kredita. Osobna bankarica joj je ponudila kredit koji je vezan uz valutu švicarski franak te rekla da je to najpovoljniji oblik kreditiranja. Suprug i ona su nakon nekoliko dana donijeli odluku da uzmu kredit, jer je ona jednostavno imala povjerenja u ono što joj je od strane banke rečeno.

Kredit je utrošen za kupnju stana na adresi [adresa] i tamo je obitelj tužiteljice stanovala sve do 2023. g. kad su taj stan prodali i kupili kuću u istom kvartu u kojem i danas stanuju.

U stanu nije obavljana nikakva poslovna djelatnost, dakle, stan je korišten isključivo za stanovanje, dakle, u privatne svrhe.

U vrijeme kad je sklapala ugovor o kreditu bila je kao magistar farmacije zaposlena kao u Plivi.

Ponovila je da da stan nikad nisam davala u najam niti zakup.

Nije išla u druge banke da bi se interesirala o mogućnostima dobivanja kredita jer sam u Zagrebačkoj banci imala od ranije otvoren račun i jednostavno je imala povjerenje u tu banku.

Ne sjeća se da bi imala nekakvih nejasnoća vezano za predmetni ugovor i da je tražila dodatna objašnjenja odnosno da bi tražila izmjenu neke odredbe ugovora. Ugovor je bio sastavljene i unaprijed pripremljen od strane banke, te ona nije mogla utjecati na pojedine odredbe ugovora.

14. S obzirom na ove činjenice, sud nema dvojbe da je tužiteljica sklopila ugovor u svojstvu potrošača, a nesporna je činjenica i da je i sam tuženik je s tužiteljicom kao potrošačem sklopio i dodatak tom ugovoru upravom temeljem ZID ZPK-a.

15. S druge strane tuženik, suprotno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03, nije dokazao činjenicu navodne pune obaviještenosti tužiteljice kao potrošača u fazi pregovaranja odnosno predugovornoj fazi i njegovog pristanka na takav ugovor, a pri čemu bi tužiteljica bila potpuno obaviještena o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe.

16. Obzirom na navedenu ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te sukladno prijedlogu tužiteljice financijski je vještak u nalazu naveo slijedeće: a/ Zagrebačka banka d.d. kao kreditor i tužiteljica kao korisnik kredita zaključili su 13. svibnja 2007. Ugovor o namjenskom kreditu br. 3208938482, kreditna partija: 7103619797 (u daljnjem tekstu: Ugovor), sa sljedećim osnovnim ugovornim elementima:

- iznos kredita je kunska protuvrijednost od 179.163,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita,

- rok otplate je 25 godina (300 mjeseci), otplata u jednakim mjesečnim anuitetima,

- promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata, koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,30% godišnje,

- prema primijenjenom otplatnom planu, dospijeće prve obveze bilo je 1. kolovoza 2007., a sljedećih (u pravilu) svakog prvog dana u mjesecu,

- otplata mjesečnih anuiteta, iskazanih u valuti, u kunskoj protuvrijednosti 967,35 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Kredit je isplaćen 18. lipnja 2007., s kojim danom je srednji tečaj HNB za valutu CHF iznosio 4,428133 kn za 1 CHF, pa je isplaćeni iznos od 179.163,00 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 793.357,59 kn, odnosno 105.296,65 EUR (konvertirani iznos).

b/ Zagrebačka banka d.d. kao kreditor i VŠ kao korisnik kredita zaključili su 26. siječnja 2016. Dodatak o konverziji kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, sa sljedećim osnovnim elementima:

- na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica konvertiranog kredita u EUR iznosi 80.758,00 EUR,

- prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. korisnik je uplatama po kreditu u CHF preplatio konvertirani kredit u EUR za iznos od 9.255,20 EUR, što preračunato u kune po srednjem tečaju kreditora za EUR važećem na dan 30. rujna 2015. iznosi 70.636,41 kn.

Prema otplatnom planu kredita proizlazi kako se u razdoblju od sklapanja Ugovora do konverzije u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (izračun od 30. rujna 2015.), kamatna stopa više puta mijenjala, te je iznosila:

- 4,30% godišnje od prvog anuiteta do zaključno anuiteta s dospijećem 1. listopada 2007.,

- 4,95% godišnje od anuiteta s dospijećem 1. studenog 2007. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. ožujka 2008.,

- 5,60% godišnje od anuiteta s dospijećem 1. travnja 2008. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. srpnja 2009.,

- 6,20% godišnje od anuiteta s dospijećem 1. kolovoza 2009. do anuiteta s dospijećem 1. svibnja 2010.,

- 5,95% godišnje od anuiteta s dospijećem 1. lipnja 2010. do anuiteta s dospijećem 1. studenog 2010.,

- 5,40% godišnje od anuiteta s dospijećem 1. prosinca 2010. do anuiteta s dospijećem 1. srpnja 2011.,

- 5,15% godišnje od anuiteta s dospijećem 1. kolovoza 2011. do anuiteta s dospijećem 1. siječnja 2014.,

- 3,23% godišnje od anuiteta s dospijećem 1. veljače 2014. do konca izračuna U nastavku nalaza se daje otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u razdoblju otplate kredita, te se iskazuju razlike u visini obveza tužitelja, odnosno više plaćeni iznosi, te uz više plaćene i manje plaćeni iznosi na način da se iskazuju razlike (povećanje/smanjenje obveze) po osnovi promjene tečaja (stupac 'k'), i to na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd') pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan svake pojedine uplate, i početnog tečaja važećeg na dan isplate kredita).

S obzirom je po predmetnom kreditu provedena konverzija, radi poštivanja reda uračunavanja i ispunjenja, radi ocjene učinka efekata konverzije, obračunane su i iskazane i zatezne kamate na razlike po osnovi promjene tečaja (stupac 'l' Tabele 1) do 30. rujna 2015., te je sačinjen obračun preostalog potraživanja uz uračunavanje preplate priznate u konverziji.

17. Mišljenje je vještaka da:

1. ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica više platila (samo pozitivni iznosi), tada slijedi:

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. kolovoza 2007.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 18.012,06 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k1' Tabele 1 iz nalaza (samo pozitivni iznosi),

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose tečajnih razlika, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 15.003,47 EUR (konvertirani iznos) (u cijelosti se odnosi na dospjeli nenaplaćeni glavni dug), 2 ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), tada slijedi:

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. kolovoza 2007.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 17.998,06 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k1'

Tabele 1 iz nalaza (svi iznosi),

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 14.975,26 EUR (konvertirani iznos) (u cijelosti se odnosi na dospjeli nenaplaćeni glavni dug).

18. Tuženik je iznio primjedbe i prigovore na nalaz i mišljenje no iste je vještak otklonio navodeći da u točkama 4. – 8. podneska od 14. travnja 2025. tuženik obrazlaže kako bi se u konkretnom slučaju trebala uzeti u obzir činjenica da je tužiteljica u odvojenom postupku utužila razlike uslijed promjene kamatne stope, u pogledu čega vještak ističe kako se isto može uzeti u obzir samo u slučaju da je u tom drugom predmetu donesena pravomoćna presuda te da su izračuni razlika zbog promjene kamatne stope (u tom drugom sudskom postupku) sačinjeni na način da su iste iskazivane u kunama primjenom tečaja na dan plaćanja, a ne inicijalnog tečaja. Kako vještak nema saznanja da se radi o pravomoćnoj presudi, niti ima saznanja na koji način su razlike računane u tom drugom predmetu, nema na temelju čega mijenjati izračune u nalazu i mišljenju sačinjenom u ovom predmetu.

Dodatno, ako u tom drugom predmetu vještačenje još nije provedeno, odnosno ako nije donesena pravomoćna sudska odluka, tada je potrebno u tom postupku inzistirati na tome da se razlike uslijed promjene kamatne stope računaju primjenom inicijalnog tečaja, na koji način će se izbjeći možebitno dvostruko iskazivanje tečajnih razlika. Nadalje, da je u točki 9. podneska od 14. travnja 2025. tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju ističući kako je vještak iznos preplate priznat u konverziji pogrešno odbio od zateznih kamata, a ne od glavnice. Naime, tuženikovo pravno shvaćanje je kako se, u skladu s odredbom članka 19.c.stavka 1. točke 4. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju1, na preplatu priznatu u konverziji nisu obračunavale zatezne kamate, pa se preplata, mutatis mutandis, ne može odbijati od zateznih kamata.

Kao prvo, vještak ističe da se uopće ne radi o prigovoru na dani nalaz i mišljenje (ne prigovara se niti jednom obračunskom elementu i sl.), već se radi o pravnom pitanju o kojem se vještak nema što očitovati, jer će o pravnim pitanjima (uračunavanje obavljene uplate) odlučivati sud.

Nadalje, vještak ističe kako je mišljenja da je pravno shvaćanje tuženika pogrešno. Naime, predmet ovog postupka, pa tako i zadatka postavljenog vještaku, nije obračun ili provjera konverzije predmetnog kredita, već se radi o izračunima razlika po osnovi promjene kamatne stope, odnosno razlika zbog promjene tečaja, koje iznose tužitelj smatra da je preplatio tuženiku (pa je u skladu s time i bio postavljen zadatak vještačenja).

S obzirom da je notorno po predmetnom kreditu provedena konverzija, te da je iz takvog obračuna proizišla preplata (koja je tužitelju priznata kao umanjenje obveze po konvertiranom kreditu), kako bi se tako priznati iznos preplate mogao sučeliti potraživanju tužitelja u skladu s danim izračunima iz nalaza i mišljenja izrađenog u ovom predmetu, na izračunane iznose razlika (po obje utužene osnove) obračunane su zatezne kamate, od prvog dana nakon dana plaćanja svakog pojedinog izračunanog iznosa razlike, pa do obračunskog datuma konverzije (30. rujna 2015.), sve kako bi se moglo sačiniti ispravno uračunavanje preplate.

Propis koji ovdje treba primijeniti, i koji je vještak ispravno primijenio, su odredbe Zakona o obveznim odnosima, i to kako slijedi:

- odredba članka 29. stavka 1. ZOO (Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate.) te

- odredba članka 172. ZOO (Ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica.).

Dakle, ako sud utvrdi pravnu osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva, tada tuženik (kao dužnik koji kasni s ispunjenjem novčane obveze) duguje tužitelju i zatezne kamate. Pa ako će doći do takve situacije, eventualna podmirenja obveze imaju jasan zakonom propisani redoslijed podmirenja, prema kojem se zatezne kamate svakako podmiruju prije glavnice, kako je to vještak ispravno i napravio.

Što se pak tiče odredbe članka 19.c. stavka 1. točke 4. ZID ZPK/20155 na koju se tuženik poziva, vještak ističe kako tu odredbu čita na način da ista jednostavno znači da korisnik kredita (kao vjerovnik priznate preplate) nema pravo na zatezne kamate na taj iznos (a koje bi mu po općem propisu pripadale za razdoblje od 1. listopada 2015. (prvi dan nakon obračunskog dana konverzije) do dana s kojim će se ta preplata iskoristiti). Vještak nije računao zatezne kamate na preplatu utvrđenu konverzijom, već je računao zatezne kamate na iznose koji su predmet ovog postupka.

Slijedom iznesenoga, vještak je u cijelosti ostao kod utvrđenja i izračuna iz osnovnog nalaza, kao i kod danog mišljenja.

19. Taj nalaz i mišljenje sud je prihvatio jer je dan od strane stručne i ovlaštene osobe, na temelju vjerodostojne dokumentacije i egzaktnih podataka o otplati kredita, po pravilima znanosti i vještine, a sve prigovora tuženika vještak je obrazloženo otklonio tako da nije bilo nikakve potrebe na iste prigovore saslušavati vještak ana glavnoj raspravi.

Ovo naročito iz pravnih razloga koji se navode u nastavku obrazloženja.

20. Naime, nitko ne dovodi u pitanju pravnu valjanosti predmetnog dodatka ugovora o kreditu kojom je izvršena konverzija u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

21. Glede valjanosti ovakvog dodatka ugovora Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio se u odluci poslovni broj Gos-1/2019 -36 od 3. ožujka 2020. donesenom povodom oglednog postupka radi davanja odgovora na pitanje je li ugovor o konverziji koji je zaključen valjan unatoč tome što je tijekom postupka pravne zaštite kolektivnog interesa i prava potrošača utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Na postavljeno je pitanje najviši sud dao odgovor da sporazum o konverziji sklopljen na temelju ZID ZPK/15 ima pravne učinke i da je valjan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, slijedom čega je za rješenje konkretnog spora odlučno kakvi su pravni učinci ugovora o konverziji.

22. Nije sporno da je predmetni Dodatak ugovoru o kreditu od 20. 01. 2016. sklopljen sukladno glavi IV.a Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, člancima 19.a do 19. i. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16), koja je dodana u tekst temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15: kraće ZID ZPK/15). Dakle, tužitelj je prihvatio ponudu tuženika koji je u skladu s ZID ZPK/15 bio dužan potrošaču ponuditi konverziju u propisanoj formi i sadržaju, a potrošač nije bio obvezan prihvatiti izračun konverzije niti s vjerovnikom sklopiti sporazum o konverziji. Pravo izbora bilo je na tužitelju, pri čemu nije od utjecaja njegova pobuda za zaključenje tog sporazuma.

23. Iako se Vrhovni sud u citiranoj presudi poslovni broj Gos-1/2019-36 od 3. ožujka 2020. izričito ne izjašnjava o tome da li bi potrošači koji su konvertirali ugovor o kreditu uz primjenu valutne klauzule u CHF u ugovor o kreditu uz primjenu valutne klauzule u EUR imali pravo ostvarivati i kondemnatorne zahtjeve na temelju pravomoćnih utvrđenja iz kolektivne pravne zaštite kojima je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, može se reći da se sugerira da bi ostvarivanje takovih zahtjeva trebalo omogućiti onim potrošačima koji su zaključili ugovor o konverziji u suprotnostima s posebnim odredbama ZID ZPK/15.

Međutim to ovdje nije slučaj, pa čak tužiteljica niti ne iznosi tvrdnju da bi dodatak ugovoru bio suprotan tom Zakonu.

24. S druge strane Vrhovni sud navodi da je cilj tog Zakona bio otklanjanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize na osnovi jednokratni i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije u odgovarajuće kredite sklopljene u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama, s valutnom klauzulom u EUR- ima, time da se radi o jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca koja se provodila na način da se potrošač koji je bio zaključio ugovor uz valutnu klauzulu u CHF stavio u položaj kakav bi imao da je zaključio ugovor o kreditu vezan u EUR.

25. Upravo iz tog razloga konkretni Dodatak ugovoru o kreditu predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu kojeg je Ustavni sud u svojoj odluci U-III-3685/2015 od 4. travnja 2017. ocijenio suglasnim u Ustavom Republike Hrvatske.

Budući da je tužiteljica sklapanjem tog Dodatka ugovoru dovedena u poziciju u kojoj bi bila da je zaključila ugovor o kreditu u EUR, našla se u situaciji kao da ništetnih ugovornih odredbi uopće nije bilo, što je u skladu s Direktivom 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.

26. Sklapanjem Dodatka ugovora, sporazuma o konverziji riješeno je pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, jer na to jasno upućuje odredba članka 19.c stavak 1. točka 2. i 3. ZID ZPK/15 kao i odredbe članka 19.c stavak 1. točka 4. i 5., koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kreditu.

27. Članak 19.c stavak 1. točka 1., 2. i 3. ZID ZPK/15 određuje način konverzije tako da se:

"1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,".

28. Nadalje, u konkretnom slučaju je došlo do primjene točke 4. i 5. stavka 1. članka 19.c citiranog zakona koji koje određuju da se:

"4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate,

5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:

- ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR,".

29. Dakle, uplate koje je izvršila tužiteljica kao potrošač po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu iskorištene su za otplatu njenog kredita u EUR i to radi namirenja budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan za kredit u CHF.

30. Ovim, po stavu suda, nije narušena ravnoteža između tužiteljice kao potrošača i tuženika kao kreditora, s obzirom da je od odlučnog značaja već ranije istaknuta činjenica da je tužitelj u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15 informiran o posljedicama konverzije i da je u skladu s odredbom članka 19. e tog Zakona, imao mogućnost prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

31. Sklapanjem predmetnog Dodatka ugovora o kreditu na način kako je propisan odredbom članka 19.c ZID ZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kreditu u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojem su bile poznate sve posljedice konverzije na koju je tužiteljica pristala.

32. Zbog toga nije bilo temelja za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima na primjenu kojeg upućuje članak 2. stavak 2. ZZP/2003.

33. Prihvaćenjem takvih zahtjeva potrošača ravnoteža legitimnih interesa potrošača i banaka ponovno bi bila narušena te bi takovi potrošači bili dovedeni u privilegirani položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore u kreditu denominiranim u EUR i denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u EUR, što je suprotno s odredbama, svrhom i ciljem ZID ZPK/15.

34. Slijedom iznijetih razloga tužbeni je zahtjev u cijelosti odbijen.

35. Zbog toga je prigovor zastare bespredmetan.

36. Rješenje o troškovima postupka osniva se na odredbi članka 154. stavak 1. te članka 155. ZPP-a

37. Budući da je tužiteljica u cijelosti izgubila parnicu, naloženo joj je da tuženiku naknadi parnični trošak, koji je odmjeren u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023, 107/2025).

38. Tuženiku je kao potreban priznat trošak koji se sastoji od sastava odgovora na tužbu po Tbr. 8. t. 1. u visini od 500 bodova, sastav podneska od 28. listopada 2024. po Tbr. 8. t. 4. u visini od 125 bodova, zastupanja na ročištu od 6. studenog 2024. u iznosu od 250 bodova po Tbr. 9. t. 1., sastava podneska od 14. travnja 2025. u visini od 250 bodova pod Tbr. 8. t. 1., sastava podneska od 20. studenog 2025. u visini od 250 bodova po Tbr. 8. t. 1. i zastupanja na ročištu dana 2. prosinca 2025. u visini od 250 bodova po Tbr. 9. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika

Prema Tbr. 54. vrijednost boda iznosi 2,00 EUR tako da je u pitanju iznos od ukupno 3.250,00 EUR na što je osnovom Tbr. 46. Tarife obračunato i 25 % poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 812,50 EUR.

39. Zbog toga je tužiteljici naloženo da tuženiku plati iznos od 4.062,50 EUR.

40. Preostali dio zahtjeva tuženika za naknadu troška u iznosu od 312,50 EUR odbijen je kao neosnovan.

U Zlataru, dana 16. siječnja 2026.

S u d a c

Neven Kucelj

Uputa o pravnom lijeku!

Protiv presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dn-a:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika