REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

STALNA SLUŽBA U SINJU

Broj: P-3154/2019

Petrovac 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

RJEŠENJE

I

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Sinju, po sucu Željku Gusiću, u pravnoj stvari tužitelja ŠJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Marku Baliću, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Marko Balić i Nenad Banovac, protiv tuženika Privredna banka Zagreb – dioničko društvo, Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, zastupana po punomoćnicima Jeleni Matulić i Borisu Biliću, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Matulić i Bilić d. o. o., Split, Lovretska 25, radi utvrđenja i isplate

, na ročištu za objavu presude dana, 16. siječnja 2026. godine,

r i j e š i o j e:

Dopušta se preinaka tužbe u pravnoj stvari tužitelja ŠJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] protiv tuženika Privredna banka Zagreb – dioničko društvo, Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, sukladno podnesku tužitelja od 18. srpnja 2025. godine.

p r e s u d i o j e :

I. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj 9011415032 od 25.05.2006.g., potvrđen od JB Vladimira Delonge iz Sinja broj OU-97/06 od 31.05.2006.g., sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, i to:

- članak 1. u dijelu u kojem je ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 102.084,15 CHF, obračunato prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, članak 7. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja.

- članak 4. u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos od 17.366,41 € sve uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od 01.10.2015.g. do isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

III. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 4.325,00 eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, dok se za više traženo zahtjev za naknadom troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovom sudu dana, 10. lipnja 2019. godine podnio tužbu protiv tuženika radi ništetnosti i isplate.

2. U tužbi se navodi da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor sklopili dana 25. 05. 2006.g. Ugovor o kreditu broj: 9011415032. Tim Ugovorom tuženik je odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 102.084,15 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita, na rok otplate od 240 mjeseci, s redovnom (nominalnom) kamatnom stopom od 4,15 %, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Presudama i rješenjima Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Pž-7129/13 od 13.06.2014.g., Vrhovnog suda RH posl.br. Rev-249/14 od 09.04.2015.g., Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.g. i Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/12 od 04.07.2013.g. pravomoćno je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača (korisnika kredita/tužitelja) jer je s istima zaključio ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Također je tuženik povrijedio interese i prava korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik i tužitelj nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imao za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu tužitelja. Obzirom na navode iz točke 2. tužbe u svezi sa točkom 1. jasnim proizlazi da su odredbe čl. 1., 4., 5., 7 i 12. Ugovora ništetna. Izravna posljedica ništetnosti tih odredbi Ugovora jest da je prednik tužitelja za vrijeme trajanja ugovornog odnosa, a s osnove ništetnih odredbi kojima je ugovoren CHF kao valuta uz koju je vezana glavnica, kao i promjenjivoj kamatnoj stopi ovisno o odluci tuženika, preplatio poveći novčani iznos (koji će se točnim utvrditi nakon provedenog vještačenja), sve uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu koja teče za svaki mjesec u odnosu na koji je preplata izvršena. Preplaćeni iznos tuženik je stekao bez ikakve osnove. Jasnim proizlazi da je obveza tužitelja kao korisnika kredita, ovisna o dva bitna (promjenjiva i neizvjesna) sastojka ugovora o kreditu, o valutnoj klauzuli, zbog čega je znatno narušena ravnoteža među ugovornim stranama, što u konačnici ima posljedicu ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

3. U odgovoru na tužbu od 24. ožujka 2022. godine tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom u cijelosti. Tuženik ističe prigovor zastare i prigovor prekluzije. Istaknutim tužbenim zahtjevom tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj 9011415032 zaključenog između tužitelja i tuženika 25.05.2006.g. u dijelu u kojem je ugovorena primjena valutne klauzule, u dijelu u kojem je iskazana promjenjiva kamatna stopa i to baš u dijelu pod točkom 1., 4., 5., 7. i 12. Ugovora o kreditu, te isplatu još nedefiniranog iznosa uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate, a visinu kojeg iznosa, kao i tijek kamata će tužitelj odrediti nakon što tuženik dostavi svu potrebnu dokumentaciju, te nakon što se provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje. Svoje traženje tužitelj temelji na tvrdnjama da banka nije mogla jednostrano mijenjati ugovorenu kamatnu stopu te da je postupanje prilikom ugovaranja kredita u švicarskim francima (CHF) bilo nepošteno jer korisnik kredita nije upozoren na rizičnost kredita a koje postupanje da je presudom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17, presudom Visokog trgovačkog suda, Pž-7129/13 i dr. utvrđeno nepoštenim i ništetnim. Tužitelj i tuženik su zaista dana 25.05.2006. godine zaključili Ugovor o kreditu broj 9011415032 kojim je banka stavila na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti iznosa od 102.084,15 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke. Odredbom članka 4. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom banke a koja je na dan sklapanja predmetnog ugovora iznosila 4,15 % godišnje.

4. Nadalje, u odgovoru na tužbu tuženik navodi da su iste stranke sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015 – dalje u tekstu ZID ZPK) zaključile dana 07.12.2015. godine i Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011415032 a koju činjenicu tužitelj svjesno propušta navesti u svojoj tužbi a ista je odlučna za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari. Drugim riječima, prvotni kredit u CHF prestao je postojati nakon što je konvertiran u EUR pa po tom kreditu u CHF ne može biti više nikakvog potraživanja niti zahtjeva. Tuženik navodi da slijedom navedenog, prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru o kreditu, ugovorne strane ne mogu više jedna od druge bilo što potraživati. Tako je i na strani tužitelja prestalo postojati bilo kakvo potraživanje po ugovoru u CHF. S druge je pak strane, istim zakonom definirana i sudbina onih kredita čiji korisnici nisu prihvatili izračun konverzije. Nadalje, tužitelju je odredbom članka 5. Dodatka Ugovoru o kreditu, a u skladu s odredbom članka 19.c ZID ZPK utvrđen iznos pretplate u visini od 3.191,18 EUR, te je ugovoreno da će se iznos pretplate koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli EUR. Pretplata se dakle priznala tužitelju na ime budućih anuiteta koji će tek dospijevati po novom otplatnom planu. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare. Naime, odredbom članka 215. ZOO-a propisano je da: Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Tražbina po osnovi stjecanja bez osnove

– a to bi bila svota koju je tužitelj isplatio banci na temelju ugovornih odredbi ugovora sklopljenog 2006. godine – korisnik kredita može tražiti prvog dana kada je obavio tu isplatu i tada počinje teći petogodišnji zastarni rok. Ovo stoga što za stjecanje bez osnove nije propisan neki drugi zastarni rok pa u primjenu dolazi opći zastarni rok predviđen odredbom članka 225. ZOO-a. Dodatkom Ugovora o kreditu broj 9011415032 od 07.12.2015. g., a koji je sklopljen sukladno odredbama ZID ZPK i solemniziran kod javnog bilježnika stranke su promijenile ugovorenu valutnu klauzulu i ugovornu kamatnu stopu iz Ugovora o kreditu od 25.05.2006.g. čime je položaj tužitelja kao potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bila da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Iako nije bio u zakonskoj obvezi prihvatiti konverziju kredita, za razliku od banke koja je to bila obvezna ponuditi, tužitelj je nedvojbeno prihvatio izračun konverzije čime je nastala nova pravna osnova koja onemogućuje tužitelja kao potrošača u ostvarivanju restitucijskog zahtjeva s naslova o stjecanja bez osnove. Drugim riječima, potrošač/korisnik kredita, ovdje tužitelj, koji je prihvatio konverziju nema pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora koji je prestao postojati, niti temeljem takvog ugovora može od banke zahtijevati bilo kakvu isplatu pa tuženik predlaže, kao uvodno, tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao u cijelosti neosnovanima, a istome naložiti podmirenje nastalog troška vođenja postupka.

5. Tužbeni zahtjev je uređen podneskom tužitelja od 18. srpnja 2025. godine (list 329, 330 spisa) nakon provedenog financijskog vještačenja.

6. Na ročištu održanom dana, 07. studenoga 2025. godine tuženik se usprotivio preinaci tužbenog zahtjeva tužitelja iz podneska tužitelja od 18. srpnja 2025. godine, te na zaprimljenu dopunu nalaza i mišljenja vještaka nema primjedbi u računskom dijelu, ali ustraje u osporavanju tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja pozivom na prigovore nedostatka pravnog interesa i zastare Podneskom od 09. listopada 2025. godine tuženik je istakao prigovor nedopuštene preinake tužbenog zahtjeva navodeći da ovakvo povećanje tužbenog zahtjeva predstavlja preinaku tužbe, te ujedno ističe prigovor zastare na novopostavljeni tužbeni zahtjev.

7. Tijekom dokaznog postupka na glavnoj raspravi 7. studenoga 2025. godine koja je počela iznova zbog održavanja ročišta pred sudom u izmijenjenom sastavu sud je suglasnošću stranaka pročitao Ugovor o kreditu, plan otplate, financijsku dokumentaciju sa lista 18-43 spisa, Opće uvjete poslovanja sa građanima, dodatak Ugovoru o kreditu sa lista 83-93 spisa, nalaz i mišljenje vještaka od 18. veljače 2025., iskaz tužitelja od 06. svibnja 2025., očitovanje i dopunu nalaza i mišljenja vještaka od

22. lipnja n2025. godine, izračun konverzije.

8. Uzimajući u obzir da je tužiteljica nakon provedenog vještačenja povećala tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, a u pogledu koje preinake nisu nastali posebni troškovi postupka, sud je temeljem članka 190. stavak 3. Zakona o parničnom postupku u („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 - dalje: ZPP), dopustio preinaku tužbenog zahtjeva jer smatra da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

9. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024. u pogledu tijeka zastare u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva zauzeto je pravno shvaćanje da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanje postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. S obzirom da je u konkretnom slučaju preinaka tužbe izvršena nakon provedenog vještačenja, te se temelji na istoj činjeničnoj osnovi, uzimajući u obzir navedeno pravno shvaćanje, podnošenjem tužbe u ovom sporu, prekinuta je zastara i u odnosu na preinačeni dio tužbe (povećanje zahtjeva).

11. U provedenom postupku ovaj sud je utvrdio:

- da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, dana, 25. svibnja 2006. godine sklopljen Ugovor o kreditu broj: 9011415032, kojim Ugovorom je tuženik, kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita u kunskoj protuvrijednosti iznos od 102.084,15 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, rok otplate kredita iznosi 240 mjeseci, namjena kredita je rekonstrukcija, adaptacija i popravak stana ili obiteljske kuće refinanciranje postojećeg kredita PBZ d. d., visinu kamatne stope koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,15% Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja Korisnika kredita, u slučaju promjene kamatne stope korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete,

- da su stranke dana 07. 12. 2015. godine sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011415032, na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) kojim se propisuje način konverzije kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, da je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015., potvrđuje da mu je dostavljen izračun konverzije kredita zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu, da je korisnik kredita potvrdio da je suglasan s izračunom konverzije koji mu je kreditor dostavio

- da je Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je Udruga Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača, kao ovlašteno tijelo sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, podnijela tužbu Trgovačkom sudu u Zagrebu protiv osam poslovnih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, te da je tom presudom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je presuđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženici, kao trgovci, s korisnicima kreditnih usluga, kao potrošačima, nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik, kao i ostale tužene banke, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- da je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. utvrđeno da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., potvrđena,

- daje presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je o tužbi Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka među kojima je i ovdje tuženik, odlučeno na način da je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- da je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena,

12. Odredbom članka 64. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/09, dalje ZZP/09) dodan je članak 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, dalje ZZP/14), koji je na snazi u vrijeme pokretanja predmetnog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14. U smislu odredbe članka 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete i isplatu, što, po ocjeni ovoga Suda, uključuje i parnice zbog stjecanja bez osnove, pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz članka 502.a. stavak 1. ZPP-a, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

15. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. jasno je izrazio stav kako je odluka u kolektivnom sporu temeljem odredbe članka 502.c ZPP obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti. Navedeno iz razloga, jer je svrha odredbe članka 118. ZZP/14 da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kojom je utvrđeno da je došlo do povrede propisa o zaštiti potrošača, obligatorno primijeni u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu kako bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Samo utvrđenje ništetnosti u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača bilo bi bez konkretnog pravnog učinka kada potrošači ne bi svoja subjektivna prava mogli ostvariti u pojedinačnim postupcima.

16. Navedeni direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji obvezuje sudove proizlazi i iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.

17. Te presude su donesene na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14, dalje: ZZP/07), a temeljem odredbe čl. 138a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18. Kako su spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, koja je u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom jer da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora banka kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, stoga su i predmetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu izumeđu tužitelja i tuženika ništetne, pa na tu okolnost sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Takvo pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. Prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

19. Prema tome tužitelj se u ovom sporu može pozvati na pravno utvrđenje iz presuda donesenih u sporu koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 u kojem je sudjelovao ovdje tuženik, sve u smislu odredbe članka 502.c. ZPP u vezi sa čl. 502.a. st. 1. ZPP.

20. U nalazu i mišljenju vještaka JUT d. o. o. za knjigovodstveno i financijsko vještačenje od 18. 02. 2025., se navodi da je vještačenje izrađeno sukladno Nalogu Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Sinju br. P-3154/2019, da se vještak tijekom izrade vještačenja rukovodio zakonskim propisima, pravilima struke te vjerodostojnošću dokumentacije koja prileži u spisu. Slijedom iznijetog u Nalazu, a prema zadacima iz Naloga daje se slijedeće mišljenje: 1. Tužitelju je temeljem ugovora o kreditu bio isplaćen iznos od 102.084,15 CHF, odnosno 475.571,67 kn prema tečaju CHF na dan realizacije kredita. 2. Tužitelj je stvarno platio anuitete u iznosu 75.583,02 CHF (tablica br. 3. kolona br. 3. red. br. 113.), odnosno 421.998,08 kn (tablica br. 3. kolona br. 8. red. br. 113.) 3. Tužitelj je do dana konverzije preplatio tuženiku anuitete, a zbog promjene kamate stope iznos od 4.853,23 CHF (tablica br. 3. kolona br. 4. red. br. 113.) Utvrđena razlika izračunata je kao razlika između iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno platio i iznosa anuiteta izračunatog prema redovnoj kamatnoj stopi koja je važila na dan sklapanja ugovora. 4. Tužitelj je do dana konverzije preplatio tuženiku zbog promjene valute, odnosno promjene tečaja CHF prema kuni iznos od 93.303,08 kn (tablica br. 3. kolona br. 9. red. br. 113.). Utvrđena razlika izračunata je kao razlika između stvarno plaćenih iznosa anuiteta u kunama i iznosa anuiteta izračunatih po fiksnom tečaju CHF prema kuni na dan stavljanja kredita na raspolaganje tužitelju. Tuženik je priznao tužitelju prilikom konverzije kredita preplatu u iznosu od 3.102,79 EUR (LS 36, točka F), odnosno 23.697,56 kn (LS 36, točka G) prema tečaju za EUR na dan 30.09.2015. g. Taj priznati iznos sastoji se od uplaćene glavnice i redovne kamate. Ukoliko se utvrđuje ispravnost i točnost obračuna koji je tuženik izvršio, a primjenjujući odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), tužitelju je u provedenoj konverziji priznat cjelokupni iznos preplate po osnovi odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i po osnovi odredbe o valutnoj klauzuli.

21. Vještak je mišljenja da tužitelj provedbom konverzije nije stavljen u položaj u kojem bi bio da je kredit obračunat od isplate kredita do konverzije po početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju jer je nakon provedene konverzije kredita i dalje ostala razlika preplate u iznosu od 87.314,09 kn, odnosno 11.588,57 €. Razlika preostale neotplaćene glavnice na dan konverzije iznosi 17.708,57 kn (tablica br. 7. točka IV. red. br. 3.), odnosno 2.350,33 €, a izračunata je kao razlika između iznosa neotplaćene nedospjele glavnice priznatog konverzijom i iznosa neotplaćene nedospjele glavnice koji se izračunava primjenom početne kamatne stope i početnog tečaja.

22. U dopuni nalaza i mišljenja vještaka od 22. lipnja 2025. godine vještak odgovarajući na primjedbe na vještvo tuženika vještak je mišljenja da je prigovor tuženika neosnovan iz razloga što je vještak podatak o iznosu preplate preuzeo iz dokumentacije u spisu i to baš sa lista spisa br. 36 i dokumenta „Izračun konverzije kredita na dan 30.rujna 2015.godine“.

23. Dakle, vještak je izričito naveo, a što ni prigovorima, a niti pitanjima na koja je vještak odgovorio u dopuni svoga nalaza i mišljenja nije dovedeno u sumnju, da tužitelj provedbom konverzije nije stavljen u položaj u kojem bi bio da je kredit obračunat od isplate kredita do konverzije po početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju jer je nakon provedene konverzije kredita i dalje ostala razlika preplate u iznosu od 87.314,09 kn, odnosno 11.588,57 €. Razlika preostale neotplaćene glavnice na dan konverzije iznosi 17.708,57 kn, odnosno 2.350,33 €, a izračunata je kao razlika između iznosa neotplaćene nedospjele glavnice priznatog konverzijom i iznosa neotplaćene nedospjele glavnice koji se izračunava primjenom početne kamatne stope i početnog tečaja.

24. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka JUT d. o. o. i dopunu tog nalaza i mišljenja, jer su izrađeni u skladu sa pravilima struke na temelju svih potrebnih podataka i dokumenata za izradu vještva, te nalaz i mišljenje nisu proturječni. Ujedno, vještak je u dopunskom nalazu i mišljenju odgovorio na sve primjedbe i pitanja stranaka stranaka.

25. Na glavnoj raspravi održanoj dana, 07. studenog 2025. godine punomoćnica tuženika nije imala primjedbi na dopunu nalaza i mišljenja sudskog vještaka u računskom dijelu.

26. Konverzija kredita izvršena je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15, dalje: ZID ZPK) kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora, te eventualno do tada sklopljenih dodataka i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz članka 19. c toč.6. ZID ZPK-a na način kako je to propisano tim zakonom. Glavni motiv i svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR.

27. Odredbama ZID ZPK-a, a niti dodacima ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tič u promjenjive kamate stope i valutne klauzule, a koja ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja sa potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu te u ugovorima o kreditu ugovarale nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli vezano uz valutu CHF. Dodacima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, dakle ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u periodu koji je prethodio konverziji, a do koje pretplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi, dakle dodacima ugovora nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi. Konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti EUR izvršena na temelju ZID ZPK-a odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvan ugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi.

28. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu dana, 07. 12. 2015. kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužitelj u navedenom Dodatku odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

29. Stoga, tužitelj unatoč sklopljenom Dodatku kojim je izvršena konverzija kredita ugovorenog u CHF u protuvrijednosti kuna u kredit u EUR u protuvrijednosti kuna, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu.

30. Takvo pravno shvaćanje u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od **.**.2019., OJ protiv ERSTE Bank Hungary Zrt.,C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmet riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju riječ je o izmjeni ugovora intervencijom stranaka, jer je ZID ZPK-a predviđena mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) bilo upitno da li je potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju. Naime, jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja CHF, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije.

31. Na navedeno pravno shvaćanje poziva se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022., a koje pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske prihvaća i ovaj sud.

32. Slijedom navedenog proizlazi da među strankama nije sporno da je tuženik proveo konverziju sukladno zakonu, te tužitelj ne pobija Dodatak kojim je izvršena konverzija i stoga isti obvezuje stranke.

33. Sklapanjem Sporazuma –Dodatka Ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15, tužitelj nije izgubio pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te je zadržao pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. u pogledu ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o promjenjivosti kamate jednostranom odlukom tuženika, te o valutnoj klauzuli u CHF.

34. Kako je prema nalazu i mišljenju vještaka utvrđeno da tužiteljica nije u potpunosti financijski obeštećena, te da se je za iznos obuhvaćen tužbenim zahtjevom povećala imovina tuženika jer je tuženik navedeni iznos primio temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, isti je dužan vratiti temeljem odredbi članka 323. stavak 1. i članka 1111. stavak 1. ZOO.

35. U odnosu na prigovor zastare tuženika, sud je uzeo u obzir pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

36. Stoga, u predmetima u kojima se primjenjuje pravno shvaćanje iz presude o kolektivnoj tužbi na temelju članka 502.c ZPP, a u ovoj pravnoj stvari se kako je naprijed obrazloženo primjenjuje, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu, odnosno zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi i to odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope od 13. lipnja 2014., a odredbe o valutnoj klauzuli u CHF od 14. lipnja 2018. S obzirom da je tužba predana sudu 10. lipnja 2019. godine zastara nije nastupila, te stoga prigovor zastare sud smatra neosnovanim. Naime, zastara za više isplaćene iznose po osnovu kamate počela bi teći od 13. lipnja 2014. i istekla bi 13. lipnja 2019., dok zastara za više isplaćene iznose po osnovu tečajne razlike bi počela teći 14. lipnja 2018. i istekla bi 14. lipnja 2023.

37. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da bi sa tužiteljom pregovarao o spornim ugovornim odredbama koje se odnose na valutu CHF, a niti da bi tužitelja upoznavao sa mogućim rizicima promjene tečaja valute na štetu tužitelja, kao niti o promjeni kamatne stope i uvjetima promjene kamatne stope, jer iz iskaza tužitelja saslušanog pred ovim sudom proizlazi da je tužitelj najprije dizao kredit radi kupnje nekretnine možda negdje 2003., ali ta nekretnina nije bila uvjetna i morala se adaptirati pa je onda morao uzeti još jedan kredit odnosno ušao je u reprogram kredita i to na način da je ugasio ovaj stari i sklopio ugovor o kreditu koji je predmet ovoga spora. Prilikom sklapanja ovog ugovora o kreditu 2006. godine vještak je morao procijeniti nekretninu i prilikom toga je došlo do određenih problema. Problem je bio u vrijednosti same nekretnine odnosno radova i njegovih primanja. Nije mogao dobiti kredit u iznosu koji mu je trebao. Htio je uzeti kredit u eurima, ali je nakon par dana dobio poziv iz banke gdje su mu rekli da mu nude kredit u CHF, a da kredit u eurima ne može dobiti. Taj ponuđeni ugovor u CHF je bio čak povoljniji od ugovora u eurima. Rata mu je u početku bila 270,00 eura, a kasnije je narasla na 500,00 eura. S obzirom da mu je bilo teško otplaćivati kredit morao je pristati na konverziju, a u kojem mu je banka priznala iznos oko 20.000,00 kuna. Međutim nakon konverzije i dalje mu je bilo teško otplaćivati kredit, sada mu je rata 440,00 eura.

38. Iskaz tužitelja sud je prihvatio u cijelosti kao vjerodostojan jer nikakvih drugih dokaza koji bi opovrgavali iskaz tužitelja u ovom postupku nema.

39. Uzimajući u obzir iskaz tužitelja, te predmetni Ugovor o kreditu iz kojeg proizlazi da je namjena kredita rekonstrukcija, adaptacija i popravak stana ili obiteljske kuće, a za koji nije utvrđeno da bi služio zanimanju tužitelja, njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, proizlazi da je u predmetnom postupku tužitelj imao status potrošača sukladno odredbi članka 3. točka 1. ZPP/03, kojom je određeno, da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

40. U odnosu na sporno pitanje, ima li tužitelj nakon provedene konverzije pravni interes za utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu i isplatu preplaćenih iznosa s osnove ništetnih odredbi predmetnog ugovora, ovaj sud u tom dijelu ukazuje da je o tome Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučivao u predmetima posl. br. Rev-3142/2018- 2 od 19. ožujka 2019. godine, Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. godine i Rev- 809/2021-2 od 21. prosinca 2022. godine. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom. Slijedom navedenog sama činjenica sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu ne isključuje mogućnost poništenja ništetnim pojedinih odredbi isto tog ugovora. Neovisno o činjenici što je zaključen Dodatak Ugovora o kreditu temeljem ZID ZPK/15, tužitelj kao potrošač nije se odrekao utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice uz valutu CHF iz Ugovora o kreditu, te da sklapanje Dodatka ugovora o kreditu ne može dovesti potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali Dodatke iz razloga što su istovjetne ugovore o kreditu prijevremeno otplatili.

41. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi čl. 155. ZPP. Troškovi tužiteljice se odnose na: sastav tužbe – 250 bodova, podnesci sukladno Tbr. 8. t. 1. Tarife od 18. 03. 2025. (obrazloženi prigovor na vještvo) i 18. 05. 2025. (uređen tužbeni zahtjev) po 250 bodova svaki (dva obrazložena podneska u prvostupanjskom postupku). Podnesci sukladno Tbr. 8. st. 4. Tarife od 12. studenoga 2019. godine (podnesak kojim se traži da tuženik dostavi u spis podatke), od 17. prosinca 2019. (podnesak kojim se obavještava sud da je tuženik dostavio preostalu dokumentaciju). Prema stajalištu ovog suda radi se o ostalim podnescima iz Tbr. 8. t. 4. Tarife, te tužitelju pripada po 25 bodova za svaki od tih podnesaka. Podnesak od 30. siječnja 2025., se ne smatra potrebnim za vođenje parnice jer se njime obavještava sud o tome da je izvršena uplata iznosa za vještačenje pa trošak istog nije obistinjen tužitelju. Naime, odredbom Tbr. 8. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/2023., 107/2025.) je propisano: 1. Za sastavljanje odgovora na tužbu, prigovora protiv platnog naloga i četiri obrazložena podneska u prvostupanjskom postupku odvjetniku pripada nagrada kao za tužbu po Tbr. 7. toč. 1., 4., 7. i 8. 2. Za sastavljanje prijedloga za povrat u prijašnje stanje odvjetniku pripada 50 % nagrade iz toč. 1. ovog tarifnog broja, ali ne više od 100 bodova. 3. Za sastavljanje obrazloženih podnesaka izvan Tbr. 8. toč. 1. odvjetniku pripada 50 % nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., 4., 7. i 8., ali ne više od 100 bodova. 4. Za sastavljanje ostalih podnesaka odvjetniku pripada 25 % nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., 4., 7. i 8., ali ne više od 25 bodova. Tužitelj ima pravo na trošak za zastupanje na ročištima: 22. siječnja 2025. godine (pripremno ročište koje je održano), 06. 05. 2025. (glavna rasprava koja je održana) i 07. studenoga 2025. godine (glavna rasprava koja je održana), svako od tih ročišta po 250 bodova. Sveukupan trošak zastupanja iznosi: 1550 bodova, što pomnoženo sa 2,00 eura po bodu (Tbr. 54 Tarife) iznosi 3.100,00 eura, uvećano za PDV od 25 % u iznosu od 775,00 eura daje iznos od 3.875,00 eura. Troškovi vještačenja sukladno rješenju ovog suda posl. br. P-3154/2019 od 27. veljače 2025. godine iznose 450,00 eura, a koji iznos je kao predujam uplatio upravo tužitelj. Daljnji trošak vještačenja u iznosu od 216,00 eura tužitelj nije platio. Tako sveukupan opravdan i dokazan trošak tužitelja u ovom postupku iznosi: 4.325,00 eur.

U Sinju, 16. siječnja 2026. godine

Sudac:

Željko Gusić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe nadležnom županijskom sudu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka.

DNA:

1. pun. tužitelja,

2. pun. tuženika.