Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Malom Lošinju

Riva Lošinjskih kapetana 14

51550 Mali Lošinj

Poslovni broj: P-2438/2019-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci,(OIB:54566384631), Stalna služba u Malom Lošinju, po sucu toga suda Gordani Holer kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ČŠ, ([osobni identifikacijski broj]), iz [adresa]., zastupanog po punomoćniku Vedranu Skočibušiću, odvjetniku iz Čabra, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. sa sjedištem u [adresa], (OIB:02535697732), zastupane po punomoćniku Tihani Svetec, odvjetnici iz Zagreba radi ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave održane 10. prosinca 2025., 16. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl.4. i čl.7. Ugovora o kreditu od 19. siječnja 2007., broj ugovora 9012234747, solemniziran kod javnog bilježnika Bože Markovića, zaključenog između HŠ, [adresa], sada pok. kao korisnika kredita, a kojeg je supotpisnik i tužitelj ČŠ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao njezina nasljednika i solidarnog dužnika i Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Račkoga 6, Podružnica Riadria Rijeka, OIB 02535697732, kao kreditor, u dijelu u kojem je tužena ovlaštena jednostrano mijenjati ugovorenu kamatnu stopu u skladu s vlastitim Odlukama, kao i u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju ČŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj] s osnove ništetnosti odredbe o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika iznos od 5.901,88 EUR zajedno sa zateznim kamatama koja na taj iznos teče od 01. listopada 2015 do isplate, sve po kamatnoj stopi propisanoj člankom 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, po stopi koja se određuje, do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju ČŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj] s osnove ništetnosti valutne klauzule iznos od 12.128,42 EUR zajedno sa zateznim kamatama koja na taj iznos teče od 01. listopada 2015 do isplate, sve po kamatnoj stopi propisanoj člankom 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, po stopi koja se određuje, do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. Godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju ČŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj] s osnove obračunatih zakonskih zateznih kamata po pojedinačnim potraživanjima tužitelja s osnove promjenjive kamatne stope koja se mijenja jednostranom odlukom banke i s osnove ništetnosti valutne klauzule zaključno s 30.09.2015., a nakon umanjenja za priznatu preplatu tužitelja u trenutku konverzije, iznos od 1.091,87 EUR u roku od 15 dana.

V. Tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju ČŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj] s osnove razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u valuti EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s valutnom klauzulom u valuti CHF obračunate po početnom tečaju, iznos od 1.456,56 EUR zajedno sa zateznim kamatama koja na taj iznos teče od 01. listopada 2015 do isplate, sve po kamatnoj stopi propisanoj člankom 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, po stopi koja se određuje, do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana", odbija se.

VI. Nalaže se tuženoj da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.325,00 eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj ČŠ je 11. rujna 2019. podnio ovom sudu tužbu protiv tužene Privredne banke Zagreb (dalje PBZ) radi utvrđenja ništetnosti dijelova odredbi čl.4. i čl. 7. Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama 19. siječnja 2007.

2. Također je podnio i tužbeni zahtjev radi isplate iznosa koji predstavljaju preplatu tužitelja nastalu uslijed ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, a koje tužbene zahtjeve je tužitelj specificirao nakon provedenog financijsko – knjigovodstvenog vještačenja podneskom od 8 . prosinca 2025. kako je to navedeno u toč. I. do V. izreke ove presude.

3. Tužitelj je tužbom zatražio i naknadu troškova postupka uvećanog za zakonske zatezne kamate tekuće od donošenja presude do isplate.

4. Iz navoda tužbe proizlazi da je između pravnog prednika tužitelja , pok. IŠ kao korisnika kredita i tužene kao kreditora dana 19. siječnja 2007. sklopljen ugovor o kreditu koji je solemniziran kod javnog bilježnika, da je pravnoj prednici tužitelja odobren stambeni kredit u iznosu od 11.020,00 švicarskih franaka (dalje CHF) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja, da je ugovorena kamatna stopa od 4,55 % koja je promjenjiva sukladno odluci tužene, da je vraćanje kredita ugovoreno u 264 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti prema otplatnoj tablici koja je bila sastavni dio ugovora, a po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja.

5. Tužitelj tvrdi da se o odredbama Ugovora o kreditu za koje traži utvrđenje ništetnosti, a koje se odnose na ugovaranje promjenjive kamatne stope i tečaja valute CHF, nije među strankama pojedinačno pregovaralo, da su navedene odredbe ugovora o kreditu donesene jednostrano od strane tužene, da pravnoj prednici tužitelja, a ni tužitelju prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije bilo na jasan, određen i njima razumljiv način objašnjeno što znače pojmovi promjenjiva kamatna stopa, valutna klauzula, da od strane tužene nisu bili upozoreni na rizike sklapanja takovog ugovora o kreditu.

6. Tužitelj se u tužbi, a u odnosu na postavljana tužbene zahtjeve, poziva na sudske odluke donesene u postupcima pokrenutim tužbama radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (dalje Kolektivne tužbe), na Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03, dalje ZZP/03), tvrdi da je iznose koje je tužitelj preplatio tužena stekla bez pravne osnove.

7. Iz navoda tužbe proizlazi da je pravna prednica tužitelja IŠ preminula **.**.2014. da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora od 19. siječnja 2007., bio solidrani dužnik iste, da je i jedini nasljednik pok. IŠ.

8. Navodi i da je 10. prosinca 2015. sklopio sa tuženom Dodatak ugovora o kreditu kojim da je izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiram u kunama s valutnom klauzulom u EUR, da je tom prilikom utvrđena neotplaćena glavnica kredita u iznosu od 48.235,55 EUR koju se tužitelj obvezao otplatiti u preostalih 158 mjesečnih anuiteta od 438,94 eura plativa u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za EUR tečajne liste tužene, a da se čl.7. Dodatka tužitelj obvezao za preostalo razdoblje otplate kredita na iznos preostale glavnice plaćati redovnu kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva.

9. Tužitelj tvrdi da provedenom konverzijom nije ni približno obeštećen za iznose koje je preplatio do dana konverzije, a koja preplata je posljedica ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o načinu promjene visine kamatne stope i odredbi kojim se glavnica kredita veže za valutnu klauzulu CHF.

10. Tužena se u odgovoru na tužbu i tijekom postupka protivila navodima tužbe i postavljenim tužbenim zahtjevima tužitelja, istaknula prigovor zastare potraživanja tužitelja, navela da je ugovor o kreditu sklopljen među strankama 19. siječnja 2007., prestao postojati sklapanjem Dodatka ugovoru od 10. prosinca 2015., da u trenutku podnošenja tužbe ne postoji povreda interes tužitelja kao potrošača niti njegovo pravo zahtijevati isplatu temeljem osnovnog ugovora o kreditu, da je preplata tužitelja utvrđena u postupku konverzije kredita i uračunata u ukupno stanje duga tužitelja.

11. Tužena tvrdi da se odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule ne mogu smatrati nepoštenim niti ništetnim obzirom da je ugovaranje takovih odredbi bilo dopušteno i propisano odredbama čl.22. i čl.26. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO, "Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 )

12. Tužena tvrdi da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu korisniku kredita i tužitelju kao solidarnom dužniku bila od strane tužene dana jasna i dovoljna obavijest o kreditima sklapanim u valuti CHF, da su tužitelj i njegova pravna prednica u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bili poslovno sposobne osobe, da od tužene nisu tražili razjašnjenja ugovornih odredbi iz čega tužena zaključuje da su im ugovorne odredbe bile jasne, da su mogli sami procijeniti da li im ugovorne odredbe odgovaraju ili ne, da su im bili dostupni i podaci o kreditima sklapanim u CHF valuti i putem sredstava javnog informiranja.

13. Tužena tvrdi da je promjenu visine početno ugovorene kamatne stope vršila sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tužene, te da su promjene vršene u skladu sa odgovarajućim regulatornim propisima Hrvatske narodne banke (dalje HNB), a također i da visina kamatne stope tijekom otplate kredita nije prelazila najvišu zakonom dopuštenu visinu kamatne stope.

14. Tužena je predložila odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja te je zatražila naknadu troškova postupka.

15. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja , sud je proveo dokaze uvidom u tužbu (list 1 do 6), Ugovor o kreditu broj 9012234747 od 19. siječnja 2007. (list 8 do 10), otplatna tablica s prikazom efektivne kamatne stope (list 12 do 14), rješenje o nasljeđivanju iza pok. IŠ poslovni broj O-251/14-4, UPP/OS-150/14 od 17. studenog 2014. (list 15 do 16), Dodatak ugovoru o kreditu broj 9012234747 od 10. prosinca 2015. (list 17 do 19), Plan otplate (list 20 do 22), pregled uplata po kreditu na dan 29. ožujka 2019. (list 23 do 24), odgovor na tužbu (list 36 do 49), podnesak tuženika od 7. kolovoza 2020. (list 68 do 70), podnesak tužitelja od 22. prosinca 2022. (list 82 do 87), podnesak tužitelja od 9. siječnja 2023. (list 97), podnesak tuženika od 10. siječnja 2023. (list 100 do 102), saslušao tužitelja (list 107 do 109), podnesak tužitelja od 16. svibnja 2025., proveo financijsko – knjigovodstveno vještačenje po vještaku Goranki Šmer Maraš, podnesak tuženika od 27. sipnja 2025. s dokumentacijom (list 115 do 182), nalaz i mišljenje vještaka Goranke Šmer Maraš od 26. rujna 2025. (list 185 do 231), račun vještaka broj 69-1- 2025 od 26. rujna 2025. (list 232), podnesak tuženika od 6. listopada 2025. (list 236 do 239), podnesak tužitelja od 4. prosinca 2025. (list 244 do 246), podnesak tuženika od 8. prosinca 2025. (list 247 do 248), troškovnik tužitelja (list 251), troškovnik tuženika (list 252).

16. Sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP, "Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01/ 113/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 ,155/23) koje je činjenice uzeo kao dokazane, sud je odlučio prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

17. Među strankama nije sporno, a to je sud utvrdio i uvidom u Ugovor o kreditu (list 8) da je 19. siječnja 2007. sklopljen ugovor o kreditu kojim je tužena kao kreditor stavila IŠ kao korisniku kredita na raspolaganje stambeni kredit u iznosu od 119.020,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste tužene važeće na dan korištenja kredita, da je tužitelj bio solidarni dužnik korisnici kredita, da su istim ugovorom ugovorene odredbe za koje tužitelj tvrdi da su ništetne.

18. Nije sporno, a to je sud utvrdio uvidom u Dodatak ugovora o kreditu broj 9012234747 (list 17) da je 10. prosinca 2015. među parničnim strankama sklopljen u naravi ugovor o konverziji kredita na način da je kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, kao i da je utvrđen preostali iznos neotplaćene glavnice kredita u visini od 48.235,55 EUR kojeg se tužitelj obvezao dalje plaćati u 158 mjesečnih anuiteta

19. Uvidom u rješenje o nasljeđivanju poslovni broj O-251/14-4 od 17. studenog 2014. (list 15) sud je utvrdio da je tužitelj jedini zakonski nasljednik pok. korisnice kredita IŠ.

Toč. I. izreke presude

20. Osnovan je tužbeni zahtjev tužitelja naveden u toč.I. izreke ove presude.

21. Navedenim tužbenim zahtjevom tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog 19. siječnja 2007., a koje se odnose na jednostrano povećanje visine prvotno ugovorene kamatne stope, te početnog tečaja valute CHF, a do kojeg povećanja je nesporno došlo nakon sklapanja ugovora o kreditu.

21. Suprotno navodima tužene, po mišljenju ovog suda tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora, ima pravo tražiti utvrđenje ništetnosti tih odredbi osnovnog ugovora i ima pravo pozivati se na utvrđenja iz pravomoćnih presuda donesenih u postupcima pokrenutim tzv. kolektivnim tužbama za zaštitu prava i interesa potrošača.

22. Naime, činjenica da je među strankama došlo do sklapanja Dodatka ugovora kojim je izvršena konverzije kredita, ne može dovesti u pitanje utvrđenu ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a niti pravo tužiteljica da se na tu ništetnost poziva i nakon sklapanja Dodataka ugovora.

23. Ovo iz razloga što ništetnost nastupa po samom zakonu, nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, te što ništetne ugovorne odredbe ne postaju valjane ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (osim uvjeta iz čl.326. st.2. ZOO).

24. Člankom 327. ZOO izričito je propisano da sud po službenoj dužnosti pazi na ništetnost, da se na ništetnost može pozivati svaka zainteresirana osoba, a čl. 328. ZOO je propisano da se pravo na isticanje ništetnsoti ne gasi.

25. Slijedom navedenog, tužitelju temeljem navedenih odredbi ZOO pripada pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi navedenih u toč.I. izreke ove presude.

26. Također, neosnovani su navodi tužene da se tužitelj ne može u ovom pojedinačnom postupku pozivati na učinke sudskih odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača (dalje kolektivne tužbe), tim prije što da je tužen protiv odluke Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 14. Srpnja 2013. ,a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. Lipnja 2018.

27. Suprotno navodima tužene, odredbom čl.502.c ZPP, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502 a st.2. istog zakona, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tužene, povrijeđeni i ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osobe koje je tužiteljica ovlaštena štititi, te da će u tom slučaju sud biti vezan za utvrđenje u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

28. Presudom Visokog trgovačkog suda Trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a kojom je u toč.I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu od toč.I. do toč.VII., izreke utvrđeno je da je, između ostalih i PBZ banka, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila interese potrošača korisnika kredita na način da je s njima zaključivala ugovore o kreditima u kojima su korištene nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta za koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, da je time tužena postupala suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03), pa su te odredbe ništetne.

29. Stavove naprijed navedenih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda RH, potvrdio je i VSRH svojom odlukom Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.

30. Iz navedenih odluka proizlazi utvrđenim da je tužena znala za rizik koji sobom nosi CHF kao valuta utočišta, a nije na adekvatan način usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im zbog toga odredba kojom je glavnica vezana za CHF nije bila razumljiva, nije o tome obavijestila potrošače (u ovom slučaju tužiteljicu) na način da svaki potrošač dobije razumljivo upozorenje na temelju kojeg bi bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li ili ne, prihvatiti rizik koji nosi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu CHF.

31. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 19. siječnja 2007., pa se na sadržaj tog ugovora u pogledu primjene materijalnopravnog propisa glede pitanje da li su neke odredbe istog ugovora nepoštene obzirom na činjenice i okolnosti koje tužitelj iznosi u tužbi i ovom postupku, imaju primijeniti odredbe iz ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

32. Odredbom čl.81. ZZP/03 bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u prvima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

33. Članak 82. st.1. ZZP/03 propisivao je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

34. Člankom 81. st.4. ZZP/03 bilo je propisano da je teret dokaza da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, leži na trgovcu, u ovom slučaju tuženoj.

35. Osim što je sud uvidom u Ugovor o kreditu od 19. Siječanj 2007. utvrdio da je isti ugovor tipski ugovor o kreditu, sa unaprijed formuliranim sadržajem od strane tužene, a što je također utvrđeno i za Aneks sklopljen među strankama 10. prosinca 2015., iz iskaza tužitelja također proizlazi utvrđenim da se o odredbama osnovnog ugovora o kreditu među strankama nije pregovaralo, da su im kao najpovoljniji kredit prezentirali kredit u protuvrijednosti CHF, da je njemu i pok. supruzi kredit bio potreban kako bi riješili stambeno pitanje, da ni njemu ni supruzi nije bilo jasno niti su imali pojam o tome zbog čega dolazi do rasta kamatne stope i tečaja, da je tijekom otplate kredita došlo do enormnog rasta anuiteta kredita o čemu da od tužene nisu dobivali obavijesti prije nego bi tužitelj došao anuitet platiti na šalteru banke, da su zbog toga dovedeni u tešku financijsku situaciju jer je prvotno ugovoreni anuitet kredita iznosio cca pola tužiteljevog osobnog dohotka, da bi narastao na visinu cijelog njegovog osobnog dohotka, da je otplata kredita postala naročito teška nakon smrti supruge 2014. obzirom da je u to vrijeme ostao sam sa jednim osobnim dohotkom, a istovremeno je uzdržavao i dvoje djece koji su se školovali na fakultetu.

36. Cijeneći sadržaj spornih odredbi ugovora o kreditu, a koje se odnose na jednostranu izmjenu visine kamatne stope i tečaja valute CHF, sud cijeni da takve odredbe predstavljaju ugovorne odredbe čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali da ne predstavljaju ugovorne odredbe čiji je sadržaj bio lako razumljiv tužitelju kao potrošaču u smislu odredbe čl. 84.ZZP/03.

37. Obzirom na navedeno dopušteno je ocjenjivati da li su predmetne ugovorne odredbe poštene ili ne.

38. Po mišljenju ovog suda, tužena, a na kojoj je, u smislu odredbe čl.81. st.4. ZZP/03 teret dokaza, nije to dokazala, niti je dokazala da se o spornim odredbama ugovora o kreditu među strankama pojedinačno pregovaralo.

39. Obzirom na sadržaj Ugovora o kreditu, a kada se isti cijeni u kontekstu s iskazom tužitelja, sud utvrđuje da je među strankama zaključen tipski ugovor sa unaprijed formuliranim sadržajem o kojem se među strankama nije pregovaralo, da tužitelju nisu dani nikakovi razumljivi razlozi o tome po kojim kriterijima dolazi do promjene visine kamatne stope i valute, nisu bili precizirani nikakovi parametri o kojima ovisi izmjena visine kamate i tečaja valute.

40. Naime, da bi sporne odredbe ugovora o kreditu bile tužitelju lako razumljive iste su trebale sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge i kriterije zbog kojih dolazi do promjene visine ugovorene kamatne stope i valute, a sve to na način da je tužitelj kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija mogao u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje su mogle proizaći i jesu proizašle iz spornih odredbi ugovora.

41. Tužitelj kao potrošač po mišljenju ovog suda, u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije mogao procijeniti niti predvidjeti značenje ekonomskih posljedica koje su za njega proizašle prihvaćenjem spornih ugovornih odredbi, a od tužene nije na tužitelju razumljiv način informiran o tome koliko bi visina kamate i tečaj valute, a posljedično tome i visina anuiteta kredita, mogli narasti.

42. Iz sadržaja ugovora o kreditu i iskaza tužitelja utvrđeno je da je isključivo tužena kao banka bila ovlaštena odlučivati o promjeni odredbi o ugovorenoj visini kamatne stope i tečaju valute, o visini anuiteta bez ikakovog davanja mogućnosti tužitelju da o tim promjenama pregovara.

43. Iz navedenog, sud utvrđuje da je tuženoj kao jačoj ugovornoj strani u odnosu na tužitelja, spornim ugovornim odredbama dana mogućnost da jednostrano određuje obvezu tužitelja kao dužnika mijenjajući jednostrano visinu kamatne stope i tečaj valute, visinu anuiteta kredita, te da tužitelj nije mogao predvidjeti niti utvrditi pravilnost izvršenih promjena visine kamatne stope, valute i anuiteta jer za to nije imao egzaktne kriterije.

44. Stoga su navedene odredbe ugovora o kreditu stvorile neravnotežu u odnosima između ugovornih strana, neravnopravnost sudionika u obvezno pravnom odnosu, a što je u smislu odredbe čl.4. ZOO protivno načelu savjesnosti poštenja.

45. Tim člankom propisano je da su sudionici u obveznopravnim odnosima dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati međusobna prava i interese, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznopravnog odnosa.

46. Po mišljenju ovog suda, kao mjerilo ponašanja na strani tužitelja kao potrošača treba uzeti u obzir ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tužene kao banke, treba uzeti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

47. Sud smatra da u slučaju sklapanja ugovora o kreditu, financijske institucije moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi oni mogli donositi razborite i informirane odluke, mogli procijeniti potencijalne znatne ekonomske posljedice koje bi na njihove financijske obveze mogle imati određene ugovorne odredbe.

48. Kako je sud utvrdio da tužena prilikom sklapanja ugovora o kreditu sa tužiteljem nije postupala na opisani način, to je utvrđeno da su sporne odredbe ugovora o kreditu, a kako je navedeno u toč.I. izreke presude ništetne, te su u tom smislu usvojeni tužbeni zahtjev tužitelja.

49. Ništetnost takovih ugovornih odredbi utvrđena je i već naprijed navedenim odlukama donesenim u kolektivnim postupcima radi zaštite prva i interesa potrošača kao korisnika kredita (presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i presuda VSRH Rev-2221/18 od 3. rujna 2019), a na utvrđenja iz navedenih presuda s pravom se poziva tužiteljica u ovom parničnom postupku.

50. Odredba čl.502 c ZPP propisuju direktne učinke presuda iz postupaka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača, mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćnih presuda kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u kolektivnoj tužbi, a i odredbe čl. 138a ZZP/07 te čl. 118 ZZP/14, obvezuju ostale sudove na primjenu naprijed navedenih odluka donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

51. Osim toga, odredbom čl.327 ZOO propisano je da sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti, da se na ništetnost može pozivati svaka zainteresirana osoba, a sukladno sadržaju odredbe čl.328 ZPP pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

52. Osim što je sud naprijed obrazložio iz kojih razloga je utvrdio ništetnost predmetnih odredbi Ugovora o kreditu, o potrebi utvrđenja i dokazivanja ništetnosti tih odredbi zauzeo je stav i VSRH u svojoj odluci broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., na način da je jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovo utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, a obzirom da postoji temeljem čl.502 c ZPP i čl.118. ZZP (Narodne novine, broj 41/14 i 110/15), vezanost za postojanje povrede propisa prava zaštite potrošača, a slijedom toga i obveza primjene ništetnosti utvrđene u kolektivnom sporu.

53. Naime, ne može postojati utvrđena ništenost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor, ako bi se i radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

54. Po mišljenju ovog suda, tužena na kojoj je teret dokaza, u tom smislu nije dokazala postojanje takvih posebnih okolnosti.

Toč.II., toč. III. i toč. IV. izreke presude

55. Neosnovan je prigovor zastare potraživanja tužitelja navedenih u toč.II., toč.III. i toč. IV. izreke ove presude, a kojeg je tužena izjavila.

56. Tužitelj je tužbu u ovom postupku podnio sudu 11. lipnja 2019.

57. Prema Objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a kako je ništenost već ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

58. Obzirom da se u ovom slučaju radi o vraćanju stečenog bez osnove, a ne kako tvrdi tužena o zahtjevu za naknadu štete, primjenjuje se opći zastrani rok od 5 godina, a sukladno čl.225 ZOO.

59. Prema naprijed navedenom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241 ZOO, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a u slučaju zahtjeva iz čl.323 st.1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, zastarni rok restitucijskih zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

60. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnesena je 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012, čime je došlo do prekida zastare, a zastara je počela teći iznova od dana kad je spor pravomoćno okončan, i to u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi od 14. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli od 15. lipnja 2018.

61. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 11. lipnja 2019., utvrđeno je da je ista podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina

62. Činjenica da je tužitelj tužbene zahtjeve iz toč.II., toč.III. i toč. IV. izreke ove presude specificirao tek nakon provedenog financijsko - knjigovodstvenog vještačenja, ne znači da su ti njegovi zahtjevi u zastari.

63. Ovo iz razloga jer tužitelj nije promijenio istovjetnost tužbenih zahtjeva u odnosu na činjenične navode iz tužbe i tužbene zahtjeve koje je postavio do zaključenja prethodnog postupka, već iz opravdanih razloga, a nakon zaključenja prethodnog postupka i po provedenom financijsko – knjigovodstvenom vještačenju, svoja novčana potraživanje uskladio s utvrđenjima iz nalaza vještaka i time konačno postavio tužbene zahtjeve.

64. U tom smislu tužitelj nije te navedene tužbene zahtjeve preinačio, nego samo svoje potraživanja uskladio s utvrđenjima nalaza vještaka, a do kojih utvrđenja sam nije bio u mogućnosti doći jer nema dokaza da je isti osoba koja je stručna utvrđivati navedeno.

65. Nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenje tužitelj je podneskom od 8. prosinca 2025. (list 244) tužbene zahtjeve iz toč.II., toč.III. i toč.IV. izreke presude postavio na način kako je to navedenom u tim točkama izreke presude i u cijelosti u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka Goranke Šmer Maraš od 26. rujna 2025.

66. Vještak Šmer Maraš je u tom nalazu i mišljenju utvrdila da je tužitelj s osnova promjene visine kamatne stope u periodu do konverzije 30. rujna 2015. isplatio tuženoj iznos koji je za 5.901,88 EUR veći od onoga što bi mu platio da do promjene visine kamatne stope nije došlo nakon početak otplate kredita, te da je tužitelj tuženoj s osnova tečajne razlike neosnovano platio iznos od 12.128,42 EUR.

67. Vještak je prilikom utvrđivanja prednjih iznosa u nalazu i mišljenju navela da se isti iznosi odnose samo na pozitivne tečajne razlike.

68. Vještak Šmer Maraš je nalazom i mišljenjem utvrdila iznos zatezne kamate obračunate na iznose preplata s osnova promjene visine kamatne stope i tečajne razlike od dana svake pojedine preplate do dana konverzije 30. rujna 2015., te je utvrdila iznos tih kamata na 8.367,59 EUR i umanjila ga za priznatu preplatu u trenutku konverzije na iznos od 1.091,87 EUR.

69. Također, vještak je nalazom i mišljenjem utvrdila i da je u postupku konverzije tužena nedovoljno umanjila preostali iznos glavnice za 1.456,56 EUR (tužbeni zahtjev pod toč.V. o čemu će sud dalje dati obrazloženje).

70. Kada se iznosi utvrđeni kao preplate tužitelja s osnova promjene visine kamatne stope, tečaja valute CHF, zatezne kamate obračunate na te iznose do dana konverzije te iznos nedovoljno umanjene glavnice zbroje, dolazi se do ukupno preplaćenog iznosa od 20.578,73 EUR, odnosno do iznosa koji predstavlja zbroj zatraženih preplata tužitelja navedenih u toč.II., toč.III., toč.IV. i toč. V. izreke ove presude umanjen upravo za iznos navedene priznate preplate od strane tužene u postupku konverzije.

71. Stoga su neosnovani navodi tužene iz podneska od 8. prosinca 2025. (list 247 do 248), da tužitelj prilikom specifikacije tužbenih zahtjeva podneskom od 8. prosinca 2025. nije uzeo u obzir preplatu koju mu je tužena priznala u postupku konverzije, a koju preplatu je utvrdila i vještak Šmer Maraš.

72. Tužena svojim prigovorima iz podneska od 6. listopada 2025. (list 236 do 239) nije prigovorila točnosti matematičkog izračuna vještaka Šmer Maraš, nego je navela da je nalaz i mišljenje baziran na pogrešnoj pretpostavci da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj CHF, da je nalaz vještaka neosnovan, promašen i nepotreban u smislu činjeničnih tvrdnji tužene kako namjera ugovornih strana nije bila ugovaranje fiksne kamatne stope nego je namjera bila ugovaranje promjenjive kamatne stope, da vještak nije odgovorila na pitanje koja je kamatna stopa dopuštena sukladno odredbama ZOO.

73. Neosnovani su i navodi tužene da tužitelju nakon provedenog postupka konverzije kredita ne pripada nikakvo pravo tražiti obeštećenje po osnovu osnovnog ugovora o kreditu.

74. Suprotno navodima tužene, tužitelj i nakon provedenog postupka konverzije kredita ima pravo zahtijevati potpuno obeštećenje, odnosno isplatu iznosa koji su posljedica utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu navedenih u toč.I. izreke ove presude, a koji iznosi mu nisu priznati u postupku konverzije kredita.

75. Naime, suprotno navodima tužene, sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu, odnosno sklapanjem ugovora o konverziji, nije među strankama prestao pravni odnos uspostavljen sklapanjem Ugovora o kreditu od 19. siječnja 2007., odnosno Dodatak ugovora od 10. prosinca 2015., ne predstavlja novu pravnu osnovu nastalu među ugovornim stranama, odnosno ne predstavlja novaciju.

76. Po mišljenju ovog suda, tužitelj kao potrošač potpisom Dodatka ugovora o kreditu, zadržava pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji uređuju zaštitu potrošača, te to pravo ne može biti ukinuto niti pristankom potrošača, bilo dobrovoljnim ili prisilnim.

77. Namjera i cilj Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje ZID ZPK /2015) nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredbi i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanja sa EUR dužnicima i to putem simulacije otplate.

78. Stoga, u slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadne stečene koristi od ništetnih odredbi.

79. Iz sadržaja Dodatka ugovora je razvidno da se taj dodatak odnosi na osnovni ugovor o kreditu, te su stoga pravna osnova ugovor o kreditu i novčana činidba i nadalje dodatkom ugovora nepromijenjeni.

80. Naime, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tužene za razdoblje do konverzije, samo sa naknadno izmijenjenim valorimetrom po kojem se obračunava kunska protuvrijednosti mjesečnog anuiteta.

81. Promjena valorimetra predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za EUR umjesto za dotadašnju valutu CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada je tužitelj plaćao anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF.

82. Stoga se takva izmjena ne smatra obnovom (novacijom) u smislu odredbe čl. 145. st.2. ZOO.

83. Sklapanjem Dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno ZID ZPK/15, tužitelj kao potrošač ne gubi pravo zahtijevati preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa izvršenih temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

84. Sve odredbe Glave IV a ZPK, pa tako i odredbe čl.19b i čl. 19c na koje ukazuje tužena, reguliraju ugovorni odnos koji je između tužitelja kao potrošača i tužene nastao temeljem ugovora o kreditu, a to proizlazi i iz odredbe čl.19a ZPK.

85. Također, po mišljenju ovog suda, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu, odnosno u ugovoru (čl.247 u svezi s čl. 20. st.1. ZOO/05), već ima pravnu osnovu u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl.1111, čl.323.st.1., čl.20. st.1. ZOO/05 u svezi s čl. 81 st.1. i čl. 87. St.1. ZZP/03).

86. ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos, tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove, a koji odnos je nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru.

87. Ugovornim odredbama Dodatka ugovora od 10. prosinca 2015., odnosno ugovorom o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema prani učinak, tako da tužena neosnovano ističe da je sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj izgubio pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštenih i ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti CHF.

88. Ovaj sud smatra da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi iz potrošačkih ugovora.

89. Također, sud smatra da ograničenja ili ukidanja bilo kojeg prava potrošača pa i prava na potpunu restituciju, moraju biti propisana jesnim i nedvosmislenim odredbama zakona, da moraju imati razumnu svrhu, te da se ograničavanja takovih prava potrošača ne može vršiti na temelju bilo čijeg mišljenja.

90. Po mišljenju ovog suda, ne postoji nikakova pravna osnova niti odredba zakona koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite, izgubili potpuno ili djelomično pravo na potpunu restituciju.

91. Predmet reguliranja ZID ZPK je konverzija, a ne restitucija, a taj zakon ne sadrži nikakovu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita tužitelj izgubio pravo na potpunu restituciju ili da mu je to pravo ograničeno.

92. Vrhovni sud u Republici u Hrvatskoj je u postupku Gos-1/2019 zauzeo pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/2015 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

93. Tužitelj niti ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, nego svoj tužbeni zahtjev iz toč.II., toč.III. i toč.IV. izreke ove presude temelji na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa stoga za ovaj postupak nije pravo relevantno shvaćanje iz postupka Gos-1/2019.

94. Tužitelj se sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju, jer to nije propisano bilo kojom odredbom zakona pa ni odredbama ZID ZPK.

95. Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji 10. prosinca 2015., na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2014. koji je stupio na snagu 8. travnja 2014.

96. Odredbom čl.41. st.1. ZZP/14 propisano je da se potrošaču ne može odrediti niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je st.2. istog članak propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača.

97. Dakle, sukladno čl.41. st.1. i st.2. ZZP/14, tužitelju se kao potrošaču ne mogu ograničiti potrošačka prava, a što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju, a niti se on može odreći tih prava jer bi ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno, bile ništetne.

98. Prema odredbama ZID ZPK predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi koje bi tužitelj kao potrošač imao pravo potraživati protiv tužene kao kreditora s osnova restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi iz toč.I. izreke ove presude, pa se ne može smatrati da se tužitelj kao potrošač sklapanjem Dodatka ugovoru, odnosno sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo se nije odrekao novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te nije niti ušlo u izračun prilikom konverzije.

99. Upravo potraživanje tužitelja iz toč.II., toč.III. i toč.IV. izreke ove presude, predstavljaju njegovo potraživanje koje nije ušlo u izračun prilikom konverzije kredita, a posljedica su utvrđene ništetnosti odredbi ugovora o kreditu iz toč.I. izreke ove presude.

100. Cijeneći da su odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na promjenu kamatne stope i tečaj valute CHF utvrđene ništetnim, to su jedino kamatna stopa i tečaj valute CHF koji su bili ugovoreni ugovorom o kreditu od 19. siječnja 2007. valjani, odnosno radi se o iznosima koji su tužitelju bili poznati u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, a sve daljnje promjene su tužitelju bile neodređene, nepredvidive i nepoznate, te su zbog tih razloga i utvrđene ništetnim.

101. Naime, cijeneći utvrđenu ništetnost odredbi Ugovora o kreditu, a koje se odnose na promjenu visine kamatne stope i promjenu tečaja valute nakon isplate iznosa kredita, u kontekstu s odredbom čl.1111. ZOO, tužena je dužna tužitelju vratiti iznos kojeg je tužitelj preplatio u odnosu na iznos kojeg je bio dužan platiti temeljem ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnima.

102. Stoga nije osnovan navod tužene da je vještak u svom nalazu i mišljenju, a prilikom utvrđivanja razlike u plaćanju s osnova promjene visine kamatne stope trebala utvrditi koja je promjena kamatne stope bila opravdana objektivnim kriterijima, odnosno utvrditi kolika je promjena kamatnih stopa trebala biti u spornom razdoblju.

103. Slijedom navedenog, sud je utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja naveden u toč.II., toč.III. i toč.IV., izreke presude, te iste usvojio.

104. Osnovan je i zahtjev tužitelja postavljen na isplatu zakonskih zateznih kamata tekućih na iznese dosuđene u toč.II., toč.III. i toč.IV. izreke presude od 1. listopada 2015. jer je isti zahtjev tužitelj postavio sukladno odredbi čl.29. ZOO.

105. Odredbom čl.1115. ZOO propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenje zahtjeva.

106. Obzirom na utvrđenja ovog suda i utvrđenja iz kolektivnih presuda, tužena ima status nepoštenog stjecatelja, te je stoga dužna platiti tužitelju i zakonske zatezne kamate od dana kada je primila uplate i to mjesečne iznose utvrđene kao preplata s osnova povećanja kamate i valute CHF do dana provedene konverzije 30. rujna 2015.

107. Visinu stope zakonske zatezne kamate propisuje čl.29. ZOO, a cijeneći da je tužitelj visinu zakonske zatezne kamate postavio u skladu s tom odredbom zakona, sud je u cijelosti usvojio i zahtjeve tužitelja koji se odnose na visinu stope zatezne kamate određene na dosuđene iznose.

U odnosu na tužbeni zahtjev iz toč.V. izreke presude

108. Tužbeni zahtjev tužitelja naveden u toč.V. izreke ove presude odnosi se na razliku između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u valuti EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s valutnom klauzulom u valuti CHF obračunate po početnom tečaju, a koji iznos je tužitelj zatražio na temelju utvrđenja vještaka Šmer Maraš na iznos od 1.456,56 EUR.

109. Međutim taj tužbeni zahtjev je tužitelj prvi put postavio tek podneskom od 8. prosinca 2025., a razlika u visini iznosa nedospjele glavnice konvertiranog kredita, nastala je još u postupku konverzije 2015.

110. Osnovani su navodi tužene da odredbe Dodatka ugovoru o kreditu, a koje se odnose na utvrđenje visine nedospjele glavnice u postupku konverzije kredita, nisu utvrđene ništetnim, a niti je tužitelj tražio utvrđenje ništetnosti tih odredbi.

111. Stoga je tužbeni zahtjev tužitelja naveden u toč.V. izreke ove presude podnesen nakon proteka roka od 5 godina od dana konverzije, te je taj tužbeni zahtjev zastario i kao takav sud ga je odbio.

112. Odluku o naknadi troškova postupka sud je donio primjenom odredbe čl.154. st.5. ZPP, cijeneći da tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva (toč.V. izreke presude), a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

113. Također odlučujući od troškovima postupka sud je primijenio odredbe čl.155. st.1. i čl.151. st.3. ZPP, te čl.29. ZOO.

114. O visini troškova postupak odlučeno je sukladno utvrđenoj vrijednosti predmeta spora (20.353,98 EUR), troškovniku tužitelja, radnjama punomoćnika tužitelja provedenim u postupku, Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje Tarifa, "Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 107/15,126/22,138/23), odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj 74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11, 112/12, 157/13, 110/15, 118/18, 51/23), te Pravilnika o stalnim sudskim vještacima.

115. Tužitelj je troškovnikom zatražio da sud obveže tuženu da mu naknadi trošak ovog parničnog postupka u ukupnom iznosu od 3.325,00 eura.

116. Zahtjev tužitelja sud je utvrdio osnovanim i zatraženi trošak dosudio tužitelju.

117. U dosuđenom trošku sadržani su troškovi sastava tužbe u iznosu od 500,00 eur (tbr.7.1. Tarife), zastupanja na ročištima 25. ožujka 2025. i 10. prosinca 2025. u iznosima od po 500,00 eur (tbr.9.1. Tarife), sastava podnesaka od 22. prosinca 2022. i 4. prosinca 2025. u iznosima od po 500,00 eur (tbr.8.1. Tarife), trošak PDV-a u iznosu od 625,00 eur (tbr.46. Tarife), zatraženi trošak vještačenja u iznosu od 700,00 eur i troška sudskih pristojbi na tužbu i presudu u iznosima od po 250,00 eura.

118. Tužitelju su također dosuđene i zakonske zatezne kamate na dosuđeni trošak tekuće od dana donošenja ove presude (čl.151. st.3. ZPP), u visini koju propisuje čl. 29. ZOO.

Mali Lošinj, 16. siječanj 2026.

S u d a c

Gordana Holer

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka otpravka presude. Žalba se podnosi u 3 (tri) primjerka putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu.

DN:

1. Punomoćniku tužitelja – Vedran Skočibušić, odvjetnica

2. Punomoćniku tuženika – Tihana Svetec, odvjetnica