REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 3

Pr-54/2025-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu Sanjinu Miloševiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice UŽ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Domagoju Kovaču, odvjetniku u Zagrebu, Palmotićeva 50, protiv tužene Opće bolnice „Dr. Anđelko Višić“ OIB: 34506547848, Bjelovar, Ul. Antuna Mihanovića 8, zastupane po ravnateljici UŽA, dr. med., spec. opće kirurgije, a dotična po TŽ, mag., iur., zaposleniku tuženika, radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o rasporedu, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 12. prosinca 2025. godine, u prisutnosti tužiteljice i odgovorne osobe tužene, te zamjenika punomoćnika tužiteljice, ali i zastupnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dana 16. siječnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice, koji glasi:

„Utvrđuje se da nije dopušten usmeni nalog šefa Odjela anesteziologije, reanimatologije i intenzivne medicine Opće bolnice „Dr. Anđelko Višić“, Bjelovar, dr. ĐŽ i glavne sestre GŽ, kojim je tužiteljica UŽ premještena sa Odjela anesteziologije, reanimatologije i intenzivne medicine na Odjel ortopedije, te se poništava odluka, KLASA: 021-01/25-01/230, URBROJ:2103-72-04-

03/01-25-02 od 29. travnja 2024.

Nalaže se tuženiku Općoj bolnici „Dr. Anđelko Višić“, Bjelovar, OIB:34506547848, da tužiteljicu UŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], vrati na poslove na Odjelu anesteziologije, reanimatologije i intenzivne medicine koje je radila prije usmenog naloga o rasporedu na Odjel ortopedije, u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku Općoj bolnici „Dr. Anđelko Višić“, Bjelovar, OIB:34506547848, da tužiteljici UŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 625,00 Eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekući od dana 16. siječnja 2026. godine, do isplate, po stopi koja se određuje za svako pologodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunane za referentno razdoblje koje prethodi tekuće, polugodištu uvećane za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela protiv tuženika (svog poslodavca), podneskom od 13. svibnja 2025. godine, tužbu radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o rasporedu, te vraćanja na poslove na kojima je tužiteljica ranije radila kod tuženika.

2. U tužbi je navela da je kod tuženika radila na Odjelu anesteziologije, reanimatologije i intenzivne medicine, duže od 28 godina, te da je usmenim nalogom šefa tog odjela, ĐŽ i glavne sestre GŽ, premještena na Odjel ortopedije, te je na tom novom odjelu počela raditi od 04. travnja 2025. godine, na kojem Odjelu ortopedije i sada radi i obavlja poslove koje ranije nije nikada obavljala, niti ima radno iskustvo za te poslove. Tvrdi da je protiv navedenog usmenog naloga podnijela zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa, a u vezi kojeg je tuženik odgovorio (u pisanoj formi dana 29. travnja 2025. godine, pod brojem KLASE: 021-01/25-01/230, te URBROJ: 2103-72-04-03/01-25-02), da nije osnovan.

3. Međutim, tužiteljica smatra da je navedena usmena odluka nenadležnih osoba protivna normativnim aktima tuženika i Zakona o radu, te tvrdi kako nije bilo zakonske osnove da ju se navedenim usmenim nalogom, premjesti na drugu radno mjesto.

4. Prema viđenju tužiteljice, radnik se može trajno rasporediti na obavljanje drugih poslova u zakonom propisanom postupku i to samo odlukom ravnateljice tuženika u pisanoj formi, a što je u ovom slučaju izostalo. Stoga, tužiteljica smatra da je njezin raspred na navedeni novi odjel, nezakonit. Ujedno, tužiteljica smatra da je čak spornu odluku donijela ravnateljica tuženika u pisanoj formi, takva odluka da bi se pravilno mogla ocijeniti njezina svrhovitost, morala bi biti u skladu sa svrhom, radi koje je donesena.

5. Također, tužiteljica napominje da je navedenom odlukom o premještaju dovedena u diskriminirajući položaj jer nikada nije u 28 godina radnog staža, obavljala poslove na Odjelu ortopedije, te nije niti stručno usavršavana za rad na tom odjelu, pa kako tuženik nije donio pisanu odluku u kojoj bi naveo razloge za premještaj, na druge poslove, smatra tu odluku nedopuštenom. Tužiteljica smatra da je u odnosu na one radnike koji su raspoređeni na druge poslove pisanom odlukom ravnateljice tuženika, dovedena u neravnopravan položaj, napominjući da njezin izvanbračni drug radi isto na Odjelu anesteziologije, reanimatologije i intenzivne medicine, pa su spornom odlukom o premještaju tužiteljice i ona i njezin izvanbračni partner dovedeni u situaciju da ne mogu dovoljno vremena posvetiti odgoju svoje djece.

6. Vezano za neravnopravni položaj ili nekakvu diskriminaciju tužiteljice, iako tužba tužiteljice nije niti bila podnesena u smislu Zakona o suzbijanju diskriminacije, niti je u smislu tog Zakona uopće i istaknut tužbeni zahtjev (pa eventualna diskriminacije tužiteljice, čak i da je do nje došlo, nije predmet ovoga spora, odnosno ne predstavlja predmet raspravljanja u ovoj parnici – opaska suca), tužiteljica je navela da na novom radnom mjestu ne odrađuje pripravnost i dežurstva, te da gubi znatan novčani iznos na svojoj plaći koju je ostvarivala dok je radila na prethodnom odjelu kod tuženika.

7. Tužiteljica smatra da tuženik nije imao valjan razlog za premještaj tužiteljice i da je to tuženik učinio stoga što tužiteljica obavlja funkciju sindikalnog povjerenika, pa takvim postupanjem nastoji ograničiti njezin sindikalni rad kod tuženika.

8. Zbog navedenog je tužiteljica predložila da se udovolji njezinom tužbenom zahtjevu pobliže istaknutom u navodnicima točke I. Izreke ove odluke, a podneskom od 24. rujna 2025. godine, dostavila je sudu potvrdu Sindikata Zajedno, iz koje proizlazi da je dotična izabrana na sindikalnoj skupštini da uz još 7 radnih kolegica i dvojicom kolega, obnaša dužnost sindikalnog povjerenika Sindikata Zajedno, kod tuženika.

9. Na prvom pripremnom ročištu tužiteljica je posredstvom zamjenika punomoćnika u osobi odvjetničkog vježbenika, istakla niz dokaznih prijedloga, a potrebu izvođenje kojih dokaza u kontekstu odlučivanja o tužbenom zahtjevu je na zahtjev suda (jer je bilo potpuno nejasno zbog čega se uopće predlaže izvođenje svih tih predloženih dokaza), obrazložila ili barem pokušala bezuspješno obrazložiti, posredstvom odvjetnika, podneskom od 07. listopada 2025. godine.

10. U pisanom odgovoru na tužbu, tuženik je istakao prigovor promašene pasivne legitimacije u vezi zahtjeva istaknutog radi utvrđenja nedopuštenim usmenog naloga šefa Odjela anesteziologije, renimatologije i intenzivne medicine bjelovarske bolnice, dr. ĐŽ i glavne sestre GŽ, kojim je tužiteljica premještena na Odjel ortopedije u bjelovarskoj bolnici, navodeći da je zahtjev na taj način usmjeren prema dvije fizičke osobe koji nisu niti zakonski zastupnici tuženika, niti punomoćnici tuženika, te da se taj zahtjev ne odnosi uopće na tuženika Opću bolnicu „Dr. Anđelko Višić“ u [adresa]. Ujedno je tuženik naveo da takav usmeni nalog navedeni zaposlenici tuženika, nisu niti ovlašteni donijeti, niti su ga donijeli u konkretnom slučaju. Tuženik je ukazao da je u konkretnom slučaju tužiteljica bila raspoređena na Odjel ortopedije i traumatologije, temeljem prijedloga za raspored djelatnika SŽ, mag. med. techn., pomoćnika ravnatelja bolničke ustanove za sestrinstvo, a koji prijedlog je ravnateljica prihvatila, time da su navedeni voditelj Odjela (ĐŽ) i glavna sestra (GŽ) samo obavijestili tužiteljicu o navedenoj odluci o premještaju.

11. Također, tuženik ističe kako je u istoj točci tužbenog zahtjeva, kojim je u parnici koju je pokrenula protiv tužene bolnice, a kojom je predložila da se utvrdi nedopuštenom usmeni nalog navedene dvije fizičke osobe, tužiteljica istakla i dodatni zahtjev kojim traži da se poništi dopis tuženika označen brojem klase: 021-01/25- 01/230 i urbrojem: 2103-72-04-03/01-25-02 od 29. travnja 2024. godine, dakle dopis tuženika kojim je tužiteljica obavještena o neosnovanosti zahtjeva za zaštitu prava radnika, premda sud nije ovlašten uopće odlučivati o odluci poslodavca kojom je isti odlučio o zahtjevu za zaštitu prava radnika, pa taj dio tužbenog zahtjeva po tuženiku ne spada u sudsku nadležnost. Zbog navedenog je tuženik predložio da se tužba tužiteljice odbaci.

12. Tuženik je iznio još neke bitne činjenice u slučaju da sud ne odbaci tužbu tužiteljice, vezano za navode tužiteljice iz tužbe, odnosno u pogledu preostalog tužbenog zahtjeva, istaknutog u odnosu na tuženika, kao poslodavca tužiteljice, priznavši da je tužiteljica zaposlena kod tuženika na radnom mjestu Medicinska sestra / medicinski tehničar prvostupnik – 1, temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 12. ožujka 2024. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor), te je naglasio da joj je Odlukom o plaći utvrđen koeficijent složenosti poslova za navedeno radno mesto, kao i pravo na dodatke za različite oblike organizacije rada (u prilogu odgovora na tužbu je dostavio i navedeni Ugovor i navedenu odluku o plaći), te je osporio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužiteljice u cijelosti.

13. Naime, tuženik je u tom smislu istakao kako je navedenom Ugovorom i to u čl. 5.st.1., utvrđeno da tužiteljica obavlja poslove radnog mjesta: Medicinska sestra / medicinski tehničar prvostupnik – 1, a stavkom 4., istoga članka je utvrđeno da „Poslodavac može Radnika rasporediti u bilo koju organizacijsku jedinicu sukladno stručnoj spremi Radnika“, pa tuženik zaključuje kako je tužiteljica zaposlena kod tuženika, te da odluku o tome u kojoj organizacijskoj jedinici će ista raditi donosi poslodavac (tuženik iz ove parnice), sukladno odredbama navedenog Ugovora.

14. Tuženik je istakao kako su neosnovani navodi tužiteljice da je odluku o njezinom premještaju donio usmenim nalogom dr. ĐŽ ili glavna sestra GŽ, te je uz tuženikovo pisano obrazloženje istaknuto u odgovoru na tužbu o tome na koji je način i tko donio tu spornu odluku (istaknuto u točci 10., ovoga obrazloženja), tuženik dostavio u prilogu odgovora na tužbu pisani prijedlog SŽ od 04. travnja 2025. godine, upućen ravnateljici tuženika u vezi raspoređivanja UŽ sa Odjela anesteziologije, reanimatologije i intenzivnog liječenja i centralne sterilizacije na Odjel ortopedije, počevši od 07. travnja 2025. godine.

15. Navode tužiteljice u vezi nekakvog njezinog radnog (ne)iskustva u pogledu poslova na Odjelu ortopedije i traumatologije, tuženik je tretirao i okarakterizirao potpuno promašenim u ovom slučaju ukazujući da su stručni uvjeti za rad za sve prvostupnice sestrinstva na svim odjelima isti i što radno iskustvo nije propisano kao stručni uvjet za radno mjesto tužiteljice, ali i uputivši da je tužiteljica potpuno kvalificirana i ispunjava sve uvjete za rad na tom novom odjelu na radnom mjestu:

Medicinska sestra / medicinski tehničar prvostupnik – 1 jer ima položen stručni ispit, te odobrenje komore za samostalan rad kao stručna prvostupnica sestrinstva, a koji uvjeti su inače i propisani Pravilnikom o unutarnjem ustrojstvu i sistematizaciji tuženika , za radno mjesto na kojem tužiteljica radi (u vezi tih tvrdnji je tuženik također dostavio materijalne dokaze u prilogu odgovora na tužbu na listu 23-26).

16. Tvrdnje tužiteljice o nekakvom dovođenju dotične u neravnopravan položaj ili diskriminirajući položaj je tuženik, također, osporio. Pri tome je naveo kako tužiteljici nije mijenjan ugovor o radu, niti odluka o plaći, odnosno da tužiteljica nema drugačiji ugovor o radu ili odluku o plaći u odnosu na sve ostale zaposlenice na istom radnom odjelu, pa su njezine tvrdnje o stavljanju u neravnopravan položaj ili diskriminirajući, potpuno neosnovane po tuženiku. Također, tuženik je istakao da je odrađivanje pripravnosti i dežurstva u skladu sa rasporedom rada koji donosi poslodavac, obveza radnika, a ne pravo, pojasnivši pri tome za koju svrhu se uopće organizira pripravnost i dežurstvo u bolnici.

17. Tvrdnje tužiteljice o navodnoj nemogućnosti dotične i njezinog partnera, da posvete dovoljno vremena odgoju svoje djece, tuženik smatra neosnovanim neistinitim i neživotnim, ističući da tužiteljica prebiva na adresi [adresa], a njezin partner s kojim je u „romantičnoj vezi“ (doktor na odjelu anesteziologije), prebiva na adresi u [adresa], pa kako prema evidenciji tuženika njih dvoje nemaju zajedničke djece, te da nisu u izvanbračnoj zajednici, štoviše niti žive zajedno, navodi tužiteljice se neživotni i suprotni sami sebi.

18. Također, navod tužiteljice da odluka o premještaju nije donesena „u zakonom propisanom postupku i to samo odlukom ravnateljice tuženika u pisanoj formi“, po tuženiku nije osnovan jer je već istaknuto kako poslodavac sukladno Ugovoru, može rasporediti radnika u bilo koju organizacijsku jedinicu u kojoj postoji potreba za radnikom njezine stručne spreme, a na što je tužiteljica pristala potpisom Ugovora. Suprotno tvrdnji tužiteljice, tuženik naglašava, kako tuženik nije u obvezi donositi pisane odluke o rasporedu na rad, a upravo u skladu s tim, tužiteljica nije raspoređena na rad niti u Odjel anesteziologije, reanimatologije i intenzivne medicine temeljem pisane odluke, pa se tako niti za raspored na rad u drugi odjel, ne donosi posebna pisana odluka. Pri tome je tuženik ukazao kako obveza donošenja pisane odluke nije propisana niti nekim zakonom, niti internim aktima tuženika, pa je slijedom toga po tuženiku nejasno koji je to „zakonom propisani postupak“, na koji upućuje tužiteljica u historijatu tužbe, izostao u ovom slučaju.

19. Zaključno, tuženik je potpuno osporio tvrdnju tužiteljice da bi ju rasporedio na rad u drugi odjel iz razloga što tužiteljica obavlja funkciju sindikalnog povjerenika kod tuženika, te da takvim raspoređivanjem nastoji ograničiti njezin sindikalni rad kod tuženika. U tom smislu je ukazao na činjenicu da kod tuženika djeluje oko 180 članova sindikata čiji je tužiteljica član, te oko 600 ukupno sindikalno organiziranih radnika u svim organizacijskim jedinicama, pa je nejasno na koji bi to točno način tužiteljica bila ograničena u sindikalnom djelovanju samom činjenicom da je raspoređena na rad u drugu organizacijsku jedinicu jer svi članovi svih sindikata koji djeluju kod tuženika imaju sva prava u skladu sa Zakonom o radu, te Temeljnim kolektivnim ugovorom za zaposlenike u javnim službama (u daljnjem tekstu: TKU) i ostalim relevantnim propisima.

20. Pored toga, tuženik je napomenuo da suprotno navodu tužiteljice, dotična ne obavlja funkciju sindikalnog povjerenika kod tuženika. Tuženik napominje da je Sindikat Zajedno, čiji je tužiteljica član, dopisom upućenim tuženiku suprotno odredbama Zakona o radu i TKU „imenovao“ 10 sindikalnih povjerenika, nakon čega je tuženik povratno obavijestio taj sindikat da je to izvršeno suprotno zakonu, te da ukoliko žele imenovati sindikalne povjerenike, to učine u skladu sa zakonom i TKU, a navedeni sindikat nije nikada imenovao tužiteljicu sindikalnim povjerenikom sukladno Zakonu i TKU. Zbog svega navedenog tuženik je predložio odbacivanje tužbe, a podredno odbijanje iste.

21. Radi razrješenja spornih odlučnih činjenica u ovom predmetu je izvršen uvid u materijalne dokaze koje su stranke dostavile u spis, a saslušani su i tužiteljica i zakonska zastupnica tuženika u svojstvu stranaka, na jedinoj održanoj glavnoj raspravi (list 59-62).

22. Kako je sud dužan u smislu ZPP ovaj hitan radni postupak okončati u što kraćem roku, sa što manje parničnih troškova i bez odugovlačenja postupka, sud je nakon saslušanja navedene dvije osobe, te uvida u materijalne dokaze koji se već nalaze u ovom spisu zaključio da bi izvođenje bilo kojeg od mnogobrojnih preostalih predloženih dokaza, od strane obje stranke, samo nepotrebno odugovlačilo ovaj postupak i stvaralo daljnje parnične troškove, pa je odbivši izvođenje preostalih predloženih dokaza kao nepotrebnih, zaključio glavnu raspravu na ročištu održanom dana 12. prosinca 2025. godine.

23. Izvedeni dokazi su ocijenjeni u smislu čl. 8 ZPP.

24. Tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan, odlučujući u granicama istaknutog zahtjeva, pa ga je valjalo odbiti kao neosnovanog.

25. Prije svega valja naglasiti kako tužbeni zahtjev tužiteljice nije bio istaknut u smislu Zakona o suzbijanju diskriminacije (jer da jest, sud bi trebao u ovoj parnici izvoditi dokaze u smislu utvđivanja sporne činjenice o tome da li je tužiteljica diskriminirana u konkretnom slučaju), pa su neke doduše nedorečene natuknice tužiteljice istaknute u historijatu tužbe (na koju nedorečenost je uostalom opravdano ukazao i tuženik u odgovoru na tužbu), kojima je tužiteljica uputila na navodnu diskriminaciju ili stavljanje dotične u neravnopravni po ložaj bile sasvim nepotrebne u kontekstu utvrđivanja spornih odlučnih činjenica, vezanih za donošenje odluke o istaknutom tužbenom zahtjevu tužiteljice, a pogotovo je bilo nepotrebno u kontekstu činjenice o kojem tužbenom zahtjevu sud treba donijeti odluku u ovome predmetu da sud pribavlja silne materijalne dokaze koje je tužiteljica predložila (posredstvom svog pravnog zastupnika u ovome predmetu) da se pribave na ročištu održanom dana 25. rujna 2025. godine.

26. Naime, sud u parničnom postupku donosi odluku u granicama istaknutog tužbenog zahtjeva tužitelja, a tužiteljica je u predmetnoj tužbi podnesenoj, posredstvom odvjetnika, protiv pravne osobe koja je poslodavac tužiteljice, predložila točkom I., tužbenog zahtjeva niti manje, niti više, nego li da se utvrdi nedopuštenim usmeni nalog dvije fizičke osobe (zaposlene kod tuženika), a koje dvije osobe nisu odgovorne osobe tuženika, o premještaju tužiteljice s jednog na drugi odjel bjelovarske bolnice, ali i da se poništi nekakva klasificirana i urudžbirana „odluka“ od 29. travnja 2024. godine, premda se uopće ne radi o nekakvoj formalnoj odluci, već samo o tuženikovom odgovoru na zahtjev tužiteljice za zaštitu prava iz radnog odnosa, datiranom sa 29. travnjem 2025. godine (list 10 spisa). Nadalje, točkom II., tužbenog zahtjeva je tužiteljica predložila (valjda posve nerealno očekujući da bi sud mogao usvojiti tako sročen početni tužbeni zahtjev tužiteljice), da se tuženiku naloži da tužiteljicu u roku od 15 dana, vrati na poslove u odjel u kojem je tužiteljica radila do premještaja na novi odjel, a trećim zahtjevom je predložila da se tuženika obveže da joj naknadi parnične troškove.

27. Obzirom na navedeni sadržaj tužbenog zhatjeva tužiteljice, prijedlozi tužiteljice da se za potrebe ove parnice, pribavlja raspored rada tužiteljice na ortopediji i raspored njezinog ranijeg rada na Odjelu anesteziologije, platne liste tužiteljice, diplome i priznanja tužiteljice, odluke o korištenju godišnjeg odmora za 2025. godinu, raspored pripravnosti za STEMI, izvještaj o godišnjem pregledu tužiteljice sa medicine rada – službe zaštite na radu, diplomu o stručnoj prvostupnici sestrinstva, dokaz o položenoj dopunskoj izobrazbi za radnike izložene zračenju, odobrenje za samostalan rad tužiteljice (iako je upravo takvo Odobrenje Hrvatske komore medicinskih sestara tuženik dostavio u prilogu odgovora na tužbu – opaska suca), sva očitovanja koja su se tražila od tužiteljice u pogledu rada, nakon podnošenja predmetne tužbe sudu, odobrenje za dodatni rad tužiteljice u Zavodu za hitnu medicinu i Dental centru Smile, Odluku o dodijeli koeficijenta nakon donošenja novog kolektivnog ugovora (iako je tuženik uz odgovor na tužbu dostavio u spis svoju Odluku od 13. ožujka 2024. godine, kojom je određeno da tužiteljici pripada koeficijent složenosti poslova 1,95, počevši od 01. ožujka 2024. godine – opaska suca), novi ugovor o radu tužiteljice od 12. ožujka 2024. godine (iako je tuženik upravo taj Ugovor, dostavio u spis u prilogu odgovora na tužbu – opaska suca), medicinsku dokumentaciju u pogledu 5 odrađenih pregleda tužiteljice u Odjelu OHBP i psihijatrije, predstavljali su, po uvjerenju predmetnog suca, više šalu, nego li smislene dokazne prijedloge tužiteljice u kontekstu donošenja odluke o istaknutim tužbenim zahtjevima tužiteljice navedenim u tužbi, a kako je tužiteljica posredstvom punomoćnika predložila da se pribave i neki materijalni dokazi koje je tuženik već dostavio sudu uz odgovor na tužbu, više je nego nejasno zbog čega je tužiteljica uopće predlagala pribavljanje tih materijalnih dokaza, bez obzira što je tako nešto samo bezuspješno pokušala obrazložiti podneskom od 07. listopada 2025. godine, posredstvom svog odvjetnika.

28. Kada se ima u vidu što je točno tuženik naveo u vezi donošenja konkretne odluke o premještaju tužiteljice u odgovoru na tužbu, ali i u tom smislu dostavljeni po tuženiku, vjerodostojni materijalni dokaz tuženika (koji je sa određenim brojem klasificiran i urudžbiran kod tuženika) na listu 22 spisa, koji potvrđuje istinitost tvrdnji tuženika o tome tko je zapravo (tuženik, posredstvom odgovorne osobe tuženika – ravnateljice) i na koji način, odnosno temeljem prijedloga koje osobe (SŽ), donio odluku o premještaju tužiteljice sa jednog, na drugi navedeni odjel bjelovarske bolnice, počevši sa 07. travnja 2025. godine, a što je uostalom potvrdila i prilikom saslušanja ravnateljica tuženika, bilo je sasvim jasno da je tužbeni zahtjev tužiteljice potpuno pogrešno u predmetnoj tužbi bio usmjeren u ovom slučaju prema fizičkim osobama (izvjesnom doktoru ĐŽ i medicinskoj sestri GŽ), koje dvije fizičke osobe su samo bile zadužene da na navedenom Odjelu anesteziologije (na kojem je tada radila, kod tuženika, tužiteljica) usmeno predoče ili daju do znanja tužiteljici na kojem odjelu će nastaviti raditi kod tuženika od 07. travnja 2025. godine, a koje dvije fizičke osobe (ĐŽ i GŽ) ujedno nisu bile ovlaštene da u tom smislu premještanja tužiteljice, samostalno donose bilo kakve odluke.

29. Obzirom na navedenu tvrdnju tuženika istaknutu u tom smislu u odgovoru na tužbu o tome kako je točno došlo do spornog premještaja tužiteljice, a na istinitost koje tvrdnje tuženika, upućuje navedeni vjerodostojni urudžbirani i klasificirani materi jalni dokaz koji se nalazi u spisu na listu 22 (kojim pomoćnik ravnatelja za sestrinstvo, SŽ, predlaže ravnateljici tuženika, da se tužiteljica rasporedi na rad od 07. travnja 2025. godine, na Odjel ortopedije unutar bjelovarske bolnice), te na istinitost koje tvrdnje tuženika, direktno upućuje i iskaz u ovom postupku saslušane ravnateljice tuženika (list 61-62), koji je prihvaćen kao istinit (jer za suprotno utvrđenje nije bilo opravdanog razloga), bilo je sasvim suvišno (i nepotrebno jer bi se time samo bespotrebno odugovlačio ovaj postupak) prihvatiti dokazne prijedloge stranaka i saslušavati na te iste okolnosti u ovoj parnici u svojstvu svjedoka ĐŽ, GŽ, SŽ ili JŽ, a pogotovo je bilo nepotrebno saslušavati silne svjedoke koje je tužiteljica predložila (ĆŽ, BŽ, RŽ, HŽ, CŽ, FŽ i KŽ).

30. Saslušana u svojstvu stranke, tužiteljica je uostalom i sama navela da nije niti pitala doktora ĐŽ (koji joj je usmeno u prisutnosti glavne sestre, GŽ, dao do znanja na kraju radnog vremena u petak, dana 04. travnja 2025. godine, da od ponedjeljka, dakle od 07. travnja 2025. godine, radi na Odjelu ortopedije u bjelovarskoj bolnici), kada je od njega čula da treba početi raditi na drugom odjelu, kod istog poslodavca, da li je ta odluka o premještaju tužiteljice donesena uz suglasnost ravnateljice bjelovarske bolnice. Tužiteljica je između ostalog, prilikom saslušanja u svojstvu stranke, čak navela da joj je nakon nekih desetak dana od kritičnog događaja, ravnateljica tuženika, osobno dala do znanja da je zapravo ona donijela odluku o premještaju tužiteljice, pa je u tom kontekstu nejasno zbog čega je tužiteljica uopće ukoliko je to znala prije podnošenja tužbe (a po njezinom iskazu proizlazi da jest), tako nešto zatajila svom odvjetniku koji je u njezino ime podnio tužbu sa zahtjevom radi utvrđenja nedopuštenosti usmenog naloga šefa Odjela ĐŽ i glavne sestre GŽ (koju osobu u svom iskazu tužiteljica uopće nije spominjala prilikom saslušanja, da bi joj baš GŽ rekla ili dala do znanja da treba početi raditi na drugom odjelu kod tuženika, već je prema iskazu tužiteljica ta ženska osoba bila samo prisutna u prostoriji u kojoj je tužiteljici doktor ĐŽ rekao , da od ponedjeljka - 07.04.2025.g. - radi na drugom odjelu bjelovarske bolnice).

31. Obzirom da je u ovom slučaju na temelju navedenih izvedenih dokaza , iskaza ravnateljice tuženika i pisanog prijedloga ovlaštene osobe - datiranog od 04. travnja 2025. godine, utvrđeno da je upravo na temelju pisanog prijedloga SŽ (koji je inače pomoćnik ravnatelja za sestrinstvo i ovlašten da predlaže odgovornoj osobi bolnice da se pojedine medicinske sestre, koje rade na jednom odjelu kod tuženika, premjesta na rad u drugi odjel), a s kojim prijedlogom se usmeno suglasila ravnateljica tuženika, tu usmenu odluku tuženika posredstvom zakonske zastupnice tuženika o premještaju tužiteljice sa jednog, na drugi odjel bjelovarske bolnice, usmeno prenio doktor ĐŽ tužiteljici u prisutnosti glavne sestre GŽ, ne postoji niti jedan opravdan razlog da se usvoji dio tužbenog zhatjeva tužiteljice kojim je predloženo da se utvrdi nedopuštenim usmeni nalog navedenog šefa Odjela anesteziologije, reanimatologije i intenzivne medicine kod tuženika i navedene glavne sestre na navedenom odjelu o premještaju tužiteljice jer tužiteljica nije bila niti premještena na temelju usmenog naloga navedenih osoba, već samo i isključivo na temelju neformalne odluke koju je o tom premještaju donijela ravnateljica tuženika, kao odgovorna osoba tuženika, a koja je bila i ovlaštena da donosi odluke o premještaju pojedinih medicinskih sestara zaposlenih kod tuženika, sa jednog na drugi odjel unutar bjelovarske bolnice. Stoga je taj dio tužbenog zahtjeva tužiteljice, odbijen kao neosnovan.

32. Da je kojim slučajem, tužiteljica posredstvom odvjetnika, uopće pokušala podnesenom tužbom osporiti pravilnost sporne usmene odluke tuženika, dakle njezinog poslodavca (a ne neki usmeni nalog U ili T u tužbi koja se podnosi protiv bolnice, koje fizičke osobe su samo zaposlenici bolnice) o premještaju tužiteljice, sa jednog na drugi odjel, smatrajući da je tuženik, kao pravna osoba i poslodavac tužiteljice trebao donijeti pisanu odluku o takvom premještaju, sud bi tek u tom slučaju da je tužbeni zahtjev bio pravilno usmjeren „na odluku tuženika“, trebao i mogao raspravljati o spornoj činjenici treba li ili ne donositi posebnu pisanu odluku o premještaju medicinskih sestara sa jednog na drugi odjel bjelovarske bolnice.

33. Kako je u ovom slučaju ocijenjen osnovanim tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije jer je tužiteljica posredstvom svog odvjetnika iz samo njemu poznatog razloga (posebice u kontekstu činjenice da je prilikom svog saslušanja u svojstvu stranke, sama tužiteljica navela da joj je ravnateljica tuženika nakon nekih desetak dana od spornog događaja usmeno dala do znanja da je njezina odluka bila da se tužiteljica premjesti na drugi odjel), tužbenim zahtjevom u tužbi podnesenoj protiv poslodavca tužiteljice – bjelovarske bolnice, pokušala ishoditi odluku o proglašenju nedopuštenim usmenog naloga navedenog šefa odjela bjelovarske bolnice, ĐŽ i glavne sestre tog istog odjela o premještaju, valjalo je odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u tom dijelu. Sasvim je nebitno u kontekstu sadržaja tog početnog tužbenog zahtjeva tužiteljice koji je bio usmjeren ne prema poslodavcu tužiteljice, nego prema dvije fizičke osobe zaposlene u bolnici, da li je u opisanom slučaju tuženik trebao donijeti pisanu odluku o premještaju ili nije, kada je taj dio tužbenog zahtjeva tužiteljice odbijen zbog usvojenog tuženikovog prigovora promašene pasivne legitimacije.

34. Sud može samo u tom smislu napomenuti da iz iskaza ravnateljice tuženika, jasno proizlazi kako se nikada dok je ona odgovorna osoba tuženika, a to je već cca 4 godine, nisu donosile posebne pisane odluke o premještaju pojedinih medicinskih sestra zaposlenih kod tuženika, sa jedan na drugi odjel bjelovarske bolnice, već isključivo usmene odluke, te da ne postoji neka zakonska obveza tuženika da uopće donosi takve pisane odluke, a nešto takvo nije određeno ili propisano niti internim aktima bjelovarske bolnice.

35. U kontekstu navoda tužiteljice istaknutih u historijatu tužbe, ali i u podnesku od 18. srpnja 2025. godine, valja naglasiti da je Ugovorom u čl. 5.st.4., od 12. ožujka 2024. godine, kojeg je tužiteljica potpisala i time prihvatila sve obveze koje iz njega proizlaze, jasno i određeno propisano da poslodavac može radnika rasporediti u bilo koju organizacijsku jedinicu sukladno stručnoj spremi radnika, pa kako sadržajem tog Ugovora nije niti bilo određeno da je tužiteljica zaposlena kao: Medicinska sestra / medicinski tehničar prvostupnik – 1, na Odjelu anesteziologije, reanimatologije i intenzivne medicine kod tuženika, tužiteljica u tim okolnostima slučaja treba biti svjesna da ne može sama sebi uzimati za pravo (što očito pokušava učiniti predmetnom tužbom), da bira odjel na kojem će do svoje mirovine primjerice raditi kod tuženika ili odjel „na kojem se već uhodala“ za nastavak rada kod tuženika, dokle god to njoj odgovara, obzirom da je samo radnica tuženika, te da je tuženik, kao poslodavac, tužiteljice, upravo taj koji odlučuje kada će tužiteljica kod njega raditi na kojem odjelu i do kada će raditi na određenom odjelu, odnosno od kada će raditi na nekom drugom odjelu. Radi se o diskrecijskom pravu tuženika, kao poslodavca, a ako tužiteljica nije zadovoljna na svom radnom mjestu kod tuženika ili više ne želi raditi kod tuženika na nekom odjelu na koji ju tuženik rasporedi, postoji uvijek legalna mogućnost da tužiteljica prekine takav radni odnos.

36. Nadalje, vezano za dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica, posredstvom odvjetnika, predlaže da se poništi „odluka, KLASA: 021-01/25-01/230, URBROJ: 2103- 72-04-03/01-25-02 od 29. travnja 2024.“ (ne navodeći čak u tužbenom zahtjevu da se uopće radi o tuženikovoj „odluci“, ali i pogrešno ističući godinu tog urudžbiranog i klasificiranog podneska tuženika, kojeg je tužiteljica priložila tužbi – list 10 spisa), valja ponovo napomenuti da pod tim brojem klase i urudžbenim brojem, navedenog dana 29. travnja 2024. godine, nije donesena baš nikakva tuženikova formalna odluka, nego je tuženik podneskom od 29. travnja 2025. godine, koji se nalazi na listu 10 spisa, samo odgovorio odvjetniku tužiteljice, na podneseni zahtjev tužiteljice za zaštitu njezinih prava iz radnog odnosa vezano za navedeni premještaj tužiteljice na drugi odjel unutar bjelovarske bolnice, cijeneći okolnost da je tužiteljica posredstvom odvjetnika podnijela tuženiku zahtjev za zaštitu prava i da je smatrala da su neka njezina prava povrijeđena uslijed navedenog premještaja.

37. Prema tome, nemoguće je bilo usvojiti i taj dio tužbenog zahtjeva tužiteljice kojim se tražilo poništenje navedene klasificirane i urudžbirane odluke tuženika od 29. travnja 2024. godine, koja inače nije nikada donesena, obzirom da tuženik nije donio neku konkretnu odluku niti 29. travnja 2025. godine, pod navedenim brojem klase i urudžbenim brojem (razlika između određene formalne odluke i običnog dopisa ili očitovanja poslodavca na zahtjev za zaštitu prava radnika podnesen u smislu Zakona o radu, bi inače trebala biti jasna svakoj osobi sa završenim pravnim fakultetom) na koju tužiteljica apelira tužbenim zahtjevom. U radnim sporovima sud, između ostalog, primjerice odlučuje o dopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu radniku od strane poslodavca, a nikada nije odlučivao, niti može odlučivati, o „poništenju“ očitovanja poslodavca, koji je poslodavac dostavio radniku u vezi radnikovog zahtjeva za zaštitu prava. Naime, diskrecijsko pravo svakog poslodavca jest da u vezi zahtjeva za zaštitu prava radnika, napiše što god ga je volja ovisno o okolnostima slučaja, pa čak i da se ogluši očitovati u vezi takvog zahtjeva radnika, a sud ne može poništavati poslodavčevo očitovanje o zahtjevu radnika za zaštitu prava, nakon provedenog sudskog postupka.

38. Zbog navedenog razloga je odbijen i taj dio istaknutog tužbenog zahtjeva tužiteljice.

39. Preostali dio tužbenog zahtjeva tužiteljice se odnosio na nalog tuženiku da vrati tužiteljicu na poslove na Odjelu anesteziologije, reanimatologije i intenzivne njege, na kojem je radila prije nego li je premještena na Odjel ortopedije, kod tuženika, a za usvajanje takvog dijela tužbenog zahtjeva tužiteljice, sud nije imao, kao niti u slučajevima odlučivanja o prethodna dva zahtjeva tužiteljice, nikakvu opravdanu osnovu. Naime, da je igrom slučaja tužiteljica dobila otkaz kod tuženika, na temelju nekakve određene odluke o otkazu ugovora o radu (bilo izvanrednom ili redovnom), pa da je u sudskom postupku utvrđeno da takva odluka, tuženika nije dopuštena, tada bi bilo smisleno i osnovano traženje tužiteljice da ju se vrati na radno mjesto na kojem je ranije radila, prije donošenja nedopuštene odluke tuženika o otkazu ugovora o radu, no tako nešto se u ovom slučaju nije niti dogodilo.

40. U navedenom kontekstu, treba naglasiti da nije sud taj koji može ili treba odlučivati na kojem će odjelu kod tuženika, raditi tužiteljica sa svojom stručnom spremom, zaposlena na radnom mjestu: Medicinska sestra / medicinski tehničar prvostupnik – 1, sukladno Ugovoru, već je upravo tuženik, kao poslodavac, ovlašten posredstvom za to nadležne i ovlaštene osobe ili osoba, rasporediti tužiteljicu na rad u ovaj ili onaj odjel, sukladno potrebi poslova na pojedinim odjelima, a što predstavlja također diskrecijsko pravo svakog poslodavca – u ovom slučaju bolnice.

41. Jasno je u kontekstu sadržaja i kronologije istaknutih tužbenih zahtjeva tužiteljice u predmetnoj tužbi da je tužiteljica osobno, ali očito i njezin odvjetnik, očekivala da bi sud mogao usvojiti početne tužbene zahtjeve, pa da bi se na temelju te činjenice moglo udovoljiti i ovom preostalom glavnom zahtjevu tužiteljice u vezi vraćanja na rad u odjel u kojem je radila prije premještaja, no kako početno istaknuti zahtjevi tužiteljice nisu bili usvojeni, ne postoji niti jedan opravdan razloga za udovoljenje zahtjevu tužiteljice u vezi vraćanja na rad dotične u odjel u kojem je tužiteljica ranije radila kod tuženika.

42. Tužiteljica treba biti svjesna činjenice da je samo radnica tuženika, a obzirom na sadržaj Ugovora, posebice u članku 5., da ne treba i ne smije preširoko tumačiti svoja prava u kontekstu činjenice da je veliki broj godina radila kod tuženika na Odjelu anesteziologije, reanimatologije i intenzivne medicine, odnosno da je njezin poslodavac u svako doba ovlašten prerasporediti tužiteljicu u bilo koju organizacijsku jedinicu, dakle u bilo koji odjel unutar bjelovarske bolnice, sukladno stručnoj spremi tužiteljice, neovisno o tome je li to po volji tužiteljice ili nije (tvrdnje tužiteljice da je ranije radila na odjelu sa osobom s kojom je u nekakvoj intimnoj vezi, da ju njezin premještaj na drugi odjel onemogućuje da se posveti odgoju svoje djece, da više ne odrađuje pripravnost i dežurstva, što je odrađivala na ranijem odjelu i zbog čega je imala dodatne prihode, da tuženik nije imao valjan razlog za premještaj tužiteljice i da je to učinio jer je tužiteljica sindikalna povjerenica ili da je trebao donijeti pisanu odluku o premještaju, nemaju nikakve veze sa ovom parnicom u kontekstu istaknutih tužbenih zahtjeva i sadržaja tužbe na način na koji je ista obrazložena).

43. Naravno, ukoliko tužiteljici nije po volji rad na odjelu na koji ju je tuženik prerasporedio, postoji za tužiteljicu uvijek zakonska opcija otkaza ugovora o radu od strane radnika ili sporazumnog otkaza ugovora o radu, pa će u tom slučaju, na tom spornom odjelu kod tuženika, raditi neka druga fizička osoba, zaposlenica ili zaposlenik tuženika kojoj će to biti po volji, a koja ima istu stručnu spremu, kao tužiteljica.

44. Zbog svega navedenog je u cijelosti odbijen, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužiteljice.

45. Kako tuženik nije niti potraživao naknadu parničnih troškova u ovoj parnici, nije donesena posebna odluka o naknadi parničnih troškova tuženiku od strane tužiteljice.

U Bjelovaru, 16. siječnja 2026. godine.

Sudac

Sanjin Milošević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka u roku od 15 dana, počevši od dana 17. siječnja 2026. godine, a putem ovoga suda.