REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Industrijska cesta 15, Sesvete

Poslovni broj: P-658/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama po sutkinji Martini Ivanković u pravnoj stvari tužiteljice ŽĐ, ranije BĐ, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Marko Mučnjak, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kuželički & Mučnjak d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 9. prosinca 2025. u prisutnosti tužiteljice i njenog punomoćnika, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, na ročištu za objavu i uručenje presude 16. siječnja 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„1. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 3 Ugovora o kreditu broj 016-50- 432909, sklopljenog između tužiteljice ŽĐ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Magazinska cesta 69, Zagreb,OIB 53056966535 kao kreditora, a kojom je odredbom ugovoreno da je naknada od 1,50 % (jedan zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna i naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

2. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB 53056966535 da tužiteljici ŽĐ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati preplaćeni iznos s osnove naknade za obradu kredita u iznosu od 154,38 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 20. listopada 2000. po stopi od 15 % godišnje, a od 12. svibnja 2007. do 31. srpnja 2015. po stopi zateznih kamata određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

II Odbija se tužiteljičin zahtjev za naknadu parničnih troškova.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 23. ožujka 2025. podnijela tužbu Općinskom građanskom sudu u Zagrebu u kojoj navodi da je 19. listopada 2000. s tuženikom sklopila ugovor o kreditu broj 016-50-432909 kojim joj je stavljen na raspolaganje iznos od 20.000,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita i ističe da je odredba čl. 3 tog ugovora kojom je određeno da se naknada od 1,50 % od iznosa kredita naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita nepoštena i ništetna. Tužiteljica navodi da je u čl. 1021 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 – dalje: ZOO) definirano što je tuženik ovlašten naplatiti na temelju ugovora o kreditu od korisnika kredita i da su to glavnica i ugovorene kamate. Dodaje da tuženik nije imao zakonsko uporište naplatiti od tužiteljice naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i da to znači da je u ugovor o kreditu uvrstio odredbu koja je protivna prisilnim propisima tj. čl. 1021 ZOO-a. Prema navodima tužbe tužiteljica je na temelju ništetne odredbe čl. 3 ugovora o kreditu uplatila tuženiku naknadu od 300,00 DEM odnosno 1.163,22 kn ili 154,38 eura. Tužiteljica navodi i da je u čl. 59 Zakona o zaštiti potrošača propisano da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti te dodaje da s tuženikom nije pojedinačno pregovarala ni o jednoj odredbi ugovora o kreditu pa je stoga odredba tog ugovora o naknadu za obradu kreditnog zahtjeva ništetna ugovorna odredba. Svojim tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi ništetnost odredbe čl. 3 predmetnog ugovora o spornoj jednokratnoj naknadi i da se tuženiku naloži da tužiteljici plati iznos od 154,38 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 20. listopada 2000. do isplate. Potražuje i naknadu parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

2. Nakon podnošenja tužbe ovaj spor se vodi kod Općinskog suda u Sesvetama na temelju rješenja predsjednika Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj 31 Su- 198/2025-3 od 4. travnja 2025.

3. Tužba je tuženiku dostavljena 7. svibnja 2025. i on nije podnio odgovor na tužbu niti je pristupio na ročište na koje je bio uredno pozvan.

4. Sud je pročitao isprave u spisu i to: ugovor o kreditu (str. 5-8), otplatni plan (str. 9-14), kontrolni ispis unosa korištenja (str. 15) i saslušao je tužiteljicu. Financijsko vještačenje nije provedeno jer to nije bilo potrebno za utvrđenje činjeničnog stanja u ovom sporu.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Uvidom u ugovor o kreditu broj 016-50-432909 (str. 5-8) utvrđeno je da su ga 19. listopada 2000. sklopili tuženik kao kreditor, tužiteljica, tada s prezimenom BĐ, kao korisnica kredita i BĐ, ZĐ i ĆĐ kao solidarni dužnici, a solemnizirao ga je javni bilježnik Nikola Tadić iz Zagreba 20. listopada 2000. pod brojem OV-542/2000. Taj ugovor je sklopljen za iznos od 20.000,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan korištenja s rokom otplate od 180 mjeseci. Ugovorena je i promjenjiva kamatna stopa koja je u početku iznosila 9,00 % godišnje, a namjena kredita je bila adaptacija stambenih objekata. Sporna odredba sadržana je u čl. 3 ugovora i glasi: „NAKNADA 1,50 % (jedan zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

7. Kao što je navedeno, predmetni kredit je sklopljen 19. listopada 2000., a prvi Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, 46/07, 79/07 – dalje: ZZP) stupio je na snagu 18. lipnja 2003. i ne može se primijeniti na ovaj ugovor koji je sklopljen prije nego što je ZZP i donesen pa nije moguće ocjenjivati je li sporna odredba tog ugovora nepoštena u smislu čl. 81 ZZP-a da bi se prema čl. 87 ZZP-a moglo utvrditi da je takva nepoštena odredba ništava. Sud stoga nije posebno ocjenjivao iskaz tužiteljice o tome kako je sklapan predmetni ugovor o kreditu.

8. Nadalje, tužiteljica navodi da je sporna odredba ništetna i jer je suprotna čl. 1021 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 – dalje: ZOO) koji definira ugovor o kreditu kao ugovor kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno pa da tada banka nema zakonsko uporište za naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Ništetnost odnosno ništavost sporne ugovorne odredbe nije moguće ocjenjivati prema odredbama ZOO-a jer je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u vrijeme kad je na snazi bio Zakon o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05 – dalje: ZOO/91). Ovaj zakon sadržajno uređuje ugovor o kreditu na isti način kao i ZOO jer prema čl. 1065 ZOO/91-a ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje plaćati banci ugovorene kamate i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. U toj je odredbi samo propisano da banka korisniku kredita naplaćuje ugovorene kamate, a nije propisana nikakva zabrana naplate drugih troškova i naknada pa ni naknade za obradu kreditnog zahtjeva i nije propisano da se korisniku kredita mogu naplatiti samo ugovorene kamate. Naime, naplaćivanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva bi bilo protivno čl. 1065 ZOO/91-a samo u slučaju da ta zakonska odredba sadrži zabranu naplate te naknade. Stoga, budući da ugovorna odredba o naplati jednokratne naknade za obradu kredita nije protivna čl. 1065 ZOO/91, tada ta ugovorna odredba iz čl. 3 ugovora o kreditu nije ni ništava u smislu čl. 103 st. 1 ZOO/91-a i sud je u točki I izreke presude odbio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužiteljica traži da se utvrdi ništetnost (ispravno bi bilo ništavost) odredbe čl. 3 predmetnog ugovora o kreditu.

9. Kako sporna odredba ugovora nije ništava, tuženik nije stekao iznos od 154,38 eura, kojeg tužiteljica potražuje za isplaćenu naknadu za obradu kredita, bez osnova pa kod tuženika nije nastala obveza vraćanja stečenog bez osnove prema čl. 210 ZOO/91-a i zato je kao neosnovan odbijen tužbeni zahtjev i u dijelu u kojem tužiteljica potražuje isplatu iznosa od 154,38 eura sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama.

10. Tužiteljica je izgubila spor pa je u skladu s čl. 154 st. 1 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 – dalje: ZPP) odbijen njen zahtjev za naknadu parničnog troška.

U Sesvetama 16. siječnja 2026.

Sutkinja

Martina Ivanković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana kad je održano ročište za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA

1. odvjetnik Marko Mučnjak

2. Raiffeisenbank Austria d.d.