REPUBLIKA HRVATSKA

P-2157/2025

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Živomiru Topić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ŠK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Ivan Šalina odvj. u Zadru, protiv tuženika OTP BANKA HRVATSKA d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupan po pun. Toni Marinac odvj. u Splitu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 13. studenog 2025. god., u prisustvu zamj. pun. tužitelja Mate Glibota odvj. u Splitu, i pun. tuženika Toni Marinac odvj. u Splitu, dana 16. siječnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e :

I Dužan je tuženik isplatiti tužitelju na ime na ime nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na plaćene pojedinačne svote zbog promijenjenih kamatnih stopa iznos od 1.129,57 Eur sa zakonskom zateznom kamatom koja od 11. travnja 2019. god., do 31.prosinca 2022. god., teče po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.siječnja. 2023. god., do 29. prosinca 2023. god., teče po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. god., pa do isplate, teče po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

II Svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

Obrazloženje

Tužitelj je dana 11. travnja 2019. god., podnio tužbu protiv tuženika, u kojoj navodi da su stranke dana 25. veljače 2005. god., zaključile Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. br. [broj ZK uloška], K. O. [katastarska općina], br. ugovora 050225411231 SP, kojim je tuženik odobrio tužitelju kreditni iznos od 100.000,00 CHF.

Tuženik je obzirom na odredbe citiranog Ugovora, jednom obavijestio tužitelja o promjeni kamatne stope, na što je tužitelj usmeno prigovorio, dok je kasnije promjene vršio bez da o tome obavijesti tužitelja kao ugovornu stranku na bilo koji način, tako da tužitelj nije ni imao mogućnosti za prigovor.

Tužitelj je istina, kroz mjesečne rate osjetio da je došlo do promjene, tako da mu je mjesečni anuitet, u odnosu na prvotni znatno porastao, međutim kao i u odnosu na prvi prigovor, i daljnji prigovori tužitelja su ostali bez ikakvog rezultata. Dakle, sa niti jednom promjenom se tužitelj nije usuglasio.

Promjene tuženika u pogledu kamatne stope su nezakonite, što je uostalom i utvrđeno pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Naime, iste nisu opravdane sa niti jednog stajališta, tim više što u vrijeme povoljnih tržišnih prilika tuženik nije kamatnu stopu promijenio na niže, odnosno u korist tužitelja. Ni stanje na međunarodnom tržištu ne ide tuženiku u prilog, budući su tamo prilike takve da kamatne stope dramatično padaju.

Naime, na međunarodnom tržištu, kamata na švicarske franke se određuje u skladu sa kretanjima kamate koje banke međusobno određuju jedna prema drugoj prilikom pozajmljivanja (popularno nazvano Libor na CHF). Od početka 2009. god., Libor neprestano pada tako da je tada kamatna stopa na CHF bila 0,53 %, pa je dakle jasno da stanje na tom tržištu nije ono što je utjecalo na povećanje sporne kamate. Upravo prateći stanje na tom međunarodnom tržištu, tuženik je tužitelju trebao spustiti kamate.

Svakako, sporne promjene kamatne stope i sama ugovorna odredba o tome nisu zakoniti ni iz sljedećih razloga:

-Ugovor je sastavljen u tipskom obliku i oko njegova sadržaja tužitelj nije mogao pregovarati. Nju je tužitelj kao slabija ekonomska strana, morao prihvatiti i povinuti se sili jačega. Sama ta odredba o promjeni kamatne stope unosi neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, pa spada u red nepoštenih odredbi iz čl. 96 Zakona o zaštiti potrošača,

-sporna odredba ne navodi razloge na temelju kojih se može promijeniti kamatna stopa. Ne navođenjem tih razloga ona stavlja tužitelja u neravnopravan položaj. Njemu prilikom zaključenja ugovora nije objašnjeno koji su to uvjeti koji mijenjaju visinu kamatne stope. Bez tih podataka tužitelj kao potrošač nije mogao provjeriti na temelju čega se donose odluke o promjeni kamatne stope. Sporna odredba omogućuje tuženiku kao jačoj ekonomskoj strani da jednostrano mijenja ugovorne odredbe, što je protivno čl. 97 st. 1 alineja 10 i 11 Zakona o zaštiti potrošača.

Ugovorne odredbe koje su protivne čl. 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača su prema čl. 102 toga zakona ništetne. Dakle, tuženik je mijenjao kamatnu stopu uvijek u svoju korist i na štetu tužitelja, iako je s obzirom na stanje na tržištu to mogao učiniti i u korist tužitelja. Kako to tuženik nije činio, to je njegovo postupanje suprotno čl. 296 ZOO-a.

Odredba tuženika je pored prednjega, suprotna i čl. 82 st. 1 alineja 11 Zakona o zaštiti potrošača, koji je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora, pa se takva odredba sukladno čl. 87 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača, ima smatrati ništavom. Odredba tuženika je protivna čl. 110 st. 1 i 2 alineja 8, te čl. 111 st. 1 i 2 alineja 1 Zakona o zaštiti potrošača.

Konačno, odredbe o promjeni kamatnoj stopi su u suprotnosti i sa odredbom čl. 4 st. 2 Direktive 93/13 EEZ.

Pored promjenjive kamatne stope, i odredba o valutnoj klauzuli ugovorena u spornom Ugovoru o kreditu je kao nepoštena odredba, ništetna. Naime, kolektivnom presudom po tužbi Potrošača, pa i protiv tuženika pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koja presuda obvezuje i ovaj sud, utvrđeno je da je valutna klauzula ništetna. Naime, s obzirom da je tužitelj zaduživan po tečaju CHF koji, kao takav, nikada nije primio, te mu je mjesečni anuitet obračunavan po tečaju tuženika na dan isplate, to je tužitelj i na taj način izvršio povrat iznosa koji, kao takav, nije morao. Ni o ovoj odredbi Ugovora o kreditu, kao ni o ostalim odredbama, nažalost tužitelj kao slabija ugovorna strana nije mogao pregovarati.

Osim odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje odredbe je od strane Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno da su ništetne, ništetne su i ostale odredbe, što svakako čini Ugovor o kreditu ništetnim u cijelosti. Naime, bez tih odredbi Ugovor o kreditu ne može opstati na bilo koji način, što ga opet u konačnici čini ništetnim.

Upravo stoga, a polazeći od odredbi Zakona o obveznim odnosima, i to konkretno čl. 1111, svaka od ugovornih strana bi bila u obvezi vratiti onoj drugoj ono što je temeljem takvog ništetnog pravnog posla primila. Međutim, za razliku od tužitelja, tužena strana je nepoštena, pa je ne pripada pravo na zakonske zatezne kamate na isplaćeni iznos tužitelju, dok s druge strane tužitelj ima pravo na povrat zakonskih zateznih kamata na isplaćene iznose. Kada se učini prijeboj međusobnih uplata, i to na strani tuženika iznosa glavnice bez kamata, dok na strani tužitelja imamo mjesečne anuitete sa zakonskim zateznim kamatama, ispada da je tužitelj u tom slučaju isplatio i preplatio pozamašan iznos, koji nažalost u ovom trenutku ne može odrediti budući da mu nedostaje određena dokumentacija koja se kao takva nalazi u posjedu tužene strane koja mu to odbija predati. Stoga će se konačan iznos odrediti nakon što sud naloži tuženiku dostaviti sudu potrebnu dokumentaciju, i nakon što se provede financijsko vještačenje, odnosno vještačenje po vještaku financijske-ekonomske struke.

U svakom slučaju tužitelj ima pravo na povrat iznosa koje je preplatio s osnova nezakonitog povećanja po promjenjivoj kamatnoj stopi, te po ništetnoj valutnoj klauzuli, odnosno tečajnoj razlici.

Tužitelj mora napomenuti i da je nepoštena praksa prema čl. 108 Zakona o zaštiti potrošača zabranjena.

Dakle, tužitelj je zbog nepoštenog mijenjanja kamatne stope od strane tuženika, te ništetne valutne klauzule, isplatio tuženiku veći iznos od onoga što bi morao da su te odredbe bile valjane, međutim točan iznos, kao i u slučaju ništetnosti cjelokupnog Ugovora o kreditu, ne može u ovom trenutku odrediti zbog nepostojanja dokumentacije koja se nalazi u posjedu tužene strane.

Tužitelj je predložio sudu da sukladno odredbi čl. 186 b Zakona o parničnom postupku, donese rješenje kojim će tuženiku naložiti da dostavi sudu svu dokumentaciju vezanu za Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. br. [broj ZK uloška]. K. O. [katastarska općina], br. Ugovora 0850225411231 SP, zaključen između stranaka, a posebno obračunske liste, odluke- obavijesti o promjenjivoj kamatnoj stopi, te evidencije uplata po kreditu izvršenih od strane tužitelja.

Tužitelj je predložio sudu da nakon što provede predložene dokaze, donese presudu kojom će utvrditi da je Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. br. [broj ZK uloška]. K. O. [katastarska općina], br. Ugovora 0850225411231 SP, zaključen između stranaka, ništetan, te da kao takav ne proizvodi pravni učinak, slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti-vratiti tuženiku iznos koji će tuženik odrediti kada tuženik preda svu dokumentaciju vezanu za predmetni Ugovor o kreditu, a posebno obračunske liste, odluke-obavijesti o promjenjivoj kamatnoj stopi, te evidencije uplata po kreditu izvršenih od strane tužitelja, i nakon što isti bude utvrđen knjigovodstveno-financijskim vještačenjem, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni mjesečni iznos počevši od dospijeća, pa do isplate.

Ukoliko iz nekog razloga sud utvrdi da bi prednji tužbeni zahtjev bio neosnovan, tužitelj je predložio sudu da usvoji podredni tužbeni zahtjev, a kojim se utvrđuje da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 3. 1. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. br. [broj ZK uloška]. K. O. [katastarska općina], br. Ugovora 0850225411231 SP, koji su stranke zaključile dana 25. veljače 2005. god., te da su nezakonite donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa, kao što je ništetna i odredba o valutnoj klauzuli, slijedom čega tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio od 25. veljače 2005. god., pa na dalje, kao i promjenjivom tečaju CHF od 25. veljače 2005. god., pa nadalje.

Tužitelj je predložio sudu da usvoji i podredni tužbeni zahtjev kojim se tuženik obvezuje da mu isplati – vrati na ime nepripadno plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa i ništetne valutne klauzule, odnosno promjene u tečaju CHF, iznos koji će tužitelj konačno precizirati po provedenom vještačenju, po vještaku financijske struke, a nakon što tuženik dostavi potrebnu dokumentaciju, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od plaćanja od strane tužitelja svakog pojedinog mjesečnog iznosa, pa do isplate.

U odgovoru na tužbu od 29. svibnja 2019.god., tuženik navodi da je tužba neuredna i stoga ne podesna za daljnje raspravljanje. U svakom slučaju se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu, ističe prigovor zastare, te poriče navode tužbe.

Prije upuštanja u raspravu o meritumu spora, prvenstveno ističe da je tužba s procesnog aspekta neuredna i stoga nepodesna da bi se po njoj moglo dalje postupati, pa predlaže sudu da tužbu vrati tužitelju uz nalog da ispravi tužbu pod prijetnjom odbačaja tužbe, a sukladno odredbi čl. 109 ZPP-a.

Nadalje navodi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen između prednika tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita i zalogodavca, ali i UK kao sudužnika i supružnika zalogodavca. Premda Zakon o parničnom postupku ne govori izrijekom o nužnom suparničarstvu (nego samo o običnom i jedinstvenom), i u pravnoj teoriji i sudskoj praksi iskristalizirao se pojam nužnog suparničarstva, na način da ono postoji ako po zakonu ili zbog prirode pravnog odnosa, tužbom moraju biti obuhvaćene sve osobe koje su sudionici određenog materijalno-pravnog odnosa.

Nužno suparničarstvo postoji u situaciji kada po prirodi stvari odnos može biti utvrđen samo u korist svih, odnosno protiv svih. Dakle, njegova karakteristika jeste obligatornost, a uvjetovana je materijalno-pravnim odnosom. Ali, ne samo da se mora donijeti jedinstvena odluka, nego u parnici kao procesnopravnom odnosu nužno moraju i sudjelovati svi sudionici materijalnopravnog odnosa, a što ovdje nije slučaj, jer tužbom nije obuhvaćena UK, kao ugovorna strana iz predmetnog Ugovora o kreditu, u odnosu na koji je tužitelj postavio tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti.

Zaključno ističe, a budući da se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu za utvrđenje ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu, dakle ne samo dvostranog, nego i dvostrano obvezujućeg pravnog posla temeljem kojeg za sve stranke proistječu i prava i obveze, pasivna legitimacija da bi bila potpuna, treba obuhvatiti sve ugovorne strane, a ne samo neke od njih, pa bi stoga sud trebao postupiti po čl. 109 st. 1 ZPP- a, jer je tužba za sada nepodesna za daljnje postupanje.

Nadalje navodi da ukoliko tužitelj smatra da se ovdje radi o tužbi iz čl. 186 b st. 2 i 3 ZPP-a, da ova tužba to nije, jer u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjeni uvjeti za podnošenje tzv. stupnjevite tužbe.

Stupnjevita tužba u smislu naprijed citiranih odredbi podrazumijeva da tužitelj ne može postaviti tužbeni zahtjev za isplatu točno određenog iznosa novca, dok tuženik ne ispuni svoju obvezu polaganja računa ili predaje pregleda imovine i obveza (st. 2), ili prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnog odnosa dužan dati, odnosno koji se mogu smatrati zajedničkim za obje stranke (st. 3).

Dakle, samo u sporovima u kojima tužitelj ne može postaviti tužbeni zahtjev za isplatu određenog iznosa novca, prije nego što tuženik ispuni svoju obvezu polaganja računa ili predaje pregleda imovine i obveza, ili mu tuženik ne može dati potrebne podatke, tužitelj može u tužbi istaknuti, pored zahtjeva za polaganje računa ili predaju pregleda imovine, odnosno predaju podataka, i zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa novca čiju će visinu odrediti tek nakon što tuženik položi račun ili preda pregled imovine i obveza, odnosno tek nakon što se provede vještačenje.

Tužitelj podnošenje ove tužbe obrazlaže tvrdnjom da mu tuženik odbija predati dokumentaciju koja mu je nužna za postavljanje tužbenog zahtjeva za isplatu točno određenog iznosa novca, ali ovu tvrdnju ničim ne dokazuje. Ova tvrdnja je popuna neistina, jer tužitelj nikada od tuženika nikakvu dokumentaciju nije niti zatražio. Osim toga, tužitelj raspolaže cjelokupnom dokumentacijom o vraćanju ovog kredita, pa stoga nije bilo potrebe da bilo kakvu dokumentaciju traži od tuženika.

U svakom slučaju se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, kako glavnom tako i podrednom. Svi istaknuti tužbeni zahtjevi su neosnovani jer tužitelj nema pravnog osnova, a time niti interesa za vođenje ove parnice, budući je kredit sa valutnom klauzulom u CHF na koji se tužitelj poziva, u skladu s odredbama ZID ZPK (N.N. 102/15), koji je stupio na snagu dana 30. 09. 2015. god., konvertiran u eurski kredit, slijedom čega su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor, i to s važenjem ex tunc, tako da sporne ugovorne odredbe, suglasnom voljom ugovornih stranaka više nisu na snazi i ne proizvodi nikakve pravne učinke.

Naime, u skladu s odredbama ZID ZPK (N.N. 102/15), u postupku provođenja konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom i EUR, tužitelj je sukladno odredbi čl. 19 e st. 5, prihvatio konverziju kredita, nakon čega je s tuženikom dana 25. 01. 2016. god., sklopio Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu, kojim je konverzija i provedena. Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu je potvrđen kod JB Emila Brkić iz Zadra, dana 26. 01. 2016. god., pod br. Ov-778/16.

U skladu s odredbom čl. 19 b ZPK-a, konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, provodi se na način da se položaj potrošača, ovdje tužitelja, izjednači s položajem u kojem bi tužitelj bio da je od početka koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR. Ovo dosljedno znači da konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, dakle ex tunc.

Sklapanjem Dodatka br. 1 je dosljedno provedeno načelo kredita iz čl. 19 b ZID ZPK, i upravo zato što konverzija djeluje ex. tunc u skladu s odredbom čl. 19 c ZPK-a, došlo je do promjene, ali ne samo valutne klauzule na način da je iznos početno odobrene glavnice sada izračunat prema tečaju EUR-a, već je izmijenjena i početno ugovorena kamatna stopa, početno utvrđeni otplatni plan i sve njegove izmjene (dakle i kamatne stope) zamijenjeni su novim otplatnim planom, pa su dosljedno i svi iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka konvertirani u EUR po tečaju na dan uplate. Samo zato što konverzija kredita djeluje od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, dakle ex tunc, i samo zato što je sklapanjem Dodatka br. 1 konverzija kredita dosljedno provedena, kod tužitelja je kao rezultat ukupnosti svih ovih promjena, utvrđena preplata u iznosu od 38.389,36 kn, koja se u skladu s odredbom čl. 19 c st. 1 toč. 5 alineja 1, koristi za namirenje budućih obroka kredita sve dok se ta preplata u cijelosti ne iskoristi.

Tuženik posebno ističe da u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa, sudionici u prometu slobodno odlučuju o sklapanju ugovora i preuzimanju prava i obveza koje proizlaze iz sklopljenih ugovora, pa tako slobodno odlučuju i o izmjeni već sklopljenih ugovora. Iznimka od ovog načela je predviđana odredbom čl. 248 st. 1 ZOO-a, koja propisuje obvezno sklapanje i obvezni sadržaj ugovora. U skladu s tom odredbom, ako je netko po zakonu obvezan sklopiti ugovor, zainteresirana osoba može zahtijevati da se takav ugovor bez odgađanja sklopi.

U ovom konkretnom slučaju je tuženik u skladu s odredbama ZPK-a, bio obvezan tužitelju ponuditi sklapanje dodatka Ugovora o konverziji kredita, a u slučaju prihvata konverzije s tužiteljem je bio dužan sklopiti ugovor. Tužitelj u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa, nije bio dužan prihvatiti izračun konverzije, niti je bio dužan sklopiti Dodatak br. 1 o konverziji kredita. Da tužitelj nije prihvatio izračun konverzije, i da nije sklopio Dodatak br. 1, odredbe ZPK o konverziji kredita ne bi imale nikakav učinak na sklopljeni Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, i otplata tog kredita nastavila bi se prema važećim ugovorenim uvjetima (čl. 19 e st. 6 ZPK). Međutim, kada je tužitelj svojom slobodnom voljom prihvatio ponudu tuženika i sklopio Dodatak ugovora kojim je konverzija kredita dosljedno provedena, onda se prava i obveze ugovornih stranaka moraju prosuđivati isključivo i jedino u skladu sa sklopljenim Dodatkom br. 1 Ugovora o kreditu.

Prihvaćanjem ugovora konverzije, sklapanjem Dodatka br. 1 Ugovora o kreditu i korištenjem iznosa utvrđene preplate za namirenje budućih obroka, tužitelj je postupio u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa iz čl. 2 ZOO-a, sklopljeni Dodatak br. 1 je izraz njegove autonomne volje, a sve izmjene ugovora su pravno valjane jer nisu u suprotnosti s Ustavom RH i prisilnim propisima, odnosno sve izmjene ugovora su u skladu s imperativnim odredbama ZPK, a što je sve potvrđeno i solemnizacijom ugovora.

Kako je u međuvremenu Ustavni sud RH donio rješenje br. U-I-3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017. god., kojim nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. br. 102/15) valja ukazati da je Ustavni sud ovom odlukom potvrdio shvaćanje tuženika da je osporenim Zakonom, a radi rješavanja problema korisnika kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, određen normativni okvir za konverziju kredita u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR, kako bi se korisnike kredita u CHF izjednačilo s položajem u kojem bi se oni nalazili da su od početka imali ugovorene takve kredite, i da se taj cilj mogao postići jedino na način da relevantne odredbe tog Zakona imaju retroaktivni učinak.

Kako su svi predlagatelji za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK (N.N. 102/15) prigovarali da zakoni sukladno čl. 90 st. 4 Ustava, ne mogu imati povratno (retroaktivno) djelovanje, to je Ustavni sud utvrdio "… da je ZIDZoPK u suglasnosti s člankom devedeset Ustava" jer se u ovom slučaju radi o tzv. "prividnoj retroaktivnosti" budući se isti primjenjuje na odnose koji su nastali prije njegovog stupanja na snagu, ali nisu dovršeni, te da se cilj koji se donošenjem tog Zakona htio postići, nije mogao ostvariti na drugi način, te ističe "…da je takvo povratno djelovanje nove zakonske mjere na slučajeve nastale prije njegovog stupanja na snagu neophodno za postizanje željenog cilja."

Ustavni sud je u najprije citiranoj odluci također zauzeo shvaćanje da je postupak konverzije kredita bio dobrovoljan za korisnike CHF kredita koji su imali mogućnost izbora konvertirati kredit u EUR-e ili nastaviti s otplatom vezan za švicarski franak, "…dok je konverzija prisilna za vjerovnike (kreditne institucije) ukoliko se potrošači CHF kredita nakon zaprimljenih izračuna odluče za konverziju."

Dosljedno naprijed navedenom, Ustavni sud je zaključio da se konverzija kao zakonski mehanizam izmjene ranije sklopljenih kreditnih ugovora "…ne provodi po sili zakona-ex lege učinkom-nego tek u provedbi budućih (novih, odnosno izmijenjenih) ugovora o kreditu čije sklapanje ovisi o volji dužnika – potrošača…".

Tuženik ističe da je postupak koji je prethodio sklapanju Dodatka br. 1 proveo u skladu s odredbama ZID ZPK (N.N. 102/15), te da je sklapanjem ovog ugovora konverzija kredita provedena u skladu sa Zakonom na način da je dosljedno provedeno načelo konverzije kredita iz čl. 19 b, po kojem je položaj potrošača – ovdje tužitelja kao korisnika kredita s valutnom klauzulom u CHF, izjednačen s položajem u kojem bi bio da je od početka koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR.

Dosljedno provođenje konverzije kredita je rezultiralo preplatom upravo zato što je nakon sklapanja Dodatka br. 1 Ugovora o kreditu, položaj tužitelja izjednačen s položajem u kojem bi se tužitelj nalazio da je od početka imao ugovorenu valutnu klauzulu u EUR.

Tuženik ističe da tužitelj nije bio ograničen niti jednim zakonskim propisom u mogućnosti izmjene već sklopljenog ugovora, bilo da ta izmjena važi pro futuro, ili s retroaktivnim učinkom, kao što je ovdje slučaj, ali kada je na tu izmjenu dobrovoljno pristao, ne može se više pozivati na eventualno ništetnost spornih ugovornih odredbi, jer pravno one više niti ne postoje.

Iako je nakon provedene konverzije kredita bespredmetno raspravljati o valjanosti valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik samo opreza radi poriče da bi ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila nepoštena u smislu odredbi ZZP- a, pa stoga ništetna. U vrijeme sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu, tužitelj je s tuženikom pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, a tuženik nije zatajio tužitelju niti jednu informaciju koju je imao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužitelja o sklapanju Ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF.

U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2005. god., tuženik je u ponudi kredita imao i kredite koji se odobravaju uz valutnu klauzulu u drugim valutama, ali je tužitelj želio sklopiti Ugovor o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF, koja ugovorna odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a što je nedvojbeno potvrđeno i člankom 1 Ugovora o kreditu, a u konačnici i solemnizacijom ugovora.

Prema tome, tužitelj je taj koji je izabrao valutu ugovora, pa je dosljedno ponudi kredita kod tuženika, izabrana valutna klauzula po tužitelju rezultat pojedinačnog pregovaranja, sa svim ugovornim odredbama je tužitelj bio upoznat, i sa istima se suglasio, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih sastojaka Ugovora o kreditu, pa tako i valutne klauzule.

Zaključno, tuženik ističe, da suprotno tvrdnji tužitelja, predmetni Ugovor o kreditu nije ništetan u cijelosti, sve kada bi sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope eventualno i bile ništetne. Odredbom čl. 324 ZOO- a, ali i čl. 102 ZZP/07, propisano je da ništetnost pojedinih ugovornih odredbi ne povlači ništetnost preostalih ugovornih odredbi, a osobito ne ugovora u cjelini.

Ne bi trebalo biti sporno da su ugovorne odredbe o visini početne kamatne stope i promjenjivosti kamatne stope, pravno valjane ugovorne odredbe jer je ugovaranje promjenjive kamatne stope bilo dopušteno, što dosljedno znači da one nisu u protivnosti niti s jednom kogentnom odredbom ZOO-a, ZPK-a ili ZZP-a. Kako su ove ugovorne odredbe potpuno jasne, razumljive i lako uočljive, to su stoga neupitno pravno valjane i u smislu odredbi ZZP-a, kojima je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

Eventualna ništetnost valutne klauzule u švicarskim francima također ne utječe na valjanost cijelog Ugovora o kreditu, jer se i u slučaju promjene valute obveze, i dalje radi o potpuno određenoj novčanoj tražbini.

Dakle, sve da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope eventualno ništetna, a nije, to ne dovodi u pitanje valjanost ostalih ugovornih odredbi, a osobito ne dovodi u pitanje valjanost predmetnog Ugovora o kreditu u cjelini, jer on može opstati i bez spornih ugovornih odredbi.

Identično pravno shvaćanje je zauzeto i u presudi VTS-a br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god. (ništetnost valutne klauzule u CHF), u kojoj presudi je izrijekom rečeno da eventualna ništetnost ugovornih odredbi u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula i način promjene kamatne stope, a budući da to nisu bitni sastojci ugovora o kreditu, ne dovode u pitanje valjanost preostalih ugovornih odredbi i valjanost cijelog ugovora, jer isti "može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa."

Identično pravno shvaćanje je zauzeo i VSRH u odluci br. Rev-1172/18 od 19. ožujka 2019. god., u kojoj je još jednom potvrđeno da su ništetnima utvrđene ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom banke, a ne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te da Ugovor o kreditu s ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja se mijenja jednostranom odlukom banke "…može opstati i bez ništetnih odredbi prema kojima se redovne kamatne stope mijenjaju sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora."

Tuženik ističe i prigovor zastare. Naime, kada bi tužbeni zahtjev i bio osnovan, a nije, radi povrata razlike navodno neosnovano više plaćenih kamata, imala bi se primijeniti odredbe čl. 226 st. 1 ZOO-a, po kojoj tražbine povremenih davanja kao što je i tražbina kamata, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. U svakom slučaju je prigovor zastare osnovan makar glede eventualno preplaćenih anuiteta u odnosu na koje je istekao zastarni rok prije pokretanja kolektivnog spora koji je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen pod brojem P- 1401/12, a pokrenut je tužbom od 04. travnja 2012. god., budući je ova tužba podnesena 11. 04. 2019. godine.

Tužitelj je u podnesku od 13. prosinca 2021. god., predložio da vještak financijske struke utvrdi ukupne uplate svih do sada plaćenih mjesečnih anuiteta od strane tužitelja prema tuženiku po predmetnom ugovoru o kreditu uz obračun zakonskih zateznih kamata na svaki isplaćeni anuitet. Također, da treba izračunati u kojem trenutku odnosno s isplatom kojeg anuiteta, kada se računa uplaćena glavnica po mjesečnim obrocima uvećana za zakonske zatezne kamate do dana obračuna (izrade nalaza i mišljenja) je došlo do zatvaranja-prijeboja međusobnih tražbina između stranaka, odnosno u kojem trenutku je tužitelj prema tuženiku isplatio kunsku vrijednost kredita, te da nakon toga posebno naznači preostale isplaćene mjesečne anuitete sa zakonskom zateznom kamatom. Navodi da je naprijed navedeno vezano za osnovni tužbeni zahtjev.

U pogledu podrednih tužbenih zahtjeva vještak bi trebao izračunati preplatu tužitelja u odnosu na predmetni kredit, a koja preplata se odnosi na promjenu kamatne stope i tečaja švicarskog franka s tim da bi trebao računati da bi kroz sav period otplate kredita od njegovog ugovaranja, pa nadalje trebala važiti početna ugovorena kamatna stopa, te tečaj švicarskog franka u odnosu na kunu važeći na dan sklapanja spornog Ugovora o kreditu. U ovom dijelu, a da bi tužitelj bio u mogućnosti posebno urediti tužbeni zahtjev s osnova pretplate po ništetnoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, nužno je da vještak u različitim tablicama prikaže svaku navedenu pretplatu.

U podnesku od 16. prosinca 2021.god., tuženik navodi da je u odgovoru na tužbu obrazložio pravne učinke konverzije kredita u skladu s imperativnim odredbama ZID ZPK („Narodne novine“ broj 102/15, dalje: ZID ZPK), te je između ostalog ukazao i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017.g., koji je ZID ZPK ocijenio usklađenim s Ustavom RH, te da ovaj Zakon predstavlja lex specialis u odnosu na opća pravila obveznog prava, a da se svrha i cilj koji se želio postići donošenjem ovog Zakona mogao ostvariti jedino na način da isti ima prividno retroaktivni učinak.

Tuženik je također ukazao na to da je postupak konverzije kredita bio dobrovoljan za korisnike CHF kredita, koji su imali mogućnost izbora konvertirati kredit u EUR ili nastaviti s otplatom vezanom uz švicarski franak, dok je konverzija kredita bila prisilna za vjerovnike (kreditne institucije) ukoliko se potrošači CHF kredita nakon zaprimljenih izračuna odluče za konverziju, slijedom čega se konverzija kredita nije provodila po sili zakona s ex lege učinkom, nego na temelju sporazuma stranaka i to ovisno o volji dužnika-potrošača.

Upravo zbog svega naprijed navedenoga, tuženik je osnovano ustvrdio da je sklapanjem Dodatka ugovora o konverziji kredita, predmet ugovora o kreditu sada ugovoren na drugačiji način nego što je bio ugovoren osnovnim ugovorom i to s učincima od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, pa da tužitelj nema osnova, pa time niti prava potraživati bilo kakvu isplatu temeljem osnovnog ugovora sve kada bi odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i bile ništetne, pa zato niti presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne mogu predstavljati pravni temelj za utuženo potraživanje.

Također, u prilog tome da je tužitelj bio dobro informiran o načinu na koji će se konverzija provesti, treba navesti činjenicu da je tuženik prije sklapanja Dodatka br. 1 predočio tužitelju sve informacije i objašnjenja o tome što je konverzija i na koji način će se Ugovor o kreditu konvertirati, informativni izračun konverzije za potrebe provjere izračuna uz korisničko ime i lozinku putem koje tužitelj može pristupiti na internetsku stranicu banke, kontakt broj telefona za sve dodatne informacije, te pregled uplata po originalnom CHF kreditu, te simulirani otplatni plan kredita u valuti EUR na dan 30.09.2015. g., a iz kojeg je vidljivo kako se mijenjala kamatna stopa za vrijeme cijelog otplatnog razdoblja, odnosno na koji će se način mijenjati prihvaćanjem konverzije, i to sve u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK (NN 102/15), kojom je propisan postupak informiranja potrošača prije konačnog prihvaćanja konverzije ugovora o kreditu. Sve navedeno sam tužitelj potvrdio je Izjavom o suglasnosti od 08.12.2015. godine.

Navodi da na ovom mjestu djelomično ispravlja svoje navode iz odgovora na tužbu, ističući da je tužitelju u konačnici na ime preplate kredita u valuti CHF, kod sklapanja Dodatka o konverziji, stavljen na raspolaganje iznos od 39.535,09 kn (a ne iznos od 38.389,36 kn kako je navedeno u odgovoru na tužbu), koji iznos je tužitelj iskoristio kod prijevremene otplate kredita 05.04.2016. godine.

Tuženik opetovano ukazuje na pravna shvaćanja Ustavnog suda RH zauzeta u odluci U-I-3685/2015 i dr. od 04.04.2017. godine. Navodi da je Ustavni sud u naprijed citiranoj odluci zauzeo shvaćanje da je postupak konverzije kredita bio dobrovoljan za korisnike CHF kredita, koji su imali mogućnost izbora konvertirati kredit u eure ili nastaviti s otplatom vezanom uz švicarski franak, “ … dok je konverzija prisilna za vjerovnike (kreditne institucije) ukoliko se potrošači CHF kredita nakon zaprimljenih izračuna odluče za konverziju.”

Dosljedno naprijed navedenom Ustavni sud je zaključio da se konverzija kao zakonski mehanizam izmjene ranije sklopljenih kreditnih ugovora “…. ne provodi po sili zakona – ex lege učinkom – nego tek u provedbi budućih (novih, odnosno izmijenjenih) ugovora o kreditu čije sklapanje ovisi o volji dužnika-potrošača…”

Upravo s obzirom na naprijed navedeno, na ovaj slučaj nije moguće primijeniti niti odluku Europskog suda u predmetu Š, C-118/17 od 14.03.2019. god., jer se radi o bitno različitoj situaciji, kako činjeničnoj tako i pravnoj. Naime, u predmetu Š radilo se o primjeni različitog tečaja kod plasiranja i vraćanja kredita, a mađarski zakonodavac je donio zakon s ex lege učinkom za sve ugovorne stranke kojim je ugovoreni tečaj zamijenio službenim tečajem koji je za odgovarajuću stranu valutu odredila Mađarska narodna banka.

Konačno, a postupajući u oglednom postupku pokrenutom po prijedlogu Općinskog suda u Pazinu, Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je dana 4. ožujka 2020.g., Rješenje broj: Gos 1/2019 (dalje – Rješenje), kojim je odgovorio na postavljeno pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava na način da „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“.

Nakon donošenja ovog rješenja i zauzetog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda, više nema nikakve dvojbe da su sporazumi o konverziji sklopljeni u skladu s odredbama ZID ZPK pravno valjani sa svim pravnim učincima koji iz toga proizlaze, čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pa stoga sporazum o konverziji, bez obzira u kojoj formi je sklopljen, „predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“

Također valja istaknuti da je Vrhovni sud RH na jasan i nedvosmislen način dao odgovor i na pitanje postojanja odnosno nepostojanja pravnog interesa glede zahtjeva koji se temelje na ništetnosti spornih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, a bez obzira na sklopljeni sporazum o konverziji kredita, i pozivanje tužitelja na ranije doneseno rješenje Vrhovnog suda RH, posl. br. Rev-2868/2018 od 12.02.2019. godine.

Naime, u obrazloženju Rješenja broj: Gos 1/2019, Vrhovni sud, a imajući u vidu relevantne odredbe ZPP-a, jasno ističe da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva, ne može načelno isključiti. Vrhovni sud nadalje ističe da se pravni interes za takvo traženje ne bi mogao isključiti u slučaju postojanja onih razloga koji izviru iz općeg obveznog uređenja (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene u skladu sa strogim odredbama ZID ZPK (NN 102/15), kao što pravni interes za isticanje takvih zahtjeva postoji i u slučaju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima kod kojih voljom potrošača nije sklopljen sporazum o konverziji kredita (o čemu je VS RH već zauzeo pravno shvaćanje u odluci broj: Rev 2221/18 od 3. rujna 2019.g.).

U vezi s prethodnim, a u odnosu na rješenje VSRH posl. br. Rev 18/18, tuženik ističe kako je ono doneseno u postupku koji glede činjeničnog i pravnog stanja nije istovjetan ovom sporu za rješenje kojeg je ovaj sud vezan pravnim shvaćanjem iz rješenja VSRH broj: Gos 1/19, koja odluka je donesena u oglednom postupku i u kojoj odluci je Vrhovni sud obrazložio smisao i svrhu instituta oglednog postupka, ali je dodatno pojasnio i svoju odluku broj: Rev 2868/18 od 12. veljače 2019. godine.

Slijedom naprijed navedenoga, a budući da za svaki postavljeni zahtjev tužitelj, kako bi u konačnici uspio u parnici, mora imati pravni interes, utvrđivanje kojeg se kod kondemnatornih zahtjeva svodi na pravila o teretu dokazivanja, tuženik navodi da je osnovano istaknuo da je tužbeni zahtjev neosnovan, jer tužitelj nema pravnog osnova, a time niti pravnog interesa za vođenje ove parnice, jer je tuženik predloženim dokazima potkrijepio svoje navode da je između stranaka sklopljen sporazum o konverziji koji predstavlja novu pravnu osnovu u skladu s kojom treba razriješiti i ovaj spor.

Zaključno, tuženik ističe da je u obrazloženju Rješenja istaknuta i svrha oglednog postupka i donošenja ovog Rješenja, a to je „da se u većem broju istovrsnih parničnih sporova koji su već pokrenuti ili se njihovo pokretanje očekuje u kraćem razdoblju.... donese jedinstvena odluka u kojoj Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzima pravno shvaćanje o postavljenom pravnom pitanju“, a sudovi su u skladu s odredbom čl. 502.n st. 1. ZPP-a vezani zauzetim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda RH.

U vezi s prethodnim tuženik ističe da se u postupcima koji se temelje na istovrsnom činjeničnom i pravnom osnovu (provedena konverzija kredita), donose presude kojima se pravomoćno odbijaju tužbeni zahtjevi, i to upravo s izričitim upućivanjem na pravna shvaćanja zauzeta u rješenju Vrhovnog suda RH broj: Gos- 1/19, pa tuženik ukazuje na neke od njih: Županijski sud u Puli, posl. br. Gž-925/17 od 20.03.2020. god., Županijski sud u Karlovcu posl. br Gž-73/19 od 28.04.2020. god., Županijski sud u Splitu posl. br. Gž-2427/18 od 10.06.2020.god., Županijski sud u Varaždinu posl. br. Gž-1658/18 od 07.12.2020. godine.

Za potvrdu svojih dosad iznesenih navoda, tuženik upućuje i na presudu Suda Europske unije broj C-452/18 od 09.07.2020. god.,, u kojoj odluci je sud u postupku, koji se doduše ne temelji na istovjetnom činjeničnom i pravnom stanju kao i ovaj spor, uzimajući u obzir pravo Unije (Direktivu 93/13) i svoju dosadašnju praksu zauzeo stav:

- da pravo na djelotvornu zaštitu potrošača, a uzimajući u obzir njegovu volju, podrazumijeva i mogućnost potrošača da odustane od ostvarenja svojih prava i

- da Direktiva 93/13 ne ide tako daleko da sustav zaštite protiv korištenja prodavatelja robe ili pružatelja usluga nepoštenih odredaba koji je uspostavila u korist potrošača čini obvezatnim.

Polazeći od naprijed navedenih stavova, Sud Europske unije je u ovoj presudi odgovorio na ključno postavljeno pitanje zauzevši pravno shvaćanje, da unatoč odredbi Španjolskog građanskog zakonika da je obnova ništava, ako je ništava i prvotna obveza, da i ugovor koji sadržava nepoštene ugovorne odredbe može valjano biti predmetom ugovora o obnovi, a što je na nacionalnom sudu da provjeri.

U vezi s prethodnim za istaknuti je da je u rješenju posl. broj: Gos-1/19 Vrhovni sud RH, kao najviši nacionalni sud u RH, zauzeo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH, pa da u skladu s time valja riješiti spor među strankama.

Dakle, prema mišljenju tuženika ne bi trebale postojati dvojbe oko valjanosti sklopljenog Dodatka Ugovora o kreditu, kao niti oko učinaka predmetnog Dodatka, koje je tuženik prethodno detaljno razložio. Samim time nema niti pravne osnove da se predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti utvrdi ništetnim.

Zaključno, tuženik osobito ističe da, suprotno tvrdnji tužitelja, predmetni Ugovor o kreditu nije ništetan u cijelosti, čak i kada bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope eventualno i bile ništetne. Odredbom članka 324. ZOO-a ali i članka 102. ZZP/07, propisano je da ništetnost pojedinih ugovornih odredbi ne povlači ništetnost preostalih ugovornih odredbi, a osobito ne ugovora u cjelini. S tim u vezi, tuženik upućuje i na odredbu čl. 1021. ZOO/05 koja glasi: „Ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.“

Pravilnim tumačenjem ove odredbe dolazi se do zaključka kako su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog novčanog iznosa uz obvezu plaćanja kamata, dok eventualna ništetnost odredaba ugovora u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna valutna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom na to da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i da ugovor može opstati bez njih, ne povlači ni ništetnost njegovih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora.

Dakle, eventualna ništetnost ugovornih odredbi o zaštitnoj valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope, ne dovodi u pitanje valjanost ostalih ugovornih odredbi, a osobito ne dovodi u pitanje valjanost predmetnog Ugovora o kreditu u cjelini, jer on može opstati i bez tih ugovornih odredbi.

Nadalje, u vezi s prethodnim tuženik ističe da članak 6.st.1. Direktive 93/13/EEZ, propisuje da nepoštene ugovorne odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba.

Sud Europske unije je u svim odlukama u kojima je tumačio naprijed citirani članak, a uzimajući u obzir pravo unije i praksu suda EU, kada je u pitanju ništetnost cijelog ugovora, uvijek zauzimao stav:

- da cilj i svrha članka 6. st. 1. Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima nije ništetnost u cijelosti ugovora koji sadrže nepoštene odredbe, već uspostava narušene ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, uz održavanje ugovora na snazi, time da se nepoštene odredbe isključe od primjene. Do ništetnosti cijelog ugovora dolazi samo iznimno i to onda kada ugovor bez takve nepoštene odredbe, a temeljem primjene nacionalnog prava nikako ne može ostati na snazi i proizvoditi pravne učinke.

Kako ocjena održivosti cijelog ugovora na snazi ovisi o nacionalnom pravu, a ne pravu Europske unije i kako Sud EU nije ovlašten tumačiti nacionalno pravo, konačnu odluku o održivosti ugovora na snazi uslijed nepoštenosti pojedinih njegovih odredbi ovisi o ocjeni nacionalnog suda.

Budući da su hrvatski sudovi uključujući i Vrhovni sud Republike Hrvatske kao najviši nacionalni sud, a primjenom i tumačenjem nacionalnog prava (odredbe ZOO-a ništetnosti i djelomičnoj ništetnosti ugovora) već zaključili da ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i jednostranoj promjeni kamatne stope ne čine ništetnim cijeli ugovor o CHF kreditu, jer nepoštene odredbe nisu takve da bez njih ugovor ne može opstati, tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti cijelog ugovora u svakom slučaju je neosnovan.

Pri tome je još bitno istaknuti da do održavanja ugovora na snazi ne dolazi zbog intervencije zakonodavca npr. donošenjem nekog zakona s ex lege učinkom kojim bi se zadiralo u sadržaj ugovora, ili intervencijom suda, npr. da se sporne ugovorne odredbe koje se isključuju od primjene nadomjeste nekim drugim dispozitivnim normama.

U skladu s mjerodavnim odredbama našeg nacionalnog prava, sporne ugovorne odredbe isključuju se od primjene, njihovim isključenjem uspostavlja se eventualno narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, ali to ne rezultira ništetnošću cijelog ugovora jer on bez bilo kakve druge intervencije može opstati i bez ugovornih odredbi koje se isključuju od primjene.

U prilog tome tuženik ukazuje na pojedine odluke hrvatskih sudova. Visoki trgovački sud RH u svojoj presudi poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g., (ništetnost valutne klauzule u CHF), izrijekom je zauzeo pravno shvaćanje da eventualna ništetnost ugovornih odredbi u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula i način promjene kamatne stope, a budući da to nisu bitni sastojci ugovora o kreditu, ne dovode u pitanje valjanost preostalih ugovornih odredbi i valjanost cijelog ugovora, jer isti “može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa.”

Ovakvo shvaćanje zauzeto je i u više odluka Vrhovnog suda RH, pa tako i odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev 3740/2018 od 04.03.2020. god., u kojem predmetu je VSRH odlučivao o reviziji tužene banke (koju je Vrhovni sud prihvatio) protiv preinačavajuće presude Županijskog suda u dijelu u kojem je ništetnom utvrđena odredba ugovora o kreditu koja glasi:

„Korisnik kredita dužan je Kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od CHF 480.000,00 (slovima: četristoosamdesettisućašvicarskihfranaka) i redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Z. b. d.d., koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,40% godišnje (slovima: četiricijelačetrdeset posto), interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“

Odlučujući o reviziji tužene banke u tom sporu, Vrhovni sud je u obrazloženju odluke Rev-3740/18 između ostalog istaknuo da: „S pravom tuženica ukazuje da … nije bilo mjesta utvrđenju ništetnosti cijele odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu zaključenog među strankama, već eventualno samo onog dijela te odredbe koja se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu prema odredbama banke.“

Citiranim rješenjem Vrhovni sud samo je potvrdio već ranije, u odluci posl. br. Rev-1172/18 od 19. ožujka 2019, zauzeto pravno shvaćanje da: “S obzirom na to da su stranke predmetnog ugovora načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, a u trenutku sklapanja ugovora je iznosila 4,90%, na ugovorni odnos se primjenjuje odredba o kamati po stopi u visini od 4,90%.“ (presuda Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/17 od 14. 06. 2018. god., presuda Vrhovnog suda RH, posl. br. Rev-1172/18 od 19.03.2019. god., rješenje Vrhovnog suda RH, posl. br. Rev-3740/18 od 04.03.2020. god., u prilogu).

Ako je i bilo ikakve dileme oko toga može li eventualna ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope za sobom povući ništetnost ugovora u cjelini, nakon odluke Vrhovnog suda RH donesene u predmetu Gos 1/2019, od 04.03.2020. , sve dvojbe su nestale. Naime, Vrhovni sud RH u navedenoj odluci zauzeo je stajalište koje tuženik u nastavku citira:

„Dakle, trebalo bi zaključiti i ponoviti: - da je u prije navedenim presudama hrvatskih sudova (odnosi se na presude u slučaju „Franak“, op. tuženika) pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali nije rečeno da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti.“

Iz navedenoga se bez osobitih teškoća može zaključiti kako je Vrhovni sud RH prihvatio stav kako niti eventualna ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope za sobom ne može povući ništetnost ugovora u cjelini.

Naposljetku, opreza radi, polazeći od odredbe članka 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisana obveza obostrane restitucije kao posljedica ništetnosti ugovora, tuženik za slučaj da sud utvrdi ništetnim Ugovor o kreditu u cijelosti, u odnosu na još uvijek neodređenu tražbinu tužitelja na isplatu po tom osnovu, ističe prigovor radi prebijanja te tražbine s tražbinom tuženika u iznosu od 481.760,16 kn, s osnove plasiranog kredita na temelju Ugovora o kreditu, uvećano za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od 11.03.2005. god., pa do konačne isplate.

Isto tako opreza radi, za slučaj da sud usvoji podredni tužbeni zahtjev, tuženik u odnosu na još uvijek neodređeni iznos tražbine tužitelja radi isplate ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine, a po osnovu utvrđene i za prijevremenu otplatu kredita tužitelja iskorištene preplate u iznosu od 39.535,09 kn uvećano za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od 06.04.2016. god., pa sve do konačne isplate.

Prigovor radi prebijanja, u odnosu na glavni tužbeni zahtjev, tuženik je istaknuo samo opreza radi - za slučaj da sud isti prihvati, vodeći se odredbom članka 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kojom odredbom je propisana obveza obostrane restitucije kao posljedica ništetnosti ugovora.

Jednako tako, opreza radi istaknut je i prigovor radi prebijanja u odnosu na podredni tužbeni zahtjev na isplatu, jer osoba koja je isti dug platila dva puta ima pravo zahtijevati povrat, a upravo do dvostruke plateži dovelo bi prihvaćanje podrednog tužbenog zahtjeva u okolnostima tuženikova propuštanja da istakne compensatio per iudicem.

Naime, tužitelj postavlja podredni tužbeni zahtjev na isplatu usprkos činjenici da je sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu, kojim je provedena konverzija, a na temelju kojeg je tužitelju već, u suštini, isplaćen iznos od 39.535,09 kn po osnovu preplaćenih anuiteta. Dakle, tužitelj podnosi tužbu usprkos nagodbi sui generis tužitelja i tuženika, koja je proizvela razložene pravne učinke.

Pravno je i logički neodrživo da tužitelj zadrži isplaćeno na temelju Dodatka o konverziji (nagodbe sui generis) uz supostojanje prava istoga da na temelju presude primi određeni iznos novca po istom tom osnovu. Drugim riječima, eventualno donošenje presude kojom se prihvaća podredni tužbeni zahtjev ipso facto dovodi do otpadanja pravne osnove po kojoj je tužitelj stekao iznos od 39.535,09 kn (što je u suprotnosti s pravnim shvaćanjem VSRH izraženom u rješenju GOS-1/19), pa zato tuženik ističe prigovor radi prebijanja, ali samo za slučaj prihvaćanja tog tužbenog zahtjeva.

Slijedom naprijed navedenoga, tuženik navodi da ustraje u prijedlogu da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz obvezu tužitelja na snašanje troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja na taj iznos teče od presuđenja pa sve do isplate, a u slučaju prihvaćanja tužbenog zahtjeva neka sud o postojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja odluči sukladno odredbi članka 338. st. 3. ZPP-a.

Tužitelj u podnesku od 23. prosinca 2021. god., navodi da osporava sve navode tužene u dijelu u kojem su u suprotnosti sa navodima tužitelja u tužbi, a što se tiče ostalih navoda tužene, ističe da su ti navodi u suprotnosti:

-sa odredbama Zakona o zaštiti potrošača na koje se tužitelj pozvala u tužbi;

-sa pravomoćnim presuđenjem po kolektivnoj tužbi potrošača u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu pod posl.br.P-1401/12, koja odluka obvezuje sud u ovom postupku;

-suprotni odredbama Zakona o obveznim odnosima naročito odredbi čl.1111 i čl.1115 Zakona o obveznim odnosima;

-suprotni odredbama Direktive 93/13/EEZ naročito odredbi čl.3 st.1 i čl.5 citirane Direktive;

-suprotni odlukama Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/2018 te Rev-1172/2018 u identičnim pravnim stvarima;

te, konačno, a što je vrlo bitno za osnovni tužbeni zahtjev usmjeren na ništetnost cijelog ugovora,

-suprotni odluci Europskog suda za ljudska prava donesenog u predmetu C- 118/17 u identičnoj pravnoj stvari, u kojem postupku je utvrđeno da je cjelokupan ugovor koji glasi na valutu CHF ništetan budući da ne može opstati bez ništetnih odredbi, a koje odredbe su, i do sada, u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu pod posl.br.P-1401/12, utvrđene ništetnim, a koja odluka se temelji na naprijed citiranim odredbama materijalnog prava.

Također navodi da tuženik u svojem odgovoru na tužbu ukazuje na rješenje Vrhovnog suda RH broj Gos 1/2019 iz kojeg bi, navodno, slijedilo da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan. Međutim, tuženik zaboravlja da citirano rješenje na bilo koji način ima utjecaja na ishod ovoga postupka i prava koja tužitelj potražuje u ovom postupku. Da je tomu tako dovoljno je proučiti izreku citiranog rješenja te zadnja tri stavka citiranog rješenja i tada bi tuženiku, tužitelj se tomu nada, trebalo puno toga biti jasnije.

U svakom slučaju, ukoliko ni nakon toga tuženik ne bi shvatio o čemu tužitelj piše, tada tužitelj, ipak, ističe da je Vrhovni sud RH citirano rješenje donio u pogledu točno označenog pravnog pitanja, istina po mišljenju tužitelja potpuno nepotrebnog i sasvim pogrešno koncipiranog, te da je Vrhovni sud vezan granicama postavljenog pravnog pitanja. To pravno pitanje, nesporno, odnosilo se na valjanost odnosno ništetnost sporazuma o konverziji što ovdašnji tužitelj, zasigurno, nije problematizirao na bilo koji način u ovom postupku.

Ovdašnji tužitelj, nesporno, u ovom postupku traži utvrđenje ništetnim osnovnog ugovora ili, podredno, ništetnim pojedinih odredbi osnovnog ugovora sukladno pravomoćnom presuđenju iz kolektivnog spora. Da se radi o ništetnim odredbama koje, kao takve, daju tužitelju pravo na postavljanje kondemnatornog zahtjeva ne bi smjelo biti sporno i o tom je, u nekoliko navrata, svoj stav zauzeo i Vrhovni sud RH, a na te odluke, čak toliko, ukazao je Vrhovni sud RH u rješenju dostavljenom od strane tuženika. Radi se, naime, o odlukama broj Rev-2868/2018 od 12.veljače 2019. godine, te Rev 2221/2018 od 03.rujna 2019. godine. Iz ovih odluka, dakle, nesporno slijedi da tužitelj neovisno o provedenom postupku konverzije, ima pravo potraživati isplatu koju potražuje u ovom postupku. O kolikom iznosu se radi, svakako, utvrdit će se po vještaku financijske struke nakon provođenja toga dokaza koji je tužitelj i predložio i na način kako je to tužitelj predložio.

Prednje odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12.veljače 2019. godine, te Rev 2221/2018 od 03.rujna 2019. godine su, ujedno, odluke u kojima je Vrhovni sud RH, kao "korektor" sudske prakse, zauzeo bitno drugačije pravno shvaćanje od odluka Općinskih i Županijskih sudova na koje ukazuje tuženik u svojem podnesku, i koje odluke su, nesporno, s obzirom na brojnost drugih odluka koje su donesene u korist tužitelja, izuzeci s kojima se tužena strana ne bi trebala posebno hvaliti.

U pogledu istaknutog prigovora prijeboja tužitelj ističe da je prigovor u cijelosti neosnovan. Međutim, formalno pravno gledajući takvim prigovorom tuženik zapravo priznaje postojanje tražbine tužitelja i to po osnovu i visini što je, s gledišta tužitelja, pohvalno. Neovisno o tome, a kako je tužena strana nepošten stjecatelj u odnosu na tražbinu tuženika, a opet polazeći od činjenice da se radi o ništetnom pravnom postupku, nastupila je zastara pa se, dakle, u odnosu na istaknuti prigovor prijeboja i takvu tražbinu tuženika ističe prigovor zastare.

Tužitelj u podnesku od 22. ožujka 2022.god., navodi da je dana 21. ožujka 2022. godine, zaprimio dopis vještaka u kojem traži da se precizira uputa za izračun pretplate po kreditu u odnosu na zatraženo utvrđenje ništetnim cijelog ugovora. Prvenstveno se tužitelj očituje kako je za osnovni tužbeni zahtjev tužitelja, odnosno utvrđenje ništetnim cijelog ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika, potrebno samo prikazati sve mjesečne uplate koje je tužitelj uplaćivao tuženiku na ime otplate kredita, odnosno da u tom dijelu nema potrebe vršiti bilo kakav obračun u smislu što tim uplatama tužitelj podmiruje. Takav zadatak vještaku bi bio potpuno irelevantan. Dakle, jednostavno, vještak je dužan samo prikazati izvršene uplate (visinu uplaćenog anuiteta i dan kad je taj anuitet uplaćen), a sve kako bi nakon toga mogao urediti tužbeni zahtjev usmjeren na ništetnost cijelog ugovora.

Stalni sudski vještak za financije Marijan Jović dipl. oec., u vještvu od 05. travnja 2022. god., navodi da je na temelju Rješenja Općinskog suda u Splitu od 27. siječnja 2022. god., izrađen nalaz i mišljenje u pravnoj stvari između tužitelja, protiv tuženika, radi isplate. Zadaća vještaka je: Za osnovni tužbeni zahtjev utvrditi iznos kunske isplate kredita, te svih plaćanja izvršenih od strane tužitelja na ime otplate kredita. Za podredni tužbeni zahtjev utvrditi iznose preplate izražene u kunama po mjesecima nastale po osnovi 1) ništetnosti promjenjive kamatne stope i 2) ništetnosti valutne klauzule, te u ukupnom zbroju u kreditu zaključenom između tužitelja i tuženika, sukladno zahtjevu tužitelja.

Sukladno zahtjevu tuženika, po nalogu suda je potrebno izračunati iznos preplate po izvršenoj konverziji kredita kojeg je tuženik isplatio tužitelju.

Vještak navodi da je dana 11.04.2019. god., tužitelj podnio tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o kreditu, te podredno i dijela Ugovora o kreditu koji se odnosi na odredbe o promjeni kamatne stope i tečaja švicarskog franka od strane kreditora. Kredit pod brojem 050225411231SP je ugovoren dana 25.02.2005. godine, između tužitelja kao korisnika i Banke kao davatelja kredita na iznos od CHF=100.000,00 na rok od 180 mjeseci. Iskorišten je u iznosu od CHF=100.000,00. Isplaćen je u kunama prema prosječnom srednjem tečaju HNB-a 1CHF=4,817602 Kn, te je i naplata mjesečnih anuiteta vršena po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. Početna je ugovorena promjenljiva kamatna stopa iznosila 5,39% postotnih poena godišnje, a početni anuitet 811,26 CHF plativo u kunama po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. Prvi anuitet je dospio 15.04.2005. godine. Banka je od 30.09.2006. godine, snizila kamatnu stopu na 4,89% godišnje, a od 07.01.2008. god., povisila na 5,89%, te ju je kroz daljnju otplatu višekratno mijenjala i bila je viša od početno ugovorene sve do 01.01.2014. god., kada je zakonski određena.

Tužitelj i tuženik su sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju 25.01.2016. god., potpisali anex s datumom valute 30.09.2015. god., kojim je kredit retroaktivno konvertiran u denominaciju EUR, a tuženik je tužitelju temeljem izračuna konverzija s datumom valute 30.09.2015. god., priznao i naknadno vratio preplatu u iznosu od 4.940,98 EUR, odnosno u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a 37.709,94 Kn. Iz tog je razloga podredni tužbeni zahtjev izračunat do 30.09.2015. godine.

Dokumentacija u spisu koja prileži tužbi je dostatna za točan izračun anuiteta koji su bili ugovoreni, kao i anuiteta koji su naknadno mijenjani. Zbog mijenjanja kamatne stope je došlo do povećanja mjesečnog anuiteta kojeg je tužitelj uredno plaćao, a na osnovi ukupne dokumentacije bilo je moguće precizno utvrditi razliku između anuiteta po mijenjanom otplatnom planu i anuiteta ugovorenih po početnoj kamatnoj stopi. Tijekom cijelog razdoblja otplate su se anuiteti u kunskoj protuvrijednosti mijenjali i sukladno promjeni tečaja švicarskog franka.

U tablici br. 1. koja prileži ovom nalazu su evidentirana međusobna plaćanja između tužitelja i tuženika u svrhu reguliranja obračuna po osnovnom tužbenom zahtjevu. U retku br. 3 prikazan kunski iznos isplate kredita, dok su u retku br. 4 prikazana sva plaćanja tužitelja prema tuženiku, a uključuju podmirenja svih anuiteta, naknada i zateznih kamata po kreditu.

U tablici br. 2. koja prileži ovom nalazu je prikazan obračun plaćanja kredita usporedbom primjene početne i stvarno korištene mijenjane kamatne stope. Povećanje iznosa anuiteta zbog promjene kamatne stope su prikazani u stupcu br. 12, a kunska je protuvrijednost dobivena umnoškom razlike anuiteta s tečajem na dan plaćanja u stupcu 16. Više plaćeni mjesečni anuiteti zbog promjene tečaja CHF/KN su prikazani u stupcu br. 17, a dobiveni su razlikom umnoška početnog anuiteta uz primjenu tečaja važećeg na dan plaćanja i umnoška početnog anuiteta uz primjenu tečaja važećeg na dan korištenja kredita. Zbirni je iznos ukupne preplate anuiteta prikazan u stupcu broj 18. tablice.

Datumi od kojeg je tužitelj preplatio anuitete su po mišljenju vještaka datumi dospijeća anuiteta čime se anulira obostrano zaračunata zatezna kamata. Tečaj po kojem je obračunavao pojedinačne kunske protuvrijednosti na ime podmirenja anuiteta je primijenjeni tečaj važeći na dan plaćanja kako je i ugovoreno u Ugovoru o kreditu.

Vještak je mišljenja da je vještvo napravljeno sukladno rješenju Općinskog suda u Splitu od 27. siječnja 2022. godine, u predmetu koji se vodi pod brojem P-1956/2020. Prilikom izrade vještva izvršen je uvid u priloženu dokumentaciju u spisu.

Na osnovi podataka i izvršenog obračuna mišljenja je: Tužitelj (kao korisnik) i Tuženik (kao kreditor) su sklopili Ugovor o kreditu broj 050225411231SP. U razdoblju od 07.01.2008. god., do 31.12.2013. god., tuženik je mijenjao kamatnu stopu na više u odnosu na ugovorenu, te je za plaćanje anuiteta korišten srednji tečaj CHF/KN HNB- a važeći na dan plaćanja.

Tuženik je do 10.03.2005. god., isplatio tužitelju cjelokupni iznos kredita u iznosu Kn=481.760,16, dok je tužitelj na ime povrata glavnice, naknada i kamata kroz razdoblje otplate platio tuženiku ukupno Kn=698.267,63. Iznosi pojedinih plaćanja s navedenim datumima su prikazani u tablici br. 1 koja priloži nalazu i mišljenju. Povrat preplate nakon izvršene konverzije nije uvršten u izračun jer je poslužio za zatvaranje kredita kreditora samom sebi, tj. nije plaćanje jedne strane drugoj.

Podredno, tužitelj je kao korisnik kredita zbog mijenjanja kamatne stope u razdoblju od 15.02.2008. god., do 30.09.2015. god., platio veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjena početno ugovorena kamatna stopa u ukupnom iznosu Kn=18.065,72. Navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Tužitelj je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu, u razdoblju otplate do 30.09.2015. god., platio pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen ukupnom iznosu Kn=69.146,45. Pojedinačni iznosi prikazani su u tablici br. 2 koja prileži nalazu i mišljenju.

Zbirni iznos preplate anuiteta iznosi Kn=87.212,17, a navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita.

Vještak je potom dao prikaz pojedinačnih mjesečnih zbirnih iznosa s odbijenim manje plaćenim anuitetima predočen tablično u nastavku vještva.

Nadalje navodi da je konverzija kredita u valutu EUR izvršena sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju, temeljem koje je tuženik tužitelju na ime povrata preplate po CHF kreditu nastale do dana 30.09.2015. god., obračunao i naknadno isplatio preplatu u iznosu od Kn=37.709,94.

U podnesku od 20. travnja 2022. god., tužitelj navodi da u odnosu na financijsko vještačenje sačinjeno od strane Marijana Jovića stalnog sudskog vještaka za financije od dana 05. travnja 2022. god., nema nikakvih primjedbi. Navodi da je upravo zbog prednje navedenog u mogućnosti, konačno precizirati svoj tužbeni zahtjev, pa je predložio sudu da nakon što provede predložene dokaze, donese odluke o glavnom i podrednom tužbenom zahtjevu pobliže opisane u izreci presude ovog suda posl. br. P-1956/20 od 17. linja 2022. godine.

Tužitelj je istim podneskom povukao tužbu u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na obvezu tuženika na dostavu sudu dokumentacije vezane za Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. br. [broj ZK uloška]. K. O. [katastarska općina], br. Ugovora 0850225411231 SP, zaključen između stranaka, a posebno obračunske liste, odluke - obavijesti o promjenjivoj kamatnoj stopi, te evidencije uplata po kreditu izvršenih od strane tužitelja, a radi čega je donijeta odluka kao u toč I izreke rješenja, i to pozivom na odredbu čl. 193 st. 2 Zakona o parničnom postupku (N.N. br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 70/19, u daljnjem tekstu ZPP).

U podnesku od 28. travnja 2022. god., tuženik navodi da iako je financijsko vještačenje irelevantno za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovoj pravnoj stvari budući su stranke sklopile sporazum o konverziji predmetnog kredita, tuženik ipak i samo opreza radi ističe sljedeće prigovore na nalaz i mišljenje vještaka Marijana Jovića.

Među strankama nije sporno da tužitelj u ovoj parnici ne osporava pravnu valjanost sporazuma o konverziji kredita koja je provedena sklapanjem Dodatka br. 1, što je izrijekom potvrdio u podnesku od 23.12.2021.g., u kojem je navedeno da tužitelj valjanost sporazuma o konverziji kredita, citiram, „ …. nije problematizirao na bilo koji način u ovom postupku.“ Ako je to tako, a tako je, tuženik prigovara nalazu i mišljenju vještaka u dijelu u kojem je vještak primijenio različite kriterije, odnosno metodološki pristup u svojim izračunima po glavnom i podrednom tužbenom zahtjevu. Naime, vještak je u nalazu na drugoj stranici u drugom stavku naveo da je zbog sklapanja Dodatka br. 1. kojim je provedena konverzija kredita, upravo zbog tog razloga „…. podredni tužbeni zahtjev izračunao do 30. 09. 2015.g.“

Međutim kod svojih izračuna koji se odnose na glavni tužbeni zahtjev, vještak je unatoč sklopljenom sporazumu o konverziji kredita i suprotno svom pristupu kod izračuna po podrednom tužbenom zahtjevu, svoje izračune za glavni tužbeni zahtjev napravio i za razdoblje nakon sklopljenog sporazuma o konverziji kredita, sve do konačne otplate kredita i po tom izračunu je u Tablici 1. utvrdio da je tužitelj sveukupno platio iznos od 698.267,63 kn. Vještak je bio dužan i u odnosu na glavni tužbeni zahtjev i upravo zbog sklopljenog sporazuma o konverziji kredita, svoje izračune i po glavnom tužbenom zahtjevu napraviti do 30.09.2015.g. ili do trenutka provedbe konverzije sklapanjem sporazuma o konverziji kredita. Da je vještak i za izračun po glavnom tužbenom zahtjevu postupio po istim kriterijima po kojima je postupio kod izračuna po podrednom tužbenom zahtjevu, došao bi do bitno drugačijeg izračuna, odnosno utvrdio bi da je tužitelj do 30.09.2015. g., ili do sklapanja Dodatka br. 1. 25.01.2016. g., uplatio znatno manji iznos od 698.267,63 kn. Kada je vještak primijenio različite kriterije kod izračuna po glavnom i podrednom tužbenom zahtjevu, to znači da vještak dovodi u pitanje pravnu valjanost sklopljenog sporazuma o konverziji kredita. Paradoksalno je da to problematizira vještak, a ne tužitelj.

Slijedom naprijed navedenoga, vještak je postupajući lege artis, ne samo u odnosu na podredni tužbeni zahtjev, nego i u odnosu na glavni tužbeni zahtjev trebao prikazati koliko je tužitelj uplatio tuženiku u otplati ovog kredita računajući do 30.09.2015. g., a ne do zatvaranja kredita i nakon sklopljenog sporazuma o konverziji.

Nalaz i mišljenje vještaka je u odnosu na izračune preplate po podrednom tužbenom zahtjevu, metodološki pogrešno i matematički netočno. Naime, vještak je u nalazu na drugoj stranici u drugom stavku, naveo da je početna ugovorena promjenjiva kamata iznosila 5,39 postotnih poena godišnje, a da je „Banka od 30.09.2006. g., snizila kamatnu stopu na 4,89% godišnje, a od 07.01.2008. g., povisila na 5,89% ..“ te da je kamatna stopa „bila viša od početno ugovorene sve do 01.01.2014.g. kada je zakonski određena.“

I sada ponovo imamo paradoksalnu situaciju u kojoj vještak preuzimajući ingerenciju suda, izračun preplate po podrednom tužbenom zahtjevu samoinicijativno radi, ne računajući od početka otplate ovog kredita, nego tek od 15.02.2008. g., i u tom izračunu protivno osnovnim pravilima matematike, za razdoblje kada je tužitelj zbog manjih kamatnih stopa i povoljnijeg tečaja CHF plaćao manje iznose nego što bi ih plaćao po početnim parametrima (početnom tečaju i početnoj kamatnoj stopi) umjesto da prikaže razliku sa negativnim predznakom, rezultat prikazuje kao 0,00 kn.

Iz obračuna koji čine sastavni dio vještačenja proizlazi da je tužitelj pojedine anuitete plaćao manje nego što bi platio po početnoj kamatnoj stopi i po tečaju na dan isplate kredita, no vještak razliku umjesto u stvarnom (negativnom) iznosu iskazuje kao 0,00 kn što je matematički netočno, a barem bi matematička točnost vještačenja trebao biti minimum za svako financijsko vještačenje. Vještak je ovako postupio jer on očigledno smatra da za pravilnu primjenu instituta stjecanja bez osnova, negativne razlike nisu ni od kakve važnosti. Međutim o tome ne može i ne smije odlučivati vještak, o tome može i treba odlučivati samo sud, kojemu je vještak dužan podastrijeti vještačenje koje treba biti napravljeno lege artis i barem matematički ispravno. Pođemo li od pretpostavke da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope ipak ništetne, onda ukupna preplata po predmetnom Ugovoru o kreditu koju bi tuženik eventualno neosnovano stekao može predstavljati samo razliku koja se dobije između visine početnog anuiteta i stvarno plaćenih anuiteta.

Dakle, jedino je metodološki ispravno i postupajući lege artis, preplatu kredita utvrditi isključivo kao razliku između iznosa koje je tužitelj stvarno platio, te iznosa koje bi bio dužan platiti da je tečaj CHF u odnosu na HRK ostao isti kao na dan plasiranja kredita, a kamatna stopa u visini početno ugovorene.

Dosljedno naprijed navedenome, ukoliko se kredit glede promjene tečaja CHF i kamatne stope resetira/vrati na početne postavke/parametre, onda iznos kojeg je tužitelj preplatio mora u lipu odgovarati iznosu kojeg je tuženik neosnovano stekao.

To nadalje znači da je tuženik uzimajući u obzir eventualnu ništetnost svih promjena tečaja i kamatne stope, neosnovano stekao samo onaj iznos izračun kojega uključuje i izračun tzv. negativnih razlika, pa onda dosljedno samo taj iznos može predstavljati preplatu kredita na povrat kojeg bi tužitelj imao pravo i niti jednu lipu više.

Dakle, predmet povrata može biti samo ono što je tuženik eventualno neosnovano stekao, a to jedino može biti iznos koji predstavlja razliku između onog što je tužitelj trebao platiti po početnim parametrima (početnom anuitetu) i onog što je stvarno platio po promijenjenim parametrima (primijenjenom anuitetu), a kako utvrđenje te razlike podrazumijeva i izračun negativnih razlika, vještak je to dužan iskazati jer je to u skladu s pravilima struke i jedino je matematički ispravno.

Ne može preplata koju tužitelj potražuje primjenom pravila o stjecanju bez osnove, biti veća od iznosa kojeg je tuženik eventualno neosnovano stekao. Stoga je vještak, postupajući u skladu s pravilima struke i sa svojim stručnim znanjem, dužan utvrditi i tzv. negativne razlike, odnosno visinu i datume svakog onog anuiteta kada je tužitelj plaćao manje od onoga što bi bio dužan platiti da je tečaj CHF u odnosu na HRK ostao isti kao na dan plasiranja kredita, a kamatna stopa u visini početno ugovorene, jer je barem matematička točnost izračuna, minimum koji se zahtjeva kod svih financijskih vještačenja.

Iako je tužbeni zahtjev zbog konverzije predmetnog kredita u svakom slučaju neosnovan, kada tužitelj podneskom od 20.04.2022. g., uređuje tužbeni zahtjev na način da podrednim tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od ukupno 87.212,17 kn s osnove ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i jednostranoj promjeni kamatne stope, koji iznos predstavlja samo pozitivne razlike, dok negativne razlike, kada je tužitelj plaćao manje nego što bi platio po početnim parametrima (početni tečaj i početna kamatna stopa), ne uzima u obzir, tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom premašuje predmet ovog postupka kako je on determiniran tužbom – stjecanje bez osnove (članak 1111. ZOO-a). Definicija stjecanja bez osnove uvijek pretpostavlja povećanje imovine na jednoj strani, a umanjenje imovine na drugoj strani.

Sukladno pravilima o opsegu vraćanja, a u slučaju kada je predmet stjecanja bez osnove određeni novčani iznos, kao što je to ovdje slučaj, tuženik bi bio u obvezi vratiti nominalno istu glavnicu, odnosno točno određeni novčani iznos kojeg je eventualno neosnovano stekao, i samo je za taj isti nominalni iznos glavnice došlo do umanjenja imovine na strani tužitelja. Pitanje obveze plaćanja zatezne kamate nije od značaja za naprijed navedeno.

Dosljedno naprijed navedenome, predmet povrata može biti samo ono što je tuženik eventualno neosnovano stekao, a to jedino može biti iznos koji predstavlja razliku između iznosa kojeg je tužitelj trebao platiti po početnim parametrima (početnom otplatnom planu) i iznosa kojeg je stvarno platio po promijenjenim parametrima (provedenom otplatnom planu), a taj izračun podrazumijeva i izračun negativnih, a ne samo pozitivnih razlika.

U prilog pravnom shvaćanju kako tzv. negativne razlike treba uzeti u obzir prilikom izračuna ukupnog iznosa preplaćenih anuiteta, tuženik upućuje na presudu i rješenje Županijskog suda u Slavonskom Brodu, posl. broj Gž-1077/2020 od 02.02.2021. g., kojom odlukom je preinačena prvostupanjska presuda na način da je iznos dosuđen tužitelju umanjen za iznos negativnih razlika (u ovom postupku je rješenjem Vrhovnog suda RH odbačen prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije), a također upućuje i na recentnu odluku Županijskog suda u Osijeku posl. broj Gž- 2433/21 od 16.12.2021 .g., u kojoj odluci je sud u točki 15. obrazloženja dao izravnu uputu prvostupanjskom sudu da u ponovljenom postupku treba: „ … uzeti u obzir negativnu razliku valutnog tečaja, prilikom dosude ukupnog iznosa preplaćenih anuiteta kredita.“, a također i na odluku Županijskog suda u Bjelovaru broj: Gž-911/21 od 13.09.2021. g., u kojoj je također navedeno da sud nije pravilno utvrdio činjenično stanje koje se odnosi na tzv. negativnu razliku tečaja a što je bitna činjenica u postupku jer prava i obveze ugovornih stranaka iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF treba prosuđivati kao cjelinu itd. (točka 12. obrazloženja presude).

Slijedom svega navedenog u dosadašnjem tijeku ovog postupka, tuženik je ustrajao u prijedlogu da se tužbeni zahtjev, kako glavni tako i podredni u cijelosti odbiju kao neosnovani uz osudu tužitelja na plaćanje parničnog troška.

Tužitelj u podnesku od 02. svibnja 2022. god., navodi da osporava sve navode tuženika u odnosu na prigovor na nalaz vještaka, a koji su u suprotnosti sa tužbenim zahtjevom te svim navodima tužitelja iznijetim u dosadašnjem tijeku postupka.

Navodi da je zadatak vještaka, a koji zadatak je tužitelj opisao podneskom predanim 13. prosinca 2021. godine, te trošak kojeg je tužitelj u cijelosti samostalno snosio, nije obuhvatio prikaz negativnih razlika. Sve i da je imenovani vještak iste prikazao, niti se radi o dijelu koji obuhvaća postavljeni tužbeni zahtjev s obzirom da tužitelj traži isplatu preplaćenih iznosa, niti, a kako se ponavlja, to nije bio zadatak vještaka.

Prema odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora, odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnog ugovora ako ovaj nije znao niti je prema okolnostima mogao znati za postojanje uzroka ništetnosti. S obzirom da je pravomoćnim presuđenjem po kolektivnoj tužbi potrošača u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu pod posl.br. P-1401/12, kao i u odlukama Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/2018, te Rev- 1172/2018 u identičnim pravnim stvarima, utvrđeno kako su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, to je tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Pri tome se napominje da iz odredbe članka 81. stavak 1. ZZP-a, ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora, tužena zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ostvarivala pravo na povrat u smislu članka 323. stavak 1. ZOO-a, jer se odredba članka 81. stavak 1. ZZP-a, odnosi samo na potrošače.

Stoga bi prigovor prijeboja, na koje se tuženik poziva, bio neosnovan zbog činjenice da je zakonskom intervencijom određena manja kamatna stopa od početno ugovorene slijedom čega je tužitelj u određenom vremenskom periodu plaćao manju kamatu na iznos kredita. Naime pravna osnova po kojoj je tužitelj plaćao manju kamatu nije otpala, slijedom čega tužena ne može iznos negativne razlike koji je utvrđen knjigovodstveno-financijskim vještačenjem tražiti od tužitelja u smislu odredbe članka 1111. ZOO-a. Ovakav stav zauzeo je i Županijski sud u Vukovaru u svojoj odluci pod posl. brojem Gž-589/20 od 04. studenog 2020. godine.

Na ročištu dana 20. svibnja 2022. god., tuženik navodi da ustraje u primjedbama na nalaz i mišljenje vještaka Marijana Jovića od 04.05. 2022. god., koje nije izrađeno u skladu s čl. 258 st. 1 ZPP-a, a koje obvezuje vještaka da točno navede sve što opazi i nađe radi predmeta vještačenja i da svoje mišljenje iznese savjesno i u skladu s pravilima znanja i vještine. Ovo vještvo nije izrađeno u skladu s prednje navedenim i matematički je netočno jer u vještvu nisu prikazane tzv. negativne razlike, odnosno visina i datum svakog onog anuiteta kada je tužitelj plaćao manji iznos nego što bi ga platio po početnim parametrima, odnosno po tečaju CHF na dan plasiranja kredita.

Nadalje ističe da su presudom suda EU broj C-567/20 da se direktiva 93/13 ne primjenjuje na sporazum stranaka o konverziji kredita, osnažena pravna shvaćanja koja je VSRH zauzeo u rješenju broj U1/19, da je ZID 102/15 donesen upravo u cilju uspostavljanja narušene ravnoteže u odnosima banaka i potrošača koji su sklopili ugovor o CHF kreditu, da su banke bile obavezne postupiti po tom zakonu ali ne i potrošači, a koji zakon je Ustavni sud ocijenio da je u suglasnosti s Ustavom RH, slijedom čega sklopljeni sporazum o konverziji predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu, a koji propis je u skladu s Ustavom RH, radi čega su svi istaknuti tužbeni zahtjevi u cijelosti neosnovani. Unatoč tome tuženik je ustrajao da se vještak očituje na prigovore iz podneska od 28. travnja 2022. godine.

Rješenjem ovog suda posl. br. P-1956/20 od 17. lipnja 2022. god., donijeta je odluka kako slijedi;

"I Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na obvezu tuženika da dostavi sudu svu dokumentaciju vezanu za Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. br. [broj ZK uloška]. K. O. [katastarska općina], br. Ugovora 0850225411231 SP, zaključen između stranaka, a posebno obračunske liste, odluke - obavijesti o promjenjivoj kamatnoj stopi, te evidencije uplata po kreditu izvršenih od strane tužitelja.

II Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju iz osnova utvrđene i za prijevremenu otplatu kredita tužitelja iskorištene preplate u iznosu od 39.535,09 kn uvećano za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od 06.04.2016. god., pa do konačne isplate."

Presudom ovog suda posl. br. P-1956/20 od 17. lipnja 2022. god., donijeta je odluka kako slijedi;

"I Odbija se glavni tužbeni zahtjev koji glasi;

"-Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] broj ugovora 050225411231 SP, zaključen između tužitelja i tuženika dana 25. veljače 2005. godine, ništetan, te kao takav ne proizvodi pravni učinak, slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti – vratiti tužitelju iznos od 698.267,63 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na;

− iznos od 430,40 kuna sa kamatom od 15.03.2005. godine,

− iznos od 3.859,81 kuna sa kamatom od 15.04.2005. godine,

− iznos od 3.845,92 kuna sa kamatom od 15.05.2005. godine,

− iznos od 3.843,84 kuna sa kamatom od 15.06.2005. godine,

− iznos od 3.806,46 kuna sa kamatom od 15.07.2005. godine,

− iznos od 3.842,63 kuna sa kamatom od 15.08.2005. godine,

− iznos od 3.894,39 kuna sa kamatom od 15.09.2005. godine,

− iznos od 3.833,17 kuna sa kamatom od 15.10.2005. godine,

− iznos od 3.757,21 kuna sa kamatom od 15.11.2005. godine,

− iznos od 3.769,59 kuna sa kamatom od 15.12.2005. godine,

− iznos od 3.750,54 kuna sa kamatom od 15.01.2006. godine,

− iznos od 3.694,97 kuna sa kamatom od 17.02.2006. godine,

− iznos od 3.666,04 kuna sa kamatom od 15.03.2006. godine,

− iznos od 3.652,50 kuna sa kamatom od 15.04.2006. godine,

− iznos od 3.686,77 kuna sa kamatom od 15.05.2006. godine,

− iznos od 191,84 kuna sa kamatom od 15.06.2006. godine,

− iznos od 3.473,02 kuna sa kamatom od 19.06.2006. godine,

− iznos od 3.647,87 kuna sa kamatom od 15.07.2006. godine,

− iznos od 3.614,62 kuna sa kamatom od 15.08.2006. godine,

− iznos od 3.657,01 kuna sa kamatom od 15.09.2006. godine,

− iznos od 3.657,14 kuna sa kamatom od 15.10.2006. godine,

− iznos od 3.606,50 kuna sa kamatom od 15.11.2006. godine,

− iznos od 3.619,80 kuna sa kamatom od 15.12.2006. godine,

− iznos od 3.591,68 kuna sa kamatom od 15.01.2007. godine,

− iznos od 3.553,69 kuna sa kamatom od 15.02.2007. godine,

− iznos od 3.600,00 kuna sa kamatom od 15.03.2007. godine,

− iznos od 3.550,36 kuna sa kamatom od 15.04.2007. godine,

− iznos od 3.483,25 kuna sa kamatom od 15.05.2007. godine,

− iznos od 2.226,42 kuna sa kamatom od 15.06.2007. godine,

− iznos od 1.247,36 kuna sa kamatom od 02.07.2007. godine,

− iznos od 1.900,09 kuna sa kamatom od 15.07.2007. godine,

− iznos od 1.441,71 kuna sa kamatom od 20.07.2007. godine,

− iznos od 112,46 kuna sa kamatom od 30.07.2007. godine,

− iznos od 3.496,83 kuna sa kamatom od 15.08.2007. godine,

− iznos od 3.496,52 kuna sa kamatom od 15.09.2007. godine,

− iznos od 3.428,49 kuna sa kamatom od 15.10.2007. godine,

− iznos od 3.507,85 kuna sa kamatom od 15.11.2007. godine,

− iznos od 3.447,63 kuna sa kamatom od 15.12.2007. godine,

− iznos od 3.512,16 kuna sa kamatom od 15.01.2008. godine,

− iznos od 3.734,18 kuna sa kamatom od 15.02.2008. godine,

− iznos od 3.835,64 kuna sa kamatom od 15.03.2008. godine,

− iznos od 3.813,62 kuna sa kamatom od 15.04.2008. godine,

− iznos od 3.689,00 kuna sa kamatom od 15.05.2008. godine,

− iznos od 3.736,00 kuna sa kamatom od 15.06.2008. godine,

− iznos od 3.765,31 kuna sa kamatom od 15.07.2008. godine,

− iznos od 3.761,09 kuna sa kamatom od 15.08.2008. godine,

− iznos od 3.759,71 kuna sa kamatom od 15.09.2008. godine,

− iznos od 3.903,81 kuna sa kamatom od 15.10.2008. godine,

− iznos od 3.957,52 kuna sa kamatom od 15.11.2008. godine,

− iznos od 3.965,30 kuna sa kamatom od 15.12.2008. godine,

− iznos od 4.310,03 kuna sa kamatom od 15.01.2009. godine,

− iznos od 4.313,59 kuna sa kamatom od 15.02.2009. godine,

− iznos od 4.197,81 kuna sa kamatom od 15.03.2009. godine,

− iznos od 4.224,38 kuna sa kamatom od 15.04.2009. godine,

− iznos od 4.229,68 kuna sa kamatom od 15.05.2009. godine,

− iznos od 4.175,66 kuna sa kamatom od 15.06.2009. godine,

− iznos od 4.240,17 kuna sa kamatom od 15.07.2009. godine,

− iznos od 4.201,70 kuna sa kamatom od 15.08.2009. godine,

− iznos od 4.250,74 kuna sa kamatom od 15.09.2009. godine,

− iznos od 4.196,26 kuna sa kamatom od 15.10.2009. godine,

− iznos od 4.231,47 kuna sa kamatom od 15.11.2009. godine,

− iznos od 4.225,85 kuna sa kamatom od 15.12.2009. godine,

− iznos od 4.320,90 kuna sa kamatom od 15.01.2010. godine,

− iznos od 4.381,93 kuna sa kamatom od 15.02.2010. godine,

− iznos od 4.368,72 kuna sa kamatom od 15.03.2010. godine,

− iznos od 4.429,35 kuna sa kamatom od 15.04.2010. godine,,

− iznos od 1.467,68 kuna sa kamatom od 15.05.2010. godine

− iznos od 280,89 kuna sa kamatom od 25.05.2010. godine,

− iznos od 2.777,66 kuna sa kamatom od 07.06.2010. godine,

− iznos od 2.573,05 kuna sa kamatom od 15.06.2010. godine,

− iznos od 815,17 kuna sa kamatom od 21.06.2010. godine,

− iznos od 1.226,68 kuna sa kamatom od 05.07.2010. godine,

− iznos od 4.195,15 kuna sa kamatom od 15.07.2010. godine,

− iznos od 494,18 kuna sa kamatom od 21.07.2010. godine,

− iznos od 4.690,48 kuna sa kamatom od 15.08.2010. godine,

− iznos od 4.961,23 kuna sa kamatom od 15.09.2010. godine,

− iznos od 4.803,51 kuna sa kamatom od 15.10.2010. godine,

− iznos od 4.839,98 kuna sa kamatom od 15.11.2010. godine,

− iznos od 5.011,26 kuna sa kamatom od 15.12.2010. godine,

− iznos od 5.026,55 kuna sa kamatom od 15.01.2011. godine,

− iznos od 4.914,65 kuna sa kamatom od 15.02.2011. godine,

− iznos od 4.850,23 kuna sa kamatom od 15.03.2011. godine,

− iznos od 4.852,12 kuna sa kamatom od 15.04.2011. godine,

− iznos od 3.946,92 kuna sa kamatom od 15.05.2011. godine,

− iznos od 1.064,11 kuna sa kamatom od 06.06.2011. godine,

− iznos od 1.354,76 kuna sa kamatom od 15.06.2011. godine,

− iznos od 3.871,35 kuna sa kamatom od 17.06.2011. godine,

− iznos od 5.457,17 kuna sa kamatom od 15.07.2011. godine,

− iznos od 5.745,25 kuna sa kamatom od 15.08.2011. godine,

− iznos od 5.290,35 kuna sa kamatom od 15.09.2011. godine,

− iznos od 5.137,33 kuna sa kamatom od 15.10.2011. godine,

− iznos od 5.147,54 kuna sa kamatom od 15.11.2011. godine,

− iznos od 5.168,65 kuna sa kamatom od 15.12.2011. godine,

− iznos od 5.300,70 kuna sa kamatom od 15.01.2012. godine,

− iznos od 5.340,42 kuna sa kamatom od 15.02.2012. godine,

− iznos od 5.297,15 kuna sa kamatom od 15.03.2012. godine,

− iznos od 5.290,64 kuna sa kamatom od 15.04.2012. godine,

− iznos od 4.428,89 kuna sa kamatom od 15.05.2012. godine,

− iznos od 883,55 kuna sa kamatom od 16.05.2012. godine,

− iznos od 3.178,00 kuna sa kamatom od 15.06.2012. godine,

− iznos od 1.352,64 kuna sa kamatom od 19.06.2012. godine,

− iznos od 814,61 kuna sa kamatom od 28.06.2012. godine,

− iznos od 5.303,12 kuna sa kamatom od 15.07.2012. godine,

− iznos od 5.290,00 kuna sa kamatom od 15.08.2012. godine,

− iznos od 5.173,39 kuna sa kamatom od 15.09.2012. godine,

− iznos od 5.273,92 kuna sa kamatom od 15.10.2012. godine,

− iznos od 5.320,72 kuna sa kamatom od 15.11.2012. godine,

− iznos od 5.289,63 kuna sa kamatom od 15.12.2012. godine,

− iznos od 5.252,31 kuna sa kamatom od 15.01.2013. godine,

− iznos od 5.239,47 kuna sa kamatom od 15.02.2013. godine,

− iznos od 5.226,19 kuna sa kamatom od 15.03.2013. godine,

− iznos od 5.319,02 kuna sa kamatom od 15.04.2013. godine,

− iznos od 5.182,45 kuna sa kamatom od 15.05.2013. godine,

− iznos od 5.160,12 kuna sa kamatom od 15.06.2013. godine,

− iznos od 5.173,48 kuna sa kamatom od 15.07.2013. godine,

− iznos od 5.159,45 kuna sa kamatom od 15.08.2013. godine,

− iznos od 5.209,40 kuna sa kamatom od 15.09.2013. godine,

− iznos od 5.241,75 kuna sa kamatom od 15.10.2013. godine,

− iznos od 5.257,53 kuna sa kamatom od 15.11.2013. godine,

− iznos od 5.313,86 kuna sa kamatom od 15.12.2013. godine,

− iznos od 4.875,69 kuna sa kamatom od 15.01.2014. godine,

− iznos od 4.872,10 kuna sa kamatom od 15.02.2014. godine,

− iznos od 4.904,22 kuna sa kamatom od 15.03.2014. godine,

− iznos od 2.222,08 kuna sa kamatom od 15.04.2014. godine,

− iznos od 2.651,28 kuna sa kamatom od 16.04.2014. godine,

− iznos od 33,00 kuna sa kamatom od 15.05.2014. godine,

− iznos od 4.817,27 kuna sa kamatom od 23.05.2014. godine,

− iznos od 1.354,74 kuna sa kamatom od 15.06.2014. godine,

− iznos od 741,18 kuna sa kamatom od 18.06.2014. godine,

− iznos od 2.745,99 kuna sa kamatom od 01.07.2014. godine,

− iznos od 259,73 kuna sa kamatom od 15.07.2014. godine,

− iznos od 4.615,26 kuna sa kamatom od 22.07.2014. godine,

− iznos od 4.896,29 kuna sa kamatom od 15.08.2014. godine,

− iznos od 4.902,14 kuna sa kamatom od 15.09.2014. godine,

− iznos od 4.926,65 kuna sa kamatom od 15.10.2014. godine,

− iznos od 4.961,84 kuna sa kamatom od 15.11.2014. godine,

− iznos od 4.968,45 kuna sa kamatom od 15.12.2014. godine,

− iznos od 4.973,62 kuna sa kamatom od 15.01.2015. godine,

− iznos od 4.970,97 kuna sa kamatom od 15.02.2015. godine,

− iznos od 4.970,97 kuna sa kamatom od 15.03.2015. godine,

− iznos od 4.970,97 kuna sa kamatom od 15.04.2015. godine,

− iznos od 4.405,77 kuna sa kamatom od 15.05.2015. godine,

− iznos od 565,20 kuna sa kamatom od 01.06.2015. godine,

− iznos od 760,97 kuna sa kamatom od 15.06.2015. godine,

− iznos od 2.460,00 kuna sa kamatom od 27.06.2015. godine,

− iznos od 1.749,97 kuna sa kamatom od 02.07.2015. godine,

− iznos od 4.970,97 kuna sa kamatom od 15.07.2015. godine,

− iznos od 4.970,98 kuna sa kamatom od 15.08.2015. godine,

− iznos od 4.970,97 kuna sa kamatom od 15.09.2015. godine,

− iznos od 4.970,97 kuna sa kamatom od 15.10.2015. godine,

− iznos od 4.970,98 kuna sa kamatom od 16.11.2015. godine,

− iznos od 4.970,98 kuna sa kamatom od 15.12.2015. godine,

− iznos od 4.970,98 kuna sa kamatom od 15.01.2016. godine,

− iznos od 4.252,26 kuna sa kamatom od 15.02.2016. godine,

− iznos od 4.228,10 kuna sa kamatom od 15.03.2016. godine,

− iznos od 105.559,82 kuna sa kamatom od 05.04.2016. godine,

po stopi od 15% godišnje za vrijeme od 15. ožujka 2005. godine pa do 31.prosinca 2007. godine, po stopi od 14% godišnje za vrijeme od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011. godine, za vrijeme od 01. srpnja 2011.godine pa do 31.srpnja 2015. godine po stopi od 12 %, za vrijeme od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31.prosinca 2015. godine po stopi od 8,14%, za vrijeme od 01. siječnja. 2016. godine pa do isplate po stopi od 8,05%, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

-Dužan je tuženik naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

II Utvrđuje se da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 3. toč. 1. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] broj ugovora 050225411231 SP, zaključenog između tužitelja i tuženika dana 25. veljače 2005. godine, te da su nezakonito donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa kao što je ništetna odredba i o valutnoj klauzuli, slijedom čega tužitelj nije bio dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio, kao i promjenjivom tečaju CHF.

III Dužan je tuženik isplatiti - vratiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa iznos od 18.065,72 HRK i to;

− iznos od 84,44 kuna sa kamatom od 15.02.2008. godine,

− iznos od 86,74 kuna sa kamatom od 15.03.2008. godine,

− iznos od 86,24 kuna sa kamatom od 15.04.2008. godine,

− iznos od 83,42 kuna sa kamatom od 15.05.2008. godine,

− iznos od 84,48 kuna sa kamatom od 15.06.2008. godine,

− iznos od 149,79 kuna sa kamatom od 15.07.2008. godine,

− iznos od 153,21 kuna sa kamatom od 15.08.2008. godine,

− iznos od 153,15 kuna sa kamatom od 15.09.2008. godine,

− iznos od 159,02 kuna sa kamatom od 15.10.2008. godine,

− iznos od 128,61 kuna sa kamatom od 15.11.2008. godine,

− iznos od 255,92 kuna sa kamatom od 15.12.2008. godine,

− iznos od 278,16 kuna sa kamatom od 15.01.2009. godine,

− iznos od 278,39 kuna sa kamatom od 15.02.2009. godine,

− iznos od 270,92 kuna sa kamatom od 15.03.2009. godine,

− iznos od 272,64 kuna sa kamatom od 15.04.2009. godine,

− iznos od 272,98 kuna sa kamatom od 15.05.2009. godine,

− iznos od 261,73 kuna sa kamatom od 15.06.2009. godine,

− iznos od 318,78 kuna sa kamatom od 15.07.2009. godine,

− iznos od 315,89 kuna sa kamatom od 15.08.2009. godine,

− iznos od 319,58 kuna sa kamatom od 15.09.2009. godine,

− iznos od 315,48 kuna sa kamatom od 15.10.2009. godine,

− iznos od 318,13 kuna sa kamatom od 15.11.2009. godine,

− iznos od 317,71 kuna sa kamatom od 15.12.2009. godine,

− iznos od 324,85 kuna sa kamatom od 15.01.2009. godine,

− iznos od 329,44 kuna sa kamatom od 15.02.2010. godine,

− iznos od 328,45 kuna sa kamatom od 15.03.2010. godine,

− iznos od 333,01 kuna sa kamatom od 15.04.2010. godine,

− iznos od 340,48 kuna sa kamatom od 15.05.2010. godine,

− iznos od 343,15 kuna sa kamatom od 15.06.2010. godine,

− iznos od 352,97 kuna sa kamatom od 15.07.2010. godine,

− iznos od 352,64 kuna sa kamatom od 15.08.2010. godine,

− iznos od 372,99 kuna sa kamatom od 15.09.2010. godine,

− iznos od 361,14 kuna sa kamatom od 15.10.2010. godine,

− iznos od 363,88 kuna sa kamatom od 15.11.2010. godine,

− iznos od 376,75 kuna sa kamatom od 15.12.2010. godine,

− iznos od 377,90 kuna sa kamatom od 15.01.2011. godine,

− iznos od 322,38 kuna sa kamatom od 15.02.2011. godine,

− iznos od 223,83 kuna sa kamatom od 15.03.2011. godine,

− iznos od 223,92 kuna sa kamatom od 15.04.2011. godine,

− iznos od 228,96 kuna sa kamatom od 15.05.2011. godine,

− iznos od 241,71 kuna sa kamatom od 15.06.2011. godine,

− iznos od 251,84 kuna sa kamatom od 15.07.2011. godine,

− iznos od 265,14 kuna sa kamatom od 15.08.2011. godine,

− iznos od 244,14 kuna sa kamatom od 15.09.2011. godine,

− iznos od 237,08 kuna sa kamatom od 15.10.2011. godine,

− iznos od 237,55 kuna sa kamatom od 15.11.2011. godine,

− iznos od 238,53 kuna sa kamatom od 15.12.2011. godine,

− iznos od 244,62 kuna sa kamatom od 15.01.2012. godine,

− iznos od 246,45 kuna sa kamatom od 15.02.2012. godine,

− iznos od 244,46 kuna sa kamatom od 15.03.2012. godine,

− iznos od 244,16 kuna sa kamatom od 15.04.2012. godine,

− iznos od 245,17 kuna sa kamatom od 15.05.2012. godine,

− iznos od 246,93 kuna sa kamatom od 15.06.2012. godine,

− iznos od 244,73 kuna sa kamatom od 15.07.2012. godine,

− iznos od 244,13 kuna sa kamatom od 15.08.2012. godine,

− iznos od 238,75 kuna sa kamatom od 15.09.2012. godine,

− iznos od 243,38 kuna sa kamatom od 15.10.2012. godine,

− iznos od 245,54 kuna sa kamatom od 19.11.2012. godine,

− iznos od 244,11 kuna sa kamatom od 15.12.2012. godine,

− iznos od 242,39 kuna sa kamatom od 15.01.2013. godine,

− iznos od 241,80 kuna sa kamatom od 15.02.2013. godine,

− iznos od 241,18 kuna sa kamatom od 15.03.2013. godine,

− iznos od 245,47 kuna sa kamatom od 15.04.2013. godine,

− iznos od 239,16 kuna sa kamatom od 15.05.2013. godine,

− iznos od 238,13 kuna sa kamatom od 15.06.2013. godine,

− iznos od 238,75 kuna sa kamatom od 15.07.2013. godine,

− iznos od 238,10 kuna sa kamatom od 15.08.2013. godine,

− iznos od 240,41 kuna sa kamatom od 15.09.2013. godine,

− iznos od 241,90 kuna sa kamatom od 15.10.2013. godine,

− iznos od 242,63 kuna sa kamatom od 15.11.2013. godine,

− iznos od 245,23 kuna sa kamatom od 15.12.2013. godine,

po stopi od 14% godišnje za vrijeme od 15. veljače 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, za vrijeme od 01. srpnja 2011.godine pa do 31.srpnja 2015. godine po stopi od 12 %, za vrijeme od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi od 8,14%, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

IV Odbija se podredni tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi;

"-Dužan je tuženik isplatiti - vratiti tužitelju s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 69.146,45 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od plaćanja od strane tužitelja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate i to na;

− iznos od 123,53 kuna sa kamatom od 15.01.2009. godine,

− iznos od 126,88 kuna sa kamatom od 15.02.2009. godine,

− iznos od 18,56 kuna sa kamatom od 15.03.2009. godine,

− iznos od 43,42 kuna sa kamatom od 15.04.2009. godine,

− iznos od 48,37 kuna sa kamatom od 15.05.2009. godine,

− iznos od 5,60 kuna sa kamatom od 15.06.2009. godine,

− iznos od 13,06 kuna sa kamatom od 15.07.2009. godine,

− iznos od 22,84 kuna sa kamatom od 15.09.2009. godine,

− iznos od 5,01 kuna sa kamatom od 15.11.2009. godine,

− iznos od 87,72 kuna sa kamatom od 15.01.2009. godine,

− iznos od 144,16 kuna sa kamatom od 15.02.2010. godine,

− iznos od 131,94 kuna sa kamatom od 15.03.2010. godine,

− iznos od 188,02 kuna sa kamatom od 15.04.2010. godine,

− iznos od 280,00 kuna sa kamatom od 15.05.2010. godine,

− iznos od 312,80 kuna sa kamatom od 15.06.2010. godine,

− iznos od 433,59 kuna sa kamatom od 15.07.2010. godine,

− iznos od 429,51 kuna sa kamatom od 15.08.2010. godine,

− iznos od 679,91 kuna sa kamatom od 15.09.2010. godine,

− iznos od 534,05 kuna sa kamatom od 15.10.2010. godine,

− iznos od 567,78 kuna sa kamatom od 15.11.2010. godine,

− iznos od 726,18 kuna sa kamatom od 15.12.2010. godine,

− iznos od 740,32 kuna sa kamatom od 15.01.2011. godine,

− iznos od 683,95 kuna sa kamatom od 15.02.2011. godine,

− iznos od 718,07 kuna sa kamatom od 15.03.2011. godine,

− iznos od 719,87 kuna sa kamatom od 15.04.2011. godine,

− iznos od 823,96 kuna sa kamatom od 15.05.2011. godine,

− iznos od 1.087,65 kuna sa kamatom od 15.06.2011. godine,

− iznos od 1.296,99 kuna sa kamatom od 15.07.2011. godine,

− iznos od 1.571,79 kuna sa kamatom od 15.08.2011. godine,

− iznos od 1.137,88 kuna sa kamatom od 15.09.2011. godine,

− iznos od 991,91 kuna sa kamatom od 15.10.2011. godine,

− iznos od 1.001,66 kuna sa kamatom od 15.11.2011. godine,

− iznos od 1.021,80 kuna sa kamatom od 15.12.2011. godine,

− iznos od 1.147,76 kuna sa kamatom od 15.01.2012. godine,

− iznos od 1.185,65 kuna sa kamatom od 15.02.2012. godine,

− iznos od 1.144,37 kuna sa kamatom od 15.03.2012. godine,

− iznos od 1.138,15 kuna sa kamatom od 15.04.2012. godine,

− iznos od 1.159,06 kuna sa kamatom od 15.05.2012. godine,

− iznos od 1.195,41 kuna sa kamatom od 15.06.2012. godine,

− iznos od 1.150,06 kuna sa kamatom od 15.07.2012. godine,

− iznos od 1.137,55 kuna sa kamatom od 15.08.2012. godine,

− iznos od 1.026,32 kuna sa kamatom od 15.09.2012. godine,

− iznos od 1.122,20 kuna sa kamatom od 15.10.2012. godine,

− iznos od 1.166,85 kuna sa kamatom od 19.11.2012. godine,

− iznos od 1.137,19 kuna sa kamatom od 15.12.2012. godine,

− iznos od 1.101,60 kuna sa kamatom od 15.01.2013. godine,

− iznos od 1.089,35 kuna sa kamatom od 15.02.2013. godine,

− iznos od 1.076,68 kuna sa kamatom od 15.03.2013. godine,

− iznos od 1.165,23 kuna sa kamatom od 15.04.2013. godine,

− iznos od 1.034,96 kuna sa kamatom od 15.05.2013. godine,

− iznos od 1.013,66 kuna sa kamatom od 15.06.2013. godine,

− iznos od 1.026,39 kuna sa kamatom od 15.07.2013. godine,

− iznos od 1.013,02 kuna sa kamatom od 15.08.2013. godine,

− iznos od 1.060,67 kuna sa kamatom od 15.09.2013. godine,

− iznos od 1.091,52 kuna sa kamatom od 15.10.2013. godine,

− iznos od 1.106,57 kuna sa kamatom od 15.11.2013. godine,

− iznos od 1.160,25 kuna sa kamatom od 15.12.2013. godine,

− iznos od 1.106,07 kuna sa kamatom od 15.01.2014. godine,

− iznos od 1.172,52 kuna sa kamatom od 15.02.2014. godine,

− iznos od 1.206,01 kuna sa kamatom od 15.03.2014. godine,

− iznos od 1.171,32 kuna sa kamatom od 15.04.2014. godine,

− iznos od 1.149,86 kuna sa kamatom od 15.05.2014. godine,

− iznos od 1.142,36 kuna sa kamatom od 15.06.2014. godine,

− iznos od 1.175,63 kuna sa kamatom od 15.07.2014. godine,

− iznos od 1.197,74 kuna sa kamatom od 15.08.2014. godine,

− iznos od 1.203,84 kuna sa kamatom od 15.09.2014. godine,

− iznos od 1.229,40 kuna sa kamatom od 15.10.2014. godine,

− iznos od 1.266,10 kuna sa kamatom od 15.11.2014. godine,

− iznos od 1.273,00 kuna sa kamatom od 15.12.2014. godine,

− iznos od 1.278,39 kuna sa kamatom od 15.01.2015. godine,

− iznos od 1.275,62 kuna sa kamatom od 15.02.2015. godine,

− iznos od 1.275,62 kuna sa kamatom od 15.03.2015. godine,

− iznos od 1.275,62 kuna sa kamatom od 15.04.2015. godine,

− iznos od 1.275,62 kuna sa kamatom od 15.05.2015. godine,

− iznos od 1.275,62 kuna sa kamatom od 15.06.2015. godine,

− iznos od 1.275,62 kuna sa kamatom od 15.07.2015. godine,

− iznos od 1.275,62 kuna sa kamatom od 15.08.2015. godine,

− iznos od 1.275,62 kuna sa kamatom od 15.09.2015. godine,

po stopi od 14% godišnje za vrijeme od 15. veljače 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, za vrijeme od 01. srpnja 2011.godine pa do 31.srpnja 2015. godine po stopi od 12 %, za vrijeme od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi od 8,14%, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

-Dužan je tuženik naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

V Svaka stranka snosi svoje parnične troškove."

Presudom Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-3501/2022-5 od 01. travnja 2025. god., donijeta je odluka kako slijedi;

"I Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1956/2020 od 17. lipnja 2022. u dijelu pod toč. II izreke.

II Preinačava se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1956/2020 od 17. lipnja 2022. u dijelu pod toč. III izreke te se odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim se traži da tuženik na ime nepripadnog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa isplati iznos glavnice od 2.397,73 eur / 18.065,72 kn.

III Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje ista presuda u dijelu pod toč. I i IV izreke."

Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-3501/2022-5 od 01. travnja 2025. god., donijeta je odluka kako slijedi;

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1956/2020 od 17. lipnja 2022. u dijelu pod toč. II izreke.

II Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1956/2020 od 17. lipnja 2022. u dijelu pod toč. III izreke koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos od 2.397,73 eur / 18.065,72 kn i to na pojedine iznose naznačene u kunama, kao i u dijelu pod toč. V izreke (odluka o parničnom trošku) te se u tome dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovan postupak a o troškovima nastalima u povodu žalbe odlučit će se konačnom odlukom.

Stranke su zatražile parnični trošak.

U dokazne svrhe sud je pregledao Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. br. [broj ZK uloška], K. O. [katastarska općina] br. 050225411231 SP od 25. veljače 2005. god., Punomoć od 11. rujna 2002. god., Izvadak iz zemljišne knjige Etažno vlasništvo Općinskog suda u Pagu, Zemljišnoknjižni odjel br. k.i. 403/05 od 25. siječnja 2005. god., Izjavu o vraćanju vlasništva od 07. ožujka 2005. god., Rješenje Trgovačkog suda u Splitu br. Tt-18/6212- 7 od 03. listopada 2018. god., Izjavu od suglasnosti za izvršenje radnje kojom se provodi konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR od 08. prosinca 2015. god., Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu br. 151109069272 (novi broj) br. 050225411231 (stari broj) od 25. siječnja 2016. god., Realizaciju svih obveza klijenta: 2502956362604 na datum 05.04.2016. god., Radnju kojom se provodi Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15) od 13.11.2015. god., Otplatni plan za kredit broj Ugovora 151109069270 za period od 30.09.2015. do dospijeća, Pregled uplata po kreditu br. 050225411231 za razdoblje od 15.03.2005. – 15.09.2015. god., Promet za račune 724700746741 za datum valute od 01.01.2014. – 16.12.2021. god. – Promet i stanje na početku i kraju perioda – svi prometi – Analitika od 16.12.2021. god., Presudu ŽS u Karlovcu br. Gž-73/2019-5 od 28.04.2020. god., Presudu i Rješenje ŽS u Varaždinu br. 9 Gž-1658/2018-8 od 07.12.2020. god., Presudu ŽS u Puli br. Gž-925/2017-2 od 20.03.2020. god., Presudu ŽS u Splitu br. Gž-2427/2018-5 od 10.06.2020. god., Rješenje VSRH br. Rev- 3740/2018-7 od 04.03.2020. god., Vještvo stalnog sudskog vještaka za financije Marijan Jović dipl.oec. od 05. travnja 2022. godine sa priloženom dokumentacijom, Presudu i Rješenje ŽS u Slavonskom Brodu Stalna služba u Požegi br. 15 Gž- 1077/2020-3 od 02.02.2021. god., Rješenje VSRH br. Revd-2324/2021-2 od 14.12.2021. god., Presudu i Rješenje ŽS u Osijeku br. Gž-2433/2021-2 od 16.12.2021. god., Rješenje ŽS u Bjelovaru br. Gž-911/2021-2 od 13.09.2021. god., Presudu i Rješenje ŽS u Zagrebu br. 47 Gž-4208/2019-3 od 16.03.2022. god., Presudu ŽS u Vukovaru br. Gž-589/2020-2 od 04.11.2020. god., te Dopunu vještva stalnog sudskog vještaka za financije Marijan Jović dipl.oec. od 07. listopada 2025. godine

Podredni tužbeni zahtjev u preostalom dijelu je djelomično osnovan.

Zakon o obveznim odnosima (N.N. br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu ZOO), propisuje u odredbama čl. 296, da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela (st.1). Prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana (st.2). Odredba stavka 1. ovoga članka ne primjenjuje se na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pri tom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive (st. 3).

U odredbi čl. 322 st.1 ZOO-a, propisano je da je Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

U odredbama čl. 323 ZOO-a, propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (st. 1). Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti (st. 2).

Nadalje je u odredbama čl. 324 ZOO-a, propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (st. 1). Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

Među parničnim strankama nije sporno sklapanje i sadržaj sklopljenog Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. br. [broj ZK uloška], K. O. [katastarska općina] br. 050225411231 SP od 25. veljače 2005. god., kao niti sklapanje i sadržaj sklopljenog Dodatka br. 1 Ugovora o kreditu br. 151109069272 (novi broj) br. 050225411231 (stari broj) od 25. siječnja 2016. godine.

Pri tome je sasvim jasno da supruga tužitelja UK u konkretnom slučaju nije korisnik predmetnog kredita, već sudužnik ili solidarni dužnik obveze otplate predmetnog kredita, i kao sudužnik ili solodarni dužnik obveze otplate predmtnog kredita tuženiku kao kreditoru, svakako nije nužni suparničar u predmetnom parničnom postupku.

Među parničnim strankama nije sporno da je Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., djelomično pravomoćno okončan kolektivni spor u kolektivnom postupku koji je Savez udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlašteni tužitelj temeljem tužbe od 04.04.2012. god., pokrenuo i vodio protiv osam banaka, između ostalih i ovdje prednika tuženika, na način da je dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., i to na način da je između ostalog, pravomoćno presuđeno da je prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. god., do 31. prosinca 2008. god. (kao i ostalih šest banaka u drugim razdobljima) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a koje povrede traju i nadalje, i to tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te se nalaže predniku tuženika prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće.

Među strankama je nesporno i to da je povodom podnesenih revizija stranaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. god., odbio revizije stranaka izjavljene protiv Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., uz obrazloženje da kada je u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa pravomoćno odlučeno da je ništetna odredba koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope u ugovorima koje je sklapao tuženik, to se ne može tuženik u toj parnici predloženim dokazima (saslušanje svjedoka – svojih djelatnika) "obraniti" od pravnih učinaka citirane presude Trgovačkog suda u Zagrebu.

Nadalje je nesporno da je Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, a kojima se utvrđuje da je između ostalih banaka, i prednik tuženika u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. , te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem.

Predmet ovog parničnog postupka svakako ne može biti preispitivanje zakonitosti i pravilnosti donijete pravomoćne Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., i pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a kojima je pravomoćno presuđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. god., do 31. prosinca 2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, i to tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te mu se nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće, kao i to da je u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., prednik tuženika povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem.

U odredbama čl. 502 a st. 1 i st. 2 ZPP-a, propisano je da Udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđenog i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (st. 1). Interesi iz stavka 1 ovoga članka mogu biti interesi koji se tiču čovjekova okoliša i životne sredine, zatim moralnih, etnički, potrošački, antidiskriminacijski i drugi interesi, koji su zakonski zajamčeni i koji moraju biti teže povrijeđeni ili ozbiljno ugroženi djelatnošću, odnosno općenito postupanjem osobe protiv koje se tužba podnosi (st. 2).

U odredbi čl. 502 c ZPP-a, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a st. 1 ovoga zakona da su određeni postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

Ovaj sud je stoga sukladno odredbi čl. 502 c ZPP-a, u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja u parnici u kolektivnom sporu vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12, između Saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlaštenog tužitelja i osam banaka kao tuženika, a između ostalih i ovdje prednika tuženika Societe Generale - Splitska banka d.d. Split.

Osim toga, nema nikakve dvojbe da predmetni Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. br. [broj ZK uloška], K. O. [katastarska općina] br. 050225411231 SP od 25. veljače 2005. god., može opstati bez spornih ništetnih odredbi o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve u smislu citirane odredbe 324 st. 1 ZOO-a.

Radi navedenog, glavni tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu u cijelosti, te radi isplate cjelokupnog iznosa na ime otplate predmetnog Ugovora o kreditu, u cijelosti je odbijen kao neosnovan, te je donijeta odluka kao u toč. I izreke presude posl. br. P-1956/20 od 17. lipnja 2022. god., dok je prihvaćen podredni tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 3. toč. 1., kao odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivom tečaju CHF predmetnog Ugovora o kreditu, te je donijeta odluka kao u toč. II izreke presude posl. br. P-1956/20 od 17. lipnja 2022. godine.

Slijedom navedenog, nema nikakve dvojbe da je unatoč ništetnosti spornih dijelova predmetnog Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. br. [broj ZK uloška], K. O. [katastarska općina] br. 050225411231 SP od 25. veljače 2005. god., predmetni Ugovor o kreditu, sukladno odredbama čl. 324 ZOO-a, pravno valjan u dijelu u kojem je među parničnim strankama utvrđeno da kamatna stopa iznosi 5,39 %, (čl. 3.1. Ugovora), a koja kamatna stopa stoga u konkretnom slučaju može biti samo fiksna, odnosno nepromjenjiva za cijelo vrijeme ugovorene otplate predmetnih kredita.

U odredbi čl. 225 ZOO-a, propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

Kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. (čl. 223 ZOO-a).

Tužitelj tijekom postupka osnovno ističe da je neosnovan istaknuti prigovor zastare potraživanja, a kako to proizlazi iz ranije odluke Vrhovnog suda RH, broj Rev

– 2245/2017 od 20. ožujka 2018.god., kao i iz novog Pravnog shvaćanja sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. god., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323., stavak 1. ZOO/05 (članak 104., stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojim je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a koje pravno shvaćanje je potvrđeno i pravomoćnom Presudom Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž – 1200/21, od 02. lipnja 2021. godine.

Tužitelj je po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju doznao za preplatu iznosa anuiteta uslijed promjene kamatne stope, pravomoćnošću donijete Presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., odnosno donošenjem Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., dok je za preplatu iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, doznao donošenjem Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a predmetnu tužbu je podnio dana 11. travnja 2019. god., dakle tijekom općeg zastarnog roka od pet godina od pravomoćnosti naprijed navedenih odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pa je istaknuti prigovor zastare potraživanja odbijen kao neosnovan.

U odredbi čl. 250 ZPP-a, propisano je da će sud izvesti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kakvim sud ne raspolaže.

Nadalje je u odredbama čl. 261 ZPP-a, propisano da ako je određeno više vještaka, oni mogu podnijeti zajednički nalaz i mišljenje kad se u nalazu i mišljenju slažu. Ako se u nalazu i mišljenju ne slažu, svaki vještak posebno iznosi svoj nalaz i mišljenje (st. 1). Ako se podaci vještaka o njihovu nalazu bitno razilaze, ili ako je nalaz jednog ili više vještaka nejasan, nepotpun ili u proturječnosti sam sa sobom ili s izviđenim okolnostima, a ti se nedostaci ne mogu otkloniti ponovnim saslušanjem vještaka, obnovit će se vještačenje s istim ili drugim vještacima (st. 2). Ako u mišljenju jednog ili više vještaka ima proturječnosti ili nedostataka, ili se pojavi osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja, a ti se nedostaci ili sumnja ne mogu otkloniti ponovnim saslušanjem vještaka, zatražit će se mišljenje drugih vještaka (st. 3).

Tuženik tijekom postupka iznosi niz primjedbi i prigovora na vještvo od 05. travnja 2022. god., stalnog sudskog vještaka Marijan Jović dipl. oec., međutim tijekom postupka nije niti predlagao da se izvede dokaz financijsko–knjigovodstvenim vještačenjem na okolnosti uvjetno istaknutih prigovora radi prebijanja, a niti je nakon izvođenja ovog dokaza predlagao da se izvede dokaz financijsko–knjigovodstvenim vještačenjem od strane drugog sudskog vještaka financijsko-knjigovodstvene struke. Međutim, ovdje valja primijetiti da i sam tuženik u svom podnesku od 28. 04. 2022. god., navodi da je izvođenje ovog dokaza irelevantno za donošenje odluke suda u ovoj pravnoj stvar, pa dakle i odluke o njegovim uvjetno istaknutim prigovorima radi prebijanja.

Međutim, ovaj sud u svakom slučaju cijeni da je u slučaju oprečnih mišljenja između, na jednoj strani tuženika, i na drugoj strani ovlaštenog sudskog vještaka financijsko-knjigovodstvene struke, ovaj sud dužan donijeti odluku temeljem nalaza i mišljenja ovlaštenog sudskog vještaka Marijan Jović dipl. oec., i to sve sukladno citiranim odredbama čl. 250 i čl. 261 ZPP-a.

Osim toga, a neovisno o naprijed navedenom, predmetni Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. br. [broj ZK uloška], K. O. [katastarska općina] br. 050225411231 SP je sklopljen dana 25. veljače 2005. god., dok je predmetni Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu br. 151109069272 (novi broj) br. 050225411231 (stari broj) sklopljen dana 25. siječnja 2016. godine.

Tuženik je uvjetno istaknuo prigovor radi prebijanja u svom pisanom podnesku od 16. prosinca 2021. god., dakle po proteku općeg zastarnog roka od pet godina propisanog odredbom čl. 225 ZOO-a, pa tužitelj osnovano ističe da je u konkretnom slučaju nastupila zastara, te je u odnosu na istaknuti prigovor radi prijebijanja osnovano istaknuo prigovor zastare.

Radi toga, u konkretnom slučaju nije bilo potrebe da se sukladno prijedlogu tuženika, sudski vještak Marijan Jović dipl. oec. poziva u svrhu očitovanja u odnosu na istaknute prigovore na vještvo iz podneska tuženika od 28. travnja 2022. god., te je utvrđeno da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju iz osnova utvrđene i za prijevremenu otplatu kredita tužitelja iskorištene preplate uvećano za zakonske zatezne kamate, te je donijeta odluka kao u toč. II izreke rješenja posl. br. P-1956/20 od 17. lipnja 2022. godine.

Konačno, nema nikakve dvojbe da je sklapanjem priloženog Dodatka br. 1 Ugovora o kreditu br. 151109069272 (novi broj) br. 050225411231 (stari broj) od 25. siječnja 2016. god., kao radnje kojom se provodi Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N.102/15), među strankama u suštini suglasno sklopljen sporazum o povratu svega onoga što je tužitelj otplaćujući predmetni kredit, preplatio na ime ugovorenih ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, odnosno promjeni u tečaju CHF, ali ne i onoga što je preplatio na ime ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

Radi navedenog, prihvaćen je podredni tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu na ime nepripadno plaćenog zbog promijenjenih kamatnih stopa, te je donijeta odluka kao u toč. III izreke presude, dok je odbijen kao neosnovan podredni tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu na ime nepripadno plaćenog s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, odnosno promjene u tečaju CHF, te je donijeta odluka kao u toč. IV izreke presude posl. br. P-1956/20 od 17. lipnja 2022. godine.

U obrazloženju Presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-3501/2022-5 od 01. travnja 2025. god., sud drugog stupnja između ostalog, navodi da tuženik nije dokazao da bi se o predmetnoj odredbi ugovora kojim se ugovora promjenjiva kamatna stopa pregovaralo na navedeni način, kao i o posljedicama koje iz njih proizlaze, a kako je ta ugovorna odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, očito je da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, zbog čega se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj:: 96/03 – dalje: ZZP), prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a takva nepoštena ugovorna odredba je, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP, ništava, što je pravilno utvrdio i sud prvog stupnja.

Nadalje se navodi da u slučaju kada je potrošač izvršio plaćanje na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, mora imati pravo na povrat tih plaćanja, jer je pravo potrošača na restituciju posljedica neobvezujuće prirode nepoštene ugovorne odredbe. Stoga, glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve na utvrđenje ništetnima pojedinih odredbi ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF valja zauzeti stav identičan rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2868/18-2 od 12. veljače 2019., prema kojem bez obzira na sklapanje aneksa ugovoru o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju.

Međutim, sud drugog stupnja prihvaćajući pravna stajališta tuženika, između ostalog navodi kako s obzirom na činjenicu da je tužitelj zaključio aneks uz ugovora o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK, njegova tražbina na povrat preplaćenih svota po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF je podmirena, jer su i uplate izvršene po toj osnovi u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita i na taj način je obveza kreditora na povrat tih svota prestala.

Navodi da je tužitelj restituiran za nepoštenu ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope, jer su isplate koje je na temelju njih učinio vraćene u njegovu imovinu s obzirom da su iskorištene za njegov račun prema obvezama koje je tuženik preuzeo Aneksom, a preplata je iskorištena za ispunjenje obveza iz Aneksa, što je u skladu sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 7. lipnja 2023., prema kojemu potrošač koji je s bankom sklopio dodatak, kojim je provedena konverzija u skladu sa ZID ZPK, nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredbi o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog Ugovora o kreditu.

Tako je valjano prestala obveza tuženika sukladno odredbi čl. 160. st. 1. ZOO za povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule a koja su proizlazile iz čl. 1111. st. 1. ZOO i te preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tuženika, zbog čega je valjalo na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP preinačenjem prvostupanjske presude odbiti zahtjev tužitelja za isplatu.

U obrazloženju Rješenja Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-3501/2022- 5 od 01. travnja 2025. god., sud drugog stupnja između ostalog, navodi da glede materijalnopravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK obveza tuženika na povrat više plaćenih svota po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz ugovora o kreditu je prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZID ZPK, odnosno, zaključivanjem aneksa, ali je ostala obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne svote obračunate od dana dospijeća svake pojedine svote do dana prestanka obveze, odnosno, izvršene konverzije, a koja obveza proizlazi iz odredbe čl. 1115. ZOO. Stoga je činjenično stanje ostalo pogrešno utvrđeno u odnosu na pojedinačno zatražene kamate, jer nije utvrđeno koliko iznose nepodmirene zatezne kamate na svaku pojedinačnu svotu obračunate od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana izvršene konverzije, te je radi pravilnog utvrđenja potrebno održati novu glavnu raspravu pred prvostupanjskim sudom.

Slijedom navedenog valjalo je primjenom odredbe čl. 370. ZPP u tom dijelu ukinuti presudu suda prvog stupnja glede dosuđenih zateznih kamata, a u skladu s tim i odluku o trošku i predmet u tom dijelu vratiti na ponovno suđenje.

U ponovnom postupku sud prvog stupnja će ispraviti nedostatke na koje je ovim rješenjem ukazano, te s obzirom na to da su Aneksom ugovorne strane suglasno utvrdile kako se na temelju ZID ZPK iznos konverzije kredita denominiran u CHF, mijenja s iznosom kredita denominiranog u eure i sadrži odredbu kojom se osnovni ugovor mijenja u pogledu kamatne stope, sud prvog stupnja će o označenim odlučnim činjenicama odlučiti uz prethodno izjašnjenje vještaka (čl. 250. ZPP), vodeći pri tome računa o pravnom shvaćanju iz ove odluke glede prava tužitelja na isplatu zatezne kamate na pojedinačno označene svote od dana njihovog dospijeća do dana konverzije i utvrditi u kojem razdoblju, u kojoj visini, te po kojoj osnovi bi tužitelju pripadale zatražene zatezne kamate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO i sukladno tom utvrđenju, imajući u vidu i daljnje žalbene razloge tuženika, donijeti novu i na zakonu osnovanu odluku.

U odredbi čl. 1115 ZOO-a, propisno je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Stalni sudski vještak za financije Marijan Jović dipl.oec., u Dopuni vještva od 07. listopada 2025. god., navodi da je na temelju Rješenja Općinskog suda u Splitu od 04. srpnja 2025. god., izrađena dopuna nalaza i mišljenja u pravnoj stvari između tužitelja ŠK iz [adresa], protiv tuženika OTP banka d.d. (u daljnjem tekstu Banka), radi isplate.

Zadaća vještaka je sukladno uputama iz ukidnog rješenja Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž-3501/2022 od 01.04.2025., izračunati nepodmirene pripadajuće zakonske zatezne kamate na pojedinačne svote preplate obračunate od dana dospijeća do dana izvršene konverzije.

Sukladno gore navedenom rješenju Županijskog suda u Zagreba izvršio je zasebne obračune zateznih kamata na preplaćene iznose s osnove kamatne stope (tablica br. 1 u prilogu) i s osnovne promjene tečaja (tablica br. 2 u prilogu). Svi su izračuni preračunati u valutu Eur po fiksnom tečaju konverzije.

Vještak navodi da je vještvo napravljeno sukladno Rješenju Općinskog suda u Splitu od 04. srpnja 2025. godine, u predmetu koji se vodi pod brojem P-2157/2025. Prilikom izrade vještva izvršen je uvid u priloženu dokumentaciju u spisu.

Na osnovi podataka i izvršenog obračuna vještak je mišljenja:

U tablici br. 1 u prilogu je izvršen obračun zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose anuiteta s osnove promjene kamatne stope od dana pojedinačnog plaćanja do dana ugovaranja konverzije kredita, odnosno do 25.01.2016.godine. Na dan 25.01.2016. ukupna zakonska zatezna kamata iznosi 1.129,57 Eur.

U tablici br. 2 u prilogu je izvršen obračun zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose anuiteta s osnove promjene tečaja od dana pojedinačnog plaćanja do dana ugovaranja konverzije kredita, odnosno do 25.01.2016.godine. Na dan 25.01.2016. ukupna zakonska zatezna kamata iznosi 2.793,60 Eur.

U podnesku od 21. listopada 2025. god., tuženik navodi da je nakon donošenja drugostupanjske presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu, posl. broj: Gž- 3501/2022 od 01.04.2025., predmet ovog postupka ostao samo tužbeni zahtjev radi isplate zateznih kamata na iznos od 2.397,73 EUR koji se odnosi na preplatu zbog promjenjive kamatne stope.

Dopunskim nalazom i mišljenjem vještaka od 07.10.2025., napravljen je izračun zateznih kamata na preplaćene iznose anuiteta s osnova promjenjive kamatne stope (Tablica br. 1.) i zateznih kamata na preplaćene iznose anuiteta s osnova promjene tečaja (Tablica br. 2.). S obzirom da je presudom Županijskog suda u Zagrebu, posl. broj: Gž-3501/2022 od 01.04.2025., pravomoćno odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev radi isplate na ime tečajnih razlika sa zateznim kamatama, to je izračun zateznih kamata iz Tablice br. 2. potpuno irelevantan jer je o njemu već pravomoćno odlučeno na način da je isti odbijen kao neosnovan.

Dakle, ostaje u ovom postupku odlučiti samo o tome ima li tužitelj pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose anuiteta s osnova promjenjive kamatne stope iz Tablice br. 1. Tuženik nema primjedbi na sam matematički izračun zateznih kamata koje je vještak izračunao u ukupnom iznosu od 1.129,57 EUR, međutim takvo je traženje neosnovano zbog provedene konverzije, a u svakom slučaju je u zastari.

Što se tiče zastare, potraživanje tužitelja s osnova zateznih kamata na preplaćene iznose anuiteta s osnova promjenjive kamatne stope je zastarjelo jer je odredbom čl. 226. st. 1. ZOO-a propisano da: „Tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja.“

Dakle, samostalna tražbina zateznih kamata zastarijeva u roku od tri godine od nastanka svakog pojedinog dnevnog iznosa kamata jer to potraživanje nastaje i dospijeva svakog dana u vremenu od dospijeća do prestanka glavnog potraživanja. Prema tome, ne bi zastarjele samo one zatezne kamate koje su dospjele u vremenu od tri godine računajući unatrag od dana podnošenja tužbe budući bi u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a podnošenjem tužbe bio prekinut tijek zastare.

Međutim, kako tužitelj potražuje zatezne kamate koje su na plaćene iznose tekle od dana plaćanja svakog tog više plaćenog iznosa s osnove promjenjive kamatne stope do dana izvršene konverzije (koja je izvršena sklapanjem Dodatka br. 1.), jasno je da je nastupila zastara cjelokupnog potraživanja tužitelja po tom tužbenom zahtjevu radi isplate zateznih kamata jer je pretekao trogodišnji zastarni rok od dana izvršene konverzije, odnosno od sklapanja Dodatka br. 1. – 25.01.2016., pa do dana podnošenja predmetne tužbe – 11.04.2019.

U svakom slučaju, tužbeni zahtjev je neosnovan zbog provedene konverzije pa tuženik i dalje ustraje u svim navodima, prigovorima i prijedlozima iz odgovora na tužbu i dosadašnjeg tijeka postupka te ponovno naglašava da je konverzija bila prisilna za tuženika i nije nastala ex lege učinkom nego tek prihvatom konverzije od strane potrošača – ovdje tužitelja, pa je stoga prema mišljenju tuženika sklapanjem Sporazuma o konverziji u skladu s relevantnim odredbama ZID ZPK (NN 102/15), tužitelj restituiran za nepoštene ugovorne odredbe jer ga s jedne strane te odredbe ne obvezuju, a s druge strane sve isplate koje je na temelju tih ugovornih odredbi učinio vraćene su u njegovu imovinu na način da su iskorištene za njegov račun u ispunjenju valjane obveze preuzete sklopljenim Sporazumom o konverziji, čime je uspostavljena i narušena ravnoteža u ugovornim odnosima između stranaka.

Za potvrdu svojih navoda da je Sporazum o konverziji od odlučnog značaja glede osnovanosti, bolje reći neosnovanosti tužbenog zahtjeva, tuženik upućuje na konačne meritorne odluke Vrhovnog suda RH, posl. broj: Rev-1359/19 od 17.09.2024., Rev-586/19 od 21.12.2022., Rev-637/19 od 15.11.2022. i Rev-925/23 od 08.04.2025. u kojima je Vrhovni sud RH pozivom na rješenje, posl. broj: U1/19 od 04.03.2020. zauzeo stav da je sklapanjem Sporazuma o konverziji u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 105/15), kojim sporazumom je izvršena zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama, a koji sporazum djeluje ex tunc, uspostavljena stvarna ravnoteža u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer je do sklapanja Sporazuma o konverziji došlo slobodno i uz prethodnu potpunu informiranost potrošača.

Tako Vrhovni sud RH u presudi, posl. broj: Rev-637/19 od 15.11.2022. navodi: „(23) Imajući na umu sve naprijed navedeno, revizijski sud ocjenjuje da je sklapanjem predmetnog Dodatka ugovora o kreditu na način propisan odredbom članka 19.c ZID ZPK/15 osiguran povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u Eur koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao.

(24) Kada su, dakle, iznosi koje je tužitelj platio više na temelju ništetne ugovorne odredbe iskorišteni u njegovom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan iz osnovnog ugovora o kreditu, tada ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženice, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. ZOO…“

Zaključno, Vrhovni sud RH je u ovoj presudi dao sljedeći odgovor na postavljeno materijalnopravno pitanje, koji odgovor glasi:

„Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka ugovora o kreditu s tuženicom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovu ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19. c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.“

Glede eventualnog pozivanja tužitelja na rješenje Vrhovnog suda RH, posl. broj:

Rev-1096/22 od 08.11.2022., u kojem je zauzeto suprotno pravno shvaćanje, tuženik ističe da to shvaćanje nije u skladu s pravnim shvaćanjem koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 13.12.2022. i 20.12.2022., a osim toga ovo je ukidno rješenje, a ne konačna meritorna odluka, kao što su to prethodno četiri citirane odluke.

Slijedom svih dosadašnjih navoda, tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan, a tužitelja obveže da tuženiku naknadi troškove postupka sa zateznim kamatama po stopi određenoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a koja teče od presuđenja do isplate, a u slučaju prihvaćanja tužbenog zahtjeva neka sud o postojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja odluči sukladno odredbi čl. 338. st. 3. ZPP-a.

Tužitelj u podnesku od 04. studenog 2025. god., navodi da je dana 20.listopada 2025. godine, zaprimio Nalaz i mišljenje od 07.listopada 2025.g, sačinjeno od strane Marijana Jović, stalnog sudskog vještaka za financije. Tužitelj navodi da nema nikakvih primjedbi ni prigovora na sačinjeni nalaz. Dapače, upravo je iz nalaza vidljivo kako tužitelj nije u cijelosti obeštećen provedenom konverzijom.

Kako je ova pravna stvar dovoljno zrela za zaključenje, tužitelj predlaže K zakazati raspravu i na istoj zaključiti raspravljanje.

Obrazloženje odluke ovog suda o istaknutom prigovoru zastare potraživanja je sadržana u donijetoj presudi posl. br. P-1956/20 od 17. lipnja 2022. god., pa se bez suvišnih ponavljanja tuženik upućuje na isto obrazloženje, uz dodatak da tuženik tijekom ponovno provedenog postupka neosnovano ističe da bi se u preostalom tužbenom zahtjevu iz osnova pripadajućih zateznih kamata radilo o povremenom potraživanju.

Slijedom svega navedenog, razvidno je da sukladno pravnom stajalištu suda drugog stupnja sadržanoj u ukidnom dijelu Rješenja Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-3501/2022-5 od 01. travnja 2025. god., sukladno izračunu stalnog sudskog vještaka Marijan Jović dipol. oec., tužitelju temeljem prava na povrat po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz predmetnog ugovora o kreditu, i to na ime nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na plaćene pojedinačne svote obračunate od dana dospijeća svake pojedine svote do dana prestanka obveze, odnosno, izvršene konverzije, a koja obveza proizlazi iz citirane odredbe čl. 1115. ZOO-a, tužitelju pripada iznos od 1.129,57 Eur.

Na dosuđeni iznos od 1.129,57 Eur, tužitelju su priznate zatražene zakonske zatezne kamate koje teku od dana podnošenja tužbe 11. travnja 2019. god., pa do isplate, dok je u odnosu na više zatražene zakonske zatezne kamate, tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, te donijeta odluka kao u izreci presude.

Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154. st. 2 ZPP-a. Pregledom spisa predmeta je utvrđeno da je tužitelj imao veće parnične troškove tj. izdatke učinjene u tijeku i u povodu postupka, a imajući u vidu zastupanje po punomoćniku sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, troškove sudskih pristojbi sukladno važećoj Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (tuženik) i troškove knjigovodstveno-financijskog vještačenja. Obzirom na veći uspjeh tuženika u parnici, a imajući u vidu pravni osnov i visinu kumuliranog (deklaratornog i kondemnatornog) tužbenog zahtjeva, kumuliranog (deklaratornog i kondemnatornog) podrednog tužbenog zahtjeva, i istaknutog prigovora radi prebijanja, valjalo je donijeti odluku da svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

U Splitu, 16. siječnja 2026. godine

S U D A C

Živomir Topić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude se može izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka rješenja i presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu, putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.

DNA: -pun. tužitelja

-pun. tuženika