REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Franjevačke stube 2, Pazin

Poslovni broj P-763/2023-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Pazinu po sutkinji Mihaeli Kaligari Hek, u pravnoj stvari u kojoj sudjeluju tužiteljica JEU, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Radivoj Mačešić Biscuoli, odvjetnik u Puli, Ciscuttijeva 2, i tuženik Privredna banka Zagreb d. d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d. o. o. Zagreb, Trg žrtava fašizma 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održanog pripremnog ročišta i glavne rasprave zaključene 11. prosinca 2025. u prisutnosti tužiteljice i zamjenice njezinog punomoćnika, Nataše Glavaš, odvjetnice u Puli, 16. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj 9012256724 kojeg su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 31. siječnja 2007., a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to:

– u odredbi čl. 1. koja glasi: „… po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.“

– u odredbi čl. 4. 3. koja glasi: „… kamata se obračunava u CHF …“

– u odredbi čl. 5. 2. koja glasi: „… obračunava se u CHF a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja ...“

– u odredbi čl. 6. 2. koja glasi: „… obračunava se u CHF a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja …“

– u odredbi čl. 7. 2. koja glasi: „… plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeče na dan plaćanja …“;

pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ili kasniji dodaci tom ugovoru ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati 4.508,16 eura (četiri tisuće petsto osam eura i šesnaest centi) sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate, po stopi do 31. prosinca 2015. od 8,14 %, od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. od 8,05 %, od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. od 7,88 %, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. od 7,68 %, od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. od 7,41 %, od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. od 7,09 %, od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. od 6,82 %, od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. od 6,54 %, od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. od 6,30 %, od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. od 6,11 %, od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. od 5,89 %, od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. od 5,75 %, od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. od 5,61 %, od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. od 5,49 %, od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. od 5,31 %, od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. od 5,5 %, od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. od 7 %, od 1. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024. od 7,50 %, od 1. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024. od 7,25 %, od 1. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025. od 6,15 %, a od 31. srpnja 2025. po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/2005., 41/2008., 125/2011. – Zakon o rokovima ispunjenja novčanih obveza, 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.; dalje: ZOO), uvećanoj za tri postotna poena.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa iznad dosuđenog od 4.508,16 eura do razlike od zatraženog 7.647,86 eura, odnosno za iznos 3.139,70 eura sa zateznim kamatama.

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbe od 11. prosinca 2025.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove postupka isplatom 1.050,00 eura (tisuću pedeset eura) sa zateznim kamatama od 16. siječnja 2026. do isplate, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a uvećanoj za tri postotna poena, u roku 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u preostalom dijelu, za iznos od 737,69 eura sa zateznim kamatama.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 9. lipnja 2023. protiv tuženika podnijela tužbu (str. 1–7) radi utvrđenja da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe iz ugovora o kreditu br. 9012256724 kojeg su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 31. siječnja 2007., i kojim je tužiteljici odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 58.000,00 CHF, a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka (kako je to pobliže opisano u t. I. izreke presude); te radi isplate iznosa od 6.399,23 eura sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačno preplaćeni iznos anuiteta do isplate, a kojeg da je tužiteljica pretplatila na ime ništetnih odredbi.

1. 1. Tužbu je obrazložila u bitnome navevši:

– da je prilikom ugovaranja valutne klauzule tuženik propustio tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana

– da se od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta

– da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, i da su takve odredbe ugovora ništetne

– da se shodno tome i predmetne odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka imaju utvrditi ništetnim

– da ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila

1. 2. Nakon u ovom postupku izvedenog dokaza financijskim vještačenjem, u podnesku od 9. prosinca 2025. (208–211) odnosno na raspravi od 11. prosinca 2025. (213–214), tužiteljica je specificirala (preinačila) tužbeni zahtjev, i to na način da na ime tečajnih razlika do konverzije potražuje 4.575,45 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015.; na ime nepriznatog iznosa umanjene glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30. rujna 2015. iznos od 1.706,18 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015.; te na ime zateznih kamata na preplaćene mjesečne iznose po osnovu rasta kamatne stope i rasta tečaja obračunate za razdoblje do dana izračuna konverzije 30. rujna 2015. u iznosu 1.366,23 eura.

2. U odgovoru na tužbu od 11. rujna 2023. (str. 40–55) tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, u pogledu osnove i visine, te je istaknuo prigovore zastare.

2. 1. Osporavanje je obrazložio, u bitnome, navodima (istaknutim i u daljnjem tijeku postupka):

– da je tužiteljica prihvatila konverziju predmetnog kredita izvršenu od strane tuženika sukladno prisilnim zakonskim odredbama, te je kao rezultat prihvaćanja konverzije kredita tužiteljica potpisala Dodatak Ugovoru o kreditu

– da nakon prihvaćanja konverzije od strane korisnika kredita, ugovorne strane ne mogu na temelju instituta stjecanja bez osnove, potraživati isplate temeljem pravila stjecanja bez osnove jer smisao i svrha instituta stjecanja bez osnove jest da svaka strana vrati ono što je primila, a u ovom slučaju, kako se obavlja vraćanje „preplate“ određeno je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/2015.) odnosno novim ugovorom sklopljenim u skladu s tim Zakonom

– da je tuženik u potpunosti informirao tužiteljicu o svim parametrima konverzije (za potrebe provjere izračuna konverzije tuženik je sukladno čl. 19d ZID ZPK izradio kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, a koji kalkulator uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije sukladno članku 19.c ZID ZPK, te ga je učinio dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, pa tako i tužiteljici, a kojem kalkulatoru je svaki potrošač mogao pristupiti preko svog osobnog identifikacijskog broja)

– da bi povrat učinjenih plaćanja s naslova ugovora o kreditu u CHF u slučaju kada se radi o konvertiranom kreditu bio bi moguć samo u slučaju ništetnosti konverzije, npr. u slučaju ugovaranja korištenja učinjenih plaćanja suprotno prisilnim odredbama ZID ZPK-a o konverziji (ništetnost konverzije učinjene u skladu sa zakonom teško je zamisliti imajući u vidu pravila o konverziji i cilj koji se tim pravilima postiže – sprečavanje dvostrukog obeštećenja na teret jedne od ugovornih strana i uspostava ravnopravnost između ugovornih strana)

– da se pravomoćne presude VTS RH (Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018.) odnose isključivo na ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, i te presude nemaju nikakav učinak na nove (konvertirane) ugovore u kojima vrijednost obveze u kunama nije vezana uz CHF nego uz EUR

– da valutna klauzula, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“, već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša.

2. 2. U prilog svojih tvrdnji citirao je brojnu sudsku praksu.

2. 3. Usprotivio se preinaci tužbenog zahtjeva. U konačnici je predložio odbijanje tužbenog zahtjeva u cijelosti.

3. Odlučujući o osnovanosti zahtjeva tužiteljice sud se rukovodio posljednje postavljenim tužbenim zahtjevom, polazeći od odredbe čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. – Odluka USRH, 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014. – Odluka USRH, 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP) koja propisuje da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Stoga je sud, imajući u vidu da se tuženik tome usprotivio, preinaku tužbe od 11. prosinca 2025. prihvatio (kao u t. I. izreke rješenja). Pritom je sud u obzir uzeo i zaključak donesen na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Vrhovnog suda RH od 26. studenog 2021. da je u predmetima po tužbi korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

4. U dokaznom postupku izvedeni su dokazi čitanjem i razgledavanjem isprava u spisu, i to: Ugovora o kreditu br. 9012256724 od 31. siječnja 2007. i Dodatka Ugovoru o kreditu br. 9012256724, od 10. prosinca 2015. (str. 9–20), plana otplate (str. 21–23), otplatne tablice (str. 24–30), pregleda uplata po kreditu (str. 31–36), izvansudskog zahtjeva (str. 37), pregleda kredita kalkulatora (str. 57–59) i knjigovodstvene kartice (str. 80–174). Nadalje, izveden je dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Tomislavu Prpiću, dipl. oec., (pisani nalaz i mišljenje od 30. lipnja 2025., str. 175–191; usmeno iznošenje nalaza i mišljenja 11. prosinca 2025., str. 212), te je saslušana tužiteljica (str. 212–213).

5. Ocjenom izvedenih dokaza i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, sud je odlučio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim dijela odredbi ugovora o kreditu br. 9012256724 od 31. siječnja 2007. (i svih kasnijih izmjena ili kasnijih dodataka), o valutnoj klauzuli, kako je specificirano u t. I. izreke presude, i posljedično tome zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa na ime tečajne razlike do konverzije 30. rujna 2015. u iznosu 4.575,45 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015., kao i za isplatu obračunatih zateznih kamata na svaki pojedinačno preplaćeni iznos do dana konverzije 30. rujna 2015. u iznosu 1.366,23 eura; te isplatu iznosa od 1.706,18 eura na ime manje priznate glavnice konverzijom sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate.

7. Nesporno je u ovom postupku (jer to stranke nisu osporile, a proizlazi i izvedenih dokaza):

– da su stranke 31. siječnja 2007. zaključile predmetni ugovor o kreditu i da je njime tužiteljici odobren kredit 58.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, namjene; izgradnja i dovršenje stambenog objekta

– da je rok otplate kredita ugovoren na 30 godina, odnosno 360 mjeseci, uz kamatnu stopu 4,250 % godišnje, koja je ugovorena kao promjenjiva

– da su stranke nakon sklapanja predmetnog ugovora, i nakon što je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/2015.; dalje ZID ZPK) 30. rujna 2015., sukladno odredbama toga Zakona, sklopile 10. prosinca 2015. Dodatak ugovoru o kreditu br. 9012256724, koji je sklopljen radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u denominaciju u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim ZID ZPK

– da je predmetnom konverzijom utvrđeno stanje nedospjele glavnice novoformiranog kredita u valuti EUR na dan 30. rujna 2015. koja iznosi 30.841,81 eura plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke.

– da je konverzijom kredita utvrđen i iznos pretplate na dan 30. rujna 2015. od 1.414,19 eura.

8. Sporan je domašaj sklopljenog Dodatka ugovoru o kreditu, odnosno pripada li tužiteljici s obzirom na izvršenu konverziju kredita pravo na povrat preplaćenih iznosa po osnovi eventualno ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli; potom obračunate zatezne kamate na tečajne razlike do konverzije 30. rujna 2015., te tzv. razlika glavnice. Dakle, sporna je osnova, potom visina potraživanja, te pitanje zastare novčane tražbine tužiteljice.

9. Osnovanost tužbenog zahtjeva tužiteljice na utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih u pravomoćnim odlukama donesenim u postupcima radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/2003.) od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i njegovim drugim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/2003.) od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., i to čl. 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9. 1. Navedene presude donesene su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene na temelju čl. 502.a – 502.h Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014.) i čl. 131. – 141.b Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009.) te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štite udruge za zaštitu potrošača koji su podnijeli tužbu. U skladu s time tužiteljica se u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz tih presuda prema kojima su povrijeđeni njezini interesi time što je na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i valutnoj klauzuli vršila isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete iz otplatnih planova sastavljenih u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

9. 2. Vrhovni sud RH je u odluci posl. br. Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. potvrdio utvrđenja iz odluke Visokog trgovačkog suda RH od 13. lipnja 2014. da je tuženik u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. U odluci posl. br. broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Vrhovni sud RH potvrdio je utvrđenja iz odluke Visokog trgovačkog suda RH od 14. lipnja 2018. da je tuženik u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe i to u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. o valutnoj klauzuli.

9. 3. Stoga su i u konkretnom slučaju ispunjeni svi uvjeti za takvo utvrđenje. Donošenje takve odluke sud je utemeljio na odredbama Zakona o zaštiti potrošača, i to tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/2003.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje do 7. travnja 2014. važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007., 125/2007.

– ispravak, 79/2009., 89/2009. – ispravak, 75/2009. – Zakon o potrošačkom kreditiranju, 133/2009. – Zakon o platnom prometu, 78/2012. i 56/2013.), i to čl. 96. i 97. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima; kao i na odredbi čl. 502.c citiranog Zakona o parničnom postupku koja propisuje učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa (na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi), a iz kojih proizlazi da je sud vezan za utvrđenja iz navedenih odluka (donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača); te činjenicu da je do sklapanja predmetnog ugovora o kreditu došlo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama, pri čemu status tužiteljice kao potrošača nije sporan.

9. 4. Svi navodi tuženika kojima osporava ništetnost odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli neodlučni su, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite, a konkretno u ovome predmetu tuženik nije dokazao da bi tužiteljica kao potrošač u postupnosti bila upoznata sa svim elementima valutne klauzule odnosno povećanja tečaja CHF na osnovu kojih je mogla donijeti informiranu odluku. Upravo suprotno, iz iskaza tužiteljice, čiji je iskaz sud pozitivno vrednovao ocijenivši ga vjerodostojnim, proizlazi da tužiteljica nije bila u dovoljnoj mjeri obaviještena o pravnim i ekonomskim posljedicama radi donošenja informirane odluke za sklapanje predmetnog ugovora o kreditu. Tužiteljici je, kako to proizlazi iz njezinog iskaza, uručen pripremljeni ugovor, na čiji sadržaj nije mogla utjecati. Nije joj ponuđen drugi model ugovora (primjerice u drugoj valuti), već joj je rečeno da je kredit u CHF najpovoljniji te joj je sugerirana valuta CHF. Nisu joj pojašnjene pojedine odredbe ugovora. Nije upozorena na rizike koji prate sklapanje ugovora. Nije joj prikazano ni buduće kretanje valute CHF, posebno ne način na koji bi tužiteljica kao prosječan potrošač mogla razumjeti.

10. Pravo tražiti utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora tužiteljici pripada i na temelju općih propisa obveznog prava, odredbe čl. 328. u vezi s čl. 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/2005., dalje: ZOO), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se (čl. 327. i 328. ZOO-a). Na to pravo tužiteljice ne utječe ni činjenica da su stranke konvertirale predmetni ugovor. Sukladno odredbi čl. 326. ZOO-a ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, a niti nagodbom stranaka.

11. Slijedom svega iznesenog valjalo je utvrditi ništetnost dijela odredbi predmetnog ugovora o kreditu i odlučiti kao u t. I. izreke presude.

12. Suprotno navodima tuženika, tužiteljici pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa odnosno pravo na razliku između utvrđene visine preplaćenih iznosa i priznate preplate, neovisno o izvršenoj konverziji. Konverzija kredita izvršena je na temelju ZID ZPK kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz čl. 19.c t. 6. ZID ZPK na način kako je to propisano tim zakonom. Glavna svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Odredbama ZID ZPK, a niti dodacima ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope i valutne klauzule, a koja ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja sa potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu te u ugovorima o kreditu ugovarale nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli vezano uz valutu CHF. Dodacima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, dakle ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u periodu koji je prethodio konverziji, a do koje pretplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi. Dodacima ugovora nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi. Konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti EUR izvršena na temelju ZID ZPK odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi. Stoga (i) prema pravnom shvaćanju ovog suda korisnicima kredita unatoč sklopljenim dodacima ugovora kojima je izvršena konverzija pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

12. 1. Takvo pravno shvaćanje u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od **.**.2019., JE protiv ERSTE Bank Hungary Zrt., C-118/17, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju riječ je o izmjeni ugovora intervencijom stranaka, jer je ZID ZPK predvidio mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji, a s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) upitno je da li je potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju. Jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja CHF, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije. Također, takvo pravno shvaćanje u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od 9. srpnja 2020., C-452/18, protiv Ibercaja Banco, SA, prema kojem nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora, što u konkretnom slučaju nije utvrđeno (tako i Županijski sud u Rijeci u svojoj odluci posl. br. Gž-3773/2020-5 od 26. lipnja 2024., ali i Županijski sud u Puli

– J u odluci posl. br. Gž-498/2024-2 od 2. rujna 2024.).

12. 2. Osim toga, Vrhovni sud RH je još u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Shvaćanje da se sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji, izraženo je i u odluci Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022.

13. S obzirom na utvrđenu djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, tužiteljici pozivom na čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a pripada pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, a koji zahtjev nije u zastari. Ovo iz razloga jer zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. U konkretnom slučaju, imajući u vidu da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ništetnost valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a da je tužba u ovom postupku podnesena 9. lipnja 2023. neosnovan je prigovor zastare tuženika jer propisani petogodišnji zastarni rok dotad nije protekao.

14. Glede visine tužbenog zahtjeva, po ocjeni ovoga suda u svakom pojedinom slučaju potrebno je utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanje je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli.

14. 1. U ovom slučaju provedenim je vještačenjem po vještaku za računovodstvo i financije Tomislavu Prpiću, dipl. oec., čiji je nalaz i mišljenje sud u konačnici ocijenio kao objektivan i izrađen na temelju stručnih i iskustvenih saznanja, i to unatoč primjedbama tuženika (koje primjedbe su u osnovi bile pravne prirode i koje su otklonjene), utvrđeno je da, pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica je, na ime tečajnih razlika, više uplatila 4.575,45 eura. Nadalje, pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica je, na ime tečajnih razlika, manje uplatila 62,54 eura. Nepriznati iznos umanjena glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30. rujna 2015. iznosi 1.706,18 eura. Dakle, tuženik je za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije. Tužiteljica je svim svojim realiziranim uplatama premašila iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu, te tako utvrđena preplata iznosi 1.433,52 eura na dan 30. rujna 2015. Potraživanje tužiteljice po osnovi zateznih kamata po svakoj pojedinoj tečajnoj razlici do 30. rujna 2015. vještak je obračunao u iznosu 1.366,23 eura.

14. 2. Vještak je nakon obračuna preplate po tečaju u odnosu na početni plan/inicijalni tečaj, izračuna zatezne kamate za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije (priznate preplate i razlike glavnice), utvrdio da preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 6.214,34 eura (6.214,34 eura glavnice – preplate po valuti i razlike glavnice na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 01.listopada 2015. do isplate, te 0,00 eura preostale dospjele zatezne kamate).

15. Tužiteljici pripada pravo „samo“ na iznos preplate po osnovi promjene u tečaju CHF u razdoblju od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu do sklapanja Dodatka, odnosno 4.575,45 eura, sve sa zateznim kamatama od dana plaćanja tako preplaćenih iznosa, pa do isplate (od dana kada je ista plaćala dospjele anuitete kredita tuženiku odnosno od kada je tuženik primio novac jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, u smislu čl. 1115. ZOO-a). Te zatezne kamate obračunate su do 30. rujna 2015. u iznosu 1.366,23 eura.

15. 1. Tužiteljica pored navedenog, nema pravo i na isplatu razlike između nedospjele glavnice definirane od strane tuženika u provedenoj konverziji i glavnice koja bi na dan konverzije bila utvrđene primjenom početnih parametara ugovora o kreditu, a koja razlika prema obračunu vještaka iznosi 1.706,18 eura. Iznos koji tužiteljica potražuje na ime razlike glavnice je posljedica sklapanja dodatka ugovora o kreditu, a tužiteljica nije dokazala da su neke od odredbi tog dodatka nepostojeće ili ništetne niti ovaj sud, po službenoj dužnosti, može zaključiti o postojanju nekih razloga ništetnosti. Osim toga, tužiteljica nije dokazala (niti to uopće tvrdi) da konverzija ne bi bila provedena u skladu s odredbama ZID ZPK (a vještak je u nalazu utvrdio da je tuženik proveo konverziju tužiteljičinog kredita iz CHF u EUR na dan 30. rujna 2015, sukladno odredbama ZID ZPK uzevši u obzir sve uplate tužiteljice, pa tako i one iznose koji su ovdje iskazani kao njena preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, te je na taj način matematički izjednačio tužiteljicu s jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom). Tužiteljici su sklapanjem dodatka ugovora o kreditu smanjene preostale glavnice te je ona prihvatila visinu novih glavnica izraženih u valuti euro i pristala na daljnju obvezu prema tim glavnicama, pa nema pravo na razliku po osnovi razlika glavnica.

16. Nije osnovan prigovor tuženika da bi u izračun trebalo uzeti u obzir tzv. negativne razlike jer tuženik nije potrošač niti se može pozvati na zaštitu koja je potrošačima pružena kolektivnom zaštitom. Tužiteljica nije bilo što primila ili stekla bez osnove jer je uplate primao tuženik u cijelosti.

17. Slijedi da se Dodatkom ugovora o kreditu nije u cijelosti riješila preplata po osnovi ništetnih odredaba Ugovora o kreditu i da tužiteljica ima i dalje pravo na razliku između utvrđene visine preplaćenih iznosa i priznate preplate jer tzv. konverzija to nije riješila niti je o tome nešto rečeno u samom ZID ZPK, a koja je razlika redoslijedom umanjenja iznosi 4.508,16 eura (priznata pretplata 1.433,52 eura umanjena je prvo od obračunatog iznosa preplaćenih kamata u iznosu 1.366,23, a za ostatak od 67,29 eura od dijela priznate tečajnih razlika od 4.575,45 eura).

18. Stoga je tuženiku naloženo da tužiteljici naknadi 4.508,16 eura sa daljnjim zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate, a za iznos od 3.139,70 eura (razlika između zatraženih 7.647,86 eura i dosuđenih 4.508,16 eura) sa zateznim kamatama tužbeni zahtjev je odbijen, sve kao u t. II. i III. izreke presude.

19. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.

19. 1. Sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a odluka o troškovima donosi se prema uspjehu stranaka u sporu. Prema st. 2. istog čl. ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Kod djelomičnog uspjeha stranaka u postupku potrebno je prilikom određivanja troškova postupka izraze „djelomični uspjeh“ i „razmjerni dio troškova“ ocjenjivati ne samo kvantitativno već i kvalitativno, kako s obzirom na osnovu, tako i s obzirom na visinu prihvaćenog odnosno odbijenog dijela tužbenog zahtjeva.

19. 2. Tužiteljica je u sporu uspjela u pogledu osnove sa 100 %, a u pogledu visine djelomično s 60 %, što ukupno iznosi 160 %, a podijeljeno s dva (pravna osnova i visina) je 80 %. S druge strane, tuženik je glede osnove uspio s 0 %, a u odnosu na visinu s 40 %, ukupno 40 %, a što podijeljeno s dva (pravna osnova i visina) iznosi 20 %. Kada se nakon toga oduzme veći postotak s kojim je uspjela tužiteljica od manjeg postotka uspjeha tuženika dobije se 60 % iznosa, pa tuženik treba tužiteljici naknaditi 60 % opravdanog i potrebnog troška.

19. 3. Tužiteljici pripada zatraženi trošak nagrade odvjetniku za sastav tužbe i podnesaka od 7. listopada 2024. (zadatak vještaku) i 9. prosinca 2025. (očitovanje na nalaz i mišljenje vještaka), te za zastupanje na ročištima održanim 12. rujna 2024. i 11. prosinca 2025., sve po 100 bodova, ukupno 500 bodova x 2,00 eura/bod, odnosno 1.000,00 eura uvećano za PDV po stopi 25 %, odnosno 250,00 eura, sveukupno 1.250,00 eura, sve prema tbr. 7. t. 1., tbr. 8. t. 1. i tbr. 9 t. 1., tbr. 46., tbr. 52. i tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/2023.). S obzirom na postotak uspjeha u sporu, tužiteljici pripada 750,00 eura. Tom iznosu treba pribrojiti iznos od 300,00 eura, koliko je tužiteljica uplatila za vještačenje.

19. 4. Tužiteljici nisu priznati zatraženi putni troškovi (ukupno 237,60 eura) koji padaju na teret stranke koja je angažirala odvjetnika kao punomoćnika, budući da je tužiteljica mogla za zastupanje opunomoćiti odvjetnika sa sjedištem pisarnice na području suda koji vodi postupak (a ovdje nije riječi o delegiranom predmetu).

19. 5. Stoga je tuženiku naloženo da tužiteljici naknadi troškove postupka isplatom 1.050,00 eura sa zateznim kamatama od presuđenja (16. siječnja 2026.) do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a) po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, kao u t. II. izreke rješenja, dok je u preostalom dijelu za iznos od 737,60 eura, zahtjev tužiteljice odbijen, kao u t. III. izreke rješenja, te je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka odbijen u cijelosti, kao u t. IV. izreke rješenja.

U Pazinu 16. siječnja 2026.

Sutkinja

Mihaela Kaligari Hek

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 (petnaest) dana od dostave presude.

DNA:

– tužiteljica po pun.

– tuženik po pun.