Poslovni broj: P-2978/2019-31
Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Rijeka, Žrtava fašizma 7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja 1. BG OIB [osobni identifikacijski broj] i 2. ŽG OIB [osobni identifikacijski broj] oboje iz [adresa] zastupani po punomoćniku Marku Vučiniću odvjetniku u [adresa] protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 zastupan po punomoćniku Zlatku Knezoviću odvjetniku iz OD Knezović i partneri, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 29. rujna 2025. u prisutnosti pun. tužitelja i punomoćnika tuženika, te javne objave od dana 16. siječnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 6. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj : 306-632/2005, sklopljenog između 1. tužitelja kao korisnika kredita. 2. tužiteljice kao sudužnika i tuženika kao kreditora od 20. srpnja 2005., potvrđeno od strane Javnog bilježnika Marije Grozdanić-Dekleva posl.br. OU- 1489/2005 dana 22. srpnja 2005.., kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, u dijelu koji glasi :"…Banka je ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s primijenjenom kamatnom stopom.", pa stoga kao takva ne proizvodi pravne učinke za ugovorne stranke te tužitelji nisu dužan plaćati mjesečnu kamatu po promjenama kamatnih stopa tuženika od 30.09.2078. do 01.10.2015.
II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 da tužiteljima BG, OIB [osobni identifikacijski broj] i ŽG, oboje iz [adresa], isplati s osnova preplaćene kamate iznos od 3.835,28 EUR, a od toga na iznos od 1.732,97 EUR bez zateznih kamata, a na iznos od 2.102,31 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 01.10.2015. godine pa do isplate i to od 01.10.2015. godine pa do 1.1.2023 po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1. 2023. pa do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.
III. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 2. i čl. 3. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj : 306-632/2005, sklopljenog između 1. tužitelja kao korisnika kredita, 2. tužiteljice kao sudužnika i tuženika kao kreditora od 20. srpnja 2005., potvrđeno od strane Javnog bilježnika Marije Grozdanić-Dekleva posl.br. OU- 1489/2005 dana 22. srpnja 2005 .kojima su glavnica i povrat obveza vezani uz valutu švicarski franak.
IV. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 da tužiteljima BG, OIB [osobni identifikacijski broj] i ŽG, oboje iz [adresa] isplati s osnova preplaćene tečajne razlike isplati iznos od 7.242,74 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 01.10.2015. godine pa do isplate i to od 01.10.2015. godine pa do 1.1.2023 po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1. 2023. pa do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.
V. Utvrđuje se kako nije osnovana tražbina tuženika naspram tužitelja u visini od 916,01 EUR.
VI. Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljima prouzročeni parnični trošak u visini od 1.791,93 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 16. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.
riješio je
Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva učinjena u podnesku tužitelja od 17. travnja 2025.
Obrazloženje
Tužitelj u tužbi navodi kako je dana 20. srpnja 2005. godine 1. tužitelj kao korisnik kredita (dalje: Korisnik), 2. tužiteljica kao sudužnik i tužena kao kreditor (dalje: Kreditor) zaključili su Ugovor o kreditu broj: 306-632/2005 na iznos kredita od 49,800,00 CHF (dalje: Ugovor o kreditu) sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini potvrđen od strane Javnog bilježnika Marije Grozdanić-Dekleve posl.br. OU-1489/05 dana 22. srpnja 2005. Navedenim Ugovorom tuženik je odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 49.800,00 CHF, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan puštanja kredita u tečaj, a koji se tužitelj obvezao vratiti tuženiku u jednakim mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja/odobrenja žiro-računa zajedno sa kamatom po godišnjoj kamatnoj stopi od 5,25% koja je ugovorena kao promjenjiva sukladno odluci tuženika. Tužena je dopisima obavještavala tužitelja kako se tijekom otplate kredita kamatna stopa mijenja jednostran m odlukama banke, tako da je već 30.09.2007. kamatna stopa promijenjena na više na 5,50 % godišnje, te se nastavila mijenjati na više.
U postupku udruge Franak u povodu kolektivne tužbe protiv 8 banaka u RH među kojima je i tužena banka dana 13. lipnja 2014. donesena je pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-7129/13 koja je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH u odluci posl.br. Revt-294/14 od 14. svibnja 2015 u kojoj je između ostalog utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu u kojima je sadržana odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja na temelju jednostrane odluke banke nepoštena ugovorna odredba pa samim time i ništetna te da su sukladno toma tužene banke dužne vratiti preplaćeni iznos kamata potrošačima -korisnicima kredita. Tužitelj smatra da je odredba čl. 6 ugovora o kreditu kojoj je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno jednostranoj odluci banke , nepoštena ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te ista uzrokuje neravnotežu prava i obveza na štetu dužnika-tužitelja, a posljedica čega je ništetnost takve ugovorne odredbe po čl. 102 ZZP-a. U odlukama povodom kolektivne tužbe Udruge Franak utvrđeno je da su odredbe ugovora o kreditu u kojima je navedeno da se kamatna stopa mijenja sukladno jednostranoj odluci banke nerazumljive potrošačima. Predmetni ugovor o kreditu je sastavljen i sklopljen kao standardni ugovor o potrošačkom kreditu, a terminologija koja je korištena u odlukama banke kojima se mijenja kamatna stopa i način njenog obračuna je visoko stručna i kao takva ona je razumljiva isključivo osnim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača kao što je tužitelj takva terminologija je apsolutno nerazumljiva. Predmetni ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednake vrijednosti činidaba, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zlouporabe prava. Polazeći od navedenog tužitelj smatra da je izvjesno da unošenjem u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope je suprotno načelima obveznog prava time je od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca pošto je formulacija ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi takva da se na temelju nje potrošač jedino znao visinu kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu dok nije mogao ni približno ocijeniti zašto kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kretati kamatna stopa, stoga takva ugovorna odredba u članku 8 ugovora osim precizno određene kamatne stope na dan sklapanja ugovora nema određenu niti odredivu buduću kamatnu stopu, o toj odredbi se s njom uopće nije pojedinačno pregovaralo, nadalje tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaj na sadržaj iste, ugovor je bio po principu uzmi ili ostavi, tužiteljici je suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta obveza koju ona objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora što dovodi do toga da takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku kao drugu ugovornu stranu što je suprotno osnovnim načelima temeljnog prava. Obzirom je odredba o ugovorenoj kamati u ugovor o kreditu osim u onom dijelu u kojem je utvrđena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora da je nepoštena ista je sukladno odredbi članka 102 zakona o zaštiti potrošača ništetna. Tužitelj je uredno ispunjavao svoje obveze po ugovoru, plaća anuitete po dospijeću pa tako zahtijeva isplatu preplaćene kamate zbog ništetne odredbe iz članka 6 ugovora o kreditu te s osnova restitucije, a na temelju ništetnosti te ugovorne odredbe u dijelu u kojem je ugovorena da će se kamatna stopa mijenjati jednostranom odlukom banke potražuje iznos od 15.840,31 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.
Tužitelj nadalje navodi da je odredbom članka čl. 2 i čl. 3 ugovora o kreditu ugovoreno da je švicarski franak valuta uz koju je vezana glavnica odnosno ugovorena je valutna klauzula u švicarskim francima. U početku otplate kredita srednji tečaj švicarca u odnosu na koju su se vršila isplate bio je relativno stabilan naglo je krenuo 2007. da bi do 1. rujna 2015 godine dosegao visinu od 6, 390 kn za 1 CHF. Na ovakve promjene utjecala je svjetska financijska kriza koja se prenijela i na bankarski sektor i činjenica promjene srednjeg tečaja chf, a rezultirala je i povećanjem mjesečnog anuiteta za tužitelja te povećanje uplata na ime razlike početnog srednjeg tečaja CHF i srednjeg tečaja CHF, a na dan svake pojedine uplate. U postupku Udruge Franak u povodu kolektivne tužbe protiv 8 banaka u Republici Hrvatskoj među kojima je i tužena dana 14. lipnja 2018. donesena je pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj PŽ-6632/2017 u toj presudi je između ostalog sud utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jasne jer iz istih jasno proizlazi da je predmetni kredit ugovoren u CHF u prema tečaju na dan korištenja i da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima po tečaju CHF-a na dan plaćanja, dakle jasno je da je time ugovorena zaštitna klauzula i da se radi o valutnoj klauzuli te su odredbe uočljive jer se nalaze na prvoj stranici ugovora pisane velikim slovima, no Visoki trgovački sud je utvrdio da su odredbe o valutnoj klauzuli nerazumljive prosječnom potrošaču jer da banke nisu potrošačima dale odgovarajuće informacije u predugovornoj fazi temeljem koje bi isti mogli predvidjeti određene ekonomske posljedice iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima te se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a zbog čega iste podliježu testu poštenosti. Sud je utvrdio da su banke postupale protivno načelu savjesnosti i poštenja i potrošače nisu informirale o svim rizicima koje prihvaćaju, štoviše taj rizik su prešutjele i za kredit u CHF u nudile nižu kamatnu stopu stvarajući opći dojam potrošačima da je takav kredit povoljniji te isto tako banke su uvjeravale da je CHF sigurna valuta te su im davali pojedinačne procjene da su kreditno sposobni isključivo za kredit u CHF- u zbog čega su banke dovele potrošače u situaciju s neizvjesnim iznosom glavnice kredita koji potrošač ima obvezu vratiti banci kao i situaciju s neizvjesnim iznosom cijene te glavnice s obzirom da je i kamata u valuti CHF te ugovorena kao promjenjiva, dakle tuženik je u vrijeme zaključenja ugovora propustio informirati tužitelja o važnim parametrima i činjenicama koje utječu na odluku o sklapanju predmetnog ugovora. Pored toga povećan je rizik koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Sve to nesumnjivo uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača što je protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tužiteljica navodi da u smislu odredbe članka 2 ugovora kojim je ugovoreno da se tužiteljici isplaćuje na ime kredita glavnica vezan uz valutu švicarski franak prema srednjem tečaju CHF-a na dan isplate i članak 3 kojima je tužitelj obvezana vratiti glavnicu uvećanu za kamatu prema srednjem tečaju HNB za CHF na dan plaćanja nesporno ugovorna odredba za koju tužiteljica kao potrošač nije bila u stanju na temelju razumljivih kriterija procijeniti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz odredbe o valutnoj klauzuli, također tuženik je protivno načelu savjesnosti i poštenja tužiteljicu propustio informirati o svim rizicima, prešutio je i nudio joj nižu kamatnu stopu stvarajući opći dojam o povoljnosti tog kredita to je tužiteljica dovedena nesporno u situaciji s neizvjesnim iznosom glavnice kredita kao i neizvjesnim iznosom cijene glavnice obzirom da su i iznos glavnice i iznos kamate u CHF valuti, a čime je tuženik navedenim ugovornim odredbama s valutnom klauzulom nedvojbeno uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca.
Tužitelju je pojam važnost valutne klauzule u osnovi bio jasan znao je da glavnica kredita koji je otplaćuje ovise o tečaju CHF u odnosu na kn, no nije joj bilo razumljivo jer nije bila upoznata s time da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak. Nije razumjela niti znala niti kakve će ekonomske posljedice za nju proizaći iz eventualnog sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF stoga je jasno da odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF u nesporno predstavljaju nepoštene, a samim time i ništetne odredbe. Tužitelj je u ugovornom razdoblju od 31.12.2009. pa do 30.09.2015. na ime povećanja srednjeg tečaja CHF odnosu na početni tečaj preplatila tuženiku iznos od 37.234,56 kn i kako su u slučaju ništetnosti ugovorne odredbe svaka strana dužna drugoj ugovornoj strani vratiti sve što je primila temeljem te ništene odredbe potražuje navedeni iznos zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Stoga predlaže sudu da po provedenom dokaznom postupku donese presudu kojom se utvrđuje ništetnom dio odredbe čl. 6 ugovora o kreditu kojom pregovaralo u dijelu koji je ugovorena da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke zatim čl. 2 i 3 u dijelu u kojem je valuta obveze i povrata vezana za CHF te slijedom takvog utvrđenja isplata preplaćenih kamata iznos od 15.840,31 kn te s osnova preplate tečaja CHF 37.234,56 kn sve sa zakonskim zatezanim kamatama od dana plaćanja svako tako preplaćenog iznosa do isplate zajedno s troškovima postupka sve u roku od 15 dana.
Tuženik u odgovoru na tužbu i podnescima navodi kako ne postoji pravni interesa za podnošenje kondemnatorne tužbe te da se u cijelosti protivi i osnovu i visini tužbenog zahtjeva. Naveo je da osporava da bi odredbe osnovnog Ugovora koje se odnose na promjenjivost kamatne stope i vezivanjem glavnice uz valutu švicarskog franka opće bile ništetne te da je pitanje vraćanja iznosa koje traži tužitelj konačno sporazumno riješeno temeljem aneksa sklopljenim između tuženika i tuženika sukladno ZID ZPP. Ističe i prigovor zastare utuženih tražbina. Tužitelj nakon izvršene konverzije kredita nema pravo zahtijevati od njega vraćanje bilo kakvih iznosa koje je tužitelj platio po osnovnom Ugovoru. Naveo je da se tužitelj nema pravo pozivati na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 te presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 i to iz razloga jer da nije postojala mogućnost ostvarenja kolektivne zaštite potrošača prema potrošačkim propisima koji su bili na snazi u trenutku sklapanja osnovnog Ugovora, među strankama predmetnog spora da ne postoji pravni odnos koji bi bio obuhvaćen presudama u okviru kolektivnog spora te da se pravomoćnost prvostupanjske presude donesene u kolektivnom sporu ne odnosi na osnovni Ugovor. Nadalje navodi kako valutna klauzula sadržana u osnovnom Ugovoru nije ništetna jer ugovaranje valutne klauzule je izričito dozvoljeno temeljem Zakona, valutnu klauzulu da nije dozvoljeno podvrgnuti testu poštenosti iz čl. 84 ZZP, te da valutna klauzula ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu čl. 81. ZZP. Naveo je da je valutna klauzula uočljiva, jasna i razumljiva, te da je osnovni Ugovor sastavljen u obliku solemnizirane privatne isprave i da navedeno znači kako je tužitelj od strane samog javnog bilježnika bio upoznat sa svim detaljima predmetno pravnog posla. Naveo je da je preko svog kreditnog referenta tužitelja detaljno upoznao s potencijalnim rizicima promjene tečaja. Valutna klauzula ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu da se o istoj između stranaka pregovaralo, te da ista ne uzrokuje znatnu ne ravnotežu pravnim i obvezama na štetu potrošača, te da ugovaranje valutne klauzule u osnovnom Ugovoru nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Potom u odnosu na odredbu osnovnog Ugovora o promjenjivosti kamatne stope također da nisu ispunjeni uvjeti za provođenje testa poštenosti da bi se navedena odredba mogla utvrditi nepoštenom, te da navedena odredba o kamatnoj stopi nije protivna niti jednom prisilnom pravnom propisu. Naveo je da je odredba o kamatnoj stopi sasvim uočljiva, jasna i razumljiva te da se radi o odredbi o kojoj se pojedinačno raspravljalo te o odredbi koja ne uzrokuje nikakvu ne ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naveo je da nije bez primjene adekvatnih kriterija mijenjao kamatne stope te da zbog iznimno strogog nadzora i regulativnih okvira takvo postupanje banke ne bi bilo moguće. Izričito se protivi visini tužbenog zahtjeva koja se temelji na izračunu pretplate izrađene po nalogu tužitelja. Predlaže odbiti tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti.
U daljnjem tijeku postupka tuženik navodi kako je 2. tužiteljica po struci ekonomist te je kao stručna osoba trebala biti svjesna posljedica onog što je ugovoreno i s tim se suglasila. Nadalje 1. tužitelj se zasigurno konzultirao s 2. tužiteljicom svojom suprugom oko zaključenja ugovora o kreditu odnosno uvjetima istog, te ne bi potpisali ugovor da su smatrali da su odredbe neprihvatljive. Stoga se isti ne mogu smatrati prosječnim potrošačima
Na pripremnom ročištu tuženik u odnosu na tzv. negativne razlike ( potplaćeni anuiteti u razdoblju kada je kamatna stopa bila niža od početne i tečaj bio niži od početnog) ističe prigovor prijeboja čiju visinu će precizirati po provedenom financijskom vještačenju.
Tužitelj u podnescima navodi kako smatra da potpisivanje Aneksa/konverzije nije od značaja za predmetni postupak budući se u istom ne rješava pitanje ništetnih odredbi niti obeštećenje tužitelja, a osim toga, sukladno zakonu ništetne odredbe se ne mogu osnažiti sklapanjem aneksa, a niti se suprotno stavu tuženika radi o novaciji odnosno zamjeni prethodne obveze novom, budući se sukladno zakonu dodatkom ugovora ne može učiniti novacija već isključivo sklapanjem novog ugovora u kojem će se navesti da se izmjenjuje prethodna obveza novom. Takvo shvaćanje potvrđeno je i u revizijskim odlukama Rev- 18/18 i Rev- 2868/18 kao i u odluci u oglednom primjeru Gos 1/20. Radi navedenog, tužitelj predlaže provođenje financijskog vještačenja kojim će se utvrditi stvarno preplaćeni iznosi s osnova promijenjene kamate i razlike tečaja. Dodatno se ukazuje na najrecentniju revizijsku odluku VSRH Rev- 18/18 u kojoj je ponovno potvrđen pravni interes potrošača za utvrđenjem ništetnosti odredbi ugovora i nakon sklapanja Aneksa, a samim time logično je i pravno utemeljeno razmišljanje da onda tužitelj ima i pravni interes odnosno mogućnost zahtijevati restituciju na temelju te ništetnosti odnosno povrat svega što se financijskim vještačenjem utvrdi kao preplaćeni iznosi, jer u protivnom tužitelj zapravo faktički ni ne bi imao pravni interes za samo utvrđivanje ništetnim odredaba bez mogućnosti isplate/restitucije/obeštećenja.
U daljnjem tijeku postupka tuženik navodi kako je u postupku Gos 1/19 utvrđeno da sporazum o konverziji ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tužitelj nema pravo na ne može imati bilo kakvu tražbinu na povrat stečenoga bez osnove zbog bilo kakve preplate, odnosno stjecanja bez osnove iz vremena kad se primjenjivao ugovor o kreditu u protuvrijednosti CHF, jer je izabrao izjednačiti se u svojem pravnom položaju s dužnikom u eurski denominiranom kreditu, u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Time je tužitelj raniju pravnu osnovu, s koje je primio i po kojoj je do tada otplaćivao kredit s retroaktivnim učinkom zamijenio posve novom pravnom osnovom. Stoga tužitelj više ne raspolaže zahtjevom koji bi se oslanjao na pravnu osnovu koja je njegovom voljom ab initio izgubila svaki pravni učinak u pogledu visine kreditne obveze, kojega je imala po izvorno sklopljenom ugovoru o kreditu u kunskoj protuvrijednosti CHF. Tuženik osporava svojstvo potrošačkog ugovora CHF kreditu koji je predmet spora te ističe da je na tužitelju teret dokaza o suprotnom.
Podneskom od 17. travnja 2025. tužitelj po provedenom vještačenju temeljem uređuje tužbeni zahtjev za isplatom te potražuje na ime preplate zbog primjene odredbe o jednostranoj promjeni kamate stopa iznos od 2.102,31 EUR, na ime preplate zbog primjene valutne klauzule u CHF iznos od 5.211,55 EUR, zatim razliku nedospjele glavnice u visini 2.031,19 EUR, sve te iznose sa zateznim kamatama od 01.10.2015 do isplate, kao i iznos od 1.732,97 EUR kao razliku između zateznih kamata na utvrđene iznose preplate kamate i tečaja o dospijeća do 30.09.2015. u visini od 2.881,82 EUR i preplate utvrđene u konverziji u visini od 1.088,85 EUR, bez zateznih kamata sve uz nakanu parničnog troška.
U odnosu na konačno precizirani tužbeni zahtjev tužitelja tuženik ističe prigovor preinake tužbenog zahtjeva, jer da je tužitelj povećao prvotno postavljeni tužbeni zahtjev na iznos od 11.078,02 EUR čemu se protivi i ističe prigovor zastare. Nadalje precizira prigovor prijeboja u odnosu na iskazane negativne razlike o to na ime manje uplate po promjeni kamate stope iznos od 681,94 EUR te u odnosu na valutnu klauzulu iznos od 234,07 EUR.
Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva učinjenu u podnesku tužitelja od 17. travnja 2025., tužitelj je tek po provođenju financijskog vještačenja mogao konačno precizirati visinu tužbenog zahtjeva pa ju je pozivom na odredbu članka 190. stavak 2. Zakona o parničnom postupku dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva slijedom čega je odlučeno kao u izreci ovog rješenja. Pored toga preinaka tužbenog zahtjeva je dopuštena sukladno zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Su-IV 162/2021 od 26.11.2021. koji glasi: U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Glede potraživanja na ime razlike glavnice valja navesti kako se i to potraživanje temelji na istom činjeničnom i pravnom osnovu, a to je na ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF valuti, obzirom na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbi kojima se glavnica i povrat obveza veže uz valutu CHF, glavnica na dan 30.09.2015. godine je trebala biti utvrđena prema početnom srednjem tečaju CHF na dan puštanja kredita u tečaj, a to nije učinjeno. Tužitelj tvrdi da je tuženik je u cijelosti stekao bez osnove iznos koji predstavlja razliku utvrđene glavnice na dan konverzije u EUR-u preračunato u kunama po srednjem tečaju na taj dan te glavnice koja je trebala biti utvrđena uvažavajući početni srednji tečaj CHF. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja
U postupku su izvedeni dokazi uvidom u svu materijalnu dokumentaciju priležećoj spisu, saslušao je 1. i 2. tužitelja kao stranku u postupku te je proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću.
Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a ovaj sud drži tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim, a tuženikov prigovor radi prijeboja neosnovanim.
Predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje od tuženika povrat razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatio tuženiku temeljem ugovorene promjenjive kamatne stope koja se mijenja sukladno jednostranoj odluci banke u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu te razliku tečaja CHF u odnosu na početni inicijalni plan i stvarno plaćeni iznos anuiteta po tečaju CHF važećem na dan plaćanja svakog anuiteta, tvrdeći da su ništetne ugovorne odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja prelazi visinu zakonom dozvoljene kamatne stope i odredbi o valutnoj klauzuli u CHF također potražuje i razliku glavnice i manjak utvrđen po provedenoj konverziji.
Među strankama u postupku nije sporno da su međusobno sklopili Ugovor o kreditu 20. srpnja 2005. kojim je u čl. 2. tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos u kunama u protuvrijednosti 49.800,00 CHF prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita. Nadalje nije sporno da je predmetni kredit odobren tužitelju namjenski (čl. 2. i 10 Ugovora ) kao stambeni kredit-kupovina stana, te da je čl.8. ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti redovnu kamatu od 5,25 % godišnje koja da je promjenjiva u skladu s Odlukom o banke o kreditiranju građana. Isto tako nije sporno da se tužitelj u čl. 3 obvezao predmetni kredit otplatiti u jednakim mjesečnim anuitetima od u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke-kreditora za CHF važećim na nad dospijeća, a prema otplatnom planu. Nadalje nije sporno da je tužitelj u utuženom periodu izvršavao svoju ugovornu obvezu, odnosno otplaćivala predmetni kredit. Također nije sporno da je tuženik tijekom trajanja ugovornog odnosa vršio promjenu prvotno ugovorene kamatne stope 5,25 % godišnje. Nadalje nije sporno da su stranke 07. siječnja 2016. sklopile dodatak ugovoru o namjenskom kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Neotplaćena glavnica na da 30.09.2015 iznosi 14.310,56 EUR, prema izračunu konverzije zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju na dan uplate, je veći pa je kod tužitelja utvrđena preplata u visini od 8.203,95 kn koja će se koristiti za pomirenje budućih anuiteta i to do najviše 50 % dok se preplata ne iskoristi u cijelosti -čl.2 Aneksa.
Među strankama nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. Pž- 7129/13 od 13.06.2014.g. i Presudom Vrhovnog suda RH pod posl. br. Rev-249/14 od 09.04.2015.g. utvrđeno da je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 1.11.2004.g. do 31.12.2008.g., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03 ) u razdoblju od 10.09.2003.g. do 06.08.2007.g. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a.
Nedvojbeno je naprijed citiranom pravomoćnom sudskom odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđeno da je, između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.
Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužiteljica se pozvala na utvrđenja iz navedenih presuda.
Prema članku 3. Zakona o zaštiti potrošača/03 koji je bio važeći u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu potrošači svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu nam je njegovom zanimanju, niti njegovoj posebnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Prema navedenoj zakonskoj odredbi za status moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta i to a da se radi o fizičkoj osobi i bez da on sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji im nije u svrhu njene poslovne djelatnosti već u osobne ne komercijalne svrhe. Iz provedenog dokaznog postupka posebice iz ugovora o kreditu od godine i iskaza tužitelja neprijeporno proizlazi da tužitelj ima status potrošača, naime prvi uvjet nesporno postoji, a što se tiče drugog uvjeta jasno je, a uzimajući u obzir članak 2 ugovora o kreditu i iskaz 1. i 2 tužitelja da je predmetni namjenski kredit podignut kupnju nekretnine za rješavanje stambenog pitanja stana u kojem i danas žive u [adresa], koji stan se nikada nije iznajmljivao stoga tužitelj uživa zaštitu kao potrošač. U odnosu na navode tuženika da je 2. tužiteljica ekonomke struke te da stoga ista nije prosječan potrošač valja navesti da 2. tužiteljica iako ekonomist nije bankarske struke, tuženik nije dokazao da je 2. tužiteljici bilo poznato kako i na koji način dolazi do promjene kamate stope odnosno koji su to parametri koji utječu na promjenu iste te što to utječe na promjenu vrijednosti pojedine valute, a to se specifičnosti samog bankarskog sektora. Stoga tužitelji uživaju zaštitu kao potrošači.
Sporno je među strankama može li tužitelj tražiti utvrđenje ništetnim dijela odredbi ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule u CHF nakon što je sklopio dodatak osnovnom ugovoru o kreditu tzv konverziju primjenom odredbi ZID ZPK i slijedom takvom utvrđenja ima li pravo na povrat s osnove preplaćene kamate i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF.
Pravo na utvrđenje ništetnosti se ne gasi, tužitelji ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO- a, niti nagodbom stranaka. Sklapanjem Anexa ugovor o kreditu prema ZID ZPK ne nije tužitelju onemogućeno tražiti tvrđenju ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
Člankom, 19.c ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., točkom 1.-3. propisano je kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (toč. 1.), u točki 2. članka 19.c ZID ZPK propisano je da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u toč. 3. članka 19.c ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.
Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju, poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a u svezi postavljenog pravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no isto ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.
U konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužitelju vraćeno što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više pretplatio, a tuženica primila, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada. Posebno se ističe i to da iz sadržaja Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužitelj odrekao prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tužitelj i tuženica sklapanjem dodataka predmetnom Ugovoru o kreditu nisu izmijenili odredbe iz osnovnih ugovora u pogledu kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita te postigli i sporazum o raspolaganju preplatom, odnosno u konkretnom slučaju utvrđen je manjak. Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF i bez primjene valutne klauzule kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom. Konverzije ne predstavlja niti može predstavljati volju tužitelja kao potrošača za nadomještavanjem ništetnih odredbi ugovora o kreditu to ne ukazuje niti ZID ZPK niti se to može iščitati iz odredbi dodatka ugovoru. Preplata koja je utvrđena u konverziji predstavlja samo djelomično obeštećenje korisnika kredita, a nikako obeštećenje u cijelosti što je dokazano provedeni financijskim vještačenjem.
U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ( NN 96/03, dalje ZZP iz 2003.g. ) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. No pored toga a uzimajući u obzir utuženo razdoblje mjerodavne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.g. (NN 79/07 i 125/07).
Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba čl. 8. koja se odnosi na ugovornu kamatu i promjenljivu kamatnu stopu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g.
Sagledavajući sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa koja se jednostrano mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača nedovoljno razumljiva. Naime, navedenom odredbom promjena kamatne stope vezana je isključivo za Odluku banke o kamatnim stopama, odnosno akt tuženika, koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsko obrazovanje, te koji se bave bankarskim poslovima. Dakle odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužitelju kao prosječnom potrošaču nikako nisu mogle biti nikako razumljive. Naime, odredbom čl. 6. predmetnog Ugovora o kreditu određeno je samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora (5,25 % godišnje) iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužitelju u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa od 5,25 % godišnje mijenjati nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva. Dakle, predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Stoga nikako nije realno za očekivati da je tužitelj kao prosječan potrošač bio u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta, odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja.
Tužitelj u iskazu navodi kako mu je glede promjene kamate stope objašnjeno kako na istu utječe EURIBOR ili LIBOR no nije znao što to znači. Nije mogao utjecati na sadržaj ugovora, ugovor je bio tipski unaprijed pripremljen od strane banke. 2. tužiteljica supruga 1. tužitelja i sudužnik po kredita potvrđuje iskaz tužitelja, navodi kako je kamatna stopa u CHF valuti bila niža, i da su krediti u CHF bili tada hit.
Tuženik je odustao od provođenja dokaza saslušanjem službenice banke koja je pregovarala s tužiteljima prilikom zaključenja ugovora o kreditu.
Tijekom postupka ni na koji način nije utvrđeno da je tuženik u konkretnom slučaju tužitelju prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu, na valjan i njemu razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi.
Nadalje jasno je da je konkretni ugovor o kreditu tipski unaprijed formulirani ugovor, a tužitelj kao potrošač ni na koji način nije mogao utjecati na sadržaj ugovornih unaprijed formuliranih odredbi. Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što nije učinjeno, naime tuženik suprotno nije dokazao.
I iz presude donesene u kolektivnom sporu jasno proizlazi da je tuženik povrijedio interese i prava potrošača-korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pa je stoga ništetna. Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita ,a što nije učinio.
Slijedom navedenog ugovorna odredba iz točke 6. ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu koja je ovisna o jednostranoj odluci banke je ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a iz 2003. g. i čl. 102. ZZP- a iz 2007. g. pa je odlučeno kao u točki I izreke ove odluke.
Što se tiče valutne klauzule valja navesti kako je iz presude Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. razvidno da se u tom revizijskom postupku između ostalog odlučivalo jesu li ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. U presudi Visokog Trgovačkog suda, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN-79/07 i dr.). Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka a na ta utvrđenja se pozvao i ovdje tužitelj. Tuženik je dakle u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo. Stajalište je ovog suda da se vezano za osnov tužbenog zahtjeva dovoljno pozvati na utvrđenja iz Presuda Vrhovnog suda RH Rev- 2221/2018 i Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/2017. Tuženik se stoga neosnovano poziv na presudu suda EU broj C-81/19 jer se u konkretnom slučaju uopće ne raspravlja o nepoštenosti same valutne klauzule, koja je nesporno dispozitivna odredba hrvatskog prava, već o tome je li potrošač bio informiran u cijelosti o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u fazi sklapanja ugovora kreditu, a što nije, kako je utvrđeno u kolektivnom sporu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.).
Nadalje valja navesti kako iz iskaza 1. tužitelja, jasno proizlazi da isti kao prosječni potrošač nije informiran o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF. Anuitet je tužitelju dvostruko narastao, sa početnih 1.400,00 kn na 2.900,00 kn što je bilo veliko povećanje koje tužitelj kao prosječni potrošač nije moga očekivati ni na koji način. Samo informiranje da je anuitet podložan promjeni zbog rasta ili pada tečaja valute i da tečaj CHF je u prošlosti bio stabilan nije dovoljna informacija iz koje bi tužitelj kao prosječan potrošač mogla predvidjeti sve ekonomke posljedice koje će za njega proizaći zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF valuti poglavito kraj činjenice da zbog skorog uvođenja eurozone rast tečaja CHF je izgledan te je CHF valuta utočišta koja je kao takva jedni povoljna za trgovca-banku.
Potom prema praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C-186/2016 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženica nije dokazala da bi tužitelju pružila dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazala da je tužitelju pružila na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije.
Stoga je dio odredbe ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF odnosno da su stranke ugovorile švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica kredita i povrat obveze a sadržana u čl. 2 i 3 ugovora o kreditu, ništetan pa je odlučeno kao u točki III izreke presude.
U odnosu na pisani iskaz BGU sud istog neće uzeti u obzir jer nije bitan za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, naime niti ovaj svjedok nije neposredno pregovarao s tužiteljicom te se istim nikako ne može dokazati na koji način je tužitelj bio informiran o svim potrebnim parametrima glede načina promjene kamatne stope i rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF.
Činjenica što je ugovor o kreditu solemniziran ne utječe na činjenicu jesu li pojedine ugovorne odredbe ništave jer ako je neka odredba ništava ona je ništava od samog početka i bez solemnizacije. Bilježnik nije bio u obvezi pregovarati sa tužiteljem o pojedinim odredbama ugovora pa tako niti o promjenjivoj kamatnoj stopi. Javni bilježnik je prije ovjere pročitao ugovor strankama no nije im objašnjavao načine i razloge mijenjanja kamatne stope niti pojašnjavao razloge promjene tečaja i posljedice koje iz toga mogu proizaći. To je bila obveza tuženika prilikom sklapanja predmetnog ugovora, a koja obveza nije od strane tuženika ispoštovana.
Nadalje valja istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev- 3142/2018 od 19.03.2019.g. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. Potom prema praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C- 186/2016 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženica nije dokazala da bi tužitelju pružila dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazala da je tužitelju pružila na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije.
U odnosu na prigovor zastare valja navesti kako u pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a, a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. 14.06.2014.g. To uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da bi pravo tužitelja zastarjelo tek 14. lipnja 2019. g (u odnosu na zahtjev za preplaćenom kamatom), a tužba je podnesena u 11. lipnja 2019. Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja za isplatom zastarijeva 14. lipnja 2023. g. s obzirom da je presuda Pž- 6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 15. lipnja 2018. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina, stoga ni ta potraživanja nisu zastarjela, tužba kojom se potražuje isplata razlike glavnice i manjka utvrđenog u konverziji a posljedica primjene ništene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF valuti. Stoga zastare nema niti za taj dio tužbenog zahtjeva.
U odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev, također nije osnovan prigovor zastare, naime tužiteljica je tek po provedenom vještačenju konačno mogla utvrditi koliki su stvarni iznosi preplate i postaviti tužbeni zahtjev, nadalje me prema pravnom shvaćanju zauzetom na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanoj 27. svibnja 2024. u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. U konkretnom slučaju preinaka je učinjena iz iste činjenične i prave osnove (ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF (kako potraživanja preplate anuiteta i odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke) pa zastare nema.
Iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Tomislava Prpića proizlazi da pod pretpostavkom da se kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, odnosno 3,23% u periodu of 01.01.2014. do 30.09.2015. tužitelj je, na ime kamata, do konverzije više uplatio 2.102,31 EUR. Manje plaćenih kamata iznosi 681,94 EUR. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika do konverzije, više uplatila 5.211,55 EUR. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblje otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika do konverzije, manje uplatila 234,07 EUR. Nepriznati iznos umanjena glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30.09.2015.iznosi 2.031,19 EUR. Dakle, tuženik je za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije. Tužitelj je svojim uplatama premašio iznos potreban za namirenje uplata po simuliranom kreditu u EUR valuti, te tako utvrđena preplata iznosi 1.088,85 EUR na dan 30.09.2015. Zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose preplate kamate i tečaja od dospijeća do 30.09.2015. iznose 2.821,82 EUR. Rekapitulacija- Ukupno potraživanje tužitelja iznosi 11.078,02 EUR od čega iznos od 9.345,05 EUR predstavlja preplatu po kamati, valuti i razlika glavnice na koji teku daljnje zatezne kamate od 01.10.2015. do isplate, a iznos od 1.732,97 EUR preostalu dospjelu zateznu kamatu na dan 30.09.2015 (razlika preplate zatezne kamate od 2.821,82 EUR i preplate utvrđene u konverziji od 1.088,85 EUR). Tuženik je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), uzevši u obzir sve uplate tužiteljice, pa tako i one iznose koji su ovdje iskazani kao njena preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, te je na taj način matematički izjednačio tužiteljicu sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik još dugovao iznose kako su utvrđeni u nalazom odnosno rekapitulacijom.
Tužitelj konačno precizira tužbeni zahtjev po provedenom financijskom vještačenju podneskom od 17. travnja 2025. potražuje na ime preplate zbog primjene odredbe o jednostranoj promjeni kamate stopa iznos od 2.102,31 EUR, na ime preplate zbog primjene valutne klauzule u CHF iznos od 5.211,55 EUR, zatim razliku nedospjele glavnice u visini 2.031,19 EUR sve te iznose sa zateznim kamatama od 01.10.2015 do isplate, kao i iznos od 1.732,97 EUR kao razliku između preplate utvrđene u konverziji u visini od zateznih kamata na utvrđene iznose preplate kamate i tečaja o dospijeća do 30.09.2015. bez zateznih kamata sve uz naknadu parničnog troška.
U odnosu na nalaz i mišljenje tuženik je iznio primjedbu navodeći kako je isto bespredmetno, a zbog činjenice da je među strankama sklopljen dodatak ugovoru o kreditu te da bi prihvaćanjem zahtjeva tužitelja isti bio dva puta obeštećen. Ujedno precizira prigovor radi prijeboja u visini od 681,94 EUR negativne razlike kamate i iznos od 224,07 EUR negative razlike tečaja.
Sud nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Prpića u cijelosti prihvaća kao objektivnog i izrađenog sukladno pravilima struke. Primjedbe tuženika ne odnose se na matematični izračun vještaka već na pravna tumačenje zahtjeva tužitelja o čemu se sud već ranije očitovao.
Iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke jasno proizlazi kako su prilikom sklapanja (Dodatka) uzeti u obzir svi oni više preplaćeni iznosi osnovom ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu od njegova sklapanja pa do sklapanja navedenog Dodatka, no i nakon toga (sklapanja Dodatka) ostali su više preplaćeni određeni novčani iznosi, koje u ovom postupku osnovano zahtijevati po pravilima o stjecanju bez osnove. Vještak jasno navodi u dopusni nalaza i mišljenja na pitanje je li tužitelj obeštećen sklapanjem dodatka ugovoru o konverziji, kako nije, jer preplata kamate i tečaja sa zateznom kamatom na te iznose do 30.09.2025. i razlika pogrešno utvrđene glavnice u konverziji je veća te iznosi upravo 11.078,02 EUR kako je vještak utvrdio (umanjeno za preplatu priznatu u konverziji). Preplata u konverziji ne polazi od preplate kamate i tečaja te nikada nije ista kao preplata zbog ništetnosti.
Tuženik je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015., sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), te je na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. U obzir su uzete sve uplate tužitelja, pa tako i one iznose koji su ovdje iskazani kao njegova preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik duguje utužene iznose.
Prema mišljenju ovoga suda preplatu priznatu u konverziji ispravno je tužitelj uzeo u obzir prilikom donošenja odluke o isplati preplaćenih iznosa zbog primjene ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope. Naime prema odredbi čl. 19 toč. 5 ZID ZPK ako ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:– ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR.
U ovoj konkretnoj pravnoj stvari čl. 2 Aneksa stranke su suglasno utvrdile kako će se iznos preplate koristiti za namirenje budućih obroka sve prema čl. 19 toč. 5 ZID ZPK, a taj iznos preplate zapravo predstavlja samo minimalno obeštećenje potrošača ovdje tužitelja zbog primjene ništetnih odredbi o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke i odredbi o valutnoj klauzuli u CHF stoga je potraživanje tužitelja valjalo umanjit za navedeni iznos preplate kako je to tužitelj i učinio.
Stoga je valjalo u cijelosti usvojiti tužbeni zahtjeva tužitelja te tužiteljima dosuditi na ime preplaćenog iznosa zbog ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope iznos od 2.102,31 EUR (toč. II. izreke presude) nadalje zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima uz koju je vezana glavnica kredita ukupan iznos od 5.211,55 EUR (točka IV. izreke presude). Te na ime razlike pogrešno utvrđene glavnice u konverziji iznos od 2.031,19 EUR (točka IV. izreke presude). Razlika glavnice tužiteljima pripada jer je tuženik na dan konverzije 30.09.2015. izračun preostalu glavnice napravio ne uzevši u obzir ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF valuti pa je za taj iznos bilo potrebno još umanjiti preostalu glavnicu.
Na sve te iznose tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata od 01.10.2015. dana nakon provedene konverzije kako je to tužitelj i tražio, a sve budući je na preplatu kamate i tečaja već obračunata zakonska zatezna kamata do 30.09.2015 radi primjene odredbe o uračunavanju prema čl. 171 i 172 ZOO-a, pa na te iznose preplate daljnja kamata može teći od 01.10.2015. Na razliku pogrešno utvrđene glavnice zatezna kamata može teći od 01.10.2015. jer je ista po tuženiku utvrđena na dan konverzije 30.09.2015. Ne može se uzeti za točnim tvrdnja tuženika da je tužitelj pristao na novoutvrđenu visinu glavnice sklapanjem dodatka ugovora o kreditu pa da ju kao takvu ne može pobijati, naime tužitelj tada nije niti zao da je ta novoutvrđena visina glavnice pogrešno utvrđenja primjenom ništetnih odredbi ugovora o kreditu koja se odnose na ugovaranja valutne klauzule u CHF i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Navedeni zahtjev tužitelja nije u zastari sve kako je već naprijed obrazloženo.
Nadalje tužitelju pripada i preostali iznos zateznih kamata obračunati na kao razliku na preplaćene iznose kamate i tečaja do 30.09.2015. ukupno 2.821,82 EUR i preplate tužitelju priznate u konverziji u visini od 1.088,85 EUR, dakle iznos od 1.732,97 EUR bez daljnjih kamata (točka II izreke presude).
Tuženik je danom uplate tužitelja stekao određeni iznos bez osnove. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH utvrđeno je nepošteno postupanje banaka prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope pa je onda jasno da su banke nesavjesno postupale slijedom čega zakonska zatezna kamata koja je izračunata na iznose preplate tečaja i kamatne stope ima teći od dana stjecanja-uplate tužitelja, a sve temeljem odredbe čl. 1115 ZOO-a, a ne kako to tuženik tvrdi u odnosu na preplaćene kamate od dana nakon pravomoćnosti odluke VTS- a dakle 14. lipnja 2014. odnosno na preplaćene iznose po osnovi valutne klauzule od dana 15. lipnja 2018. ili pak podnošenjem tužbe jer je tuženik nepošteni stjecatelj navedenih preplaćenih novčanih iznosa i od dana uplate po tužitelju teče zakonska zatezna kamata na iste.
Nesporno je da je predmetni kredit realiziran za vrijeme trajanja braka, i to za kupnju stana, pa kredit predstavljaju bračnu stečevinu, temeljem tada važećih odredbi 248. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj: 116/2003, 17/2004, 136/2004, 107/2007, 57/2011, 61/2011) koji se primjenjivao u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu i isplate anuiteta do zakonske konverzije, a prema kojoj je bračna stečevina imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine, te su prema članku 249. stavak 1. tog Zakona, bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini (ako nisu drukčije ugovorili), pa su stoga bračni drugovi i u obvezi vratiti dugove s osnova sklopljenog ugovora o kreditu, utrošenog za njihove zajedničke potrebe odnosno za kupnju stana. Prema navedenom, a imajući u vidu da su parnične stranke novčani iznos kredita utrošile nesporno za zajedničke potrebe za vrijeme trajanja bračne zajednice, to je i iznos kredita teret bračne stečevine koji teret snose obje parnične stranke kao bračni drugovi na jednake dijelove. Stoga kredit dignut u vrijeme trajanja bračne zajednice predstavlja zajedničku imovinu 1. i 2. tužiteljice te je u konkretnom slučaju naloženo tuženiku tužiteljima vratiti iznose stečene bez osnove.
Naposljetku valja navesti kako nema govora o dvostrukom namirenju tužitelja prihvaćanjem tužbenog zahtjeva radi isplate stečenog bez osnova zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, jer da je tužitelj kroz konverziju već obeštećen, radi se dva potpuno različita obračuna, jedan je matematički obračun koji je primijenjen u konverziji sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju sve sukladno odredbi čl. 19 c u kojem je jasno razrađeno kako i na koji način će se izvršiti konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR, a drugi je matematički obračun zbog primjene ništetnih odredbi uz osnovnog ugovora o kreditu prema kojem obračunu radi utvrđenja visine stečenog bez osnove u kojem obračunu se primjenjuje početna kamatna stopa i početni tečaj kao jedini poznati parametar od kojih parametara niti jedan nije korišten prilikom izračuna konverzije na dan 30.09.2015. Usporedbom rezultata provedenog vještačenja s rezultatima provedene konverzije može se usporediti pravna i činjenična pozicija u kojoj bi se tužitelj nalazio ako bi mu se priznalo njegovo pravo na restituciju sukladno kolektivnoj presudi, u odnosu na pravnu i činjeničnu poziciju u koju je tužitelj stavljen provedbom konverzije.
Iz svega navedenoga slijedi da provedbom konverzije tužitelj nije ostvario ona prava koja potražuje ovom tužbom, a to je povrat u onu činjeničnu i pravnu poziciju u kojoj bi se nalazio da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo i to kroz povrat svih koristi koje je tuženi stekao. Tuženik je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015., sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), te je na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. U obzir su uzete sve uplate tužitelja, pa tako i one iznose koji su ovdje iskazani kao njegova preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik duguje iznose koje su tužitelju dosuđene točkama II. i IV. izreke ove presude.
U odnosu na prigovor radi prijeboja u visini od 681,94 EUR koji se odnosi na negativne razlike koje su nastale u periodu kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene kamatne stope, i koje su sve nastale u periodu kada se u razdoblju od 01.01. 2014. do 01.09.2015. primjenjivala kamatna stopa od 3,23 %, valja navesti da je predmetna niža kamatna stopa koja se primjenjivala u razdoblju od 01.01.2014. do 30.09.2015, kamatna stopa propisana odredbom čl. 11.a st.5 Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 143/13) i koja je iznosila 3,23 % godišnje. Riječ je o Zakonom propisanoj visini kamatne stope, a ne o kamatnoj stopi jednostrano određenoj od strane banke, te koja kao takva nije nepoštena i ništetna. S obzirom da je u navedenom razdoblju tuženik obračunavao i naplaćivao kamatu po osnovi koja nije otpala (zakonska osnova), to nema niti stjecanja bez osnove na strani tužitelja, pa tako niti tražbine na strani tuženika koju bi tuženik mogao staviti u prijeboj. Nadalje se ističe kako je ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna samo u onom dijelu u kojem je tuženik ovlašten jednostrano, bez unaprijed ugovorenih kriterija promjene, mijenjati visinu kamatne stope na štetu tužitelja. S druge strane, sve one promjene kamatnih stopa koje je tuženik odredio u korist tužitelja (npr. promjene na niže), kao i one promjene kamatnih stopa koje nije odredio tuženik, nego su bile propisane zakonom, su dozvoljene jer ne narušavaju ravnotežu prava i obveza ugovornih strana na štetu tužitelja. Stoga je valjalo odlučiti kao u točki V. izreke ove odluke.
U odnosu na prigovor radi prijeboja u visini od 234,07 EUR tzv. negativne tečajne razlike valja navesti kako nije osnovano. Plaćanjem tih anuiteta po tečaju nižem od tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ni ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Zato ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Tužitelj nije nepošten stjecatelj pa da bi te iznose bio dužan tuženiku isplatiti stoga nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 323 ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je i za štetu suugovoratelju koji trpi zbog ništetnosti, ako ovaj nije znao niti morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Stoga je odlučena kao u točki V izreke presude.
Ostali navodi parničnih stranaka nisu posebno obrazlagani budući nisu bili važni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.
Odluka suda o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, pa je tužiteljima zastupanim po punomoćniku valjalo je priznati trošak za sastav tužbe u visini od 100 bodova, (Tbr 7 toč.1), za sastav podneska od. 17. travnja 2025. u visini od po 100 bodova (Tbr 8 toč.1), za zastupanje na ročištima 02.05.21024., 04.07.2025. i 29.09.2025. svako u visini od po 100 bodova (Tbr 9 toč.1), uvećano za 10% za zastupanje više osoba (Tbr 36) vrijednost boda 2,00 EUR sve uz priznanje 25% PDV-a odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, zatim je valjalo priznati i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 EUR, te sudsku pristojba na tužbu u visini od 116,93 EUR odnosno ukupno iznos od 1.791,93 EUR. Na dosuđeni iznos trošak temeljem odredbe čl. 151 st. 3 ZPP-a tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata od presuđenja.
Slijedom svega navedeno odlučeno je u točci VI. izreke ove presude.
U Rijeci 16. siječnja 2026.
SUDAC
Katarina Bajčić Ivančević
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.
Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.
DNA:
-pun tužitelja
-pun tuženika
