Poslovni broj: P-520/2023-37
REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Zlataru
Stalna služba u Zaboku
Zabok, Matije Gupca 22
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku , po sucu Branku Hercegu u pravnoj stvari tužitelja GŠ iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Jelena Čačić, odvjetnica iz Zadra , Ruđera Boškovića 4/I protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. , Zagreb , Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Petra Vatavuk , odvjetnica iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 274 radi isplate , nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 11. studenog 2025. u nazočnosti tužitelja i zamjenice punomoćnice tužitelja Ane Majcen Kardum, odvjetnice iz Zagreba i punomoćnice tuženika Petre Vatavuk, odvjetnice iz Zagreba, dana 16. siječnja 2026.
p r e s u d i o j e
I.Tuženiku : Privredna banka Zagreb d.d. , Zagreb , Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 se nalaže platiti tužitelju: GŠ iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 8.798,94 EUR s zakonskom zateznom kamatom prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima tekućom od dana 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
II. Tuženiku : Privredna banka Zagreb d.d. , Zagreb , Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 se nalaže platiti tužitelju: GŠ iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 3.360,07 EUR s zakonskom zateznom kamatom prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima tekućom od dana 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
III. Tuženiku : Privredna banka Zagreb d.d. , Zagreb , Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 se nalaže platiti tužitelju: GŠ iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 2.808,71 EUR s zakonskom zateznom kamatom prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima tekućom od dana 12. lipnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
IV. Tuženiku : Privredna banka Zagreb d.d. , Zagreb , Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 se nalaže naknaditi tužitelju: GŠ iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka u iznosu od 4.975,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima tekućom od dana 16. siječnja 2026. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika : Privredna banka Zagreb d.d. , Zagreb , Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom.
Obrazloženje
,
1.Tužitelj GŠ u tužbi tvrdi da su on, odnosno njegova supruga pok. JŠ dana 9. lipnja 2006. sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu broj: 9011516623, kojim je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 95.000,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita , s time da tužitelj tvrdi da je njegova supruga preminula nedugo nakon sklapanja kredita, dana 4. ožujka 2007. te je tužitelj istog, kao založni dužnik, nastavio otplaćivati i na taj način postao korisnikom kredita, što je priznao i sam tuženik u konverziji, budući da je u Dodatku Ugovora o kreditu broj 9011516623 iz 2016., tužitelj naveden kao korisnik kredita te je isto utvrđeno člankom 1. Aneksa Ugovora o kreditu te nadalje tužitelj tvrdi da čl. 7.2. Ugovora o kreditu propisuje da se kredit otplaćuje u 228 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF prema tečajnoj listi tuženika na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora o kreditu, s time da tužitelj navodi da navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su ništetne, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu i nadalje tužitelj tvrdi da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž-6632/17 od 14.lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od dana 1. rujna 2004. do dana 31.prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima-ugovore o potrošačkom kreditiranju, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 96/03, dalje: ZZP/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od dana 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, a navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak , kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće i stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i također odlukom Vrhovnog suda od dana 3. rujna 2019. poslovni broj: Rev 2221/2018-11 su odbijene revizije tuženika u predmetu tužitelja Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam domaćih banaka radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, između ostalog i ovdje tuženika, a Vrhovni sud je u gore navedenoj odluci poslovni broj: Rev-2221/18- 11 potvrdivši ranije odluke, izrazio pravni zaključak da su tužene banke pa tako i tuženik, u određenim navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe - ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) a da se o tome nije pojedinačno pregovaralo i time je potvrđena gore navedena presuda Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž- 6632/17 od dana 14.lipnja 2018. u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika ugovarajući u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 110/15, 14/19), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ( ,,Narodne novine '' br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14), rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima, kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku te tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije Ugovora o kreditu u valutu euro za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule, odnosno, isto pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose , koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku do dana i na sam dan konverzije prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita, jer kao što je već spomenuto, tužitelj je dana 20.veljače 2016. sklopio Aneks Ugovora o kreditu, kojim je gore navedeni Ugovor o kreditu konvertirao u valutu euro sukladno ponudi tuženika na koju je isti obvezan temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju (,, Narodne novine '' br. 102/2015), s time da tužitelj ističe kako se provedbom navedene konverzije i zaključenjem Aneksa tužitelj ni na koji način nije odrekao svojih prava i potraživanja temeljem utvrđenja ništetnosti gore navedenih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje istog predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, odnosno sklapanja Dodatka, o čemu je stav zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj: Rev -2868/2018 od 12. veljače 20129. i poslovni broj: Rev - 18/2018 od dana 26. svibnja 2020., štoviše, pravno shvaćanje tužitelja podržano je i odlukama Suda EU i to u sljedećim odlukama: Odluka Suda EU broj C-118/17 Dunai c/a Erste bank Hungary, kao izvor nadnacionalnog prava, u usporedivom predmetu ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF, utvrđuje da bilo kakve zakonske intervencije u sadržaj pojedinačnog kreditnog odnosa ne mogu imati za posljedicu eliminaciju zahtjeva koje potrošač ima temeljem primjene nepoštenih (ništetnih) odredbi, bez obzira na prirodu takve intervencije, a takvo jasno stajalište sud EU je dodatno proširio u svojoj odluci poslovni broj : C-452/18 Ibercaja Banco SA od 9. srpnja 2020., koja utvrđuje da se potrošač može odreći učinaka utvrđenja nepoštenosti (ništetnosti) kasnijim sporazumom, ali samo pod uvjetom da je to odricanje rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što predmetno nije i ne može biti slučaj, dakle tuženik je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune, sve do dana provedbe konverzije kredita sklapanjem Dodatka pa je tako tužitelj preplatio svaki mjesec do dana konverzije kunske obveze na ime dužnih anuiteta koje su se zbog enormnog povećanja tečaja CHF spram kune uvelike povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita – ukupno iznos od 8.884,44 EUR / 66.939,81 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate i tužitelju je na dan konverzije od strane tuženika nezakonito više obračunat iznos preostale glavnice (prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan konverzije) u odnosu na iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita u slučaju kada ne vrijedi valutna klauzula no tužitelj uzima u obzir kako je tuženik provedbom zakonske konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) tužitelju na dan konverzije izvršio otpis preostale glavnice, ali ne u dovoljnom iznosu pa tužitelj stoga i s te osnove ima potraživanje prema tuženiku, to jest preplatu, jer je tužitelj više obračunati iznos preostale glavnice preplatio budući da je danom konverzije knjigovodstveno i faktički zatvoren dotadašnji kredit u CHF po osnovnom ugovoru na način da je formiran novi iznos preostale glavnice u EUR (novi kredit), a za ostatak obveze po preostaloj glavnici u CHF je izvršen otpis potraživanja banke, dakle, s obzirom da navedenim tuženik tužitelju nije uspostavio restituciju više obračunatog iznosa glavnice, tužitelj ističe konačni iznos preplate na ime razlike u glavnici, a sve zbog ništetnosti valutne klauzule u CHF u iznosu od 3.360,07 EUR/ 25.316,48 kuna s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 1. listopada 2015. do isplate ,a pored iznosa preplate s osnove ništetnosti valutne klauzule CHF, odnosno preplaćenih mjesečnih anuiteta i prekomjerno zaračunate preostale glavnice, tužitelj, opreza radi potražuje i iznos zakonskih zateznih kamata na preplaćene iznose do dana konverzije 30.rujna 2015. pri čemu isti potražuje uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od dana podnošenja ove tužbe.jer sukladno čl. 31. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, na iznos neisplaćenih kamata mogu se zahtijevati zatezne kamate samo od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu i iz citirane zakonske odredbe, proizlazi kako vjerovnik ima pravo na tzv. procesne kamate, dakle, tužitelj u ovom postupku ima pravo na „uglavničeni“ iznos zateznih kamata obračunatih na svaki pojedini preplaćeni iznos glavnice do dana konverzije, a zatim zahtijevati daljnji iznos zakonskih zateznih kamata od dana podnošenja ove tužbe, a opisani „uglavničeni“ iznos zateznih kamata na svaki pojedini preplaćeni iznos do dana konverzije, tužitelj potražuje opreza radi, a to zbog nejasnog (i još uvijek neslužbenog) stava zauzetog na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda 13. i 20. prosinca 2022. godine iz kojeg proizlazi kako potrošači imaju pravo na isplatu zateznih kamata na više plaćene iznose glavnice računajući od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije: ,,Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“, s time da tužitelj smatra da citiranim stavom zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda ni na koji način nije razriješeno pitanje prava tužitelja na povrat više plaćenih iznosa preplate uslijed ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, a koje iznose tužitelj potražuje ovom tužbom, obzirom da isto nije izrijekom isključeno u tekstu shvaćanja i pored toga, jasno je da takvo pravo na glavnicu preplate shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske niti može biti isključeno obzirom bi isto bilo u direktnoj suprotnosti s ranijim shvaćanjima istoga suda te gore citiranim shvaćanjima Suda EU, a s druge strane također je jasno da provedbom konverzije glavnica utužene preplate (plaćeni iznosi spram dužnih iznosa prema početnom tečaju CHF) nije podmirena, što vrlo lako može potvrditi svako financijsko-knjigovodstveno vještačenje, pa i s te činjenične osnove otpada apriori zaključak o osnovanosti jedino zahtjeva za zateznim kamatama i stoga tužitelj izdvojeno potražuje opisane zatezne kamate do dana konverzije, postavlja isključivo ekonomičnosti i opreza radi, a kako bi navedeno u cijelosti kao glavnični iznos moglo biti prihvaćeno u slučaju da sudska praksa u budućnosti zauzme stav kako tužiteljima doista pripadaju samo iznosi zateznih kamata na pojedinačne preplaćene iznose do dana konverzije i k tome, ukoliko u konačnici bude zauzeto stajalište da tužitelju pripadaju iznosi preplate mjesečnih anuiteta i preostale više zaračunate glavnice zbog ništetnosti valutne klauzule tada je jasno da i u tom slučaju tužitelju opet pripadaju i navedeni iznosi zakonskih zateznih kamata i zakonske zatezne kamate obračunate na potonji iznos preplate do dana konverzije iznose 2.817,81 EUR / 21.230,79 kuna, a tužitelj predlaže provesti financijsko-knjigovodstveno vještačenje kako bi vještak utvrdio iznos tih zateznih kamata u svom nalazu i mišljenju pa tužitelj od tuženika tužbom traži isplatu iznosa od 8.884,44 EUR/66.939,81 kn s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 1. listopada 2015. do isplate, zatim tužitelj od tuženika traži isplatu iznosa od 3.360,07 EUR/25.316,48 kn s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 1. listopada 2015. do isplate te također traži isplatu iznosa od 2.817,81 EUR /21.230,79 kn s zakonskom zateznom kamatom tekućom od podnošenja tužbe do isplate i tužitelj od tuženika traži naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude .
2. Tužitelj je nakon financijskog vještačenja podneskom od dana 10. studenog 2025. precizirao tužbene zahtjeve i to onaj kojim traži od tuženika isplatu iznosa od 8.798,94 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 1. listopada 2015. i tužbeni zahtjev , kojim traži isplatu iznosa od 2.808,71 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe dok je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 3.360,07 EUR s zakonskom zateznom kamatom od dana 1. listopada 2015. ostao neizmijenjen te također tužitelj od tuženika traži naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.
3. Tuženik Privredna banka d.d. Zagreb u odgovoru na tužbu ističe da je tužba u cijelosti neosnovana, jer je provedena konverzija kredita i to u skladu s pravom Europske Unije, Ustavom Republike Hrvatske , stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske i zakonom te tuženik ističe da je presudom suda Europske unije poslovni broj: C-567/2020 od 5. svibnja 2022. određeno i potvrđeno da sadržaj Dodatka ugovora o kreditu temeljem kojega je provedena konverzija u potpunosti je određen ZID ZPK odredbe dodatka ugovora o kreditu temeljem kojih je provedena konverzija su odraz odredaba ZID ZPK koje kao odredbe nacionalnog prava imaju obveznu prirodu i ZID ZPK je uspostavljena ravnoteža između svih prava i obveza ugovornih strana od strane zakonodavca na postupke pred nacionalnim sudovima povodom konvertiranih CHF kredita pa tako i u ovom postupku nije primjenjiva presuda suda Europske unije Dunai C-118/17, jer je konverzija kredita provedena na temelju suglasnosti volja, a ne izravno na temelju zakonodavne intervencije, odnosno u okviru ponude tuženika učinjene u skladu sa odredbama ZID ZPK te nadalje tuženik navodi da je ZID ZPK Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim sa Ustavom Republike Hrvatske u svojem rješenju poslovni broj : U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017. te je u svojoj odluci istaknuo da su tim zakonom uvedene specifične interventne zakonske mjere javnopravnog karaktera donesene u cilju otklanjanja neravnoteže u vjerovničko-dužničkim odnosima u slučaju CHF kredita navedeni zakon ima legitimni cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprečavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprečavanju produbljivanja dužničke krize te je konverzija razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići , jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera i također Vrhovni sud Republike Hrvatske je u oglednom postupku vođenom pod poslovnim brojem : Gos-1/2019 rješenjem od 4. ožujka 2020. riješio da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te tuženik napominje da je odredbom čl. 502.n st. 1. ZPP propisano da su sudovi nižeg stupnja vezani pravim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz oglednog postupka pa navodi i ostale bitne zaključke u navedenom predmetu i to: ZID ZPK je donesen radi uspostave narušene ravnoteže u odnosima trgovaca i potrošača , kreditne institucije, zajedno s tuženikom bile su dužne postupati po ZID ZPK dok je na korisnicima kredita i tužitelju počivala dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma o konverziji ili će zadržati važeće ugovorene uvjete , a ZID ZPK je poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno ZOO te je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, stoga ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, odnosno nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl., a uspostava nove pravne osnove nije nastala neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa - sporazuma koji su sklopljeni suglasno ZID ZPK , pravomoćnim presudama hrvatskih sudova , kojima su utvrđene nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanom uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije utvrđeno da bi zbog utvrđenih povreda bili ništetni osnovni ugovori u cijelosti, uz napomenu da se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti (argumentum a contrario, sve ostale odredbe osnovnog ugovora o kreditu su valjane i proizvode pravne učinke) tako da utvrđenja iz presude suda Europske unije Dunai C-118/17 nisu primjenjiva u ovoj pravnoj stvari i konačno tuženik osporava osnovanost tužbenog zahtjeva na temelju samog ZID ZPK te ističe da sukladno odredbi čl. 19.b ZID ZPK, konverzijom se izjednačava položaj korisnika kredita u CHF s položajem u kojem bi takav korisnik bio da mu je, umjesto kredita u CHF, odobren odgovarajući kredit u EUR, dakle konverzija ima retroaktivni učinak (ex tunc), dakle, nakon konverzije treba uzeti kao da je potrošač od početka imao kredit u EUR, odnosno s valutnom klauzulom u EUR i pravna posljedica navedenog zaključka je da potrošači s konvertiranim CHF kreditima nisu u položaju uopće se pozivati na nepoštene odredbe iz izvornog ugovora, odnosno nemaju pravni interes po toj osnovi tražiti dodatno obeštećenje , jer je konverzijom potrošač s konvertiranim CHF kreditom jednak (isto) što i potrošač s EUR kreditom te je tužitelj kroz konverziju kredita u cijelosti namiren pa bi on prihvaćanjem tužbenog zahtjeva dobio dvostruku korist te bi ponovno došlo do narušavanja ravnoteže u kojem slučaju bi sada tuženik bio u nepovoljnijem položaju, odnosno došlo bi do dvostruke naplate i svako eventualno dodatno obeštećenje potrošača s konvertiranim CHF kreditom dovodi do diskriminacije i neravnopravnosti potrošača s EUR kreditom, što nije bila namjera predlagatelja zakona te stoga inicijalno sklopljeni Ugovor o kreditu s CHF klauzulom više ne proizvodi pravne učinke, jer su stranke originalni ugovorni odnos izmijenile na temelju suglasnosti volja (prvenstveno voljom potrošača) te su sklopile Dodatak ugovoru koji predstavlja novu pravnu osnovu, koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenim suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske i odredbama prava Europske unije pa s obzirom da je nesporno da je ZID ZPK uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u pogledu konvertiranih CHF kredita, odnosno došlo je do potpune restitucije potrošača, ne postoji osnova po kojoj bi sud konverziju izostavio iz primjene, jer su otpali i svi zahtjevi za obeštećenjem potrošača s kreditima izvorno denominiranim u CHF i nakon provedene konverzije na njih više ne smije gledati kao na potrošače s kreditom denominiranim u CHF te nadalje tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja , jer odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (,,Narodne novine'' br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO) propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Rev-x 183/11-2 odlučuje: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993, a s obzirom da je tužiteljica tužbu podnijela tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ pa primjenom relevantnih odredaba zakona te ustaljene sudske prakse i stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske potraživanje tužitelja iz predmetne tužbe je zastarjelo budući da zastarni rok od pet godina počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu, a prema čl. 226. ZOO-a : „(1) Tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja i isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja.“ te tuženik tvrdi da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćani od strane tužitelja u anuitetima pa prema tome tražbine povremenih davanja, odnosno tražbine anuiteta zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinoga davanja te je čl. 241. ZOO-a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine te time zakon ne predviđa da do prekida zastare može doći podnošenjem tužbe od strane treće osobe koja nije vjerovnik, a što je u ovom predmetu tužitelj dok je dužnik tuženik i tuženik nadalje navodi da spor za zaštitu kolektivnih interesa potrošača nije pojedinačni spor između stranaka (korisnika kredita i banke), kojim se zahtijeva ispunjenje točno određene tražbine vjerovnika iz točno određenog pravnog odnosa te podnošenje kolektivne tužbe ne može biti radnja vjerovnika kojom se prekida zastara, jer vjerovnik, ovdje tužitelj , nije bio podnositelj kolektivne tužbe niti je na bilo koji drugi način sudjelovao u postupku povodom iste, a kolektivni spor nije vrsta postupka u kojem se odlučuje o individualnoj tražbini tužitelja prema tuženiku, a nesporno je da nema posebnih zakonskih odredaba , koje izričito uređuju pitanje prekida zastare zbog podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, što je naveo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: Rev-2245/17 i budući da odredba čl. 241. ZOO-a nije derogirana posebnim zakonom (kao što je, primjerice, posebnim zakonom propisano da se zastara prekida kada tijelo za zaštitu tržišnog natjecanja pokrene postupak utvrđivanja povrede prava tržišnog natjecanja), očito je volja zakonodavca bila da se primijeni opće pravilo obveznog prava, a kojom se pravilnom primjenom ovog materijalno pravnog propisa, odnosno zakona jedino zaključuje da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja, a osim toga tuženik ističe da tužitelj neosnovano smatra da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, jer cilj postojanja i ostvarivanja kolektivne zaštite je preventivne prirode, a što je vidljivo iz samih zakonskih formulacija, a ne ostvarivanje individualnih parnica u kojima se zahtijeva isplata i ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a isto proizlazi i iz stava Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske izraženog u presudi poslovni broj: Pž-6632/17 : „Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača… mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojima se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača…Ovdje se štiti kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku“ tako da presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja i sukladno tome, u kolektivnom sporu utvrđivana je apstraktna pravna zaštita čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos, već je potrebno utvrditi pripada li uopće tužitelj kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom se potrošaču, kao apstraktnoj osobi raspravljalo u kolektivnom sporu i stoga utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku, a zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj nije identičan niti to može biti zahtjevu, ovdje tužitelj temeljem konkretnog ugovora i budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu, tužitelj se ne može pozivati na tu presudu pa su presuda poslovni broj: Pž-6632/17, presuda poslovni broj: Pž-7129/13 i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/12 irelevantne za postupanje u ovom predmetu te što se tiče valutne klauzule tuženik navodi da je prema čl. 22. ZOO-a propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te je tako sud Europske unije u presudi poslovni broj : C-81/19 zauzeo stajalište da čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Direktiva 93/13) treba tumačiti na način da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ali koja odražava pravilo koje se, u skladu s nacionalnim pravom, primjenjuje između ugovornih strana ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ne ulazi u područje primjene te direktive i sud Europske unije , to je opravdao činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive 93/13 u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi pa je tako sud Europske unije istaknuo da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive 93/13 propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama Direktive 93/13, dakle, zaključak suda Europske unije je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive 93/13 i da se stoga ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva te je odredba o valutnoj klauzuli unesena u Ugovor o kreditu temeljem odredbe članka 22. ZOO-a, stoga, primjenjujući stav suda Europske unije izražen u presudi poslovni broj: C-81/19, odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli je isključena iz primjene Direktive 93/13 , jer se pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja i tuženika pa je tako sud Europske unije u odluci poslovni broj : C- 173/09 naveo da nacionalni sud mora zanemariti presude višeg suda ako smatra da, uzimajući u obzir tumačenje odredbi na pitanje koje je dao sud Europske unije , presude višeg nacionalnog suda nisu u skladu s pravom Europske unije tako da tuženik ističe da su odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj : Rev- 2221/18 i presuda poslovni broj: Pž-6632/17 nepravilne i potpuno nekonzistentne s pravom Europske unije te nadalje tuženik ističe da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno sukladno odredbama ZOO-a i isto tako Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: U-I-1746/2006 od 17.lipnja 2009. navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju čl. 2. st. 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praski prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (čl. 22. st. 1. ZOO), indeksnu klauzulu (čl. 23. ZOO) ili kliznu skalu (čl. 24 ZOO).“ i također Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj : Rev 1990/91 ističe: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute.“ pa tako tuženik u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev ističe da u ugovoru o kreditu nije određeno da je anuitet izražen u kunama niti da se kredit otplaćuje u kunama već je u ugovoru jasno određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici , koja je sastavni dio ugovora o kreditu, a u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci Hrvatske narodne banke, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF, a kako ugovor o kreditu tako i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja i nadalje, odredbom čl. 81. st. 1. ZZP-a iz 2003. propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom , ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ali tuženik tvrdi da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer sukladno odredbi čl. 1. Ugovora o kreditu, banka, ovdje tuženik, se obvezuje korisniku kredita isplatiti iznos od 95.000 CHF dok je čl. 12.9. Ugovora o kreditu određeno da potpisom ugovora korisnik kredita, odnosno tužitelj , solidarni dužnik i založni dužnik izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka, odnosno tuženik, informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF i navedene odredbe su nedvojbeno jasne te unesene u Ugovor o kreditu na uočljivim mjestima i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima Ugovora o kreditu, a u odnosu na razumljivost značaja valutne klauzule i konkretno valutne klauzule u CHF, tuženik ukazuje da je tužitelj poslovno sposobna osoba pa je bio upoznat s time da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak te je nelogično i neživotno da tužitelj nije znao za rizik i također, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja životno prilično značajnu obvezu, primarno novčanu te se takva odluka ne može donijeti bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod banke, ovdje tuženika, tako i iz ostalih sredstava informiranja o kreditnoj zaduženosti, valutama i ostalim stavkama bitnima za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu i također, prije sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj je od strane službenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana, a osim od strane zaposlenika tuženika prije samog zaključenja ugovora o kreditu, tužitelj je s mogućim oscilacijama tečaja valute CHF bio upoznat i kroz priopćenja Hrvatske narodne banke, jer tužitelju prije svega nije moglo ostati nepoznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj domaće valute u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali na taj način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF, pače, Hrvatska narodna banka je upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju HRK prema tečaju CHF još 2006. pa je tužitelj imao saznanja o postojanju mogućnosti jačanja tečaja CHF u odnosu na HRK i nadalje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj: Pž-6632/17 obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja i nadalje tuženik navodi da je prema čl. 84. ZZP-a iz 2003. propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive i s obzirom da je u konkretnom slučaju sporna odredba ugovora o kreditu tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, ocjena poštenosti odredaba o valutnoj klauzuli nije dopuštena , a također tuženik ističe i da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti, koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora,a u postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao, a razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija, koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene te Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Revt- 249/14 ističe sljedeće: „Nije sporno da bi svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i u svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne – kune, tako i drugih svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar i dr.“ , a osim toga predmetni Ugovor o kreditu je i solemniziran od strane Javnog bilježnika te je čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano da pri sastavljanju javnobilježničkog akta Javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji i Javni bilježnik će izjave sudionika potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka pa u svezi s tim tuženik ističe da je tužitelju bilo razumljivo da isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja, s time da je tužitelj mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila stoga tuženik ističe da je isto naveo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Revt-249/14: „Pri tome treba imati na umu i to da u tom razdoblju potrošačima nije bilo onemogućeno sklapanje ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu vezanu uz drugu inozemnu valutu npr. EUR, no oni su se slobodnom voljom opredijelili upravo za ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, što je bio odraz njihove slobodne volje i odabira u konkretnim okolnostima, a za što pak nije bilo nikakvih zakonskih zapreka.“ tako da je tužitelj imao mogućnost ugovoriti kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje te je dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu, jer valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula da bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije tečaja CHF, a da ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije tečaja CHF i nesporno je utvrđeno u kolektivnom sporu da tuženik ne ostvaruje extra profit temeljem valutne klauzule u CHF, s obzirom da je i sam zadužen u predmetnoj valuti i tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Revt-249/14 ističe da „ništa ne upućuje na to da su tužene banke u vrijeme sklapanja spornih kredita imale saznanja, odnosno mogle predvidjeti buduća kretanja na planu svjetske ekonomije, a koja su kasnije bitno utjecala na porast vrijednosti švicarskog franka.“ dakle, nesporno je utvrđeno da ostale banke i tuženik nisu znali i nisu mogli znati i predvidjeti iznimno nagli i visoki rast vrijednosti valute CHF, stoga se takva vrsta neravnoteže ne može sanirati kroz propise o nepoštenim ugovornim odredbama već kroz druge odgovarajuće i primjenjive institute, kao što su, primjerice, pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti pa zaključno, tuženik ističe da je valutna klauzula izričito dopuštena zakonom te je tuženik tužitelja informirao o svim okolnostima vezanima uz kretanje tečaja CHF o kojima je imao saznanja pa tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije i traži od tužitelja naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.
4.
U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu ,broj ugovora: 9011516623 od dana 9. lipnja 2006. uvid u Potvrdu privatnih isprava ( solemnizacija )
Javnog bilježnika iz [adresa] Ljubice Papac poslovni broj: OU-305/06 od 13. lipnja 2006.,uvid u izvadak iz zemljišne knjige ( list 19 i 20 spisa ), uvid u Plan otplate ( list 21 do 23 spisa ), uvid u Dodatak Ugovoru o kreditu broj :9011516623 od 20. veljače 20126., uvid u Potvrdu ( solemnizacija ) Javnog bilježnika iz [adresa] Ljubice Papac poslovni broj: OV-1173/16 od 25. veljače 2016., uvid u Plan otplate ( list 129 do 134 spisa ), uvid u Otplatnu tablicu s prikazom efektivne kamatne stope ( list 135 do 139 spisa ), uvid u Knjigovodstvenu karticu ( list 140 do 195 spisa ), uvid u Pregled uplata po kreditu na dan 13. 05. 2019. ( list 196 do 199 spisa ), uvid u Izračun konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. ( list 200 do 206 spisa ), izvršen je uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. , uvid u Očitovanje navedenog financijskog vještaka od 16. srpnja 2025. i saslušan je tužitelj GŠ u svrhu dokazivanja.
5. Nesporno je da su prednica tužitelja sada pok. supruga tužitelja JŠ , kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d., kao kreditor dana 9. lipnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj: 9011516623 , kojim je tuženik odobrio prednici tužitelja kredit za adaptaciju stambenog objekta u iznosu od 95.000,00 CHF protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita (članak 1 i 2.), uz rok otplate 228 mjeseci te s dospijećem zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici , koja je sastavni dio Ugovora (članak 7.2.) i kamatnu stopu koja je promjenjiva sukladno odlukama tuženika i u trenutku ugovaranja je iznosila 4,75 % godišnje , a kamate se obračunavaju u CHF , a naplaćuju se u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan plaćanja kamate, sadržanu u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima (članak 4.).
6. Nesporno je da je Ugovor o kreditu solemniziran kod Javnog bilježnika u [adresa] Ljubice Papac poslovni broj: OU-305/06 od dana 13. lipnja 2006.
7. Nesporno je da su tužitelj i tuženik dana 20. veljače 2016. zaključili Dodatak ugovoru o kreditu broj: 9011516623 , kojim je tužitelj , kao korisnik kredita prihvatio konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR te da neotplaćena glavnica na dan 30. rujna 2015. s izračunom konverzije iznosi 40.036,20 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke i da postoji preplata po kreditu u iznosu od 3.798,28 EUR i da mjesečni anuitet iznosi na dan sklapanja Dodatka je 269,86 EUR , sve plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke važeće na dan plaćanja dok u čl. 5. ugovorne strane suglasno utvrđuju da ukupni iznos preplate iznosi 4.068,14 EUR , što preračunato u kune sukladno Zakonu po srednjem tečaju za EUR iz tečajne liste banke važeće na dan 30. rujna 2015. iznosi 31.070,42 kuna te da će se navedeni iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR , koja će dospijevati nakon sklapanja ovog Dodatka, na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos 50% dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenog u novom otplatnom planu iz čl. 6. ovog Dodatka namirivati preplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi , s tim da za to razdoblje preostalih 50% iznos dospjelog anuiteta plaća korisnik kredita.
8.
Nesporno je da je navedeni Dodatak ugovoru o kreditu solemniziran kod Javnog bilježnika u [adresa] Ljubice Papac poslovni broj: OV-1173/16 od 25. veljače 2016.
9. Sporno je u ovom predmetu da li su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz primjenu valutne klauzule vezane za CHF, sporna je pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva , da li je nastupila zastara tražbine tužitelja i da li su prednica tužitelja i tužitelj potrošači te da li se radi o potrošačkom ugovoru.
10. Tužitelj GŠ je izjavio da je njegova supruga VŠ uzela 2006. godine kredit kod tuženika u iznosu od oko 110.000,00 CHF na rok otplate od 20 godina. Tužitelj tvrdi da je predmetni kredit otplaćen, a kredit je bio namijenjen za adaptaciju kuće. Tužitelj navodi da je sam postupak kredita obavljala njegova supruga uglavnom sama, a jedino kod potpisivanja kredita su bili zajedno te je on po tom kreditu bio sudužnik. Tužitelj zna da je u banci bilo rečeno da je kredit u CHF najpovoljniji i čak se savjetovalo da se pričeka određeno vrijeme da se uzme kredit u CHF, a zapravo mu je to sve rekla njegova supruga .Nadalje, tužitelj tvrdi da su on i supruga išli k javnom bilježniku radi solemnizacije ugovora o kreditu, ali im javni bilježnik nije ništa objašnjavao o predmetnom ugovoru o kreditu već je samo bilo bitno da potpišu taj ugovor.Tužitelj tvrdi da nije čitao predmetni ugovor o kreditu već je to učinila njegova supruga. Tužitelj navodi da je njemu i supruzi bilo jasno plaćanje kamatne stope od 7% , ali im nije bio jasan pojam valutne klauzule i o tome im nije nitko ništa objašnjavao te nisu tražili objašnjenje u vezi pojma valutna klauzula , a sugestije u banci bile su da je kredit u CHF najpovoljniji. Tužitelj navodi da on i supruga nisu ništa u banci pitali u vezi mogućnosti dobivanja kredita u nekoj drugoj valuti već samo da kredit u CHF bio najpovoljniji.Tužitelj navvodi da nije bio nazočan stalno u vezi tog ugovora s suprugom u banci pa ne može reći da li je bilo govora o stabilnosti valute CHF odnosno eventualnom padu ili rastu te valute. Tužitelj se ne sjeća da bi bilo govora o tome da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj HRK u odnosu na CHF, kao što to čini u odnosu na EUR te je jedino čuo u vijestima da raste kamata, ali se sada više ne sjeća ničeg u vezi tečaja. Tužitelj ne zna ništa u vezi sklapanja eventualnog Dodatka ugovora o kreditu i konverzije ugovora o kreditu iz valute CHF u EUR, ali tvrdi da kada je došla valuta EUR tada je plaćao kredit u EUR, a prije toga u HRK, odnosno u protuvrijednosti CHF u HRK. Tužitelj navodi da niti on niti njegova supruga nisu bili vlasnici obrta niti tvrtke u vrijeme kad su uzimali predmetni kredit i tijekom otplate kredita te navodi da je supruga radila u tvrtki ,,Belupo", a da je on po zanimanju bio vozač.Tužitelj navodi da je njegova supruga preminula 2007. godine pa su on i djeca plaćali mjesečne rate kredita.Tužitelj ne zna ništa o tome da bi prilikom konverzije bila uzeta u obzir kakva preplata po predmetnom kreditu.Tužitelj navodi da je u početku mjesečna rata iznosila 1.500,00-1.700,00 HRK mjesečno, a kasnije je narasla na 3.500,00 HRK i inače dok je njegova supruga radila njoj su uzimali od plaće za otplatu kredita.Tužitelj ,,misli ''da je bila konverzija kredita 2016. iz CHF u EUR i da je on u to vrijeme sve preuzimao na sebe.
11. Nesporno je da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. . izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,, Narodne novine '' br. 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. . do 6. kolovoza 2007., i to člancima 1. 82 i 90. a od 7. kolovoza 2007. pa do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07, 133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima", a zbog takve promjene tečaja švicarskog franka tužitelj je tuženiku platio znatno veći iznos.
12. U konkretnom slučaju, kako to proizlazi iz uvjerljivog iskaza tužitelja , njegovoj supruzi , kao korisnici kredita nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka ,kao i uvečanje mjesečnog , anuiteta uslijed rasta tečaja već je , pače, tužitelju , odnosno njegovoj prednici ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit uz naznaku da se radi o kreditu s najnižom kamatnom stopom, kako to i proizlazi iz uvjerljivog iskaza tužitelja , a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaja švicarskog franka tako da u Ugovoru postoji pro mjenjivi element valutna klauzula vezana za švicarski franak , koji sam po sebi ukazuju da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama temeljem kojih prednica tužitelja u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije znala niti je mogla znati koliko će tijekom otplate kredita iznositi glavnica, a koliko kamata , odnosno nije znala koliko će iznositi njezina kreditna obveza.
13. Dakle, prednici tužiteljice je rečeno prije uzimanja kredita da je za nju najpovoljnije da uzme kredit u švicarskim francima te su u početku rate , odnosno mjesečni anuiteti bili isti, a tijekom otplate kredita kako to u svom uvjerljivom iskazu tvrdi prednik tužiteljice, sada tužitelj došlo je radi povećanja tečaja švicarskog franka do porasta mjesečnih rata, a osim toga tuženik nije ništa govorio prednici tužitelja o tome da može doći do povišenja tečaja švicarskog franka u odnosu na domaću valutu kunu kako to i tvrdi tužitelj u svom uvjerljivom iskazu.
14. Prema tome , prednici tužitelja od strane tuženika u vrijeme sklapanja ugovora nije bila objašnjena valutna klauzula niti rizik , koji za sobom nosi ugovaranje kredita u švicarskim francima zbog mogućnosti rasta tečaja niti joj je objašnjeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku , kao prema EUR-u već je naprotiv od strane tuženika takvo objašnjenje izostalo , a tuženik kao bankovna institucija , koja se bavi prodajom proizvoda ( kredita ) bila je dužna o tome izvijestiti prednicu tužitelja , jer takve okolnosti su banci bile poznate , odnosno nisu mogle ostati nepoznate, što bi utjecalo na to da li bi ona uzela kredit u švicarskim francima tako da tuženik nije postupio u dobroj vjeri.
15. Pritom valja reći da je prednica tužitelja bila prosječan potrošač ( radila je u tvrtki ,,Belupo'' dok je njezin suprug , sada tužitelj bio vozač ) te nije kod sklapanja ugovora niti znala što znači valutna klauzula, a niti je to znao njezin suprug .
16. Osim toga , radi se o unaprijed formuliranom , o tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika , kao jače ugovorne strane u smislu načela ,,uzmi ili ostavi'' , a u kojem položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo.
17. Prema tome uzimajući u obzir sve naprijed navedeno , a posebno utvrđenja Visokog trgovačkog suda u presudi poslovni broj: Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018. ništetne su odredbe predmetnog Ugovora koji se odnose na valutnu klauzulu , kojima je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima, koji sadrže iznos glavnog duga i kamate, u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju tečajne liste banke važećem za CHF na dan plaćanja i to dio odredaba čl. 1. , čl. 4. i čl. 7. 2. predmetnog Ugovora o kreditu .
18. Osim gore navedenog, valja reči da je sud Europske unije u presudi poslovni broj: C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet BŠ protiv Erste bank Hungary Zrt), a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji.
19. U ovoj pravnoj stvari primjenjuje se institut stjecanja bez osnove reguliran odredbom iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a u kojoj stoji da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga pa u konkretnom slučaju kada je tuženik za sebe nepošteno ugovorio valutnu klauzulu i time tužitelju , odnosno njegovoj prednici obračunao viši anuitet od onoga koji je trebala platiti, uplatom takvih anuiteta, tuženik je stekao bez osnove utuženi novčani iznos.
20. Također , i prema čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.
21. Što se tiče konverzije kredita , odnosno nesporno između stranaka sklopljenog dana 25. veljače 2016. Dodatka ugovora o kreditu broj:9011516623, kojim je sada tužitelj, kao korisnik kredita prihvatio konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. valja reći da sklapanje tog Dodatka nije od utjecaja na rješavanje ovog spora, jer njime parnične stranke nisu sporazumno dogovorile način rješavanja ništetnosti odredbe o promjenjivim kamatnim stopama te odredbe o ništetnosti valutne klauzule, jer tuženik nije priznao niti je pregovarao o ništetnosti ugovornih odredbi te povratu svega što je stečeno bez osnove pa se ne može govoriti da bi takav Dodatak Ugovora o kreditu imao značenja za ovaj postupak.
22. Također razlog zbog kojeg spomenuti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i Dodatak , koji su parnične stranke sklopile nije u vezi sa predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelja , je u tome da se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, odnosno da niti jedna odredba toga zakona ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose medu strankama , dakle nije prestala izvanugovorna obveza tuženika na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno da sklapanje Dodatka ne znači da je korisnik kredita u potpunosti obeštećen po osnovi kamatne stope i valutne klauzule pa da posljedično tome ne bi imao pravni interes za vođenje parnice.
23. Nadalje , u odnosu na konverziju presudom, Suda Europske unije u predmetu C-186/16 iz koje proizlazi da je sud Europske unije dao smjernice nacionalnim sudovima i to : nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restituicija, je li ugovor s ništetnom valutnom klauzulom apsolutno ništetan i da potrošač ima pravo birati ostanak u ugovoru bez ništetnih ugovornih odredaba ili utvrditi ništetnost ugovora , a prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. sama činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ne znači da je time korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđivanje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.
24. Sud Europske unije je u presudi poslovni broj: C-118/17 od 14. ožujka 2019., a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno kao da ,
nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.
25. Prema tome, u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja , kao potrošača,jer Dodatkom ugovoru o kreditu nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovorni strana te ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli .
26. S obzirom da je tuženik osporio i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz tvrtke Centar za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba na okolnosti :kolike je iznose, izražene u kunama po mjesecima tužitelj preplatio na ime dužnih kunskih iznosa anuiteta do dana konverzije 30. rujna 2015. u odnosu na kunske iznose koje bi bio dužan platiti po ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita, pri čemu iznos preplate valja izraziti u valuti EUR , zatim koliki je kunski iznos preostale glavnice na dan konverzije 30.rujna 2015. tužitelju od strane tuženika više obračunat u odnosu na kunski iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita te kolika preostaje razlika kada se od navedenog više obračunatog iznosa oduzme iznos otpisa glavnice u kunama koji je tuženik priznao prilikom izračuna konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) pri čemu iznos pretplate valja izraziti u valuti EUR, koliko iznose zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose pretplate računajući od dana plaćanja pojedinog iznosa do dana konverzije 30.rujna 2015., pri čemu dobiveni iznos kamata valja izraziti u valuti EUR i prikazati efekt konverzije, odnosno uračunati otpis glavnice te prekomjerno naplaćenu novu glavnicu pod uvjetom ništetnosti valutne klauzule (prikazati izračun u valuti EUR) te na taj način dati mišljenje da li sve to ukupno čini potraživanje tužitelja ili tuženika te očitovanje i na okolnost da li je konverzija provedena u skladu sa Zakonom.
27.
Prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka Petre Blašković pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana izračuna konverzije kredita nije mogao mijenjati tečaj Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije kredita iznose 8.798,94 EUR,a ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 309,70 EUR i slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana izračuna konverzije kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 8.489,24 EUR, zatim glavnica po kreditu u CHF temeljem stvarnog otplatnog plana, uzevši u obzir početni tečaj , koji je vrijedio na dan isplate kredita bi na dan konverzije iznosila 280.460,00 kn dok je konverzijom utvrđena glavnica u iznosu 305.776,48 kn i slijedom navedenog, razlika u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem stvarnog otplatnog plana i tečaja iznosi 3.360,07 EUR, tuženik je prilikom izračuna konverzije otpisao glavnicu u iznosu 15.456,74 EUR, te je stoga iznos otpisa priznat u konverziji veći od razlike u iznosu glavnice da je primijenjen početni tečaj CHF za 12.096,67 EUR i vještak navodi da je tuženik prilikom izračuna konverzije uzeo u obzir sve uplate tužitelja te je postupao u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl.19. c., te priznao preplatu tužitelja u iznosu 4.068,14 EUR, s time da vještak napominje da utvrđenja ovog nalaza, iznosi ukupno iskazane preplate za vrijeme otplate kredita u CHF, kao i iznosi utvrđene preostale glavnice za otplatu kredita u EUR kojim je po konverziji utvrđen višak u uplatama polaze od istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF uplatama u kn, ali su različite pretpostavke tužitelja i tuženika, što predstavlja pravno pitanje u koje vještak ne ulazi dok zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose po osnovu promjene tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana 30. rujna 2015. ukupno iznose 2.808,71 EUR.
28. Tužitelj u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka tvrdi da nije jasno mišljenje u dijelu gdje je vještak utvrdio da je glavnica po kreditu u CHF, temeljem stvarnog otplatnog plana, uzevši u obzir početni tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita na dan konverzije trebala iznositi 280.460,00 kn dok je konverzijom utvrđena glavnica u iznosu 305.776,48 kn i da je slijedom navedenog, razlika u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem stvarnog otplatnog plana i tečaja 3.360,07 EUR, a da vještak dalje navodi „Tuženik je prilikom izračuna konverzije otpisao glavnicu u iznosu 15.456,74 EUR te je stoga iznos otpisa priznat u konverziji veći od razlike u iznosu glavnice da je primijenjen početni tečaj CHF za 12.096,67 EUR.“ te tužitelj tvrdi da je nejasno u kojoj je korelaciji s prvim paragrafom u kojem vještak donosi odgovor na točku drugu zadatka za vještaka i u kojem je prikazan iznos razlike glavnice od 3.360,07 EUR , koji je više obračunat tužitelju.
29. Tuženik na nalaz i mišljenje vještaka tvrdi da u cijelosti prigovara nalazu i mišljenju kao neosnovanom primarno zato što je provedena konverzija u skladu s pravom Europske Unije, Ustavom Republike Hrvatske , stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske i zakonom pa tuženik ističe da nalaz i mišljenje nije primjenjiv u gornjoj pravnoj stvari, odnosno ne može se upotrijebiti kao dokaz temeljem kojega bi sud prihvatio tužbeni zahtjev pri čemu tuženik ističe da sukladno provedenoj konverziji, inicijalno sklopljeni ugovor o kreditu s CHF klauzulom više ne proizvodi pravne učinke , jer su stranke originalni ugovorni odnos izmijenile na temelju suglasnosti volja (prvenstveno voljom potrošača) te su sklopile dodatak ugovoru koji predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenim suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske i odredbama prava Europske Unije tako da je izračun vještaka sasvim pogrešan i ne doprinosi rješenju ovog spora , a tuženik navodi da je i pogrešno postavljen zadatak vještaku pa nalaz i mišljenje vještaka ne doprinosi rješenju spora u gornjoj pravnoj stvari, s obzirom da je sam izračun izrađen na način da pretpostavlja da su stranke ugovorile kunski kredit, iako je predmetni kredit vezan uz valutu CHF, a uvjeti kreditiranja za kredite u kunama su bili posve drugačiji od uvjeta za kredite s valutnom klauzulom, jer je valutna klauzula zaštitni mehanizam pa su i svi uvjeti kreditiranja drugačiji i stoga je izračun preplate netočan i suprotan volji ugovornih strana, ovdje tužitelja i tuženika, a sukladno predmetnom nalazu i mišljenju, tuženik je stavljen u nepovoljniji položaj, narušeno je načelo jednake vrijednosti činidaba te se krši sloboda ugovaranja i time je rezultat predmetnog nalaza stvaranje neravnoteže među strankama na štetu tuženika.
30. Financijski vještak Petra Blašković se pisanim putem očitovala na primjedbe stranaka navodeći da je u cijelosti izvršila izračune na način kako je to od nje traženo pri čemu vještak ističe da s obzirom da se u zadatku vještaka traži da vještak utvrdi koliko iznosi preostala razlika nakon što se od navedenog iznosa (razlike u glavnici) odbije otpis dijela glavnice kojeg je tuženik tužitelju izvršio, bez ulaženja u pravna pitanja, vještak je izvršio traženo te je tako navela da je detaljno opisala postupak kako se utvrđuje otpis glavnice koju je tuženik otpisao pri izračunu konverzije te da iz navedenoga proizlazi da je tuženik izvršio veći iznos otpisa glavnice u odnosu na razliku u glavnici koja proizlazi iz razlike tečaja CHF pa zaključno vještak tvrdi da je izvršila sve izračune na način kako je to od nje zatraženo i u cijelosti ostaje pri svom nalazu i mišljenju.
31.
Tužitelj i tuženik su nakon očitovanja vještaka naveli da nemaju daljnjih primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka.
32. Sud ocjenjuje stručnim i nepristranim nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaku za financije Petre Blašković , koja je nalaz i mišljenje dala na temelju priložene dokumentacije te je nalaz i mišljenje jasan i određen bez kontradiktornosti i vještak je uzela u obzir sve činjenice za izradu nalaza i mišljenja te je tako uzela u obzir i sve uplate tužitelja , kao i preplatu tužitelja u konverziji te je sve izračune prikazala u tablicama pa sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka .
33. Sud je prema nalazu i mišljenju vještaka uzeo u obzir da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana izračuna konverzije kredita nije mogao mijenjati tečaj pa ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije kredita iznosi 8.798,94 EUR u kojem iznosu je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja te je valjalo odlučiti , kao u toč. I. izreke presude.
34. Osim navedenog iznosa , tuženik je kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a dužan platiti i zakonske zatezne kamate od dana konverzije 1. listopada 2015.
35. Što se tiče uračunavanja negativnih tečajnih razlika, valja reći da tužitelj nije nepošten stjecatelj , a niti je tuženik istaknuo prigovor radi prebijanja te s obzirom na iskaz tužitelja tijekom postupka i postupanje tuženika kod odobravanja kredita kako je gore navedeno , dakle bez uračunavanja negativnih iznosa, jer je za stjecanje bez osnove bitno uzeti u obzir iznose kada je tečaj švicarskog franka u odnosu na kune bio veči te je tada došlo do preplate kredita.
36. Nadalje, uzevši u obzir početni tečaj , koji je vrijedio na dan isplate kredita , glavnica bi na dan konverzije iznosila 280.460,00 kn dok je konverzijom utvrđena glavnica u iznosu 305.776,48 kn i slijedom navedenog, razlika u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem stvarnog otplatnog plana i tečaja iznosi 3.360,07 EUR u kojem iznosu je sud prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i odlučio , kao u toč. II. izreke presude.
37. Osim navedenog iznosa , tuženik je kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a dužan platiti i zakonske zatezne kamate od dana konverzije 1. listopada 2015.
38. Također temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose po osnovu promjene tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana 30. rujna 2015. ukupno iznose 2.808,71 EUR u kojem iznosu je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja pa je sud odlučio , kao u toč. III. izreke presude.
39. Osim navedenog iznosa , tuženik je kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a dužan platiti i zakonske zatezne kamate od dana podnošenja tužbe 12. lipnja 2023.
40. Što se tiče toga da tužitelj nije ovlašten podnijeti ovu tužbu, jer nije potrošač valja reći da tužitelj, odnosno njegova prednica nije sklopila predmetni Ugovor o kreditu radi obavljanja djelatnosti već je kredit bio namjenski za adaptaciju stambenog objekta za osobne potrebe i za život svoje obitelji, kako proizlazi iz uvjerljivog iskaza tužitelja pa iz toga proizlazi da je korisnik kredita potrošač , a osim toga u poslovnim knjigama tuženika kredit se vodi kao potrošački kredit , a ne kao poslovni i kao takav je ishođen i odobren od tuženika, dakle u samom Ugovoru o kreditu navedena je namjena kredita, čime je tužitelj, odnosno njegova prednica dokazala da je potrošač.
41. Osim toga , poslovni krediti se odobravaju po sasvim različitim kriterijima i kao takvi se vode u banci i za njih je potrebno dokazivati bonitet poslovnog subjekta te je potrebna i izrada poslovnog plana te isplativost poslovnog poduhvata , a ako se radi o projektnom kreditiranju , potrebno je odobrenje nadzornog odbora banke.
42. Dakle, tužitelj, odnosno njegova prednica su tijekom postupka dokazali da su potrošači u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača , jer je potrošač fizička osoba , koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne , obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a tužitelj i njegova prednica nisu imali u vlasništvo obrt niti tvrtku , kako to proizlazi iz uvjerljivog iskaza tužitelja.
43. Tuženik je u ovom predmetu stavio i prigovor zastare tražbine tužitelja.
44. Prigovor tuženika nije osnovan.
45. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ovaj sud u skladu s čl. 138.a tog Zakona u parničnom postupku , koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika pa se tužitelj osnovano poziva na presudu u kolektivnom sporu.
46. Glede preplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja –valutna klauzula valja reći da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. . izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je presuda postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. a tužitelj je u ovom individualnom sporu podnio tužbu u roku kraćem od pet godina od dana pravomoćnosti presude , odnosno dana 12. lipnja 2023 , tako da nije proteklo 5 godina sukladno čl. 225. ZOO-a i nije nastupila zastara takve tražbine tužitelja.
47. Odluka o troškovima parničnog postupka dosuđenih tužitelju temelji se na odredbi čl. 154. st.1. Zakona o parničnom postupku ( ,,Narodne novine '' br. 53/91, 91/92,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 , 70/19 , 80/22 , 114/22 i 155/23 –dalje ZPP ), a troškovi parničnog postupka odnose se na zastupanje tužitelja po punomoćnici , koja je odvjetnica u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to: za sastav tužbe po tbr 7/1 250 bodova, za sastav podneska od dana 7. 3. 2024. po tbr 8/1 250 bodova, za zastupanje na raspravi dana 10. 9. 2024. po tbr 9/1 250 bodova, za sastav podneska od dana 26. 2. 2025. po tbr 8/1 250 bodova, za sastav podneska od dana 11. 3. 2025. po tbr 8/1 250 bodova , za sastav podneska od dana 10. 11. 2025. po tbr. 8/1 250 bodova i za zastupanje na raspravi dana 11. 11. 2025. po tbr 9/1 250 bodova, a kako je 1 bod 2,00 EUR , to iznosi 3.500,00 EUR te PDV od 25% u iznosu od 875,00 EUR čemu valja pribrojiti troškove financijskog vještačenja u iznosu od 600,00 EUR tako da su tužitelju dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 4.975,00 EUR na koji iznos sukladno čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a teku zakonske zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude dana 16. siječnja 2026.
48. Budući da tuženik nije uspio u parnici , to je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom.
U Zaboku 16. siječnja 2026.
S u d a c
Branko Herceg
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste, pisano u tri primjerka , putem ovog suda , nadležnom Županijskom sudu
Dostaviti:
1. Jelena Čačić, odvjetnica iz Zadra, Ruđera Boškovića 4/I
2. Petra Vatavuk , odvjetnica iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 274
