REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

Poslovni broj: P-1007/2023-38

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, po sucu Nevenu Kucelj, u parničnom predmetu KZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Josip Konjevod, odvjetnik iz Zagreba, Ilica 36, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB – DIONIČKO DRUŠTVO, Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732,kojeg zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu § Leko i partneri, Domagojeva 18, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 2. prosinca 2025. godine, u nazočnosti punomoćnika tužiteljice odvjetnika Domagoja Kapetanić te zamjenice punomoćnika tuženika, odvjetničke vježbenice ČZ, na ročištu za objavu presude dana 16. siječnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

" I. Utvrđuje se ništetnom odredba pod točkom 7. Ugovora o kreditu broj 9012351939, solemniziran 23. ožujka 2007. godine kod javnog bilježnika Dušana Kvartuča, posl. br. ovjere OV-3022/07, prema kojoj se kredit otplaćuje u 216 (dvjestošesnaest) jednakih mjesečnim anuitetima, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja.

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, OIB: 02535697732 isplatiti tužiteljici KZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 6.752,27 EUR (slovima: šesttisućasedamstopedesetdva eura i dvadesetsedam eurocenta) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 01.10.2015. do 31.12.2022. prema stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. pa do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. godine pa nadalje do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, 10 000 Zagreb, OIB: 02535697732 da tužiteljici KZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi troškove parničnog postupka, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude pa do isplate po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

II Nalaže se tužiteljici da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 1.750,00 EUR, u roku od 15 dana.

III Odbija se tuženika sa dijelom zahtjeva za naknadu parničnih troškova u iznosu od 80,00 EUR.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 21. ožujka 2007. godine, kao korisnik kredita, sklopila s tuženikom, kao davateljem kredita, Ugovor o kreditu broj 9012351939, solemniziran 23. ožujka 2007. godine kod javnog bilježnika Dušana Kvartuča, posl. br. ovjere OV-3022/07 (dalje: „Ugovor o kreditu“).

Navedenim ugovorom o kreditu tužiteljici je odobren namjenski kredit u svrhu kupnje stambenog objekta s adaptacijom u iznosu od 98.007,03 CHF (slovima: devedesetosamtisućasedam švicarskih franaka i tri centa) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke, ovdje tuženika, važeće na dan korištenja kredita.

Na kredit u kunskoj protuvrijednosti od 98.007,03 CHF tužiteljici je zaračunata kamata od 4,75% godišnje. Rok otplate kredita je 216 mjeseci. Otplata je ugovorena u 216 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici. Tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita nije tužiteljicu kao potrošača informirao i nije ju upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, već joj je, naprotiv, nudio takav kredit kao najpovoljniji i najisplativiji. Posebno treba imati u vidu činjenicu da se tečaj CHF u vrijeme ugovaranja kredita nalazio blizu svojih povijesnih minimuma te je u predstojećem razdoblju bio očekivan i izvjestan njegov rast, a što je tuženiku, s obzirom na njegov predmet poslovanja, odnosno znanje i stručnost, bilo i moralo biti poznato. Tuženik je dakle prilikom ugovaranja kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a sve navedeno je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na teret tužitelja.

Ne može se razumno očekivati da bi tužiteljica sklopila takav ugovor o kreditu da je bila upoznata s mogućnošću da joj anuitet toliko naraste.

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04.07.2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/17 od 14.06.2018. pravomoćno je utvrđeno da je drugotužena Privredna banka Zagreb d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora drugotužena Privredna banka Zagreb d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je drugotužena Privredna banka Zagreb d.d. postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

Navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. S obzirom da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu CHF, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio valjano informiran o riziku koji sa sobom povlači ta valutna klauzula, sukladno pravomoćnim utvrđenjima iz gore navedene presude, u predmetnom ugovoru o kreditu ništetne su odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti vežu za tečaj valute CHF. Ustavni sud je u odluci, U-III-2521/2015, kojom je, točkom I. izreke, ukinuo točku I. presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015.: - u dijelu kojim je odbijena revizija Potrošača - Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača iz Zagreba podnesena protiv točke I. 1. izreke presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev Potrošača za utvrđenje da su "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo" i u tom dijelu vratio predmet Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje, između ostalog naveo:

„Ustavni sud opetovano utvrđuje da citirana stajališta Suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ, a na koju su se pozvali nižestupanjski sudovi i Vrhovni sud, jasno naglašavaju važnost (informiranog, upućenog) obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. Takvo obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama.

Praksa Suda EU navedena u osporenim odlukama sudova (broj: C-26/13 od 30. travnja 2014.) odraz je ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke), kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

Prema članku 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP) i čl. 118. ZZP, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika odnosno radi isplate preplaćenih iznosa.

Utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi u kojima se ugovara CHF valutna klauzula, ima učinak uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da su te odredbe pošteno ugovorene, odnosno tečaj vraća se na početno ugovoreni tečaj, jer su to jedini parametri koji su u ugovoru o kreditu navedeni i korisniku kredita prilikom sklapanja ugovora bili poznati. Svi iznosi plaćeni više od iznosa iz početnog otplatnog plana predstavljaju stjecanje bez osnove te ih je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan vratiti tužitelju, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa.

Tužiteljica nije u mogućnosti precizirati tužbu i tužbeni zahtjev jer ne raspolaže potrebnom ugovornom dokumentacijom, a kojom tuženik raspolaže, a i za onu kojom raspolaže nema stručnog saznanja je li dostatna za provođenje knjigovodstvenog – financijskog vještačenja.

Slijedom iznesenog tužiteljica predlaže da Sud u kontekstu članka 233. stavaka 1. i 2. ZPP-a pozove tuženika da dostavi u sudski spis svu relevantnu dokumentaciju po predmetnom ugovoru o kreditu koju je po zakonu dužna predati, odnosno pokazati. Nakon što tuženik dostavi svu relevantnu dokumentaciju, tužiteljica će u najkraćem mogućem roku postaviti precizan tužbeni zahtjev nakon pribave podataka od strane tuženika i provođenja vještačenja po vještaku knjigovodstveno-financijske struke, sve sukladno čl. 186.b stavka 3. ZPP-a

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u ističe kako osporava osnov i visinu utuženog potraživanja.

Tuženik ističe da je postupio sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te dostavio tužitelju izračun konverzije kredita nakon čega je tužitelj potpisao Dodatak predmetnom ugovoru o kreditu čime je izvršena konverzija istoga.

Naime, tužitelj je cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti prestao postojati, obzirom da je tužitelj s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR.

Nastavno na navedeno, tuženik ističe kako sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Naime, izrekom točke IV. presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 7129/13, tuženiku se:

„..nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i kojima im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće“. Dakle, pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presude VTS, Pž-7129/13 promašeno je budući da se predmetna presuda ne odnosi niti se može odnositi na predmetni ugovor koji je prestao postojati. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo.

I sudska praksa izjasnila se po pitanju utjecaja sklopljenih Dodataka ugovorima o kreditu sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju na sudbinu pravnih postupaka u tijeku, te zauzela stav da prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu, nedvojbeno prestaje pravo potrošača zahtijevati bilo kakve isplate temeljem osnovnog ugovora.

Naime, s obzirom da je zakonodavac spomenutim prisilnim propisom (ZPK 102/2015) jasno i vrlo detaljno odredio način na koji se vrši konverzija, ne dopustivši ugovornim stranama mogućnost da prilikom provođenja konverzije postupaju drukčije, te s obzirom da je tužena tu konverziju provela upravo u skladu sa spomenutom kogentnom zakonskom odredbom, sud jedino i isključivo može provjeriti je li konverzija odrađena sukladno kogentnim odredbama ZPK 102/2015 (međutim, to prema iznesenom historijatu tužbe i tužbenom zahtjevu u ovome predmetu nije zatraženo). Dakle, određivanje vještačenja na okolnost koliko je navodno preplaćeno u odnosu na inicijalno ugovoren tečaj, uz istovremeno ignoriranje činjenice da je sklopljen dodatak kojim je kredit konvertiran i uz ignoriranje činjenice da kogentna odredba ZPK 102/2015 detaljno i jasno propisuje način na koji se obavlja konverzija (a kojim se dužnici po CHF kreditima dovode u položaj u kojem bi bili da su od samog starta imali sklopljen ugovor s valutnom klauzulom u EUR), predstavlja postupanje protivno prisilnim odredbama ZPK 102/2015.

Tuženik stoga predlaže da sud u ovome predmetu koji se odnosi na KONVERTIRANI KREDIT odbije tužbeni zahtjev jer takvim tužbenim zahtjevom tužitelj pokušava ostvariti pravo koje je protivno navedenom prisilnom propisu i kojim bi, tužitelj dva puta naplatio isto „potraživanje“.

Nesporno je da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu! Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno- pravni odnos banke i korisnika.

Dakle, jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti.

Tuženik ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu javnobilježničkog akta.

Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan.

Tužitelj je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučila za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sama ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara.

Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora.

Nadalje, iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Osim toga, potrošač/korisnik kredita je poslovno sposobna osoba koja je, od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora.

U odnosu na zahtjev za isplatom, jedino nedvojbeno proizlazi iz navoda tužitelja jest da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi - da je tečaj trebao ostati fiksan kroz cijelo promatrano razdoblje.

Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, tuženik zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude VTS Pž-6632/17, te nadalje očito pogrešno tumači da je svaka ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bez pravnog učinka, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena.

Zaključno, tuženik ističe kako je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovoranje kredita s valutnom klauzulom te da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena klauzula pa je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom promjene tečaja.

Završno, tuženik ističe i prigovor zastare.

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže Naslovljenom sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev.

3. Očitujući se o ovim navodima tuženika, tužiteljica protivno tvrdnji tuženika, smatra da sklapanjem Aneksa pitanje povrata iznosa po ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli uopće nije riješeno, a posebice da njegovo sklapanje nije dovelo do uspostavljanja ravnoteže između ugovornih strana ili gubitka pravnog interesa tužiteljice za vođenje ovog postupka.

Naime, sukladno Zakonu o obveznim odnosima, ništetnost nastaje ex tunc od samog trenutka sklapanja posla. Ako bi naknadno i otpao uzrok ništetnosti, takav posao ne bi postao valjan, osim u iznimnim zakonom predviđenim situacijama. Stranke svojom nagodbom ne mogu otkloniti ništetnost ugovora koji su sklopile. ZIDZPK u svojim odredbama nigdje ne propisuje otklanjanje ništetnosti, zbog čega su tuženikove tvrdnje o zamjeni posljedica ništetnosti učincima Aneksa u potpunosti neutemeljene i promašene.

Čak i kada bi se razmotrilo postojanje Aneksa i njegove učinke, tužiteljica napominje da je u dosadašnjoj sudskoj praksi utvrđivano da pojedinim izračunima o konverziji u obzir nisu u potpunosti uzete neosnovane promjene kamatnih stopa i promjena u tečaju, iz čega proizlazi da konverzijom pojedinih kredita nikako nisu mogli biti namirena sva potraživanja pojedinih potrošača, kao što to tuženik navodi. Sukladno tome, tužiteljica ističe i odluku Vrhovnog suda RH Rev-2868/18 od 12. veljače 2019., u kojoj je nedvojbeno utvrđeno da potrošači koji su konvertirali CHF kredite i dalje imaju pravni interes utvrđivati svoja prava. Navedeni je stav zauzeo i Sud Europske Unije u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet HZ protiv Erste bank Hungary Zrt), kada je utvrdio da potrošači unatoč zakonskoj intervenciji imaju pravo na potpuno obeštećenje, dok će nacionalni sud utvrditi je li izvršena potpuna restitucija (v. i VSRH Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.). Osim toga, Vrhovni sud RH u rješenju Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020., referirajući se prvenstveno na rješenje Vrhovnog suda RH Rev- 2868/2018, potvrđuje da potrošači imaju pravni interes pozivati se na ništetnost pojedinih odredbi ugovora o kreditu unatoč provedbi konverzije kredita. Također, u navedenom rješenju Vrhovnog suda RH Gos-1/2019, Vrhovni sud RH također navodi da zakonske intervencije kojima su zamijenjene određene ugovorne odredbe nikako ne mogu proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

Slijedom svega navedenog, posljedice ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu godine u potpunosti su neostvarene te tužiteljica ima pravo potraživati povrat onoga što je tuženik primio temeljem ništetnih odredbi.

Kao što je to jasno naznačeno u tužbi, tužbeni je zahtjev tužiteljica postavila temeljem djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice i tuženika, na povrat svega što je stranka primila temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati za koje je pravomoćnom presudom utvrđeno da ne proizvode nikakve učinke, odnosno na povrat u prijašnje stanje (restitutio in integrum). Ništetnost navedenih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđena je pravomoćnim presudama donesenim u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača istaknutim u tužbi. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., utvrđeno je da je drugotužena PBZ d.d. od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora drugotužena PBZ d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time drugotužena PBZ d.d. postupila suprotno odredbama tad važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tad važećeg Zakona o zaštiti potrošača, i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom drugotužene PBZ d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrije e zaključenja ugovora drugotužena PBZ d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovornom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku drugotužene PBZ d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time drugotužena PBZ d.d. postupila suprotno odredbama tad važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tad važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Ugovor o kreditu sklopljen između tuženika i tužiteljice standardni je ugovor o kreditu kakav je tuženik redovno potpisivao sa svojim korisnicima, koji sadržava nejasno određenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u švicarskom franku. Tužiteljica je kao potrošač odnosno fizička osoba koja je sklopila pravni posao i djelovala na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. O svim navodima tužiteljice već je raspravljano i odlučeno u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača.

Ponovno pokretanje postupka za utvrđenjem ništetnosti predmetnih odredaba i dokazivanje postojanja stranačke neravnoteže u konkretnom predmetu bilo bi neosnovano i životno nelogično te u potpunosti negiralo značaj i postojanje instituta postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Svrha instituta je upravo zaštita kolektivnih interesa te proširenje subjektivne pravomoćnosti na postupke individualne pravne zaštite.

Temeljem članka 502.c Zakona o parničnom postupku i članka 138. Zakona o zaštiti potrošača/07, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na utvrđenja iz postupka po kolektivnoj tužbi.

Što se tiče prigovora zastare tužiteljica ističe da je presudom broj Rev 2245/17- 2 od 20. ožujka 2018., Vrhovni sud Republike Hrvatske dao odgovor na postavljeno revizijsko pitanje može li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava predstavljati radnju vjerovnika podnesenu protiv tuženika koja ima učinke prekida zastare glede svake individualne tražbine vezane uz razliku između prvotno ugovorene kamate i kamate koja se kasnije mijenjala jednostranom odlukom tuženika.

Prema stavu VSRH-a izraženom u navedenoj odluci pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Nadalje, 30. siječnja 2020., Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici donio je novo pravno shvaćanje u pogledu zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovornu kamatnu stopu, te presudom Vrhovnog suda RH posl.br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. - kojom je utvrđena ništetnost promjenjive ugovorne kamatne stope predmetnih ugovora o kreditu - postala je pravomoćna 13. lipnja 2014.godine.

Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. br Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te presudom Vrhovnog suda RH posl.br. Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. - kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule u CHF - postala je pravomoćna 14. lipnja 2018.

Stoga, tužiteljica opravdano ističe da je unutar zastarnog roka od pet godina od pravomoćnosti odluka o utvrđenju ništetnosti promjenjive ugovorne kamatne stope predmetnih ugovora o kreditu i valutne klauzule u CHF podnijela tužbu (restitucijski zahtjev) kojom potražuje povrat svega što je tuženik primio temeljem ništetnih odredbi ugovora.

4. Tijekom postupka pročitan je Ugovor o kreditu, broj 9012351939 sklopljen dana 21. ožujka 2007. godine, otplatna tablica sa prikazom efektivne kamatne stope, Dodatak ugovoru o kreditu broj 9102351039, sklopljen između stranaka dana 10. prosinca 2015. godine sa planom otplate, 31. ožujka 2016., zatim Dodatak ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile 19. lipnja 2018., prometna kartica po kreditu. Provedeno je financijsko vještačenja po Ručević vještačenja d.o.o. te je saslušana tužiteljica.

5. Sukladno rješenju suda s pripremnog ročišta tužiteljica je po provedenom vještačenja postavila točno određen zahtjev za isplatu.

6. Tužbeni zahtjev je neosnovan.

7. Nije sporno da su stranke dana 21. ožujka 2007. godine sklopile ugovor o kreditu, broj 9012351939, kojim je tuženik kao kreditor, tužiteljici kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 98.007,03 CHF poi srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na da korištenja kredita., i to za kupnju stambenog objekta sa adaptacijom.

Rok otplate iznosio je 216 mjeseci, a obveza tužiteljice je bila je da kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio tog ugovora.

Nema dvojbi o činjenici da je tijekom otplate kredita u više navrata mijenjan tečaj CHF u odnosu na HRK, odnosno da je isti uglavnom rastao.

8. Isto tako nije sporna činjenica da su stranke dana 10. prosinca 2015. godine zaključile Dodatak tom ugovoru, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015 krat. ZID ZPK).

9. Također, u članku 5., stranke su utvrdile da ukupna preplate iznosi 7.287,87 EUR te na koji će se način ista koristiti tj. da će se koristiti za otplatu budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji će dospijevati nakon sklapanja Dodatka ugovoru u iznosu od 50 % dospjelog anuiteta i to dok se u potpunosti ne iskoristi, a u tom razdoblju preostalih 50 % anuiteta plaća korisnik kredita.

Isto tako su sporazumno utvrdile da preostala neotplaćena glavnica iznosu 39.708,12 EUR.

10. Nesporno je kako je odlukom odnosno presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 o dana 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih banaka i ovdje tuženik „u razdoblju od 1. 11. 2004. godine do 31. 12. 20008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica Švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003), u razdoblju od 01. 06. 2004. do 6. 08. 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. 08. 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 133/2009) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.“

11. Ovakva odluka u postupku zaštite kolektivnih interese i prava potrošača, prema odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013; krat. ZZP) odn. članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14), obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi nakade štete uzrokovane postupanjem tuženika odn. radi isplate.

12. Konačno, i članak 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 155/2023; kraće ZPP), određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona / tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava/ da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13. Iz logičnog i uvjerljivog iskaza same tužiteljice proizlazi da su joj sredstva kredita trebala za dogradnju i adaptaciju obiteljske kuće u kojoj smo stanovali moj muž i ja te njihovo troje djece.

Ne sjeća se da li u to vrijeme bila klijent Privredne banke Zagreb, no zna da je obilazila banke interesirajući se o mogućnostima kreditiranja te je tako saznala da je ovakva vrsta kredita koji se veže uz valutu švicarski franak tada bila najpovoljnija i njoj je najviše odgovarala s obzirom na iznos kredita koji je mogla ostvariti i na mjesečnu ratu koju je trebala otplaćivati u svrhu vraćanja tog kredita.

Nitko je nije upozoravao kakve bi mogle biti posljedice ugovaranja kredita koji se veže uz valutu švicarski franak. Sjeća se da je imala sudužnika i garanciju jedne tvrtke da će taj kredit vratiti.

Ne može se sjetiti koliko je točno iznosila početna rata, odnosno koliko se ona tijekom otplate povećala, no generalno može reći da je ona narasla do duplog iznosa, a moguće i više.

Kredit otplaćivali ona i suprug koji je to činio u njeno ime.

Dopušta mogućnost da je prije potpisivanja pročitala ugovor, a ali to je čitanje vjerojatno bilo na brzinu i njoj je bilo najvažnije da je dobila novac i da istim može realizirati svoje planove vezano za obiteljsku kuću.

Točno je da je ugovor potpisala jer bez toga ne bi mogla dobiti sredstva kredita, a se ne sjeća se da joj je netko nešto posebno objašnjavao u detalje o rizicima i posljedicama ugovora, pa ni javni bilježnik.

U to vrijeme pojam valutne odnosno značenje valutne klauzule nije u potpunosti razumjela nego je tek kasnije shvatila što to ustvari znači, a kad je počela otplaćivati kredit i kad je rata počela rasti.

Prilikom sklapanja ugovora dobila je otplatni plan u kojem je rata otplate kredita bila svaki mjesec ista.

Prije predmetnog nije imala drugih kredita u kojima bi bila ugovorena valutna klauzula.

14. S obzirom na naprijed iznijete činjenice sud nema dvojbe da je tužiteljica sklopila ugovor u svojstvu potrošača, a i sam tuženik je s tužiteljicom kao potrošačem sklopio i dodatak tom ugovoru upravom temeljem ZID ZPK-a.

15. S druge strane tuženik, suprotno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03, nije dokazao činjenicu navodne pune obaviještenosti tužiteljice kao potrošača u fazi pregovaranja odnosno predugovornoj fazi i njegovog pristanka na takav ugovor, a pri čemu bi tužiteljica bila potpuno obaviještena o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe.

16. Obzirom na navedenu ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te sukladno prijedlogu tužiteljice financijski je vještak u nalazu naveo slijedeće:

Privredna banka Zagreb d.d. kao kreditor i tužiteljica kao korisnica kredita zaključili su 21. ožujka 2007. Ugovor o kreditu broj 9012351939 (u daljnjem tekstu: Ugovor), sa sljedećim osnovnim ugovornim elementima:

- iznos kredita je kunska protuvrijednost od 98.007,03 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita,

- ugovoren je rok otplate od 216 mjeseci, (otplata u jednakima anuitetima), te promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata, koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,75 % godišnje,

- dospijeće prve obveze bilo je 30. travnja 2007., a sljedećih svakog zadnjeg dana u mjesecu,

- utvrđeno je da će se kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima iskazanima u valuti, a plativima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem za CHF na dan plaćanja.

Kredit je iskorišten 29. ožujka 2007., s kojim danom je srednji tečaj kreditora za valutu CHF iznosio 4,558951 kn za 1 CHF, pa je dakle isplaćeni iznos od 98.007,03 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 446.809,25 kn, odnosno 59.301,78 EUR. Privredna banka Zagreb d.d. kao kreditor i tužiteljica kao korisnica kredita zaključili su 10. prosinca 2015. Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012351939 (u daljnjem tekstu: Dodatak Ugovora), sa sljedećim osnovnim elementima:

- na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica konvertiranog kredita u EUR iznosila je 40.235,95 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste kreditora na dan 30.9.2015.,

- prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. korisnica je uplatama po kreditu u CHF preplatio konvertirani kredit u EUR za iznos od 6.592,19 EUR, a koji iznos se sukladno članku 19.c. stavka prvog točke pete Zakona preračunavao u kune po srednjem tečaju za EUR iz tečajne liste banke važeće na dan 30. rujna 2015. i iznosio 50.347,85 kn.

Uvidom u primijenjeni otplatni plan, utvrđeno je kako je u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (30. rujna 2015.), kamatna stopa mijenjana, te je iznosila kako slijedi:

- 4,75 % godišnje od prvog anuiteta do zaključno anuiteta s dospijećem 31. srpnja 2007.,

- 5,75 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. kolovoza 2007. do zaključno anuiteta s dospijećem 31. siječnja 2008.,

- 6,50 % godišnje od anuiteta s dospijećem 29. veljače 2008. do zaključno anuiteta s dospijećem 31. listopada 2010.,

- 6,15 % godišnje od anuiteta s dospijećem 30. studenoga 2010. do zaključno anuiteta s dospijećem 30. travnja 2011.,

- 5,90 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. svibnja 2011. do zaključno anuiteta s dospijećem 30. lipnja 2011.,

- 5,75 % godišnje za anuitet s dospijećem 31. srpnja 2011.,

- 5,50 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. kolovoza 2011. do zaključno anuiteta s dospijećem 30. lipnja 2012.,

- 5,55 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. srpnja 2012. do zaključno anuiteta s dospijećem 31. prosinca 2013.,

- 3,23 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. siječnja 2014. do izračuna konverzije 30. rujna 2015.

Za odgovaranje na postavljeni zadatak, vještak je u Tabeli 1 dao otplatni plan kojeg je primijenio kreditoru razdoblju otplate kredita te je iskazao razlike u visini obveza tužiteljice po osnovi promjene tečaja (stupac 'k'), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd') pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan svake pojedine uplate, i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita).

S obzirom je po predmetnom kreditu provedena konverzija, a radi ocjene učinaka efekata iste, obračunane su i iskazane zatezne kamate na tečajne razlike (stupac 'm') od datuma plaćanja svakog pojedinog anuiteta do 30. rujna 2015. .

17. Mišljenje je vještaka da:

a/ ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica više platila tada:

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30.4.2007.) do izračuna konverzije (30.9.2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 10.130,02 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi dani su u stupcu 'l' Tabele 1 iz nalaza (pozitivni iznosi razlika),

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenoj osnovi, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30.9.2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30.9.2015. (manje priznati iznos preplate) iznosi 6.752,27 EUR (konvertirani iznos) (koji se u cijelosti odnosi na glavnicu),

b/ ako se promatraju svi iznosi (i pozitivni i negativni, prebijeno) tada:

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30.4.2007.) do izračuna konverzije (30.9.2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 9.952,46 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa); pojedini mjesečni iznosi dani su u stupcu 'l' Tabele 1 iz nalaza,

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenoj osnovi, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30.9.2015. , kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30.9.2015. (manje priznati iznos preplate) iznosi 6.397,52 EUR (konvertirani iznos) (koji se u cijelosti odnosi na glavnicu),

c/ tuženik je u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR

18. Taj nalaz i mišljenje sud je prihvatio jer je dan od strane stručne i ovlaštene osobe, na temelju vjerodostojne dokumentacije i egzaktnih podataka o otplati kredita, po pravilima znanosti i vještine, a primjedbe tuženika vještak je obrazloženo otklonio.

19. Tako je naveo da da su te primjedbe pravne naravi te da nemaju veze s postavljenim zadatkom i danim izračunima, što je po stavu suda točno budući da je primjedba tuženika bila da je nalaz i mišljenje bespredmetan s obzirom na sklapanje Dodatka ugovoru o kreditu, odnosno da je nalaz zasnovan na pogrešnoj premisi te kao takav nije primjenjiv, a na što je vještak odgovorio kako je nalaz i mišljenje baziran na zadatku kojeg je vještaku postavio sud.

20. Nitko ne dovodi u pitanju pravnu valjanosti predmetnog dodatka ugovora o kreditu kojom je izvršena konverzija u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

21. Glede valjanosti ovakvog dodatka ugovora Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio se u odluci poslovni broj Gos-1/2019 -36 od 3. ožujka 2020. donesenom povodom oglednog postupka radi davanja odgovora na pitanje je li ugovor o konverziji koji je zaključen valjan unatoč tome što je tijekom postupka pravne zaštite kolektivnog interesa i prava potrošača utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Na postavljeno je pitanje najviši sud dao odgovor da sporazum o konverziji sklopljen na temelju ZID ZPK/15 ima pravne učinke i da je valjan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, slijedom čega je za rješenje konkretnog spora odlučno kakvi su pravni učinci ugovora o konverziji.

22. Nije sporno da je predmetni Dodatak ugovoru o kreditu od 10. 12. 2015. sklopljen sukladno glavi IV.a Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, člancima 19.a do 19. i. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16), koja je dodana u tekst temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15: kraće ZID ZPK/15). Dakle, tužiteljica je prihvatila ponudu tuženika koji je u skladu s ZID ZPK/15 bio dužan potrošaču ponuditi konverziju u propisanoj formi i sadržaju, a potrošač nije bio obvezan prihvatiti izračun konverzije niti s vjerovnikom sklopiti sporazum o konverziji. Pravo izbora bilo je na tužiteljici, pri čemu nije od utjecaja njezina pobuda za zaključenje tog sporazuma.

23. Iako se Vrhovni sud u citiranoj presudi poslovni broj Gos-1/2019-36 od 3. ožujka 2020. izričito ne izjašnjava o tome da li bi potrošači koji su konvertirali ugovor o kreditu uz primjenu valutne klauzule u CHF u ugovor o kreditu uz primjenu valutne klauzule u EUR imali pravo ostvarivati i kondemnatorne zahtjeve na temelju pravomoćnih utvrđenja iz kolektivne pravne zaštite kojima je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, može se reći da se sugerira da bi ostvarivanje takovih zahtjeva trebalo omogućiti onim potrošačima koji su zaključili ugovor o konverziji u suprotnostima s posebnim odredbama ZID ZPK/15.

Međutim to ovdje nije slučaj, pa čak tužiteljica niti ne iznosi tvrdnju da bi dodatak ugovoru bio suprotan tom Zakonu.

24. S druge strane Vrhovni sud navodi da je cilj tog Zakona bio otklanjanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize na osnovi jednokratni i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije u odgovarajuće kredite sklopljene u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama, s valutnom klauzulom u EUR- ima, time da se radi o jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca koja se provodila na način da se potrošač koji je bio zaključio ugovor uz valutnu klauzulu u CHF stavio u položaj kakav bi imao da je zaključio ugovor o kreditu vezan u EUR.

25. Upravo iz tog razloga konkretni Dodatak ugovoru o kreditu predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu kojeg je Ustavni sud u svojoj odluci U-III-3685/2015 od 4. travnja 2017. ocijenio suglasnim u Ustavom Republike Hrvatske.

Budući da je tužiteljica sklapanjem tog Dodatka ugovoru dovedena u poziciju u kojoj bi bila da je zaključila ugovor o kreditu u EUR, našla se u situaciji kao da ništetnih ugovornih odredbi uopće nije bilo, što je u skladu s Direktivom 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.

26. Sklapanjem Dodatka ugovora, sporazuma o konverziji riješeno je pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, jer na to jasno upućuje odredba članka 19.c stavak 1. točka 2. i 3. ZID ZPK/15 kao i odredbe članka 19.c stavak 1. točka 4. i 5., koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kreditu.

27. Članak 19.c stavak 1. točka 1., 2. i 3. ZID ZPK/15 određuje način konverzije tako da se:

"1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,".

28. Nadalje, u konkretnom slučaju je došlo do primjene točke 4. i 5. stavka 1. članka 19.c citiranog zakona koji koje određuju da se:

"4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate,

5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:

- ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR,".

29. Dakle, uplate koje je izvršila tužiteljica kao potrošač po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu iskorištene su za otplatu njenog kredita u EUR i to radi namirenja budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan za kredit u CHF.

30. Ovim, po stavu suda, nije narušena ravnoteža između tužiteljice kao potrošača i tuženika kao kreditora, s obzirom da je od odlučnog značaja već ranije istaknuta činjenica da je tužiteljica u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15 informirana o posljedicama konverzije i da je u skladu s odredbom članka 19. e tog Zakona, imala mogućnost prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

31. Sklapanjem predmetnog Dodatka ugovora o kreditu na način kako je propisan odredbom članka 19.c ZID ZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kreditu u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojem su bile poznate sve posljedice konverzije na koju je tužiteljica pristala.

32. Zbog toga nije bilo temelja za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima na primjenu kojeg upućuje članak 2. stavak 2. ZZP/2003.

33. Prihvaćenjem takvih zahtjeva potrošača ravnoteža legitimnih interesa potrošača i banaka ponovno bi bila narušena te bi takovi potrošači bili dovedeni u privilegirani položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore u kreditu denominiranim u EUR i denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u EUR, što je suprotno s odredbama, svrhom i ciljem ZID ZPK/15.

34. Slijedom iznijetih razloga tužbeni je zahtjev u cijelosti odbijen.

35. Zbog toga je prigovor zastare bespredmetan.

36. Rješenje o troškovima postupka osniva se na odredbi članka 154. stavak 1. te članka 155. ZPP-a

37. Budući da je tužiteljica u cijelosti izgubila parnicu, naloženo joj je da tuženiku naknadi parnični trošak, koji je odmjeren u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023, 107/2025).

38. Tuženiku je kao potreban priznat trošak koji odnosi na sastav odgovora na tužbu po Tbr. 8. t. 1. u visini od 100 bodova, sastav podnesaka od 15. veljače 2024., 15. travnja 2025. i 15. svibnja 20225. godine, svaki u visini od 100 bodova prema Tbr. 8. t. 1. kao i na zastupanja na ročištima dana 17. prosinca 2024., 17. lipnja 2025. i 2. prosinca 2025., svako u visini od 100 bodova prema Tbr. 9. t. 1. Tarife.

Prema Tbr. 54. vrijednost boda iznosi 2,00 EUR tako da je u pitanju iznos od ukupno 1.400,00 EUR na što je osnovom Tbr. 46. Tarife obračunato i 25 % poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 350,00 EUR.

39. Zbog toga je riješeno kao u točki II izreke.

40. Preostali dio zahtjeva tuženika za naknadu troškova koji se odnosi na sudsku pristojbu za odgovor na tužbu nije osnovan je tu pristojbu tuženik nije platio niti ju je dužan platiti s obzirom na ishod ovog spora i odredbu članka 13. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 118/2018, 51/2023).

U Zlataru, dana 16. siječnja 2026.

S u d a c

Neven Kucelj

Uputa o pravnom lijeku!

Protiv presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dn-a:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika