Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-185/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, po sutkinji toga suda Ivani Mašić, u pravnoj stvari tužitelja Vodoopskrba i odvodnja d.o.o., Zagreb, Folnegovićeva 1, OIB:83416546499, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Krsnik i partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika PR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Marijani Tomić, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-798/2021-17 od 16. prosinca 2022., 16. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-798/2021-17 od 16. prosinca 2022. potvrđuje.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja poslovni broj Povrv-798/2021-17 od 16. prosinca 2022. presuđeno je:

„I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Radojke Galić iz Zagreba poslovni broj: Ovrv-9138/2020 od 9. prosinca 2020. kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 5.896,27 kn / 782,57 EUR sa zateznim kamatama obračunatim po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, tekućim na:

- iznos od 232,96 kn od 8. siječnja 2020. do isplate,

- iznos od 217,67 kn od 31. siječnja 2020. do isplate,

- iznos od 232,96 kn od 27. veljače 2020. do isplate,

- iznos od 217,67 kn od 27. ožujka 2020. do isplate,

- iznos od 171,80 kn od 30. travnja 2020. do isplate,

- iznos od 4.437,36 kn od 5. lipnja 2020. do isplate,

- iznos od 385,85 kn od 4. srpnja 2020. do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 5.825,00 kn / 773,11 EUR, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka kao neosnovan.“

2. Pravovremeno podnesenom žalbom tu presudu pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje; ZPP), bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članak 354. stavak 1. u vezi članka 219. i članka 338. stavak 4. ZPP-a, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka. U žalbi navodi u bitnome da je poduzeo sve razumne moguće procesne radnje u svrhu dokazivanja svoje tvrdnje, da je sud njegove dokazne prijedloge prihvatio, a da tužitelj tom nalogu suda nije udovoljio. Ističe da nije onemogućavao tužitelja u utvrđenju točne količine pružene usluge u svakom trenutku zbog čega da tužitelj nije bio ovlašten ispostaviti račune na temelju vlastite procjene, već je trebao vršiti mjesečna očitanja. Navodi nadalje i da se trenutak početka računanja roka zastare veže uz isporuku usluge, a ne uz izdavanje računa, kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud. Ističe da prvostupanjski sud kroz cijelu presudu iznosi tezu kako je tuženik bio dužan prigovoriti računima tužitelja, ali da takva procesna pretpostavka nije propisana u niti jednom zakonu. Predlaže žalbu prihvatiti i pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti je i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje uz naknadu troška žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. U ovom se predmetu radi o postupku u povodu prigovora protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave nastavljenom kao u povodu prigovora protiv platnog naloga u smislu odredbe članka 58. stavak 3. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 – dalje; OZ).

6. Ispitujući zakonitost pobijane odluke povodom žalbe tuženika i po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da pobijana odluka nije donesena uz počinjenje niti jedne od bitnih povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje povrede sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Odredbom članka 458. stavak 1. ZPP-a propisano je da su sporovi male vrijednosti sporovi u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 1.320,00 eura.

7.1. Odredbom članka 467. stavak 1. ZPP propisano je da se presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku male vrijednosti može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavak 2. točke 3. ZPP- a.

7.2. Dakle, presudu donesenu u sporu male vrijednosti nije dopušteno pobijati žalbom zbog bitnih povreda postupka iz odredbe članka 354. stavak 1. ZPP-a (relativno bitne povrede), a niti zbog žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa žalbene navode u tom pravcu drugostupanjski sud nije razmatrao.

8. Neosnovano tuženik u žalbi navodi da je donošenjem pobijane presude počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 11. ZPP-a, jer ne postoji proturječje između razloga pobijane presude i stanja spisa, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati

.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 5.896,27 kn na ime dospjelih neplaćenih računa izdanih na ime tuženika za vodne usluge i naknade na adresi u [adresa], u razdoblju od 31. listopada 2019. do 30. lipnja 2020.

10. Obrazlažući pobijanu presudu sud prvog stupnja navodi da između stranaka nije sporno da je tuženik korisnik usluga tužitelja, već da je između stranaka sporna visina potraživanja s obzirom na prigovor tuženika na obračun potrošnje vode, posebice na račun s dospijećem 4. lipnja 2020. u iznosu od 4.437,36 kn, da na temelju stanja spisa prvenstveno proizlazi kako tuženik nije sukladno odredbi članka 14. stavak 4. Općih i tehničkih uvjeta isporuke vodnih usluga (Službeni glasnik Grada Zagreba broj 17/13 – dalje; Opći uvjeti) zatražio ispitivanje vodomjera, niti uložio prigovor na utužene račune, osobito na račun u iznosu od 4.437,36 kn. zbog čega da je teret dokaza sukladno odredbi članka 219. ZPP-a na tuženiku jer tijekom postupka tvrdi da je do povećane potrošnje vode moglo doći zbog eventualne neispravnosti vodomjera, da se tužitelj u podnesku od 29. ožujka 2022. očitovao na prigovore tuženika i istaknuo da su od ugradnje vodomjera (7. prosinca 2017.) do 8. svibnja 2020. očitanja vršena 8. prosinca 2017., 2. svibnja 2018., 8. svibnja 2018., 30. kolovoza 2018., 30. studenoga 2018., 2. svibnja 2019., 2. rujna 2019. i 8. svibnja 2020. pa da je prigovor tuženika paušalan i usmjeren na izbjegavanje plaćanje obveze jer je tuženik imao više mogućnosti izvansudski prigovoriti visini računa te da tuženik nije uspio dokazati da bi obračun vode bio posljedica određenih nepravilnosti na vodomjeru niti nepravilno postupanje tužitelja u pogledu primjene Općih uvjeta. Nadalje, ocjenjujući da se u konkretnom slučaju primjenjuje jednogodišnji zastarni rok propisan odredbom članka 232. stavak 1. točke 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 – dalje; ZOO) za tražbinu naknade za isporučenu vodu, a da prema izvatku iz poslovnih knjiga i preslike računa da je razvidno da je najstariji utuženi račun dospio na naplatu dana 7. siječnja 2020., dok je postupak radi ostvarenja predmetne tražbine tužitelj pokrenuo 26. studenog 2020. podnošenjem prijedloga za ovrhu javnom bilježniku da prigovor zastare nije osnovan pa slijedom navedenih utvrđenja u cijelosti održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Radojke Galić iz Zagreba poslovni broj: Ovrv-9138/2020 od 9. prosinca 2020. kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 5.896,27 kn / 782,57 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

11. Tijekom postupka, i sada u žalbenoj fazi, sporno je pitanje osnovanosti obračuna potrošnje vode, osobito računa broj 35094293 izdanog 21. svibnja 2020. na iznos od 4.437,36 kn s dospijećem 4. lipnja 2020., kao i prigovori tuženika na obračun po procjeni, navodnu neispravnost vodomjera te prigovor zastare.

12. Uvodno valja istaknuti, u odnosu na navode žalbe kojima žalitelj tvrdi da nije vlasnik nekretnine na adresi na koju se vršila isporuka vodne usluge već njegova supruga, da je prvostupanjski sud s pravom zaključio da nije sporno da je tuženik korisnik usluga na predmetnoj adresu obzirom da je još u prigovoru protiv rješenja o ovrsi javnog bilježnika tuženik učinio nespornim da se na navedenoj adresi nalazi obiteljska kuća ovršenika u kojoj on živi sa svojom obitelji te niti u kasnijem tijeku postupka ne spori da bi bio korisnik usluge tužitelja.

13. Nije osnovan žalbeni navod tuženika da tužitelj nije bio ovlašten račune izdavati na temelju procjene. Naime, iz stanja spisa proizlazi da su raniji računi obračunavani na temelju procijenjene potrošnje, dok je sporni račun iz svibnja 2020. obračunat prema stvarnom očitanju vodomjera izvršenom 8. svibnja 2020. kojim je izvršeno usklađenje stvarne potrošnje s prethodno procijenjenim stanjem, a takav način obračuna u skladu je s odredbom članka 95. stavak 2. Općih uvjeta, prema kojoj je tužitelj kao isporučitelj ovlašten, i u slučaju objektivnih nemogućnosti očitanja vodomjera, obračun izvršiti prema procjeni uz obvezu kasnijeg usklađenja po izvršenom očitanju pri čemu sama činjenica da je nakon očitanja nastala znatna razlika u odnosu na ranije procijenjene iznose ne čini račun neosnovanim.

13.1. S tim u vezi, samo osporavanje pravilnosti mjerenja i tvrdnja o neispravnosti vodomjera, nije dovoljno za dovođenje u sumnju zakonitosti obračuna potrošnje, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud, osobito imajući u vidu da tuženik nije dokazao da vodomjer ne mjeri pravilno ili da potrošnja ne odgovara stvarno isporučenoj količini vode, pri čemu sam prijedlog da sud pribavi podatke o tehničkim pregledima vodomjera ne predstavlja dokaz neispravnosti već nastojanje pribavljanja mogućeg dokaza u situaciji kad tuženik nije iznio niti jednu konkretnu okolnost iz koje bi proizlazila sumnja u ispravnost mjerenja (primjerice kvar, intervencija, zahtjev za izvanredno očitanje ili pregled i sl.).

13.2. Također, iako je točno da tuženik nije bio dužan izvansudski prigovarati izdanim računima, prema stajalištu ovoga suda, pravilno je prvostupanjski sud u smislu odredbe članka 8. ZPP-a cijenio činjenicu da tuženik tijekom obračunskih razdoblja na koja se odnose sporni računi nije osporavao obračun potrošnje niti zatražio provjeru ispravnosti vodomjera.

14. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara potraživanja. Ovo stoga što sukladno članku 232. ZOO-a potraživanja po osnovi isporuke vodnih usluga za potrebe kućanstva zastarijevaju u roku od jedne godine, pri čemu, u skladu s odredbom članka 215. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze pa kako se u konkretnom slučaju radi o kontinuiranoj komunalnoj usluzi, pravo zahtijevati ispunjenje obveze nastaje dospijećem svakog pojedinog računa, a ne danom faktičke isporuke vode kako to pogrešno smatra žalitelj.

15. U kontekstu iznesenog, žalba tuženika ukazuje se neosnovanom pa je na temelju odredbe iz članka 368. stavak 1. ZPP-a valjalo žalbu odbiti i pobijanu odluku potvrditi te odlučiti kao u točki I izreke ove presude.

16. Kako tuženik nije uspio sa žalbom, ne pripada mu pravo na naknadu troškova žalbenog postupka, zbog čega je odlučeno kao u točki II izreke ove presude.

U Karlovcu 16. siječnja 2026.

Sutkinja

Ivana Mašić