REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Gž-431/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branimira Miljevića kao predsjednika vijeća, Branke Ribičić kao suca izvjestitelja i Berislava Devčića kao, člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja ČN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koga zastupa punomoćnica Martina Radovan, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o., Zagreb, radi ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj: P-389/2023-14 od 10. ožujka 2025., u sjednici vijeća dana 16. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava, te se presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj: P-389/2023-14 od 10. ožujka 2025.

- p o t v r đ u j e u pobijanom dosuđujućem dijelu (točke I., II., III. i IV. izreke)

- p r e i n a č a v a u odluci o parničnom trošku ( točka VI .izreke) tako što se nalaže tuženiku da tužitelju umjesto iznosa od 1.053,10 eura naknadi parnični trošak u iznosu od 526,55 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, dok se sa preostalim troškom kao neosnovanim tužitelj odbija.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 5. stavak 2. Ugovora o kreditu broj: 156-12/2006 sklopljenog između tužitelja ČN, OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, kao banke, a koja glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedancijelihpedeset posto) iznosa kredita.“.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 8. stavak 2. Ugovora o kreditu broj: 156-12/2006 sklopljenog između tužitelja ČN, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, kao banke, a koja glasi: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.''.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, isplatiti tužitelju ČN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 200,81 Eura

(slovima: dvijestotineeuraiosamdesetjedancent) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 27. siječnja 2006. do 31. srpnja 2015. u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju ČN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 189,96 Eura (slovima: jednustotinuosamdesetdeveteuraidevedesetšesticenta) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 19. srpnja 2010. do 31. srpnja 2015. u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja ČN, OIB: [osobni identifikacijski broj], u odnosu na tražbinu zatezne kamate na iznos glavnice od 189,96Eur na dan 18. srpnja 2010., kao neosnovan.

VI. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, nadoknaditi tužitelju ČN, OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu

1.053,10Eur (slovima: jednutisućupedesettrieuraidesetcenti) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 10. ožujka 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

2. Pravodobno izjavljenom žalbom prvostupanjsku presudu i odluku o parničnom trošku (točke I., II., III. IV. i VI. izreke) pobija tuženik zbog bitne povrede parničnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sa prijedlogom da se presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, te ga obveže na naknadu parničnog troška tuženiku, ili podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana

5. Ovaj drugostupanjski sud je ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na žalbene razloge iz članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje: ZPP), nije našao da bi bila počinjena neka od bitnih povreda postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti.

5.1. Suprotno navodima žalbe tuženika pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, niti u bilo čemu proturječi sama sebi i razlozima presude, tako da prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju u žalbi ukazuje tuženik.

6. U postupku je utvrđeno i žalbom se ne osporava:

- da je tužitelj sa prednikom tuženika zaključio Ugovor o kreditu broj: 156-12/2006 od 25. siječnja 2006. kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 21.258,00CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita,

- da je namjena kredita bila kupnju novog motornog vozila,

- da je ugovorena kamatna stopa 5,25 % godišnje, promjenjiva, sukladno Odluci o kamatnim stopama banke kreditora ,

- da je ugovorena naknada za obradu kredita 1,50% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita te druge naknade i troškovi (čl. 5. Ugovora)

- da je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita (čl. 8. st. 2. Ugovora) da je banka u slučaju prijevremene otplate kredita, ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge kreditora.

- da je tužitelju na ime naknade za obradu kredita 27. siječnja 2026. naplaćen iznos od 1.513,04 kune, što na dan uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj iznosi 200,81 eura,

-da je tuženik za prijevremenu otplatu kredita naplatio tužitelju iznos od 189,96 eura.

7. Sporno je da li su ništetne odredbe članka 5. stavak 2. i članka 8. stavak 2. Ugovora o kreditu kojima je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade kredita u visini 1,50% od iznosa kredita, te plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, te da li je osnovan istaknuti prigovor zastare.

8. Ovaj sud je stava da se na konkretni spor, glede ništetnosti odredbi ugovora o kreditu primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 dalje ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, a kojim Zakonom je u članku 81. stavak 1. propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a u stavku 2. istog članka je propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je u stavku 4. tog članka propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati. Odredbom članka 87. istog Zakona je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

8.1. Nadalje i Zakonom o zaštiti potrošača (NN 79/07- dalje ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme trajanja Ugovora o kreditu, u članku 96. ZZP-a, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, ako je tu odredbu formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom članka 99. ZZP-a, je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, te je u članku 100. ZZP-a, propisano da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive, dok je u članku 101. ZZP-a propisano da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača, a u članku 102. ZZP/07, da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

9. Dakle, Zakonom o zaštiti potrošača uređuje se zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača koji se u ugovorima s trgovcima, posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što je suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, i može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača.

10. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je sa tuženikom zaključio ugovor o kreditu radi kupnje osobnog automobila za osobne potrebe, da je ugovor sačinila banka, da je sa djelatnikom banke razgovarao samo o visini rate kredita, da je za naknadu za obradu kredita bilo rečeno kako je to uobičajena procedura, da o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije bilo nikakvog obrazloženja, da je kredit ranije otplaćen iz razloga što mu je supruga ostala bez posla, a rata kredita je porasla, da od tuženika nikada nije dobio nikakvu specifikacije predmetnih naknada.

11. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je ništetna odredba članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva, jer je u postupku utvrđeno da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već je ista ponuđena tužitelju kao dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika. Ta odredba iako je lako uočljiva ipak nije jasna i lako razumljiva iz razloga što u ugovoru ne stoji, niti je tuženik pojasnio tužitelju koje to troškove navedena naknada podmiruje, tim više što je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, iako troškovi koje ima banka prilikom obrade kredita ne bi trebali biti determinirani visinom odobrenog iznosa kredita.

12. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. zauzeo je stajalište da ocjenu o tome je li odredba potrošačkog ugovora o naknadi za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), sud ne može temeljiti isključivo na tome da je riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, već je prilikom provođenja testa nepoštenosti, sud dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva, te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) kao i da li potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze kao i odnos između naknade i za to pružene usluge, sve u smislu odredbi članka 81. st. 1. ZPP u svezi s odredbom članka 83. i 85. ZPP-a, a u konkretnom slučaju tužiteljica od strane tuženika kao banke nije imala predočene nikakve kriterije glede odnosa visine naknade i za to pružene usluge.

13. Iz odredbe članka 8. stavak 2. Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu i djelomičnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci banke o naknadama za usluge.

13.1. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odlukama povodom restitucijskih zahtjeva potrošača s osnova nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita (npr. Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev- 43/2022- 2 od 14. lipnja 2022.) kod prijevremene otplate kredita, banka imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita, te da se ta naknada ne smije odnositi na naknadu štete zbog neostvarene kamate koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

14. Suprotno navodima žalbe, stav je i ovog suda da je tuženik bio dužan tužitelju predočiti jasne i razumljive kriterije glede svih naknada koje je tužitelj u obvezi platiti, kako bi mogao predvidjeti i znati koliko će je to koštati, jer su i naknade dio krajnje cijene kredita koja korisniku treba biti poznata, kako bi mogao predvidjeti i posljedice koje iz toga proizlaze. Stoga je u pravu prvostupanjski sud da se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, kao slabije strane ugovornog odnosa.

15. Što se tiče zastare restitucijskog zahtjeva s osnove ništetne odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kredita, i naknadi za prijevremenu otplatu kredita stav je prvostupanjskog suda u skladu sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. broj: Su-IV-47/2020, da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništavog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 104. stavak 1. ZOO/91, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništavost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je glede spornih odredbi donošenje prvostupanjske presude.

16. Stoga je osnovano prvostupanjski sud utvrdio ništetnim sporne odredne predmetnog ugovora o kreditu, te naložio tuženiku da tužitelju isplati plaćene mu iznose temeljem ništetnih odredbi o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, temeljem odredbi članka 1111. u vezi sa člankom 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05 i 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO).

17. Pravilno je prvostupanjski sud smatrao da tužitelju koji je uspio u sporu pripadaju troškovi postupka temeljem članka 154. stavak 1. ZPP-a. Međutim u smislu odredbe članka 155. ZPP-a, sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti samo one troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice, te ako je propisana tarifa za troškove odvjetnika ili za druge troškove odmjerit će se takvi troškovi prema propisanoj tarifi, prema vrijednosti predmeta spora.

17.1. U ovom predmetu je tužitelj istakao deklaratorni tužbeni zahtjev i kondemnatorni zahtjev za isplatu, pa je stav ovog suda, a što osnovano ističe i tuženik, da je vrijednost predmeta spora samo visina kondemnatornog zahtjeva, dok deklaratorni dio tužbenog zahtjeva služi samo za opravdanje kondemnatornog zahtjeva, tako da vrijednost predmeta spora može biti samo visina zahtjeva za isplatu (čl. 35. ZPP-a).

17.2. Kako je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio vrijednost predmeta spora kao što ga je tužitelj označio iznosom od 1.350,00 eura, te prema toj vrijednosti odmjerio trošak tužitelja, unatoč tome što je postavljen kondemnatorni zahtjev za isplatu u iznosa od ukupno 390,77 eura, stav je ovog suda da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 155. stavak 2. ZPP-a u vezi sa člankom 35. ZPP-a.

17.3. Stoga opravdani trošak tužitelja je za sastav tužbe po Tbr. 7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br.138/23 dalje OT) 50 bodova, za zastupanje na ročištima 3. prosinca 2024., 16. siječnja 2025. i 4. veljače 2025. po Tbr. 9./1 OT po 50 bodova za svako, za sastav podneska od 21. svibnja 2024. po Tbr. 8./1 OT 50 bodova, što ukupno iznosi 250 bodova ili 500,00 eura, te plaćena sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura. Ukupni opravdani trošak je stoga 526,55 eura, jer sukladno odredbi članka 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 51/23 ), tužitelj nije obveznik plaćanja pristojbe na presudu, niti iz stanja spisa proizlazi da je istu platio.

18. Imajući u vidu uspjeh tuženika u žalbenom postupku, obzirom da žalba tuženika nije osnovana protiv odluke o glavnoj stvari, a samo je djelomično osnovana protiv odluke o parničnom trošku, po stavu ovog suda to ne opravdava dosudu troškova žalbe.

U Požegi, 16. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća

Branimir Miljević