Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

Poslovni broj: P-491/2023-42

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, po sucu Nevenu Kucelj, u parničnom predmetu tužitelja SO, [adresa] (ranije: Drežnička 13), OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po odvjetniku Luki Matkoviću, Zagreb, Slavonska avenija 20b, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa],OIB: 87939104217, zastupano po o punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku iz Zagreba, OIB: [osobni identifikacijski broj], radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 3. prosinca 2025. godine u nazočnosti tužitelja i njegovog punomoćnika, te punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu presude, dana 16. siječnja 2026. godine,

p r e s u d i o j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu broj 310860 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 10.10.2005. godine i Aneks Ugovoru o kreditu broj 310860 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom konverzijom u CHF od 24.01.2016. g., sklopljeni između tužitelja OO, [adresa] (ranije: Drežnička 13), OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tužene HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. (pravni sljednik Volksbank d.d. i NOVA HRVATSKA BANKA d.d.), kao kreditora.

II Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. (pravni sljednik Volksbank d.d. i NOVA HRVATSKA BANKA d.d.), isplatiti tužitelju OO, [adresa] (ranije: Drežnička 13), OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime preplate po tečaju u odnosu na početno ugovoreni tečaj iznos od 12.534,21 € sa zakonskim zateznim kamatama na sljedeće iznose:

- iznos od 8,18 EUR (61,62 kn) s kta od 03.12.2005.g. do isplate,

- iznos od 6,37 EUR (47,97 kn) s kta od 05.01.2006.g. do isplate,

- iznos od 5,46 EUR (41,14 kn) s kta od 05.11.2008.g. do isplate,

- iznos od 27,72 EUR (208,82 kn) s kta od 06.01.2009.g. do isplate,

- iznos od 36,94 EUR (278,33 kn) s kta od 04.02.2009.g. do isplate,

- iznos od 50,88 EUR (383,38 kn) s kta od 03.03.2009.g. do isplate,

- iznos od 26,86 EUR (202,34 kn) s kta od 07.04.2009.g. do isplate,

- iznos od 28,75 EUR (216,58 kn) s kta od 08.05.2009.g. do isplate,

- iznos od 23,91 EUR (180,15 kn) s kta od 03.06.2009.g. do isplate,

- iznos od 19,36 EUR (145,89 kn) s kta od 03.07.2009.g. do isplate,

- iznos od 18,06 EUR (136,07 kn) s kta od 12.08.2009.g. do isplate,

- iznos od 21,33 EUR (160,72 kn) s kta od 09.09.2009.g. do isplate,

- iznos od 17,08 EUR (128,71 kn) s kta od 07.10.2009.g. do isplate,

- iznos od 18,11 EUR (136,47 kn) s kta od 07.11.2009.g. do isplate,

- iznos od 23,83 EUR (179,57 kn) s kta od 11.12.2009.g. do isplate,

- iznos od 30,86 EUR (232,48 kn) s kta od 14.01.2010.g. do isplate,

- iznos od 40,68 EUR (306,51 kn) s kta od 13.02.2010.g. do isplate,

- iznos od 38,50 EUR (290,11 kn) s kta od 20.03.2010.g. do isplate,

- iznos od 52,62 EUR (396,44 kn) s kta od 22.04.2010.g. do isplate,

- iznos od 60,83 EUR (458,29 kn) s kta od 20.05.2010.g. do isplate,

- iznos od 69,58 EUR (524,27 kn) s kta od 17.06.2010.g. do isplate,

- iznos od 93,18 EUR (702,06 kn) s kta od 20.07.2010.g. do isplate,

- iznos od 75,69 EUR (570,31 kn) s kta od 17.08.2010.g. do isplate,

- iznos od 118,78 EUR (894,98 kn) s kta od 20.09.2010.g. do isplate,

- iznos od 105,26 EUR (793,07 kn) s kta od 21.10.2010.g. do isplate,

- iznos od 101,58 EUR (765,39 kn) s kta od 24.11.2010.g. do isplate,

- iznos od 128,23 EUR (966,16 kn) s kta od 23.12.2010.g. do isplate,

- iznos od 155,75 EUR (1.173,51 kn) s kta od 25.01.2011.g. do isplate,

- iznos od 139,20 EUR (1.048,82 kn) s kta od 26.02.2011.g. do isplate,

- iznos od 136,77 EUR (1.030,47 kn) s kta od 25.03.2011.g. do isplate,

- iznos od 124,80 EUR (940,34 kn) s kta od 07.04.2011.g. do isplate,

- iznos od 152,34 EUR (1.147,79 kn) s kta od 23.04.2011.g. do isplate,

- iznos od 187,72 EUR (1.414,34 kn) s kta od 28.05.2011.g. do isplate,

- iznos od 192,69 EUR (1.451,84 kn) s kta od 22.06.2011.g. do isplate,

- iznos od 280,75 EUR (2.115,32 kn) s kta od 30.08.2011.g. do isplate,

- iznos od 207,75 EUR (1.565,33 kn) s kta od 04.10.2011.g. do isplate,

- iznos od 187,75 EUR (1.414,63 kn) s kta od 27.10.2011.g. do isplate,

- iznos od 194,06 EUR (1.462,18 kn) s kta od 26.11.2011.g. do isplate,

- iznos od 184,92 EUR (1.393,27 kn) s kta od 15.12.2011.g. do isplate,

- iznos od 200,49 EUR (1.510,58 kn) s kta od 17.01.2012.g. do isplate,

- iznos od 213,06 EUR (1.605,33 kn) s kta od 15.02.2012.g. do isplate,

- iznos od 215,50 EUR (1.623,70 kn) s kta od 17.03.2012.g. do isplate,

- iznos od 212,95 EUR (1.604,46 kn) s kta od 17.04.2012.g. do isplate,

- iznos od 215,88 EUR (1.626,52 kn) s kta od 15.05.2012.g. do isplate,

- iznos od 224,07 EUR (1.688,24 kn) s kta od 16.06.2012.g. do isplate,

- iznos od 214,69 EUR (1.617,58 kn) s kta od 13.07.2012.g. do isplate,

- iznos od 218,11 EUR (1.643,33 kn) s kta od 10.08.2012.g. do isplate,

- iznos od 208,82 EUR (1.573,36 kn) s kta od 12.09.2012.g. do isplate,

- iznos od 204,55 EUR (1.541,19 kn) s kta od 10.10.2012.g. do isplate,

- iznos od 213,92 EUR (1.611,75 kn) s kta od 08.11.2012.g. do isplate,

- iznos od 210,08 EUR (1.582,88 kn) s kta od 07.12.2012.g. do isplate,

- iznos od 216,77 EUR (1.633,23 kn) s kta od 12.01.2013.g. do isplate,

- iznos od 202,42 EUR (1.525,16 kn) s kta od 06.02.2013.g. do isplate,

- iznos od 205,60 EUR (1.549,06 kn) s kta od 08.03.2013.g. do isplate,

- iznos od 217,19 EUR (1.636,43 kn) s kta od 09.04.2013.g. do isplate,

- iznos od 206,00 EUR (1.552,08 kn) s kta od 04.05.2013.g. do isplate,

- iznos od 195,64 EUR (1.474,04 kn) s kta od 05.06.2013.g. do isplate,

- iznos od 190,93 EUR (1.438,56 kn) s kta od 04.07.2013.g. do isplate,

- iznos od 197,25 EUR (1.486,18 kn) s kta od 02.08.2013.g. do isplate,

- iznos od 198,62 EUR (1.496,49 kn) s kta od 05.09.2013.g. do isplate,

- iznos od 212,03 EUR (1.597,56 kn) s kta od 04.10.2013.g. do isplate,

- iznos od 207,69 EUR (1.564,81 kn) s kta od 05.11.2013.g. do isplate,

- iznos od 214,64 EUR (1.617,19 kn) s kta od 07.12.2013.g. do isplate,

- iznos od 192,28 EUR (1.448,70 kn) s kta od 03.01.2014.g. do isplate,

- iznos od 197,27 EUR (1.486,30 kn) s kta od 05.02.2014.g. do isplate,

- iznos od 199,83 EUR (1.505,62 kn) s kta od 06.03.2014.g. do isplate,

- iznos od 196,04 EUR (1.477,03 kn) s kta od 03.04.2014.g. do isplate,

- iznos od 195,19 EUR (1.470,65 kn) s kta od 07.05.2014.g. do isplate,

- iznos od 192,31 EUR (1.448,97 kn) s kta od 03.06.2014.g. do isplate,

- iznos od 194,81 EUR (1.467,76 kn) s kta od 05.07.2014.g. do isplate,

- iznos od 200,49 EUR (1.510,60 kn) s kta od 31.07.2014.g. do isplate,

- iznos od 204,84 EUR (1.543,38 kn) s kta od 03.09.2014.g. do isplate,

- iznos od 202,68 EUR (1.527,12 kn) s kta od 03.10.2014.g. do isplate,

- iznos od 208,87 EUR (1.573,72 kn) s kta od 06.11.2014.g. do isplate,

- iznos od 212,70 EUR (1.602,57 kn) s kta od 03.12.2014.g. do isplate,

- iznos od 211,75 EUR (1.595,40 kn) s kta od 03.01.2015.g. do isplate,

- iznos od 189,39 EUR (1.426,93 kn) s kta od 05.02.2015.g. do isplate,

- iznos od 189,39 EUR (1.426,93 kn) s kta od 04.03.2015.g. do isplate,

- iznos od 189,39 EUR (1.426,93 kn) s kta od 03.04.2015.g. do isplate,

- iznos od 189,39 EUR (1.426,93 kn) s kta od 05.05.2015.g. do isplate,

- iznos od 189,39 EUR (1.426,93 kn) s kta od 04.06.2015.g. do isplate,

- iznos od 189,39 EUR (1.426,93 kn) s kta od 03.07.2015.g. do isplate,

- iznos od 189,39 EUR (1.426,93 kn) s kta od 04.08.2015.g. do isplate,

- iznos od 189,39 EUR (1.426,93 kn) s kta od 03.09.2015.g. do isplate,

sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi koja je određena Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 72/02) do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. (pravni sljednik Volksbank d.d. i NOVA HRVATSKA BANKA d.d.), isplatiti tužitelju OO, [adresa] (ranije: Drežnička 13), OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime preplate zbog jednostrano promjenjive kamate iznos od 5.703,29 € sa zakonskim zateznim kamatama na sljedeće iznose:

- iznos od 37,90 EUR (285,52 kn) s kta od 08.12.2007.g. do isplate,

- iznos od 37,90 EUR (285,52 kn) s kta od 05.01.2008.g. do isplate,

- iznos od 37,90 EUR (285,52 kn) s kta od 02.02.2008.g. do isplate,

- iznos od 37,90 EUR (285,52 kn) s kta od 04.03.2008.g. do isplate,

- iznos od 37,90 EUR (285,52 kn) s kta od 03.04.2008.g. do isplate,

- iznos od 62,89 EUR (473,88 kn) s kta od 03.05.2008.g. do isplate,

- iznos od 62,89 EUR (473,88 kn) s kta od 03.06.2008.g. do isplate,

- iznos od 62,89 EUR (473,88 kn) s kta od 02.07.2008.g. do isplate,

- iznos od 62,89 EUR (473,88 kn) s kta od 05.08.2008.g. do isplate,

- iznos od 62,89 EUR (473,88 kn) s kta od 02.09.2008.g. do isplate,

- iznos od 62,89 EUR (473,88 kn) s kta od 03.10.2008.g. do isplate,

- iznos od 62,89 EUR (473,88 kn) s kta od 04.11.2008.g. do isplate,

- iznos od 62,89 EUR (473,88 kn) s kta od 02.12.2008.g. do isplate,

- iznos od 81,47 EUR (613,85 kn) s kta od 06.01.2009.g. do isplate,

- iznos od 81,47 EUR (613,85 kn) s kta od 04.02.2009.g. do isplate,

- iznos od 81,47 EUR (613,85 kn) s kta od 03.03.2009.g. do isplate,

- iznos od 81,47 EUR (613,85 kn) s kta od 07.04.2009.g. do isplate,

- iznos od 81,47 EUR (613,85 kn) s kta od 08.05.2009.g. do isplate,

- iznos od 81,47 EUR (613,85 kn) s kta od 03.06.2009.g. do isplate,

- iznos od 81,47 EUR (613,85 kn) s kta od 03.07.2009.g. do isplate,

- iznos od 81,47 EUR (613,85 kn) s kta od 12.08.2009.g. do isplate,

- iznos od 81,47 EUR (613,85 kn) s kta od 09.09.2009.g. do isplate,

- iznos od 81,47 EUR (613,85 kn) s kta od 07.10.2009.g. do isplate,

- iznos od 81,47 EUR (613,85 kn) s kta od 07.11.2009.g. do isplate,

- iznos od 81,47 EUR (613,85 kn) s kta od 11.12.2009.g. do isplate,

- iznos od 81,47 EUR (613,85 kn) s kta od 14.01.2010.g. do isplate,

- iznos od 81,47 EUR (613,85 kn) s kta od 13.02.2010.g. do isplate,

- iznos od 81,47 EUR (613,85 kn) s kta od 20.03.2010.g. do isplate,

- iznos od 81,47 EUR (613,85 kn) s kta od 22.04.2010.g. do isplate,

- iznos od 81,47 EUR (613,85 kn) s kta od 20.05.2010.g. do isplate,

- iznos od 81,47 EUR (613,85 kn) s kta od 17.06.2010.g. do isplate,

- iznos od 81,47 EUR (613,85 kn) s kta od 20.07.2010.g. do isplate,

- iznos od 81,47 EUR (613,85 kn) s kta od 17.08.2010.g. do isplate,

- iznos od 81,47 EUR (613,85 kn) s kta od 18.09.2010.g. do isplate,

- iznos od 81,47 EUR (613,85 kn) s kta od 21.10.2010.g. do isplate,

- iznos od 81,47 EUR (613,85 kn) s kta od 24.11.2010.g. do isplate,

- iznos od 81,47 EUR (613,85 kn) s kta od 23.12.2010.g. do isplate,

- iznos od 81,47 EUR (613,85 kn) s kta od 25.01.2011.g. do isplate,

- iznos od 81,47 EUR (613,85 kn) s kta od 26.02.2011.g. do isplate,

- iznos od 81,47 EUR (613,85 kn) s kta od 25.03.2011.g. do isplate,

- iznos od 81,47 EUR (613,85 kn) s kta od 07.04.2011.g. do isplate,

- iznos od 81,47 EUR (613,85 kn) s kta od 23.04.2011.g. do isplate,

- iznos od 81,47 EUR (613,85 kn) s kta od 28.05.2011.g. do isplate,

- iznos od 81,47 EUR (613,85 kn) s kta od 22.06.2011.g. do isplate,

- iznos od 81,47 EUR (613,85 kn) s kta od 30.08.2011.g. do isplate,

- iznos od 81,47 EUR (613,85 kn) s kta od 04.10.2011.g. do isplate,

- iznos od 81,47 EUR (613,85 kn) s kta od 27.10.2011.g. do isplate,

- iznos od 75,22 EUR (566,75 kn) s kta od 26.11.2011.g. do isplate,

- iznos od 75,22 EUR (566,75 kn) s kta od 15.12.2011.g. do isplate,

- iznos od 75,22 EUR (566,75 kn) s kta od 16.01.2012.g. do isplate,

- iznos od 75,22 EUR (566,75 kn) s kta od 15.02.2012.g. do isplate,

- iznos od 75,22 EUR (566,75 kn) s kta od 17.03.2012.g. do isplate,

- iznos od 75,22 EUR (566,75 kn) s kta od 17.04.2012.g. do isplate,

- iznos od 75,22 EUR (566,75 kn) s kta od 15.05.2012.g. do isplate,

- iznos od 75,22 EUR (566,75 kn) s kta od 16.06.2012.g. do isplate,

- iznos od 75,22 EUR (566,75 kn) s kta od 13.07.2012.g. do isplate,

- iznos od 75,22 EUR (566,75 kn) s kta od 10.08.2012.g. do isplate,

- iznos od 75,22 EUR (566,75 kn) s kta od 12.09.2012.g. do isplate,

- iznos od 75,22 EUR (566,75 kn) s kta od 10.10.2012.g. do isplate,

- iznos od 75,22 EUR (566,75 kn) s kta od 08.11.2012.g. do isplate,

- iznos od 75,22 EUR (566,75 kn) s kta od 07.12.2012.g. do isplate,

- iznos od 75,22 EUR (566,75 kn) s kta od 12.01.2013.g. do isplate,

- iznos od 75,22 EUR (566,75 kn) s kta od 06.02.2013.g. do isplate,

- iznos od 75,22 EUR (566,75 kn) s kta od 08.03.2013.g. do isplate,

- iznos od 75,22 EUR (566,75 kn) s kta od 09.04.2013.g. do isplate,

- iznos od 75,22 EUR (566,75 kn) s kta od 04.05.2013.g. do isplate,

- iznos od 75,22 EUR (566,75 kn) s kta od 05.06.2013.g. do isplate,

- iznos od 75,22 EUR (566,75 kn) s kta od 04.07.2013.g. do isplate,

- iznos od 75,22 EUR (566,75 kn) s kta od 02.08.2013.g. do isplate,

- iznos od 75,22 EUR (566,75 kn) s kta od 05.09.2013.g. do isplate,

- iznos od 75,22 EUR (566,75 kn) s kta od 04.10.2013.g. do isplate,

- iznos od 75,22 EUR (566,75 kn) s kta od 05.11.2013.g. do isplate,

- iznos od 75,22 EUR (566,75 kn) s kta od 07.12.2013.g. do isplate,

- iznos od 13,57 EUR (102,25 kn) s kta od 03.01.2014.g. do isplate,

- iznos od 13,57 EUR (102,25 kn) s kta od 05.02.2014.g. do isplate,

- iznos od 13,57 EUR (102,25 kn) s kta od 06.03.2014.g. do isplate,

- iznos od 13,57 EUR (102,25 kn) s kta od 03.04.2014.g. do isplate,

- iznos od 13,57 EUR (102,25 kn) s kta od 07.05.2014.g. do isplate,

- iznos od 13,57 EUR (102,25 kn) s kta od 03.06.2014.g. do isplate,

- iznos od 13,57 EUR (102,25 kn) s kta od 05.07.2014.g. do isplate,

- iznos od 13,57 EUR (102,25 kn) s kta od 31.07.2014.g. do isplate,

- iznos od 13,57 EUR (102,25 kn) s kta od 03.09.2014.g. do isplate,

- iznos od 13,57 EUR (102,25 kn) s kta od 03.10.2014.g. do isplate,

- iznos od 13,57 EUR (102,25 kn) s kta od 06.11.2014.g. do isplate,

- iznos od 13,57 EUR (102,25 kn) s kta od 03.12.2014.g. do isplate,

- iznos od 13,57 EUR (102,25 kn) s kta od 03.01.2015.g. do isplate,

- iznos od 13,57 EUR (102,25 kn) s kta od 05.02.2015.g. do isplate,

- iznos od 13,57 EUR (102,25 kn) s kta od 04.03.2015.g. do isplate,

- iznos od 13,57 EUR (102,25 kn) s kta od 03.04.2015.g. do isplate,

- iznos od 13,57 EUR (102,25 kn) s kta od 05.05.2015.g. do isplate,

- iznos od 13,57 EUR (102,25 kn) s kta od 04.06.2015.g. do isplate,

- iznos od 13,57 EUR (102,25 kn) s kta od 03.07.2015.g. do isplate,

- iznos od 13,57 EUR (102,25 kn) s kta od 04.08.2015.g. do isplate,

- iznos od 13,57 EUR (102,25 kn) s kta od 03.09.2015.g. do isplate,

IV Nalaže se tuženiku NOVA HRVATSKA BANKA d.d. (pravni sljednik Volksbank d.d.), iz Zagreba (Grad Zagreb), Varšavska 9, OIB: 78427478595, tužitelju OO, [adresa] (ranije: Drežnička 13), OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi parnični trošak, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, od 30. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana."

II Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 3.912,50 EUR u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je s tuženikovim prednikom Volksbank d.d. dana 10.10.2005.g. sklopio Ugovor o kreditu broj 310860 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama (dalje: Ugovor), temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit za kupnju stana u iznosu kunske protuvrijednosti od 128.000,00 CHF obračunato prema kupovnom deviznom tečaju tuženika vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita i rokom otplate 17 godina. Predmetnim Ugovorom u članku 4. određena je kamatna stopa u visini od 3,80% godišnje, promjenjiva, te je određeno da se kamatna stopa utvrđuje odlukom tuženika (kreditora).

Tužitelju su predmetnim Ugovorom povrijeđena njegova prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, te ugovornu odredbu kojom je tuženiku omogućeno jednostrano mijenjanje kamatne stope. Tužitelj smatra da cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog Ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavlja zavaravajuću, nepoštenu poslovnu praksu. Kao potkrijepu ovih tvrdnji, tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/2012 od 04.07.2013. godine, donesenoj u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula udruga Potrošač protiv osam banaka koje posluju u RH, izuzev tuženika, a kojom su pravomoćno utvrđene povrede ugovornih odredbi koje se navode u ovoj tužbi. Ugovaranje valutne klauzule dopušteno je člankom 22. ZOO-a, u dijelu Zakona koji razrađuje načelo monetarnog nominalizma izraženo u članku 21., a koji određuje da je dužnik dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, osim kad zakon određuje što drugo.

Uz ZOO, na sporni pravni posao primjenjuje se i Zakon o zaštiti potrošača (2003; ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora. Konkretno, tužitelj se poziva na odredbe čl. 81-87 ZZP koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Odredbom članka 83. ZZP-a određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe. Člankom 87. istog Zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Odredba članka 4. Ugovora je nepoštena ugovorna odredba, budući je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika tuženik propustio tužitelja u potpunosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja Ugovora, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi.

Dakle, tijekom otplatnog perioda spornog Ugovora došlo je do aprecijacije švicarskog franka koji je porastao u odnosu na EUR, a to se odrazilo na tečaj kune u odnosu na CHF, iako je kuna u odnosu na EUR ostala u istom odnosu. Banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, međutim tužitelj kao potrošač nije imao mogućnosti niti kapaciteta uvidjeti sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz istog proistekle. Dapače, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka je sporni „kreditni proizvod“ s valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji te je tužitelj, postupajući s povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Dužnost je tuženika, koja proizlazi iz odredbi o potrošačkom kreditiranju koje su sadržane u Zakonu o zaštiti potrošača, bila potrošaču, ovdje tužitelju, u pisanom obliku dati sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Također, dužnost je tuženika bila prije sklapanja Ugovora tužitelju pružiti odgovarajuća objašnjenja koja bi mu omogućila procijeniti je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama i njegovoj financijskoj situaciji i pojasniti mu bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužitelja.

Tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora, a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagao sa svim informacijama koje su bile potrebne za donošenje informirane odluke.

Nadalje, tužitelj smatra da je primjena valutne klauzule u CHF, a prema naprijed navedenom, u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije CHF u odnosu na EUR, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena, te o kojoj mogućnosti tužitelj nije bio unaprijed upozoren, a što mu izravno uzrokuje štetu (zajedno s nepoštenom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi).

Ugovor su tužitelj i tuženik sklopili kao na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, te se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale, pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. Svi ugovori tuženika su sastavljeni na istim obrascima za sve korisnike kredita, i nitko od klijenata tuženika nije imao mogućnosti ugovoriti bilo što osim gotovog bankarskog „proizvoda“.

Na taj način je u članku 4. Ugovora ugovoreno da je tužitelj u obvezi tuženiku platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika, a koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 5,17 % godišnje, a obračunava se u CHF. Zakon o zaštiti potrošača (2003) propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također je odredbom članka 82. ZZP utvrđeno koje se odredbe mogu smatrati nepoštenima, a primjenjivo na konkretan slučaj to su: -odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjanje ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, -odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca, -odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. Nepoštena ugovorna odredba je, kako je ranije navedeno, ništetna.

Zakon o obveznim odnosima u članku 270. propisuje da je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, a u članku 272. propisuje da je činidba odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj strani da je odredi. Dakle, ništetna je odredba po kojoj je jednoj od ugovornih strana ostavljeno određivati činidbu - naknadno određivanje moguće je samo ukoliko to obavlja treća strana, u suprotnom činidba mora biti određena u samom ugovoru. Kako je vidljivo iz citirane sporne ugovorne odredbe, visina kamatne stope nije određena niti odrediva, budući da je ugovorena kao promjenjiva na temelju odluke tuženika, tj. jedne od ugovornih strana.

Tužitelj ističe da je pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno riješeno kao prethodno pitanje u odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine i posl.br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. godine. Sukladno čl. 12. Zakona o parničnom postupku (NN broj NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), ništetnost nije potrebno ponovno utvrđivati u ovom postupku, a sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli.

Obzirom na navedeno, tužitelj je osnovom nezakonitom primjenom valutne klauzule i povećane kamatne stope preplatio, odnosno tuženik je stekao bez osnove iznos od 8.427,94 EUR na ime preplate po tečaju u odnosu na početno ugovoreni tečaj te iznos od 9.210,12 EUR na ime preplate zbog jednostrano promjenjive kamatne stope. Zato tužitelj traži da su utvrdi ništetnost predmetnog ugovora te da naloži tuženiku da mu plati te iznose sa pripadajući zakonski zateznim kamatama. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je zahtjev postavio tako da traži isplatu iznosa od 12.534,21 EUR po osnovi razlike tečaja CHF te iznos od 5.703,29 EUR po osnovi promjene kamatne stope.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu te drži kako je tužba je neosnovana zbog čega ju tuženik osporava u cijelosti.

U bitnome, tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su zbog sljedećih razloga: a. Potraživanje tužitelja je u zastari;

b. Provedena je konverzija ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju

c. Utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe;

d. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a;

e. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora

o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač;

f. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno

pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama;

g. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 96. ZZP)

h. Metoda kojom tužitelj postavlja zahtjev za isplatu je neosnovana

i. Prigovor radi prijeboja

Uvodno i prije upuštanja u raspravljanje, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: „VSHR“) donio rješenju broj Gos-1/19 u kojem se očitovao o ništetnosti sporazuma o konverziji.

Rješenjem se daje konačna i obvezujuća potvrda Sporazumima o konverziji na način da im se priznaju pravni učinci i valjanost čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. U prvom redu treba naglasiti kako Rješenje predstavlja obvezujuće pravno shvaćanje koje svi sudovi u Hrvatskoj, sukladno članku 502.n Zakona o parničnom postupku (NN 53/91,91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/2019, dalje u tekstu: „ZPP“), moraju slijediti.

Svrha takve konverzije je da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položajpotrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Pojednostavljeno rečeno – primjenjuje se pravna fikcija kao da je ugovorni odnos od početka bio odnos u valuti EUR.

Dakle, među strankama koje su prihvatile konverziju nastala je potpuno nova pravna osnova koja onemogućuje potrošače u ostvarivanju zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove jer se konverzijom trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke, neovisno o odnosu stranaka iz prvotnog ugovora. Sukladno navedenom, tužbeni zahtjev tužitelja u kojem ističe i nepostojanje, tj. utvrđenje ništetnosti svih aneksa Ugovora o kreditu je također neosnovan.

Naime, VSRH ističe kako opća pravila ZPP-a, a i sama priroda kondemnatorne tužbe u pravilu ne zahtijevaju dokazivanje pravnog interesa te da se postojanje pravnog interesa kod takvih zahtjeva ne može načelno isključiti. Tako VSRH ističe da: „se ne bi moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona.“ Argumentum a contrario, u slučajevima konverzija koje su provedene sukladno odredbama ZID ZPK, potrošač nema pravni interes. Potrošači su izgubili pravni interes jer su prihvatili da se osnovni pravni odnos zamijeni novim trajnim i potpunim odnosom. Uredno provedena konverzija isključuje pravni interes potrošača za podnošenje tužbe. Nadalje tuženik napomin je da je Tužitelj predmetni parnični postupak pokrenuo 15.06.2023. pa tuženik smatra da su utuženi iznosi u zastari sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“), nastavno na pravnu kvalifikaciju predmeta spora iz Tužbe.

Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi stjecanja bez osnove, kada bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se doista radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla.

Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005; u daljnjem tekstu: ZOO), koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala.

S obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

Tuženik ističe i da se kod Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja.

Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku.

Tuženik naglašava da je općepoznata činjenica da je 30.9.2015. stupio na snagu izmijenjeni i dopunjeni Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015; dalje u tekstu: ZPK) kojim je za ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF određena obveza banaka ponuditi korisnicima kredita (potrošačima) konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. Svrha takve konverzije je da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Pojednostavljeno rečeno – primjenjuje se pravna fikcija kao da je ugovorni odnos od početka bio odnos u valuti EUR.

Sukladno navedenim zakonskim propisima, tuženik je tužitelju ponudio izmjene Ugovora u ugovor o kreditu denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Navedenu ponudu tuženika, tužitelj i ostale ugovorne strane su prihvatili sklapanjem Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 312582 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF, od dana 15.2.2016. (dalje u tekstu: „Dodatak broj 1 Ugovora o kreditu“).

Sklapanjem Dodatka br. 1 tužitelj i tuženik sklopili su svojevrsnu nagodbu, i to s retroaktivnim učinkom od dana sklapanja Ugovora o kreditu, stoga odredbe Ugovora o kreditu na kojima tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev ne proizvode pravne učinke i to sa učinkom ex tunc.

S obzirom da je provedbom konverzije ugovora denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u ugovor s valutnom klauzulom u EUR tužitelj, kao potrošač, izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, u konkretnom slučaju postignuta je svrha koju je zakonodavac namjeravao postići.

Sasvim je jasno kako tužitelj nema pravni interes za nastavak predmetnog postupka, slijedom čega bi tužbu tužitelja žurno trebalo odbaciti kao nedopuštenu. Podredno, s obzirom da je provedbom konverzije Ugovora tužitelj doveden u položaj kao da je inicijalno sklopio s tuženikom ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, raspravljanje u postupku postalo je bespredmetno te su otpali svi do sada izneseni prigovori i navodi tužitelja u pogledu nezakonitosti Ugovora, slijedom čega tuženik predlaže sudu da tužbu tužitelja u cijelosti odbije kao neosnovanu

U konkretnom predmetu nema mjesta preslikavanju utvrđenja iz Parnice Potrošač budući da je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje na okolnost jesu li utvrđenja iz Parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju.

Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača.

Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a.

Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva (a nije!), niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a već je dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa.

Isto tako tuženik napominje da sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač.

Tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav u cijelosti temelji na utvrđenjima koja proizlaze iz Parnice Potrošač, i na navodnoj vezanosti suda tim utvrđenjima, zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u Parnici Potrošač.

Osim toga, nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna.

Nadalje, tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja Presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u Parnici Potrošač.

U kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, da kada bi i utvrđenja iz presude u Parnici Potrošač bila primjenjiva na ovaj spor (a nisu!), njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke.

Članak 26. ZOO-a predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope.

Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama.

Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti:

- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;

- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku,

- da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja).

Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena.

Tuženik ima potrebu na ovom mjestu još jednom naglasiti da materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/07, 125/07, 79/09; dalje kao: „ZZP“), tako i na Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15; dalje kao: „ZPK“). Dakle, tužitelj nije ovlašten tražiti da se ništetnim utvrdi dio Ugovora o kreditu koji je dopušten u skladu s pozitivnim propisima u Republici Hrvatskoj. Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu.

Nadalje, odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva pa njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti.

Opreza radi, tuženik u odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i nepostojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana tuženik napominje da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu njega i tužitelja. Tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

Tuženik opravdano tvrdi da odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nisu ni uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana.

Isto tako Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 96. ZZP).

Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da je iznos odobrenog kredita u CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama članka 7.1. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom dužnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi tuženika na dan dospijeća, dakle radi se jasnoj i lako uočljivoj odredbi.

Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora.

Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana.

Činjenicu da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora bio informiran, odnosno upoznat s promjenjivošću tečaja CHF i rizicima nevoljnog tečaja, izričito je potvrdio i sam tuženik, temeljem izjave iz članka 9.15. i 9.16. Ugovora.

Nadalje, odredbama 9.17. i 9.18. Ugovora o kreditu regulirana je mogućnost tužitelja da postavi zahtjev za konverzijom iz valutne klauzule CHF u valutnu klauzulu EUR. Drugim riječima, Ugovor o kreditu sadržavao je mehanizam kojim se tužitelj mogao poslužiti u slučaju da je smatrao da je valutna klauzula u CHF prouzrokovala, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnopravnost u pravima i obvezama stranaka na njegovu štetu.

Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 99. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 96. ZZP-a nije dopuštena. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 99. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 96. ZZP, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja.

Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti:

− nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; − a koja neravnoteža mora biti značajna.

Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF.

Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije.

Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus).

Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju.

Nadalje tuženik prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju samostalnog izračuna visine navodnog potraživanja, a osporava i anticipiranu metodu kojom tužitelj navodno postavlja zahtjev naisplatu. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

3. Tijekom postupka pročitani su Ugovor o kreditu broj 31086 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnu knjigu od 10. 10. 2005. godine, Aneks br. 1. tog ugovora od 21. 01. 2016. godine, otplatni plan po kreditu br. 310860, povijesni izvadak iz sudskog registra za tu tuženika, prometna kartica po kreditu, otplatna tablica po kreditu, te je provedeno financijsko vještačenje po mr. sc. HO iz Ručević vještačenja d.o.o. . Saslušan je tužitelj.

4. Tužbeni zahtjev je neosnovan.

5. Nije sporno, a koji podaci su vidljivi iz sudskog registra, da je tuženik pravni slijednik Volksbank d.d. koje je kao kreditor sa tužiteljem kao korisnikom kredita sklopio Ugovor o kreditu broj 31086 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnu knjigu dana 10. 10. 2005. godine.

Tim je ugovorom tužitelju dan kredit u iznosu od 128.00,00 CHF u protuvrijednosti HRK po kupovnom tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita, a u namjena kredita bila je kupnja stana u [adresa].

Kredit je odobren na rok otplate od 17 godina, te se prema članku korisnik kredita obvezao platiti kreditoru "redovnu kamatu po stopi sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, a koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 3,80 % godišnje. Kamatna stopa promjenjiva, vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu Kreditora." (članak 4.) Korisnik kredita je bio dužan otplaćivati glavnicu u 204 mjesečnih anuiteta, a "prvi anuitet dospijeva na naplatu mjesec dana od dana iskorištenja kredita u cijelosti, a iznosi CHF 852,75 CHF, a plativo u kunama po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća." (članak 7. Ugovora)

6. Isto tako nije sporno da je prednik tužitelja Sberbank d.d. sa tužiteljem sklopio Aneks br. 1. Ugovora o kreditu br. 310860 dana 24. 01. 2026. godine, koji su suglasne da je sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/2015, dalje u tekstu Zakon) Kreditor obvezan izvršiti konverziju predmetnog kredita, da je Kreditor izvršio sve svoje zakonske obveze u vezi s dostavom izračuna konverzije i druge propisane dokumentacije, a Korisnik kredita prihvatio izračun konverzije i obvezao se pristupiti sklapanju ovog Aneksa… Strane ovog Aneksa sporazumno su utvrdile da je ukupni iznos uplaćen radi namirenje početno utvrđenih anuiteta po Ugovoru primjenom izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF sukladno odredbama Zakona veći od ukupnog iznosa anuiteta s valutnom klauzulom u EUR i iznosi 59.957,15 kn, po tečaju otplate kredita na dan 30. 09. 2015. te se smatra preplatom koji se u smislu članka 19.c stavak 1. točka 5, alineja 1. Zakona koristi za sukcesivno namirenje budućih anuiteta s valutom klauzulom u EUR, sve dok se preplata u potpuno na iskoristi. (točka II Aneksa).

7. Nesporno je kako je odlukom odnosno presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 o dana 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih banaka i osmotužena Sberbank. d.d. „u razdoblju od 1. 11. 2004. godine do 31. 12. 20008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica Švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003), u razdoblju od 01. 06. 2004. do 6. 08. 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. 08. 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 133/2009) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.“

8. Nadalje presudom Vrhovnog suda poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., revizija osmo tužene protiv drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, „ u dijelu (toč. 8. izreke) kojom je utvrđeno da je ta banka u određeno navedenom razdoblju povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP, a koje povrede traju i dalje, kao i povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora osmotužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali i utvrdili parametre koji utječu na odluku o promjenjivoj stopi ugovorne kamate, čime je osmotužena postupila suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. na dalje suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP, te je naloženo osmotuženoj prekinuti s takvim postupanjem i zabranjeno takvo ili slično postupanje“, odbijena je kao neosnovana.

9. Ovakva odluka u postupku zaštite kolektivnih interese i prava potrošača, prema odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013; krat. ZZP) odn. članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14), obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi nakade štete uzrokovane postupanjem tuženika odn. radi isplate.

10. Konačno, i članak 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 155/2023; kraće ZPP), određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona / tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava/ da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11. Iz logičnog i uvjerljivog iskaza tužitelja proizlazi da mu je kredit trebao za rješavanje stambenog pitanja. Naime, 2003. g. rodio mu se drugi sin, a obitelj je živjela smo u svega 50 kvadrata tako da su odlučili kupiti novi stan.

Ne sjeća se da li je do sklapanja ugovora bio klijent Volksbanke ali uglavnom, oni su njemu sklapanjem ugovora uvjetovali da postanem njihov klijent, odnosno da mora kod njih otvoriti račun. Banka mu je sama predložila sklapanje ugovora koji je vezan uz švicarske franke prezentirajući mu to kao najpovoljniji oblik kreditiranja te rekla da požuri sa svojom odlukom jer da takva mogućnost kreditiranja vjerojatno neće biti dugo na tržištu.

Nije imao mogućnosti pojedinačnog pregovaranja o spornim ugovornim odredbama. te ga nitko od strane banke nije upozoravao na potencijalne rizike rasta tečaja ugovorene valute. Upravo suprotno, uvjeravali su ga da je to najsigurniji način kreditiranja s obzirom da nema stabilnije valute od švicarskog franka.

Isto tako, nitko mu nije ništa objašnjavao na koji način će se mijenjati kamatna stopa. Sam ugovor je sastavila banka, radilo se o uobičajenoj špranci ugovora, dakle, banka je sve pripremila te ga je uputila kod kojeg javnog bilježnika moram otići radi ovjere tog ugovora.

Prije potpisivanja ugovora, istog je pročitao, međutim, ne detaljno jer ga je najviše interesiralo da li je naveden kao korisnik, kolika je kamatna stopa, koliki je rok otplate, dakle, dok na ostale odredbe ugovora nije baš obraćao pažnju, a i pitanje koliko bi to u konkretnoj situaciji imalo smisla s obzirom da se radilo o standardnom obliku ugovora. Sjeća se da su ga čak požurivali jer je bilo i drugih klijenata koji su taj dan čekali u redu, odnosno imali dogovorene termine.

U to vrijeme bio je zaposlen u poduzeću Delamaris.

Sredstvima kredita kupio je stan u kojem i danas stanuje supruga s djecom, a on je prije 6 mjeseci preselio.

Stan je isključivo korišten za stanovanje te u njemu nije obavljana nikakva poslovna djelatnost.

Prve dvije godine po zaključenju ugovora mogao je relativno bez većih financijskih problema otplaćivati rate kredita, međutim, nakon toga rata je katastrofalno narasla, a on je jedini imao stalni prihod od kojeg se uzdržavala cijela obitelj budući je supruga bila nezaposlena. Kasnije su njegova primanja pala te jednostavno nije bio u mogućnosti otplaćivati kredit od svojih primanja već je čak morao posuđivati novac u tu svrhu tako da je iskoristio mogućnost koja se otvorila i prihvatio ponudu banke da svoju obvezu konvertira u euro.

Kasnije je digao novi kredit sredstvima kojeg kje zatvorio dugovanje po tom konvertiranom kreditu.

Ni kod konverzije nijeam pojedinačno pregovarao s bankom već je banka sve pripremila i dostavila mu ponudu koju sam ja mogao prihvatiti ili odbiti.

Nitko od strane banke nije ga upozoravao na rizike eventualnog rata rate kredita. Što se tiče banke, banka je mijenjala kamatu kako je ona htjela te je ta kamata rasla.

12. Dakle, sud zaključuje kako je riječ o potrošačkom ugovoru, a s druge strane tuženik, suprotno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03, nije dokazao činjenicu navodne pune obaviještenosti tužitelja kao potrošača u fazi pregovaranja odnosno predugovornoj fazi i njegovog pristanka na takav ugovor, a pri čemu bi tužitelj bio potpuno obaviješten o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te o načinu promjene kamatne stope.

13. Obzirom na navedenu ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, te sukladno prijedlogu tužitelja, financijski je vještak u Tabeli 1 dao se otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u razdoblju od isplate kredita (7. studenoga 2005.) do izračuna konverzije predmetnog kredita (30. rujna 2015.), kao i usporedni otplatni plan prema sljedećim elementima:

- glavnica kredita u iznosu od 128.000,00 CHF,

- fiksna kamatna stopa od 3,80 % godišnje,

te se usporedbom iznosa iz tih dvaju otplatnih planova iskazo razlike u visini obveza, i to:

- prvo razlike u visini anuiteta koje proizlaze iz promjene kamatne stope u predmetnom razdoblju otplate (stupac 'm' Tabele 1),

-zatim je te razlike iskazao u odgovarajućoj protuvrijednosti kuna, primjenom ugovorenog kupovnog tečaja kreditora na dan korištenja kredita (stupac 'p' Tabele 1),

- potom je iskazao razlike po osnovi promjene tečaja (stupac 's' Tabele 1), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd' Tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan svake pojedine uplate i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita),

- s obzirom je po predmetnom kreditu provedena konverzija, radi poštivanja reda uračunavanja i ispunjenja1, obračunao je i iskazao zatezne kamate na razlike u visini anuiteta (stupac 'r' Tabele 1) kao i na razlike po osnovi promjene tečaja (stupac 't' Tabele 1) do dana 30. rujna 2015.

Tako je u mišljenju naveo:

A. ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio, tada slijedi:

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (7.12.2005.) do konverzije (30.9.2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 9.031,94 CHF, odnosno 5.703,29 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi),

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (7.12.2005.) do konverzije (30.9.2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 12.534,21 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi),

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30.9.2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30.9.2015. (manje priznati iznos preplate) iznosi 17.412,08 EUR (konvertirani iznos) (koje se u cijelosti odnosi na glavnicu)

B. ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), tada slijedi:

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (7.12.2005.) do konverzije(30.9.2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 9.031,94 CHF, odnosno 5.703,29 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi),

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (7.12.2005.) do konverzije (30.9.2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 11.864,71 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi),

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30.9.2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije ,preostalo dospjelo potraživanje s danom 30.9.2015. (manje priznati iznos preplate) iznosi 16.051,06 EUR (konvertirani iznos) (koje se u cijelosti odnosi na glavnicu).

14. Tužitelj na nalaz i mišljenje nije imao primjedbi pa je sukladno tome postavio tužbeni zahtjev za isplatu navedenih iznosa od 12.534,21 EUR i 5.703,29 EUR.

15. Tuženik je u odnosu na nalaz i mišljenje naveo kako ne prigovara samom matematičkom izračunu vještaka, ali i nadalje osporava osnovu potraživanja tužitelja.

16. Nalaz i mišljenje sud je prihvatio jer je dan od strane stručne i ovlaštene osobe, na temelju vjerodostojne dokumentacije i egzaktnih podataka o otplati kredita, po pravilima znanosti i vještine, a stranke nisu imale primjedbi na isti.

17. Međutim, ništetnost odrebe o valutnoj kaluzuli i odredbe o promjenivosti kamatne stope, ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora.

Prema odredbi čl. 324. st. 1. ZOO a, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, kao što je ovdje slučaj.

18. Zato je neosnovan zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnost predmetnog ugovora o kreditu iz 2005. godine.

19. Tužitelj ne dovodi u pitanje pravnu valjanosti predmetnog dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

20. Glede valjanosti ovakvog dodatka ugovora Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio se u odluci poslovni broj Gos-1/2019 -36 od 3. ožujka 2020. donesenom povodom oglednog postupka radi davanja odgovora na pitanje je li ugovor o konverziji koji je zaključen valjan unatoč tome što je tijekom postupka pravne zaštite kolektivnog interesa i prava potrošača utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Na postavljeno je pitanje najviši sud dao odgovor da sporazum o konverziji sklopljen na temelju ZID ZPK/15 ima pravne učinke i da je valjan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, slijedom čega je za rješenje konkretnog spora odlučno kakvi su pravni učinci ugovora o konverziji.

21. Nije sporno da je predmetni Aneks ugovoru o kreditu sklopljen sukladno glavi IV.a Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, člancima 19.a do 19. i. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16), koja je dodana u tekst temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15: kraće ZID ZPK/15). Dakle, tužitelj je prihvatio ponudu tuženika koji je u skladu s ZID ZPK/15 bio dužan potrošaču ponuditi konverziju u propisanoj formi i sadržaju, a potrošač nije bio obvezan prihvatiti izračun konverzije niti s vjerovnikom sklopiti sporazum o konverziji. Pravo izbora bilo je na tužitelju, pri čemu nije od utjecaja njegova pobuda za zaključenje tog sporazuma.

22. Iako se Vrhovni sud u citiranoj presudi poslovni broj Gos-1/2019-36 od 3. ožujka 2020. izričito ne izjašnjava o tome da li bi potrošači koji su konvertirali ugovor o kreditu uz primjenu valutne klauzule u CHF u ugovor o kreditu uz primjenu valutne klauzule u EUR imali pravo ostvarivati i kondemnatorne zahtjeve na temelju pravomoćnih utvrđenja iz kolektivne pravne zaštite kojima je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, može se reći da se sugerira da bi ostvarivanje takovih zahtjeva trebalo omogućiti onim potrošačima koji su zaključili ugovor o konverziji u suprotnostima s posebnim odredbama ZID ZPK/15.

Međutim to ovdje nije slučaj.

23. S druge strane Vrhovni sud navodi da je cilj tog Zakona bio otklanjanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize na osnovi jednokratni i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije u odgovarajuće kredite sklopljene u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama, s valutnom klauzulom u EUR- ima, time da se radi o jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca koja se provodila na način da se potrošač koji je bio zaključio ugovor uz valutnu klauzulu u CHF stavio u položaj kakav bi imao da je zaključio ugovor o kreditu vezan u EUR.

24. Upravo iz tog razloga konkretni Dodatak ugovoru o kreditu predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu kojeg je Ustavni sud u svojoj odluci U-III-3685/2015 od 4. travnja 2017. ocijenio suglasnim u Ustavom Republike Hrvatske.

Budući da je tužitelj sklapanjem tog Dodatka ugovoru doveden u poziciju u kojoj bi bio da je zaključio ugovor o kreditu u EUR, našao se u situaciji kao da ništetnih ugovornih odredbi uopće nije bilo, što je u skladu s Direktivom 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.

25. Sklapanjem Dodatka ugovora, sporazuma o konverziji riješeno je pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, jer na to jasno upućuje odredba članka 19.c stavak 1. točka 2. i 3. ZID ZPK/15 kao i odredbe članka 19.c stavak 1. točka 4. i 5., koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kreditu.

26. Članak 19.c stavak 1. točka 1., 2. i 3. ZID ZPK/15 određuje način konverzije tako da se:

"1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,".

27. Nadalje, u konkretnom slučaju je došlo do primjene točke 4. i 5. stavka 1. članka 19.c citiranog zakona koji koje određuju da se:

"4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate,

5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:

- ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR,".

28. Dakle, uplate koje je izvršio tužitelj kao potrošač po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu iskorištene su za otplatu njegovog kredita u EUR odnosno ovdje stranke su se sporazumjele da se ukupni iznos preplate vrati tužitelju na njegov račun.

29. Ovim, po stavu suda, nije narušena ravnoteža između tužitelja kao potrošača i tuženika kao kreditora, s obzirom da je od odlučnog značaja već ranije istaknuta činjenica da je tužitelj u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15 informiran o posljedicama konverzije i da je u skladu s odredbom članka 19. e tog Zakona, imao mogućnost prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

30. Sklapanjem predmetnog Dodatka ugovora o kreditu na način kako je propisan odredbom članka 19.c ZID ZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kreditu u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojem su bile poznate sve posljedice konverzije na koju je tužitelj pristao.

31. Zbog toga nije bilo temelja za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima na primjenu kojeg upućuje članak 2. stavak 2. ZZP/2003.

32. Prihvaćenjem takvih zahtjeva potrošača ravnoteža legitimnih interesa potrošača i banaka ponovno bi bila narušena te bi takovi potrošači bili dovedeni u privilegirani položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore u kreditu denominiranim u EUR i denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u EUR, što je suprotno s odredbama, svrhom i ciljem ZID ZPK/15.

33. Slijedom iznijetih razloga tužbeni je zahtjev u cijelosti odbijen, a posljedično tome prigovor zastare potraživanja tužitelja, je bespredmetan.

34. Rješenje o troškovima postupka osniva se na odredbi članka 154. stavak 1. te članka 155. ZPP-a

35. Budući da je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu, naloženo je da tuženiku naknadi parnični trošak, koji je odmjeren u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023, 107/2025).

36. Tuženiku je kao potreban priznat trošak koji se sastoji od sastava odgovora na tužbu po Tbr. 8. t. 1. u visini od 250 bodova, sastav podneska od 19. studenog 2024 po Tbr. 8. t. 4. u visini od 25 bodova, sastav podnesaka od 1. srpnja 2025. i 29. listopada 2025., po Tbr. 8. t. 1. , svaki u visini od 250 bodova, te zastupanja na ročištima dana 24. rujna 2024., 11.veljače 2025. i 3. prosinca 2025. po Tbr. 9. t. 1. citirane Tarife, svako u visini od 250 bodova.

Prema Tbr. 54. vrijednost boda iznosi 2,00 EUR tako da je u pitanju iznos od ukupno 3.050,00 EUR na što je osnovom Tbr. 46. Tarife obračunato i 25 % poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 762,50 EUR.

K tome tuženiku pripada naknada za dio troškova vještačenja u iznosu od 100,00 EUR.

37. Slijedom navedenog tužitelju je naloženo da tuženiku plati iznos od ukupno 3.912,50 EUR.

U Zlataru, dana 16. siječnja 2026.

S u d a c

Neven Kucelj

Uputa o pravnom lijeku!

Protiv presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dn-a:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte